Recenzija: “Parižanke”, Marius Gabriel

Naziv djela: “Parižanke”

Ime autora: Marius Gabriel

Naziv izvornika: “The Parisians”

S engleskoga prevela: Sanja Ščibajlo

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

“Dok su se tandrkali po ulicama prekrivenim kaldrmom, on je pogledao kroz prozor i pokazao prema Marsu, crvenoj iskri u izmaglici iznad mračnog neba. ‘Tamo se odvija rat’, rekao je. ‘Na drugom planetu, među stranim bićima s kojima nemamo ništa zajedničkoga, koja čine stvari koje mi nikada nećemo razumjeti i koje nikada ne želimo shvatiti.”

(“Parižanke”, Marius Gabriel)

Rat je od pamtivijeka bio sjenom čija se tama prostirala daleko dublje od crta bojišnice, ne proždirući samo vojnike, tenkove i sve ono izravno uključeno u njegov krvavi pohod. Ranjavali su svi ti ratovi uvijek i one nevine; očajne mase civila koji su ispaštali zbog ideologija i ciljeva svojih vođa, koji su patili, gubeći svoje najmilije i, u konačnici, ostajući i bez vlastitih života. Nerijetko su upravo ti obični ljudi, u očajničkom pokušaju spašavanja sebe i drugih od kandži rata, bili prisiljeni činiti stvari koje se, pod normalnim okolnostima, možda nikada ne bi usudili činiti. 

“Parižanke” američkog pisca Mariusa Gabriela pripovijedaju upravo o tim, običnim, ljudima. Točnije, o tri žene koje su se te 1940., kada su u jeku Drugog svjetskog rata Nijemci bez borbe ušli u Pariz, nacističkoj zvijeri oduprle svaka na svoj način. Jedna je služila neprijatelju radi osvete, druga je spavala s neprijateljem kako bi profitirala, treća je izabrala neprijatelja, jer ju je na to “natjerala” ljubav. Putevi Amerikanke Olivie Olsen, slavne modne kreatorice Coco Chanel i poznate francuske glumice Arletty (također stvarne povijesne osobe) ukrižali su se u odajama poznatog i prestižnog hotela “Ritz” koji je od svog otvaranja 1898. bio stjecište političke, umjetničke i plemenitaške elite, no te 1940. postao je i privremeni dom najvišem vrhu Trećeg Reicha, članovima visokog pariškog društva koji su se priklonili okupatoru, ali i mjesto spletkarenja, špijunaže i otpora nacističkom režimu. 

Gabriel se izvrsno služi povijesnim činjenicama, vrlo uspješno ilustrirajući okolnosti života tadašnjeg vremena. I ne mora čak niti isticati svu izopačenost i okrutnost nacističkog režima da bi smo razumjeli kakvim su sve rizicima i opasnostima bile izložene njegove “Parižanke”. Na posebno dostojanstven način, Gabriel ispreda vrlo stvarnu priču u kojoj je tek malo toga prepušteno piščevoj slobodi, a sjena najvećeg zla u ljudskoj povijesti nadvija se nad krhkim ženama u kojima se skrila sva snaga otpora kojeg su im pokušavali slomiti.

“Ponekad je naslikani osmijeh jedini koji imate.”

(“Parižanke”, Marius Gabriel)

Pa iako je nit vodilja cijelog romana nedvojbeno priča Olivije Olsen, ona u kojoj mlada umjetnica postaje sposobnom špijunkom, ništa manje važna nije niti priča Coco Chanel, žene sa mnogo lica, od kojih je svako željelo jedino preživjeti i nikada se više ne vratiti u siromaštvo iz kojeg je poteklo. “Ritz” je bio i ostao njezin dom, a okupirani Pariz svijet kojeg je poznavala dovoljno da zna koliko od njega može dobiti. S druge strane, slavna francuska glumica Arletty kolaboracionizam proživljava kroz ljubav sa njemačkim časnikom Hansom-Jürgenom Soehringom, znajući koliku cijenu će morati platiti, no, kao i sve junakinje – Parižanke, ne odustaje. Qui vivra, verra. Tko preživi, pričat će. One jesu. Poslušajte njihovu priču. 

Naziv djela: “Što na podu spavaš”

Ime autora: Darko Cvijetić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Buybook

“Gdje u noć uđe čovjek, napukne svjetlo. Kao da će požar. Kao da će netko gorjeti.” 

(“Što na podu spavaš?”, Darko Cvijetić)

Samo su mrtvi vidjeli kraj rata, davno je zapisao Platon. Njihove kosti koje ne počivaju, već se pretresaju, identificiraju, provirujući iz zemlje bijele u svojoj nevinosti, govore kroz usta i pera onih koji su ostali kazivati nama i sebi.

Nama da ne zaboravimo, sebi da lakše podnesu nezaboravljanje.

“Što na podu spavaš” nije tek roman o ratnim sjećanjima, puka kronologija zbivanja u kojima su “naši” i “njihovi”, “moji” i “tvoji” pucali u koljena vremenu i zemlji koju smo tako dugo zvali svojom. Darko Cvijetić napisao je posve intimnu, obiteljsku kroniku obilježenu tragičnim zbivanjima ne tako davnog rata u Bosni i Hercegovini. U njegovim se retcima, međutim, ne osuđuju krvnici i ne prokazuju neprijatelji, već žrtve – mrtvi i živi svjedoci – pripovijedaju jedni o drugima, zdvajaju nad sudbinom koja ih je sve zadesila, oplakujući jedni druge na dženazama i pokopima, zazivajući Svevidećeg na parastosima.

Cvijetić govori glasom svoje majke Karmele, oca Milutina, brata Bote kojeg je početak rata zatekao na odsluženju vojnog roka u sarajevskoj vojarni “Viktor Bubanj”; glasom svih onih koji su u njegovom životu ostavljali tragove koje je pokušalo zatrti ludilo rata.

