Recenzija: “Pačinko”, Min Jin Lee

Naziv djela: “Pačinko”

Ime autora: Min Jin Lee

Naziv izvornika: “Pachinko”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Hena com

“Povijest nas je iznevjerila, ali nema veze.”

(“Pačinko”, Min Jin Lee)

Kad se u ribarskom selu Yeongdo, na osam kilometara širokom otočiću uz lučki grad Busan, s rascijepljenim nepcem i iskrivljenim stopalom, rodio Hoonie, nakon dvojice svoje braće jedini preživjeli sin vremešnog ribara i njegove supruge, zapisana je prva rečenica osam desetljeća duge priče o jednoj obitelji; o tajnama koje nadživljavaju one koji ih čuvaju, o ljubavi, o gubicima bolnijima od smrti, o domovini u kojoj si zauvijek stranac i o strancima u kojima si pronašao dom.

“Japan se nikad neće promijeniti. Nikad neće prihvatiti gaijine i, dragi moj, ovdje ćeš uvijek biti gaijin i nikad Japanac. Nee? Zainichi ne mogu otići, nee?”

(gaijin – jap. “stranac”; zainichi – Korejci koji su došli u Japan u vrijeme kolonijalne vladavine i njihovi potomci)

(“Pačinko”, Min Jin Lee)

Godine 1910., nakon desetljeća rata, zastrašivanja i političkih spletki, Japan je pripojio Koreju, a u proljeće godinu dana poslije, u svojoj dvadeset i osmoj, Hoonie je oženio petnaestogodišnju Yangjin, najmlađu od četiriju kćeri udovca, zemljoradnika zakupca koji je, kao mnogi prije i poslije njega, spas kćeri od propasti i milostinje tražio u udaji. Djevojka namijenjenu joj sudbinu prihvaća bez suprotstavljanja, blago i staloženo, baš kao i Hoonie; oboje su jedno u drugome pronašli utjehu, bijeg od različitosti zbog kojih im je život prijetio samoćom. Koreja koju su poznavali postala je mračno, tjeskobno mjesto, a utješne mirise doma, ječma, prosa i morske soli zamijenili su oštri vjetrovi japanskog progona koji su zaprijetili izbrisati svaki trag korejskog društvenog i kulturnog naslijeđa. Sve do 1945. i konačnog prestanka okupacije (no, ne i diskriminacije), Japan je vrtio mač u dubokoj rani korejskog naroda, spaljujući preko dvjesta tisuća korejskih povijesnih dokumenata, uskraćujući vjerske slobode, preuzimajući kontrolu nad korejskom zemljom, darujući ju približno stotini tisuća japanskih obitelji koje su posjekle milijune stabala kako bi zasadile neautohtone biljne kulture i pretvorile poznati krajolik u zemlju koju Korejci više nisu (pre)poznavali. Niti očima niti srcem. Hoonie i Yangjin zajednički život započeli su u toj novoj Koreji, siromašnoj, obogaljenoj i opasnoj, a ista je dočekala i njihovu jedinu kći Sunju.

Unatoč životnim obrascima koje joj je namijenio njezin društveni položaj, Sunja se zaljubljuje u imućnog, zagonetnog stranca. Koh Hansu miriši na mentol i zavodljiva obećanja, u njegovom zagrljaju more pored crnih stijena izgleda plavlje i nemirnije, a između tog plavetnila i kamenita tla sedamnaest godina stariji ljubavnik Sunji otkriva svijet čežnje i strasti koji se mrvi poput slatkih američkih bombona kojima ju je darivao, kad Sunja ostane trudna, a on prizna kako u Osaki ima suprugu i tri kćeri. Unatoč Koh Hansuovoj ponudi da mu ostane ljubavnicom, zajedno s djetetom zbrinuta i voljena onako kako se vole žene kojima je uvijek suđeno biti drugima, Sunja odlučuje drukčije. Prihvaća bračnu ponudu plahog, boležljivog pastora Isaka, no njezina odluka o napuštanju obiteljskog doma i odbacivanju djetetova moćnog oca, pokreće kotač složenog mehanizma kojega u desetljećima koja će uslijediti više neće biti moguće zaustaviti.

“Podrijetlo nije jedino što određuje čovjekov identitet.”

(“Pačinko”, Min Jin Lee)

Korejsko-američka spisateljica i novinarka Min Jin Lee roman “Pačinko” pisala je puna tri desetljeća. Ono što je počelo kao ogorčenost dugom i uznemirujućom poviješću pravne i društvene diskriminacije Korejaca i potresenost istinitim događajem samoubojstva dječaka korejskog podrijetla koji je zbog zlostavljačkih poruka vršnjaka skočio sa zgrade, nagnalo je Min Jin Lee da, nakon selidbe u Tokijo zbog suprugovog posla i razgovora s brojnim Korejcima u Japanu, napokon ispripovijeda jedinstvenu i bolnu priču o ljubavi i žrtvi koju ista od čovjeka traži, o odanosti i idealima, o ambiciji koja katkad nije dovoljna da bi držala glavu iznad vode. Pripovijest se proteže od 1910. do 1989. godine, oplakujući i pokapajući ljude i svjetove koje su gradili, kolajući žilama korejskih provincija i japanskih velegrada, uličnih tržnica i uglednih sveučilišta, obiteljskih domova i polusvijeta yakuza i pačinko kockarnica. Lee svoje likove gradi promišljeno; oni su snažne i tvrdoglave žene, odane kćeri, sestre i sinovi, očevi poraženi osjećajem bespomoćnosti pred svijetom koji im je uzeo ono što definira njihovu svrhu u obitelji i društvu – svrhu hranitelja, patera familiasa, zaštitnika. Sunja je najsnažniji i najrazrađeniji lik, ona je most između svih protagonista s kojima nas Min Jin Lee upoznaje, ali niti jedan od njih nije statičan, svaki slijedi vlastiti put u ogromnoj zemlji koja je odjednom postala pretijesnom za one koji su je donedavno smatrali svojom. “Život je prepun uvreda i nepravdi, i ona nije imala drugog izbora osim uzeti one njoj namijenjene”, pomirljivo je shvaćanje Japanke Etsuko, jedne od brojnih iz plejade Pačinkovih likova i doista, kolektivna i individualna vrijednost međusobno se prožimaju; svatko od njih u grotlu je povijesnih previranja sveden na malenu srebrnu kuglicu u fliper mehanizmu pačinka – mehaničke igre na sreću koja se desetljećima igrala, i još se igra, u kockarnicama čije je vođenje uglavnom bila povlastica etničkih Korejaca u Japanu. Svaka od kuglica blista sjajem nade i obećanja; svaka od njih ima potencijal donijeti sreću, svaka se uzdiže i propada kroz labirint mjedenih polugica pačinko stroja. No potraga za srećom najneizvjesnija je od svih potraga, jer istodobno izaziva i najveći ushit i najveću propast. Ljudi, međutim, i dalje tragaju, jer se spoznaje kako uvijek postoji mogućnost dobitka najteže odreći.

“Zašto njezina obitelj misli da je pačinko tako strašan?… I jedni i drugi zarađivali su na slučaju, strahu i usamljenosti. Svakog jutra Mozasu i njegovi ljudi petljali su po strojevima da namjeste ishode – na gomilu gubitnika smjelo je biti samo nekoliko dobitnika. Ali ljudi svejedno nastavljaju igrati, jer se nadaju da će se sreća baš njima osmjehnuti… Pačinko je bio budalasta igra, ali život nije.”

(“Pačinko”, Min Jin Lee)

Katkad život ne daje priliku za ispravljanje pogrešaka i tada kratak spokoj pronalazimo u uspomenama na vremena prije njih; vremena u kojima smo mogli živjeti život kakav nam je uistinu bio potreban. Katkad su nametnute nam okolnosti nepromjenjive i stalne i jedino što možemo činiti jest svinuti se i prilagoditi ili se odupirati oluji dok nam ne polomi sve grane. Sunjina tiha odlučnost nije ju uspjela zaštititi, no pomogla joj je preživjeti u svijetu u kojem se rođendani provode u davanju otisaka prstiju u Uredu za strance u kojem Korejci traže dozvolu da ostanu u Japanu još tri godine, u kojemu je biti Korejcem isključivalo ravnopravnost, u kojem se žrtvovalo iz ljubavi, potrebe i straha.

