Blog

Putovanje te ostavi bez teksta, a onda te pretvori u pripovjedača, kaže stara izreka. Upoznavanje novih zemalja, ljudi, običaja, i danas je svojevrsno osvajanje; prvo putovanje u nepoznato možda od putnika ne zahtijeva mač ili jurišnu konjicu, granice su, naime, odavno otkrivene i zacrtane, no od suvremenog „otkrivača“ traži da gleda dalje, osjeća dublje i još se jednom usudi izgubiti ne bi li pronašao nešto novo. Upoznavanjem novog i drukčijeg – zemlje, ljudi i kulture, i putniku-namjerniku i ambicioznijem skitniku, pruža posve jedinstven pogled u svijet, onaj u kojem upoznavajući tuđe, bolje razumije svoje – kulturu, društvo, vlastitu ulogu u njemu. Jedan od najplodnijih hrvatskih putopisaca 19.stoljeća, Adolfo Weber Tkalčević, vođen krilaticom „Upoznaj samog sebe“, koja potječe iz antičke filozofije (gnothi seauton), prepoznao je dublju svrhu putovanja: tek kroz promatranje svijeta možemo zaista sagledati vlastiti identitet, svoje granice i vrijednosti.

Možemo li onda putovanje nazvati svojevrsnom umjetnošću, kreativnim procesom? Ili su putopisi, pak, svjedočanstva ljudske znatiželje, zapisi o susretima s nepoznatim koji nas uče da su granice uglavnom izmišljene, a razlike samo prilika za razumijevanje?

Jasen Boko, diplomirani profesor književnosti, dramaturg, i jedan od najpoznatijih hrvatskih putopisaca („Latinskom Amerikom uzvodno“, „Na putu svile“, „Život i smrt uz svetu rijeku“, samo su neka od njegovih putoknjižja) smatra kako se putovanje ne može generalizirati. „Nije svako sjedanje u vlak, zrakoplov ili automobil i udaljavanje od kuće, putovanje koje bi moglo dovesti do velikih riječi poput „kreativnog procesa“ ili „umjetnosti“. Turističko krstarenje na velikom kruzeru i nije neki kreativni proces, ali opet – sve je individualno. Postoje ljudi koji putuju zbog „kreativnog procesa“, ali i oni koji vole biti vođeni, kao paket.“ Sličnog je mišljenja i Riana Petanjek, novinarka i putopisna blogerica, autorica knjiga „Slane banane“, „Do kraja svijeta i natrag“ i „U sjevernom filmu“. „Ne bih baš miješala umjetnost, kreativni proces i putovanja, no svakako je istina da su naša putovanja odraz naših osobnosti. Primjerice, dvije će osobe na potpuno istom putovanju primijetiti ili doživjeti potpuno različite stvari. Naime, tijekom putovanja naročito dolazi do izražaja ona izreka da je ljepota u očima promatrača.“

Nekad su putopisci bili rijetki svjedoci nepoznatih krajeva, dok danas svatko može podijeliti svoje putovanje putem blogova i društvenih mreža. Ipak, književni putopis i dalje ima posebnu vrijednost jer nudi dublju refleksiju, stil i perspektivu. Naime, iako se temelji na opisivanju vanjskog svijeta, mnogi autori putopis koriste i za introspekciju (poput, primjerice, Brucea Chatwina koji u djelu „U Patagoniji“ ne piše samo o krajoliku, već o vlastitoj potrazi za smislom i identitetom). Putovati je, rekli bismo, lako, no „ukoričiti“ putovanje, sve viđeno i doživljeno prenijeti na papir, može se pokazati izazovom za sebe; putopisi nisu turistički vodiči – ključ je u bilježenju malih, neočekivanih trenutaka: mirisa ulične tržnice, svitanja u kakvom selu na kraju svijeta, izraza lica slučajnog prolaznika. „Ljudima koji su dobri s riječima ili nekim vizualnim izražavanjem, fotografijom ili videom, nije toliko teško, no nekom tko nije vješt u tome sigurno može biti izazov. Zapravo, prilično je zahtjevno, primjerice, putovanje od nekoliko tjedana sažeti u nekoliko minuta videa, a da bude dobro, zanimljivo i da ima smisla. Isto vrijedi i za papir, na kraju je najteže odabrati što će izaći van, a da to ne bude puko prepričavanje svega doživljenog“, zaključuje Riana Petanjek.

Ljudi su oduvijek zapisivali svoja putovanja – od Herodotovih opisa drevnog svijeta do Marka Pola i njegovih priča o Dalekom istoku. Putopis nekada bio je otkrivanje nepoznatog, njegova je uloga imala prvenstveno istraživačku i dokumentarnu ulogu; putnici su bilježili običaje, arhitekturu, jezik i društvene norme stranih krajeva, često sa dozom egzotike ili čak predrasuda. Danas putopisi često miješaju žanrove – mogu biti dnevnički zapisi, eseji, memoari ili sociološke analize. Također, internet je svakome pružio priliku da piše putopis putem blogova i društvenih mreža, čime se izgubila ekskluzivnost nekadašnjih putopisaca, ali se povećala raznolikost glasova i perspektiva.

