Recenzija: “Selfie”, Karmela Špoljarić

Naziv djela: “Selfie”

Ime autora: Karmela Špoljarić

Godina izdanja: 2025.

Nakladnik: Hena com

Tko smo kad nas nitko ne gleda?
Ili još važnije – tko smo kad nas svi gledaju?

U vremenu u kojem se svaki trenutak može pretvoriti u sadržaj, a svaka emocija u story, lako se gube granice između privatnog i javnog, stvarnog i filtriranog. Selfie kultura nije samo pitanje taštine – ona je zrcalo društva kojemu je (samo)potvrda draža od istine.

Nekad su se intimni trenuci čuvali za dnevnik, bliske prijatelje ili tišinu vlastite sobe. Danas ih dijelimo javno, kroz filtere, društvene mreže, uz glazbenu podlogu. Selfie više nije samo fotografija – on je izjava, performans, poziv na pažnju i potvrdu. U digitalnom dobu, postajemo sve manje prisutni u vlastitom životu, a sve više dijelom tuđih ekrana.
Psihologija iza selfija nije tako jednostavna kakvom bi se mogla učiniti; iza savršeno namještenih kadrova krije se potraga za identitetom, prihvaćanjem i – paradoksalno – stvarnošću. Ako nešto nije snimljeno, kao da se nije ni dogodilo. Ako nije objavljeno, možda i nije vrijedno. Samopouzdanje postaje izravno povezano s brojem srca ispod slike. I što više pažnje dobivamo, to više želimo – stvarajući tako začarani krug ovisnosti o validaciji.

Hrvatska spisateljica Karmela Špoljarić nadahnuće za svoju najnoviju zbirku priča naslovljenu upravo Selfie pronašla je u, kako sama kaže, „raskoraku između stvarne i virtualne osobnosti ljudi“. U jedanaest je kratkih priča predstavljen „obrazac virtualne nadogradnje vlastitog života“; seciran je narcisizam selfie kulture, ali i otkrivena mnogo složenija istina. Ljudi ne dijele fotografije zato što misle da su posebni, već zato što se boje da nisu. Uređivanje slike, biranje pravog filtera, dodavanje dovoljno zanimljivih „rekvizita“ i brisanje onih „neuspjelih“ pokušaja zapravo su znakovi nesigurnosti, ne egocentričnosti. Digitalna slika postaje maska koja nam ne služi za pokazivanje, već za skrivanje iza nje.

Špoljarić, stoga, u svojim pričama ne bježi od krajnosti, od bolnih udaraca u srazu stvarnog i virtualnog, likovi njezinih priča ljudi su koje poznajemo, možda oni s kojima nerijetko popijemo kavu prožetu predugim trenucima nelagode, jer umjesto sugovornika u opuštenom razgovoru postajemo nijemi promatrači beskrajnih selfieja naših sugovornika koji ne razgovaraju niti proživljavaju trenutke. Tek ih bacaju u uzništvo prihvaćanja nepoznatih ljudi, onih koji baš kao i mi, nikada neće saznati kakvog je okusa bila nepopijena kava.

Sve je show: doručak, trening, zalazak sunca, prekid veze, čak i smrt. Intimnost se više ne dijeli – ona se monetizira. Pretvorena je u sadržaj koji mora „dobro proći“, bez obzira na cijenu. Priče poput Lutka ili Freye, koja je utemeljena na istinitom događaju, u sebi nose mračnu stranu, onu koja je svoje lice pokazala u trenutku kad smo nehotice ili namjerno zaboravili postaviti granice. Freya, ženka morža zalutala u zaljev Osla, uspavana je iz „humanih razloga“ pred očima javnosti; nije lovljena, nije joj pružena prilika za bijeg, jednostavno je odstranjena bez prilike da se bori, odbačena i ubijena, jer je činila ono što životinje često čine: vjerovala je ljudima.
Gdje završava autentičnost, a počinje predstava? Kada počnemo uređivati svoje emocije, kao što uređujemo slike, gubimo doticaj s onim stvarnim u nama. Selfie sam po sebi nije problem – on može biti zabavan, kreativan, način izražavanja. Problem nastaje kad postane osnovno sredstvo vrednovanja sebe. Kad broj pratitelja određuje koliko smo voljeni, a lajkovi zamjenjuju istinsku ljudsku povezanost.

U trenutku kad uređujemo ne samo svoj izgled, već i raspoloženje, pitanje je: koliko nas ostaje stvarno?
Karmela Špoljarić zbirkom Selfie je nedvojbeno pokazala kako je virtualni svijet značajan dio nas, njegove su prednosti goleme i gotovo neiscrpne, no jasno nam je dala do znanja kako je krajnje vrijeme da postavimo granice. Da ponekad zadržimo trenutak za sebe. Jer prava intimnost ne traži svjetla reflektora. Ona postoji tiho, izvan dohvata kamere. I upravo tamo, možda, leži ono što smo zaboravili tražiti – stvarni osjećaj povezanosti.

Putovanje te ostavi bez teksta, a onda te pretvori u pripovjedača, kaže stara izreka. Upoznavanje novih zemalja, ljudi, običaja, i danas je svojevrsno osvajanje; prvo putovanje u nepoznato možda od putnika ne zahtijeva mač ili jurišnu konjicu, granice su, naime, odavno otkrivene i zacrtane, no od suvremenog „otkrivača“ traži da gleda dalje, osjeća dublje i još se jednom usudi izgubiti ne bi li pronašao nešto novo. Upoznavanjem novog i drukčijeg – zemlje, ljudi i kulture, i putniku-namjerniku i ambicioznijem skitniku, pruža posve jedinstven pogled u svijet, onaj u kojem upoznavajući tuđe, bolje razumije svoje – kulturu, društvo, vlastitu ulogu u njemu. Jedan od najplodnijih hrvatskih putopisaca 19.stoljeća, Adolfo Weber Tkalčević, vođen krilaticom „Upoznaj samog sebe“, koja potječe iz antičke filozofije (gnothi seauton), prepoznao je dublju svrhu putovanja: tek kroz promatranje svijeta možemo zaista sagledati vlastiti identitet, svoje granice i vrijednosti.

Možemo li onda putovanje nazvati svojevrsnom umjetnošću, kreativnim procesom? Ili su putopisi, pak, svjedočanstva ljudske znatiželje, zapisi o susretima s nepoznatim koji nas uče da su granice uglavnom izmišljene, a razlike samo prilika za razumijevanje?

Jasen Boko, diplomirani profesor književnosti, dramaturg, i jedan od najpoznatijih hrvatskih putopisaca („Latinskom Amerikom uzvodno“, „Na putu svile“, „Život i smrt uz svetu rijeku“, samo su neka od njegovih putoknjižja) smatra kako se putovanje ne može generalizirati. „Nije svako sjedanje u vlak, zrakoplov ili automobil i udaljavanje od kuće, putovanje koje bi moglo dovesti do velikih riječi poput „kreativnog procesa“ ili „umjetnosti“. Turističko krstarenje na velikom kruzeru i nije neki kreativni proces, ali opet – sve je individualno. Postoje ljudi koji putuju zbog „kreativnog procesa“, ali i oni koji vole biti vođeni, kao paket.“ Sličnog je mišljenja i Riana Petanjek, novinarka i putopisna blogerica, autorica knjiga „Slane banane“, „Do kraja svijeta i natrag“ i „U sjevernom filmu“. „Ne bih baš miješala umjetnost, kreativni proces i putovanja, no svakako je istina da su naša putovanja odraz naših osobnosti. Primjerice, dvije će osobe na potpuno istom putovanju primijetiti ili doživjeti potpuno različite stvari. Naime, tijekom putovanja naročito dolazi do izražaja ona izreka da je ljepota u očima promatrača.“

Nekad su putopisci bili rijetki svjedoci nepoznatih krajeva, dok danas svatko može podijeliti svoje putovanje putem blogova i društvenih mreža. Ipak, književni putopis i dalje ima posebnu vrijednost jer nudi dublju refleksiju, stil i perspektivu. Naime, iako se temelji na opisivanju vanjskog svijeta, mnogi autori putopis koriste i za introspekciju (poput, primjerice, Brucea Chatwina koji u djelu „U Patagoniji“ ne piše samo o krajoliku, već o vlastitoj potrazi za smislom i identitetom). Putovati je, rekli bismo, lako, no „ukoričiti“ putovanje, sve viđeno i doživljeno prenijeti na papir, može se pokazati izazovom za sebe; putopisi nisu turistički vodiči – ključ je u bilježenju malih, neočekivanih trenutaka: mirisa ulične tržnice, svitanja u kakvom selu na kraju svijeta, izraza lica slučajnog prolaznika. „Ljudima koji su dobri s riječima ili nekim vizualnim izražavanjem, fotografijom ili videom, nije toliko teško, no nekom tko nije vješt u tome sigurno može biti izazov. Zapravo, prilično je zahtjevno, primjerice, putovanje od nekoliko tjedana sažeti u nekoliko minuta videa, a da bude dobro, zanimljivo i da ima smisla. Isto vrijedi i za papir, na kraju je najteže odabrati što će izaći van, a da to ne bude puko prepričavanje svega doživljenog“, zaključuje Riana Petanjek.