“Pačinko” je roman o kojem se razmišlja dugo nakon čitanja. Gotovo je epskih razmjera, ponire i široko i duboko, obuhvaćajući mnogo života i sudbina koji se, u konačnici, svode na staru korejsku poslovicu – “Ne pokušavajte dlanom prekriti cijelo nebo“. Drugim riječima, beskorisno je pokušati pobjeći od istine i onoga što nas određuje. Junaci romana Min Jin Lee kroz sve su naraštaje uspjeli zadržati vlastiti integritet, praštajući i odričući se.

“…čovjek mora naučiti oprostiti i znati što je važno, da je život bez oprosta svojevrsna smrt u kojoj dišeš i krećeš se.”

(“Pačinko”, Min Jin Lee)

I neovisno radi li se o pikantnim aromama kimchija, svježem travnatom mirisu novih tatamija, prodornom zvuku pačinko aparata ili posljednjim riječima supruga upućenim voljenima, čitatelj će gotovo opipljivo proživjeti svaki od tih trenutaka i shvatiti ono što “Pačinko” uistinu jest – savršena metafora one već spomenute potrage za srećom, koloplet uspona i padova bez kojih ne možemo znati jesmo li doista proživjeli vlastiti život.

Naziv djela: “Plava je najtoplija boja”

Ime autora: Jul Maroh

Naziv izvornika: “Le bleu est une coleur chaude”

S francuskog prevela: Mirna Šimat

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o., Zagreb

“I malo-pomalo shvatila sam da su načini kako volimo raznoliki. Ne biramo u koga ćemo se zaljubiti, i naše poimanje sreće nameće nam se prema onome što smo doživjeli…”

(“Plava je najtoplija boja”, Jul Maroh)

Kako na nov, originalan način pristupiti temama o kojima se pisalo mnogo puta, kako progovarati o njima bez uobičajenih floskula i ne osakatiti ih izlizanim frazama zbog kojih će, kategorizirane kao “već viđeno”, izblijedjeti bez da ostave trag. Prva ljubav, ali i deklariranje vlastite spolne orijentacije ili “outanje”, jedne su od takvih tema. Izazovne za svakog autora koji se njima odluči pozabaviti, jer, ruku na srce, prva ljubav lako upada u zamke sladunjavosti i ideala, dok se LGBT tematika pod perom nekih autora često zna pretvoriti u prosvjednu notu, politički pamflet u kojem se taksativno nabrajaju uskraćena prava i dodijeljene etikete, a pripadnici LGBT zajednice prikazuju nekakvim posebnim primjercima ljudske vrste u koje je neprestano potrebno upirati prstom. Francuski multidisciplinarni umjetnici i transfeministički aktivisti Jul Maroh (riječ je o transrodnoj nebinarnoj osobi, stoga množina, op. a.) svojim su grafičkim romanom “Plava je najtoplija boja” gorenavedene teme izazvali na dvoboj i pobijedili. Jer iako zaplet i radnja ove plave, nježne priče nisu nužno novi, odabrani pristup drukčiji je. Čulan, krhak i duboko kontemplativan.

U potpunosti retrospektivan, otkrivajući se u obliku dnevničkih zapisa koje, nakon smrti njihove autorice Clementine, iščitava njezina djevojka, plavokosa Emma, roman čitatelja vodi osjećajnim amplitudama svojih likova i, poput komadića zlata iz riječnog mulja, postupno filtrira svoju istinsku esenciju – ljubav. Ljubav koja je, bila prva ili posljednja, mladenačka ili zrelih godina, istospolna ili heteroseksualna, tajna ili s ponosom življena – uvijek samo ljubav. Koji god joj oblik ili spol namijenili, jednako će patiti, svijati se i pucati ne dopusti li joj se biti slobodnom. Veliki Herman Hesse u svom je “Demianu” zapisao: “Htio sam samo pokušati živjeti ono što je samo htjelo izaći iz mene. Zašto je to bilo tako teško?” I doista, nije li to svrha svake ljubavi? Pustiti je slobodnu u svijet i svemir, nagnati je da ispuni svoju drevnu svrhu i podijeli se. Svaka podijeljena radost dvostruko je veća, a podijeljena bol dvostruko manja, nije li?

Clementinin dnevnik počinje 1994., polako naslućujući oluje na obzorju odrastanja petnaestogodišnje učenice drugog razreda srednje škole te kroz čitavo desetljeće postupno kovitlajući sve tamnije i teže oblake preispitivanja vlastite spolnosti i uloge u društvu, pri tome se uglavnom usredotočujući na turbulentan odnos koji Clementine razvija sa Emmom, djevojkom koja će u psihičkom i fizičkom smislu osvijestiti njezinu privlačnost prema istom spolu. Pokušavajući pronaći izlaz iz limba društvene neprihvaćenosti, osobnih potraga i preispitivanja te zabrana koje joj nameću konzervativni roditelji, Clementine postupno definira želju koju osjeća prema Emmi ostvarujući odnos u kojem neprestano balansira između izražavanja požude i srama koji osjeća nakon toga; između zaljubljivanja i mržnje same sebe.

Marohove ilustracije su upečatljive i uvjerljive; dovoljno je samo ovlaš pogledati koju od njih i odmah prepoznati jesu li likovi na istoj progonjeni krivnjom, požudom, strahom ili usamljenošću. Katkad su crteži, prožeti tim beskrajnim plavetnilom, toliko rječiti i snažni da se sami dijalozi čine gotovo suvišni. Marohove linije prate put petnaestogodišnjakinje u zrelost, seizmografski nepredvidivo ocrtavajući uspone i padove jednog tragičnog putovanja u samospoznaju, odrastanje toliko srodno “prosječnim” nestalnim tinejdžerskim godinama, a opet toliko drukčije, opterećeno borbom s različitošću koju društvo nerijetko osuđuje i odbacuje.

Prihvaćanje samog sebe najteža je vrsta prihvaćanja. Jul Maroh napisali su i ilustrirali preobrazbe koje jedna mlada osoba doživljava na tom putovanju, putovanju koje je zapravo puni krug – kreće od srži, upija svijet i sudara se s njim samo da bi se opet vratilo tamo odakle je poteklo. U srce.

Voljeti nekoga znači voljeti ga ne samo zbog svega što ta osoba jest, već i svemu unatoč.

“Samo ljubav može spasiti ovaj svijet. Zašto bi me bilo sram što volim?”

(“Plava je najtoplija boja”, Jul Maroh)

Recenzija: “Plava je najtoplija boja”, Jul Maroh
Recenzija: “Imao sam crnog psa, njegovo je ime depresija”, Matthew Johnstone

Naziv djela: “Imao sam crnog psa, njegovo je ime depresija”

Napisao i ilustrirao: Matthew Johnstone

Naziv izvornika: “I Had a Black Dog: His Name Was Depression”

S engleskog prevela: Nataša Ozmec

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Planetopija, Zagreb

Samo prolaziš kroz teško razdoblje”, “prirodno je biti tužan, proći će”, “svi se ponekad osjećamo bezvoljno”. Koliko puta smo izgovorili ove rečenice, gotovo univerzalnu mantru suosjećanja i utjehe osobi utonuloj u loše raspoloženje, sjetu, letargiju? Katkad su iste uistinu prikladne, no katkad su tek čaša vode koju izlijevamo na strašni požar, onaj koji je već progutao većinu šuma i kuća ostavivši dugo, nepregledno zgarište. Taj spaljeni krajolik više ne skriva tek prolaznu tugu, “normalnu depresiju” s kojom se svatko od nas susretne mnogo puta u životu; on je utočište depresiji s velikim “D”, jačoj i razornijoj, onoj koja može trajati godinama i koja je (mnogo puta nažalost prekasno) prepoznata kao ozbiljan poremećaj, prema stajalištu Svjetske zdravstvene organizacije i najteži na svijetu, jer “nadilazi čak i srčana oboljenja te ima daleko teže ekonomske posljedice.”

