Autor: Write Owl

Recenzija: “Žeđ”, Amélie Nothomb

Naziv djela: “Žeđ”

Ime autora: Amélie Nothomb

Naziv izvornika: “Soif”

S francuskoga prevela: Marija Paprašarovski

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: ‘Žedan sam.‘”

(Evanđelje po Ivanu – Iv 19,28)

Prema Ivanovom evanđelju, jedna od posljednjih rečenica raspetog, umirućeg Isusa bila je “Žedan sam”. Upravo su te riječi – tako prizemne, tako posve ljudske, bile spiritus movens novog romana francuske spisateljice Amélie Nothomb. “Žeđ” je intimna ispovijest Spasitelja osobno; njegovi posljednji sati prije i nakon raspeća natopljeni strahom, znojem, suzama i čovječnošću.

“Čovjek sam, ništa ljudsko nije mi strano.”

(“Žeđ”, Amélie Nothomb)

Isus Krist u “Žeđi” se po prvi i posljednji put ispovijeda nama – ne skriva razočaranje onima koji su ga izdali, iznevjerili; “njegov spokoj nije istinski”, jer ne razumije “narav onoga što ih je obuzelo u trenutku kad su ga blatili”. U mučnom vremenu koje prethodi izvršenju smrtne kazne, Krist prebire po tkanju svog života, sjećanjima i spoznajama duboko usađenima u njegovu čovječnost koja je, unatoč čudima koja je činio, ostala nepatvorenom, netaknutom. “Imati tijelo najbolje je što se može dogoditi… Najveće radosti u životu upoznao sam zahvaljujući tijelu”, zaključuje ogoljen i sam na hladnom podu tamnice istodobno strahujući od muka koje će mu to isto tijelo priskrbiti izmučeno i raspeto na križu. No, zazire od čuda, prihvaćajući neizbježno. Smrt je izvjesna i dokučiva, a njegovo utjelovljenje koje mu je dalo težinu, opet će se, nakon prelaska granice između smrtnog i vječnog, u duhu premještati bez prepreka, bivajući zauvijek.

“Bio sam čovjek dovoljno dugo da bih znao kako se neki osjećaji ne mogu zatomiti. Važno je pustiti ih i ne pokušavati im se suprotstaviti: tako ne ostavljaju nikakva traga.

Prezir je uspavan zloduh. A zloduh koji ne djeluje ubrzo zakržlja. Kad ste na sudu, riječi imaju snagu čina. Prešutjeti prezir značilo je spriječiti ga da djeluje.”

(“Žeđ”, Amélie Nothomb)

Žeđ, ljubav i smrt tri su glavna obilježja utjelovljenog Boga, a Amélie Nothomb analizira ih bez velike ceremonije, bez uljepšavanja – pripovijeda o njima ljudski – sa strahom, očajem i dvojbama. Isusu Kristu udahnula je novi život, podarila mu tijelo i dušu, a čitateljima pružila priliku na drugačiji način promotriti taj isti život, ljudskim osjetilima proći kroz sva njegova čuda, upoznati izdajničke Jude i nevjerne Tome, spoznati dubine majčinske ljubavi i drhtaje pred ljepotom Marije Magdalene. Nothomb ne poriče evanđelja, ne bježi od svete riječi, ne poništava vjeru, no sagledava jedan život i jednu smrt, toliku važnu i temeljnu za sve ono što zovemo vjerom, na drugačiji način. Vješto kombinirajući gotovo Proustovske reminiscencije i evanđelja, autorica božansku poruku ostavlja snažnijom no ikada, ali bez klišeja. Pa iako “Žeđ” možda neće biti štivo koje će odgovarati svakom čitateljskom ukusu (jer Bog, ljubav i smrt uvijek su teme oko kojih će se različiti osjećaji i mišljenja sukobljavati u bespoštednoj borbi), nikako mu se neće moći poreći sva dubina misli u kojima nas utapa Amélie Nothomb. Sve ostalo bit će podložno našim osobnim uvjerenjima. A i “treba prihvatiti tu tajnovitost: ne možete pojmiti što drugi vide na vašem licu”.

“Vjera je stav, a ne ugovor“, zaključuje Nothomb, a “Žeđ” ispovijest koju možda čitamo očima, no uistinu vidimo jedino srcem.

“Iskušajte to iskustvo: nakon što budete dugo krepavali od žeđi, nemojte pehar vode popiti odjednom. Srknite samo jedan gutljaj, zadržite ga nekoliko trenutaka u ustima prije nego što ga popijete… A taj neopisivi trenutak kada netko žedan usnama primiče pehar vode, to je Bog.”

(“Žeđ”, Amélie Nothomb)

Naziv djela: “Kako manje misliti: Za one koji beskonačno analiziraju”

Ime autora: Christel Petitcollin

Naziv izvornika: “Je pense trop: Comment canaliser ce mental envahissant”

S francuskog prevela: Jelena Butković

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Poetika j.d.o.o.

“Tko bi pomislio da inteligencija može donijeti toliko patnje i učiniti da budemo nesretni? Pa ipak , oni se upravo na to žale. Uostalom, uopće se ne smatraju inteligentnima. Zatim, kažu da njihov mozak nikad ne miruje, čak ni noću, da se u njemu neprestano roje sumnje, pitanja, da neprestano sve propitkuju i da njihovoj pretjeranoj osjetljivosti ne može promaknuti nijedna pojedinost. Htjeli bi smiriti um. A najgore im je što osjećaju da ih svijet doživljava kao drukčije, da ih ne razumije i to im nanosi bol. Zato često zaključuju: “Ja nisam s ovog planeta!”

(“Kako manje misliti: Za one koji beskonačno analiziraju”, Christel Petitcollin)

Christel Petitcollin, psihoterapeutkinja i trenerica u području komunikacije i osobnog razvitka, u ovoj je knjizi, koja je vrtoglavom brzinom postala jednim od najprodavanijih publicističkih naslova, iznimno vješto i argumentirano “na ovaj planet” smjestila osobe čija je iznimna (sp)osobnost predmetom njezina rada. Iznimnomisleći, kako ih Petitcollin naziva, ljudi su, kako im i samo ime govori, koji previše misle; katkad u tolikoj mjeri opterećeni hipersenzibilnošću da im to otežava svakodnevno funkcioniranje. Kroz sedamnaest godina svoje terapeutske prakse, autorica ih je susrela mnogo; dovoljno za odluku kako im treba posvetiti čitavu knjigu i objasniti ostatku svijeta kako nema ničega lošeg niti zabrinjavajuće neobičnog u razmišljanju na intenzivan, neprestano propitkujuć način.

