Recenzija: “Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková

Naziv djela: “Teorija čudnovatosti”

Ime autora: Pavla Horáková

Naziv izvornika: “Teorie podivnosti”

S češkog prevela: Suzana Kos

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“I na satelitskim snimkama zemaljske kugle noću, prema osvjetljenju ljudskih naselja može se vidjeti gdje je najviše sinaptičkih spojeva i kamo svjetlo ljudskog duha tek treba doprijeti. Kad ljudi budu mogli vidjeti u tami, svjetlo neće biti potrebno. Hoću reći da će jednom ljudska svijest biti na takvoj razini da za povezivanje neće biti potrebni kablovi, struja ni svjetlost.

Voljela bih tada još biti živa.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)

Teorija čudnovatosti je čudnovato dobar roman.
Češka spisateljica, radijska novinarka i književna prevoditeljica Pavla Horáková osim nedvojbenog talenta, ima i veliko književno iskustvo (objavila je uspješnu detektivsku trilogiju za mlađe čitatelje: “Tajemství Hrobaříků”, “Hrobaříci v podzámčí” i “Hrobaříci a Hrobaři”; zajedno sa Zuzanom Dostálovom i Alenom Scheinostovom napisala eksperimentalni roman za mlade “Johana” te vodila radijski ciklus na temu ratnih memoara, dnevnika i prepiski čeških vojnika tijekom Prvog svjetskog rata, objedinjenih u dvama knjigama), što se lako uočava već na početnim stranicama njezinog prvog romana za odrasle, “Teorije čudnovatosti”. Naime, tekst je to koji predstavlja nevjerojatno inteligentnu i pitku struju svijesti, promišljanje o životu i pojedincu usklađeno s autoričinom jezičnom sofisticiranošću, suverenošću izražavanja, sposobnošću preciznog imenovanja čak i najbanalnijih činjenica svakodnevnog života te, na kraju, ali ne i najmanje važno, izvanrednim smislom za humor.
Horáková se istim služi vješto, originalno i neizvještačeno, puštajući ga da se “vrti u pozadini” dok čitatelju povjerava sve čudnovatosti (ne)običnog života.

Sve navedeno pridonosi dojmljivosti izvedbe romana. Svaka od “teorija” koja unosi čudnovati aspekt u život pripovjedačice svijet je za sebe i često čitatelja ponuka da i sâm na trenutak promisli o nekoj od općeprihvaćenih životnih pretpostavki dok središtem Praga i obroncima Šumperka kroči kroz neobični, složeni svijet Pavle Horákove.
A pripovjedačica, junakinja i glasnogovornica autoričinih zapažanja odaziva se na ime Ada Sabová, znanstvenica je u tzv. Zavodu za interdisciplinarne studije čovjeka te radi na znanstvenom projektu u kojem istražuje teoriju “subjektivne percepcije uzajamne vizualne kompatibilnosti”, odnosno brojčanom iskazivanju točnosti automatske simpatičnosti jedne osobe drugoj, i to samo na osnovu crta i izraza lica. Postupno, međutim, saznajemo kako je gospođica Sabová zapravo obdarena izvanrednim talentom za stvaranje teorije o svemu.

Opisi Adinog radnog mjesta, kao i njegovih zaposlenika zvuče gotovo satirično, pa tako za jednog od kolega, Ivana Mrázeka, kaže kako mu se “u akademskoj sferi isplati metoda minimalno uloženog napora, a njegovu kamuflažu uistinu nitko od nadređenih nije prozreo. Nitko nije doveo u pitanje njegov radni moral, rezultate istraživanja, publikacije ni stil poučavanja. Pa zašto bi to i radio? Svatko se radije drži po strani – što kad bi netko za osvetu previše propitivao njihove rezultate. Kod nas u Zavodu to tako funkcionira već nekoliko godina.”

S druge strane, romanom se od samog početka provlači relativno ozbiljno pitanje o načinu percepcije stvari koje bitno utječu na nas i doživljaj svijeta koji nas okružuje, no izmiču području interesa “ozbiljne” znanosti, pa sama pripovjedačica Ada priznaje kako “ništa od toga ne može napisati u svom znanstvenom radu.” I sam je obrazovni sustav, cjelokupno školovanje, primjećuje, odavno neusklađeno s razvojem društva. “Roditelji i država imaju prešutni dogovor da škole služe ponajprije za odlaganje djece; svrha im je da interniraju djecu kako bi ih roditelji mogli zadržati, a oni koji nisu motivirani i nadareni, u školi će naučiti samo da ništa ne vrijede.” Da smo svi mi “ono što je u nas pohranjeno, a da je sve ostalo poza ili deformacija”, dokazuje Horáková svakom stranicom romana čiji je ritam savršeno ugođen mehanizam u kojem svoj obol čudnovatosti daje ponavljajuće vrijeme – 22:23, popraćeno metaforom mijena mjeseca koji iznad Praga ponekad stoji na nebu kao “implantat za grudi” ili “polovica teniske loptice”, ponekad se “ispuhan probija u sobu kosim prugama svjetla“, a katkad na “jugu iznad obzora sjedi u obliku slova D”. Kao veliki, blistavi simbol Davne ljubavi. “Kao Debil.”

“Kada sam u taksiju pogledala na telefon, bilo je 22:23. Kakav besmisleni vremenski podatak. Još od doba kada smo kod kuće imali prvi videorekorder s digitalnim datom, svaki bi mi put u to vrijeme oči zapele za nj. Da je barem 22:22, shvatila bih to kao dražestan kuriozitet. Ali ovo je samo čudno.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)

Pavla Horáková svoju je glavnu junakinju “iskoristila” kao savršeni medij za mobiliziranje misli vodilje “Teorije čudnovatosti” – stvaranje ozračja stalnog balansiranja između znanstvenih činjenica i metaforičkih opisa. Čini to onako kako smo navikli od većine čeških pisaca kojima je, valjda, prirođen taj neopterećen, ležeran smisao za humor. Jer, kako drukčije objasniti savršenu paralelu intimnosti i ogoljenog gradiva sa sata biologije koju autorica povlači utvrđujući kako se “kada se dvoje ljubavnika upozna, zaruče i njihove kolonije bakterija”, a “pri poljupcu dvoje ljudi sjedinjuju dva zoološka vrta”.

“Navodno u organizmu imamo nekoliko kilograma bakterija. Utječu na naše ponašanje, upravljaju našom takozvanom slobodnom voljom. Možda nas jedne drugima privlače njihove evolucijske potrebe, a ne naše jedinstvene karakteristike.

***

Primijetila sam da se nakon prve zajedničke noći s novim partnerom oboje budimo s čistim dahom. Kao da se tijekom noći dogodio dvostruki genocid.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)

Nesumnjivo je kako vlastiti život pripovjedačice Ade Sabove postaje svojevrsnim eksperimentalnim uzorkom, polazišnom točkom za pokušaj razumijevanja ljudi koji je okružuju: roditelja koji žive odvojeno da bi se tajno sastajali, složene obiteljske povijesti, ali i pokušaja odgonetanja razloga iz kojeg je privlači nepoznati muškarac, sin njezine kolegice s posla čiji nestanak, odnosno Adin pokušaj razrješenja istog postaje spirutus movens čitave priče i glavna teorija. Pripovjedačica je istodobno cinična, hladno racionalna, ali i ranjiva, podložna raznim pseudoznanstvenim teorijama, što samo pokazuje koliko je fenomena ostalo nedostižno egzaktnoj znanosti. Pokušaji njihova objašnjenja ostali su zaglavljeni u rubrikama “vjerovali ili ne” ili pak “istina je negdje tamo”, sve dok dobar dio njih Pavla Horáková nije razradila tako domišljato da je čitatelju pružila mogućnost čitati nešto za što nije mislio da bi moglo biti izrazivo književnim jezikom. Pokušala je “s pomoću egzaktnog aparata izraziti nešto što je tekuće, savitljivo i ima još nekoliko drugih razina.”