„Putopis leži u samom temelju književnosti; većina prvih knjiga upravo su putopisi, od Odiseje i Gilgameša pa do Zoranićevih Planina ili Hektorovićevog Ribanja i ribarskog prigovaranja. Putopis je oduvijek bio popularna forma, a putopisci baš i nisu bili „objektivni“; egzotični, često sasvim izmišljeni događaji i ljudi uvijek su imali dobru „prođu“ u vremenima kad se baš i nije putovalo. Nije uzalud Milijun Marka Pola, iako je pun potpuno izmišljenih opisa stvari i ljudi, stoljećima, uz Bibliju, bio jedna od najtiskanijih knjiga. Putopis nekad bio je jedini prozor u svijet, danas je taj prozor televizija, ali opet se pišu putopisi, jer još uvijek ima slabo poznatih i turistički nedodirnutih destinacija. Ali kako putopis smatram punopravnom književnom formom, ono što po mom sudu čini dobar putopis, nije opisana destinacija, nego kvaliteta autora i književnosti koju piše. A naravno da, nekad kao i sad – svaki putopis nije književnost. Koji jest, a koji nije znat ćemo tek kad prođe neko vrijeme. Svaki putopis nužno odražava samog autora, a uz literarni talent, bitno je i to što taj putopisac zapravo ima reći, izvan opisa egzotičnih krajeva i ljudi“, objašnjava Jasen Boko.

Pravi putnik ne traži sigurnost, već mogućnost da ga svijet iznenadi – vjetrom koji nosi nepoznate mirise, cestom koja ga vodi dalje nego što je planirao, ljudima čiji osmijeh govori jezikom koji ne treba prijevod. Ponekad najveća pustolovina nije ona koja nas vodi daleko, već ona koja nas mijenja toliko da, kada se vratimo, drugim očima gledamo svijet, ali i sebe; razbijamo predrasude i odričemo se uvriježenih stavova. Moji sugovornici nose tragove svakog od svojih putovanja, no neki su od njih ipak dublji i trajniji. Jasen Boko pamti putovanje krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. „I prije toga putovao sam cijelom Europom auto-stopom, no onda sam našao odlično plaćen ljetni posao na krajnjem sjeveru Norveške, u tvornici ribe. Taj mi je posao omogućio dalje putovanje, pa sam putovao godinu i pol, preko Bliskog istoka, značajnog dijela Azije, sve do Australije. Kad sam tamo ostao bez novca, našao sam novi posao i zaradio za povratak – u Norvešku. Na putu sam ukupno bio godinu i pol, i to je u mojim kasnim dvadesetima promijenilo moj pogled na putovanja, ali i na sebe. Iako sam bio na svim kontinentima, Azija, posebno Indija, mi je najviše prirasla srcu, možda baš zbog tog putovanja. I od tada putujem. Nemam baš toliko vremena kao nekad – ali putujem.“

Američka Route 66 bila je pak, sudbonosna za Rianu Petanjek. „Mislim da sam se s Route 66 vratila kao potpuno drukčija osoba, s toliko drukčijim pogledima na Ameriku i mnoge druge stvari. Tu je onda i život u Indiji i višemjesečni boravak u Južnoj Americi; boravak u tim zemljama poljuljao mi je sve što sam mislila da znam o životu, sebi, svijetu… Svako pravo putovanje vas pomakne u nekom smjeru, no, realno, u njemu ste i dalje turist.“

“Za mnoge je turizam, manje ili više klasičan, jedina mogućnost putovanja i zašto ih zbog toga osuđivati. Svi imamo pravo na odabir. Ipak, ja se često smatram putnikom jer me najviše raduju putovanja stazama gdje nema turista. I bez obzira na svu globalizaciju i prodor turizma kao propulzivne gospodarske grane posvuda, i danas je ostalo mnogo mjesta koja turistima nisu zanimljiva ili ih smatraju opasnima. I tako će uvijek biti. Ali po stoti put ponavljam: dobar putopis ne karakterizira egzotična destinacija nego literarna kvaliteta i možda još više osobnost samog putnika i njegova sposobnost da svoje doživljaje uobliči u zanimljivu knjigu. Pa Xavier de Maistre je napisao putopis “Putovanje po mojoj sobi”, a da se nije pomaknuo iz te sobe.”

Jasen Boko

Naziv djela: “Ledom okovana”

Ime autora: Ariel Lawhon

Naziv izvornika: “The Frozen River”

S engleskog preveo: Marin Popović

Godina izdanja: 2024.

Nakladnik: Perga

Kad se 1789., u Hallowellu, u zaleđenoj rijeci Kennebec pojavilo tijelo okovano ledom, a mjesna primalja Martha Ballard pozvana da ga pregleda i utvrdi uzrok smrti, mnoge će tajne izaći izvan zidova kuća što su se smjestile u sjenama gustih šuma tog malog grada u državi Maine. Usred surove zime i još surovijeg muškog svijeta jedna će žena uhvatiti početak klupka u koje se uplelo toliko mnogo više od ubojstva i smrti koja izranja iz leda već s prvim rečenicama; iz zapetljanih će se niti osloboditi i obespravljenost žene tadašnjeg vremena, ali i njezina moć da se tom vremenu usprotivi; i važnost čuvanja tajni i nužnost njihova izlaska na vidjelo; i činjenica kako su “sitnice počinjene iz ljubavi, jednako važne kao i stvari koje pune novinske stupce i povijesne knjige”.