Upoznavajući čitatelja sa osobinama iznimnomislećih ljudi, Petitcollin ne propušta naglasiti kako nije u pitanju bolest, već jednostavno drugačiji mentalni ustroj – neurološka osobitost koja njihove misli oblikuje na drugačiji, detaljniji, kreativniji način. “Bombardirani informacijama, oni pamte mnoštvo pojedinosti i pomoću te gomile podataka pokušavaju predvidjeti i dokučiti ostalo. Postavljaju sebi tisuću pitanja i često su u emotivnom stanju nepovjerenja i napetosti, posebno pri prvom susretu.” Analizirajući svaki detalj – boju glasa, odjeće, pokrete, mirise, zvukove te dodatno “secirajući” svaki od njih do najsitnijeg detalja zvuči (i posve sigurno jest) nevjerojatno zahtjevno za osobu koja ima potrebu isto činiti, no u isto vrijeme postaje izazovom i za njezinu okolinu koja se nalazi u “unakrsnoj vatri” između prihvaćanja “prekomjernog razmišljanja” kao jedinstvene karakteristike ili shvaćanja istog kao nekakvog psihičkog poremećaja, što to svakako nije.

Petitcollin obrazlaže fenomen iznimnomislećih kroz utjecaj više različitih čimbenika – od hiperestezije, mnogo veće razvijenosti pet osjetila nego kod drugih osoba, pa sve do Kasandrinog sindroma, prema kojem iznimnomisleći nerijetko (opet zahvaljujući svojoj hipersenzibilnosti) znaju što će se dogoditi, no svjesni su kako ne mogu utjecati na buduće događaje, jer ih okolina doživljava “kao one koji kvare zabavu i zloguke proroke”. Tako stečena nesigurnost sputava karizmu potrebnu da bi s drugima mogli podijeliti svoje vizije i razmišljanja, te se iznimnomisleći uvijek iznova povlače u sebe. Na onaj “drugi planet” kojemu tako često misle da pripadaju.

No, ako je suditi po statistici, iznimnomisleći čine čak 15% ukupne populacije, što je preznačajna brojka da bismo ih, smatra Christel Petitcollin, tek tako odbacili kao društveno “nepodobne” bez prilike na ravnopravnu integraciju u društvenu zajednicu. Autizam, Aspergerov sindrom, disleksija, hiperaktivnost…također ulaze u skupinu složenih i razgranatih misli s hiperestezijom, no autorica ističe kako je riječ tek o dijeljenju zajedničkih obilježja, bez potrebe za etiketiranjem, jer svatko je priča i “mislilac” za sebe koji zaslužuje jednaku pozornost i prihvaćanje.

“Kako manje misliti: Za one koji beskonačno analiziraju” knjiga je složenog i detaljnog pristupa sveprisutnoj, no prilično zanemarenoj problematici, pa koliko god rečenica ispisali o njoj, opet bismo propustili reći kakvu iznimno važnu stvar. I nije namijenjena tek uskom krugu čitatelja. Naprotiv, namijenjena je svakome od nas. Onima koji previše misle o svijetu koji ih okružuje i o svijetu koji nedovoljno razmišlja o onima kojima je okružen. I šalje vrlo jasnu i pamtljivu poruku:

“Samo dijete ima potrebu za bezuvjetnom ljubavlju da bi se izgradilo. Odrasla osoba može bez nje. Ne trebate se sviđati cijelome svijetu da biste preživjeli.”

Recenzija: “Kako manje misliti: Za one koji beskonačno analiziraju”, Christel Petitcollin
Recenzija: “Pop”, Edi Matić

Naziv djela: “Pop”

Ime autora: Edi Matić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

Iako opisanog kao djelo s elementima kriminalističkog romana, već nakon nekoliko stranica iz “Popa” je potekla beskrajna tišina mora pod bonacom koje, pomiješano s mirisima smilja, lavande i brudeta, valima oplahuje i oplakuje taj Matićev škoj koji se uvlači pod kožu svakome tko zakorači na njegove obale. Zna Edi Matić kako “okruženima morem vrijeme sporije teče”, pa se tako katkad čitatelju učini da je u nekoj drugoj dimenziji, odijeljen od stvarnosti, a da je život sažet tek u dah ribarovog iščekivanja dok sluti trzaje udice iz večernjih valova. Jednostavnost življenja primarna je potreba, pa kad se Perka Stankova i Anica Mihić sunčaju na grobnim pločama pod crkvicom, razumijemo i mi svu istinitost riječi kako je “u ostacima ljeta maleno groblje nudilo sve što im danas treba: more koje pljuska oštre stijene, ugrijane podloge za bolna leđa, sunce na umornim licima i, kad ustreba, dovoljno hladovine od širokih borovih krošnji. Tu su se osjećale sigurno, iako bi promatrač mogao pomisliti o uzaludnosti takve sigurnosti jer je traže baš od onih koji su ih napustili.” Don Marko, Perka Stankova, Hegel, Mikula, Nobel, Ćuoro i sva silna i živopisna galerija likova što se rasula po “Popovim” stranicama kao smrvljeni suhozid, odvodi nas na putovanje sa kojeg će biti teško vratiti se.

Negdje se i nekako u tu otočku dimenziju iskrcao i Jadran Grobarek, lažni fratar u bijegu od zlih ljudi i zapravo istinski čovjek u potrazi za utočištem kod onih dobrih, onih koji žive u mikrosvemiru neimenovanog dalmatinskog otoka koji “svoju grubost ne skriva, viče je i izruguje se svim, od rođenja pa do smrti.”

Shvatit će Grobarek, ubrzo nakon što mještanima naizgled vješto nametne varku o svojem poslanju i identitetu, to i da se od sebe ne možeš skriti, dopuštajući otoku da ga uvuče u svoje mreže, nametne mu se polagano i neposredno, kao da je oduvijek dio njega.

“Jurio je prema zamišljenom skrovištu iz kojeg će na prošlost gledati sa sigurne udaljenosti, isti, no u nekakvom drugom tijelu, skriven i maskiran, nevidljiv poznatom svijetu koji napušta… Kateheze, sakramenti, liturgije, latrije, dulije, evanđelja, Marko, Matej, Luka, Ivan, zapovijedi, poslanja, svete mise, crkveni redovi, sve se u jednom trenutku uskomešalo u Jadranovoj glavi. Do sada je lako živio pored njih, nisu ga zanimali izrazi ni značenja pojmova u koje nije vjerovao.”