Kroz stoljeća, ljudi su pokušavali živjeti s depresijom, pronaći odgovarajuće načine borbe s tamnom sjenom koja se nadvijala nad njihovim životima, utegom koji ih je kočio i sprječavao u normalnom funkcioniranju, odgovaranju na životne izazove, suočavanju s problemima. U nedostatku prikladnijeg načina, služili su se simbolikom i različitim metaforama kako bi što bolje opisali svoje osjećaje i poteškoće uzrokovane stanjem u kojem su se nalazili, pa je tako još 65.g.pr.Kr., rimski pjesnik Horacije pisao o depresiji kao o crnom psu – zamišljajući njezinim simbolom upravo tu životinju koja osobu slijedi u stopu, vjerojatno uporište pronalazeći u vjerovanju o psima kao glasnicima smrti i čuvarima zagrobnog života te crnoj boji kao potpunoj odsutnosti svjetla i kolorita. O crnom psu kao metafori za depresiju stoljećima je poslije govorio pisac Samuel Johnson, ali i veliki Winston Churchill, dok je 2011. u Ujedinjenom Kraljevstvu započela i tzv. Black Dog Campaign kako bi se podigla svijest o problemu depresije.

Pisac, ugledni fotograf i umjetnik Matthew Johnstone ilustriranom je knjižicom “Imao sam Crnog Psa, njegovo je ime depresija” dao važan obol osvješćivanju ove globalne prijetnje mentalnom i fizičkom zdravlju čovjeka. Učinio je to na poseban način, i sam se služeći metaforom Crnog Psa, no bez one zlokobne primjese kakva ga je pratila kroz stoljeća. Da ne bude zabune, Johnstone ovakvim pristupom niti u jednom trenutku nije trivijalizirao jedno ozbiljno medicinsko stanje niti pokušao umanjiti njegov značaj i posljedice. Naprotiv, svojim je ilustracijama na malo stranica i s malo riječi uspio reći toliko mnogo. Snažno je i vješto, s mnogo pažnje i suosjećanja sažeo sve ono važno i teško povezano s depresijom; njegov Crni Pas nije prikazan zastrašujuće, predstavljen je gotovo blago, no vrlo uporno i tvrdoglavo, baš kakva depresija i jest. Predstavljen je tako da shvatimo njegovu poruku, vizualiziramo sve ono što svakodnevno prolaze osobe oboljele od depresije i pokušamo razumjeti kako nije riječ o tek prolaznoj tuzi, već o stanju u kojem je nerijetko gotovo nemoguće pronaći razlog za početak novog dana, ustajanje iz kreveta, razgovor s ljudima. Depresija osobi oduzima smisao. Oduzimanje smisla ruši noseći zid ljudske cjelovitosti i dopušta depresiji da upotrijebi jedno od svojih najjačih oružja – osjećaj samoće u vlastitoj bolesti i strah progovaranja o njoj.

“Najviše sam se bojao da će me otkriti. Zabrinjavala me pomisao da će me ljudi osuđivati.

(“Imao sam Crnog Psa, njegovo je ime depresija”, Matthew Johnstone)

Biti svjestan da nije sam i stigmatiziran, najučinkovitije je sredstvo obrane od depresije. Matthew Johnstone u svojoj je knjizi, uz ostale važne stvari, pokazao kako je na svijetu mnogo ljudi koje prati Crni Pas, pokušao nas uvjeriti da je depresija nešto što osoba ima, ne ono što je određuje. Užgao je svjetlost na kraju tunela i otkrio kako je postupnim otvaranjem drugima i donošenjem važnih životnih odluka depresiju moguće priznati i prihvatiti, zatim pripitomiti te na kraju upravljati njome, umjesto da ona upravlja nama. Jer, baš kao i sa psima koji se ozvijere ako ih predugo držimo zatočenima, i depresija preraste onoga tko ju poriče i skriva te ga na kraju posve preuzme.

“Puno je bolje Psa pustiti van nego ga držati zatvorenog.”

(“Imao sam Crnog Psa, njegovo je ime depresija”, Matthew Johnstone)

Slavni Sigmund Freud jednom je rekao kako potisnuti osjećaji ne umiru, već samo šute i nastavljaju utjecati na naš život, ali iznutra. Matthew Johnstone na jedinstven nas način podsjeća koliko je važno prihvatiti i izboriti se s onim što je u jednom životnom trenutku odlučilo biti dio nas kako bi jedina sjena koja nas prati bila ona sunčeva.

Naziv djela: “U kasno ljeto”

Ime autora: Magdalena Blažević

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Fraktura

“Šta god noćas da zapevam
Vući će na sevdalinku
Usnuo sam čobanicu, uplakanu u šljiviku
Grom udari, planu seno
Rasturi se stado njeno
Zaplete se dim na uvojku
Reče da se zove Bosna
Čudno ime za devojku…”

(“Sevdalinka”, Đorđe Balašević)

Mnogi su mi sati posljednjih dana mirisali na ruže i ušećereno zakuhano mlijeko, i na staru slamu, i na voćne bombone u mutnoj staklenoj zdjeli na kredencu moje strine Evice, u trošnoj kući od drveta, zemlje i dima, tek koji pedalj od suve međe, tamo gdje su kroz šumu i raslinje kose ispreplele Bosna i Hrvatska. Dok sam lutala kroz sparnu, ljepljivu omaglicu kasnog ljeta Magdalene Blažević, i ja sam na bosim tabanima osjetila oštre, hrapave slamke sijena iz stogova razbacanih poput šubara po grbavoj stričevoj avliji, tako velikoj da u nju stane čitavo djetinjstvo i premalenoj da primi svu tugu njegovog završetka. Pronašla sam fragmente vlastitog odrastanja u Magdaleninoj pripovijesti, podsjetila me je na njih tako vješto i tako tužno da sam ih još dugo nakon čitanja premetala po mislima, usnama i rukama otirući sa njih znoj kolovoških poslijepodneva u kojima je zrak treperio od omarine i neke skrivene prijetnje, onakve kakvu osjetiš kad se Smrt nogom osloni na natrulu klupu ispod stare jabuke.

“Tako se ne može živjeti, bez sjene i cvijeta.”

(“U kasno ljeto”, Magdalena Blažević)

Jednog kolovoza davne 1993. Smrt je došla u Kiseljak, mjesto gdje se križaju i povezuju sve žile srednje Bosne i gdje na ušću triju rijeka valovi još pronose glas Evlije Čelebija o ljekovitim izvorima mineralne vode što stoljećima krijepi čeljad. Došla je Smrt i udarila teškom vojničkom čizmom o kapije, pa sa sobom odnijela četrdeset i tri života, četrdeset i tri sna prerezala poput vrpce, a jedan od njih, onaj djevojački, zauvijek ostavila u njezinoj četrnaestoj godini. Onoj u kojoj iz kukuljice djetinjstva izlijeću leptiri, a u ustima se pred nečijim pogledom rastapaju kocke šećera. Baš glasom te mladosti, tog bijelog anđela s crvenim cvijetom na grudima, pripovijeda Magdalena Blažević u romanu “U kasno ljeto”. Ivana je ubijena u napadu neprijateljske vojske, njezino tijelo počiva pod suncem na brežuljku nedaleko obiteljske kuće, ali glas joj je posve budan. Živ i glasan. Teče kao hladna Bosna iz pera Magdalene Blažević i priča. Kratkim, snažnim rečenicama što se poput tanadi zabijaju u meso svakog od nas koji smo povjerili Magdaleni Blažević da nas odvede putem nezaborava. Čini to tako čulno, tako minuciozno; svaka boja, svaki miris, svaki predmet joj je pod glasom i rukama, a ruralni pejzaž i nerijetko životom bremeniti, mučaljivi ljudi opisani u takve detalje da nam se sve učini kako ih poznajemo, kako smo ih već negdje vidjeli, sreli, tugovali za njima.