Prisjeća se Cvijetić logora Trnopolje i premlaćivanog ujaka zatočenog iza njegovih žica, spominje se strahota tih prijedorskih logora, vodi nas Dobrovoljačkom ulicom tog sarajevskog svibnja 1992.; tuguje s majkom i guta gorčinu očeva razočaranja svijetom kojim smo nekoć kročili jednaki, a tada, ratom ukliješteni, poput Bote iz vojarne, postadosmo “od februara do oktobra – dva čovjeka”. 

Cvijetić (ili majka Karmela ili Bota ili otac mu Milutin – tko je pripovjedač, tko kazuje priču koja tinja u vatri sjećanja? ) znade kako trauma mijenja čovjeka. Kako ima tih nekih putova “kojima se odlazi i dolazi. Kojima se ne vraća. Samo se stoji.” Pa kad Botina voljena Senka, Bošnjakinja, spozna njihov oproštaj gledajući ga kako je u koloni iz kasarne “s rukama na potiljku, mrtav hodao” tad i svatko od nas razumije kako nema odgovora na “zašto” i “do kada”. 

“Nikad nikome nema vremena. Sve se podijeli na minut. Sve ostane samo minut. I nebo i tvoja slika, koja će mi blijedjeti.”

(“Što na podu spavaš?”, Darko Cvijetić)

Koliko traje taj minut?, ne možemo ne zapitati se. Provlači ga Darko Cvijetić kroz cijeli roman, pulsira svakom rečenicom taj minut oguljenog neba, minut noćne straže, minut gorućeg čovjeka, minut između pjesme i fijuka maljutke prema rovu u priči o Anđelu i čizmama s prve linije. Koji je minut strašniji, koji nas više ranjava, koji nam traje najduže? Odbrojava li sporije svoj minut Edo ječući poliven petrolejom, Senkin brat sa Botinim metkom u čelu ili Senka, ona bez ruke, ona bez Bote, opraštajući se i zaboravljajući? 

Nema odgovora. Ostaje samo svjedočanstvo, golo i sudbonosno. Ostaje osjećaj odgovornosti, ta brižnost prema mrtvima i živima, provučena onkraj jave i između sna, koje od zaborava skriva jednostavno pitanje:

“Šta ti je, što na podu spavaš, sine?” 

Recenzija: “Što na podu spavaš?”, Darko Cvijetić
Recenzija: “Vezice”, Domenico Starnone

Naziv djela: “Vezice”

Ime autora: Domenico Starnone

Naziv izvornika: “Lacci”

S talijanskoga prevela: Tatjana Peruško

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“Ako sam dobro razumjela, smeta ti što tako često govorim mi. No, tako je: ja i djeca smo mi, a ti si postao ti. Otišavši, uništio si naš život s tobom. Uništio si način na koji smo te doživljavali, ono što smo mislili da jesi. Učinio si to svjesno, smišljeno, prislio si nas da shvatimo da si bio tek plod naše mašte.”

(“Vezice”, Domenico Starnone)

Doista, što se dogodi kada puknu te krhke vezice obiteljskih odnosa; kada obitelj više nije sigurna luka koja nas sklanja od oluja, već postaje tek nijemim sidrištem koje nas vuče na dno? Talijanski pisac, scenarist i novinar Domenico Starnone u “Vezicama” neumorno odgovara na ta pitanja vješto izmjenjujući uloge pripovjedača i balansirajući njihovim osjećajima i različitim viđenjima istoga bola.

“Vezice” su roman o poimanju braka kao institucije i njegove uske, gotovo nedjeljive povezanosti sa samoispunjenjem te viđenjem samoga sebe, bilo da je riječ o gotovo dokumentaristički preciznim sjećanjima supruge na bračni život; neumornoj i sebičnoj (?) potrazi njezina supruga za profesionalnim i seksualnim (samo)ispunjenjem ili pak svjedočenju njihove djece postupnom propadanju i ponovnom građenju onoga što su nekada zvali sretnom obiteljskom zajednicom.

No, priča je ovo i o pokušaju bijega. Bijega od života kakvog njegovi junaci nisu istinski željeli, već su ga “morali” izabrati, jer im se nametnuo u očekivanjima drugih od njih, u očekivanjima koja su oni imali od sebe samih. Suprug Aldo svoju obitelj, to zajedništvo “prividnog reda i stvarnog nereda” doživljava kao balast, kao “poricanje životnih užitaka”, a preljub, čije god on ime nosio, karta je za pronalazak “vlastitog uživanja u životu“. Vanda je pak utjelovljenje supruge koja vlastita htijenja i potrebe godinama podnosi na oltar obitelji, pa je isti taj preljub za nju konačna izdaja, nijekanje važnosti zajednice oko koje je gradila čitavo svoje postojanje.

“Ja sam Vandu volio, ni u jednom trenutku nisam hladno odlučio nauditi joj. Ponio sam se oprezno, lagao sam joj upravo zato da što manje pati. No, mili Bože, ipak ne do te mjere da patim ja, da ugušim sebe kako bih izbjegao da se ona uguši. Dotle ipak ne….Odlučio sam ponijeti se na način koji će jasno pokazati kako stoje stvari: ništa, čak ni njezina smrt, ne može me spriječiti da volim Lidiju. Volim: počeo sam izgovarati taj glagol upravo u tom razdoblju – prije mi se činio dostojnim tek ljubavnih romana – uvjeren da mu time dajem smisao koji nikad prije nije imao.”