Ljudi su oduvijek zapisivali svoja putovanja – od Herodotovih opisa drevnog svijeta do Marka Pola i njegovih priča o Dalekom istoku. Putopis nekada bio je otkrivanje nepoznatog, njegova je uloga imala prvenstveno istraživačku i dokumentarnu ulogu; putnici su bilježili običaje, arhitekturu, jezik i društvene norme stranih krajeva, često sa dozom egzotike ili čak predrasuda. Danas putopisi često miješaju žanrove – mogu biti dnevnički zapisi, eseji, memoari ili sociološke analize. Također, internet je svakome pružio priliku da piše putopis putem blogova i društvenih mreža, čime se izgubila ekskluzivnost nekadašnjih putopisaca, ali se povećala raznolikost glasova i perspektiva.

„Putopis leži u samom temelju književnosti; većina prvih knjiga upravo su putopisi, od Odiseje i Gilgameša pa do Zoranićevih Planina ili Hektorovićevog Ribanja i ribarskog prigovaranja. Putopis je oduvijek bio popularna forma, a putopisci baš i nisu bili „objektivni“; egzotični, često sasvim izmišljeni događaji i ljudi uvijek su imali dobru „prođu“ u vremenima kad se baš i nije putovalo. Nije uzalud Milijun Marka Pola, iako je pun potpuno izmišljenih opisa stvari i ljudi, stoljećima, uz Bibliju, bio jedna od najtiskanijih knjiga. Putopis nekad bio je jedini prozor u svijet, danas je taj prozor televizija, ali opet se pišu putopisi, jer još uvijek ima slabo poznatih i turistički nedodirnutih destinacija. Ali kako putopis smatram punopravnom književnom formom, ono što po mom sudu čini dobar putopis, nije opisana destinacija, nego kvaliteta autora i književnosti koju piše. A naravno da, nekad kao i sad – svaki putopis nije književnost. Koji jest, a koji nije znat ćemo tek kad prođe neko vrijeme. Svaki putopis nužno odražava samog autora, a uz literarni talent, bitno je i to što taj putopisac zapravo ima reći, izvan opisa egzotičnih krajeva i ljudi“, objašnjava Jasen Boko.

Pravi putnik ne traži sigurnost, već mogućnost da ga svijet iznenadi – vjetrom koji nosi nepoznate mirise, cestom koja ga vodi dalje nego što je planirao, ljudima čiji osmijeh govori jezikom koji ne treba prijevod. Ponekad najveća pustolovina nije ona koja nas vodi daleko, već ona koja nas mijenja toliko da, kada se vratimo, drugim očima gledamo svijet, ali i sebe; razbijamo predrasude i odričemo se uvriježenih stavova. Moji sugovornici nose tragove svakog od svojih putovanja, no neki su od njih ipak dublji i trajniji. Jasen Boko pamti putovanje krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. „I prije toga putovao sam cijelom Europom auto-stopom, no onda sam našao odlično plaćen ljetni posao na krajnjem sjeveru Norveške, u tvornici ribe. Taj mi je posao omogućio dalje putovanje, pa sam putovao godinu i pol, preko Bliskog istoka, značajnog dijela Azije, sve do Australije. Kad sam tamo ostao bez novca, našao sam novi posao i zaradio za povratak – u Norvešku. Na putu sam ukupno bio godinu i pol, i to je u mojim kasnim dvadesetima promijenilo moj pogled na putovanja, ali i na sebe. Iako sam bio na svim kontinentima, Azija, posebno Indija, mi je najviše prirasla srcu, možda baš zbog tog putovanja. I od tada putujem. Nemam baš toliko vremena kao nekad – ali putujem.“

Američka Route 66 bila je pak, sudbonosna za Rianu Petanjek. „Mislim da sam se s Route 66 vratila kao potpuno drukčija osoba, s toliko drukčijim pogledima na Ameriku i mnoge druge stvari. Tu je onda i život u Indiji i višemjesečni boravak u Južnoj Americi; boravak u tim zemljama poljuljao mi je sve što sam mislila da znam o životu, sebi, svijetu… Svako pravo putovanje vas pomakne u nekom smjeru, no, realno, u njemu ste i dalje turist.“

“Za mnoge je turizam, manje ili više klasičan, jedina mogućnost putovanja i zašto ih zbog toga osuđivati. Svi imamo pravo na odabir. Ipak, ja se često smatram putnikom jer me najviše raduju putovanja stazama gdje nema turista. I bez obzira na svu globalizaciju i prodor turizma kao propulzivne gospodarske grane posvuda, i danas je ostalo mnogo mjesta koja turistima nisu zanimljiva ili ih smatraju opasnima. I tako će uvijek biti. Ali po stoti put ponavljam: dobar putopis ne karakterizira egzotična destinacija nego literarna kvaliteta i možda još više osobnost samog putnika i njegova sposobnost da svoje doživljaje uobliči u zanimljivu knjigu. Pa Xavier de Maistre je napisao putopis “Putovanje po mojoj sobi”, a da se nije pomaknuo iz te sobe.”

Jasen Boko
Putovanje na papiru: Kad riječi postanu prozori u svijet
Recenzija: “Male milosti”, Dennis Lehane

Naziv djela: “Male milosti”

Ime autora: Dennis Lehane

Naziv izvornika: “Small Mercies”

S engleskog perevela: Nevena Erak Camaj

Nakladnik: Sonatina j.d.o.o.

Godina izdanja: 2024.

„Nije to bio očaj onoga koji je ostao bez nade, nego onoga koji je zaboravljen. Prvi je očaj slabost, a drugi oštrica noža. Oni koji odustaju su žrtve, ali oni napušteni postaju osvetoljubivi.“

(“Male milosti”, Dennis Lehane)

Dennis Lehane, američki pisac proslavljen romanima Mistična rijeka i Gone Baby Gone svojedobno je izjavio kako bi mu roman Male milosti, objavljen 2023. godine, mogao biti i posljednji kojeg će napisati. Obrazložio je to činjenicom da je društvena osoba i da mu nije prirodno provoditi vrijeme sam u sobi pišući, te kako su Male milosti nastale iz unutarnje potrebe za pripovijedanjem baš ove priče, smještene u Boston 1974., u vrijeme kontroverzne desegregacije javnih škola putem sustava autobusnog prijevoza učenika. Ova politika, uvedena sudskom odlukom 1974. godine, imala je za cilj integraciju škola, ali je naišla na snažan otpor bijelih radničkih zajednica, posebice u južnom Bostonu (irsko-američka enklava Southie), u kojem se i odvija radnja romana.

Male milosti proizašle su i iz potrebe za analizom složenih odnosa rase, klase i identiteta kroz priču majke koja traži svoju nestalu kći, iz nužnosti pisanja o snažnoj sprezi između mračnih strana ljudske prirode i društvenih tenzija koje su sjekle olujne valove tih turbulentnih bostonskih godina, i, konačno, Lehaneovih sjećanja na vlastito djetinjstvo u Bostonu tijekom 1970-ih.

U to je vrijeme, naime, Boston je bio duboko podijeljen po rasnim linijama, a odluka o desegregaciji izazvala je val prosvjeda, nasilja i političkih sukoba, koji su kulminirali napetostima između afroameričke zajednice i irsko-američkih stanovnika. Lehane svakom idućom stranicom sve intenzivnije prenosi osjećaj bijesa, nesigurnosti i otpora prema promjenama, ispitujući kako političke odluke utječu na živote običnih ljudi, poput onog Mary Pat Fennessy, utjelovljenja frustracije i boli radničke klase i zatočenice unutarnjeg sukoba između vlastitih predrasuda i osjećaja bespomoćnosti, čija sedamnaestogodišnja kći Jules nestane nakon jednog večernjeg izlaska, ili pak Calliope Williamson, majke Auggieja Williamsona, mladog Afroamerikanca koji iste te večeri strada pod nerazjašnjenim okolnostima.

