Autor: Write Owl

Recenzija: “Krijumčari čudnih stvorenja”, Jess Kidd

Naziv djela: “Krijumčari čudnih stvorenja”

Ime autora: Jess Kidd

Naziv izvornika: “Things in Jars”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2024.

Nakladnik: Hena com

“Old Father Thames advanced his reverend head;
His tresses dropp’d with dews, and o’er the stream
His shining horns diffused a golden gleam:
Grav’d on his arm appear’d the moon that guides
His swelling waters and alternate tides:
The figur’d streams in waves of silver roll’d,
And on her banks Augusta rose in gold.”

Stari otac Temza, posjedonovski lik iz drevnih legendi, bog mutne, blatnjave rijeke na čijim obalama stoljećima po svojim tajnama prebire London, ili Augusta, kako ga nazivaju vremena starija od ljudskih sjećanja, oživio je na stranicama romana irsko–engleske spisateljice Jess Kidd. Svojim je ljepljivim, vlažnim prstima dotaknuo staklenke u kojima, zarobljene u vječnosti, mramorne kože i čudnih, svinutih kralježnica, plutaju Winterove sirene ili konzervirano ljudsko srce sa “svojim zamršenim mehanizmom”, ili Gordijevi čvorovi žila i vezivnih tkiva; oživio je mrtve boksače, otvorio kripte u kojima nemirnim snom vječno snivaju majke i njihova čeda sa zubima štuke.

Jess Kidd u samo je srce romana “Krijumčari čudnih stvorenja” stavila jedno od tih čeda, tajnu kći sira Edmunda Athelstana Berwicka, bjelokosu Christabel, čije opsidijanske oči i oštri zubi navlače tamu na legendu o maloj sireni, a prizivaju sav talog londonskih ulica, ali i gospodskih kuća, kojima se vuče trag ubojica, prevaranata i lopova. Usred te posvemašnje truleži našla se crvenokosa, pronicljiva detektivka Bridie Devine koju je život gazio i prevario dovoljno puta da bi mogla proniknuti u strašne motive onih koji takvo bivanje jedino poznaju.

Povijesna fikcija smještena u viktorijanski London bilo bi prejednostavno kategoriziranje ovog djela; svatko tko je pročitao roman “On” ove autorice zna kako se niti jedna njezina rečenica ne može smjestiti u tako jednostavne kalupe poput onih žanrovskih. “Krijumčari čudnih stvorenja”, naime, u svoje su jezovite staklenke smjestili misteriju, mitologiju, nadnaravno. Duhovi, ljudi, sirene, kradljivci leševa i liječnici bez skrupula – dio su slagalice čiji su rubovi previše neobični i nepredvidivi da bi se savršeno uklapali, no ipak su potpuno smisleni, dok dvojna vremenska linija koja se provlači romanom služi tek kao tanka Arijadnina nit u dijelovima u kojima labirint tajni postane premračan, a krv i blato preduboki da bi se iz njih tek tako izvuklo.

Stari otac Temza od davnina je bio izvrsna siva eminencija svake misterije, svake priče koja se nataložila na njegovim obalama. Njegova je voda “prljava, siva, zapjenjena bujica; kao da je Bog ispraznio svoje korito za pranje nakon što je u njemu prokuhao Sotonino donje rublje.”

A nebo iznad Londona stalno je sve tamnije.

Tako je to kad se vječnost zarobi u staklenki. Naruši se “prirodni poredak stvari: život – smrt – prah”, pa bajke više nemaju okus snova, već mutne vode i sluzavih puževih ljuštura.

Naziv djela: “Oče, ako jesi”

Ime autora: Julijana Adamović

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Fraktura

Potreba ljudi da traže svoje biološke roditelje, posebno sinovi u potrazi za ocem, ima višestruke izvore. Identitet i osjećaj pripadanja važni su; da bi se osjećali cjelovitima, ljudi imaju potrebu razumjeti svoje korijene.
Nedostatak očinske figure nerijetko ostavlja emocionalnu prazninu koju ljudi pokušavaju popuniti na različite načine, među kojima je i traženje bioloških roditelja. Tu je i znatiželja za razumijevanjem genetskog naslijeđa: od koga sam naslijedio boju očiju, prgavu narav, talent za glazbu? Utjecaj okoline također može biti pokretač te potrage.
Kada je u pitanju Damjan Knežević, mislim da je njega najviše pogonila činjenica da je zakinut za tu informaciju, a drži da je na nju imao i ima pravo. U situaciji kada mu adoptivni otac gubi pamćenje, to pitanje postaje sve važnije.
Tomaš pak nema zamjenu za oca. Odrasta u konzervativnoj sredini gdje je sin bez oca manje vrijedan (kopile, faćuk) i živi u iluziji da će ponovni život s ocem izbrisati sve teškoće s kojima se suočava.”

Porazgovarale smo kratko Julijana Adamović, koja me je za svoje književno stvaralaštvo vezala još tamo 2019., kad sam pročitala njezine “Divlje guske”, i moja malenkost; njezine su me riječi, posebice one kojima utvrđuje kako postoji u ljudima ta neporeciva potreba da razumiju svoje korijene, da ostvare cjelovitost koja će im pomoći da razumiju i sami sebe, i tako pruže potrebnu težinu imenu i prezimenu, spoznaju značaj obiteljskog naslijeđa nepoznavanje kojeg im više neće biti balast, već miljokaz na životnom putu, potaknule da autoričin novi roman “Oče, ako jesi” promotrim iz različitih perspektiva, svih jednako izazovnih, zamršenih, slojevitih.

Onog trenutka kad je mladi rezervist Damjan Knežević 1965., prilikom spašavanja ljudi iz potopljenog sela, došao u posjed jednog ručnog sata marke Helma i starih dokumenata, i pomislio kako je u labirintu potrage za vlastitim ocem, napokon pronašao početak Arijadnine niti, započela je dvadeset godina duga potraga koja je, meandrirajući između nemirnih vremena, ratnih vihora i slomljenih ideala, u cjelinu spojila i fragmente i nekih drugih priča. Jedna od njih, najvažnija i najsloženija, jest ona vojvođanskog Mađara Pala Nađa, koji je imao tri sina s tri različite žene, onog Pala Nađa čiji se otac objesio u staji među uznemirenim govedima i kojemu je, dok je sinu jedincu u amanet ostavljao sliku suhonjavog tijela na konopu, cipela skliznula u drveni valov kao posljednji dokaz očeve izdaje, sebičnog bijega i pakosti kojima ga je “rođeni otac i mrtav pokušavao ujarmiti, motikom vezati za puste redove kukuruza.” Onog Pala Nađa koji se, naposljetku, otimao i jačima; vukući breme oca samoubojice i majke nasilnice i pijanice, obrise vlastite prošlosti i odrastanja kao preko indigo papira preslikavao na tri obitelji u kojima je preuzimao ulogu oca. Rodna nejednakost, zatucanost patrijarhata, strah od gladi, od siromaštva, od života – sve se zavrtjelo u vrzinom kolu očinskog i očevog.