“Pop”, Edi Matić

Uranjajući u utopiju mira i nekih drugačijih zakona kojima se otok podvrgava, Jadran Grobarek sve manje razmišlja o svijetu koji je prisilno napustio. Tek mu katkad kroz misli prođe onaj pištolj kojeg je skrio pod zemljom pri dolasku; sve su slabije spone sa glasnim, užurbanim, opasnim kopnom. Stapa se sa prirodom i ljudima, život poprima okus lignji koje se ravno iz mora bacaju na vatru gradeli, a sav oprez kojim su mu čula godinama trenirana topi se na bedrima otočke učiteljice Magdalene. No, “vrijeme je kao rola zahodskog papira: što ga manje ima, brže se vrti”, kako to slikovito Matić primjećuje, pa i se Jadranovo otočko vrijeme približi svom kraju kada jedna slika otkrije mnogo više od obiteljske fotografije s ljetovanja.

No, otok i dalje čeka. Čeka Misto, čekaju Selo Gornje i Selo Donje. Zarobljeni u vremenu i ispresijecani mocirama strpljivo se nadaju povratku – Jadranovom, svačijem tko se ikada ućulio u zagrljaju suhonjavih čokota loze i kvrgavih debala drevnih maslina. Edi Matić nije napisao tek kriminalistički roman, nije se bavio iznenadnim obratima i napetim zapletima. Ispisao je stranice na kojima se čovjek bori i miri sa prirodom, svojom vlastitom i onom koja ga okružuje; ispričao je priču u kojoj smo i mi na trenutke osjetili opak dah neverina, utonuli u uljasto more pod bonacom i prebrojali vlastite blagoslove dok smo s Jadranom Grobarekom kolali dubokim žilama otoka. “Pop” nam je donio pripovijest koju ćemo pamtiti još dugo nakon što otplovimo prema obzorju. Donio nam je iskonski trenutak mira, a baš nam takvoga nekako uvijek najviše nedostaje.

“Vidiš, tako nekako su nastali otoci… Bog je šakom stisnija vrilo tijesto od kamena i pustija da curi među prstima. Jedan po jedan kapali su u more, negdi veći, negdi manji, pa se oladili i po rubovima načičkali oštre stine da ih čuvaju. Nekad bi Bog liznija okrajak na dnu šake, pa ga takvog spustija. E, tako ti je nastala ona glatka strmina južno od Mista, di se ne može doć nego brodicom. A svi misle – priroda. Je, priroda je, ali je Bog stvorija, evo baš ovako.”

“Pop”, Edi Matić

Naziv djela: “Male šanse”

Ime autora: Marjolijn Hof

Naziv izvornika: “Een kleine kans”

S nizozemskog prevela: Gioia-Ana Ulrich Knežević

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Lector

“Sva putovanja moga oca završila bi dobro. Na kraju se vraćao kući neozlijeđen. Ali ja sam se bojala da su putovanja pomalo nalik na uže za preskakanje: dugo vremena ti ide dobro, ali ne zauvijek. Jednom ipak krivo preskočiš.”

(“Male šanse”, Marjolijn Hof)

U nepunih stotinu stranica, koliko ih ima ova posve neobična i iznimna knjiga nizozemske spisateljice Marjolijn Hof (2011. adaptirana i u višestruko nagrađivani film nazvan “Taking Chances” u režiji Nicole van Kilsdonk), sadržano je mnogo više od onog što bi se na prvi pogled moglo očekivati od romana za mlade. Skriveni su tu dječji strahovi, tuga, sudbina, sav užas nestanka voljene osobe. Hof bez uljepšavanja piše o vrtlogu osjećaja pokrenutom u glavi devetogodišnje djevojčice Kike kada njezin otac, inače pripadnik međunarodne humanitarne organizacije “liječnici bez granica” nestane u ratnom kaosu u nepoznatoj, dalekoj zemlji.

Pripovijest ispričana iz perspektive djeteta koje se nastoji nositi sa nepoznatom i zastrašujućom situacijom u kojoj se našlo, u jednom je trenutku šokantno dirljiva, dok nas u drugom neočekivano nasmijava dječja jednostavnost i oštroumnost. Kika zna kako se njezin otac dosad uvijek sigurno vraćao sa svojih putovanja, no upravo ta činjenica budi crva sumnje u njezinom umu – što ako se očeva sreća okrene protiv njega? Što ako otac doživi nezgodu, razboli se ili čak pogine? Devetogodišnja se djevojčica na način na koji to devetogodišnje djevojčice čine, pokušava boriti sa novonastalom situacijom i gotovo bizarno, a opet posve logično umanjiti šanse za negativan ishod. Dječja briga i zbunjujući osjećaji koji se u Kikinoj glavi sudaraju baš poput zalutalih metaka kojih se toliko boji, traže mjesto na kojem će pronaći utočište i potvrdu kako će sve ipak biti u redu, no šanse za njegov pronalazak nisu uvijek jednake.

“Riječ je o šansama. Vjerojatnost da, primjerice, postaneš milijunašica vrlo je mala. Šansa da na ulici pronađeš jednu kunu puno je veća. Nikad se ne može točno znati kolika je šansa da se nešto dogodi, ali jednostavno se zna da gotovo nitko ne postaje milijunašem. Koliko milijunaša poznaješ?

Nijednog – kazala sam.

Vidiš? – rekla je majka. – To je dokaz. A isto je i s očevima. Koliko poznaješ djece koja imaju oca?

Mnogo – odgovorila sam.

A koliko djece koja nemaju oca?

Jedno – rekla sam. – Šandorov otac je umro.

Velika je šansa da ćeš imati oca – nastavila je majka. A šansa da nećeš izrazito je mala.”

(“Male šanse”, Marjolijn Hof)

No, Kika zna kako “uplašeni čovjek smanjuje šansu, a tata je povećava“, pa usprkos svim izgledima, započinje svoju djetinju, no ipak posve odraslu i razumnu odiseju upravljanja silama koje čine ovo neizvjesno mjesto zvano život. Marjolijn Hof napisala je djelo čije riječi možda izgovara dijete, no o kojem još dugo razmišlja svaka odrasla osoba.

Recenzija: “Male šanse”, Marjolijn  Hof
Recenzija: “Freddie Mercury – život, smrt i naslijeđe, Somebody to Love”

Naziv djela: “Freddie Mercury – život, smrt i naslijeđe; Somebody to Love”

Ime autora: Matt Richards & Mark Langthorne

Naziv izvornika: “Somebody to Love – The Life, Death and Legacy of Freddie Mercury”

S engleskog prevela: Rebeka Vujasinović

Godina izdanja: 2018.

Nakladnik: Rockmark

“Možete imati sve na svijetu, a i dalje biti najusamljeniji čovjek. A to je najgora vrsta samoće. Uspjeh mi je donio to da sam idol ljudima širom svijeta i milijune funta, ali me spriječio da uživam u jednoj stvari koja nam je svima potrebna, a to je trajna ljubavna veza. To je kao u onim starim holivudskim pričama u kojima sve te glumice nisu mogle imati ljubavnu vezu jer su stavile karijeru na prvo mjesto. Tako je i sa mnom. Ne mogu zaustaviti kotač na neko vrijeme i posvetiti se ljubavnoj vezi jer će mi se nagomilati svakojaki poslovni problemi. Kotač se mora okretati, a to život sa mnom čini vrlo teškim za bilo koga.”