„Kad si mali i kad te krenu filati lažima, nikad ti ne kažu da su to laži. Kažu ti da je tako kako je. Bio to Djed Božićnjak, ili Bog, ili brak, ili što smiješ i što ne smiješ. Kažu ti da su Poljaci ovakvi, da su Digići onakvi, a da ne govorim o tome kakvi su Meksići ili crnčuge, nije im za vjerovati. I kažu ti da je to Tako. A ti si malu i misliš: Pa ja želim i da je meni Tako. Sigurno ne želim da mi ne bude Tako. Moram s tim ljudima živjeti do kraja života. I ugodno je ondje. Jako ugodno. A u ostatku svijeta? Jebeno ružno. I onda to tako prihvatiš, kužite?“

(“Male milosti”, Dennis Lehane)

U Malim milostima pojedinci postaju taocima političkih i društvenih previranja, kolateralnom štetom odluka političkih elita koje nerijetko zanemaruju njihove stvarne posljedice po marginalizirane zajednice. “Što će se promijeniti? Kad će se promijeniti? Ljudi ne ubijaju bližnjega svoga. Barem ne olako. Jednostavno je tako… Druge ubijaju s lakoćom. I… i… i to se ne može promijeniti ako nas ne smatraju bližnjima. Ne može se promijeniti ako nas vide kao druge.”

Dennis Lehane i ovim je romanom pogodio srž, podsjetio nas “kako je neobično kako se najgori među nama naizgled ni po čemu ne razlikuju od onih najboljih“; male su milosti otoci usred oceana nasilja, gubitka i mržnje; kompromisi koje činimo da bismo preživjeli, sačuvali dostojanstvo usprkos društvenim i osobnim pritiscima.

Potraga za nadom i iskupljenjem uvijek je najneizvjesnija i najopasnija; na tom putu ljudskost nerijetko postaje tek trag mrvica kojim se pokušavamo vratiti tamo otkuda smo krenuli, naizgled neokaljani i slobodni od nepravde, no nikada se ne vraćamo isti. Jednom poravnati, računi su gotovo uvijek naplatili mnogo više od onog što smo bili spremni dati.

Naziv djela: “Ledom okovana”

Ime autora: Ariel Lawhon

Naziv izvornika: “The Frozen River”

S engleskog preveo: Marin Popović

Godina izdanja: 2024.

Nakladnik: Perga

Kad se 1789., u Hallowellu, u zaleđenoj rijeci Kennebec pojavilo tijelo okovano ledom, a mjesna primalja Martha Ballard pozvana da ga pregleda i utvrdi uzrok smrti, mnoge će tajne izaći izvan zidova kuća što su se smjestile u sjenama gustih šuma tog malog grada u državi Maine. Usred surove zime i još surovijeg muškog svijeta jedna će žena uhvatiti početak klupka u koje se uplelo toliko mnogo više od ubojstva i smrti koja izranja iz leda već s prvim rečenicama; iz zapetljanih će se niti osloboditi i obespravljenost žene tadašnjeg vremena, ali i njezina moć da se tom vremenu usprotivi; i važnost čuvanja tajni i nužnost njihova izlaska na vidjelo; i činjenica kako su “sitnice počinjene iz ljubavi, jednako važne kao i stvari koje pune novinske stupce i povijesne knjige”.

“Ledom okovana” nadahnuta je stvarnim događajima, no kako autorica Ariel Lawhon ističe, nije temeljena na njima. Naime, Martha Ballard doista jest živjela od 1735. do 1812. i bila primalja u Hallowellu. Bila je i pratetka Clare Barton, utemeljiteljice Američkog crvenog križa i praprabaka Mary Hobart, jedne od prvih liječnica u SAD-u. I baš kao u knjizi, pisala je dnevnik u koji je marljivo dokumentirala “svoje molitve, sate izgubljena sna, činove milosrđa i samilosti”, ali i “uživala u svakodnevnim teškoćama i malim milostima običnog života i bilježila ih”, te koji kao takav predstavlja jedinstveno medicinsko i životno naslijeđe ostavljeno budućim vremenima i naraštajima. No prema riječima Ariel Lawhon, otprilike dvadeset i pet posto romana autoričina je inačica onoga što se moglo dogoditi. Vremenski okviri ponešto su mijenjani, neki su likovi i događaji popunili praznine i istjerati pravde koje je povijest propustila. Martha Ballard po svemu je bila obična žena vremena u kojem joj je bilo suđeno roditi se i živjeti; bila je “predana kršćanka i skromna njegovateljica” i “požrtvovna majka i blaga žena s osjećajem za dužnost”.
Bila je, međutim i žena “kojoj je zbog inteligencije ponekad bilo teško prisustvovati bogoslužju ili se pokoriti gradskom liječniku”. Gajila je “snažno zanimanje za anatomiju, uslijed čega je bila sposobna promatrati obdukcije kao i plakati nad mrtvima”. Povijest ju pamti kao “hrabru ženu koja nikada nije naučila zadržati se na leđima svoga konja”; “praktičnu ženu prodorna pogleda koja je zadržala vjeru u pravdu”.
Bila je pismena i inteligentna.
Pomogla je donijeti na svijet 816 djece u više od tisuću porođaja, pritom nijednom ne izgubivši rodilju.
Bila je supruga i majka šestoro djece, a opet je, protivno svim nastojanjima tadašnjeg vremena, uspjela pronaći ravnotežu između obiteljskog života i posla koji je zdušno obavljala (primijetit ćemo kako je ovo potonje atavizam koji se prečesto pojavljuje i u današnjem vrlom novom svijetu).

Martha Ballard bila je žena koja je na više od 1400 stranica dnevnika uporno i kontinuirano punih dvadeset i sedam godina bilježila svoj život, i tako si osigurala mjesto u budućnosti, pobrinula se da ne postane “ona koja je trebala nestati iz povijesti” kao mnoge prije i poslije nje. Njezina je svakodnevica zahvaljujući dnevniku postala vremenska crta u kojoj je jedan običan život nadrastao povijest i stigao do čitatelja-namjernika u jednom posebnom književnom djelu.

“Ledom okovana” mogao bi se nazvati misterijem, kriminalističkim romanom, dramom, pričom nadahnutom poviješću i ispisanom vještim, pitkim jezikom. Mogao bi biti još jedna potvrda kako Ariel Lawhon, ljubimica književne kritike, kako joj često tepaju, sjajno piše povijesne romane. No “tajna” ovog djela ipak je malo drukčija. Njegova je srž Martha Ballard, jedna od središnjih figura povijesti države Maine, žena koja je uspješno izvojevala brojne bitke koje su morale voditi žene kolonijalnog razdoblja, i čija je snaga i volja, iako mnogo tiša, bila jednako razorna kao ona pucanja ledenih okova na rijeci Kennebec pred sam kraj zime u Maineu.
Nadživjeli su je djeca, suprug Ephraim Ballard i povijest koju je pomogla stvarati.

Recenzija: “Ledom okovana”, Ariel Lawhon
Recenzija: “Drveće”, Percival Everett

Naziv djela: “Drveće”

Ime autora: Percival Everett

Naziv izvornika: “The Trees”

S engleskog prevela: Tatjana Radmilo

Godina izdanja: 2024.

Nakladnik: Hena com

“Southern trees bear a strange fruit
Blood on the leaves and blood at the root
Black bodies swingin’ in the Southern breeze
Strange fruit hangin’ from the poplar trees.

Pastoral scene of the gallant South
The bulgin’ eyes and the twisted mouth
Scent of magnolias sweet and fresh
Then the sudden smell of burnin’ flesh.”

(Billie Holiday, “Strange Fruit”)

Emmett Till imao je samo četrnaest godina kada su ga 28. kolovoza 1955., pretučenog do neprepoznatljivosti, upucanog u glavu i vrata bodljikavom žicom vezanog za 35 kilograma težak metalni ventilator stroja za obradu pamuka, izvukli iz rijeke Tallahatchie u Moneyu, u državi Mississippi. Ubili su ga Roy Bryant i njegov polubrat J.W. Milam, jer je Carolyn Bryant, Royeva supruga, izjavila kako je dječak, dok je kupovao u trgovini u vlasništvu dotične i već spomenutog Roya, zazviždao za njom i uputio joj neprimjeren komentar. Nitko nikad nije dokazao da se tako uistinu i dogodilo, no pravda je bila “zadovoljena”, jer je porota, sastavljena isključivo od bijelih muškaraca, presudila nevinost u korist ubojica. I nitko nikad nije osuđen za otmicu i ubojstvo ovog afroameričkog dječaka. “Pogrešna” je boja kože, naime, bila osuda sama po sebi. Njegova je majka, Mamie Till-Mobley, tijelo sina tijekom pokopa izložila u otvorenom lijesu, kako bi ono što je ostalo od lica dječaka na pragu mladosti poslužilo kao opomena svakome tko ima snage i časti pogledati u nezadovoljenu pravdu.