“Ledom okovana” nadahnuta je stvarnim događajima, no kako autorica Ariel Lawhon ističe, nije temeljena na njima. Naime, Martha Ballard doista jest živjela od 1735. do 1812. i bila primalja u Hallowellu. Bila je i pratetka Clare Barton, utemeljiteljice Američkog crvenog križa i praprabaka Mary Hobart, jedne od prvih liječnica u SAD-u. I baš kao u knjizi, pisala je dnevnik u koji je marljivo dokumentirala “svoje molitve, sate izgubljena sna, činove milosrđa i samilosti”, ali i “uživala u svakodnevnim teškoćama i malim milostima običnog života i bilježila ih”, te koji kao takav predstavlja jedinstveno medicinsko i životno naslijeđe ostavljeno budućim vremenima i naraštajima. No prema riječima Ariel Lawhon, otprilike dvadeset i pet posto romana autoričina je inačica onoga što se moglo dogoditi. Vremenski okviri ponešto su mijenjani, neki su likovi i događaji popunili praznine i istjerati pravde koje je povijest propustila. Martha Ballard po svemu je bila obična žena vremena u kojem joj je bilo suđeno roditi se i živjeti; bila je “predana kršćanka i skromna njegovateljica” i “požrtvovna majka i blaga žena s osjećajem za dužnost”.
Bila je, međutim i žena “kojoj je zbog inteligencije ponekad bilo teško prisustvovati bogoslužju ili se pokoriti gradskom liječniku”. Gajila je “snažno zanimanje za anatomiju, uslijed čega je bila sposobna promatrati obdukcije kao i plakati nad mrtvima”. Povijest ju pamti kao “hrabru ženu koja nikada nije naučila zadržati se na leđima svoga konja”; “praktičnu ženu prodorna pogleda koja je zadržala vjeru u pravdu”.
Bila je pismena i inteligentna.
Pomogla je donijeti na svijet 816 djece u više od tisuću porođaja, pritom nijednom ne izgubivši rodilju.
Bila je supruga i majka šestoro djece, a opet je, protivno svim nastojanjima tadašnjeg vremena, uspjela pronaći ravnotežu između obiteljskog života i posla koji je zdušno obavljala (primijetit ćemo kako je ovo potonje atavizam koji se prečesto pojavljuje i u današnjem vrlom novom svijetu).

Martha Ballard bila je žena koja je na više od 1400 stranica dnevnika uporno i kontinuirano punih dvadeset i sedam godina bilježila svoj život, i tako si osigurala mjesto u budućnosti, pobrinula se da ne postane “ona koja je trebala nestati iz povijesti” kao mnoge prije i poslije nje. Njezina je svakodnevica zahvaljujući dnevniku postala vremenska crta u kojoj je jedan običan život nadrastao povijest i stigao do čitatelja-namjernika u jednom posebnom književnom djelu.

“Ledom okovana” mogao bi se nazvati misterijem, kriminalističkim romanom, dramom, pričom nadahnutom poviješću i ispisanom vještim, pitkim jezikom. Mogao bi biti još jedna potvrda kako Ariel Lawhon, ljubimica književne kritike, kako joj često tepaju, sjajno piše povijesne romane. No “tajna” ovog djela ipak je malo drukčija. Njegova je srž Martha Ballard, jedna od središnjih figura povijesti države Maine, žena koja je uspješno izvojevala brojne bitke koje su morale voditi žene kolonijalnog razdoblja, i čija je snaga i volja, iako mnogo tiša, bila jednako razorna kao ona pucanja ledenih okova na rijeci Kennebec pred sam kraj zime u Maineu.
Nadživjeli su je djeca, suprug Ephraim Ballard i povijest koju je pomogla stvarati.

Naziv djela: “Trofej”

Ime autora: Gaea Schoeters

Naziv izvornika: “Trofee”

S nizozemskog prevela: Svetlana Grubić Samaržija

Godina izdanja: 2024.

Nakladnik: Hena com

“Jer u tome se krije razlika između dobra i zla: čiji je prst koji pritišće okidač.”

(“Trofej”, Gaea Schoeters)

Otkad je 2015. u Nacionalnom parku Hwange u Zimbabweu okrutno ubijen legendarni lav Cecil, vođa čopora kojeg su lovci, kojima je Walter J. Palmer, stomatolog iz Minnesote, platio 55 000 američkih dolara, hranom namamili izvan teritorija parka, ranili samostrelom, a zatim gonili punih 40 sati prije nego što su ga dokrajčili vatrenim oružjem, pa mu odrubili glavu i oderali kožu, sve je intenzivnija pozornost medija usmjerena na trofejni lov, konkretno na organizacije za zaštitu prava životinja i njihove zahtjeve da se trofejni lov zabrani. Međunarodna udruga za očuvanje prirode i prirodnih bogatstava (IUCN) priznala je kako loše reguliran trofejni lov može biti prijetnja za lokalne populacije pojedinih vrsta, a naročito su se ugroženima pokazali lavovi i leopardi. Međutim, IUCN-ova tzv. Crvena lista također naglašava da trofejni lov ne predstavlja značajniju prijetnju nijednoj vrsti na globalnom nivou – glavne opasnosti su, naime, gubitak staništa, uništavanje područja divljine, smanjenje populacije plijena i krivolov. Također, dokazano je kako trofejni lov potiče očuvanje mnogih vrsta, motivirajući vlasnike zemljišta da rade na očuvanju staništa i zaštiti populacije divljači. Postoji opasnost da ukidanje trofejnog lova, bez osiguravanja adekvatnih alternativnih izvora prihoda, čak izazove mnogo veće probleme. Jer, “ovdje u Africi, vrijedno je zaštititi samo ono što ima ekonomsku vrijednost”. Međutim, još se jedno pitanje, osim zakonskog i ekološkog, snažno provlači tematikom trofejnog lova. Ono moralno.