Pisanje Pavle Horakove pronicljivo je, humoristično i osebujno, a čitatelju je ukazana čast ne pročitati još jedan dobar roman, već, samim time što je ljudsko biće, biti i njegovim dijelom. “Teorija čudnovatosti” je, prije svega, roman o prirodi čovjeka, a od njega nema čudnovatije pojave na ovom svijetu.

“Svi smo mi negdje u spektru ludila. A onaj tko nikad nije poludio, ne zna što je život. Samo je dobro znati kako se vratiti natrag.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)

Naziv djela: “Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti)

Ime autora: Katharina Volckmer

Naziv izvornika: “The Appointment”

S engleskog prevela: Iva Karabaić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Na što pomislite kad čujete riječ strah, doktore Seligman? Ja pomislim na dio svojeg tijela koji ne poznajem, ali sam sigurna da postoji, ružičasta put od prije nego što sam se rodila. Nešto što ne želi dodir jer još nema kože da se zaštiti, poput verzije mene koja nikad nije dobila šansu živjeti i disati negdje u mraku, u strahu da je ne otkriju krive ruke.”

(“Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti)”, Katharina Volckmer)

Mlada njemačka spisateljica Katharina Volckmer (1987.) svojim je debitantskim romanom “Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti)” na prilično neuobičajen način uspjela iznijeti gotovo besprijekoran monolog mlade Njemice s prebivalištem u Londonu, dostojan, kako kritika navodi, “jednog Thomasa Bernharda”, istodobno u njega uklopivši i dijalog između nje i njezina liječnika Židova. Tijekom posjeta koji je zakazala u namjeri promjene spola, mlada žena ispituje granice društveno prihvatljivog, onog što se smije izgovoriti i onog što nikada iz moždanih vijuga ne smije pronaći put jezika. Na prvi pogled, iz “Zakazanog” se izlijeva bujica opaski, maštarija i sjećanja koje bi nesumnjivo okarakterizirali perverznim i uznemirujućim (pripovjedačičine seksualne fantazije o Hitleru; primjedbe poput “ne mislite li da bi bilo najbolje da svi imamo vlastite robote za jebanje?” i sl.), no ovaj je roman mnogo više od toga. Kad s njegove površine zgulite pomno nanesenu mješavinu perverzija, seksualnosti, sarkazma, subverzivnosti, gorčine i blistavih iskri humora, postupno će se početi nazirati ona temeljna boja – jedinstvena nijansa tuge i suptilnog pripovijedanja u kojem se govornik ne vezuje za određeni spol, kao niti za specifično povijesno i nacionalno naslijeđe.

“…nego mi je jednostavno trebalo jako dugo da shvatim svoje želje, doktore Seligman, da spoznam kako sam uvijek jedan korak udaljena od njihova ispunjenja, kao i da će moj izbor omiljenog člana boy banda, kojeg sam potom jedva zapamtila, uvijek biti laž jer je moje tijelo bilo kriva adresa. Jer moje tijelo nije postojalo. Jer nisam mogla promatrati te dečke očima cure.”

(“Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti)”, Katharina Volckmer)

Ovaj je roman toliko mnogo toga. Toliko mnogo toga više nego što daje naslutiti lascivnom krinkom. U njemu je, na mnogo mjesta i u mnogim oblicima, skrivena čežnja – silna i proždrljiva čežnja za drukčijom prošlošću i budućnošću, onom koja neće biti bremenita ogradama od bodljikave žice, žrtvama paljenicama i plinskim komorama (“kao Nijemci nikad ne možemo pobjeći od svoje prošlosti i u svojem vrtu jednostavno početi saditi cvijeće sreće – naš vidik uvijek će poravnavati kosa smrti, a izbliza će se pomaljati beton”); mračna čežnja za vlastitom slobodom, spolnom i ljudskom (“nemate pojma koliko mi je trebalo da shvatim kako moje ime nije moje ime, doktore Seligman, da to što na njega nisam reagirala u vrtiću nije bilo zbog lijenosti, nego da sam tada instinktivno znala nešto što sam poslije zaboravila. Da se jednostavno nisam mogla identificirati s tim imenom, imenom za djevojčicu, ženu, žensko, imenom za nekog s vaginom… i nisam mogla dočekati dan kad ćete mi podariti moju krasnu kitu, obrezanu i kakvu treba, da konačno mogu zatražiti od svijeta da me zove mojim pravim imenom”); očajnička čežnja biti primijećen i slušan (“I mislim da smo svi mi na neki način upravo to: priče drugih ljudi. Nema šanse da ikad možemo biti samo mi. Toliko sam godina nastojala biti – kako to ono zovu – autentična, ali sada znam da nisam jedna stvar, nego plod svih glasova koje sam čula i svih boja koje sam vidjela, a da svime što činimo izazivamo patnju negdje drugdje”) ; djetinja čežnja za nikad ostvarenim snovima.

Katharina Volckmer zakazala je sastanak s identitetom. Prije svega onim rodnim. Taj osobni osjećaj vlastitog spola usporediv je s osobnim poimanjem pravde, domoljublja, ljubavi. Ovisi o osobi, ne o vanjskim čimbenicima. Spol je dodijeljen rođenjem, očekuje se da prigrlimo taj organ koji nas spolno određuje. Domovina je dodijeljena rođenjem, kako ne voljeti zemlju u kojoj smo prvi put udahnuli, prvi put otvorili oči. Osjećaj za pravdu reklamira se kao univerzalan, no zapravo je uvijek različit, ovisno s koje strane mača se nalazimo. A ljubav? Ljubav ionako često podsjeća na krv “koja je lijepa i puna simbolike samo dok je ondje gdje treba biti, no čim je vidimo razmazanu po nečijem licu ili sasušenu na ručniku, odbija nas, jer naš um popunjava praznine nasiljem i nedostatkom kontrole”. Junakinja romana “Zakazano” svjesna je kako ne može promijeniti mnoge stvari. Jezik kojim govori, mjesto svog rođenja. Ne želi posebno biti ni Njemicom, jer se taj teret nerijetko pokazuje prevelikim. No jedna stvar koju doista može promijeniti jest spol. I odlučuje taj “zadatak” povjeriti židovskom liječniku. Ubiti dvije muhe jednim udarcem. Apsurdno, sa židovskim penisom više neće biti Njemica te će tako riješiti pitanje i rodnog i nacionalnog identiteta.

Progovaranje o holokaustu bez stavljanja istog u središte priče još je jedna posebna vještina Katharine Volckmer koja ne čini to da bi marginalizirala njegovu važnost, već kako bi istaknula važnost krivnje koju je sposobno osjećati i tijelo, ne samo um. Tijelo je ono koje čini i trpi, ono koje povlači okidač, koje podiže ruku na udarac. Ne možemo istraživati identitet bez istraživanja vlastitog tijela. Svi smo mi tuđi grijesi, povezani krvlju i perverzijama.