“Sad ću umrijet, na neko vrijeme. Ali ću se vratit. Svi ćemo se vratit.”

(“Drveće”, Percival Everett)

Američki pisac Percival Everett u to je lice pogledao desetljećima poslije, napisavši roman “Drveće” (svoj dvadeset i drugi po redu!), snažnu satiru koja u sadašnjicu priziva povijest rasne mržnje i linča u SAD-u, i u kojoj suvremeni bijelci plaćaju grijehe svojih predaka. Čvrsto vezan upravo za slučaj Emmetta Tilla, Everett na slučaj koji pravda nikad nije dosegnula, stavlja interpunkciju mnogo snažniju od točke. Slobodan od, kako sam u mnogim intervjuima ističe, bilo kakvog pokušaja kategoriziranja romana na pripovijest o “crnima” i “bijelima”, o potlačenim robovima i okrutnim gospodarima, o osveti i vraćanju dugova, autor više od pola stoljeća starom ubojstvu daruje svojevrsno razrješenje koje vješto balansira između magijskog realizma, već spomenute satire i eksplicitnih opisa mjesta zločina. Everett piše nevjerojatno lako, njegov izričaj na trenutke je neopisivo humorističan, silno dirljiv, duboko dvosmislen, i nabijen nekim prigušenim bijesom prema američkoj rasnoj politici. Everettovo “Drveće” ne prikriva svoju simboliku; već u samom naslovu evocira grane stabala koje se pod varljivim južnjačkim suncem povijaju pod težinom tijela crnaca desetljećima progonjenih i ubijanih zbog mržnje koja je već odavno sama sebi svrhom. Podsjeća, međutim i na drugu vrstu stabala – na ona obiteljska. Na naraštaje crnih stanovnika koji su platili životom ono što ne bi smjelo imati cijenu.

Slučajno ili namjerno, radnja romana smještena je u 2018. godinu, istu onu u kojoj je svoja vrata u Alabami otvorio Nacionalni spomenik mira i pravde, neformalno poznat i kao Nacionalni spomenik linču, podignut u spomen crnim žrtvama linča u Sjedinjenim Državama, čija je svrha biti stalnim podsjetnikom na rasne zločine u prošlosti te zagovarati društvenu pravdu u Americi. S posve specifičnom i vrlo dojmljivom kombinacijom kriminalističke priče, horora, humora i britkog jezika, “Drveće” ostaje romanom kojeg je teško prestati čitati, a gotovo nemoguće zaboraviti.

“Alabama’s gotten me so upset
Tennessee made me lose my rest
And everybody knows about Mississippi, goddam…”

(Nina Simone, “Mississippi goddam”)

Naziv djela: “Trofej”

Ime autora: Gaea Schoeters

Naziv izvornika: “Trofee”

S nizozemskog prevela: Svetlana Grubić Samaržija

Godina izdanja: 2024.

Nakladnik: Hena com

“Jer u tome se krije razlika između dobra i zla: čiji je prst koji pritišće okidač.”

(“Trofej”, Gaea Schoeters)

Otkad je 2015. u Nacionalnom parku Hwange u Zimbabweu okrutno ubijen legendarni lav Cecil, vođa čopora kojeg su lovci, kojima je Walter J. Palmer, stomatolog iz Minnesote, platio 55 000 američkih dolara, hranom namamili izvan teritorija parka, ranili samostrelom, a zatim gonili punih 40 sati prije nego što su ga dokrajčili vatrenim oružjem, pa mu odrubili glavu i oderali kožu, sve je intenzivnija pozornost medija usmjerena na trofejni lov, konkretno na organizacije za zaštitu prava životinja i njihove zahtjeve da se trofejni lov zabrani. Međunarodna udruga za očuvanje prirode i prirodnih bogatstava (IUCN) priznala je kako loše reguliran trofejni lov može biti prijetnja za lokalne populacije pojedinih vrsta, a naročito su se ugroženima pokazali lavovi i leopardi. Međutim, IUCN-ova tzv. Crvena lista također naglašava da trofejni lov ne predstavlja značajniju prijetnju nijednoj vrsti na globalnom nivou – glavne opasnosti su, naime, gubitak staništa, uništavanje područja divljine, smanjenje populacije plijena i krivolov. Također, dokazano je kako trofejni lov potiče očuvanje mnogih vrsta, motivirajući vlasnike zemljišta da rade na očuvanju staništa i zaštiti populacije divljači. Postoji opasnost da ukidanje trofejnog lova, bez osiguravanja adekvatnih alternativnih izvora prihoda, čak izazove mnogo veće probleme. Jer, “ovdje u Africi, vrijedno je zaštititi samo ono što ima ekonomsku vrijednost”. Međutim, još se jedno pitanje, osim zakonskog i ekološkog, snažno provlači tematikom trofejnog lova. Ono moralno.

Upravo se njime u romanu “Trofej” pozabavila belgijska spisateljica Gaea Schoeters. Ona pripovijeda priču zapadnjačkog lovca u Africi; gospodin Hunter White utjelovljenje je svijeta u kojem je većina toga virtualna, lažna i dostupna novcem, “Bijeli lovac” na vrhu je hranidbenog lanca, osjećaj superiornosti nad domaćim stanovništvom ne sprječava ga ipak da se istodobno divi njihovoj bliskosti s prirodom i njihovoj vještini lovaca. U seoskoj zajednici Hunter prepoznaje upravo onu izvornost, autentičnost koja mu nedostaje u svijetu iz kojeg dolazi. Njegova je Afrika “kapitalistički postkolonijalni san”, njihova je Afrika okrutna i velikodušna istodobno, u njoj ljudski život ima drukčiju vrijednost, lovac i lovina pokoravaju se zakonu prirode bespogovorno i pomirljivo, daleko od Amerike koja je “od kompetitivnosti napravila religiju”. Hunter White nije, međutim, tek antipatični bijeli lovac pun predrasuda i stereotipa o Africi. Gaea Schoeters pobrinula se za njegovu visoku lovačku etiku, za njegov lov isključivo na stare i slabe životinje, one koje više neće davati potomstva, za svojevrsnu principijelnost koja se miješa sa sveprisutnim divljenjem vlastitoj nadmoći.

“On, Hunter White, stoji na rubu svijeta kojim nikad prije jedan bijelac nije hodao. No ne osjeća se kao uljez; koliko je god pod dojmom okoline, ona u njemu ne pobuđuje poniznost. Naprotiv, silno ga uzbuđuje pomisao da je ovdje prvi. Preplavljuje ga euforija istraživača ili pionira: osjećaj da je ovo njegova zemlja, jednostavno zato što njome kroči.”

(“Trofej”, Gaea Schoeters)

Hunter White ispunio je snove o lovu na “velikih pet”; lav, afrički slon, afrički bivol, leopard i crni nosorog pripadaju onom dijelu divljine koji je već otkriven, ukroćen, pa ga trenutak u kojem, posve neočekivano, nailazi na “dio svijeta koji si može pripojiti zato što on ne pripada nikome”, “ispunjava gotovo religioznim stanjem sreće”. Ponuda za lov na trofej koji nadilazi beživotne oči životinjskih glava na zidovima i vitrinama, čija je smrt nemjerljivo više od nesvjesnog prelaska iz disanja u nedisanje, Huntera Whitea odvodi dalje nego što je mogao zamisliti. “Tko lovi, ugrožava si život. Tko ne lovi, umire od gladi.” Za one koji žive na granici između tog dvoje, niti jedna cijena neće biti previsoka, i Hunter odjednom razumije antilopu koja trči da bi preživjela, ne znajući da je već mrtva. Jer, svaki se predator “pretvara u plijen drugog, jačeg lovca, koji će također biti meta lova; beskrajnog, neprekidnog toka energije, u kojemu kraj jednog života označava početak drugog, a smrt se više ne može razlikovati od rođenja.”