(“Freddie Mercury – život, smrt i naslijeđe; Somebody to Love”, Matt Richards & Mark Langthorne)

Kotač života već se gotovo 29 godina okreće bez Freddija Mercuryja, no njegov lik i dalje ostaje predmetom zanimanja brojnih biografa, filmskih producenata i rijeke obožavatelja od kojih mnogi nisu bili niti rođeni u vrijeme kada je Queen na svojem tronu suvereno vladao europskom i svjetskom glazbenom scenom. Mercury je nedvojbeno bio posve osobita i jedinstvena osoba koja je živjela ne pristajući na kompromise; htio je sve i htio je odmah, što je, u konačnici, rezultiralo krajem koji je možda mogao biti manje tragičan. Možda bi tada Freddie Mercury ovoga rujna proslavio sedamdesetčetvrti rođendan uživajući u narančastim azalejama svog Garden’s Lodgea. No, to zasigurno ne bi bio Freddie kojeg je svijet volio, osuđivao i divio mu se. Onog trenutka kada je Farrokh Bulsara, ambiciozni mladić iz Zanzibara koji je nesigurnost skrivao ispod krinke afektiranosti i pretjeranosti postao Freddie Mercury, budućnost je bila predodređena mnogo prije nego li se mogla i pretpostaviti.

Kada su Matt Richards, nagrađivani filmski redatelj, televizijski producent i scenarist te Mark Langthorne koji je bio menadžer mnogim glazbenim zvijezdama poput Annie Lennox i Kanyea Westa, napisali biografiju “Freddie Mercury – život, smrt i naslijeđe”, ne tako davni Oscarom nagrađeni filmski prikaz Freddijeva života nazvan “Bohemian Rhapsody” ostavio je dojam pomalo “ušećerene” i razblažene varijante onog što je tih sedamdesetih i osamdesetih činilo spiralu uspjeha, raskalašenosti i života “do daske” jednog od najvećih britanskih bandova. Mladi Rami Maleek trudio se što vjernije dočarati Freddijev lik i djelo, no umjetni zubi, bijela potkošulja i manevri s mikrofonom na stalku, jednostavno nisu bili dovoljni kako bi gledatelju približili svu složenost karizmatične i kontroverzne osobnosti kakvu je posjedovao Freddie Mercury. Richards/Langthorne biografija velikim je dijelom, pak, uspjela u tome. Svjetlosnim godinama udaljena od pukog nizanja fotografija i činjenica odavno poznatih iz novinskih članaka, ne pripovijeda samo o popularnosti, karijeri i životu jednog čovjeka.

Naime, superiornost ove biografije nad ostalim djelima slične vrste jest u gotovo besprijekornom ispreplitanju tri zasebne, potpuno različite priče. Prva je ona Freddijeva, šokantna i beskompromisna, koju slijedi priča o rađanju Queena – svemira čija je Mercury jezgra bio sve godine njihova djelovanja, dok je treća ona najmračnija i najtragičnija, ona koja stručno, gotovo liječnički minuciozno pred čitatelja podastire surove činjenice postanka i širenja jedne od najvećih pošasti modernog doba – HIV virusa, odnosno AIDS-a. Autori ih spajaju začuđujućom lakoćom brutalno “mapirajući” sve točke njihovih križanja – od divljine Konga iz koje je virus HIV-a “pobjegao” u ostatak svijeta, sve do opskurnih njujorških lokala u kojima su homoseksualne bakanalije okupljale sve one željne zabranjenih užitaka, uključujući i Freddija Mercuryja. Stavljajući snažan naglasak na pjesme i albume Queena, kao i na Mercuryjevu ulogu u njima, autori se nisu ustručavali i vrlo intenzivno pisati o pozadini koja je utjecala na većinu sfera njihova rada – Freddijevu seksualnost i tajne koje je morao skrivati od očiju javnosti tih šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Gotovo je opipljiva empatija koju na trenutke moramo osjećati prema čovjeku koji je, paradoksalno, najviše u životu volio jednu ženu – Mary Austin i čija se neutaživa želja za uspjehom i priznanjem borila sa još većom glađu – onom za istinskom ljubavlju. Nastupajući pred prepunim stadionima sa svijetom na dlanu, ipak je imao prazne ruke. “The Great Pretendernosio je svoje srce kao krunu, no ostao nevidljivim čovjekom. Praznina koju je ispunjavao bezbrojnim homoseksualnim aferama, drogom i alkoholom, na kraju ga je uvukla u svoje ništavilo i pokrenula spiralu zaraze virusom HIV-a i početka kraja. Čak i kada je “u kolovozu 1991. ponovno počeo umirati” iscrpivši sve dostupne metode liječenja, Freddie se grčevito držao tvrdoglave zaljubljenosti u život pjevajući do posljednjeg trenutka. Do debelim slojem šminke prekrivenog izmučenog lica i vodviljskog pozdrava uz “još uvijek vas volim” u These Are the Days of Our Lives“, Freddie je volio taj život kojeg je konzumirao prebrzo i prežestoko. No, tada je došlo vrijeme za konačno zbogom. Prestavši uzimati lijekove, odlučio je otići na svoj način. Onako kako je i živio.

Matt Richards i Mark Langthorne u ovoj biografiji nisu težili senzacionalizmu kao niti uljepšavanju. Freddijev su život, smrt i naslijeđe ostavili pod svjetlima pozornice onakvima kakvi su doista i bili. Zvjezdani, raskalašeni, usamljeni i tragični. I sve ono između što nije zabilježeno u knjizi, ali je ostalo u svakoj noti i riječi Freddijevih pjesama. Jer kroz njih je najlakše govorio ostavivši nam sve svoje tajne u naslijeđe.

“Volio bih da sam imao stvarno prekrasnu vezu s nekim, dugotrajnu vezu jedan-na-jedan, ali osjećam da to u životu više neću imati i mislim da moj život više to ne može podržati. Nikada mi to nije uspijevalo. Mislim da će se moj život svesti na ovo i pomirio sam se s time.

“Freddie Mercury, pjevač i skladatelj, bio je visok 180cm, imao crnu kosu i tamnosmeđe oči. Volio je operu i balet, Lana Turner mu je bila omiljena glumica, a Aretha Franklin samo jedna od mnogih najdražih pjevačica. Volio je piti šampanjac ili votku s ledom, pušio je ljubičasti Silk Cut, a indijska hrana mu je bila omiljena.