Upravo se njime u romanu “Trofej” pozabavila belgijska spisateljica Gaea Schoeters. Ona pripovijeda priču zapadnjačkog lovca u Africi; gospodin Hunter White utjelovljenje je svijeta u kojem je većina toga virtualna, lažna i dostupna novcem, “Bijeli lovac” na vrhu je hranidbenog lanca, osjećaj superiornosti nad domaćim stanovništvom ne sprječava ga ipak da se istodobno divi njihovoj bliskosti s prirodom i njihovoj vještini lovaca. U seoskoj zajednici Hunter prepoznaje upravo onu izvornost, autentičnost koja mu nedostaje u svijetu iz kojeg dolazi. Njegova je Afrika “kapitalistički postkolonijalni san”, njihova je Afrika okrutna i velikodušna istodobno, u njoj ljudski život ima drukčiju vrijednost, lovac i lovina pokoravaju se zakonu prirode bespogovorno i pomirljivo, daleko od Amerike koja je “od kompetitivnosti napravila religiju”. Hunter White nije, međutim, tek antipatični bijeli lovac pun predrasuda i stereotipa o Africi. Gaea Schoeters pobrinula se za njegovu visoku lovačku etiku, za njegov lov isključivo na stare i slabe životinje, one koje više neće davati potomstva, za svojevrsnu principijelnost koja se miješa sa sveprisutnim divljenjem vlastitoj nadmoći.

“On, Hunter White, stoji na rubu svijeta kojim nikad prije jedan bijelac nije hodao. No ne osjeća se kao uljez; koliko je god pod dojmom okoline, ona u njemu ne pobuđuje poniznost. Naprotiv, silno ga uzbuđuje pomisao da je ovdje prvi. Preplavljuje ga euforija istraživača ili pionira: osjećaj da je ovo njegova zemlja, jednostavno zato što njome kroči.”

(“Trofej”, Gaea Schoeters)

Hunter White ispunio je snove o lovu na “velikih pet”; lav, afrički slon, afrički bivol, leopard i crni nosorog pripadaju onom dijelu divljine koji je već otkriven, ukroćen, pa ga trenutak u kojem, posve neočekivano, nailazi na “dio svijeta koji si može pripojiti zato što on ne pripada nikome”, “ispunjava gotovo religioznim stanjem sreće”. Ponuda za lov na trofej koji nadilazi beživotne oči životinjskih glava na zidovima i vitrinama, čija je smrt nemjerljivo više od nesvjesnog prelaska iz disanja u nedisanje, Huntera Whitea odvodi dalje nego što je mogao zamisliti. “Tko lovi, ugrožava si život. Tko ne lovi, umire od gladi.” Za one koji žive na granici između tog dvoje, niti jedna cijena neće biti previsoka, i Hunter odjednom razumije antilopu koja trči da bi preživjela, ne znajući da je već mrtva. Jer, svaki se predator “pretvara u plijen drugog, jačeg lovca, koji će također biti meta lova; beskrajnog, neprekidnog toka energije, u kojemu kraj jednog života označava početak drugog, a smrt se više ne može razlikovati od rođenja.”

Autorica Gaea Schoeters nikad nije bila u Africi. Kad je pisala roman, tvrdi, imala je na umu katastrofalnu povijest Belgije. Zločine koje je u Kongu počinio kralj Leopold II, čija je vojska desetljećima okupirala zemlju. Lokalno stanovništvo je brutalno iskorištavano i moralo je robovski raditi na plantažama kaučuka. “Naša se kolonijalna povijest u Africi ne može zamisliti bez toga. Mislimo da smo u postkolonijalnom svijetu, ali zapravo još uvijek oduzimamo bogatstvo afričkim zemljama“, svojedobno je rekla Schoeters.

I doista, Gaea Schoeters u “Trofeju” je na nevjerojatan način istodobno propitala obrasce razmišljanja čovjeka koji dolazi u tuđu zemlju uvjeren kako su upravo ti, njegovi, obrasci jedini ispravni i univerzalno primjenjivi, ali i ispisala stranice uzbudljive, zastrašujuće pustolovine afričke savane.

I potvrdila ono što znaju svi koji su kročili na tlo koje pulsira u ritmu šamanskih napjeva i plesova oko ognja mirisa smirne – “možete napustiti Afriku, ali Afrika nikad neće napustiti vas.”

Naziv djela: “Nada”

Ime autora: Ante Tomić

Godina izdanja: 2024.