Autorica Gaea Schoeters nikad nije bila u Africi. Kad je pisala roman, tvrdi, imala je na umu katastrofalnu povijest Belgije. Zločine koje je u Kongu počinio kralj Leopold II, čija je vojska desetljećima okupirala zemlju. Lokalno stanovništvo je brutalno iskorištavano i moralo je robovski raditi na plantažama kaučuka. “Naša se kolonijalna povijest u Africi ne može zamisliti bez toga. Mislimo da smo u postkolonijalnom svijetu, ali zapravo još uvijek oduzimamo bogatstvo afričkim zemljama“, svojedobno je rekla Schoeters.

I doista, Gaea Schoeters u “Trofeju” je na nevjerojatan način istodobno propitala obrasce razmišljanja čovjeka koji dolazi u tuđu zemlju uvjeren kako su upravo ti, njegovi, obrasci jedini ispravni i univerzalno primjenjivi, ali i ispisala stranice uzbudljive, zastrašujuće pustolovine afričke savane.

I potvrdila ono što znaju svi koji su kročili na tlo koje pulsira u ritmu šamanskih napjeva i plesova oko ognja mirisa smirne – “možete napustiti Afriku, ali Afrika nikad neće napustiti vas.”

Recenzija: “Trofej”, Gaea Schoeters
Recenzija: “Agentica Sonja – ljubavnica, majka, ratnica, špijunka”, Ben Macintyre

Naziv djela: “Agentica Sonja – ljubavnica, majka, ratnica, špijunka”

Ime autora: Ben Macintyre

Naziv izvornika: “Agent Sonya – Lover, Mother, Soldier, Spy”

S engleskog prevela: Katja Mihovilović

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Profil knjiga d.o.o.

Ursula Kuczynski, Ruth Werner ili kako će je povijest upamtiti, agentica Sonja, njemačka Židovka i predana komunistica koja je umalo ubila Hitlera i nastavila živjeti dvostrukim životom kao odlikovana pukovnica sovjetske tajne službe i špijunka veteranka koja je odgajala svoju djecu u seoskom kraju Oxfordshirea, riskirala je život kako bi Sovjetski savez održala u utrci u nuklearnom oružanju, ali i nevjerojatno vješto nemilosrdno iskorištavala muški šovinizam kako bi izbjegla britanske, američke i nacističke obavještajne agencije. Kolumnist londonskog The Timesa, Ben Macintyre, ispisao je publicističku prozu radnje dostojne najnapetijeg špijunskog trilera, i široj javnosti predstavio jednu od najvećih špijunki svih vremena, ženu koja je neustrašivo (u punom smislu te riječi) žonglirala s najmoćnijim i najskupljim političkim tajnama, onakvima čije se odavanje uvijek kažnjavalo smrću. Labirint spletki, špijunaže i neizbježne činjenice kako svakog špijuna osim, ideja svjetske revolucije, i u Ursulinom slučaju, proletarijata, vode i osobne ambicije, ideologija i uzbuđenje intriga i avanture, čitatelju, kako piše autor Ben Macintyre, otkrivaju naličje tog dobro čuvanog svijeta – ono koje potvrđuje kako kod mnogih agenata takvo ozračje stvara opojnost i ovisnost koje je teško zaustaviti.

Ursula Kuczynski imala je troje djece s tri različita čovjeka, ljubavnika koje je susretala tijekom svoje špijunske karijere, i nesumnjivo je koristila svoj spol, majčinstvo i status smjerne kućanice kao savršeno pokriće za svoje aktivnosti. Bila je podcijenjena jer je bila žena, no u svom je maniru iskorištavala tu vrstu mizoginije i seksizma (“Žene su poput minijaturnih psića, samo ukras. Nemaju nikakvu profesiju ni kućanske dužnosti, ne pokazuju interes za znanost ni kulturu. Čak se i ne bave svojom djecom.”), posebice kad je britanska vojna obavještajna služba otkrila njezin radio signal iz Oxfordshirea i krenula za njom. Ipak ništa nije dolazilo bez cijene, a Ursulina se pokazala velikom – živjela je život prvenstveno posvećen jednom cilju, život prepun odricanja, boli, gubitaka i sumnje, no ipak nikada nije požalila put koji je izabrala.
Rođena u Berlinu 1907. kao drugo od šestero djece u dobrostojećoj židovskoj obitelji, Kuczynski je odrastala u Njemačkoj uronjenoj u ideološku borbu između krajnje ljevice i krajnje desnice. U devetnaestoj godini pridružila se njemačkoj komunističkoj stranci i tako se vezala za cilj koji više nikad neće napustiti. 1930., bježeći pred sve jačim Sturmabteilungom, paravojnom organizacijom unutar Nacističke stranke koja je odigrala ključnu ulogu u dovođenju na vlast Adolfa Hitlera 1930-ih,odlazi u Šangaj sa prvim suprugom, arhitektom Rudijem Hamburgerom. Tamo upoznaje špijuna Richarda Sorgea s kojim se upušta u kratku i strastvenu vezu, nakon koje će sa sobom zauvijek nositi njegovu fotografiju. Upravo je, naime, Sorge bio taj koji je Kuczynski dao njezino nom de guerre, kodno ime, Sonja, i uvukao je u svijet tajni i špijunaže. Kad je Sorge bio uhićen i pogubljen u Japanu, na kraju svoje, jedne od najfascinantnijih karijera u povijesti špijunaže, nikad nije otkrio Ursulin identitet.

Tijekom svoje špijunske karijere iznimno vješta u prikrivanju vlastitih tragova, agentica Sonja izbjegla je dugu ruku Gestapa, kinesku tajnu policiju i japanski Kempeitai (ogranak vojne policije Imperijalne vojske Japana), kao i britansku kontraobavještajnu službu MI5. Bila je beskompromisna žena, njezina čvrstoća, odlučnost, ali i ranjivost osjećaju se u svakom retku Macintyreove knjige, a život koji je izabrala čitatelja će ostaviti u nevjerici i divljenju. Jer, Kuczynski nikad nije bila sporedni igrač; tajne nije saznavala šaputanjima na jastuku (iako je do mnogih, nesumnjivo, i tako došla), nije bila femme fatale, priležnica – marioneta velikih igrača. Špijunaža je bila njezin posao, prvi i najvažniji, a njezina se moć krila u posvećenosti cilju, predanosti koja će se, uz bespresedansko dopuštenje Središnjice (obavještajci su najčešće službu napuštali kad su bili stari, osramoćeni ili mrtvi, ali je Kuczynski, kao i u svemu, bila iznimka), primiriti tek 1953. (“Željela sam živjeti kao građanka. Rekla sam mu (oficiru GRU-a, op.a.) da se ništa nije promijenilo u mojoj odanosti Sovjetskom Savezu i poslu koji sam obavila, ali da moji živci i koncentracija više nisu dobri kakvi su nekoć bili. Smatrala sam da je dvadeset godina dovoljno.”), kada je preuzela novi identitet, i postala spisateljica pod imenom Ruth Werner. Napisala je 14 knjiga, uglavnom priča za djecu i mlade koje su “iako naoko fikcija, bile duboko autobiografske”.

Najintrigantnije od svega jest ipak pitanje koliko su o ovoj iznimnoj ženi znali i njoj najbliži, uključujući i njezinu djecu. Koliko se moglo vjerovati nekome koji je većinu života proveo pretvarajući se da je netko drugi, (pre)noseći tajne težine mnogo veće od one koju ima ljudska savjest. Na ta pitanja vjerojatno nikada nećemo dobiti odgovor. No život je prije svega putovanje, ne odredište, a putovanje na koje čitatelje vodi “Agentica Sonja – ljubavnica, majka, ratnica, špijunka” jedno je od uzbudljivijih i nevjerojatnijih na koje ćemo se uputiti.

Naziv djela: “Nada”

Ime autora: Ante Tomić

Godina izdanja: 2024.

Nakladnik: Hena com

Hrvatski je pisac i novinar Ante Tomić u jednom od svojih intervjua izjavio kako je, još u ranoj mladosti, ponukan nekom dječjom, mladenačkom sramežljivošću, “počeo pisati da ne bi morao govoriti”, vjerojatno tada niti ne sluteći kako će, mnogo stranica poslije, u svojim zrelim godinama, postati takav “meštar od pera” da će bez “po’ muke” stvarati priče koje doslovce možemo čuti čitajući ih; možemo razabrati tonove glasova, duboke, visoke, piskutave, ljutite; živo slušati različita narječja, psovke, pošalice, jadikovke…, baš kao da smo se i sami našli tamo usred stranice, stiješnjeni između rečenica i ljudi što se po njima vrzmaju kao u mravinjaku.