“Katkad je neki drugi „otac“ ispred onog biološkog. Otac i očevi.” Dodijeljeni rođenjem, izabrani politikom, prisvojeni i posvojeni. Razlika između očeva i očinstva široka je poput Dunava, jednako varljiva i duboka. Pal Nađ (anti)junak je koji brodi po toj velikoj vodi, a Julijana Adamović gusto i isprepleteno pripovijeda o onome što u jednom trenutku posve sažeto objašnjava u pola rečenice: “pojam „otac“ prostor je koji ponajmanje popunjava biologija.”

“Ne bih rekla da je Palova sudbina neko opće mjesto. Rat je, dakako, ostavio traga na svim ljudima; neki su stradali mnogo više od Pala – kao aktivni sudionici ili samim postojanjem, neki su uspjeli u vlastitim ambicijama, a neki ih, opet, nisu ni imali”, govori Adamović i, doista, unatoč povremenom “pobratimstvu lica u svemiru” i poistovjećivanju kobi glavnog junaka sa sudbinama ostalih dionika predmetnog vremena i prostora, mogli bismo se radije prikloniti onom poznatom citatu iz Tolstojeve “Ane Karenjine”“svaka je obitelj nesretna na svoj način”, u svakome od onih koji su ovako ili onako ukrstili svoje sudbine s Palovom – Eržebet, Anna, Jerolima, Vera K., drugovi i gospoda, trpjelo je biće, u svakome od njih “jedan se Spasitelj pribijao na križ”. Julijana Adamović sve je spojila u čvrstu tapiseriju, ne pruživši nam možda odgovore na sva pitanja koje bismo poželjeli saznati, no ostavljajući upitnike na pravim mjestima, onima na kojima ćemo se nerijetko zapitati – je li nesreća uistinu spiritus movens svake potrage za srećom? Julijana Adamović nudi odgovor koji se poput potki provlači kroz osnovno tkanje ovog iznimnog djela i tvori uzorak za koji shvaćamo da ga poznajemo bolje nego što smo mislili: “Ovisi koliko je snažna ta potraga. Što je silnija, veće su šanse da će rezultat biti takav. Neuspješan. Ljudi sreću doživljavaju kao linearni fenomen, a ona se sastoji kraćih i duljih intervala. Pojavi se i nestane. A nekada, nekada traje predugo, pa je više ne doživljavamo kao sreću.”

Recenzija: Oče, ako jesi”, Julijana Adamović
Recenzija: “Listanje kupusa”

Naziv djela: “Listanje kupusa”

Ime autora: Igor Beleš

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Hena com

Posljednji je dan srpnja 1991., nad Osijek se nadvila poznata ravničarska sparina, a jedanaestogodišnja ja se sprema za odlazak na kupanje „kod Želje“, kupalište podno željezničkog mosta koje je predugo čekalo da se okiti titulom službenog mjesta za skok u hirovitu Dravu, iako je s vrelim, sivkastim pijeskom što su ga na obalu nataložili muljeviti valovi i mirisom langošica koje cvrče na vrelom ulju na obližnjem improviziranom štandu, mnogim Osječanima bilo i ostalo jednim od najdražih utočišta od vrućine. Na televizoru Paula Abdul sneno pjeva Rush, Rush Keanuu Reevesu u cvijetu mladosti i u najzgodnijim godinama, a ja se obilato mackam Delial mlijekom za sunčanje dok čekam da na vrata zgrade pozvone moje dvije najbolje prijateljice, pa nas moj pokojni tata Tristaćem (za one s nešto novijim datumom proizvodnje, nekadašnji Fiat Zastava 1300 – otud nadimak Tristać, op.a.) nakrcane vrećicama Gringo soka u prahu (kojeg valjda nitko nikad nije pomiješao s vodom, već ga onako pucketavog polizao direktno s dlana), Topflipsom, Dubble Bubble žvakama i breskvama koje bi se do dolaska na odredište redovito pretvorile u toplu kašicu, odveze na kupanjac. Tata bi sjeo u hladovinu, a bismo se brčkale u uvijek prohladnoj vodi. Već duže vremena nismo išle same, radi sigurnosti. Nije sigurno. Ta se rečenica nekako prečesto ubacivala u razgovore tog ljeta 1991.
I taman sam se s četvrtog kata stuštila niz stube, praćena kakofonijom udaraca drvenog potplata mojih novih klompi o kameno stubište, kad je udario grom. Pravi, pravcati grom. Onaj, što se kaže, iz vedra neba. Usred sparine, zdrobljenih breskvi i bučnih klompi, presjekao je ljetno poslijepodne i ja sam zastala, i tata je zastao, i prijateljice su preplašeno ušle u haustor zgrade. Međutim, vani je bilo vedro i plavo i mirisalo je na Delial mlijeko za sunčanje i na dravsku sparinu, i zato smo iznova svi zastali kad je zagrmjelo još jednom. I još jednom. I još jednom. Zvuk minobacača nadglasavao se sa sirenom za opću opasnost koja je urlala kako ništa više neće biti kao prije i ja sam odjednom osjetila kako me žuljaju nove klompe i kako je ljeto završilo početkom kolovoza i bojala sam se, a nisam znala čega. Strah je imao novo lice.

Ne zamjerite mi na ovom sjećanju. Igor Beleš razlistao je jedan futoški kupus, a iz svakog je njegovog lista ispala po jedna uspomena; prvo su se izlistale one lijepe, tople, nevinije, pa onda one mračnije, oskvrnute, zatrovane. Na trenutke sam, vjerujte mi, pomislila kako je netko pisao o mom djetinjstvu, o najdražim mi Dylanu Dogu i Martiju Misteriji, i Bajaginoj Prodavnici tajni; o 1991., i praznim stolcima u razredu moje osnovne škole, i jednom Goranu, i jednoj Spomenki, i Bojani, i Srđanu, i Sanji koji su otišli „preko“ i nisu se vratili; sve je odjednom postalo „naše“ i „njihovo“, i više nije bilo poželjno deklarirati se kao Jugoslaven, i iz ropotarnice povijesti ponovo su uskrsavali ustaše i četnici, i postalo je važno kako prstima pokazuješ broj tri, i svi su komšije koji su odlučili ostati u gradu u kojem su rođeni, odjednom postali „petokolonaši“, prijavili su ih susjedi koji su znali na pravilan način prstima pokazati broj tri; i trgovkinja je počela brojati koliko štruca kruha kupuješ u pekari (ako si kupovao previše, jer si rijetko izlazio iz podruma, bio bi sumnjiv, jer možda hraniš pogrešne vukove), i mi djeca u zgradi broj tri na jednoj osječkoj adresi u zatišjima smo između granatiranja skupljali još vruće šrapnele koji su tog rujna padali s neba s paučinom miholjskog ljeta.