(“Vezice”, Domenico Starnone)

Starnone tijekom cijelog romana spisateljski vješto i lukavo traži naše suosjećanje, od iznevjerene žene, isfrustriranog muža, ispaštajuće djece. I baš kada pomislimo kako je nemoguće suosjećati s čovjekom koji ostavlja svoju obitelj, svojevoljno odlučuje ne viđati vlastitu djecu, ne obazire se na pokušaj supruginog samoubojstva, činimo upravo to. Sažalijevamo ga, osjećamo njegovu nemoć pred neprekidnom supruginom osudom, osjećamo svu čvrstinu čvorova kojima su nanovo spajane iskidane vezice nekadašnjih odnosa.

Domenico Starnone na izvrstan se način poigrao s riječima, suptilno podrivajući primarno značenje riječi vezice. One su doslovno prisutne u jednom od najemotivnijih trenutaka u samom romanu – sinovljevom i očevom vezivanju cipela, istodobno se metaforički ispreplićući kroz priče svakog protagonista u obliku lomljivih obiteljskih spona.

Tko je žrtva, a tko “krvnik” vlastite obitelji? Postoji li uopće pobjednik u sadističko – mazohističkom nadmetanju onih koji su nekoć mogli biti voljeni; voljeni jedno od drugoga, od samih sebe? Odrastaju li djeca ozlijeđujući se pri provlačenju kroz pukotine braka koji se raspada, istodobno i sami postajući onima koje su osuđivali? Domenico Starnone ne daje odgovore. Tek nam malo otvara poklopac Aldove tajne plave kutije uspomena i pušta da prosudimo sami.

“Jedine vezice koje su našim roditeljima nešto značile bile su one kojima su se čitavog života uzajamno mučili.”

(“Vezice”, Domenico Starnone”)

Naziv djela: “Kirka”

Ime autora: Madeline Miller

Naziv izvornika: “Circe”

S engleskog prevela: Patricija Horvat

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Profil Knjiga d.o.o.

“Ne moraju svi bogovi biti isti.”

(“Kirka”, Madeline Miller)

Kad kći Titana Helija i nimfe Perze stane kao štit ovako poetične i snažne priče poput “Kirke”, ljubav, život i smrt(nost) sagrade bedem koji se pruža od svemoćnih, božanskih nebesa sve do smrtničkih nizina. A mi, čitatelji, se posve lako spustimo kroz svaku njegovu stranicu.

Miller u stilski divno izbrušenom uvodu prepričava Kirkino djetinjstvo, svu odbačenost i porugu koju je osjećala djevojka jantarnih očiju i glasa smrtnika. Iako božanskoga podrijetla, kći Helija, izvornog boga Sunca, Kirka nikada nije dosegnula božanske visine svojim postojanjem. Već po rođenju, njezina majka Perza, nimfa Okeanida, vazda uljuljkana u valove svoje ljepote i taštine, odbacila je Kirku kao balast, kao izvučenu nit na savršenoj tapiseriji božanskog postojanja. “Idemo napraviti jedno bolje od nje” – Perzine su riječi sušta suprotnost sreći kojom bi majka dočekala rođeno dijete. U sjeni boga Sunca i braće i sestara, Kirka, pogleda nezaklonjenog vlastitom taštinom, svijet – i onaj smrtni i božanski vidi bolje od ikoga.

Kirka je, usudila bih se reći, svojevrsna mitska Jane Eyre, osjećajna i nesretna, no čelične volje, a kako je rodbina potcjenjuje podsjećajući je na njezinu različitost, okreće se društvu smrtnika razvijajući ljubav prema okultnom i otkrivajući što je to čega se bogovi najviše boje. Moći koja je veća od njihove.

“… cijeli moj dotadašnji život bio je tmina i dubina, ali ja nisam dio te mrkle vode; ja sam biće u njoj.”

(“Kirka”, Madeline Miller)

Kada je ljubav prisili na zle čini, gnjevni Zeus je, uz podršku njezina oca Helija, protjeruje na otok Eeju kako bi vječnost provela posve sama, odvojena od svih, no Kirka i u toj samoći pronalazi putove do ljubavi. Otvaraju joj se u šumu brodica na morskim valovima, u putovanjima do nekih starih neprijatelja, u borbi sa vlastitim strahovima. No, jedno je sigurno, Kirkina je ljubav posve ljudska, lišena božanske hladnoće i prezrivosti. Njezina ljubav se prepušta, pati i daje zauzvrat.

“Nisam imala pravo zvati ga svojim, znala sam to. Ali u usamljeničkom životu postoje rijetki trenuci kada se druga duša prikloni vašoj, kao što zvijezde jedanput godišnje okrznu Zemlju. Takvo je zviježđe on bio meni.”

(“Kirka”, Madeline Miller)

Kirkina se sudbina isprepliće sa božanskim i smrtnim te ona, kao i svaka žena koja stoji sama na ovom svijetu, mora vlastitu sudbinu uzeti u svoje ruke. I odlučiti kojem svijetu pripada.

“To je zajedničko bogovima i smrtnicima: dok smo mladi, za svaki osjećaj na svijetu mislimo da ga nitko prije nije osjećao.”

(“Kirka”, Madeline Miller)

Recenzija: “Kirka”, Madeline Miller
Recenzija: “Led”, Ulla-Lena Lundberg

Naziv djela: “Led”

Autor: Ulla- Lena Lundberg

Naziv izvornika: “Is”

Sa švedskog preveo: Edin Badić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

“Ljudi se pitaju kako ćemo ovdje preživjeti zimu, ali ne dobivamo čak ni napadaje klaustrofobije ili panike, nego smo posve zadovoljni svijetom koji se smanjio. Neobično je što nam je to dovoljno. Ovdje na Örarni postoje sve vrste ljudi koje općenito postoje na svijetu. Kao i sve vrste sukoba i problema.”