Umro je 24. studenoga 1991. u dobi od 45 godina.”

(“Freddie Mercury – život, smrt i naslijeđe; Somebody to Love”, Matt Richards & Mark Langthorne)

Naziv djela: “Rebecca”

Ime autora: Daphne du Maurier

Naziv izvornika: “Rebecca”

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Mozaik knjiga

“Više je ne mrzim. Njezino tijelo se vratilo, njezina brodica sa svojim čudnim proročanskim imenom Je Reviens je pronađena, ali ja sam je se zauvijek oslobodila”.

Unatoč ovoj smionoj tvrdnji pripovjedačice Caroline de Winter, niti sama Daphne du Maurier niti svaki čitatelj namjernik nikada se zapravo nisu oslobodili Rebecce de Winter. Ime Rebeccinog broda, Je ReviensVratit ću se, jezivo je obećanje koje gotovo stotinu godina sniva u srcu kultnog romana slavne engleske spisateljice Daphne du Maurier. Mračna gotička pripovijest poput aveti progoni i opsjeda brojne generacije čitatelja koji se desetljećima uvijek iznova vraćaju u tajnama zakrivene sjenovite kutove Manderleya.

Odavno nadišavši okvire tek puke gotičke ljubavne priče, “Rebecca” je ispripovijedana glasom visokom društvu neprilagođene i ponešto prestrašene druge supruge Maximilliana Maxima de Wintera, vlasnika imanja Manderley, zdanja u kojem je svaki kutak podsjetnik na prvu gospođu de Winter, tragično preminulu Rebeccu. Postupno, Rebeccina se prisutnost uvlači u um njezine nasljednice, a ono što se činilo tek tužnim sjećanjima na neprežaljenu suprugu postaje nečim mnogo zlokobnijim.

“Htjela sam biti sretna, usrećiti Maxima, i htjela sam da budemo zajedno. Samo sam to željela u srcu. Nisam si mogla pomoći što mi se pojavljivala u mislima, u snovima. Nisam si mogla pomoći što se u Manderlayu, svom domu, osjećam kao gost dok hodam po njezinim tragovima i ležim ondje gdje je ona ležala. Bila sam poput gosta koji čeka da dođe domaćica.”

(“Rebecca”, Daphne du Maurier)

Jeziv lik domaćice, gospođe Danvers, nezdravo opsjednute sa prethodnom gospodaricom kuće te ispunjene mržnjom prema sadašnjoj, samo učvršćuje novu gospođu de Winter u uvjerenju kako se u Manderlayu kriju sile koje ne pripadaju ovome svijetu.
Tajne koje izlaze na svjetlo dana sa sobom donoseći neizbježnu katastrofu i, naizgled, kraj svega, bacaju novo svjetlo na Rebeccin lik. Rađa se neka nova Rebecca, posve drugačija od, i u smrti glorificirane, nekadašnje gospodarice Manderlaya, a obuzimajući osjećaj prijeteće tragedije čitatelja prati do samoga kraja.

“Sinoć sam sanjala da sam opet išla u Manderlay”, započela je svoju pripovijest Caroline de Winter tako samo jednu misao pretvarajući u putokaz na putovanju u kojem se snovi pretvaraju u košmare, a opsesije puštaju korijenje negdje duboko u ljudskom umu. Ništa nije onakvim kakvim se čini u ovom romanu Daphne du Maurier koja je uvijek jedan korak ispred nas, povlačeći konce i iznenađujući svakom pročitanom stranicom. Čak i nakon toliko desetljeća, jedna izgubljena kuća puna tajni i jednako tako izgubljene duše koje ju nastanjuju, dodiruju nas iz maglovitih zakutaka iz kojih katkad, u neki gluhi sat, zamirišu bijele azaleje.

“Nitko nikada neće nauditi Manderlayu. Uvijek će začarano ležati u ovoj kotlini, siguran, zaštićen usred šume, a more će zapljuskivati male šljunčane zaljeve i povlačiti se i vraćati se.”

(“Rebecca”, Daphne du Maurier)

Recenzija: “Rebecca”, Daphne du Maurier
Recenzija: “Nebeska tijela” Jokha al-Harthi

Naziv djela: “Nebeska tijela”

Ime autora: Jokha al-Harthi

Naziv izvornika: “Celestial Bodies (Sayyidat al Qamar)”

S engleskoga prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik Hena com

Tata, jednom je rekla London, ti strašno puno putuješ. Nisam joj rekao da, kad smo, daleko od kuće, na novim i nepoznatim mjestima, sami sebe bolje upoznajemo. I da je i s ljubavlju jednako.” Misao je to koja Abdallahu, sinu bogatog trgovca robljem, prolazi kroz glavu dok promatra nestajući krajolik kroz prozor zrakoplova. Misao koja će još dugo odjekivati umom čitatelja uronjenog u surov, pust, a opet nepojmljivo dubok krajobraz kojim lebde “Nebeska tijela” Jokhe al-Harthi.

Djelo koje je pišući o povijesti i samo postalo njezinim dijelom – kao prvi roman jedne omanske autorice ikad preveden na engleski jezik te kao prvi roman na arapskom jeziku koji je osvojio prestižnu nagradu Man Booker International, lirskim je, intimnim, stilom opisao putovanje životima triju sestara i njihovih obitelji vješto ga ispreplićući sa desetljećima preobrazbe Omana nakon stjecanja neovisnosti od Britanije 1951. godine. Utjecaj zapadne kulture na tradicionalnost s vremenom postaje sve očitijim, što al-Harthi suptilno uvodi u priču, tako dodatno naglašavajući dubinu razlika između dviju kultura i života koji u njima pokušavaju biti življeni, sebi i drugima usprkos.

“Salima je opisala mandus koji je naručila kod vodećeg proizvođača drvenih vjenčanih škrinja, čiji su mandusi ljepši nego kod ikog drugog u blizini: bit će točno one veličine koju želi, s točno onakvim rezbarijama u drvetu, mjedenim okovima i drškama kakve želi. Khawla ju je prekinula. Ali današnje kuće imaju spavaće sobe s krevetom, ormarom i toaletnim stolićem. Na to je mujezinka uzviknula, Zamoli Allaha da ti oprosti te riječi! Zaboga, u današnje vrijeme djevojkama ništa nije po volji, mladenka bez mandusa nije mladenka.”

(“Nebeska tijela”, Jokha al-Harthi)

Izranjajući iz strogog režima sultanove vladavine, Oman se postupno otvara tekovinama moderne civilizacije, a na razmeđi tih promjena stoje junaci čijim je glasom Jokha al-Harthi odlučila progovoriti. Oni govore ljutnjom, razočaranjem, sjetom. Žude za ljubavlju koja im je prošla kroz prste kao pustinjski pijesak, bore se sa starim bolima skrivenima negdje duboko u melodijama i ritmovima ouda.