„Kada nam je svijet to oduzeo, morali smo nešto poduzeti i sami vratiti prijateljstvo, bez obzira na nacionalnosti, referendume, barikade i nestajanje. Mi, roba s greškom, ponovno smo stvorili jednu stvar bez greške.“

(“Listanje kupusa”, Igor Beleš)

Baš kao i u Belešovom romanu, u kojem pet jedanaestogodišnjaka, članova An družine, u Borovu naselju 1991. počinje istraživati tajanstveno nestajanje djece, pa umjesto njih pronađe rat, mržnju i nacionalne podjele, i kod nas je odjednom postalo silno važno kojim slovima završava čije prezime, jesi li više Hrvat/Srbin po mami ili tati; brojala su se krvna zrnca, jer ništa tako snažno ne ujedinjuje narod kao mržnja. Godinu i pol sam dana provela u podrumu zgrade, u mraku tzv. veš-kuhinje, s roditeljima i susjedima spavala na drvenim paletama obloženima dekom, vidjela kako granate pretvaraju kuće u prah i ljude u mrtvace ili u zvijeri, s dvoje preostale djece u zgradi slušala radio-školu i duboko u sebi znala ono što je Igor Beleš zapisao u „Listanju kupusa“„Hrvati, Srbi, četnici, ustaše… pa mi se nismo podijelili zato što smo se mrzili, nego smo se podijelili da bismo se mrzili.“

Mnogo se pisalo o ratu, na stotine načina i iz stotine perspektiva, i svaki je put tragedija bila jednaka. Ukradena djetinjstva, oduzeti životi, spaljena ognjišta. Ludilo. Ludilo koje ne bira mete, jer ludilo ni za koga ne navija. Mržnja. Ona koja ostaje, čak i kad se obnove kuće i oplaču mrtvi; ona iz koje se nikada ništa ne nauči. Naprotiv, prenosi se na buduće naraštaje, upisuje im se u genski kod, da se lakše ozvijeriti jednom kad rat opet kundakom pokuca na neka nova vrata. Igor Beleš, i sam rođeni Vukovarac, o ratu je pisao na drukčiji način. Nije zauzimao strane, ispisivao stare parole, ulijevao gorčinu i zamjeranje među ispisane rečenice. Ulio je sjetu, i žal, i tugu, sigurno jest. Neke je stvari nemoguće ponovo izgraditi. Ne onako kako je bilo prije. Rane, i kad su zatvorene, nikad ne zaboravljaju koliko su krvarile.

Beleš je napisao roman o djetinjstvu; dostojanstveno i neopisivo tužno. O djetinjstvu koje odraslo nakon jedne vožnje čamcem preko Dunava, od Borova do Futoga, i koje još uvijek sjedi na stubama ispred borovskog kina s vrećicom punom duplih slanih štapića i na starom walkmanu vrti jednu TDK kasetu.

„Rat je uvijek poraz.“

Papa Franjo

Naziv djela: “Troje”

Ime autora: Valérie Perrin

Naziv izvornika: “Trois”

S francuskog prevela: Maja Ručević

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Sonatina naklada j.d.o.o.

“A tu je i ljeto. Ono pokriva sve naše uspomene. Bezvremensko je. Ima najizdržljiviji miris koji se uvuče u odjeću. Cijelog života tragamo za njim. U preslatkom voću, morskom povjetarcu, krafnama, crnoj kavi, kremi za sunčanje, puderu koji je koristila baka. Ljeto pripada svim životnim dobima. Nema ni djetinjstvo ni pubertet. Ljeto je anđeo.”

(“Troje”, Valérie Perrin)

Prošetati ulicama malenog La Comellea na istoku Francuske, rodnog mjesta Jeanne Baret, prve žene koja je oplovila svijet, i ishodišne točke romana “Troje” francuske spisateljice, direktorice fotografije i scenaristice Valérie Perrin, bilo je poput listanja starog dnevnika, jednog od onih na koje slučajno naiđemo prilikom selidbe, velikih spremanja ili drugih životnih prekretnica koje od nas traže pražnjenje ladica, sjetno zavirivanje u kutove ormara na čijem se dnu kroz piljevinu termitima izjedenog drveta još nazire blagi miris lavande i terpentinskog sapuna.

U mjestu za kojeg nikad dotad nisam čula, gotovo zaustavljenog u vremenu, mjestu u kojem tek nešto više od dvjesta duša međusobno povezanih rodbinskim vezama, prijateljskim tajnama, starim ljubavima i uvijek bolnim gubitcima povučeno živi život u kojemu se, kako to obično sa životom biva, sve s godinama isprazni, čak i uspomene, pronašlo me toliko mnogo osjećaja. Bol, čežnja, sram, beskrajna ljubav i tajne, toliko mnogo njih, čak i među onima koji su mislili da se poznaju, da se slute do posljednjeg krvnog zrnca, do posljednje stanice koja čini njihova tijela. Bilo ih je Troje, s velikim “T”, jer je svatko od njih nadrastao trojstvo koje su činili od najranijeg djetinjstva.

Nina, Étienne i Adrien – Valérie Perrin napisala je roman o odrastanju troje najboljih prijatelja počevši od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, no istodobno je napisala život. Život u kojem “postoje oni koji odlaze i oni koji ostaju. I oni koji napuštaju”; onaj u kojem se mijenjaju tijela, u kojem se u jednom trenutku izmjenjuju pogledi na školskim hodnicima, a već u drugom prekidaju neželjene trudnoće ili izvlače kosturi s dna jezera. Pokušati prepričati njihovu priču onome koji nije pročitao knjigu značilo bi trideset godina prijateljevanja, ljubavi, suza i gotovo bolne povezanosti svesti na puki sadržaj, vremensku crtu na kojoj se Nina, Étienne i Adrien neprestano smjenjuju u ulogama Luckaste, Zavodnika, Povučenog, Razočarane, Kukavice, Sumnjičavog, Rezignirane, Pomirenog sa sudbinom, Nikad pomirenog sa sobom. Značilo bi držati dah ispod površine nepredvidive Saône, rijeke njihova djetinjstva čija su podvodna klizišta stvarala ubojite rupe i virove, a opet su joj se vraćali, njih Troje.