Nevjerojatno se vješto autorica služi jezikom. Blažević glasom mrtve djevojčice pripovijeda o životu, o ljudima, o ratu koji se došuljao do vrata babine magaze, upleo u kose lutke Julije, upalio žute marinske svijeće i sve uzeo. Pripovijeda bez mržnje, bez optuživanja, bez kletvi i politiziranja, i u tom se krije najveća moć ovog romana. Ispisati autobiografsku priču o ratu, o smrti prijateljice, o svemu što dijete nikada ne bi smjelo doživjeti, bez ijednog uprtog prsta, već samo krikom čiste, nepatvorene boli, mračna je umjetnost. Od nje nam se na grudi navlači teški pokrov jada, od nje u dnu grla zadržavamo slanu gvalju suza i žalosti, no istodobno smo ispunjeni nekom čudnom milošću, spoznajom kako na svijetu, ovo i onozemaljskom postoji sila jača od rata i smrti, snažnija od dječaka s puškom i djevojčice zaglavljenih očiju na čijim grudima cvjeta krvavi cvijet. Postoji ta tiha, snažna struja života koji nastavlja teći i kad se čini kako je izgubio smisao; nastavlja se odmatati i vijugati poput šumskih puteljaka, voditi nas dalje od “čeznutljive tame, nepomične i tihe. One od koje se stvari hlade, zaboravljaju na dodir. Od čežnje hrđaju i trunu.” Pa čak i kada silno poželimo, progonjeni slikama užasa koje pred nama polako lista pripovjedačica, da nam je pri ruci malo babine verem trave da nam zaliječi čemer, na slabo vidljivim polaroidima u albumu života naziremo utješne obrise uspomena koje kao bedem stoje između nekad i sad, između Smrti s likom dječaka i Života koji je, preobrazivši se u sunce iznad humaka, nastavio osvjetljavati pute onima koji su ostali.

“U kasno ljeto” je elegična sevdalinka, tužan spomenar pun suhog cvijeća uspomena, naramak jabuka baštovanki u vitrini, čvrsto svezan čvor babine marame. On je djevojački osmijeh, nevin i plah, što miriši na prašaste cvjetove zove i potočnu vodu, pa nam spusti Sunce u naručje i pobijedi tamu.

Recenzija: “U kasno ljeto”, Magdalena Blažević
Recenzija: “Nulta suma: izabrane priče”, Rubem Fonseca

Naziv djela: “Nulta suma: izabrane priče”

Ime autora: Rubem Fonseca

Naziv izvornika: Selection of short stories (1963-2018.)

Izabrala i prevela s portugalskog: Tatjana Tarbuk

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“Umjetnost je glad.”

(citat iz priče “Pogled”, Rubem Fonseca)

Na umu imajući činjenicu kako je jedan od najbližih prijatelja Rubema Fonsece, velikana brazilske književnosti za kojeg je književna kritika utvrdila kako piše kao “sumanuto čedo Cortázara i Bukowskog” (iako uporaba snažnih seksualnih i elemenata nasilja u njegovim djelima na koje se pri uspoređivanju najčešće aludiralo, kod Fonsece svoje uporište ima prije svega u, kako je jednom rekao, “činjenici da bi svaki pisac trebao imati hrabrosti reći ono što se većina plaši izgovoriti”), američki pisac Thomas Pinchon, slavni postmodernist i osobenjak kompleksnost čijih djela zadovoljava apetite i najzahtjevnijih čitatelja, tad slobodno možemo reći kako u “Nultoj sumi” , prvoj Fonsecinoj zbirci pripovjedaka prevedenoj na hrvatski jezik, čitatelja očekuje slobodan pad u grotlo na čijem dnu ključa ulica, seks, nasilje, smrt te se “poput goleme gusjenice” izvija mnoštvo ljudi gladnih života, ljubavi, umjetnosti i boli.

Rubem Fonseca u svom je književnom opusu poseban naglasak stavljao upravo na kratke priče, pa je njegov ulazak u književnu orbitu označila zbirka “Zatvorenici” iz 1963. izborom iz koje “Nulta suma” i započinje. Pet priča, svaka s mračnom niti koja nas posve neprimjetno steže sve dok na samom kraju šokirano ne shvatimo kako nam je cirkulacija gotovo prekinuta, a mi se pitamo čemu smo to upravo svjedočili (priče “Henri” ili pak “Službenik”), otvaraju put pripovijetki “Ljudska snaga” iz zbirke “Pseća ogrlica” (1965.), koja još jednom naglašava direktnost i čistoću Fonsecinog jedinstvenog izričaja. Niz dramatičnih priča, punih otvorene erotičnosti, eksplicitnih izraza i nasilnih dijelova u ovoj zbirci seže sve do 2018., dvije godine prije Fonsecine smrti.

Potpuno bi pogrešno bilo način pisanja ovog brazilskog autora svesti na vulgarizme i opscenosti. Svaka je od priča Rubema Fonsece pomno postavljena scenografija koja za svrhu ima nešto mnogo dublje od šokiranog čitatelja. Kao bivši policijski službenik, autor u svoje priče vješto upliće vlastito iskustvo, ono životno koje nikad nije cenzurirano niti uljepšano, u kojem je krv uvijek krv i leš uvijek leš i rasporena utroba uvijek hrpa iznutrica i posvemašnjeg užasa. Jedno od njegovih antologijskih djela, priča “Mandrake” iz zbirke “Ubirač” (1979.), također je uvrštena u ovu zbirku, a odvjetnik-detektiv Mandrake koji se pojavljivao u više Fonsecinih djela izvrstan je primjer inspirativnog utjecaja dijela privatnog života i osobnih preferencija na pisanje Rubema Fonsece.

Ispod krvi, nasilja i erotike Fonseca nerijetko vrti još jedan film – onaj koji hvata kadrove nepodnošljive težine brazilskog postojanja u jednom (turbulentnom) povijesnom razdoblju. Naime, u godinama koje su prethodile brazilskom državnom udaru 1964. , Institut za istraživanja i društvene studije (IPES) čiji je jedan od bliskih suradnika bio Rubem Fonseca, provodio je brojne aktivnosti s ciljem destabilizacije vlade predsjednika Joãoa Goularta utirući time put raspadu demokracije. Te su aktivnosti, između ostalog, uključivale financiranje i nadzor sastavljanja i distribucije niza dokumentarnih filmova koji su, prikazivani diljem zemlje, za svrhu imali poticanje puča koji je uslijedio, promicanje liberalne ideologije i antikomunističke propagande te jačanje struja koje su pod svaku cijenu htjele svrgnuti Goularta s vlasti. Pitanje autorstva scenarija spomenutih dokumentaraca predmet je kontroverze: mnogi ga istraživači, naime, potkrjepljujući tvrdnje dokumentima i svjedočenjima, pripisuju upravo Rubemu Fonseci, dok drugi takvu teoriju odbacuju kao hipotetsku. Fonseca je izjavio kako je bio dijelom postojećeg demokratskog odjela unutar Instituta s kojim je prekinuo sve veze 1964.

U godinama koje su uslijedile, Fonseca je ostao dosljedan svom imidžu samotnjaka – rijetko je davao intervjue i pojavljivao se na popularnim književnim događanjima s opravdanjem kako pisac ne smije biti poznat, jer u protivnom gubi sposobnost diskretnog promatranja i, slijedom toga, pronalaženja “sirovog” materijala za književni rad. A takvog je materijala u njegovoj prozi bilo napretek. Nadahnuće za ozračja u pričama crpio je iz spomenutih političkih trenutaka, vlastitog zanimanja, svijeta koji ga je okruživao. Fonseca je čitateljima život želio prenijeti upravo onakvog kakav doista jest – kao igru nulte sume, “igru u kojoj je zbroj dobitaka i gubitaka igrača uvijek nula.”

“Bio je to vatreni pakt

Protiv ovoga tmurnog rutinskog prostora između

Rođenja i smrti koji se naziva

Životom.”

(ulomak iz priče “Dan u životu potpisnika pakta”, Rubem Fonseca)

Naziv djela: “Novela o šahu”

Ime autora: Stefan Zweig

Naziv izvornika: “Schachnovelle”

S njemačkog prevela: Branka Grubić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Petrine knjige

“No već i površnim razmišljanjem moguće je shvatiti da je potpuno apsurdno igrati šah kao čistu, slučajno nastalu misaonu igru, protiv samoga sebe. Privlačnost šaha leži zapravo samo u tome što se strategija razvija u dvama različitim mozgovima, što u tom umnom ratu crni ne zna što će učiniti bijeli te neprestano to pokušava otkriti i presjeći, dok bijeli sa svoje strane nastoji preduhitriti namjere crnoga i suprotstaviti se.”