Malo nam je duže šutio Ante Tomić, još od “Veličanstvenih Poskokovih” iz 2015., odnosno zbirke priča “Pogledaj što je mačka donijela” iz 2017. (obje izdane u nakladi Hene com), no nada posljednja umire, a Tomićeva “Nada” ne samo da ne ide nikamo, već se rađa usred kamena i drača jednog od dalmatinskih otoka, u mjestašcu nad kojim bdije njegova zaštitnica, Sveta Margareta, svetica kojoj se utječu oni koje neplodnost priječi da prime blagoslov potomstva. Pa kad se jednog jutra na otočnoj obali probudi mladi sirijski izbjeglica Selim, kojeg je brodolom omeo na putu ka boljoj, izvjesnijoj budućnosti i obitelji koja ga čeka u okrilju navodno civilizirane Europe, aktivirat će se jedan svijet u malom, mikrokozmos u kojem na neimenovanom otoku, između piska sirene posljednje prinove u Jadrolinijinoj bijeloj floti, trajekta Miljenko Smoje, i revanja Mikulinog tovara čiji njak, prema urbanoj legendi, izvješćuje o prepuštanju putenim zadovoljstvima nekog od otočana, žive i miješaju ljudi različitih nacionalnosti, rasa, vjera, spolnih i političkih uvjerenja.

Tomić humorom plovi Mediteranom, inteligentno se ruga (pre)duboko ukorijenjenim predrasudama, stereotipima i praznovjerjima ljudi naših prostora, uvodi kreposne žene što od Svete Margarete priželjkuju dar začeća; pretvara zatvorske ćelije u priručne apartmane za turiste, a ćevape u civilizacijsko-kulturne spone, dokaz kako prošlost i sadašnjost uvijek nekako zatvore krug, pronađu sjecište u kojem shvatimo da smo svi dio jedne cjeline, i da nisu vremena zla, već ljudi. “I možda su upravo ovdje gdje mi sada sjedimo Feničani naložili vatru i na usijanoj kamenoj ploči ispekli mljeveno meso oblikovano u male valjuške. Iljadama godina prije nego što su naši hrvatski preci doselili, dragi moji, ovdje su se jeli ćevapi. Toliko o tome tko je i što je na Mediteranu autentično”, utvrđuje u knjizi jedan od likova, Emil, dajući naslutiti kako je “Nada” pomalo i politička priča. Srbi, Hrvati, Muslimani pomiješani su u spletu događaja koji uzburkava valove otočkog života, i neizbježno, baš kao i u stvarnom životu, upućeni jedni na druge. Kada se uporno pokušavamo razdvojiti, secirati različitosti, nužno u tom odijeljivanju izgubimo i koji dio vlastitog identiteta; a Tomić znade kako se “oko ovoga mora čitavu povijest ratovalo. Minjali su se Grčka, Rim, Bizantsko carstvo i Franačka država. Sad je bila turska vlast, sad mletačka, sad francuska, sad austrijska, sad jugoslavenska. Sirijac se probudi na plaži i pita je li ovo Italija? Prijatelju moj, bila bi da si jučer doša. Vire i narodi ovde su se krvavo istrebljivali, ali puno češće su se mišali, dilili pisme i priče i ricete kako stavit janje na ražanj, napravit kozji sir, smotat sarmu, skuvat crni rižot i ispeć ćevape. Sve je, ukratko, u ovon našen mediteranskom svijetu jednako autentično i neautentično. Jednako istinito i jednako lažno.

Moj dragoviću, “Nada” je jedna jako važna knjiga. Podsjetit će nas, osim na već poznatu činjenicu kako je Ante Tomić vrstan pisac – provokativan, humorističan i nepretenciozan, i na jednostavnu istinu kako se “između zalogaja malih smeđih vragolana u masnim lepinjama” katkad kriju čitavi narodi, dovoljno autentični da bi se međusobno uvažavali, no istodobno, i s pravom mjerom neautentičnosti da bi znali kako ljudska povijest nije ništa doli “povijest istina kojih se čovjek oslobodio.

Recenzija: “Nada”, Ante Tomić
Recenzija: “Skuhati medvjeda”, Mikael Niemi

Naziv djela: “Skuhati medvjeda”

Ime autora: Mikael Niemi

Naziv izvornika: “Koka bjørn”

Sa švedskog prevela: Lana Momirski

Godina izdanja: 2024.

Nakladnik: Hena com

„Čovjek može tako živjeti; da ne pustoši i ne uništava. Tako da, zapravo, ne postoji. Nego samo bude, poput šume, poput ljetnog lišća i jesenje crnice, poput zimskog snijega i bezbroj pupoljaka što proljetno sunce stvara. A kad, naposljetku, nestane – kao da ga nikad nije ni bilo.“

(“Skuhati medvjeda”, Mikael Niemi)

Mikael Niemi jednom je razmišljao što bi učinio da ga napadne medvjed. Osnovni bi plan bio baciti se na šumsko tlo, sastaviti ruke iza vrata kako bi se zaštitili kralježnica i vrat, a zatim jednostavno ležati potpuno mirno. “Spela död ili pravi se mrtav”, kako Niemi kaže.

Ovaj švedski pjesnik, romanopisac i dramatičar, ali i zaljubljenik u prirodu, botaniku i lov na losove, rođen u Pajali, sjedištu istoimene općine u okrugu Norrbotten, u švedskoj Laponiji, u svom je životu samo jednom susreo medvjeda, no sjećanje na taj susret, promišljanje o prožimanju životinjskog i ljudskog, ali i duboka simbolika “kuhanja medvjeda” (u romanu prvobitno proglašenog krivcem za jedno od ubojstava) kojom drevni rituali naroda Sami vezani uz žrtvovanje medvjeda spajaju manjinske i većinske kulture u maloj ruralnoj zajednici Kengis – svi, naime, sudjeluju u lovu, klanju i kuhanju životinje, stopit će se u jedinstven naslov “Skuhati medvjeda”, posve specifično sjecište različitih žanrova (povijesnog i kriminalističkog).

Smješten u 1852., u spomenuti Kengis, na dalekom sjeveru Švedske i nadahnut stvarnom povijesnom osobom, pastorom, preporoditeljem i vrsnim botaničarem Larsom Levijem Laestadiusom (1800.-1861.), začetnikom laestadijanizma, najkonzervativnijeg luteranskog pokreta, Niemijev roman spaja detektivsku priču i duh vremena koje ne pripada piščevoj mašti, već ima uporište u stvarnim događajima i društveno-vjerskim prevratima 19.stoljeća.

Pastor Laestadius i njegov učenik i štićenik, zapušteni samski dječak Jussi, pokreću vlastitu istragu ubojstava u seoskoj zajednici, a Niemijev specifičan narativ, oscilirajući između lirskog i prozaičnog, lijepog i prožetog stravom, oplemenjuje “obično” rješavanje zločina, pa “Skuhati medvjeda” postaje svojevrsna oda botanici, ali i umjetnosti čitanja (naime, pastor Laestadius Jussija opismenjuje i uči vrstama biljaka). Nasilan je to i senzualan roman o tome kako veliki događaji utječu na malog čovjeka. To je i pokretačka detektivska priča o kulturnim sukobima, ugnjetavanju i svećeniku revolucionarnog preporoda; duhovnog „buđenja“.

Inače, sam je Laestadius, njegov lik i djelo, na neki način pratio Mikaela Niemija čitav život – dom Niemijevih roditelja nalazio se oko stotinu metara od kuće u kojoj je pastor Laestadius umro 1861. te 150 metara od njegova groba, dok je majka Mikaela Niemija ponekad znala voditi turiste turom koja je slijedila stope ovog vođe duhovnog preporoda. Narod Sami kojemu pripada lik Jussija, također je vrlo blizak Niemiju – baka mu je bila Saami, a otac Tornedal ( i upravo je to naslijeđe za koje Niemi vjeruje da mu je dalo snagu i spisateljsko nadahnuće).

„Skuhati medvjeda“ roman je s mnogo slojeva; oni naliježu jedan na drugoga, mirišu na trave dalekog sjevera, oblikuju se poput slova, s viticama, crticama i znakovima, nude misteriju, ljudske grijehe, božanska opraštanja i životinjske nagone. Žrtvovanje se medvjeda već s početnim stranicama odvaja od životinjskog i pretvara u metaforu iz koje se iščitava duh prošlosti, one koja je nekoć uistinu postojala; šalje suptilnu poruku o nadolazećoj neizvjesnosti „buđenja“ kojemu toliko teži pastor Laestadius. No lik medvjeda ostavlja i nadu. Posljednje rečenice Niemijeve posve posebne proze, one koje pripovijedaju o posljednjim danima života Larsa Levija Laestadiusa, bolesti i smrti, „kažu kako je ležao na medvjeđem krznu“; i tako nada, posljednja kao i uvijek, ostavlja svoj pečat.