Jer to je život koji su grizli svih tih trideset godina. Golemo klizište koje se trusi pod nogama, snažni vir što nemilosrdno uvlači u svoje tamno središte, ali oni i dalje djetinje pokušavaju prizvati sjećanja na bacanje “žabica” po površini jezera za ljetnih večeri.

“Troje” je knjiga koja se ne prepričava. Ona ima vlastiti DNK-a, sjećanja koja žive i kad zatvorimo posljednju stranicu, vibriraju u nama poput stare audio kasete s albumom “3” grupe Indochine koji su nadahnuli (jer glazba je ključ svega, i kad ti je 18 i 40 i 80 godina, važni su trenuci povezani s pjesmama, dovoljno je tek nekoliko taktova i već znamo gdje smo bili, tko nas je držao za ruku, zašto smo plakali…) Valérie Perrin da ukoriči životne mijene u kojima su neizbježne suze i tragedija, ali koje uspješno anulira ljubav u svim oblicima.

“Troje” čitatelja obuzima postupno, i labirint njegovih samoća, žudnji i najsnažnijih, očajničkih zagrljaja pulsira žurnim, a opet pomirljivim taktovima Indochinine La vie est belle“La vie est belle et cruelle à la fois/Elle nous ressemble parfois/Moi je suis né pour n’être qu’avec toi/La vie est belle aussi belle que toi/Elle te ressemble parfois/Moi je suis né pour n’être qu’avec toi”.

“Život je istodobno i lijep i okrutan/Ponekad nalikuje nama/Rođen sam da budem samo s tobom/Život je lijep koliko i ti/Ponekad nalikuje tebi/Rođen sam da budem samo s tobom…”

Recenzija: “Troje”, Valérie Perrin
Osvrt: “Postavite granice, pronađite mir — vodič za pronalaženje sebe”, Nedra Glover Tawwab

Naziv djela: “Postavite granice, pronađite mir — vodič za pronalaženje sebe”

Ime autora: Nedra Glover Tawwab

Naziv izvornika: “Set Boundaries, Find Peace”

S engleskog prevela: Željka Gmaz

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Mozaik knjiga

Moj mi je otac znao govoriti kako onaj koji tvrdi kako svakog voli jednako, obično ne voli sebe. Dugo mi je trebalo, čitava adolescencija zapravo, da u potpunosti shvatim što mi je time želio poručiti. Strahovi od neprihvaćanja okoline, potreba za ugađanjem drugome protivno vlastitoj volji i željama, svjesno zanemarivanje osobnih potreba radi zadovoljenja tuđih — sve je to, kako se s vremenom ispostavilo, bilo skriveno u očevom savjetu. Govorio mi je o granicama, a da nije spomenuo granice, i ja sam se s istima nebrojeno puta borila, a da toga nisam bila svjesna.

Naime, postavljanje i održavanje granica dug je i mukotrpan proces koji u mnogo slučajeva ne rađa plodom kojem smo se nadali. Nije, naime, dovoljno satima i danima mantrati ispred zrcala kako vrijedimo više, kako zaslužujemo više, kako možemo više. Nije dovoljno iščitati nekoliko knjiga iz područja self-help literature i očekivati da odmah stubokom promijenimo životne navike. Ako na kućnu mačku nacrtamo pruge, neće se ujutro probuditi kao tigar. Potrebno je djelovati, mijenjati stvari iznutra, i najvažnije, prestati si postavljati nerealne ciljeve (u jednome danu naučiti kako svakome bez uvijanja reći što nas kod njih smeta zvuči sjajno, no mnogo je izglednije da ćemo i dalje satima sjediti sa telefonskom slušalicom sraslom uz uho, jer nam je neugodno inicirati završetak razgovora s brbljavom bliskom prijateljicom).
Upravo sam zbog ovih nerealnih ciljeva ostala zaokupljena “vodičem za pronalaženje sebe”, pod nazivom “Postavite granice, pronađite mir” licencirane američke terapeutkinje i stručnjakinje za međuljudske odnose Nedre Glover Tawwab čiji knjiški uradak, doduše, pripada literaturi namijenjenoj samopomoći, no u svojem narativu nema ono pametovanje i doziranje u čiju zamku upadnu mnoge knjige slične tematike; ono zbog kojeg se na kraju ti osjećaš kao potpuni nesposobnjaković, jer je, eto, autoru sve to super jednostavno, pa zašto onda nije i tebi.
Nedra Glover Tawwab savjetuje na ponešto drukčiji način. Iako se u svom izlaganju neosporno i neskriveno držeći pozicije terapeuta, svoje savjete i opservacije izlaže pregledno i razumljivo, gotovo poput kakvog popisa za kupovinu (oprostite mi ovu pomalo banalnu prispodobu, no navela sam ju u posve pozitivnom smislu, onom koji se odnosi na pristupačnost svakome, bez obzira na naobrazbu, volju i motivaciju), te pokriva sve ono važno i ključno što ljudi nerijetko previđaju kada u vlastitim odnosima nastoje postaviti određene granice.

Na kraj svakog obrađenog poglavlja vrlo promišljeno postavljajući vježbe s odgovarajućim pitanjima (s testom samoprocjene na samom kraju knjige), Tawwab podsjeća na nužnost poštovanja vlastitih granica kako bismo isto mogli činiti i za tuđe, otkriva koliko snažan utjecaj imaju određena traumatična iskustva na našu sposobnost postavljanja granica, govori o granicama na poslu, u prijateljstvu, vezama, ali i otvara vrlo zanimljive teme poput one u kojoj su granice vezane uz blagdane (eto zgodnih sugestija ako božićna gungula u vašem domu nalikuje onoj Chevyja Chasea u Najluđem Božiću).

Ovaj je vodič kompaktan i koristan test spremnosti, pripravnosti da budemo dovoljno odvažni i krenemo na put na kojem ćemo učiti postavljati i održavati granice koje će spriječiti da nas zahvati “sindrom slavljeničke torte” — onaj u kojemu svatko od uzvanika dobija svoj komad kolača, čak i repete, jer je nepristojno odbiti zatraženo, a mi, kao slavljenici, u nastojanju da se pokažemo dobrim domaćinima, sebe stavljamo na posljednje mjesto i na kraju ostajemo praznih ruku, samo zato što nismo na vrijeme osvijestili kako naše granice nisu tu da se sviđaju drugima, već da budu jamac kvalitetnog suživota.