Nakladnik: Hena com

Hrvatski je pisac i novinar Ante Tomić u jednom od svojih intervjua izjavio kako je, još u ranoj mladosti, ponukan nekom dječjom, mladenačkom sramežljivošću, “počeo pisati da ne bi morao govoriti”, vjerojatno tada niti ne sluteći kako će, mnogo stranica poslije, u svojim zrelim godinama, postati takav “meštar od pera” da će bez “po’ muke” stvarati priče koje doslovce možemo čuti čitajući ih; možemo razabrati tonove glasova, duboke, visoke, piskutave, ljutite; živo slušati različita narječja, psovke, pošalice, jadikovke…, baš kao da smo se i sami našli tamo usred stranice, stiješnjeni između rečenica i ljudi što se po njima vrzmaju kao u mravinjaku.

Malo nam je duže šutio Ante Tomić, još od “Veličanstvenih Poskokovih” iz 2015., odnosno zbirke priča “Pogledaj što je mačka donijela” iz 2017. (obje izdane u nakladi Hene com), no nada posljednja umire, a Tomićeva “Nada” ne samo da ne ide nikamo, već se rađa usred kamena i drača jednog od dalmatinskih otoka, u mjestašcu nad kojim bdije njegova zaštitnica, Sveta Margareta, svetica kojoj se utječu oni koje neplodnost priječi da prime blagoslov potomstva. Pa kad se jednog jutra na otočnoj obali probudi mladi sirijski izbjeglica Selim, kojeg je brodolom omeo na putu ka boljoj, izvjesnijoj budućnosti i obitelji koja ga čeka u okrilju navodno civilizirane Europe, aktivirat će se jedan svijet u malom, mikrokozmos u kojem na neimenovanom otoku, između piska sirene posljednje prinove u Jadrolinijinoj bijeloj floti, trajekta Miljenko Smoje, i revanja Mikulinog tovara čiji njak, prema urbanoj legendi, izvješćuje o prepuštanju putenim zadovoljstvima nekog od otočana, žive i miješaju ljudi različitih nacionalnosti, rasa, vjera, spolnih i političkih uvjerenja.

Tomić humorom plovi Mediteranom, inteligentno se ruga (pre)duboko ukorijenjenim predrasudama, stereotipima i praznovjerjima ljudi naših prostora, uvodi kreposne žene što od Svete Margarete priželjkuju dar začeća; pretvara zatvorske ćelije u priručne apartmane za turiste, a ćevape u civilizacijsko-kulturne spone, dokaz kako prošlost i sadašnjost uvijek nekako zatvore krug, pronađu sjecište u kojem shvatimo da smo svi dio jedne cjeline, i da nisu vremena zla, već ljudi. “I možda su upravo ovdje gdje mi sada sjedimo Feničani naložili vatru i na usijanoj kamenoj ploči ispekli mljeveno meso oblikovano u male valjuške. Iljadama godina prije nego što su naši hrvatski preci doselili, dragi moji, ovdje su se jeli ćevapi. Toliko o tome tko je i što je na Mediteranu autentično”, utvrđuje u knjizi jedan od likova, Emil, dajući naslutiti kako je “Nada” pomalo i politička priča. Srbi, Hrvati, Muslimani pomiješani su u spletu događaja koji uzburkava valove otočkog života, i neizbježno, baš kao i u stvarnom životu, upućeni jedni na druge. Kada se uporno pokušavamo razdvojiti, secirati različitosti, nužno u tom odijeljivanju izgubimo i koji dio vlastitog identiteta; a Tomić znade kako se “oko ovoga mora čitavu povijest ratovalo. Minjali su se Grčka, Rim, Bizantsko carstvo i Franačka država. Sad je bila turska vlast, sad mletačka, sad francuska, sad austrijska, sad jugoslavenska. Sirijac se probudi na plaži i pita je li ovo Italija? Prijatelju moj, bila bi da si jučer doša. Vire i narodi ovde su se krvavo istrebljivali, ali puno češće su se mišali, dilili pisme i priče i ricete kako stavit janje na ražanj, napravit kozji sir, smotat sarmu, skuvat crni rižot i ispeć ćevape. Sve je, ukratko, u ovon našen mediteranskom svijetu jednako autentično i neautentično. Jednako istinito i jednako lažno.“

Moj dragoviću, “Nada” je jedna jako važna knjiga. Podsjetit će nas, osim na već poznatu činjenicu kako je Ante Tomić vrstan pisac – provokativan, humorističan i nepretenciozan, i na jednostavnu istinu kako se “između zalogaja malih smeđih vragolana u masnim lepinjama” katkad kriju čitavi narodi, dovoljno autentični da bi se međusobno uvažavali, no istodobno, i s pravom mjerom neautentičnosti da bi znali kako ljudska povijest nije ništa doli “povijest istina kojih se čovjek oslobodio.“

“Volimo horor zato što volimo uzbuđenja – i zato što je siguran, zato što smo si u stanju neprestano govoriti: To je samo priča… to je samo priča… to je samo priča…“

(Goran Škrobonja, srpski pisac horora i fantastike, prevoditelj, scenarist i pravnik)