“…a jedanput godišnje čak je morao odlaziti na godišnju konferenciju o razvoju strojeva za pranje rublja koja se održavala u Nurnbergu. Zlosretna ironija tek mi je sinula puno kasnije, doktore Seligman, no zbilja, koji bi drugi grad bio dovoljno očajan da organizira takvo događanje?… Sve kako bi se ljude natjeralo da zaborave onaj drugi godišnji događaj koji se ondje bio odvijao i slavne zakone, nazvane po gradu, koji su ljude dijelili na kategorije ljudskog i podljudskog, odlučujući pomoću vrlo diletantskih malih kružnih grafikona tko zaslužuje živjeti, a tko ne, tko je jebao na krivi način, a tko nije.

(“Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti)”, Katharina Volckmer)

“Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti)” roman je o stvarima koje možemo promijeniti zauvijek, o onima koje ne možemo promijeniti nikada, i o tuzi koja se rađa unutar jaza između njih. Neki je zovu sudbinom, drugi je pokušavaju promijeniti.

“Uvijek sam smatrala kako je to čudna pomisao, to da je naš cijeli život u biti već ovdje. Samo nas naš koncept vremena tjera da ga gledamo linearno.”

(“Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti)”, Katharina Volckmer)
Recenzija: “Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti)”, Katharina Volckmer
Recenzija: “Sedam praznih kuća”, Samanta Schweblin

Naziv djela: “Sedam praznih kuća”

Ime autora: Samanta Schweblin

Naziv izvornika: “Siete casas vacías”

Sa španjolskog prevela: Ela Varošanec Krsnik

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Nasred spavaće sobe na tepihu potrbuške leži mama. Posuda za šećer stoji na komodi, pokraj njezina sata i narukvica, koje je očito skinula. Raskrilila je ruke i noge, i na tren se zapitam postoji li neki način da se zagrle tako neobično velike stvari kao što je jedna kuća, je li to ono što mama pokušava.”

(ulomak iz priče “Ništa od svega toga”, zbirka “Sedam praznih kuća”, Samanta Schweblin)

Svatko od nas je pomalo voajer. Iako se silno volimo držati one krilatice o gledanju svojeg posla i življenju vlastitog života, omakne nam se katkad pogled kroz razmaknute zastore tuđe kuće, škicnemo s vremena na vrijeme u susjedovo dvorište, odlutamo okom do nečije terase ili balkona. No, tu povlačimo crtu. Ili bolje rečeno, nevidljiva crta, granica povlači nas. Tuđi je prostor poput dijela tijela osobe kojoj pripada. Nešto posve intimno i skriveno; naša ljuštura u kojoj kraljujemo sigurni od svijeta. Naša kuća diše, živi i promatra. Pati i osuđuje. Voli i zamjera. U njoj se rađa, umire i silazi s uma. Čak i kada ostane prazan, taj isti prostor, ta ista kuća i dalje živi. U njoj ostaju sjene i odjeci njezinih nekadašnjih stanara i pričaju priču.

Kroz sedam nas je priča i sedam takvih praznih kuća provela argentinska spisateljica Samanta Schweblin koja, uglavnom u prvom licu – onom glavnog junaka, pripovijeda nenametljivo, bez oštrih obrata i drame. Njezina je tehnika naracije usporediva sa slikarskim chiaroscurom – blagi, a opet zastrašujući prijelazi svjetla u sjenu koji svakoj od priča daju novu, posebnu dimenziju – onu u kojoj se isprepliću složeni obiteljski odnosi, ludilo i stvarnost. U Sedam praznih kuća Schweblin je odstupila od opipljive strave. Utkala ju je u naizgled veličanstveno realistične priče, stvarnosti pristupajući kroz fantazmagorično, a fantastičnom kroz mračnu realnost. Osjećaj nelagode za čitatelja je konstantan i nemoguće ga se osloboditi; u središtu svake od priča krije se i mala samozadovoljna poruka same autorice proizašla iz sjajne sposobnosti Samante Schweblin (već viđene u prethodnim uratcima – Nit koja nas veže i Sezona kentukija, op.a.) da kirurški precizno secira okruženje svojih likova te analizira sve njegove slojeve na način koji je, kako je već rečeno, i realističan i maštovit: tako, primjerice, u prvoj priči (ili spretnije rečeno, kući) i autorici ovih redaka jednoj od najdojmljivijih, nazvanoj Ništa od svega toga, kći prati majku na njezinim opsesivnim invazijama i prisvajanjima tuđih domova i predmeta koje, nakon što ih uzme iz nečije kuće, zakopava u dvorište vlastite, dok u četvrtoj, Pećinsko disanje, glavna junakinja, kontrolom opsjednuta starica Lola, koja, izrađujući beskrajne popise i pakirajući svoje i suprugove stvari u kutije ne bi li lakše i brže prizvala smrt, svojoj ranjivosti daje izvjesnu dimenziju zla. Svoj život svodi na beskonačno ponavljanje; život se pretvara u labave, razvezane krajeve vezica koji se više ne mogu dovoljno stegnuti, a repetitivnost njezina bivanja prožima se s odsutnošću sjećanja. Sjećanje se pakuje u mnogobrojne kutije koje guše kuću, ispunjavajući je od poda do krova. Paradoksalno, što ih je više, to se kuća doima praznijom, a sva ta simbolička ponavljanja – popisi, kutije, predmeti, mrtva djeca, propali brakovi, samoća, paranoja… – postaju metronom koji u glavama čitatelja udara nezdrav ritam. Onaj u kojem disanje postaje tek neizbježna tjelesna potreba, iskonski i pećinski hroptaj velikog pretpovijesnog čudovišta, žderača sjećanja unutar glavne junakinje.

Sve priče, neovisno o snazi poruke koju nosi svaka od njih, pozivaju na razmišljanje i uspijevaju smjestiti čitatelje u cipele svojih junaka težeći vjerno prikazati način na koji životne tragedije utječu na njihovo psihičko zdravlje, no bez (pr)osuđivanja samog društva. Naime, Schweblin nam bez ustručavanja servira likove čije slabosti proizlaze iz proživljenih trauma te načine na koji se pokušavaju nositi s posljedicama. U svakoj od priča u Sedam praznih kuća uvijek postoji izvjesna anomalija, ponašanje koje, iako već viđeno, nikada nije lišeno svog zlokobnog dijela; to je osjećaj kako “…oči Djedova Božićnjaka nisu nacrtane točno u udubljenjima za oči, gdje bi trebale biti”. Samanta Schweblin pisac je koji na krajeve svojih priča ne stavlja točku, već dodaje još dvije. Mogućnosti njihova shvaćanja mnogobrojne su, no osjećaj je uvijek isti. Nešto nije kako treba u svijetu koji se čini upravo onakvim kakav bi trebao biti.