Abdallahovo pripovijedanje u prvom licu savršeno se smjenjuje i nadopunjuje onima njegove supruge Mayye i njezinih sestara Asme, koja se udaje iz osjećaja dužnosti i Khawle, koja odbija udaju čekajući čovjeka koji možda nikada neće doći, kao i mnogih drugih likova koji su ovoj sagi darovali naizgled beskrajnu širinu pustinje, ali i njezinu nepredvidivost. Jer, raznolikost perspektiva iz kojih se rađa ista priča nudi posve jedinstven, intiman pogled na zemlju koja svoje tajne ne odaje lako niti svakome. Mogli bismo reći kako je Mayyin suprug Abdallah u velikoj mjeri “sunce” solarnog sustava al-Harthinog romana, ono sunce oko kojeg kruže brojni njezini likovi, “nebeska tijela”, hraneći se stalnom, jednakomjernom toplinom njegovih sjećanja. Uspomene rasute po poglavljima, granaju se kroz gotovo stoljeće staru krošnju jednog omanskog obiteljskog stabla povezujući tako i ono naizgled nespojivo.

“Kako je kuća ikad mogla biti dovoljno prostrana da zadrži svu moju strast? Kako je njezin jedini balkon izdržao pod mojim nogama dok sam stajao na njemu sam, pritisnut težinom tolike ljubavi…? Kako je ona mala soba izdržala tone oblaka koje sam u nju pohranio samo da bih mogao hodati po njima?…

Ali sve je ostalo na svom mjestu, iako ja nisam imao mjesto. Vrata nisu odletjela sa šarki, iako je moje oboreno tijelo bilo izrešetano bojevim mecima očajničke ljubavi. Prozori se nisu razmrskali, iako su moja krila žestoko lupala po staklu… Kuća je bila dovoljno prostrana da me zadrži, da obuzda vrisak želje koji je odjekivao u meni.

Kako je onda moguće, da tvoje oči, Mayyo, uperene u šivaći stroj, nikad nisu mogle vidjeti golemo i mučno prostranstvo moje ljubavi i moje zarobljeno biće?”

(“Nebeska tijela”, Yokha al-Harthi)

Obogaćeno brojnim detaljima o kulturi i običajima Bliskog istoka, svako poglavlje govori o strahovima i čežnjama svojih pripovjedača; o bremenu života koji nose na plećima i snovima koji su mogli biti dosanjani i ostvareni, o okovima tradicije i vrlom novom svijetu.

Zanimljivo je kako je Jokha Al-Harthi rođena 1978. te je tako ušla među prve generacije Omanaca koji su odgajani bez robova (Oman je, naime, ukinuo ropstvo tek 1970. godine), pa ta činjenica, promatrana kroz društveni, ekonomski i vjerski aspekt te kao epohalni zaokret u priznavanju jednog od temeljnih ljudskih prava, postaje važnim dijelom njezina pripovijedanja.

Nižući poglavlja, autorica u “Nebeskim tijelima” ne slijedi pritom nikakav određeni događaj ili nit radnje, već svako od njih pretvara u dio velike slagalice čiju će konačnu sliku složiti sam čitatelj, a svoje junake pušta da stvore svoje nebeske putanje i na kraju, uz mnogo strpljenja, samoispitivanja i pokoju žrtvu, nauče stvoriti dovoljno prostora da svi mogu slobodno kružiti. Da se pomire s činjenicom da je svatko od njih vlastito sazviježđe, neovisno i cjelovito, nebesko tijelo za sebe.

Naziv djela: “Stvarni život”

Ime autora: Adeline Dieudonné

Naziv izvornika: “La Vraie Vie”

S francuskog prevela: Maja Ručević

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Znanje

“Priče služe tome da se u njih stavi sve što nas plaši, tako smo sigurni da se to neće dogoditi u stvarnom životu.”

(“Stvarni život”, Adeline Dieudonné)

Doista je teško objasniti osjećaj u kojem po završetku čitanja, imamo dojam kako je roman pročitao nas, umjesto obrnuto. Negdje između iskrenosti (i) čistog užasa, smjestio se “Stvarni život”, roman prvijenac mlade belgijske spisateljice Adeline Dieudonné i učinio upravo to.

Pisan je u prvom licu, glasom desetogodišnje djevojčice koja živi tamu iza prozora sive kuće u naselju neodređeno nazvanom Demo (i u kojem svjetlost samo otkriva svu dubinu mraka kojim dišu sumorne kuće). Njezin je otac lovac, predator, “onaj koji je ubio najveću životinju” i “najveći broj životinja”, a njegov plijen prepariran nijemo visi u sobi strvina, ali i jednako nijemo dijeli obiteljski stol iščekujući trzanje očeve vilice i razornu eksploziju bijesa. Majka, “mršava žena, duge mlitave kose” sličila je “nekom primitivnom, jednostaničnom, lagano prozirnom obliku života. Amebi.”

“A s godinama, u dodiru s mojim ocem, to ne bogznašto malo-pomalo ispunilo se strahom.”

(“Stvarni život”, Adeline Dieudonné)

Jedina svijetla točka, zraka sunca koja se probija kroz život djevojčice i njezin saveznik u patnji koja poput Damoklovog mača zasijeca djetinjstvo, njezin je tri godine mlađi brat Giles – jedini imenovan u ovoj mračnoj, mračnoj pripovijesti. Usuđujući se biti djecom, žive život nevidljiv za svoje stvoritelje, učahureni u sigurnost koju pronalaze jedno u drugome. Sve do strašne nesreće koja njihovu stvarnost pretvara u nekakav jezoviti, iskrivljeni odraz u zrcalu, budi zvijeri dotad usnule negdje duboko u njihovom umu i utrobama, izaziva crve zla da izruju svoje mračne tunele u onome što je ostalo od njihova djetinjstva.

Giles se prestao smijati. Prestao je biti nevinim dječakom i nešto se toliko strašno, toliko košmarno dogodilo u njegovom umu da djevojčica mora ponovo pronaći put do stvarnosti koja ju neće proždrijeti užasom. Pet godina traje njezina utrka sa vremenom. Ili pokušaj vraćanja istog.

“Nešto se dogodi kad ubiješ. U velikoj ravnoteži svemira pomakne se jedan element i to proizvede izuzetno moćan osjećaj.”