Kada je davne 1880. književnik Milovan Glišić (zvan još i “srpski Gogolj”) napisao klasik srpskog (seoskog) realizma, pripovijetku “Posle devedeset godina” (temeljenu na srpskom “vampirskom folkloru”, inače izdanu sedamnaest godina prije slavnog “Drakule” Brama Stokera!), vjerojatno nije niti slutio kako će upravo njegova priča o ukletoj vodenici i Savi Savanoviću, najpoznatijem srpskom vampiru (koji je navodno živio u selu Zarožje, gdje je opsjedao lokalni mlin uz rijeku Rogačicu), postati predloškom prvog i najstrašnijeg jugoslovenskog horor filma – “Leptirici” iz 1973. koji je po strah gledatelja ostavio toliko silne posljedice da se nakon njegovog prikazivanja među narodom uvriježila izreka – “Tko je gledao “Leptiricu” sa sedam godina, nije spavao do dvadeset i pete.”
“Leptirica” je kultni status utvrdila već prvim prikazivanjima 1973. godine kada je na kino projekciji u Makedoniji jedan gledatelj navodno preminuo od srčanog udara u trenutku preobrazbe glavne junakinje u vampira. S vremenom se glas o “najstrašnijem filmu ikad snimljenom” pronio do svih krajeva bivše nam države te ga kao takvog pamte naraštaji gledatelja. Međutim, osim slavne “Leptirice” (a i nje samo zbog filma; za pretpostaviti je, naime, da su prilično rijetki oni koji poznaju Glišićevo pripovijedanje), teško da ćemo se na prvu domisliti kakvog djela, odnosno autora domaće književnosti strave i užasa. S polica nas, naime, gledaju horor legende poput Kinga, Barkera, Lovecrafta, Bradburryja, Mathesona ili Stevensona, oni su ti zbog kojih se osvrćemo u mraku, zbog kojih ne volimo klaune, napuštene kuće, tavane okovane paučinom, udaljene, samotne krajolike. Međutim, posežemo li dovoljno često za domaćim autorima koji više nego uspješno plivaju vodama horor i SF žanra? Ukazujemo li im dovoljno povjerenja da u knjižarama posegnemo upravo za nekim od njihovih naslova ili pak živimo u uvjerenju kako nas kvalitetno uplašiti mogu samo strana književna imena? Dalo bi se zaključiti kako je Milovan Glišić prije 144 godine dokazao suprotno, zar ne? Ipak, horor nije tek žanrovska ladica iz koje po potrebi izlaze vampiri, duhovi i zombiji. Strava i užas nisu uvijek krvoprolića i otkinuti udovi. Postoje i suptilne jeze, tako strašne i sveprožimajuće da ih se čitatelj ne može riješiti još dugo nakon što pročita posljednju stranicu.
U svojoj horor antologiji “Prime Evil” iz 1988., u kojoj su okupljeni poznati žanrovski autori poput Stephena Kinga, Petera Strauba, Clivea Barkera i drugih, urednik Douglas E. Winter osporava definiranje horora isključivo kroz prizmu žanra, navodeći: “Horor nije žanr, kao što je žanr misterija, znanstvena fantastika ili western. Horor nije samo neka vrsta fikcije, stvoren da bude marginaliziran na posebnim policama u knjižnicama ili knjižarama. Horor je emocija, možda najdublja i najstarija u povijesti.” Danijel Špelić, hrvatski pisac, kolumnist, amaterski filmski kritičar i scenarist, autor sad već zavidnog broja krimi i horor romana, među kojima se kao posljednji ističe kriminalistički naslov “Praznina”, složio se kako horor uistinu cilja na ljudske emocije, one najmračnije i najdublje te je često marginaliziran uglavnom stoga jer njegova suština kod velikog broja čitatelja izaziva nelagodu, ali ih istodobno i fascinira svojom istinitošću. “Svi se nečega plaše i pisanje o tome može biti dvostruki mač.”

Poznato ime hrvatske horor književnosti, Viktorija Faust (pravim imenom Sanja Petriška), autorica sedmodijelnog vampirskog serijala koji počinje najpoznatijim hrvatskim vampirskim romanom “U anđeoskom liku zvijeri”, sličnog je mišljenja. “Dodala bih da je strah najiskrenija emocija, pa se o njoj može govoriti u najsirovijim, najiskonskijim simbolima. Strah se može pobijediti, ali ne i uništiti, dok su svi drugi osjećaji podložni promjenama. Također, izdvajanje horora kao žanra tek je moderna umotvorina – većina pisaca u svom je spisateljskom vijeku napisala nešto što se može svrstati u taj žanr. Do izdvajanja je možda došlo jer su se neki pisci „specijalizirali“ samo za pojedinu vrstu izričaja koji uključuje horor element, ali i zato što smo sve više zatrpani golemom količinom doista lošeg štiva koje je napravilo boom u posljednje vrijeme, kad doista svatko može objaviti bilo što. Od gomile lošega sve je teže naći ono čitljivo, a kamoli dobro, što je u žanrovskoj literaturi osobito vidljivo.”

“Douglas E. Winter bio je vrlo ugledan i značajan za žanr horora, naročito u kasnim osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća, i imao je povlasticu osobno poznavati većinu najutjecajnijih i najpopularnijih horor pisaca u vrijeme kada je ova vrsta književnosti bila na vrhuncu i u punom kreativnom zamahu. Osobno mi je oduvijek bilo donekle zbunjujuće to pitanje da li je ovo ili ono žanr ili ne; nailazio sam na argumente koji su išli u prilog i jednoj i drugoj tvrdnji. Postoje stavovi da je horor podvrsta fantastike ravnopravna sa SF-om i fantasy literaturom; isto tako i da je horor atmosfera te kao takav može biti element bilo kojeg drugog žanra ili književnosti glavnog toka. Meni je nekako oduvijek bilo presudno to što sam horor knjigu znao prepoznati na polici u knjižari, i to na prvi pogled (netko je svojedobno za pornografiju rekao kako je ne zna definirati, ali je poznaje kad je vidi, međutim to jednako može važiti i za trilere, ljubavne, povijesne romane ili westerne). To, međutim, nipošto ne znači da je time horor – kako Winter kaže – „marginaliziran“, a pogotovo to nije bio u vrijeme kada je Winter bio najagilniji i najprisutniji na teorijskoj horor sceni. Stoga bih rekao da horor za mene jest žanr, jer ima svoje karakteristike i unutrašnje zakonitosti po kojima se razlikuje od drugih žanrova.“