(“Novela o šahu”, Stefan Zweig)

Stara izreka kaže kako se prvi uvijek pamte. No što je s posljednjima? Imaju li oni posebnu težinu i znakovitost baš zbog te konačnosti, zbog poruke koju nose, a koja postaje zatvorenom zagradom jednog opusa?
“Novela o šahu” posljednje je i najpoznatije djelo austrijskog pisca Stefana Zweiga, napisano između 1938. i 1941. tijekom njegova brazilskog egzila u kojem je 1942. godine i okončao život, skupa sa svojom 33 godine mlađom suprugom Lotte. Osoblje ih je pronašlo u krevetu njihova posljednjeg doma u Petrópolisu, planinskom gradiću nedaleko od Rio de Janeira, nakon što su oboje popili smrtonosnu dozu barbiturata.

Teško je i nezahvalno govoriti o djelima koja ulaze u panteon književnih klasika, a isto postaje pravim pothvatom kada je djelo, poput ovog Zweigovog, istodobno kratko i upečatljivo, a opet prilično zahtjevno za analizu i interpretaciju. “Novela o šahu”, naime, u sebi nosi mnogo alternativnih poruka, mnogo tumačenja koja se sjajnom mimikrijom prilagođavaju vremenu u kojem se knjiga čita. Iz nje možemo iščitati bezvremensku borbu čovjeka sa samim sobom, izoliranost, kritiku režima i njegovih metoda; ona je psihološka, koliko i politička. Naime, kroz lik glavnog junaka, austrijskog emigranta doktora B., Zweig obrađuje vlastita iskustva s nacističkim režimom; baš poput doktora, i Zweig doživljava istu samoću i nemoć.

Čak i riječ – “novela”, nije ograničena samo na naslov, već Zweigovo djelo doista ispunjava sve formalne i sadržajne kriterije ove prozne književne vrste, poput pažljivo uklopljenog tipičnog sažetog pripovijedanja koje u “zatvorenom” obliku ima za cilj izravnu obradu sukoba i postizanju cjelovitog dojma ili pak činjenice da se i ova, kako to često s novelama biva, bavi određenim sudbonosnim događajem.
Ako je “Novela o šahu” gotovo školski ispunila uvjete zadane književnom vrstom, sadržajno je nesumnjivo izašla iz svih okvira osrednjosti ili “već viđenog”. Jer, iako bi Zweigovo stavljanje igre šaha u fokus čitave priče čitatelja isprva moglo dovesti u zabludu kako se na sedamdesetak stranica doista radi samo o prepričavanju partije šaha – značajne doduše, jer ipak je za istom pločom okupila aktualnog svjetskog šahovskog prvaka Mirka Čentovića i bivšeg zatvorenika doktora B. – a, koji se tijekom uzništva opsesivno bavio šahom – značenje je ove pripovijesti mnogo dublje. Iako u životu sam prilično nevješt u ovoj umnoj igri i s malo šahovskih znanja, Stefan Zweig u knjizi vješto isprepliće pozadinsku priču o događajima na putovanju putničkim parobrodom od New Yorka do Buenos Airesa s prošlošću doktora B.-a, koja predstavlja stvarnu srž djela. Na način svojstven za autore “izgnaničke” književnosti, Zweig kroz lik doktora B.-a kritizira neman nacionalsocijalizma, sustavna mučenja kojima su pristaše režima izlagale “sve one koji su ostali vjerni našoj staroj Austriji”, prije svega one postupke kojima su podvrgavali ljude iz kojih su trebali “iscijediti važne podatke ili novac” . U “Noveli o šahu” Drugi svjetski rat nije središnja tema, no više je nego prepoznatljiva snažna subliminalna poruka kojom se optužuje nacistički režim i ogorčenost tragom pustošenja, psihičkog i materijalnog, koji je isti ostavio iza sebe.

Partija šaha u kojoj poteze povlače Mirko Čentović, “momak koji u svom ograničenom mozgu zna samo to da mjesecima nije izgubio ni jednu jedinu partiju šaha” i “nema pojma o tome kako na ovoj našoj zemlji osim šaha i novca postoje i druge vrijednosti” i doktor B., intelektualac koji je u ratnim vremenima nastojao razboritošću očuvati te iste, “druge vrijednosti”, emigrant čiji je Beč, baš kao i onaj Stefana Zweiga, “kompletno okaljan nacističkim režimom”, u svoj je vakuum usisala svu bit ovog kratkog djela. Podijelila je svijet u čije smo grotlo bačeni – mi, oni prije nas i oni koji će tek doći – na dobro i zlo, bijelo i crno. Prikazala ga je na 64 polja šahovske ploče, razdijelila nas na gorljive pješake, vješte skakače i nedodirljive kraljeve, pokušavši nagnati čitatelja da razmišlja dalje od doslovne banalnosti šahovske ploče i pomicanja figura. Jer “Novela o šahu” je toliko mnogo više od toga – ona je kritika jednog vremena, borba čovjeka s režimom i samim sobom, ona je oproštajno pismo i ponosni šah-mat životu.

“Novela o šahu” sve je to, i još malo više, no zasigurno nije samo igra.

“Započeti sve ispočetka nakon čovjekove 60. godine zahtijeva posebne moći, a moja osobna moć je potrošena nakon godina beskućničkih lutanja. Tako preferiram završiti život u pravo vrijeme, uspravan, kao čovjek za kojeg je njegov kulturni rad uvijek bio najčišća sreća i osobna sloboda – njegovo najdragocjenije posjedovanje na zemlji.”

(ulomak iz oproštajnog pisma Stefana Zweiga)
Recenzija: “Novela o šahu”, Stefan Zweig
Recenzija: “Shuggie Bain”, Douglas Stuart

Naziv djela: “Shuggie Bain”

Ime autora: Douglas Stuart

Naziv izvornika: “Shuggie Bain”

S engleskog prevela: Petra Purgar

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Fraktura

“Ona se nikad neće otrijezniti, a on je, dok je sjedio na hladnoći s dragom djevojčicom, shvatio da se nikad neće osjećati kao normalan dječak.”

(“Shuggie Bain”, Douglas Stuart)

Hugh “Shuggie” Bain samo je htio biti voljen. Htio je pružiti ljubav i pronaći sigurno utočište u svijetu ogrezlom u alkoholizam i siromaštvo, onom u kojem sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća radnička klasa izumire izvučena iz crnih okana škotskih rudnika. Teško da bismo ga u punom smislu te riječi mogli nazvati junakom istoimenog romana prvijenca škotskog pisca Douglasa Stuarta, jer to možda ne bi bio pravi izraz. Naime, Shuggie se plaši. Strah ga je života u kojem majka između večere za djecu i boce votke bira alkohol; u kojem nema mjesta za dječaka koji radije češlja ružičaste ponije, umjesto da s lokalnim mangupima hvata raspuštene djevojčice na uličnim klupama. Boji se da neće otići u raj, jer ga je nasilni dječak prisilio da mu “dira pišu”, kako to Shuggie naivno i dječje prenosi.

Njegova majka Agnes voljena je roditeljica, no i silan teret Shuggiju, njegovom bratu i sestri. Između snova o vlastitoj kući i listanja Freemanovog kataloga iz kojeg povremeno naručuje sitnice za sebe i djecu, povremene komadiće sreće na kredit, Agnes u alkoholnom ništavilu često zaspi u vlastitoj bljuvotini, a katkad ju najmlađi sin Shuggie po povratku iz škole zatekne s glavom u pećnici. Shuggijev otac Hugh Bain Stariji, “Stari Shug”, taksist i okorjeli ženskaroš, napustio ih je, ostavivši ih u Pitheadu, učmaloj, od Boga zaboravljenoj zabiti, samo kako bi Agnes nanio konačno poniženje i otvorio joj Pandorinu kutiju s mirisom toplog lagera i votke koja se više nikada neće zatvoriti. No Agnes se ponosa drži jednako čvrsto kao i alkohola – uvijek dotjerana, pomno namještene frizure i šminke te s biserno bijelim umjetnim zubima, glasgowska je verzija Elizabeth Taylor, ona čiji se glamour polako istače u limenke extra jakog lagera skrivenog u torbicama, pa ispijanog iz šalica za čaj.
Kći Catherine otišla je u strahu da se dio majčinog alkoholnog beznađa ne zakači za nju i zauvijek veže za tu ženu lakiranih crnih kovrča i crvenih usana koja se prije pedesete oprostila sa životom kakvog je možda mogla imati. Stariji sin Leek šutljiva je Agnesina i Shuggijeva zaštitnička sjena sve dok i njega jednog dana majčina ovisnost zauvijek ne odvede daleko od crnila pitheadske šljake.