(“Stvarni život”, Adeline Dieudonné)

Zlo ima mnogo lica. I nikada ne dolazi noseći ono koje smo zamišljali da će imati. Dokazala je to i Adeline Dieudonné otkrivši nam “Stvarni život” – uzela nas je za ruku i provela kroz tamu, dala nam da dodirnemo tu uspavanu zvijer koja čovjeku oduzme ljudskost, natjerala nas da okusimo krv koja kaplje s njezinih očnjaka. Uznemirila nas je. Ne onako kako nas uznemire filmovi strave i užasa kada ih, nesmotreno, pogledamo u kakav kasni noćni sat na televiziji. Ne. Uznemirila nas je, prestravila njihovom stvarnošću, jednostavnom činjenicom njihova nepobitnog postojanja, baš tu, među nama. Postavila nam pitanje rađamo li se kao zvijeri ili njima tek postajemo kada život u nas zarije svoje kandže.

No, Dieudonné ostavlja i trak nade. Novog početka; novog rođenja u krvi kojim možemo odbaciti tamu koja nas je porobljavala i trovala. Onog koje ne mijenja ništa i mijenja sve. Ostavlja nam stvarni život. Jedini koji imamo.

“Ima stvari koje jednostavno ne možemo prihvatiti jer ćemo u suprotnom umrijeti. A meni se nije umiralo.”

(“Stvarni život”, Adeline Dieudonne)
Recenzija: “Stvarni život”, Adeline Dieudonné
Recenzija: “Potpuna ekstaza: Narkotici u Trećem Reichu”, Norman Ohler

Naziv djela: “Potpuna ekstaza: Narkotici u Trećem Reichu”

Ime autora: Norman Ohler

Naziv izvornika: “Der totale Rausch. Drogen im Dritten Reich”

S njemačkoga preveo: Boris Perić

Godina izdanja: 2018.

Nakladnik: Naklada OceanMore

Puritanizam je bio jedna od glavnih opsesija nacističke propagande: na ruševinama Weimarske republike čvrsti su Nijemci, zdravih tijela i oštrog uma, naizgled gradili jednako tako zdravo i jedinstveno njemačko društvo. Stvarnost je, međutim, bila nešto drugačija. Stalni sukobi, korupcija i kriminal nisu bili rijetkost tijekom Hitlerove vladavine.

Kao niti narkotici.

Tako se heroin, između ostalih primjena, katkad propisivao u sklopu terapije za liječenje tuberkuloze, dok je kokain bio jedno od uobičajenih sredstava za ublažavanje bolova.

“…derivat morfina – prva dizajnerska droga uopće. Pod imenom heroin došla je na tržište i krenula u svoj pobjednički pohod. “Heroin je lijep posao”, izjavljivali su Bayerovi direktori ponosno i prodavali ga kao sredstvo protiv glavobolje, mučnine, pa čak i kao sirup protiv kašlja za djecu. Mogao se davati čak i dojenčadi, kod crijevnih tegoba i problema sa snom.”

(“Potpuna ekstaza: Narkotici u Trećem Reichu”, Norman Ohler)

No, kako u “Potpunoj ekstazi” otkriva njemački pisac, scenarist i novinar Norman Ohler, jedna je droga imala apsolutni primat nad svim ostalim narkoticima koji su tih kasnih tridesetih i četrdesetih godina kolali žilama nacističke Njemačke. Iz Temmlerovih pogona svjetlo je dana ugledao N – metilamfetamin – crystal meth, “zločestiji” brat blizanac benzedrina, odnosno uspješnog amfetamina koji se koristio u SAD-u. Ovo sredstvo nalik na adrenalin činilo je da se uživatelj “iznenada osjeća budnim, osjeća povišenje energije; osjetila mu se izoštravaju do krajnjih granica”, a u tom umjetnom podražaju i euforiji “organizam mobilizira sve snage”. U Njemačkoj patentiran pod nazivom Pervitin, ubrzo je krenuo u svoj toksični pohod.

“…na berlinskim oglasnim stupovima, na vanjskim stranama tramvaja, u omnibusima, u gradskoj i podzemnoj željeznici, pojavili su se plakati. Moderno – minimalistički, navedeni su bili tek ime marke i medicinske indikacije: tjelesna i motivacijska slabost, depresije. Uz to je bila prikazana narančasto – plava Pervitinova zaobljena kutijica…

…svi su berlinski liječnici od Temmlera dobili pismo u kojem je sasvim neuvijeno pisao da je cilj tvrtke osobno uvjeriti medicinare: što se nekome i samome sviđa, to će valjda rado preporučivati dalje. Priložene su bile besplatne tablete s tri miligrama sadržaja…

Droga u pokusnoj fazi. Kao i stari dilerski trik: prva doza uvijek je besplatna.”

(“Potpuna ekstaza: Narkotici u Trećem Reichu”, Norman Ohler)

Postavši, kako Ohler sugerira, “simptomom meritokracije koja se počela razvijati”, Pervitin se uvlačio u svaku poru društva, a sve sa ciljem zdravstvene dobrobiti koju je navodno donosio. Na tržištu se tako našla čak i vrsta pralina punjenih metamfetaminom. Hildebrand – praline uvijek vesele – glasio je njihov dobroćudni slogan. “Uveseljavajuće” praline bile su velikodušno napunjene sa četrnaest miligrama metamfetamina, što je bila gotovo peterostruka doza Pervitina. Očajnim kućanicama savjetovalo se konzumiranje tri do devet pralina dnevno, jer su “posve bezopasne, za razliku od kofeina” (!?), a uz to i tope kilograme (jedno od svojstava metamfetamina jest, naime, i smanjivanje teka).

Vrijeme općeg uzleta, Hitlerovih megalomanskih zamisli i pothvata bilo je “vrijeme društvenih zahtjeva: moralo se pripadati kolektivu, moralo se biti uspješan – ako ni zbog čega drugog, a onda da se ne izazove sumnja”. Isti taj opći uzlet kod mnogih je izazvao zabrinutost kako neće moći držati korak sa tom munjevitom mašinerijom nacionalsocijalizma. Svaka je pomoć bila dobrodošla. Posebno ona u obliku tableta.

Nije, stoga, trebalo dugo da Pervitin postane sastavnim dijelom vojne opreme – čarobna tabletica koja dokida vojničku potrebu za snom i čini ih nepobjedivima. Odnosno tjera ih da se tako osjećaju.

Kako Ohler navodi, njemačkoj je vojsci, uključujući i snage ratnog zrakoplovstva, u proljeće i ljeto 1940. godine isporučeno više od 35 milijuna tableta Pervitina , a tzv. Ukazom o sredstvu za razbuđivanje Pervitin je planski uveden u sanitetsku opremu. Sa njemačkim vojnicima koji su mogli ostajati budni i po dva dana, Blitzkrieg je mogao početi.

“A to više nije bilo zamislivo bez droge”.