(Goran Škrobonja, srpski pisac horora i fantastike, prevoditelj, scenarist i pravnik)

No horor i dalje ostaje privlačan mnogima. Mogli bismo reći kako je horor jedan od najparadoksalnijih žanrova, onaj koji privlači sljedbenike elementima koji se općenito smatraju odbojnim i odvratnim. Naime, ljudi u svakodnevnom životu inače nastoje izbjeći nasilje, krv, opasnost – sve ono što u njima izaziva strah i gađenje, dok se kroz žanr horora usmjeravaju upravo ka tome. “Postoji nešto neodoljivo privlačno u lučenju adrenalina dok ispitujemo vlastite granice, zar ne?” pita se Jelena Hrvoj, mlada hrvatska autorica brojnih naslova iz žanra horora i fantastike, poput “Štorke”, “Durgine kuće”, “Drakone” ili pak “Ozirisove djece”, pa nastavlja: “Voljela bih se ovdje poslužiti primjerima iz stvarnog života – recimo, dogodi se nešto strašno, pronađeno je truplo u koritu rijeke ili se dogodila teška prometna nesreća. Velik broj ljudi sjatit će se kako bi vidjeli što se događa, dok su istodobno vrlo svjesni da bi im ono čemu će svjedočiti moglo ostaviti trajan trag na psihičkom zdravlju. Ljudima je urođena znatiželja; privlačno je ono što se “ne smije”, a može se promotriti u granici društveno dopuštenoga. Čak sam negdje pročitala (ako je tvrdnja istinita) da ljudi često ispituju strašne stvari kako bi nesvjesno pojačali instinkt za preživljavanjem.”

Promatranje straha kao jedne od najstarijih ljudskih emocija, tzv. primarne emocije koja kod ljudi izaziva reakcije na više razina, psiho-fiziološkoj, psiho-socijalnoj, ali i razumsko-duhovnoj, nije strano niti piscu Goranu Škrobonji. “Moderno doba nam donosi moderne razloge da strahujemo – najnoviji koji mi pada na pamet jest zapanjujuće brz razvoj umjetne inteligencije i mogućnost singulariteta, odnosno onog trenutka kada će strojevi postati svjesni. I nikako ne mogu tvrditi kako pomisao na to u meni ne izaziva duboku nelagodu koja lako može prerasti u pravi strah. Horor u književnosti (na TV-u, u kinu, stripu) privlačan je širokoj publici upravo zbog toga što joj donosi mogućnost da se sa svim tim nasiljem, krvlju i opasnostima suoči bez stvarnih posljedica, u kontroliranim uvjetima, te tako dolazi do katarze prijeko potrebne u ovo doba koje nas zasipa stresom sa svih strana. Ta katarza nam donosi svojevrsno olakšanje, koliko god kratkotrajno bilo. Kao što je Stephen King rekao, “dok gledamo heroinu kakvog horor filma kako prilazi, uz napetu glazbu, zatvorenim vratima i hvata se za kvaku, želimo povikati da to ne čini, jer se iza tih vrata može nalaziti strašno čudovište; ali uzalud, ona ta vrata otvara i – zaista – pred njom je jezivo stvorenje visoko tri metra spremno da je rastrga. Ali u tom uzbuđenju i izražavanju straha za protagonisticu filma, jednim dijelom svog bića osjećamo i olakšanje – uistinu jest riječ o monstrumu visokom tri metra, ali mogao je biti visok i pet…”