Naziv djela: “Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”

Ime autora: James Norbury

Naziv izvornika: “The Journey”

S engleskog prevela: Lada Furlan Zaborac

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik. Stilus knjiga

“Strah te neće spasiti od smrti,

ali te može spriječiti da živiš.”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Čovjekova urođena potreba za promjenom i jednako tako duboko mu usađeni strah od iste, antagonizam je koji obilježava većinu njegova života. Sjena nezadovoljstva sadašnjim trenutkom tako svojstvenog svakom od nas nerijetko se nadvija nad živote koje često živimo nesvjesni putova koji se pružaju pred nama. Odabiremo jedan, onaj koji, opravdano ili ne, ocijenimo “najsigurnijim”, već “utabanim”, zaboravljajući pritom kako zapravo takva staza ne postoji. U trenutku našeg rođenja, rađaju se, naime, i naši, posve osobni, putovi. Mogu nalikovati tuđima, no utabati ih možemo samo mi. Tragovi koje mislimo da vidimo na njima i za koje smo uvjereni da ih je učinio netko drugi, zapravo su samonametnuta ograničenja – mislim da ne mogu, pa neću ni pokušavati. Međutim, katkad je potrebno zakoračiti, ali ne bez straha. U ljudskoj je naravi bojati se nepoznatog, i ne zaboraviti da čak i mirno jezero naviknutog života u svojim dubinama, jednom kad zavirimo ispod površine, može skrivati stvari koje zauvijek mogu promijeniti naš pogled na svijet.

“Promjena je, rekao je Veliki Panda, čak i ako ne znaš kamo te vodi, bolja od stajanja u mjestu.”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Engleski pisac James Norbury koji je i sam u razdoblju vlastitih životnih bitki potražio utjehu u kontemplativnom zagrljaju budističke filozofije, još je jednom istom stazom poslao svoje Velikog Pandu i Sićušnog Zmaja, ovog puta u nepoznato more i prema nepoznatim obalama porinuvši bambusovu splav sudbonosnih promjena za koju su se obojica grčevito držali.
Nešto je nedostajalo Sićušnom Zmaju, nešto zagonetno i maleno, a opet dovoljno veliko i značajno da postupno, gotovo neprimjetno počne vaditi korijenje iz poznatih vrtova, onih u kojima je korov predugo pravio sjenu sjemenju iz kojih mogu izrasti neki novi, drukčiji cvjetovi.

“Ali kako mogu počupati korov?”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Na prvi bi se pogled moglo učiniti da Norburyjeva knjiga balansira na tankoj niti ponavljanja i prokušanih formula tzv. self-help literature; za neke bi nam se rečenice moglo učiniti kako smo ih već negdje čuli, pročitali, kako ih zapravo odavno znamo, no znate što? U tome i jest trik. U tome i jest draž svih tih lijepih, gotovo meditativnih ilustracija ove knjige, kratkih rečenica koje nas istodobno vode putem déjà vu-a i “prosvjetljenja”. Djela namijenjena samopomoći ne nude novo, nikad viđeno i pročitano, već nas podsjećaju na ono što je oduvijek u nama, s čim smo rođeni, ali ne i suživljeni. Poput prve samostalne vožnje automobilom. U teoriji poznajemo princip vožnje, paljenje motora, mijenjanje brzina, prometne znakove, no kada napokon vlastoručno okrenemo ključ i pokrenemo vozilo, shvatimo kako je osjećaj posve drukčiji. Sve ono o čemu smo slušali, pokazuje se malenim kada se nađemo sami na cesti, u interakciji sa stotinama drugih vozača, pred izborom stotina različitih skretanja, znakova, ciljeva.

James Norbury napisao je toplu, jednostavnu priču o promjeni, onoj proizašloj iz nezadovoljstva životnim trenutkom. I o strahu koji je istodobno i kočnica i pokretač. Čemu ćemo dati prednost na našem putovanju, ovisi isključivo o nama.

“Ovo nije mjesto koje bismo sami odabrali, rekao je Veliki Panda,

ali tu smo, gdje smo…

A ako samo na trenutak pokušaš

zaboraviti što se dogodilo

i pogledaš oko sebe,

mogao bi pomisliti da je ovo

jedan od najljepših trenutaka

koje smo ikada doživjeli.”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Putovanje je samo naše, i na njega krećemo bez prtljage. Jer sve što nam je uistinu potrebno, već nas čeka na odredištu.

Recenzija: “Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury
Recenzija: “Počivali u nemiru”, Elvira Slišurić

Naziv djela: “Počivali u nemiru”

Ime autora: Elvira Slišurić

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Studio TiM, Rijeka

“Što ste bliže silasku na posljednjoj stanici, sve vam je jasnije da je sadašnjost jedina važna, ali sigurno nije odgovor na sve. Svi smo mi putnici s prtljagom, htjeli to ili ne. Krenete u svijet bez ičega, ali usput pokupite prljavštinu, bodljikavi glog uz cestu povuče vas za rub kaputa, razdere meku tkaninu za koju ste mislili da će vas zaštititi. Ponekad čak i precrtate tuđe ožiljke. Malo-pomalo, sloj po sloj, prtljaga se gomila, a vi ste preslabi da je pobacate uz put.”

(“Počivali u nemiru”, Elvira Slišković)

Posebna je veza moje malenkosti i poljske književnice i Nobelovke Olge Tokarczuk. Njezina sposobnost davanja glasa onima koje inače nitko ne sluša, koji žive sigurno učahureni iza svojih zidova, okrenuti od svijeta kojeg preziru i koji prezire njih, onima koji govore istinu na gotovo nadrealan način, kotva je koja me već niz godina čvrsto drži uz njezina djela, i upravo me stoga silno zaintrigirao (mnogo više i ambicioznije nego što sam očekivala), treći roman hrvatske spisateljice Elvire Slišurić. Autorica je, naime, na vrlo spretan način, na tek nešto više od stotinjak stranica, kroz glavni lik, osamdesetjednogodišnju staricu Olgu (koja si je, pogađate, ime nadjenula upravo po najdražoj poljskoj spisateljici, jer se, kako Tokarczuk utvrđuje, prava imena ionako “nikada ne pamti, tako su odvojena od osobe i banalna”) ispisala svojevrstan hommage Tokarczukinoj Janini Duszejko iz romana “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”.