Oslanjajući se na dokumentirane povijesne izvore, Ohler u svom djelu iscrpno analizira iznimno važnu osobu tog doba – dr. Thomasa Morella, Hitlerovog osobnog liječnika, čovjeka od Führerovog najvećeg povjerenja i osobu koja je imala moć bolestima, obmanama i sumanutošću nagriženog Hitlera jednom injekcijom pretvoriti u vođu kojem se svojevoljno klanjala čitava jedna nacija, a prisilno većina Europe.
Adolfu Hitleru nije bilo posebno važno ubrizgava li Morell u njegove vene grožđani šećer, metamfetamin ili pak Eukadol, opijat jači od heroina – ono što je bilo bitno jest održanje sposobnosti uvjeravanja masa da njegove sulude zamisli imaju racionalno pokriće.
Uglavnom ga nisu imale. No, on je bio Pacijent A. Onaj za kojeg ne vrijede pravila. Dok god je šprica bila puna.

Početkom 1945. godine i razdoblja bez opijata, Hitler je bio ruševina – poluslijep, drhtav i nemoćan.

Moglo bi se reći kako u središtu pozornosti “Potpune ekstaze” nije Hitler, već dr. Morell, pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme. U vremenu kad su se šanse za opstanak mjerile uspješnošću integracije u društvu utemeljenom na dobrim vezama i sposobnosti biti od koristi, Morellova bliskost sa Führerom bila je od neprocjenjive vrijednosti za berlinskog liječnika. U relativno kratkom razdoblju, Thomas Morell prepoznao je vrlo lukrativne poslovne prilike, pa je tako, primjerice, kupnjom velike tvrtke u zaposjednutoj Čehoslovačkoj započeo sa masovnom proizvodnjom vitaminskih i hormonskih pripravaka koji su kao sirovinu koristili životinjske dijelove poslane iz ukrajinskih klaonica.
“Odvozio je čak i kokošje noge, jer njih je koristio za kuhanje želatine. Tovarna lista tipičnih Morellovih vagona: sedamdeset bačava usoljenih jetara, tisuću dvadeset i šest svinjskih želudaca, šezdeset kilograma ovarija, dvjesto kilograma bikovskih testisa.”

Nema sumnje kako je proizvodnja i uporaba narkotika bila široko rasprostranjena u vremenu nastojanja ostvarivanja iracionalnih ideja i krvavih pohoda, no je li doista bila presudna za ishod njemačkih bitaka, odnosno je li karta Europe više nego tenkovima i puškama doista bila crtana bijelim linijama Pervitina, ostaje na izučavanje povjesničarima. “Potpuna ekstaza” nudi drugačiji pogled na jedno vrijeme i sustav koji je u svoj vrtlog ludila usisao sve što bi mu se našlo na putu. A gotovo neprimjetni ostatci otrova koji su Hitler i njegovi poslušnici pritom ubrizgali u sve čega bi se dotakli još uvijek kolaju negdje u venama svijeta.

“On (Hitler), koji je napravio toliko toga užasnog, sad će se išuljati pred odgovornošću, a kako za zlatni šut više nije bilo Eukadola, odabrao je olovo. Samo pištolj je snažniji od igle… Nakon sablasne svadbene ceremonije služili su se špageti s umakom od rajčice, cijanovodik kao desert i pucanj u glavu pištoljem 6.35 mm Walther.

Dana 30. travnja 1945. oko 15:30 Pacijent A konačno je propao od vlastita sustava potiskivanja stvarnosti, predoziran toksičnom mješavinom, svojim posljednjim, od samoga početka na propast osuđenim pokušajem uništenja svijeta u potpunoj ekstazi.”

(“Potpuna ekstaza: Narkotici u Trećem Reichu”, Norman Ohler)

Naziv djela: “Frida Kahlo: Život u slikama”

Ime autora: María Hesse

Naziv izvornika: “Frida Kahlo. Una biografia”

Sa španjolskog prevela: Ivana Glavaš Bakija

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Iris Illyrica

Teško je pronaći nove, još neizgovorene i neispisane riječi o ženi koja je tijekom svog kratkog života koji je istodobno bio i mučna odiseja i hvalospjev snazi volje, stvarala povijest i revoluciju.

Fridu Kahlo izdalo je tijelo, no krila kojima je letjela ionako su bila snažnija i dalekosežnija od svakog koraka. Živjela je punim plućima i životnim nedaćama usprkos, a bol, sreća i nada kapali su iz njenih kistova materijalizirajući se na više od 140 slika, stotine crteža i desetke autoportreta ne dopuštajući zaborav i dižući vječni spomenik jednoj snažnoj, nepatvoreno iskrenoj duši.

“Najednom, bez ikakvih naznaka da ću se time baviti, počela sam slikati. Ništa mi nije bilo prirodnije od slikanja onoga što nisam mogla postići.”

(“Frida Kahlo: Život u slikama”, María Hesse)

Diego Rivera, voljeni odabranik i suđeni mučitelj Fridinog srca, bio joj je nepresušno vrelo nadahnuća, a kako svačija tuga ima vlastiti jezik kojim se pravda i oplakuje, i Fridina je pronašla način kako će ju svatko i za svagda vidjeti i zapamtiti – kroz slike pune krvi, prkosa i života.

“Frida Kahlo: Život u slikama” mlade španjolske ilustratorice Maríje Hesse, ilustrirana je šetnja kroz biografiju jedne iznimne umjetnice, inspirirana događajima koji su obilježili njezin život. Pisana u prvom licu, rekapitulira životni vijek stvaralaštva, nesreća i ljubavi, a ono što je čini još posebnijom jesu autoričina ilustrirana viđenja nekih od najpoznatijih Fridinih umjetničkih djela.

“Svaki otkucaj srca sekunda je života koji prolazi, bježi i nestaje. I u njemu je takva snaga, takva moć, da je jedini problem znati ga proživjeti. Neka ga svatko proživi kako zna i umije.”

(“Frida Kahlo: Život u slikama”, Maria Hesse)

Hesse ne donosi nove spoznaje o životu Fride Kahlo, no pripovijeda o njima na posve nov način – bogatim ilustracijama i bojama, ne ustručavajući se dotaknuti Fridinih fizičkih boli i invalidnosti, biseksualnosti, trenutaka sumnji i bljeskova nadahnuća; svega onog što je Frida bila i što ju je, u konačnici, učinilo jednom od najvećih umjetnica svih vremena, a nas svjedocima dubine jedne životne boli, ali i nebeskih visina umjetničkog genija.

“Stopala moja, zašto bih Vas trebala kad imam krila kojima mogu letjeti!”

(“Frida Kahlo: Život u slikama”, Maria Hesse)
Recenzija: “Frida Kahlo: Život u slikama”, María Hesse