„Onaj pokopan na medvjeđem krznu, živjet će vječno.“

(Stara skandinavska poslovica)

“Volimo horor zato što volimo uzbuđenja – i zato što je siguran, zato što smo si u stanju neprestano govoriti: To je samo priča… to je samo priča… to je samo priča…

(Goran Škrobonja, srpski pisac horora i fantastike, prevoditelj, scenarist i pravnik)

Kada je davne 1880. književnik Milovan Glišić (zvan još i “srpski Gogolj”) napisao klasik srpskog (seoskog) realizma, pripovijetku “Posle devedeset godina” (temeljenu na srpskom “vampirskom folkloru”, inače izdanu sedamnaest godina prije slavnog “Drakule” Brama Stokera!), vjerojatno nije niti slutio kako će upravo njegova priča o ukletoj vodenici i Savi Savanoviću, najpoznatijem srpskom vampiru (koji je navodno živio u selu Zarožje, gdje je opsjedao lokalni mlin uz rijeku Rogačicu), postati predloškom prvog i najstrašnijeg jugoslovenskog horor filma – “Leptirici” iz 1973. koji je po strah gledatelja ostavio toliko silne posljedice da se nakon njegovog prikazivanja među narodom uvriježila izreka – “Tko je gledao “Leptiricu” sa sedam godina, nije spavao do dvadeset i pete.”
“Leptirica” je kultni status utvrdila već prvim prikazivanjima 1973. godine kada je na kino projekciji u Makedoniji jedan gledatelj navodno preminuo od srčanog udara u trenutku preobrazbe glavne junakinje u vampira. S vremenom se glas o “najstrašnijem filmu ikad snimljenom” pronio do svih krajeva bivše nam države te ga kao takvog pamte naraštaji gledatelja. Međutim, osim slavne “Leptirice” (a i nje samo zbog filma; za pretpostaviti je, naime, da su prilično rijetki oni koji poznaju Glišićevo pripovijedanje), teško da ćemo se na prvu domisliti kakvog djela, odnosno autora domaće književnosti strave i užasa. S polica nas, naime, gledaju horor legende poput Kinga, Barkera, Lovecrafta, Bradburryja, Mathesona ili Stevensona, oni su ti zbog kojih se osvrćemo u mraku, zbog kojih ne volimo klaune, napuštene kuće, tavane okovane paučinom, udaljene, samotne krajolike. Međutim, posežemo li dovoljno često za domaćim autorima koji više nego uspješno plivaju vodama horor i SF žanra? Ukazujemo li im dovoljno povjerenja da u knjižarama posegnemo upravo za nekim od njihovih naslova ili pak živimo u uvjerenju kako nas kvalitetno uplašiti mogu samo strana književna imena? Dalo bi se zaključiti kako je Milovan Glišić prije 144 godine dokazao suprotno, zar ne? Ipak, horor nije tek žanrovska ladica iz koje po potrebi izlaze vampiri, duhovi i zombiji. Strava i užas nisu uvijek krvoprolića i otkinuti udovi. Postoje i suptilne jeze, tako strašne i sveprožimajuće da ih se čitatelj ne može riješiti još dugo nakon što pročita posljednju stranicu.
U svojoj horor antologiji “Prime Evil” iz 1988., u kojoj su okupljeni poznati žanrovski autori poput Stephena Kinga, Petera Strauba, Clivea Barkera i drugih, urednik Douglas E. Winter osporava definiranje horora isključivo kroz prizmu žanra, navodeći: “Horor nije žanr, kao što je žanr misterija, znanstvena fantastika ili western. Horor nije samo neka vrsta fikcije, stvoren da bude marginaliziran na posebnim policama u knjižnicama ili knjižarama. Horor je emocija, možda najdublja i najstarija u povijesti.” Danijel Špelić, hrvatski pisac, kolumnist, amaterski filmski kritičar i scenarist, autor sad već zavidnog broja krimi i horor romana, među kojima se kao posljednji ističe kriminalistički naslov “Praznina”, složio se kako horor uistinu cilja na ljudske emocije, one najmračnije i najdublje te je često marginaliziran uglavnom stoga jer njegova suština kod velikog broja čitatelja izaziva nelagodu, ali ih istodobno i fascinira svojom istinitošću. “Svi se nečega plaše i pisanje o tome može biti dvostruki mač.”

Poznato ime hrvatske horor književnosti, Viktorija Faust (pravim imenom Sanja Petriška), autorica sedmodijelnog vampirskog serijala koji počinje najpoznatijim hrvatskim vampirskim romanom “U anđeoskom liku zvijeri”, sličnog je mišljenja. “Dodala bih da je strah najiskrenija emocija, pa se o njoj može govoriti u najsirovijim, najiskonskijim simbolima. Strah se može pobijediti, ali ne i uništiti, dok su svi drugi osjećaji podložni promjenama. Također, izdvajanje horora kao žanra tek je moderna umotvorina – većina pisaca u svom je spisateljskom vijeku napisala nešto što se može svrstati u taj žanr. Do izdvajanja je možda došlo jer su se neki pisci „specijalizirali“ samo za pojedinu vrstu izričaja koji uključuje horor element, ali i zato što smo sve više zatrpani golemom količinom doista lošeg štiva koje je napravilo boom u posljednje vrijeme, kad doista svatko može objaviti bilo što. Od gomile lošega sve je teže naći ono čitljivo, a kamoli dobro, što je u žanrovskoj literaturi osobito vidljivo.”

“Douglas E. Winter bio je vrlo ugledan i značajan za žanr horora, naročito u kasnim osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća, i imao je povlasticu osobno poznavati većinu najutjecajnijih i najpopularnijih horor pisaca u vrijeme kada je ova vrsta književnosti bila na vrhuncu i u punom kreativnom zamahu. Osobno mi je oduvijek bilo donekle zbunjujuće to pitanje da li je ovo ili ono žanr ili ne; nailazio sam na argumente koji su išli u prilog i jednoj i drugoj tvrdnji. Postoje stavovi da je horor podvrsta fantastike ravnopravna sa SF-om i fantasy literaturom; isto tako i da je horor atmosfera te kao takav može biti element bilo kojeg drugog žanra ili književnosti glavnog toka. Meni je nekako oduvijek bilo presudno to što sam horor knjigu znao prepoznati na polici u knjižari, i to na prvi pogled (netko je svojedobno za pornografiju rekao kako je ne zna definirati, ali je poznaje kad je vidi, međutim to jednako može važiti i za trilere, ljubavne, povijesne romane ili westerne). To, međutim, nipošto ne znači da je time horor – kako Winter kaže – „marginaliziran“, a pogotovo to nije bio u vrijeme kada je Winter bio najagilniji i najprisutniji na teorijskoj horor sceni. Stoga bih rekao da horor za mene jest žanr, jer ima svoje karakteristike i unutrašnje zakonitosti po kojima se razlikuje od drugih žanrova.

(Goran Škrobonja, srpski pisac horora i fantastike, prevoditelj, scenarist i pravnik)

No horor i dalje ostaje privlačan mnogima. Mogli bismo reći kako je horor jedan od najparadoksalnijih žanrova, onaj koji privlači sljedbenike elementima koji se općenito smatraju odbojnim i odvratnim. Naime, ljudi u svakodnevnom životu inače nastoje izbjeći nasilje, krv, opasnost – sve ono što u njima izaziva strah i gađenje, dok se kroz žanr horora usmjeravaju upravo ka tome. “Postoji nešto neodoljivo privlačno u lučenju adrenalina dok ispitujemo vlastite granice, zar ne?” pita se Jelena Hrvoj, mlada hrvatska autorica brojnih naslova iz žanra horora i fantastike, poput “Štorke”, “Durgine kuće”, “Drakone” ili pak “Ozirisove djece”, pa nastavlja: “Voljela bih se ovdje poslužiti primjerima iz stvarnog života – recimo, dogodi se nešto strašno, pronađeno je truplo u koritu rijeke ili se dogodila teška prometna nesreća. Velik broj ljudi sjatit će se kako bi vidjeli što se događa, dok su istodobno vrlo svjesni da bi im ono čemu će svjedočiti moglo ostaviti trajan trag na psihičkom zdravlju. Ljudima je urođena znatiželja; privlačno je ono što se “ne smije”, a može se promotriti u granici društveno dopuštenoga. Čak sam negdje pročitala (ako je tvrdnja istinita) da ljudi često ispituju strašne stvari kako bi nesvjesno pojačali instinkt za preživljavanjem.”