“Jeste li ikad čitali roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”? Niste? Pročitajte ga ako me želite upoznati. Ponekad pisci imaju sposobnost da uhvate nečiju dušu u letu i bez mogućnosti odustajanja ili promišljanja da tu istu dušu prenesu među korice… Likovi pričaju svoju priču ma što god pisac poželio“, govori nam Olga dok u Domu za starije i nemoćne osobe, u nekom neimenovanom mjestu u zapadnoj Slavoniji, policijskom inspektoru pripovijeda o ubojstvu korisnika Doma, supružnika Boška i Tanje, čija su okrvavljena, beživotna tijela pronađena u njihovoj sobi. Neka vas ne zavara naizgled jednostavan lajtmotiv romana, Elvira Slišurić nije se odlučila dotaknuti niti Olge Tokarczuk niti mizantropskog životarenja u domskim sobama niti rješavanja ubojstva, kroz banalnost i neozbiljnost kakvog pastiša. Naprotiv, vrlo lucidnom i smislenom elokvencijom jedne starice čija se ispovijed račva u različitim smjerovima, meandrirajući između mogućih motiva i počinitelja u sadašnjosti, profiliranja korisnika Doma koji (unatoč konačnosti koja prebiva unutar domskih soba i bremenu treće dobi koja se neprestano bori s osjećajem suvišnosti i odavno svedenih računa), u svojoj prošlosti kriju vrlo žive i mučne tajne, stvara posve drukčiju perspektivu, koja se teško smješta u žanrovske kalupe. Autoričini su likovi višedimenzionalni, posebice Olga, čije je pripovijedanje lišeno zamke suhoparnosti zahvaljujući finim nitima životne ironije i samokritičnog humora te posve osviještenog i realnog sukobljavanja s “baukom” starosti.

“Smrt je ovdje normalna pojava, kakav god oblik da joj date. Možeš ubiti nešto u sebi, možeš pustiti drugoga da usmrti dio tebe, a možeš i… recimo, ne spriječiti da smrt sama odluči na čiju će stranu. Čudno je to, zar ne? Možeš dići ruku na sebe, ali na ljubav ne možeš. Nju ti samo drugi mogu zgaziti i opet će izgmizati odnekud, pod stare dane, samo da ti javi jesam, živa sam, plači. Možeš ti svim silama sam sebi vjerovati da je ljubav mrtva. Ljubav i smrt. Tako bliske, gotovo slijepljene. U ljubavi žališ za smrću, u smrti za ljubavi.”

(“Počivali u nemiru”, Elvira Slišurić)

“Počivali u nemiru” nesvakidašnji je, ali uspješno osmišljen mikrokozmos u koji su se, u potpunom suglasju, smjestili atipični triler (nema mahnitog okretanja stranica, krvi i obrata, no opet predano slijedimo Arijadninu nit koju Slišurić i njezina Olga raspliću pred nama), međuljudskih odnosa – onih roditelja i djece, partnerskih, prijateljskih; starosti kao specifičnog razdoblja ljudskog života u kojem se pred osobu postavlja dijametralno suprotan i zahtjevan izazov suočavanja s prolaznošću i pronalaženja vlastitog smisla u istoj, te prihvaćanja kako postoje i one “životne lekcije koje ostanu zapečaćene neshvatljivošću, one u kojima je nemoguće pronaći opravdanje, dobru stranu”.

Naziv djela: “Agni”

Ime autora: Borut Kraševec

Prevela sa slovenskog: Jagna Pogačnik

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Hena com

Roman “Agni” slovenskog pisca i prevoditelja s ruskog jezika, Boruta Kraševca, i po temi je i po kompoziciji djelo koje zahtijeva angažirano čitanje; nema, naime, onu neku univerzalnu dopadljivost za koju bismo se mogli uhvatiti već nakon nekoliko stranica, već naprotiv, kao da sa svakom novom rečenicom provjerava naše ustaljene predodžbe o životu i društvu. Kraševec promatra svijet iz različitih perspektiva, i ljudskih i životinjskih, otkriva i iznova propitkuje sudbine likova, te progovara o tabuima na posve neobičan način.

“I što napraviš ako se nađeš u trokutu?

Možeš izaći, možeš ostati i pokušati izgurati trećeg, možeš se, naravno, pomiriti s time i ostati u trokutu. Imaš i takvih. Općenito, ako su u trokutu dvije pametne žene i ako su svi više ili manje zadovoljni.

A ako su dva muškarca, onda ne ide?

Muškarci su previše pijetlovi i odmah se potuku. Takvi trokuti ne traju.”

(“Agni”, Borut Kraševec)

Čovjek sam, ništa ljudsko nije mi strano, blješti poput neonske reklame nad glavama svakog od likova dok se kreću u savršeno oblikovanim trokutima, koji se ponavljaju iz naraštaja u naraštaj – radnja je smještena u tradicionalno slovensko selo u kojem žive Ivan i Katja sa svoje dvije kćeri, petnaestogodišnjom Mašom i četverogodišnjom Klaricom, a u obiteljskoj kući jedan kat pripada i Katjinoj sestri blizanki Brini koja je  glumica ljubljanske Drame, te se vraća u rodno selo nakon što je izašla iz ljubavnog trokuta i posljedično tome izgubila ulogu u važnoj dramskoj produkciji. Taj napušteni trokut pronalazi svoje novo sjecište, ovaj put u odnosu Ivana, Katje i Brine, ali i u osobama i situacijama koje svako malo izranjaju iz prošlosti; vrhovi se trokuta smjenjuju neprestano i neizbježno – tu su Dušan, profesor tjelesnog odgoja u Mašinoj osnovnoj školi, koji je nekoć bio i Katjin i Brinin dečko, novi umjetnički ravnatelj mariborske Drame Lojze, Karin s kojom je Brina svojedobno bila u lezbijskoj vezi… I tako do sljedećeg naraštaja, do Maše koja, unatoč odbijanju da sebe shvati tek kao kut trokuta, ipak iscrtava vlastiti, onaj između školske simpatije Jošta i prijateljice Anje; Maše koja odrasta po inerciji svijeta kojem je izložena katkad potpuno bespomoćna, vođena tek nagonima koje dijeli s kunićima smještenima u štaglju na imanju.