Kaže se da je strah najjači i najopasniji kada bježimo od njega, odnosno kako je to svojedobno zapisao filozof Fichte: “Svako strašno priviđenje nestaje pogledamo li ga ravno u oči.” Katkad, kad je horor u književnosti u pitanju, taj faktor jeze izostane, pa se čitatelj do kraja knjige silno nastoji uplašiti, barem nesigurno osvrnuti iza ramena ili pak nervozno promeškoljiti, no bezuspješno. Priči jednostavno nedostaje taj neki faktor x, onaj koji bi nas pogodio ravno u središte amigdale i pošteno nas preplašio. Viktoria Faust uspješnost, odnosno kvalitetu neke horor priče veže uz korištenje simbola s kojima će se moći poistovjetiti veći broj ljudi. “Znamo da čudovišta ne postoje, no u pojedinim vrstama čudovišta različiti ljudi prepoznaju različite osobne strahove. Ako zanemarimo žanr, uvijek je dobra ona priča s kojom se možemo najbolje poistovjetiti.” S preduvjetom poistovjećivanja slaže se i Goran Škrobonja, naglašavajući važnost uvjerljivih i dopadljivih protagonista, bez kojih su i najbolja ideja ili zaplet uzaludni. “Kao što je Clive Barker rekao – pravi junak horora na kraju priče ili romana mora proći kroz nekakav preobražaj; ne mora nužno stradati i tragično skončati, ali ga doživljaj onoga što priča/roman donosi mora izmijeniti – možda završi osakaćen, bilo fizički, bilo mentalno”, zaključuje Škrobonja.
Baš kao i bilo koji drugi žanr, niti horor književnost nije lišena zabluda, stereotipa, pogrešnih pretpostavki, počevši od onih da su oni koji je stvaraju i sami nekakvi mračnjaci, potencijalni psihopati (a bilo je, nažalost, i takvih tumačenja, čak i od ljudi koji su se voljeli svrstavati u knjišku elitu) ili u najmanju ruku, čudaci fascinirani stravom, smrću, svime pomaknutim i bizarnim, pa do uvjerenja kako horor literatura nikako ne može biti kvalitetna, već uglavnom šund, razbibriga dokonih freakova koji čekaju zore živih mrtvaca ili u Derryju s klaunovima trče za crvenim balonima. “Najveća zabluda leži u činjenici da se na pisce horora gleda kao na poremećene, društveno neprilagođene individue koje pronalaze užitak u krvavom. Istina je daleko od tog mišljenja. Smatram da je horor neopisivo težak za pisanje, a pisci koji se dobro snalaze u ovom žanru najčešće su iznimno emotivno zrele osobe, osviještene prema pojedincu i društvu. Svjesni su granica, emocija i ne ustručavaju se prenijeti poruku koja će čitatelju ostati kao podsjetnik na to da svijet nije uvijek ružičast”, objasnila je Jelena Hrvoj.

“Horor priča najbolje funkcionira onda kada nije izravno horor priča. Dobra priča mora zainteresirati čitatelja bez obzira na žanr, nakon čega dolaze, kako ja to volim reći, popratni “specijalni efekti” poput atmosferičnosti, straha i napetosti.“

(Danijel Špelić)

A što je s domaćom horor književnom scenom? Ima li nade za neke nove leptirice, izbavitelje, davitelje protiv davitelja? Ili će najveća strava ostati činjenica kako uporno odbijamo raditi na agilnijoj promidžbi kvalitetnih domaćih pisaca koji ulaze u kategoriju horor žanra, odnosno izgradnji domaće žanrovske scene? “Žao mi je ovo reći, ali žanr horora u Hrvatskoj kao takav jedva da postoji. Na prste jedne ruke bih mogla nabrojati autore koji koketiraju sa ovim žanrom. Viktoria Faust, Danijel Špelić, Davor Špišić su tri imena koja mogu navesti bez da se upuštam u dublje pretraživanje. Nesumnjivo da ih ima još, no nitko od nas (ovdje navedenih i nenavedenih) nije “razvikan” ili zastupljen kao pisci drugih žanrova.” “Prozvani” Danijel Špelić i Viktoria Faust oboje ističu manjkavosti domaće horor scene; Špelić kroz nedostatak “prepoznatljivog brenda”, odnosno činjenicu da nekoliko pisaca predstavlja SF, nekoliko horor, nekoliko kriminalistički žanr i konačni rezultat jest taj da većina tih romana ima „ukus stranih djela“. Viktoria Faust u svom je objašnjenju bila malo slikovitija, kako zapravo i priliči temi. “Ako govorimo o hrvatskim autorima koji pišu horor, toga gotovo da i nema. Može ih se nabrojati na prste jedne ruke (i to osobe koja neodgovorno rukuje motornom pilom). Ako govorimo o izdavaštvu u cjelini i prijevodima svjetskih autora, tu je situacija u posljednjih nekoliko desetljeća nešto bolja, iako se objavljuje samo ono svjetski najpopularnije, izbrušeni autori za koje izdavači znaju da će ih moći prodati. Mnogo onih “neobrađenih dijamanata” ostaju nepoznati jer nisu dovoljno profitabilni.”

Situacija na srpskoj književnoj sceni u nekim je segmentima malo popunjenija, barem ako je suditi po Goranu Škrobonji. “Početkom devedesetih sam pokrenuo ediciju horor književnosti Košmar, i u njoj objavljivao Kinga, Barkera, Herberta. Osim nekih velikih izdavačkih kuća poput – govorim za Srbiju – Lagune, Vulkana ili Čarobne knjige, tu je i Orfelin, koji svojom horor edicijom pokriva sve ono što je na ovim prostorima bilo propušteno – od klasika i gotičkih romana, do nekih manje poznatih suvremenih pisaca. Opet, mislim da neki pisci, poput Ramseyja Campbella ili Roberta McCammona i te kako zaslužuju da budu prevedeni na naše jezike i predstavljeni publici željnoj dobre horor književnosti.“

Kako bilo, možda se hororu ipak ne piše tako crno; za mnoge je stvari jednostavno potrebno vrijeme, a u kojem će smjeru ići, predstoji nam vidjeti. Kako izreka kaže, voda izdubi i kamen nakon izvjesnog vremena.
I termiti, doduše, za izvjesno vrijeme izglođu kuću, ali ostavimo pesimizam po strani.
Napokon, možda nam je žanr horora zapravo svima nekako i najbliži. Kako je Stephen King jednom rekao: “Čudovišta su stvarna, baš kao i duhovi. Oni žive u nama, i ponekad pobjeđuju.”