Jeste li čuli za Örarnu? Ovo zabačeno, po svemu nimalo pristupačno otočje Ålandskog arhipelaga u Baltičkom moru između jugozapadne Finske i Švedske, i sama sam otkrila na stranicama ovog romana koji svoju priču gradi polako, vijugajući sjevernim prostranstvima bez težnji biti napet, dinamičan ili pak iznenađujuć na onaj naglašeni način svojstven romanima. No, njegov je tijek ipak životan; nose ga struje hladnih mora, mijenja se s debljinom leda ispod kojeg ključaju zarobljeni valovi; ovisi o tonovima misnih napjeva i o mužnji krava u stajama pored župnog dvora, o ribolovu i prevrtanju mokrog sijena.

Kada su, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, Petter Kummel, njegova supruga Mona i kći Sanna zakoračili na Örarnu kako bi Petter postao novi pastor u otočkoj crkvi, njihov se život, ali i onaj mještana, stubokom promijenio. Zatvorena otočka zajednica ima svoje tajne, slabosti i navike, no istodobno i dovoljno gostoljubivosti prema novim stanovnicima otoka te se Kummelovi brzo prilagođavaju novom životu, a mladi pastor Petter postaje omiljenim među otočanima. Svakodnevica otoka “na kraju svijeta” prepuna je sitnih pobjeda i poraza, ljudi iza čijih se lica krije više od onog u što bi mladi pastor ikada povjerovao, sudbina koje pulsiraju Örarninom žilom kucavicom iščekujući zvuk pucanja leda.

“Ne mogu živjeti bez drugih ljudi i stoga poštuju društvena pravila koja se ne smiju prekršiti. Imaju svijetlu i mračnu stranu, otvoreni su kao knjige, a puni tajni. Smješkaju se, pa odvraćaju smiješak. Dobrostivi su, i zlonamjerni. Nikada samo jedno ili samo drugo.”

Ulla-Lena Lundberg romanom “Led” opet se vratila svojim korijenima. Ova finsko – švedska spisateljica rođena je na Kökaru, još jednom otoku raspršenom u hladnim bespućima Ålandskog arhipelaga, po svemu sličnom Örarni te je zvuk leda za Lundberg reminiscencija koja je i u ovom djelu na ovaj ili onaj način vraća kući, zavičaju.  Naime, njezin je otac bio vikar, a kako je rano umro, Ullina je majka samostalno odgajala Ulla-Lenu i stariju sestru Gunnilu, u istom okružju, sa ljudima istih naravi i navada. Iako se obitelj nakon izvjesnog vremena odselila sa Kökara, mnogo kasnije, Ulla-Lena ljeta bi dolazila provoditi na otoku, nadograđujući vlastito iskustvo odrastanja sa usmenom predajom i otočkim folklorom koje je onda vješto utkala u svoje romane, među kojima je i polagani, hipnotički i tajanstveni “Led”.

“Kada sve okuje led, dobro naćuli uši i širom rastvori oči. Promatraj kuda se proteže, i kuda prolaze struje. Odakle puše vjetar. Crne mrlje naviještaju tanak led, zelene upućuju na gladac, a one mliječnoplave poput opne koja prekriva slijepo oko – njih se trebaš paziti. Logično. Uvijek imaj šiljak za led i nož pri ruci. Osluškuj kako led puca. Ne plaši se, nećeš nikamo stići. Ne junači se, progutat će te led. Znaš, more je hladno, i duboko.”

Naziv djela: “Walden ili život u šumi”

Ime autora: Henry David Thoreau

Naziv izvornika: “Walden or Life in the Woods”

S engleskog prevela: Suzana Szabo

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Planetopija

“No, prijeđimo hitro na moj pokus. Koncem ožujka 1845.godine, posudio sam sjekiru i spustio se do šume u blizini jezera Walden, najbliže mjestu na kojem sam namjeravao podići svoju kuću te sam počeo sjeći visoke, strijelaste, još mlade bijele borove za drvenu građu.”

Na Dan američke nezavisnosti, četvrtoga srpnja 1845., Henry David Thoreau uselio je u kuću u šumi, u blizini jezera Walden. Kuću (i većinu pokućstva), tri metra široku te četiri i pol metra dugačku, sagradio je posve sam s tek sporadičnom pomoći nekolicine poznanika (među kojima su bili i slavni transcendentalisti Ralph Waldo Emerson – na čijoj je zemlji Thoreau i sagradio kuću te Amos Bronson Alcott) te se sljedeće dvije godine, dva mjeseca i dva dana svojevoljno obvezao na život u potpunoj samodostatnosti. 

Iako točan razlog njegova odlaska u izolaciju nikada nije potpuno razjašnjen, opće je prihvaćeno mišljenje kako je Thoreau želio provesti svojevrsni eksperiment – može li čovjek živjeti lišen “luksuza i brojnih takozvanih životnih udobnosti” koje, kako sam utvrđuje, “ne samo da nisu neophodne, nego su i stvarne prepreke napretku čovječanstva” .

Thoreau je, kao filozof prirode, osvijestio činjenicu kako ključ razumijevanja i svrhe našeg zemaljskog života leži upravo u shvaćanju te prirode čiji smo neraskidivi dio i kojoj se, u konačnici, na kraju svog životnog puta vraćamo. 

Sve ono između – stvari i djelovanja potrebna da bismo taj naš zemaljski život ispunili i oplemenili – mora, prema Thoreauovoj filozofiji, biti u skladu s prirodom – samo nužno i temeljno, nikako luksuzno i megalomansko. Jer, prevelika htijenja opterećuju i zakrivaju pravu svrhu našeg bitka (sam je Henry David Thoreau živio asketski, ne konzumirajući meso, alkohol, duhan; lišavajući se senzualnosti i glazbe).