Promatranje straha kao jedne od najstarijih ljudskih emocija, tzv. primarne emocije koja kod ljudi izaziva reakcije na više razina, psiho-fiziološkoj, psiho-socijalnoj, ali i razumsko-duhovnoj, nije strano niti piscu Goranu Škrobonji. “Moderno doba nam donosi moderne razloge da strahujemo – najnoviji koji mi pada na pamet jest zapanjujuće brz razvoj umjetne inteligencije i mogućnost singulariteta, odnosno onog trenutka kada će strojevi postati svjesni. I nikako ne mogu tvrditi kako pomisao na to u meni ne izaziva duboku nelagodu koja lako može prerasti u pravi strah. Horor u književnosti (na TV-u, u kinu, stripu) privlačan je širokoj publici upravo zbog toga što joj donosi mogućnost da se sa svim tim nasiljem, krvlju i opasnostima suoči bez stvarnih posljedica, u kontroliranim uvjetima, te tako dolazi do katarze prijeko potrebne u ovo doba koje nas zasipa stresom sa svih strana. Ta katarza nam donosi svojevrsno olakšanje, koliko god kratkotrajno bilo. Kao što je Stephen King rekao,dok gledamo heroinu kakvog horor filma kako prilazi, uz napetu glazbu, zatvorenim vratima i hvata se za kvaku, želimo povikati da to ne čini, jer se iza tih vrata može nalaziti strašno čudovište; ali uzalud, ona ta vrata otvara i – zaista – pred njom je jezivo stvorenje visoko tri metra spremno da je rastrga. Ali u tom uzbuđenju i izražavanju straha za protagonisticu filma, jednim dijelom svog bića osjećamo i olakšanje – uistinu jest riječ o monstrumu visokom tri metra, ali mogao je biti visok i pet…”

Kaže se da je strah najjači i najopasniji kada bježimo od njega, odnosno kako je to svojedobno zapisao filozof Fichte: “Svako strašno priviđenje nestaje pogledamo li ga ravno u oči.” Katkad, kad je horor u književnosti u pitanju, taj faktor jeze izostane, pa se čitatelj do kraja knjige silno nastoji uplašiti, barem nesigurno osvrnuti iza ramena ili pak nervozno promeškoljiti, no bezuspješno. Priči jednostavno nedostaje taj neki faktor x, onaj koji bi nas pogodio ravno u središte amigdale i pošteno nas preplašio. Viktoria Faust uspješnost, odnosno kvalitetu neke horor priče veže uz korištenje simbola s kojima će se moći poistovjetiti veći broj ljudi. “Znamo da čudovišta ne postoje, no u pojedinim vrstama čudovišta različiti ljudi prepoznaju različite osobne strahove. Ako zanemarimo žanr, uvijek je dobra ona priča s kojom se možemo najbolje poistovjetiti.” S preduvjetom poistovjećivanja slaže se i Goran Škrobonja, naglašavajući važnost uvjerljivih i dopadljivih protagonista, bez kojih su i najbolja ideja ili zaplet uzaludni. “Kao što je Clive Barker rekao – pravi junak horora na kraju priče ili romana mora proći kroz nekakav preobražaj; ne mora nužno stradati i tragično skončati, ali ga doživljaj onoga što priča/roman donosi mora izmijeniti – možda završi osakaćen, bilo fizički, bilo mentalno”, zaključuje Škrobonja.
Baš kao i bilo koji drugi žanr, niti horor književnost nije lišena zabluda, stereotipa, pogrešnih pretpostavki, počevši od onih da su oni koji je stvaraju i sami nekakvi mračnjaci, potencijalni psihopati (a bilo je, nažalost, i takvih tumačenja, čak i od ljudi koji su se voljeli svrstavati u knjišku elitu) ili u najmanju ruku, čudaci fascinirani stravom, smrću, svime pomaknutim i bizarnim, pa do uvjerenja kako horor literatura nikako ne može biti kvalitetna, već uglavnom šund, razbibriga dokonih freakova koji čekaju zore živih mrtvaca ili u Derryju s klaunovima trče za crvenim balonima. “Najveća zabluda leži u činjenici da se na pisce horora gleda kao na poremećene, društveno neprilagođene individue koje pronalaze užitak u krvavom. Istina je daleko od tog mišljenja. Smatram da je horor neopisivo težak za pisanje, a pisci koji se dobro snalaze u ovom žanru najčešće su iznimno emotivno zrele osobe, osviještene prema pojedincu i društvu. Svjesni su granica, emocija i ne ustručavaju se prenijeti poruku koja će čitatelju ostati kao podsjetnik na to da svijet nije uvijek ružičast”, objasnila je Jelena Hrvoj.

“Horor priča najbolje funkcionira onda kada nije izravno horor priča. Dobra priča mora zainteresirati čitatelja bez obzira na žanr, nakon čega dolaze, kako ja to volim reći, popratni “specijalni efekti” poput atmosferičnosti, straha i napetosti.

(Danijel Špelić)

A što je s domaćom horor književnom scenom? Ima li nade za neke nove leptirice, izbavitelje, davitelje protiv davitelja? Ili će najveća strava ostati činjenica kako uporno odbijamo raditi na agilnijoj promidžbi kvalitetnih domaćih pisaca koji ulaze u kategoriju horor žanra, odnosno izgradnji domaće žanrovske scene? “Žao mi je ovo reći, ali žanr horora u Hrvatskoj kao takav jedva da postoji. Na prste jedne ruke bih mogla nabrojati autore koji koketiraju sa ovim žanrom. Viktoria Faust, Danijel Špelić, Davor Špišić su tri imena koja mogu navesti bez da se upuštam u dublje pretraživanje. Nesumnjivo da ih ima još, no nitko od nas (ovdje navedenih i nenavedenih) nije “razvikan” ili zastupljen kao pisci drugih žanrova.” “Prozvani” Danijel Špelić i Viktoria Faust oboje ističu manjkavosti domaće horor scene; Špelić kroz nedostatak “prepoznatljivog brenda”, odnosno činjenicu da nekoliko pisaca predstavlja SF, nekoliko horor, nekoliko kriminalistički žanr i konačni rezultat jest taj da većina tih romana ima „ukus stranih djela“. Viktoria Faust u svom je objašnjenju bila malo slikovitija, kako zapravo i priliči temi. “Ako govorimo o hrvatskim autorima koji pišu horor, toga gotovo da i nema. Može ih se nabrojati na prste jedne ruke (i to osobe koja neodgovorno rukuje motornom pilom). Ako govorimo o izdavaštvu u cjelini i prijevodima svjetskih autora, tu je situacija u posljednjih nekoliko desetljeća nešto bolja, iako se objavljuje samo ono svjetski najpopularnije, izbrušeni autori za koje izdavači znaju da će ih moći prodati. Mnogo onih “neobrađenih dijamanata” ostaju nepoznati jer nisu dovoljno profitabilni.”

Situacija na srpskoj književnoj sceni u nekim je segmentima malo popunjenija, barem ako je suditi po Goranu Škrobonji. “Početkom devedesetih sam pokrenuo ediciju horor književnosti Košmar, i u njoj objavljivao Kinga, Barkera, Herberta. Osim nekih velikih izdavačkih kuća poput – govorim za Srbiju – Lagune, Vulkana ili Čarobne knjige, tu je i Orfelin, koji svojom horor edicijom pokriva sve ono što je na ovim prostorima bilo propušteno – od klasika i gotičkih romana, do nekih manje poznatih suvremenih pisaca. Opet, mislim da neki pisci, poput Ramseyja Campbella ili Roberta McCammona i te kako zaslužuju da budu prevedeni na naše jezike i predstavljeni publici željnoj dobre horor književnosti.“

Kako bilo, možda se hororu ipak ne piše tako crno; za mnoge je stvari jednostavno potrebno vrijeme, a u kojem će smjeru ići, predstoji nam vidjeti. Kako izreka kaže, voda izdubi i kamen nakon izvjesnog vremena.
I termiti, doduše, za izvjesno vrijeme izglođu kuću, ali ostavimo pesimizam po strani.
Napokon, možda nam je žanr horora zapravo svima nekako i najbliži. Kako je Stephen King jednom rekao: “Čudovišta su stvarna, baš kao i duhovi. Oni žive u nama, i ponekad pobjeđuju.”

“Zora domaćeg horora – žanr strave i užasa na književnoj sceni naših prostora”