Naziv djela: “Kreativnost – kratak i veseo vodič”

Ime autora: John Cleese

Naziv izvornika: “Creativity”

S engleskog preveo: Petar Vujačić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Planetopija

Kad ti u životopisu stoji da si suosnivač Monty Phytona, scenarist “Ribe zvane Wanda” ili glavni glumac i autor legendarnog britanskog sitcoma “Fawlty Towers”, tad se prilično podrazumijeva kako je kreativnost jedna od stvari u kojoj si postigao savršenstvo.
No, u svojoj najnovijoj knjizi “Kreativnost – kratak i veseo vodič” nagrađivani britanski komičar, glumac i redatelj, 82-godišnji John Cleese, pokazao nam je kako je put do svakog savršenstva dug. Posljednjih je, naime, 57 godina proveo proučavajući kreativnost. Točnije, ono što ljude blagoslovljene tom vrlinom čini tako uspješnima u njoj. Potraga za pravim odgovorom možda jest trajala desetljećima, no isplatilo ju se čekati. John Cleese, kojem čak i u razgovoru o ozbiljnim temama nekako polazi za rukom zapaliti iskrice humora (ovaj ih je kratak vodič, naime, pun) svoju je dugogodišnju mudrost uspio sažeti i pročistiti u nevelikih stotinu stranica. Pročitat ćete ih u sat vremena, no razmišljanje o svakoj rečenici zabilježenoj na njima potrajat će mnogo duže.

“Mnogi ljudi pišu o kreativnosti, ali – iako su jako, jako pametni, nisu nužno i kreativni. Ja nekako volim misliti da pišem kao insajder.”

(“Kreativnost – kratak i veseo vodič”, John Cleese)

Kreativna blokada, zamke pretjerane samouvjerenosti, stjecanje vještine ubijanja ideja miljenica – John Cleese nam na sebi svojstven način drži zabavno, pitko predavanje u kojem će se prepoznati svatko tko je ikada sjedio za stolom s napola prožvakanim vrhom olovke u ustima, tjeskobno znojnim dlanovima, praznim papirom (ili suvremenije, računalom) i samo jednom mišlju – kako početi, što dodati, kada završiti? Srećom, s kreativnošću se nitko ne rađa, kreativnim se postaje, što znači kako svatko od nas ima jednaku šansu izroditi kakvu epohalnu ideju, pokupiti najveći pljesak za neki dobar nastup ili napisati knjigu koju će ljudi čitati bez iznenadnih faza naglog buđenja nad stranicom za koju uopće ne mogu reći kako su do nje došli. “Jezgrovitost je duša duhovitosti. I duša onih koji nisu dosadni”, upozorava Cleese skrećući nam pozornost na sve one za samopouzdanje pogubne situacije u kojima nam se neka ideja učinila urnebesno smiješnom sve dok je nismo priopćili drugima. Učinkovito rješenje koje Cleese nudi svima onima čija se kreativnost katkad uhvati u medvjeđu klopku nedostatka nadahnuća jest jednostavna i temeljna istina koje je i sam postao svjestan kad mu se posrećilo pročitati knjigu Guya Claxtona Hare Brain, Tortoise Mind (Zečji mozak, kornjačin um). U njoj su, naime, skrivena dva načina razmišljanja esencijalna za prizivanje kreativnosti – prvi se, zečji mozak, odnosi na rješavanje problema, odvagivanje argumenata za i protiv, brzo otklanjanje zapreka, dok drugi, kornjačin um, promišlja i ponovno prelazi ključne, problematične točke. Iako prividno različiti, oba načina imaju istu svrhu i međusobno surađuju, što u konačnici dovodi do toliko željene kreativnosti.

Posebno je pamtljiv i poučan dio ove kratke, zabavne knjige onaj u kojem se Cleese prisjeća kako su on i njegov dugogodišnji prijatelj i bivši montipajtonovac Graham Chapman, u početku zajedničkog pisanja znali provoditi duge sate, “ponekad i cijeli dan” kad ne bi stvorili ništa dobro. No, nakon prvotnog očajavanja, primijetili su kako “unatoč tomu održavaju stalan prosjek – svakog tjedna napisali bi petnaest do osamnaest minuta kvalitetnog materijala.” I upravo u zaključku koji su njih dvojica tada donijela skrila se i srž i osnovna poruka Cleeseove Kreativnosti – zapreke nisu prekid procesa, nego njegov dio. Strpljenje i upornost i ovdje su, kao i na ostalim životnim područjima jednostavno nužni. Između njih nalaze se ideje od kojih svaka ima potencijal koji traži samo jedno – kreativnog korisnika.

“Kad sam otkrio da sam pomalo kreativan, ostao sam zatečen tom spoznajom.”

(“Kreativnost – kratak i veseo vodič”, John Cleese”)

Recenzija: “Kreativnost: kratak i veseo vodič”, John Cleese
Recenzija: “Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld

Naziv djela: “Večernja nelagoda”

Ime autora: Marieke Lucas Rijneveld

Naziv izvornika: “De avond is ongemak”

S nizozemskog prevela: Svetlana Grubić Samaržija

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Naklada Ljevak

“Je li tvoj brat stvarno mrtav ili je smrt tvoj brat?”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Gubitak bliske osobe nalik je gubitku dijela tijela, radikalnoj, bolnoj amputaciji. Iako nepovratno odvojen od cjeline, nevidljiva prisutnost tog odstranjenog dijela i dalje lebdi nad ožalošćenima, fantomska bol smješta se na prazna mjesta za stolom, a predmeti i odjeća preminulog od nosivih, uobičajenih stvari odjednom postaju simbolima praznine, nečega što više nikad neće ispunjavati svoju svrhu, no i dalje mora biti tu, dati fizički oblik ljudskoj boli.

Kad Matthies, najstarije dijete u obitelji Mulder, kližući propadne kroz led, u hladne dubine sa sobom povuče i one koji su ostali iza njega – oca, majku, brata i dvije sestre. Ne doslovce, naravno. Oni i dalje šutljivo sjede za kuhinjskim stolom, poput kakvih živih lakrimatorija, posuda za suze iz kojih se već prelijeva, no poklopac se i dalje pritišće i steže, komprimirajući bol do točke pucanja.

“Okrećem se na madracu koji je bio Matthiesov i liježem na trbuh… Na sredini madraca je udubina, otisak tijela mojega brata, to je oblik smrti, i kako god ja okrenem ili položim madrac, udubina ostaje udubina u koju ja ne želim upasti.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Memento mori.
Smrt postupno nagriza svijet živih – mrtvi Matthies skriva se u crvenoj jakni koju od trenutka bratove smrti njegova sestra, desetogodišnja Jas, više ne skida; tumba se u džepovima koje ona neumorno puni svime što joj dođe pod ruku (održavaju li svi ti predmeti njezinu vezu sa stvarnošću ili su balast koji je postupno vuče na dno, u mrkli mrak poput onog crnog jezerskog, Matthiesovog?); nijemo pati u očima životinja koje ubija brat Obbe; u otkrivanju seksualnosti na nerijetko opasne načine u kojima uz stariju sestru i brata, sudjeluje i najmlađa sestra Hanna. Svi se oni na svoj način nose s tugom, vise na rubu ogromne provalije gubitka čiji bezdan svakim danom izgleda sve manje strašan – dolje je smrt i ništavilo, prostor bez one boli s kojom ne znaju što činiti.

Djevojčica Jas glavni je pripovjedač u Večernjoj nelagodi. Njezina je tuga za bratom poprimila oblik crvene jakne ispod koje skriva srce “u koje nitko nije proniknuo”. Otac i majka tek su “dogorjele svijeće”, daju onoliko svjetlosti koliko je potrebno da ne izgube put do još jednog svitanja, još jednog dana u kojem su propustili primijetiti potpuni raspad djece koja su im preostala.