“Možda nam uopće ne treba novo odijelo, koliko god ono staro bilo iznošeno ili prljavo, sve dok nas naši postupci, pothvati ili putovanja ne potaknu da se u starom odijelu osjećamo kao novi ljudi.” 

S ciljem osiguranja dostatne egzistencije, Thoreau je uz kuću, na dva i pol jutra zemlje, zasadio uglavnom grah te krumpir, kukuruz, grašak i repu na manjem dijelu, a dodatne prihode stjecao je i “mjerništvom, tesarstvom i nadničarenjem svake vrste po selu – jer poznajem zanata koliko imam prstiju”.

Naglašavajući važnost skromnosti i krajnju nepotrebnost suvišnih izdataka, Thoreau osvješćuje dostatnost zadovoljenja temeljnih ljudskih potreba ističući vrijednost rada kao jednog od važnih čimbenika čovjekove opstojnosti, u mnogim se trenutcima strogo obraćajući čitatelju, a sve kako bi ga čim uspješnije osvijestio i naveo na pravi put.

“Nitko nije toliko siromašan da mora sjediti na bundevi. To je nesnalažljivost.” 

Thoreauov izolirani život, kao i promišljanja o stalnoj ljudskoj potrebi za materijalnim koja su ga zaokupljala tijekom boravka kod jezera Walden, sedam godina kasnije pretvorit će se u Thoreauovo najznačajnije djelo – knjigu osamnaest eseja nazvanu jednostavno “Walden” (1854.), a podnaslovljenu kao “Život u šumi”. 

Nisam mnogo toga znala o Thoreau, a još manje o transcendentalizmu prije nego li sam imala prilike pročitati “Walden”. Štoviše, na prvi sam susret s kratkim sadržajem “Waldena” pomislila kako je Thoreauova odluka bila hir kakvog osobenjaka, sljedbenika još jedne od ideologija koje uglavnom služe prilagođavanju stvarnosti sebi umjesto obrnuto. No, Thoreau nikako nije bio nepromišljen čovjek koji bi bezbrižno sjedio na proplanku i živio od zraka i ljubavi, dok je transcendentalizam u svojoj biti složena riječ za zapravo vrlo jednostavnu ideju. Naime, transcendentalisti su zastupali filozofiju kako svi posjedujemo znanje o samima sebi i svijetu oko nas koje prodire dalje od onog što možemo vidjeti, čuti, okusiti ili osjećati. Znanje dolazi kroz intuiciju i maštu, ne putem osjetila,  a individualizam i oslanjanje na samog sebe je imperativ. 

Thoreaua, kao transcendentalista, nije zanimalo spoznavanje predmeta, već način njihova spoznavanja, način iznalaženja rješenja za borbu protiv materijalizma vremena u kojem je živio.

“Walden – život u šumi” jedinstven je, danas kultni, manifest jednog društvenog pokreta, jedne ideje i čovjeka koji ju je odlučio živjeti. Slavio je život uma i duhovno ispunjenje, a njegov poziv na buđenje jednako glasno odjekuje i danas. 

Recenzija: “Walden ili život u šumi”, Henry David Thoreau
Recenzija: “Knjiga jegulja”, Patrik Svensson

Naziv djela: „Knjiga jegulja – Pripovijesti o najzagonetnijoj ribi na svijetu“

Ime autora: Patrik Svensson

Naziv izvornika: „Ålevangeliet“

Sa švedskoga preveo: Luka Miličević

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

„Kad je u pitanju jegulja, čovjek si može dopustiti postavljati banalna pitanja jednostavno zato što ni na banalna pitanja katkad nema odgovora. Čovjek si može dopustiti i da se raduje tome, smije mu biti drago što znanje, usprkos svemu, ima granice. Nije to samo obrambeni mehanizam, to je i način na koji se ljudsko biće odnosi prema svijetu kao teško dokučivu mjestu. Ono što je tajnovito posjeduje neku svoju privlačnu silu.“

Šveđanin Patrik Svensson, koji živi i radi u Malmöu kao novinar u dnevnim novinama „Sydsvenskan“, prije tri je godine napisao esej o svojoj neiscrpnoj fascinaciji jeguljama, vjerojatno niti ne sluteći kako će njegov uradak tek koju godinu kasnije postati knjiga prevedena na više od 33 svjetska jezika. „Knjiga jegulja“ posve je neobična „mješavina“ istraživačkih zapisa i vlastitih obiteljskih memoara, između čijih redaka tajnovito i vazda nedostižno pliva Anguilla anguilla – europska jegulja.

Patrik Svensson bavi se zagonetkama životnog ciklusa ove neobične životinje istodobno ispredajući priču o svojoj mladosti, o odrastanju uz oca opsjednutog lovom na jegulje na koje je uvijek vodio i njega. Srebrno tijelo jegulje bilo je svojevrsna spona između nedorečenog odnosa između sina i oca, točka interesa u kojoj su se sjekli putovi njihova odnosa i spajali u tišini večernjih kretanja u lov i jutarnjih izvlačenja vrša.

„Ne sjećam se da smo ikada razgovarali i o čemu drugome osim o jeguljama i o tome na koji ih je način najbolje loviti. Zapravo, ne sjećam se da smo uopće razgovarali.“

„Koliko daleko čovjek mora biti spreman ići kako bi razumio jegulju? Ili čovjeka?“, pita se Svensson usput propitujući i samog čovjeka, ispitujući što smo uistinu sposobni znati jedni o drugima, o bićima i svijetu koje nas okružuje. Uzimajući kao polazište danas ugroženu, neuhvatljivu, tajanstvenu jegulju, on promišlja o vremenu, religiji, metafizici i samom postojanju.

I stoga smatra važnim pokušati objasniti put misterioznog stvorenja čiji je životni tijek zaokupljao i um slavnog Aristotela i koje tijekom svog jednako tajnovitog života prolazi četiri razvojna stadija.