I oni su nepristrani promatrači ljudskih slabosti (“došla je čovjekica i počela s mužjakom izmjenjivati niske zvukove“), crtaju vlastite trokute, njihovi su nagoni svedeni na mirise, okuse i onomatopeju, bubnjanje nogu i spolnu želju koja premošćuje prepreke rodbinskih veza. Antropomorfizacija u romanu životinjama, kunićima, omogućuje da postanu “osobe” s vlastitim životom, željama, shvaćanjima; njihova je perspektiva važna za razumijevanje ljudskih odnosa koji se, na trenutke, zapanjujuće preklapaju sa životinjskim. Nomen est omen – ženka kunića koja ime, Agni, dijeli sa staroindijskim vedskim i brahmanskim božanstvom vatre, posrednikom između neba i zemlje, između ljudi i bogova, nosi osnovni motiv romana – vatru; u prvom poglavlju “Umjesto predgovora” termografska kamera opaža infracrveno zračenje i pokazuje ono oku nevidljivo; zvuk je isključen, oko se oslanja samo na toplinu, “vatru” na zaslonu kamere pred čijim su okom jednaki i ljudi i životinje; nijanse vatre ukazuju na vitalnost promatranog subjekta; nagoni su ono što prvo izlazi iz nas, poveznica između ljudskog i animalnog.

Roman prvijenac Boruta Kraševca prepun je metafora, simbolike, što ga ne čini lakim za čitanje, no jednom kad prihvatimo koncept antropomorfizacije, taj suživot ljudskog i animalnog i radnje koja nam na trenutke izmiče samo da bi se vratila s posve logičnim razjašnjenjima (onima za koje se zapitamo kako ih prije nismo uvidjeli), ostavit će dojam koji seže mnogo dalje od “još jednog” romana o međuljudskim odnosima.

Recenzija: “Agni”, Borut Kraševec
Recenzija: “Rogus”, Ivana Šojat

Naziv djela: “Rogus”

Ime autora: Ivana Šojat

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Fraktura

„Što je žena drugo, nego uništenje prijateljstva, neizbježiva kazan, nužno zlo, prirodna napast, poželjna nesreća, kućna opasnost, dražestan štetočinac, prirodno zlo prebojadisano lijepom bojom?…“

(„Istina o vješticama“, Vladimir Deduš,1952:52)

Biti osuđen na smrt već samom optužbom. Mučen vođen rukom krvnika i nalogom predstavnika svjetovnih vlasti ili pak onih crkvenih, koji su se licemjerno skrivali iza svećeničkih skuta i uvjereni u vlastitu čestitost pozivali na Božju volju kako bi se ishodilo priznanje vražjih rabota – općenja s đavlom, spravljanja vještičje masti ili proždiranja dječjih srca. Što je priznanje bilo neobičnije, to je umiranje bilo brže. Milost ukazana vrećicom baruta svezanom oko vrata koja čeka da ju dohvate plameni jezici što se pružaju sa zapaljene lomače; tek prečica do smrti u svoj raskoši njezina besmisla. Pomahnitala rulja što hrli gledati drugog kako umire samo kako bi se nauživala olakšanja u spoznaji da ovaj put to nije bio netko od njih.

Kakav je to mrak kroz koji su sve te „vještice“, „mòre“ (ali i „vješci“, da ne bi bilo zablude, iako u mnogo manjem broju) kroz stoljeća prolazile kako bi ih se kaznilo zbog njihovog spola, zbog ljepote, zbog znanja, zbog uspješnosti, zbog ponosa; ne bi li se sve one ili oni, da su uistinu bili coprnice, vješci urokljivih očiju i vražje zaručnice, usred ognja vinuli na nebesa, poletjeli uz hihot na metlama i s đavolima jarčevih nogu, pa prokleli i proždrli sve one što su im lomili kosti na kotačima, posjedali ih na stolce koji su im derali meso, utapali ih u vlastitoj krvi i gnoju?

Jesu li stoljeća i vrlo novo doba uistinu rastjerali mrak ili se on samo zavukao u kutove i umove, no ostao taman, gust i prijeteći?

Angelina Pavković, mlada osječka arheologinja, obrazovana i samosvjesna, žena suvremenog doba, a opet nekako žrtva drevnih predrasuda, baš u djeliću tog je mraka spojena s prezimenjakinjom Anicom, ženom koja je tri stoljeća prije bila posljednja spaljena vještica u Osijeku; spisateljica Ivana Šojat njihove je živote u romanu „Rogus“ ispreplela na poseban način, sagradivši most od vatrom osmuđene, crne cigle iz jednog prosinca 1748., koja je na svjetlost 21. stoljeća izašla posve slučajno, pronađena u dvorištu obiteljske kuće, i zagonetnih snomorica arheologinje Angeline, čija duša možda, baš kao i mjesta, pamti užase koji su se na njima događali. Anica i Angelina postale su jedno, svaka u svojim plamenovima, svaka s bremenom vremena u kojem živi, u kojem se nekoć na lomačama spaljivalo tijelo, uglavnom žensko (jer je znak jednakosti između vještice i žene često poprimao oblik dvaju položenih trupaca i zaudarao na katran, smolu i znoj muškaraca u potrazi za vražjim pečatima na ženskim dojkama), a danas se drukčijim ognjem nerijetko pokušava sažgati um koji nastoji prodrijeti izvan (pre)davno iskovanih kalupa.

Anica će ipak pomoći Angelini, kad već nije mogla sebi, u snovima što mirišu na močvaru, podrume i paljevinu, odvest će ju kroz maglu što lebdi iznad smrdljivih, ustajalih i mrkih voda, pokraj groblja, preko žitka, gnjecava blata što se prije gotovo tri stoljeća pružalo ravnicom između Osijeka i Aničinog Čepina; pokazati joj da za našu sudbinu ne moraju i ne smiju uvijek biti krivi drugi – druge žene, mačke, psi, ptice, sve čemu smo pripisali moć nad našim sudbinama, nad ishodima naših života, nad našom smrću.

Ivana Šojat je u „Rogusu“ ispisala stranice kojima se razlijeva povijest Osijeka; iako mjestimice protkana ponekim povijesnim odstupanjima u korist piščeve slobode, uspješno nas vodi kroz barok, kojeg je u Slavoniji stoljeće i pol duga osmanska okupacija odgodila za gotovo čitavih stotinu godina kasnije negoli u drugim hrvatskim krajevima, vijuga kroz spomen tvrđavskih vrata, neki se tihi zazivi čuju iz crkava koje već odavno ne postoje i ulica čije kuće pripovijedaju više nego što bismo htjeli znati; drevna Mursa izvire iz grobova pored cesta, stare su kosti poput putokaza ka cilju kojeg zapravo nema. Jer smrt je putovanje, mrtvi su podsjetnik putnicima. Ton je tjeskoban i turoban, baš kako i sam naziv romana daje naslutiti; ta, bi li pogrebna lomača i mogla biti drukčija; mirisi su snažni i ljepljivi, a dvostruka nas vremenska linija, ona 18. i 21. stoljeća, koja naizmjence struji romanom baca iz jedne vatre u drugu i mi postajemo svjedoci vremena u kojima se mijenjalo mnogo toga i gotovo ništa. Nepravda preživljava na kostima i pepelu, jer je hrani ono što nadilazi krv i meso – predrasude, strah i mržnja, najmilija čeda neznanja. Feministička je nit koja se provlači romanom neskrivena i namjerna, autorica ju upliće u koncentričnim krugovima kojima podsjeća koliko je važno neprestano tragati, kopati uvijek nove slojeve zemlje, kamena, ljudskog uma.