“Otac i majka ne vide naše tikove. Ne shvaćaju jednu stvar: što je manje pravila, to ćemo ih mi sami izmisliti više.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Majka odabire postupno propadanje – opsesivno usisava, sve manje konzumira hranu, sve više samu sebe. Otac, koji, kako utvrđuje Jas, “iza rebara nema srce, prije jamu za gnojnicu”, utjehu pronalazi u farmi i kravama – stajski gnoj koji mu otpada s cipela je poput one staze od mrvica iz bajke o Ivici i Marici – pomaže mu da se vrati kući – domu koji to, doduše, više nije, ali je jedini kojeg poznaje.
Jas zapravo ne bira ništa. Načini borbe s gubitkom pronalaze nju. Ona zadržava stolicu, pribadačom probada pupak, drži dah dok ne padne u nesvijest, u kutiji ispod kreveta skriva dvije žabe krastače, ružna bradavičasta utjelovljenja nade – ako one uspiju preživjeti i množiti se u neprirodnom, nametnutom okruženju kartonske kutije, možda ima nade i za nju, njezine roditelje, brata, sestru.

“Moje je srce u majčinu trbuhu bilo važno devet mjeseci, ali otkako više nije ondje, nikoga nije briga ima li dovoljno otkucaja u minuti, nitko se ne uplaši kad nakratko zastane ili kad počne brzo kucati od straha ili napetosti.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Bogobojazna obitelj Mulder upravo je u Svevišnjem pronalazila utjehu, majka je preživjelu djecu učila kako je svaka zvijezda jedno umrlo djete, a da je ona najljepša Matthies, no utjeha se gubi u beznađu iza Jasine crvene jakne – ona shvaća kako nebesa zapravo nisu ništa drugo doli masovne grobnice.

“Tako sam otkrila da vjeru možeš izgubiti na dva načina: neki ljudi izgube Boga kad pronađu sebe, a drugi opet izgube Boga kad izgube sebe. Mislim da ću ja spadati u ove druge.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Autorica Marieke Lucas Rijneveld je u Večernjoj nelagodi na savršen način obducirala tugu. Izvadila je svaki organ oštećen gubitkom i izložila ga krvavog, neuljepšanog, izmučenog, tako još jednom podsjetivši koliko duboku raku može iskopati bol, pa učiniti da i živi umremo, a da toga nismo niti svjesni.
Rijneveld surovo i nevjerojatno bolno pokazuje kako je najubojitija ona tuga o kojoj se ne razgovara, koju se hrani tišinom sve dok se ne pretvori u čudovište koje će proždrijeti sve. Jer, “smrt nema obitelj, zato uvijek traži novo tijelo, kako ne bi bila usamljena. A kad ta osoba dospije pod zemlju, nastavlja tražiti…Jedini je način da onesposobiš neprijatelja taj da ga učiniš svojim prijateljem.” No, može li se prijateljevati sa smrti, a ostati živ?

Pisati o smrti i gubitku, kao i čitati o njemu, uvijek je duboko osobno iskustvo. Naime, poznato je svakome od nas i, koliko god ga puta doživjeli, gubitak bliske osobe jedina je stvar na svijetu na koju tijelo i um uvijek reagiraju jednako, kao da se s tom vrstom boli susreću po prvi put. Nema naučenog i naviknutog. Tama ostaje dok sami ne pronađemo razlog za upaliti svjetlo. Rijneveld je i sama iskusila takav gubitak. Kad joj je bilo tri godine, njezin je dvanaestogodišnji brat stradao kada ga je na putu od škole do obiteljske farme udario autobus. Marieke je oko svoje boli podignula zidove. No, ne tišine, već one od knjiga. Večernja nelagoda jedna je od njih – ona je manifest jedne tragedije, ona je tama kroz koju svjetlo nije uspjelo prodrijeti, u kojoj se iz ranjive perspektive djeteta progovara o temi koja je jedna od najtežih za pojmiti svakome od nas – prolaznosti i neminovnosti smrti.

“Ima ljudi koji se uplaše svojeg trenutka, živjeli su za njega, ali kad ga dožive, onda to ipak bude neočekivano. Ja ne znam kad će doći moj trenutak, samo znam da ću tada na sebi imati svoju jaknu.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Naziv djela: “Ubuntu za svaki dan”

Ime autora: Mungi Ngomane

Naziv izvornika: “Everyday Ubuntu”

S engleskog prevela: Radha Rojc-Belčec

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“Moja je ljudskost neraskidivo povezana s tvojom.

(nadbiskup Desmond Tutu o biti Ubuntua)

Ja jesam zato što ti jesi – malo je koja životna filozofija autoricu ovih redaka dotaknula kao što je to učinio ubuntu, afrička mudrost o povezanosti s drugim ljudima. Prepoznajući unutrašnju vrijednost svakog čovjeka, ubuntu nas uči vještini “hodanja u tuđim cipelama“; zamišljanja samog sebe u položaju drugog, a sve s ciljem razvijanja suosjećanja i razumijevanja – osobina kojih današnjem svijetu pandemija i kaosa zabrinjavajuće nedostaje. Vjerovati da su svi ljudi dobri čini se potpunom utopijom – kako, naime, iz čovjeka našeg svagdašnjeg iscijediti kap dobrote kad svi plivamo u oceanu ispod čije površine žive čudovišta nasilja, rata, gladi, siromaštva, bolesti?
Dobitnik Nobelove nagrade za mir, nadbiskup Desmond Mpilo Tutu, koji se smatra jednim od najznačajnijih promicatelja ubuntu filozofije i kroz čiju je prizmu prvo sagledao južnoafričko društvo, a poslije preuzeo važne zasluge za promicanje iste među političarima, aktivistima i znanstvenicima širom svijeta, svojim je djelovanjem uspio dokazati istinitost izreke da ćemo, kad odlučimo gledati dobro u drugim ljudima, na kraju isto pronaći i u sebi. Krenuvši od apartheida kao jednog od najgorih sustava rasne segregacije, stvorenog pod snažnim utjecajem rasizma i protestantskog fundamentalizma, koji je ne samo sprječavao poistovjećivanje rasa jednih s drugima, već i međusobno iskazivanje solidarnosti i empatije, Tutu je nastojao u svijet odaslati poruku kako je apartheid ljude učinio manje čovječnima, neuspješnima u pokušaju međusobnog dijeljenja moći, bogatstva, zemlje, životnih prilika. Jedna je rasa podređena drugoj, crnci su manje vrijedni od bijelaca – iako bi se na prvi pogled moglo učiniti kako su na gubitku bili jedino oni tamne boje kože, a bijelci povlašteni i zaštićeni, Desmond Tutu tvrdio je kako je apartheid jednako naudio svima – crncima je oduzeo prava i mogućnosti, a bijelcima priliku postati moralnijima i humanijima.