Prvi je onaj malenog bića nalik ličinki oblika vrbinog lista rođenog na sjeverozapadu Atlantika, u Sargaškom moru koje je, kako kazuje Svensson, „poput sna, rijetko možeš sa sigurnošću reći kad si u njega uplovio ili iz njega isplovio, znaš samo da si bio ondje“. No, gonjeno nekom neobjašnjivom silom, odmah kreće na putovanje na drugi kraj svijeta, dugo i do tri godine, samo da bi se, dotaknuvši europske obale, preobrazilo u staklenu jegulju i stavilo točku na drugu fazu svojega postojanja. No, tu nije kraj. Zapravo, moglo bi se reći kako je to tek početak zamršenog labirinta jeguljinog postojanja, jer sa obala europskih mora, to stakleno, prozirno biće, kreće u pustolovinu korita rijeka, mutnih voda stajaćica,  čak močvara i jaraka. Kretat će se i po suhom, tvrdi Svensson, ako mu je postojanje dovedeno u pitanje, pa u tom  kretanju, na tom novom terenu po treći puta promijeniti svoje obličje i postati žuto – smeđa jegulja. I tu jeguljina priča staje. Ne na trenutak, mjesec ili godinu. Stagnira po petnaest ili trideset godina, sve dok se jegulja ne odluči pariti.

„I tako jegulja veći dio života provodi u svom žutosmeđem stadiju, između pasivnosti i aktivnosti, bez nekog određenog cilja osim svakodnevne potrage za hranom i zaštitom. Kao da se život svodi na iščekivanje i kao da njegov smisao leži negdje u međuprostoru ili u apstraktnoj budućnosti koja se ne može ubrzati ničim osim strpljivošću...

A dug je to život

Vjeruje se da jegulja, ako joj je uskraćen razlog cijeloga njezinog postojanja,  a to je razmnožavanje, može živjeti koliko god treba. Kao da može čekati zauvijek.“

I nakon dugih godina postojanja, jegulja kreće prema kući i prolazi svoju posljednju preobrazbu. Postaje srebrna jegulja i vraća se u Sargaško more, dom koji je davno napustila samo da bi mu se vratila, parila se i umrla, ispunivši svrhu svog dugog postojanja.

Upravo je to mitsko putovanje kući za autora romana ne samo znanstvena, već i simbolička zagonetka. Jegulja postaje metafora svačije potrebe za spoznajom svojega podrijetla, baš kao što je bila i za Patrika Svenssona koji je u „Knjizi jegulja“ nanovo proživio svoje odrastanje i odnos s ocem, vrativši se u svoje vlastito Sargaško more.

Naziv djela: “Sedam smrti Evelyn Hardcastle”

Ime autora: Stuart Turton

Naziv izvornika: “The seven Deaths of Evelyn Hardcastle”

S engleskog prevela: Jelena Pataki

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Znanje

“Budućnost nije upozorenje, prijatelju, nego obećanje i nećemo ga prekršiti. Takva je narav zamke u kojoj smo se našli.”

(“Sedam smrti Evelyn Hardcastle”, Stuart Turton)

Svojedobno sam, prije nego je ova iznimna knjiga doživjela svoje hrvatsko izdanje, pročitala savršen opis “Sedam smrti Evelyn Hardcastle” kojim je u samo jednoj rečenici izrečena sva njezina suština. ” ‘Gosford Park’ susreće ‘Inception’ u najboljem maniru Agathe Christie“. Apsolutno točno. Jer, na samom početku čitanja, očekivala sam punokrvni krimić sa mnogo misterije i likova od kojih svaki krije bar jednu mračnu tajnu. No, dobila sam mnogo više. Misterija ubojstva Evelyn Hardcastle na imanju Blackheath “začinjena” je vremenskim petljama, zamjenama tijela i višestrukim umiranjem gospođice Hardcastle, pa je tako ovaj roman sve, samo ne običan krimić.

Pa iako se radnja “Sedam smrti Evelyn Hardcastle”, romana prvijenca Stuarta Turtona, odvija dvadesetih godina prošloga stoljeća na ladanjskom imanju Blackheath, od samog početka posve je jasno kako je svaka usporedba sa Hercule Poirotom posve izlišna. Naime, pripovjedač se budi u mračnoj, vlažnoj šumi, noseći tuđu odjeću i, kako će ubrzo saznati, nečije tuđe tijelo. Ne sjeća se tko je niti što ga je dovelo u situaciju u kojoj se našao.

“…Ako je tako, što sam onda ja? Ili oni? Jesmo li krhotine iste duše, uzajamno odgovorni za svoje grijehe, ili sasvim različiti ljudi, blijede preslike nekoga davno zaboravljenog izvornika?”

Ipak, doznaje kako mu je ime Aiden Bishop te kako je njegova uloga veća nego li je mogao zamisliti. Naime, Aiden je jedan od uzvanika bala koji priređuje obitelj Petera i Helene Hardcastle, a dok gosti budu uživali u vatrometu kao vrhuncu zabave, Evelyn, kći Hardcastleovih, biva ubijena. No, u Blackheathu ništa nije onakvim kakvim se čini, pa tako niti Evelynina smrt ne izgleda kao ubojstvo, već sve ukazuje kako si je mlada žena sama oduzela život.

Aidenu Bishopu povjeren je zadatak riješiti ubojstvo, za što ima osam dana. I osam domaćina. Naime, dok god zločin ne bude riješen, a ubojica pronađen, Aiden će se svakoga dana buditi u tijelu druge osobe zapažajući činjenice kroz oči svakoga od njih te skupljajući iskustva stečena svakim utjelovljenjem, a sve kako bi do kraja osmoga dana otkrio ime ubojice i saopćio ga tajanstvenoj osobi prerušenoj u masku Liječnika kuge.