“Agnes Bain bila je prerijetka pojava da bi je prepustio nekome drugome tko će je voljeti. Ne bi bilo dovoljno ostaviti je u komadićima koje bi drugi muškarac poslije prikupio i sastavio.”

(“Shuggie Bain”, Douglas Stuart)

Shuggie je posljednji koji je preostao Agnes. Najvoljeniji i najvjerniji. No katkad ljubav jednostavno nije dovoljna.

“Shuggie Bain” prati sudbinu dvaju glavnih likova – Shuggija i Agnes, no pripovijeda priču o životima mnogih sličnih njima. Douglas Stuart u ovom je epskom djelu pisanom punih deset godina s prvotnom namjerom da nikad ne bude objavljeno, detaljno opisao krhkost položaja žena u Škotskoj u jednom vremenu: bilo da su ovisne o muškarcima ili alkoholu, njihova je nemilosrdnost prema bližnjima istodobno i odvratna i posve shvatljiva. Prokletstvo vezanosti za biće koje im nikad neće uzvratiti ljubav u ovu priču upliće ogorčenost, jad i ravnodušnu iskrenost. Nevjerojatno je, stoga, kako prema Agnes istodobno možemo osjećati i ljutnju i suosjećanje. Silno smo bijesni na njezinu sebičnost i slabost, da bi već u idućem trenutku žalili tu ženu koja savršeno dotjerana uzdignute glave korača kroz prašinu Pitheada, jeca obogaljena trijeznom spoznajom života koji joj je namijenjen ili promatra Shuggija kako u dnevnoj sobi pred televizorom plesom pokušava živjeti ono što je samo htjelo izići iz njega.
No srce nam se konačno slama nad sudbinom tog dječaka koji pažljivo skida najlonke onesviještene majke, briše joj suze i skorenu žuč sa usana, razmišljajući o bratu i sestri koji su davno otišli i njoj koju ne uspijeva izbaviti iz ponora. Tanka opna obiteljskih odnosa konačno puca i iz nje se izlijeva gorka, ali jednostavna istina: ljubav nije nužno uvijek velikodušna i ljubazna, a veza roditelja i djeteta katkad je nit koja umjesto ka izlazu, oboje vodi sve dublje u labirint.

Douglas Stuart napisao je priču nadahnutu vlastitim iskustvima – osim bavljenja pitanjem spolnosti i homoseksualnosti (i sam je pripadnik LGBT zajednice), vjerno je prikazao sav mrak ere “thatcherisma” prije koje su mnoge stvarne zajednice imale svrhu poput rudarstva opisanog u knjizi, pa bile uglavnom zaboravljene. Podsjetio je kako sa siromaštvom gotovo uvijek dolazi i izoliranost – većina se radnje i u “Shuggie Bainu” odvija upravo u fiktivnom mjestu Pithead na periferiji Glasgowa gdje nedostatak novca i prometne povezanosti onemogućuje namirenje čak i osnovnih životnih potreba.
Podsjetio je svakoga od nas kako uistinu jest teško boriti se sa životom, no kako je odustajanje od njega uvijek bolnije.

Naziv djela: “Posljednji let”

Ime autora: Charlotte McConaghy

Naziv izvornika: “Migrations”

S engleskog prevela: Maja Klarić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Znanje d.o.o.

“Postoje dva svijeta. Jedan je sačinjen od vode i zemlje, od stijena i minerala. Ima jezgru, plašt i koru, i kisik za disanje.

Drugi je od straha.

Nastanjivala sam oba i znam da je jedan varljiv koliko i drugi. Sve dok ne bude prekasno, dok ne počneš zavirivati u poglede ostalih zatočenika ne bi li u njima ugledao smrt, promatrati svako lice pored kojeg prolaziš, osluškivati ljutito zujkanje kako bi od njega doznao jesi li ti iduća žrtva, grepsti zidove svoje ćelije kako bi se oslobodio, utekao, izišao na zrak i nebo i molim te, samo ne ova tješnja grobnica.

Svijet straha gori je od smrti.

Gori je od ičega.

I opet me je pronašao…”

(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)

Je li dopušteno reći da vam je neka knjiga slomila srce?
Jednostavno je puklo kad ste s izgubljenom dušom imena Franny Stone krenuli na put, migraciju dugu stotine i stotine kilometara; bili uljez na posadi ribolovca “Saghani”, praćeni hladnom sjenom Grenlanda i divljih krijesta valova Atlantika sve do Antarktike, očajnički odlučni slijediti trag arktičke čigre – krhkog, gotovo nestvarnog bića, jedine ptičje vrste koja nije izumrla, koja još posjeduje svoj komadić svijeta neuništen ljudskom rukom.

U svijetu budućnosti (predalekom da bismo dovoljno razmišljali o njemu, prebliskom da ga ne bismo shvatili vrlo ozbiljno) životinja više nema. Posljednja siva vučica uplašeno stoji u kavezu izvan kojeg u nju gledaju stotine očiju jedinog predatora koji uništava iz zabave ili koristi; nema više medvjeda ili lavova, posljednju su vranu s osakaćenog planeta u suzama ispratili oni rijetki koji su još marili.
Među njima je i Franny Stone iz Galwaya, mlada žena čijim žilama teče krv crnih Iraca, crnookih i blijedoputih, onakvih kakvi su nekoć bili, “jednom davno kad su bajke još bile istinite i ljudi su se doista mogli pojavljivati iz mora.” Onih čija duša nikada ne miruje. Pogotovo ako, poput Franny, u njoj nose teret silne boli, gubitaka toliko strašnih da ona jednostavno zaboravi da su se ikad dogodili, skrije ih među meka pera arktičkih čigri čiji trag odlučuje slijediti, malim odašiljačem utisnuvši u njih “pečat ljudskosti”. Njihova migracija tad postaje i Frannyina, ona je pitanje života i smrti, pokušaj utrke s vremenom koje je možda već odavno iscurilo. No može li se pobjeći od boli?

“Što si ti jači, to je svijet opasniji.”

(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)

Franny na brodu “Saghani” ostvaruje neobičnu povezanost sa sedmeročlanom posadom, napose kapetanom Ennisom Maloneom koji pristaje na svoj brod primiti tu neobičnu, divlju, tugom obogaljenu mladu ženu. Dogovor je naizgled jednostavan: Franny će pratiti arktičke čigre kako bi se uvjerila da ptice mogu doći do Antarktike i pokoriti okrutni ocean, a ovi jedini preostali prekaljeni lovci i izdržljivi borci ptičjeg svijeta zauzvrat će odvesti ribare ravno do dugo traženog, no vjerojatno mitskog “zlatnog ulova” ribe.
Ono što kapetan Malone ne zna, jest da, jednom kada “Saghani” dosegne ledena prostranstva, Franny Stone planira umrijeti.

“Nije život to od čega sam umorna, od zadivljujućih oceanskih struja i slojeva leda i nježnog perja od kojeg se sastoji krilo. Umorna sam od sebe.”

(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)

Charlotte McConaghy je u “Posljednjem letu” pokazala iznimnu spisateljsku vještinu da naizgled usputnim skicama stvori duboku, potresnu sliku. Ime broda, “Saghani”, na inuitskom jeziku znači gavran; dirljiv je to podsjetnik na jato od dvanaest crnih letača iz porodice Corvidae koje je Franny pratilo kao djevojčicu, jedući mrvice iz njezinih ruku i zauzvrat joj nudeći svjetlucave darove s vrbinih grana; i gorki znamen činjenice da je čitava ova ptičja vrsta izumrla tijekom Frannyina putovanja.