„Bez opraštanja nema budućnosti.“

(Desmond Tutu)

Mungi Ngomane, unuka nadbiskupa Desmonda Tutua, u svojoj je knjizi “Ubuntu za svaki dan” slijedila stope svog djeda, u četrnaest jednostavnih, a mudrih pouka južnoafričkog naroda podsjećajući kako nije naša neovisnost ono što nam daje dostojanstvo – mogućnost ostati ono što jesmo, već radije naša međuovisnost, sposobnost suosjećanja i suradnje jednih s drugima, priznavanja vlastite ranjivosti te prihvaćanja raznolikosti i opraštanja kao osobine snažnih.
Nitko ne zna sve, ali svatko zna nešto, kaže stara afrička poslovica i upravo je to jedna od najsnažnijih grana velike, velikodušne krošnje ubuntua – međusobna povezanost, doprinos svakog od nas jednoj velikoj društvenoj cjelini koje zapravo niti ne može biti ako svi nismo prožeti osjećajem ljudskosti kao zajedničke vrijednosti, nečeg neraskidivo povezanog s našim opstankom. Nerijetko zaboravljamo i kako je vrijeme najveći i najmudriji učitelj, pa se često tražimo u njemu, umjesto da ga pronađemo u sebi. Čineći dobro za druge. Jer, svaki, pa i najmanji kotačić, neophodan je dio bez kojeg se veliki mehanizam ne može pokrenuti punom snagom. Kad naučimo biti maleni jedni pred drugima, a opet cijeniti veličinu svakog od nas, tad ćemo znati da je ubuntu našao put i do našeg srca.

“Ako mislite da ste premaleni da biste nešto promijenili, onda nikad niste proveli noć s komarcem.

(Afrička poslovica)
Recenzija: “Ubuntu za svaki dan”, Mungi Ngomane
Recenzija: “Puding od vanilije”, Vedrana Rudan

Naziv djela: “Puding od vanilije”

Ime autora: Vedrana Rudan

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

Kad Vedrana Rudan napiše knjigu, sjena se dežurnih dušobrižnika nadvije nad istu, pa uslijede njihove beskrajne tirade o moralu, vulgarnosti, provokaciji, “trabunjanju” isfrustrirane žene. A prava istina nam, preko sedam mora i sedam gora, maše crvenom krpom ispred nosa, sretna što je na papir ispala baš iz pera Vedrane Rudan. Ovog ju je puta Rudan umočila u puding od vanilije, izvana privlačan, mirisan i pun slutnje slatkoće, a kada u njega zabijemo žlicu, iscuri mu žuta neuredna utroba, pa mu ni taj okus više nije tako besprijekoran i ušećeren.
No, baš je takav i život – nesavršene teksture i okusa, teško ga se guta kad ga serviraju kurviši, četnici, ustaše, feministice, NATO, politika i kurve (između ovih potonjih katkad stoji znak jednakosti preko kojeg trče saborski zastupnici, biskupi, licemjerni svećenici koji se kriju iza odora i odore koje se kriju iza svećenika, javne ženske i privatni ljubavnici), no Rudan o njemu progovara upravo onako kako od nje i očekujemo – bez zadrške. Ne važe riječi, ne bira ih i ne premeće kao jabuke na tezgi, pa onu trulu gurne ispod ostalih da je netko drugi pronađe. “Ona kuži vrijeme u kojem živi”, pa onako usput, između redaka natukne i nama da bismo ga i mi trebali kužiti, da bismo i mi trebali iščupati glavu iz pijeska ili iz svoje ili tuđe stražnjice ili gdje je već najradije gurnemo kada se trebamo suočiti sa svijetom koji nas okružuje.

„Korona nije bauk zato što je hrvatska demokracija u nama ubila empatiju. Jebe se nama za mrtve dok smo mi živi. Neće nas.“

(“Puding od vanilije”, Vedrana Rudan)

Tjera nas Vedrana Rudan da se i mi malo naljutimo, da shvatimo kako “u ovoj septičkoj jami ne misle svi ljudi isto jer im se razlikuju pozicije, pa onda i percepcija”, da je glasački listić ujedno i test inteligencije, pa kad idući put damo glas tamo nekim “bahatim, bešćutnim, nažderanim spodobama” budemo svjesni kako ti, “kad ostaneš bez svega, ostane samo krik“. Krik koji Rudan koristi promišljeno i britko – nije to neka neartikulirana buka, kakofonija kuknjave i kritika bez pokrića. To je krik koji te ubode pod rebra, opali te u stražnjicu koja izviruje dok je glava u pijesku, prodrma te usred dokonog drijemeža ispred televizora na kojem se na svim kanalima vrti život koji nam režira netko drugi, pa se probudiš namjerno sje..n u slučajnoj državi.

„Prepoznajmo se. Spoznajmo istinu. Svatko od nas ima svog crnca, svatko od nas nekome je crnac. Tako je bilo, tako će ostati dovijeka. Srećom, zahvaljujući upravo činjenici da smo to što jesmo, “dovijeka” nam kuca na vrata. Ubit će nas požari, poplave, otapanje ledenjaka, paklene vrućine, ledene zime. Kad nestanemo, Zemljom će najzad zavladati Mir. U međuvremenu će neki marširati i sanjati, sanjati…“

(“Puding od vanilije”, Vedrana Rudan)

“Puding od vanilije” je savršen desert na kraju. Gorčina i ružnoća uvaljana u slatku kremu. Najveća zla uvijek su dolazila u primamljivim pakiranjima – Pandorina kutija, Trojanski konj, obećanje demokracije i ljudskih prava, rad koji oslobađa. Mora biti privlačno, imati trešnju na vrhu, da bi ga se konzumiralo, poželjelo. Vedrana Rudan servirala nam je “Puding od vanilije” u svom prepoznatljivom stilu i svakim zalogajem koji smo progutali dokazala kako “slobode nema osim za onih tridesetak čudovišta u tamnim odijelima ili trapericama koji vladaju svijetom”, ali i u amanet ostavila jednostavnu činjenicu kako je život samo jedan i kad ga odlučimo živjeti prema tuđim pravilima, već smo ga odavno napustili.

Naziv djela: “2020. dnevnik”

Ime autora: Lana Bastašić, Luiza Bouharaoua, Rumena Bužarovska, Nikola Nikolić, Danilo Lučić, Dijana Matković

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Shvatila sam da sam ja ta koja je došla na ideju ovog dnevnika i iscimala petoro ljudi da se priključe, a sad ne znam šta da pišem. Život mi je uglavnom dosadan, zato više volim da izmišljam priče.

(Lana Bastašić, subota 4.1.2020.)

Kada je u rujnu, na zagrebačkom Festivalu svjetske književnosti, predstavljena knjiga “2020.”, zajednički dnevnik u kojem je šest regionalnih pisaca mlađe generacije – Lana Bastašić, Luiza Bouharaoua, Dijana Matković, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić i Nikola Nikolić, na inicijativu Bastašić počelo pisati zajednički dnevnik u kojem je svatko od njih zabilježio – dokumentaristički, poetično, intimno, rezignirano, angažirano, frustrirano…, odnosno na sve one načine na koje se možemo obratiti jednom dnevniku – svoje doživljaje u dodijeljena im dva mjeseca, pred čitateljskom se publikom stvorio jedinstven zapis. Dnevnik i itinerar različitih osobnosti, različitih sredina i percepcija stvarnosti iz svoje je utrobe na svjetlo dana iznio 365 bilješki, po jednu za svaki dan godine čiji početak nije, kako za autore, tako niti za bilo koga od nas, dao naslutiti pandem(on)ijski kaos korone i promjenu koju će isti donijeti nama i svijetu koji nas okružuje.
Upravo je time “2020.” još posebnija. Od siječnja do prosinca autori prolaze preobražaje na razini mikrokozmosa u kojima nam se obraćaju, bivajući katkad sitničavim kroničarima vremena nataloženog na marginama godine koja se polako približava svome kraju, a katkad malodušnim “statistima u loše napisanom filmu katastrofe” (Bastašić, srijeda, 8.7. 2020.).

