Naziv djela: “Djela iz očaja”
Ime autora: Megan Nolan
Naziv izvornika: “Acts Of Desperation”
S engleskog prevela: Mirna Čubranić
Godina izdanja: 2023.
Nakladnik: Hena com
“Posredovanje u vlastitu žrtvovanju samo je dio onog što znači biti žena. Iskoristiti ga ili ga poreći, mrziti ga ili ga voljeti, i sve to odjednom. Biti žrtva dosadno je svima koji su u to uključeni.“
(“Djela iz očaja”, Megan Nolan)
Toksična veza – ona koja čini da se u nekom odnosu osjećate nepodržano, neshvaćeno, omalovaženo ili napadnuto.
Odnosi koji uključuju fizičko ili verbalno zlostavljanje nedvojbeno su definirani kao toksični. Ali postoje i drugi, suptilniji, znaci toksičnog odnosa:
- Dajete više nego što dobijete, zbog čega se osjećate obezvrijeđeno i iscrpljeno; veza utječe na vaše samopouzdanje.
- Depresivni ste, ljuti ili umorni nakon razgovora ili boravka s drugom osobom.
- Izvlačite ono najgore jedno u drugom.
- Ulažete mnogo vremena i truda pokušavajući oraspoložiti drugu stranu.
- Uvijek ste vi krivi. Druga strana preokreće stvari tako da njihove greške odjednom postaju vaša krivica.
Ipak, samo strane u određenom odnosu mogu reći nadmašuje li ono loše u vezi njezine prednosti.
Neimenovana irska žena u srednjim dvadesetima u vezi je s Ciaranom, muškarcem koji “nije bio samo neobično lijep, nego je i zračio nekom neizmjernom smirenošću” i kojeg će “gotovo čitavog njihovog zajedničkog života smatrati boljim od sebe i u bitnim i u nebitnim stvarima.” Možda će upravo stoga uporno ostajati u vezi, toksičnoj, nezadovoljavajućoj, neispunjavajućoj, ponižavajućoj, do trenutka u kojem nam se kao čitateljima-svjedocima, počinje gotovo gaditi njezina servilnost, mazohizam, pristajanje, podcjenjivanje, zatomljivanje vlastitog jastva koje kao da se utapalo u posve običnom muškarcu, zapravo nezrelom i nesređenom u vlastitim nesigurnostima i frustrirajućoj nerazriješenoj ljubavnoj prošlosti. Paradoksalno, dok progovara o tuzi, opsesiji, alkoholizmu, seksualnom zlostavljanju, poremećajima prehrane i, u konačnici, podvlači crtu pod svoju vezu s Ciaranom zaključujući kako “ne može reći da je s Ciaranom bilo više dobrih nego loših trenutaka, i da je zato ostala“, njezina je samoosviještenost zapanjujuće smislena i izražajna.
„Osjećaj zaljubljenosti najsličniji je osjećaju nade; pročišćene, jasne nade koju sam ne možeš proizvesti.“
(“Djela iz očaja”, Megan Nolan)
Megan Nolan, irska novinarka i spisateljica, “Djelima iz očaja” u čitatelja izaziva nelagodu, strah prepoznavanja nekog dijela prošlog ili sadašnjeg sebe koji je nekad, u nekoj od vlastitih intimnih veza, pokušavao definirati sebe kroz drugoga, svodio se na Petrijevu zdjelicu u kojoj je trebalo biti uzgojeno neko njegovo bolje, usavršenije “ja”. Veza u kojima se zahtjevnost svodi na ništicu, partnerove potrebe i htijenja potpuno zatomljuju sve što bismo mogli biti kad bi jednostavno živjeli ono što sámo želi izaći iz nas. Dovoljno je da svo to samovoljno ponižavanje natjera drugoga na ljubav (onu koja je natopljena sažaljenjima, brojnim “molim te” i “ostani”; sve dok se partner, umjesto samopoštovanjem, ne pobijedi pokornošću, dok ga se ne iscrpi vlastitom slabošću). “Nikad nije postojala nijedna droga, nijedan prijatelj ni hrana koji su se mogli mjeriti s time.“
Glavna protagonistica “Djela iz očaja” silno želi stvoriti okolnosti u kojima se u nekome može izazvati svojevrsna ljubav, a Nolan ju portretira kroz vezu izopačenu opsesijom i samoprijezirom, izlazeći iz okvira tradicionalnih ljubavnih priča, zamagljujući granicu između moći i požude, dok ženin erotski kapital oblikuje njezin identitet i iskustvo.
Ova vrsta ljubavi dijete je djela iz očaja, onih koja, baš kao i rat ili mučeništvo, zahtijevaju voljnost samožrtvovanja. Lakoća kojom to čini Nolaničina heroina mučna je, no ne i nemoguća; njezini postupci i osjećaji neodoljivo i zastrašujuće podsjećaju na onu “čovjek sam, ništa ljudsko nije mi strano“, pa nam čudna strast koja paralelno s dijelovima čistog samoponiženja podrhtava cijelim romanom, ostavlja gorak okus u ustima, dajući naslutiti kako se od svega moguće spasiti, osim od sebe.
“Tad sam pomislila da su svi ti trenuci bili samo to: olakšanje. Uvijek su bili olakšanje zbog odsutnosti onoga čega sam se bojala, običnih, uistinu svakodnevnih stvari: njegove hladnoće i ignoriranja, prezira i mržnje…
Užitak često nije bio užitak; bio je olakšanje od boli. Bio je omatanje zavojima i dobar osjećaj kad se zavoji skinu, bio je rupa koju si sam izdubiš u nozi da osjetiš kako zacjeljuje.“
(“Djela iz očaja”, Megan Nolan)
Recenzija: “Djela iz očaja”, Megan Nolan
Blog Write Owl 0