Neuspjeh u rješavanju misterioznog ubojstva za Bishopa znači samo jedno – biti vraćen na prvi dan, u prvog domaćina, a sva njegova sjećanja biti će izbrisana. I morat će početi sve ispočetka – desetke, stotine, možda čak i tisuće puta, sve dok ne pronađe odgovor.

“Jesu li to iste kapljice koje su jučer padale, isti oblaci? Kopaju li zečevi iste tunele, uznemiruju li iste kukce? Lete li iste ptice istim putanjama i zalijeću li se u iste prozore? Ako je ovo zamka, kakav je plijen vrijedan toga?”

(“Sedam Evelyn Hardcastle”, Stuart Turton)

Teško je očekivati kako bi bilo kakav sažetak, odnosno pokušaj prepričavanja ovog romana mogao na pravi način potencijalnom čitatelju približiti svu složenost njegove radnje. Jer, novi zaplet vreba sa svake stranice, a rijedak je čitatelj koji neće barem jedanput zbunjeno zastati i pomisliti: “Ovo nisam očekivao!”. Čak i kada dođemo do posljednje stranice i kraja labirinta vremenskih petlji i zamjena tijela, pa otkrijemo rasplet koji nismo očekivali, i dalje se još dugo nećemo moći osloboditi pomisli kako se od samog čina ubojstva mnogo jezivijom i strašnijom ispostavila činjenica kako je svako jutro žrtvu ponovo vraćalo u život.

“Ništa poput maske ne otkriva nečiju pravu narav”

(“Sedam smrti Evelyn Hardcastle”, Stuart Turton)

Recenzija: “Sedam smrti Evelyn Hardcastle”, Stuart Turton
Recenzija: “Živo”, Anna Starobinets

Naziv djela: “Živo”

Ime autora: Anna Starobinets

Naziv izvornika: ” Живущий”

S ruskog prevela: Milena Benini

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Hangar 7

“Oduvijek sam htio biti kao svi ostali. Ali napravili su od mene boga. Napravili su od mene vraga. Napravili su od mene vinsku mušicu za eksperimentiranje. Napravili su me jako opasnim. Čak nisu ni znali što rade.

Stjerali su me u kut. Ostavili su me posve samog.”

(“Živo”, Anna Starobinets)

Za rusku spisateljicu Annu Starobinets Veliko sažimanje nije ostalo tek puka spekulacija. Svemir se, zbog količine tamne tvari i tamne energije, sažeo do točke singulariteta postavši mjestom enormnih temperatura i zračenja, a Big Crunch koji je bio neumitna posljedica ovog “kompaktnog pakla” začeo je novi život. Točnije, novi svemir u koji nas je odvela Starobinets, a u kojem je čitavo čovječanstvo jedinstven organizam nazvan ŽIVO. Smrt ne postoji, svedena je tek na kratku stanku, na pet sekundi tame, a ova naizgled primamljiva utopija svoje postojanje duguje neprekinutim reinkarnacijama. Jedini “balast” koji ljudi kao čestice Živog nose, jest inkod sa podatcima o svim prethodnim inkarnacijama. Pa dok oni, ćelije zajedničkog organizma, žive život spojeni na društvenu mrežu Soc, naizgled lišen negativnog naslijeđa svijeta kakvog smo nekoć poznavali, Anna Starobinets nas vješto podsjeća kako ispred sebe imamo sjajnu distopijsku fikciju, a opet svojevrsnu satiru postojećeg društva.

Naime, Starobinets je brojku živućih ljudi ograničila na tri milijarde, niti jedan više ili manje. Slučajno? Malo vjerojatno. Ipak je opstanak svijeta u pitanju. Naime, kako globalna ideologija čovječanstva nalaže, svaka se osoba ulaskom u dob od 65 godina mora odazvati postupku eliminacije trenutačne inkarnacije. “Odraditi” svojih pet sekundi tame potrebnih za ponovno rođenje u sljedećoj. A kad se ponovno rodi, opet je dio nečeg većeg, globalnog; umrežen je i stigmatiziran vlastitim inkodom koji otkriva tko je bio u prethodnim životima, prokazuje eventualne devijacije njegove osobnosti. Pa dok ljude kontrolira budno oko ideološki čistih agenata, iza krinke utopije krije se totalitarna distopija sa fatalnim manama.

“Sugovornica 3678: Pa u čemu je onda problem?

Časnik SPR-a: “Problem je što se inkod vašeg fetusa…inkod vašeg rođenog se uopće nigdje ne pojavljuje.

Sugovornica 3768: Ne razumijem. Kako to mislite?

Časnik SPR-a: Točno kako sam rekao. Njegov inkod nema parnjaka među kodovima spremljenim u bazi podataka. Zapravo, vaše buduće dijete uopće nema inkod.

…….

Prazno. Nula. Nema inpovijesti. Vaše rođeno nije imalo prethodnih života.”

(“Živo”, Anna Starobinets)

Naime, rodio se Zero. Dijete bez inkoda, bez prethodnih inkarnacija, bez mogućnosti da bude poznato i kontrolirano, devijacija je samo po sebi. On je tri milijarde i prvi, uteg koji će nepovratno narušiti ravnotežu vage na kojoj čovječanstvo balansira čuvajući se od propasti. On je vezan uz majku u društvu u kojem se odnosi između roditelja i djece smatraju zastranjenjima, on je spasitelj i reformator koji je prijetnja Živom…

“Živo” je savršen dokaz zašto Annu Starobinets mnogi uspoređuju sa nekim od najznačajnijih imena distopijske književnosti, počevši od Engleza Orwella i Huxleya, preko sunarodnjaka Yevgenya Zamyatina, pa sve do francuskog pisca Michela Houellebecqa. No, za razliku od velikog broja svojih suvremenika koji su uglavnom fokusirani na antiutopiju sa negativnim scenarijima, Anna Starobinets svoj je interes usmjerila ka globalnom. I to joj savršeno dobro ide.