“Stabilna psiha će alarmirajuće podsetiti da granica između dobra i zla nije ni propustljiva ni porozna. Zabrane koje poštujemo deo su armature stubova na kojima opstaje ljudska civilizacija. Jer ona počinje upravo onim što je psihopatama zauvek uskraćeno – saosećanjem.

(Danilo Lučić, petak, 8.5.2020.)

Autori svoje pripovijedanje smještaju u kontekst vremena u kojem ono nastaje, a opet su od tog istog konteksta na trenutke toliko odmaknuti da nam se čini kao da lebde iznad vlastitih tijela i vlastitih rečenica pokušavajući si te bestežinske udove svezati Arijadninom niti smisla u svijetu koji srlja u apsurd i besmisao. Sudaraju se sa stvarnošću u toj “godini neugodnih prvih susreta, čak i s ljudima koje voliš, najviše s onima koje voliš jer najednom nije sigurno da ih zagrliš” (Luiza Bouharaoua, subota, 22.8.2020.). Nastoje se, kako Nikola Nikolić utvrđuje, prepustiti “uhodanom nizu događanja”, no stvaralačke su krize i nadahnuća iznenada sapeti u okove pandemije, izolacija, pooštravanja i ublažavanja mjera. Koristeći odjednom nametnutu nužnost socijalne distance, katkad se distanciraju i od samih sebe te stvaraju tako posve novu dimenziju stvarnosti, onu u kojoj se svijet okrenuo naopačke, pa je posve prirodno tako ga i promatrati.

“Onda se opet sjetim da je dosada antipod stresa i OK sam s njom. Konstelacija idealna za pisanje. Kad te život pusti na miru, tek onda možeš o njemu pisati.

(Dijana Matković, četvrtak, 3.12.2020.)

Iako bismo možda očekivali kako će ovako ciljano aranžirana dnevnička proza povremeno upadati u zamku nekakvih špranci, umjetno izazvanih “ispovijesti” ili forsiranog detaljiziranja svakodnevnica svakog od autora, to se, srećom, nije dogodilo. Svaki od šestoro pisaca uspio je zadržati spontanost i fluidnost u svom narativu, čak i u onim dijelovima iz kojih se može naslutiti kako je nadahnuće na trenutak izgubilo kompas. Koliko su iskreni u svojim malim dnevničkim šaputanjima bili, znat će samo autori, no nas čitatelje to ionako ne bi trebalo previše dirati, jer je osnovni cilj postignut. Naime, jedna je godina, odjednom postavši vrtlog kaosa i testni poligon čovječnosti i razuma, kroz oči, uši i pera šestoro mladih autora zauvijek dokumentirana i zarobljena u papirnatom i ukoričenom vremenskom stroju.

“Sutra mi je rođendan, počinje cijela jedna nova godina. U njoj ćemo živjeti. Nisam vidjela, ali vjerujem.

(Luiza Bouharaoua, subota, 29.2.2020.)
Recenzija: “2020. dnevnik”, Lana Bastašić, Luiza Bouharaoua, Rumena Bužarovska, Nikola Nikolić, Danilo Lučić, Dijana Matković
Recenzija: “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, Olga Tokarczuk

Naziv djela: “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”

Ime autora: Olga Tokarczuk

Naziv izvornika: “Prowadź swój pług przez kości umarłych”

S poljskog preveo: Mladen Martić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Mislim da svatko od nas, gledajući svoj Horoskop, osjeća veliku podvojenost. S jedne strane je ponosan što se na njegov individualni život otiskuje nebo, kao poštanski žig s datumom na pismu, tako je označen, jedini od svoje vrste. Ali je to istodobno i utamničenje u prostoru, utetovirani zatvorski broj. Ne može se od toga pobjeći. Ne mogu biti netko drugi nego što jesam. Strašno. Više bismo voljeli misliti da smo slobodni i da se u svakom trenutku možemo stvoriti iznova. I da naš život potpuno ovisi o nama. Ta veza s nečim tako velikim i monumentalnim kao što je nebo sputava nas. Radije bismo bili mali, tada bi naše pogreške postale oprostive.

No ja sam uvjerena da treba podrobno upoznati našu tamnicu.”

(“Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, Olga Tokarczuk)

U neimenovanom poljskom selu u dolini Kłodzko, na području nazvanom Visoravan, “podalje od ostatka svijeta”, živi sredovječna Janina Duszejko, bivša graditeljica mostova, borac za prava životinja, zagrižena vegetarijanka i junakinja romana “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” poljske književnice i Nobelovke Olge Tokarczuk. U toj je “nedođiji” Češka, skrivena iza nejasne, no bliske granice – “iza planina preko kojih se zračne mase prelijevaju sa zapada na istok”, za Duszejko tek neobična, neodređena utopija. No, ako su državne granice nepouzdane i dvojbene, podjele Janine Duszejko su apsolutne, u njezinom je svijetu dobro i zlo jasno razgraničeno. Između njih se, međutim, otvorio jaz. Provalija u kojoj leže ubijene životinje, krvava životinjska trupla, glave srna i samozadovoljni lovci koji pod zaštitom svetog Huberta dobivaju blagoslov, dozvolu za ubijanje, ostavljajući Duszejko neprestano nezadovoljstvo i prigušenim gnjevom ispunjene dane u kojima policiji piše beskrajne, sizifovske prijave o apsurdu i okrutnosti lova.

Lovačka kultura u malenom selu glavna je meta njezina bijesa i Duszejko si, u pokušajima sprječavanja ili zabrane takvih aktivnosti, nerijetko priskrbljuje epitet lokalne luđakinje. Njezino neumorno nezadovoljstvo praćeno je nepoznatim Boljkama koje ju s vremena na vrijeme svladavaju, snomoricama u kojima je posjećuju mrtvi i danima u kojima je napuštaju živi. Njezini su susjedi licemjeri i lašci, a sunce, životinje i telefonski signal kao svojevrsno utjelovljenje njezinih nikad ostvarenih htijenja, neprestano se gube i lutaju preko granice, prema toliko idealiziranoj Češkoj, zemlji u kojoj ljudi probleme rješavaju staloženo, u kojoj čak niti jezik kojim se govori nije pogodan za svađanje. Upravo stoga kad se u šumi, na rubu divljine, u lovačkim zamkama i ugušeni hruštevima počnu pojavljivati leševi mještana, Janina Duszejko još jednom obavještava policiju, iznoseći svoju teoriju o tajanstvenim ubojstvima, ali i o osveti životinja, o animalnom sudu koji preuzima pravdu u svoje ruke. Njezina je opsesivna subjektivnost i pokušaji prokazivanja počinitelja pribijaju na stup podsmijeha, a nesposobnost prihvaćanja tradicionalne, uvriježene hijerarhije između ljudi i životinja čitavu pripovijest odvodi u smjeru koji se ponešto odmiče od klasičnog whodunnit romana. Naime, živopisni nas jezik Olge Tokarczuk usmjerava tamo gdje mašta ili empatija ne mogu dospjeti; u njemu je osveta antropomorfna; Janina, unatoč svom diskutabilnom spiritualizmu i Hipotezama, uvjerljiva i izrazito principijelna, a čitavo djelo svojevrsna oda prirodi koja djeluje isključivo kroz lik Janine Duszejko.