McConaghy kormilari morem svijeta koji je pao preko ruba istrebljenja; čovjek je jedina preostala životinja i pitanje je vremena kad će početi proždirati samog sebe. Nepatvorena tuga njezine Franny Stone uvlači nas u svoj vrtlog, bol je poput oluje u čijem oku se nalazi istina, ona je miljokaz migracije koja će spasiti ono što je preostalo od prirode i ljudske duše. Franny se čini nevjerojatno jakom, no fragmenti njezine prošlosti – suprug, majka, otac, poricanje i priviđenja koji tijekom priče izranjaju iz nemirnih valova, otkrivaju je jednako čovječnom, krhkom i uplašenom poput svakog od nas.
Posljednji ptičji let migracija je i jedne izgubljene duše; potreba da umre slobodan zajednička je i čovjeku i vuku i ptici.
Od Grenlanda preko Atlantika posadu “Saghanija” prate oluje, potencijalne pobune i sukob sa zakonom. No najviše je prati sudbina od koje je nemoguće pobjeći. Jer “kako natjerati svijet da preuzme oblik s kojim se moguće nositi”? McConaghy nam ne daje odgovor, jer katkad se nemoguće nositi s tugom, nemoguće je ne raspasti se i poželjeti da možemo nestati zajedno s ptičjim pjevom, otići iznad oblaka u prostranstva koja bol ne može dosegnuti svojim grabežljivim prstima. Nijedna nas oluja, nijedan ledeni val, nijedno gluho morsko dno ne može odcijepiti od gubitka čiji balast vučemo. Nitko ne posjeduje takvo znanje.

No autorica nam pripovijeda o procesu žalovanja koji je nužan, o osobnoj patnji suprotstavljenoj nezaustavljivim valovima klimatskih promjena, o brojnim gubitcima, ali i sačuvanim životima. Pripovijeda o čovjeku koji je primoran shvatiti razmjere uništenja kojeg je sam prouzročio, o ženi koja je suočena s činjenicom da se u Yellowstoneu možda više ne čuje ptičji pjev, no koja otkriva da ga moramo tražiti dalje i dublje. Na kraju svijeta ili na rubu vlastitog srca. Jer “samo će budala pokušati zaštititi neko stvorenje od njegovih vlastitih instinkta.

“Zašto lete tako daleko? Zašto su one posljednje, zašto baš ove, zašto one imaju više sreće od ostalih? Ne znam odgovore, ne zapravo, ali dajem sve od sebe, uostalom, oni ni ne traže odgovore, jednostavno se žele prisjetiti kakav je to osjećaj voljeti neko stvorenje koje nije ljudsko. Bezimena je to tuga, nestajanje ptica. Nestajanje životinja. Kakva će to biti usamljenost, kad ostanemo samo mi.”

(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)
Recenzija: “Posljednji let”, Charlotte McConaghy
Recenzija: “Možda da porazgovaraš s nekim – priče s terapije”, Lori Gottlieb

Naziv djela: “Možda da porazgovaraš s nekim – priče s terapije”

Ime autora: Lori Gottlieb

Naziv izvornika: “Maybe You Should Talk to Someone”

S engleskog prevela: Irena Jakelić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Mozaik knjiga d.o.o.

Katkada pacijenti pretpostavljaju da mi terapeuti imamo odgovore, ali da im ih jednostavno ne želimo dati – da ih zadržavamo za sebe. Ali nismo tu da bismo mučili ljude. Oklijevamo s davanjem odgovora ne samo zato što ih pacijenti zapravo ne žele čuti, nego i zato što ih često pogrešno protumače… I najvažnije, zato što podržavamo njihovu neovisnost.

(“Možda da porazgovaraš s nekim”, Lori Gottlieb)

Tuga ima mnogo lica, nevjerojatno mnogo. Lica se mogu pojaviti očekivano, iznenadno, ranije nego što smo očekivali, neprimjetno, očito, surovo. Tuga ima majčine oči, dječji osmijeh, očeve bore na čelu; uvijek je bliska i intimna i zato strašna. Katkad joj možemo parirati, osvijestiti je dovoljno da bismo dobili bitku, no ponekad… Ponekad nas nadraste, potisnuta i zanijekana ispuni svaki kutak našeg bića i živi život koji nam je nekad pripadao. Bolest, smrt, rastava, svaki oblik kraja i gubitka s kojim se sudarimo izbacuje nas iz kolosijeka, a razbijeni komadi našeg psihičkog integriteta još dugo leže pored puta, sve dok ih ne budemo spremni pokupiti i sastaviti na način da nalikuju onoj cjelini kakva je postojala prije. Naravno, to je ideal koji nikada ne možemo dostići, no sama namjera da isto pokušamo uči nas prihvaćanju činjenice da ništa nikad ne prebolimo, već samo naučimo živjeti s tom novom, nesavršenom cjelinom.
Slavni hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić davno je zapisao kako “Netko sa svojim bolom ide/K’o sa otkritom ranom: svi neka vide./Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi/I ne da mu prijeći u suze i riječi.” Gubitak je rez, tuga je krvarenje koje se ne može zaustaviti. Nositi se sa žalošću individualno je i na neki način teže od samog gubitka. Riječ je, naime, o mehanizmima toliko osjetljivim i sofisticiranim da je nemoguće isti “recept” primijeniti na sve. Ono što je nekome utjeha, drugom će biti ironija sudbine. Netko će se neprestano sapletati na “zašto baš ja?“, drugi će se pustiti niz struju dok ga ne odnese predaleko od svih obala. Stigma traženja stručne pomoći u našem je društvu preduboka, a organiziranost pružanja iste premanjkava, pa mnoga pitanja ostaju neodgovorena, a struje povuku i najbolje plivače. Razgovor je uistinu važan. Smislen, stručan savjet koji se ne svodi tek na puko suosjećanje i “bit će bolje” uzrečice; onaj koji će otvoriti rane i kopati po njima, samo da bi ih kvalitetno zatvorio i učinio da ožiljak bude što manji i podnošljiviji, nerijetko je neophodan. Biti sam je teško. Osjećati se usamljeno u svojoj boli je nepodnošljivo.

Kad je Lori Gottlieb, američka spisateljica i psihoterapeutkinja, napisala djelo “Možda da porazgovaraš s nekim” nije se usmjerila tek na nužnost psihoterapije i iskustva vlastitog stručnog rada. Povukla je paralelu između dvije naizgled potpuno suprotne pozicije – one pacijenta i one psihoterapeuta. Naime, prepričavajući iskustva i rad s četvoro pacijenata – egocentričnog, samoživog holivudskog producenta Johna čija mizantropija i nadmenost zapravo imaju iznimno bolnu i razornu emocionalnu podlogu; tridesetogodišnje Julie u terminalnoj fazi karcinoma; Charlotte koja u svojim dvadesetim godinama, unatoč uspješnoj karijeri, previše pije i uporno završava s krivim muškarcima te sedamdesetogodišnjakinje Rite koja se, obeshrabrena dosadašnjim životnim iskustvom i obećanjem života koji je pred njom, bori s depresijom i suicidalnim mislima – Gottlieb je ispripovijedala i svoju priču, onu u kojoj se, zbog kraha vlastite veze – partnera koji je iznenada odlučio napustiti nju i njezino dijete, našla u situaciji da i sama potraži stručnu pomoć, otkrivajući pritom da svaki dan naših života u sebi nosi jednostavnu, ali i zastrašujuću poruku koja svrdla jezgru našeg postojanja i utrke s vremenom koji vodimo od dana kad smo se rodili – “Ovaj dan nećete moći vratiti”.

“Čini se da je terapijska soba jedno od rijetkih preostalih mjesta na kojima dvoje ljudi sjedi u istom prostoru pedeset neprekinutih minuta. Usprkos velu profesionalizma, taj tjedni ritual ja-ti često je najljudskiji susret koji uopće dožive.