Naziv djela: “Dnevnik Renije Spiegel”

Ime autora: Renia Spiegel

Naziv izvornika: “Renia’s Diary”

S engleskoga prevela: Antonia Bojčić

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

“Kad bi čovjek imao krila

Kada bi svaka stvar bila mila

Svijet bi puknuo

Sunce bi nas čvrknulo

Ljudi bi plesali dalje, daleko

Vikali bi, još! Želimo pobjeći predaleko!

Trebamo brzinu i vjetar zračan

Svijet je zagušljiv, stisnut i mračan

Da se digne visoko dajte

Dok postaje velik i sjajan gledajte

Neka prijeđe sve granice

Neka se oslobodi krute ključanice

Drže ga stotine udova

Milijuni ruku, moćnih sudova

Neka vrijeme brzo prođe

Da nam nova tamna noć dođe

Ta moćna stvarnost podzemnoga svijeta

Neka traje dok ne bude odnijeta

Takva umorna i iscrpljena propast

Morat će past”

(“Dnevnik Renije Spiegel”, Renia Spiegel)

Dnevnički zapisi poljske Židovke Renije Spiegel koju su nacisti ubili samo nekoliko dana nakon osamnaestog rođendana više su od pola stoljeća ležali skriveni u tami bankovnog trezora. Stranice i stranice svjedočanstva jednog kolektivnog ludila; vrtloga mržnji i stradanja koja su ozvijerila i ono malo humanosti koja je još postojala u ljudima, napokon su ugledala svjetlo dana zahvaljujući Renijinoj sestri Ariani koja je vjerovala “da su njezine (Renia) misli, njezine borbe i njezina smrt pokazali zašto svijetu treba mir i prihvaćanje“. Pa iako svjesna kako sestru nije mogla spasiti od okrutnog kraja, znala je kako ju je objavljivanjem njezina dnevnika spasila od stvari gotovo jednako strašne kao i smrt – zaborava. Jer zaborav znači kako je sve bilo uzalud; svaka suza, svaki trenutak pretrpljenog straha i snova o budućnosti koja se nikada neće ostvariti – sve je izgubljeno kada se izgube uspomene i sjećanja. Kada ljudi prestanu govoriti o zlu, ono pobjeđuje, a njegove se žrtve nanovo ubijaju.

Renia Spiegel tek je obična djevojka, puna nadanja i snova o svjetovima koje još ima pokoriti. U dnevniku pronalazi saveznika, prvo u tinejdžerskim snatrenjima i mušicama, a kasnije i u tamnim danima koji će uslijediti nakon što Rusija i Njemačka napadnu njezinu Poljsku. Svijet mlade djevojke koja svoje misli pretače u stihove, po svom značenju mnogo mudrije i starije od njezinih krhkih godina, nestaje. Odvojena od majke, bježi iz rodnog Przemyśla, bivajući neposrednim svjedokom tragičnih zbivanja – nestanka i stradanja drugih židovskih obitelji, nastanku židovskoga geta.

“Zapamti ovaj dan; dobro ga zapamti. Pričat ćeš o njemu generacijama koje dolaze. Danas nas od 8 sati zatvaraju u geto. Sada tu živim. Svijet je odvojen od nas i mi smo odvojeni od svijeta…

Duša mi je vrlo tužna. Srce mi se stišće od straha. Takav je život.”

(“Dnevnik Renije Spiegel”, Renia Spiegel)

No, kako to biva sa nježnim djevojačkim dušama, uvijek se nadaju, nikada im ne promakne komadić ljubavi koja se uvuče u njihov život poput zrake svjetlosti kroz pukotinu. Renuska uz poeziju ljubi i Zygmunta, “krasnog, prekrasnog Zygusa”, mladića s kojim dijeli prvi poljubac, strahove i snove. On je točka koja stvarnost drži na okupu, čiji su zagrljaji jači od bodljikave žice koja se sve više steže oko uplašenih duša zarobljenih u getu.

Ljubav, kaže stara izreka, sve pobjeđuje. No, Renijina i Zygmuntova nije doživjela pobjedu o kakvoj je sanjala. Unatoč mladićevim naporima da Reniju i njezinu obitelj sakrije na ujakovom tavanu kako bi izbjegli deportaciju u koncentracijski logor, tridesetog dana srpnja 1942. Renijin život zauvijek su ugasili hici nacističkog pištolja. Zygmunt je preživio rat, preživio je kako bi bio lučonoša sjećanja na Reniju, na hrabrost koja je gledala ratu u oči, koja se nadala iako je možda duboko u sebi znala kako njezin život nikada neće izaći izvan okova bodljikave žice.

“Jako mi je žao

zbog proljeća, ljubavi, mene

Voljela bih se utopiti u nebeskim prostranstvima

u plavetnilu, slijediti pogled

ili okušati se u nepoznatom

Osjećam se usamljeno, oh, tako jadno

Znam da za nikoga ne postojim

Mučim se bespomoćno, iskreno

moje srce ostaje ovdje iako ja odlazim

Neću činiti ništa, draga gospo

Jer ne mogu protiv sebe

iako znam, iako želim

iako stremim, kažem sama sebi

Ostani, umirem s tobom

Znam da to nije istina

Ismij me, hajde

Neću umrijeti, nisam na redu

Nastavljam živjeti, nije kucnuo čas.”

(“Dnevnik Renije Spiegel”, Renia Spiegel)

Recenzija: “Dnevnik Renije Spiegel”, Renia Spiegel