“Smatram, naime, da je ljudska psiha stvorena da nas obrani od sagledavanja istine. Da nam ne dopusti izravno sagledati mehanizam. Psiha je naš obrambeni sustav – skrbi za to da nikada ne pojmimo ono što nas okružuje. Bavi se uglavnom filtriranjem obavijesti, i pored toga što su mogućnosti našega mozga goleme. Jer to se znanje ne bi dalo podnijeti. Svaki se pa i najmanji djelić svijeta sastoji od patnje.”

(“Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, Olga Tokarczuk)

Naposljetku, kontroverza je – ili barem razlog za raspravu – skrivena i u naslovu djela: “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” citirani je stih filozofa i pjesnika Williama Blakea (čiji stihovi prethode i svakom poglavlju) i koji je u svojoj poeziji zaokupljen štovanjem nevinosti prirodnog svijeta, ali, u konkretnom stihu, i sposobnošću napuštanja prošlosti, oranja novih brazdi u kojima će kosti davnih pogrešaka ostati kao nijemi podsjetnici, putokazi ka novim počecima. Spajajući Janinu i Blakea, Tokarczuk uspijeva povezati Blakeovu oštru osudu ljudskog zadiranja u prirodu s Janininim užasavanjem nad lovom i ubijanjem životinja i sablašću čovjekove potkupljivosti i zlobe u poljskoj divljini.

“I možda bi sam Blake, da je živ, vidjevši to, rekao da postoje takva mjesta u Svemiru gdje nije došlo do pada, gdje svijet nije okrenut naglavce i ostao je Raj. Tu se čovjek više ne vodi pravilima uma, glupima i krutim, već – srcem i intuicijom. Ljudi se ne prelijevaju iz šupljega u prazno, već čine nevjerojatne stvari služeći se maštom. Država prestaje biti okov, svakodnevna nevolja, i pomaže ljudima da ostvare svoje snove i nade. A Čovjek nije nikakav zupčanik u sustavu, uloga, već slobodno Biće.”

(“Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, Olga Tokarczuk)

Naziv djela: “Bowie. Život u slikama”

Ime autora: María Hesse, Fran Ruiz

Naziv izvornika: “Bowie. Una biografía”

Sa španjolskog prevela: Ivana Glavaš Bakija

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Naklada Iris Illyrica

“Kad si mlad, zaokupljen si svačime, pa i samim sobom. Kako stariš, tako postane važno samo ono bitno. Na prvom mjestu je ljubav bližnjih, na drugom briga za obitelj, potom slijede prijatelji i nakon njih ostali krugovi, kao valovi na vodi.”

(“Bowie. Život u slikama”, María Hesse)

Kada je 8. siječnja 1947. u londonskom Brixtonu rođen David Robert Haywood Jones, na površinu su ovozemaljskog svijeta pale i svjetlucave čestice zvjezdane prašine koje će godinama poslije stvoriti umjetnika kojeg je svaki Zemljanin upamtio pod imenom David Bowie. Ili kao Ziggyja Stardusta, panseksualnoga izvanzemaljca crvene kose i prodornog pogleda koji je svoje “ideje otuđenosti i prolaznosti” odlučio pobijediti onako kako je jedino znao – ekscentričnošću svojstvenom samo istinskim umjetnicima i pomicanjem granica tijela i uma do krajnosti. Promiskuitetnost i uživanje u drogama s godinama su istrošile Bowiejevo tijelo (prema jednom biografu, navodno je tijekom godina pretrpio čak šest srčanih udara), no um je, čak i kad je razuzdan život uzeo svoj danak, ostao netaknut – žeđ za glazbom i stvaranjem nije ga nikad napustila.

Now Ziggy played guitar
Jamming good with Weird and Gilly
And The Spiders from Mars
He played it left hand
But made it too far
Became the special man
Then we were Ziggy’s Band
…”

(“Ziggy Stardust”, David Bowie)

Što napisati o čovjeku kojeg je u dječačkim danima u oko pogodila zvijezda padalica – milijunima svjetlosnih godina udaljen komad svemirskog beskraja ostavio mu je cjeloživotni tjelesni ožiljak (zjenica mu je ostala trajno proširena, op.a.), ali i kozmički žigosao njegovu sudbinu – put od gnijezda do zvijezda?

Rečenica koju je 1975. Bowie izrekao tijekom intervjua Alanu Yentolu u dokumentarcu Cracked Actor“Predstavlja mi zadovoljstvo spoznaja da pomažem svojim obožavateljima da otkriju ličnosti koje nastanjuju njihovu nutrinu” autorima knjige “Bowie. Život u slikama”, Maríji Hesse i Franu Ruizu, vrlo je vjerojatno bila ključ za razumijevanje jedne od najvećih glazbenih ikona našeg doba i premisa od koje su krenuli kad su se upustili u “oslikavanje” njegova života. Na izniman su i ilustratorski izazovan način prikazali brojne Bowijeve osobnosti, alter ega pod kojima je krenuo na putovanje od zdvojnog glazbenika opterećenog obiteljskom prošlošću psihičkih bolesti (tri su njegove tetke, kao i brat bili duševni bolesnici) i traženjem vlastitog identiteta, do rock božanstva. María Hesse, ohrabrena Bowijevim preobražajima, u svoje je djelo uključila iznimne ilustrirane verzije istih tih alter ega predstavivši tako Bowijev životni i glazbeni put na način privlačan i zanimljiv i onima kojima ovaj umjetnik nije dio glazbenih preferencija.

Ovdje nije riječ o tradicionalnoj biografiji, jer takvih je tijekom i nakon Bowiejeva života bilo uistinu mnogo, usredotočenih na osobni, glazbeni ili bilo koji drugi aspekt njegova života i stvaranja. Ova ilustrirana verzija svoju je konačnu svrhu pronašla u nečem drugom – u umjetnosti i žrtvovanju za istu, s obzirom da je umjetnost i sve vezano uz nju bila neraskidivi dio osobnosti Davida Bowieja. Sam Bowie nikad nije napisao memoare, naprotiv. Nerijetko je falsificirao vlastitu prošlost, na izravna pitanja odgovarajući poluistinama i skandaloznim otkrićima, pa se ovakav način predstavljanja jednog, mora se priznati, burnog života, pokazuje najprikladnijim unatoč korištenju prvog lica u pripovijedanju.

Bowiejev život, čak i kad je sažet u slikama, teško je prepričati, no autorima, inače profesoru geografije i povijesti Franu Ruizu te spisateljici i ilustratorici Maríji Hesse, to je uspješno pošlo za rukom. Ova knjiga nije tek oslikani presjek jednog života i karijere, već i priča puna hipnotičke moći, onakva kakvu Zapovjednik Tom, Ziggy Stardust i Lazarus zaslužuju; ona daje svoje viđenje legendarnih fotografija, osoba koje su na ovaj ili onaj način dotaknule život Davida Bowieja te lansira njega samog tamo gdje je oduvijek i pripadao – među zvjezdanu prašinu.

This is Major Tom to Ground Control
I’m stepping through the door
And I’m floating in a most peculiar way
And the stars look very different today

For here am I sitting in a tin can
Far above the world
Planet Earth is blue
And there’s nothing I can do

Though I’m past one hundred thousand miles
I’m feeling very still
And I think my spaceship knows which way to go
…”

(“Space Oddity”, David Bowie)
Recenzija: “Bowie. Život u slikama”, María Hesse, Fran Ruiz