(“Možda da porazgovaraš s nekim”, Lori Gottlieb)

Na vrlo zanimljiv način preispitani iskonski porivi svakog čovjeka da se uhvati ukoštac sa životom i smrću te rijetko toliko temeljito analiziran proces psihoterapije glavni su aduti ove knjige. Lori Gottlieb psihoterapiju doživljava i predstavlja kao zrcalnu i višestranu; ona nikako nije jednostran, superioran odnos terapeuta nad osobom koja traži pomoć, već se odvija u paralelnom procesu. “Psihoterapeut će držati zrcalo pacijentima, ali i pacijenti će držati zrcalo psihoterapeutu.” Autorica pronalazi “pukotinu” u univerzalnosti i apsolutnoj primjenjivosti Sartreove izjave “Pakao, to su drugi” utvrđujući kako smo, mnogo češće nego što to mislimo, taj pakao mi, podsjećajući da svatko od nas ima svoje demone i u jednom trenutku sjedi na nečijem kauču i suočava se s njima. Priznaje time i vlastite slabosti kada, nakon brodoloma veze u kojoj se nalazila, i sama u ulozi pacijenta, sjedi na sofi preko puta psihoterapeuta po imenu Wendell i na svom “zrcalnom” putu prema konačnom prihvaćanju prepoznaje slomljeno srce, poricanje, bijeg od odgovornosti i potkopavanje vlastitog integriteta. Prepoznaje i sve one neugodne, nepoželjne kontraučinke koji se mogu javiti u interakciji između psihoterapeuta i njegova pacijenta i, u konačnici, osvješćuje kako je u redu biti u totalnom neredu, kako ne postoji terapija koja će poništiti sve probleme niti spriječiti nove, no pomoći će nam razumjeti same sebe, ukloniti “oštre rubove” i “osloboditi se vlastitih priča o sebi kojima si se ograničavao, kako ne bi ostao uhvaćen u vlastitu zamku; kako bi mogao živjeti svoj život, a ne priču o njemu koju si sam sebi pripovijedao.

Lori Gottlieb piše iskreno i domišljato, ne bježeći od svojih nedostataka, a otkrivanjem vlastite ranjivosti potvrđuje bezvremenost i univerzalnost jedne od osnovnih ljudskih potreba – davanju smisla i vrijednosti vlastitom životu kroz pomirenje sa samim sobom. Tuga je tek jedna, tamna, boja životnog spektra – hoćemo li ostatak obojati istom nijansom ne ovisi uvijek samo o nama. Katkad se moramo prvo odmaknuti od sebe da bismo nešto bolje vidjeli, baš kao što planina izgleda mnogo jasnije i veličanstvenije kad ju gledamo iz daljine.

“Mi smo zrcala koja odražavaju zrcala koja odražavaju zrcala, pokazujući jedni drugima ono što sami još ne možemo vidjeti.

(“Možda da porazgovaraš s nekim”, Lori Gottlieb)

Naziv djela: “Kirurg”

Ime autora: Petra Dvořáková

Naziv izvornika: “Chirurg”

S češkog prevela: Sanja Milićević Armada

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Iz čista mira počnem shvaćati da pakao nije ništa drugo nego ono što čovjek od sebe napravi u životu.”

(“Kirurg”, Petra Dvořáková)

Operaciju, kad nas zadesi nesreća da na istu moramo ići, provodimo u svojevrsnom ništavilu, sedirani i uspavani anesteticima, nadajući se najboljem. Život nam, međutim, ne nudi tu “pogodnost”. U njemu se sve radi “na živo”, prepušteni smo rezu svakog trenutka i svaka propast, samoskrivljena ili ona uzrokovana tuđom greškom, na nama ostavlja ožiljak. Koliko će on biti vidljiv ovisi, naravno, o dubini reza. A dubina reza ovisna je opet o onome što se operira. Ne zasijeca se, naime, jednako loš brak, preljub, ovisnost o alkoholu ili promašena karijera.

Dr. Hynek Grábl, junak novog romana “Kirurg” češke spisateljice Petre Dvořákove, bio je prisiljen napustiti kliniku u Pragu nakon incidenta na radnom mjestu uzrokovanom ovisnošću o alkoholu, a jedina šansa za nastavak kompromitirane karijere jest zapošljavanje na mjestu kirurga u lokalnoj klinici u malom mjestu u blizini granice, što samo produbljuje postojeće obiteljske i financijske probleme. Osim tamne mrlje u liječničkom životopisu, dr. Grábl na novo radno mjesto i u novu životnu sredinu donosi i godine razočaranja i kajanja s kojima su se kirurški precizno spojili i problemi sa sinom adolescentom te spoznaja kako je ljubav prema sumnjičavoj, nezadovoljnoj i vječito frustriranoj supruzi Marketi zapravo izblijedjela prije dugo vremena i postala beskorisnom poput jednog od onih tupfera kojima uporno pritišćemo mjesto uboda nakon vađenja krvi koja je već odavno prestala teći, samo zato što mislimo da bi, ako ga maknemo prerano, krv ipak mogla početi šikljati, a mi bespomoćno iskrvariti jer se nismo još malo strpjeli. Pristajući na (s)trpljenje, Grábl rješava bezizlaznu situaciju vraćajući se alkoholu. Radno okruženje iscrpljuje ga, preljub s mladom kolegicom tek je povremeni bijeg pomiješan s osjećajem krivnje, a moralni mu je kompas izgubio smjer u vrtlogu samopriznanja vlastitog neuspjeha i borbe sa savješću. Tragičan obiteljski gubitak samo dodatno korodira lanac sidra koje dr. Grábla drži za ono što je zamišljao da će njegov život postati. “Barem je nešto u ovome prokletom životu samo moje”, zaključuje u jednom trenutku Hynek Grábl u naručju ljubavnice. Financijski dugovi, alkohol, brak koji nikad nije ispunio očekivanja, naime, stvari su koje su imale njega. On ne očekuje sažaljenje, čak niti pomoć. Svjestan je svakog šava uzrokovanog svojim gubitništvom, svjestan je razočaranja koje je priskrbio sebi i drugima, no ne može si pomoći. Jer, živimo u vremenu opsjednutom uspjehom. I dalje stoji tvrdnja kako je griješiti ljudski, no sve je manje prihvatljivo. Sa stajališta bliskih nam osoba i onog vlastitog. Razumije to i Hynek Grábl kad pomisli da to što supruga nikad zapravo ne vidi kakav je ponekad ima i svojih prednosti. No vidimo li i mi katkad sami sebe kakvi uistinu jesmo? Imamo li hrabrosti priznati sebi što je to što želimo od života, možemo li prihvatiti vlastite pogreške onako kako očekujemo da ih prihvate drugi?

Petra Dvořáková završila je srednju medicinsku školu i diplomirala filozofiju na Filozofskom fakultetu Masarykova sveučilišta u Brnu. U dobi od četrnaest godina odlučila je otići u samostan i tamo ostala četiri godine. Radila je u bolnici kao medicinska sestra, borila se s anoreksijom, brinula o teško bolesnom sinu i, na kraju, uspjela svoje iskustvo pretočiti u snažne i autentične priče, poput “Kirurga”. Gotovo nemilosrdan uvid u rad jedne bolničke ustanove čitatelju je nesumnjivo atraktivan – opisi operativnih postupaka, razgovori u operacijskoj dvorani i izvan nje, “insajderski” uvid u nimalo glamurozan i gotovo uvijek stresan posao koji, kao niti svi drugi poslovi i zanimanja, nije “cijepljen” od nezdravih međuljudskih odnosa, podmetanja, koristoljublja, često nažalost i na štetu pacijenata. No Dvořáková spisateljski vješto umanjuje tu hladnu medicinsku autentičnost okrećući se emocionalnom doživljaju koji je na trenutke vrlo neugodan i potresan, no zahvaljujući glasu posve grješnog i samog vrlo neugodnog dr. Grábla, nezaboravan i protkan, uvijek ću spomenuti, tipično češkim humorom. Sarkastičnim, oporim i nezamjenjivo duhovitim. Onim kojim je glavni junak u jednom trenutku sposoban priznati da mu se čini da mu je alkohol jedino što mu je potrebno u životu. “Isključiti sve oko sebe, razrezati petlju beskonačnoga filma života, gdje u prošlosti leži golemi teret, koji ću do kraja vući za sobom.”

I na kraju, teško je ne zapitati se je li naše, tipično ljudsko ponašanje, uistinu tako grozno kako ga Dvořáková opisuje, ili je tek riječ o spisateljskoj opsjeni koja bi nas trebala potaknuti na razmišljanje? Tko smo mi kad nismo u očima drugih?

Recenzija: “Kirurg”, Petra Dvořáková