Jer, ono Nepoznato je uvijek najstrašnije, a oganj lomača koliko god silan bio, nikad ne rasvjetljuje put do spoznaje. Pretvara ga u pepeo, a zlo tad i dalje živi prekriveno nekim novim crnim ciglama.

Naziv djela: “Djela iz očaja”

Ime autora: Megan Nolan

Naziv izvornika: “Acts Of Desperation”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Hena com

“Posredovanje u vlastitu žrtvovanju samo je dio onog što znači biti žena. Iskoristiti ga ili ga poreći, mrziti ga ili ga voljeti, i sve to odjednom. Biti žrtva dosadno je svima koji su u to uključeni.

(“Djela iz očaja”, Megan Nolan)

Toksična veza – ona koja čini da se u nekom odnosu osjećate nepodržano, neshvaćeno, omalovaženo ili napadnuto.

Odnosi koji uključuju fizičko ili verbalno zlostavljanje nedvojbeno su definirani kao toksični. Ali postoje i drugi, suptilniji, znaci toksičnog odnosa:

  • Dajete više nego što dobijete, zbog čega se osjećate obezvrijeđeno i iscrpljeno; veza utječe na vaše samopouzdanje.  
  • Depresivni ste, ljuti ili umorni nakon razgovora ili boravka s drugom osobom.
  • Izvlačite ono najgore jedno u drugom.
  • Ulažete mnogo vremena i truda pokušavajući oraspoložiti drugu stranu.
  • Uvijek ste vi krivi. Druga strana preokreće stvari tako da njihove greške odjednom postaju vaša krivica.

Ipak, samo strane u određenom odnosu mogu reći nadmašuje li ono loše u vezi njezine prednosti.

Neimenovana irska žena u srednjim dvadesetima u vezi je s Ciaranom, muškarcem koji “nije bio samo neobično lijep, nego je i zračio nekom neizmjernom smirenošću” i kojeg će “gotovo čitavog njihovog zajedničkog života smatrati boljim od sebe i u bitnim i u nebitnim stvarima.” Možda će upravo stoga uporno ostajati u vezi, toksičnoj, nezadovoljavajućoj, neispunjavajućoj, ponižavajućoj, do trenutka u kojem nam se kao čitateljima-svjedocima, počinje gotovo gaditi njezina servilnost, mazohizam, pristajanje, podcjenjivanje, zatomljivanje vlastitog jastva koje kao da se utapalo u posve običnom muškarcu, zapravo nezrelom i nesređenom u vlastitim nesigurnostima i frustrirajućoj nerazriješenoj ljubavnoj prošlosti. Paradoksalno, dok progovara o tuzi, opsesiji, alkoholizmu, seksualnom zlostavljanju, poremećajima prehrane i, u konačnici, podvlači crtu pod svoju vezu s Ciaranom zaključujući kako “ne može reći da je s Ciaranom bilo više dobrih nego loših trenutaka, i da je zato ostala“, njezina je samoosviještenost zapanjujuće smislena i izražajna.

„Osjećaj zaljubljenosti najsličniji je osjećaju nade; pročišćene, jasne nade koju sam ne možeš proizvesti.“

(“Djela iz očaja”, Megan Nolan)

Megan Nolan, irska novinarka i spisateljica, “Djelima iz očaja” u čitatelja izaziva nelagodu, strah prepoznavanja nekog dijela prošlog ili sadašnjeg sebe koji je nekad, u nekoj od vlastitih intimnih veza, pokušavao definirati sebe kroz drugoga, svodio se na Petrijevu zdjelicu u kojoj je trebalo biti uzgojeno neko njegovo bolje, usavršenije “ja”. Veza u kojima se zahtjevnost svodi na ništicu, partnerove potrebe i htijenja potpuno zatomljuju sve što bismo mogli biti kad bi jednostavno živjeli ono što sámo želi izaći iz nas. Dovoljno je da svo to samovoljno ponižavanje natjera drugoga na ljubav (onu koja je natopljena sažaljenjima, brojnim “molim te” i “ostani”; sve dok se partner, umjesto samopoštovanjem, ne pobijedi pokornošću, dok ga se ne iscrpi vlastitom slabošću).  “Nikad nije postojala nijedna droga, nijedan prijatelj ni hrana koji su se mogli mjeriti s time.

Glavna protagonistica “Djela iz očaja”  silno želi stvoriti okolnosti u kojima se u nekome može izazvati svojevrsna ljubav, a Nolan ju portretira kroz vezu izopačenu opsesijom i samoprijezirom, izlazeći iz okvira tradicionalnih ljubavnih priča, zamagljujući granicu između moći i požude, dok ženin erotski kapital oblikuje njezin identitet i iskustvo.

Ova vrsta ljubavi dijete je djela iz očaja, onih koja, baš kao i rat ili mučeništvo, zahtijevaju voljnost samožrtvovanja. Lakoća kojom to čini Nolaničina heroina mučna je, no ne i nemoguća; njezini postupci i osjećaji neodoljivo i zastrašujuće podsjećaju na onu “čovjek sam, ništa ljudsko nije mi strano“, pa nam čudna strast koja paralelno s dijelovima čistog samoponiženja podrhtava cijelim romanom, ostavlja gorak okus u ustima, dajući naslutiti kako se od svega moguće spasiti, osim od sebe.

“Tad sam pomislila da su svi ti trenuci bili samo to: olakšanje. Uvijek su bili olakšanje zbog odsutnosti onoga čega sam se bojala, običnih, uistinu svakodnevnih stvari: njegove hladnoće i ignoriranja, prezira i mržnje…

Užitak često nije bio užitak; bio je olakšanje od boli. Bio je omatanje zavojima i dobar osjećaj kad se zavoji skinu, bio je rupa koju si sam izdubiš u nozi da osjetiš kako zacjeljuje.

(“Djela iz očaja”, Megan Nolan)
Recenzija: “Djela iz očaja”, Megan Nolan