Recenzija: “Pustoš”, Arne Dahl

Naziv djela: “Pustoš”

Ime autora: Arne Dahl

Naziv izvornika: “Utmarker”

Sa švedskog prevela: Vesna Meandžija

Godina izdanja: 2019.

Izdavač: Dokaz izdavaštvo, Beograd

“Berger ih je ugledao u prljavom ogledalu lifta. Prvi put ih je vidio zajedno. Zatvorenik i stražar. Prevarant i policajac. Molly i Sam. Berger i Blomova. Sve je izgledalo iskrivljeno.”

(“Pustoš”, Arne Dahl)

Odavno je poznato kako malo koja književnost toliko obiluje trilerima mračne, jezive atmosfere kao ona skandinavska. Noir i jeza dalekog sjevera u kojima perfidna inteligencija zločinaca neprestano “križa koplja” sa oštroumnošću atipičnih i nerijetko poročnih policijskih inspektora, uspješno se materijalizirala u još jednom vrhunskom trileru.

“Pustoš”, prvi roman iz serijala o inspektorima Samu Bergeru i Molly Blom te djelo jednog od najznačajnijih skandinavskih pisaca trilera i kriminalističkih romana – Šveđanina Arne Dahla, sumorna je i kompleksna priča čiji je glavni lik – inspektor Sam Berger svojom osebujnošću, porocima i osobnim tragedijama pomalo na tragu Nesbovog Harrya Holea ili pak Keplerovog Joone Line. Berger, inače strastveni kolekcionar ručnih satova i “crna ovca” među vlastitim kolegama, rješavajući istragu oko nestanka petnaestogodišnje Ellen Savinger, ponovo susreće vlastitu prošlost koja skriva tragove zločina koji istražuje. Uz pomoć kolegice Molly Blom krenut će u potragu za zločincem koji im je možda bliže nego su ikada mogli zamisliti. Prepun neočekivanih obrata i prilično dobro okarakteriziranih likova, “Pustoš” će čitatelja još jednom podsjetiti zašto su skandinavski zločinci uvijek nekako mračniji od ostalih…

“… Blomova klimnu glavom. Suze su joj curile niz obraze.

Bili su u samom središtu pakla.

Točno u srži zla.

Berger je poprskao krv oko sebe dok je jurio prema susjednim vratima.

Na papiru je bila poruka, očigledno naškrabana krvlju.

Pisalo je: ‘Uskoro dolazim po tebe.'”

(“Pustoš”, Arne Dahl)

Jedina zamjerka koja bi se mogla pripisati inače gotovo besprijekornom Dahlovom pripovijedanju povremeni su nepotrebno dugi i pomalo nespretni dijalozi, no kada se u ogled uzme cjelina, zanemariva je to primjedba ovom izvrsnom trileru. Stoga, pripremite se na još jedno daleko putovanje na tajanstveni, sumorni sjever Europe. Putevi krvi i zločina ovog će vas puta odvesti ravno u srce – pustoši.

“…Neobično opipljiv životni izbor.

Lijevo ili desno?’, reče Berger. ‘Posljednja šansa. Siguran teritorij ili… pustoš?’

Ubacila je kombi u prvu brzinu i ubrzavala dalje od trotoara.

Zatim je skrenula desno i krenula na sjever preko Birger Jarlsgatana.

Prema pustoši.”

(“Pustoš”, Arne Dahl)

Naziv djela: “Izlaz – Zapad”

Ime autora: Mohsin Hamid

Naziv izvornika: “Exit West”

S engleskoga prevela: Marina Horkić

Godina izdanja: 2019.

Izdavač: V.B.Z. d.o.o., Zagreb

“Mogu to razumjeti, rekla je. ‘Zamisli da ti živiš ovdje i odjednom počnu dolaziti milijuni ljudi iz cijeloga svijeta.

Milijuni su došli i u našu zemlju’, odgovorio je Saeed. ‘Kada se u susjedstvu ratovalo.

To je nešto drugo. Naša zemlja je siromašna. Nismo imali osjećaj da imamo bogzna što izgubiti.”

(“Izlaz – Zapad”, Mohsin Hamid)

S prvim pročitanim stranicama mogli biste pomisliti kako je “Izlaz – Zapad” tipičan ljubavni roman; tragiromantična priča o dvoje mladih ljudi iz nepoznatog grada zahvaćenog i zatrovanog vjetrovima mržnje i rata; dvije srodne duše koje su se odlučile voljeti u nemoguća i zla vremena, ona koja i ljubav čine opasnom okivajući je barikadama i bodljikavim žicama. Duša koje su prvo postale stranci u vlastitom, a onda i u svim ostalim gradovima koji su ih čekali iza tih barikada.

I ne biste previše pogriješili. No, promaknulo bi vam mnogo sitnica. Onih koje su ovu knjigu učinile stvarnim i surovim, a opet na trenutke potpuno nadrealnim podsjetnikom na breme vremena u kojem živimo. Nadija i Saeed svjedoci su tog vremena. On, povremeni vjernik koji svoju religiju osjeća kao slutnju duboko u srcu, noseći je kao amajliju utjehe i naslijeđe roditelja, ona u konzervativnoj crnoj halji koja je prekrivala sve, osim istine.

“Ako ne moliš, upitao je spustivši glas, ‘zašto to nosiš?

Osmjehnula se. Otpila gutljaj. A onda progovorila, donjeg dijela lica zaklonjena šalicom.

‘Tako da se muškarci ne zajebavaju sa mnom’, rekla je.”

(“Izlaz – Zapad”, Mohsin Hamid)

Zaneseni jedno drugim i zastrašeni rastućom napetošću koju su gradskim ulicama širili sve brojniji radikalni militanti, Nadija i Saeed planiraju bijeg materijaliziran u obliku glasina o postojanju brojnih magičnih vrata koje očajnike poput njih vode do toliko željene slobode i mira. Krhkog i maglovitog, no mogućeg.

“I stoga je bio posve nespreman na osjećaj strahopoštovanja koji ga je odjednom preplavio i čuđenja kojim je potom promatrao svoju kožu i stablo limuna u glinenom loncu na Nadijinoj terasi, visoko kao i on i čvrsto ukorijenjeno u zemlju, koja je pak bila čvrsto sabijena u teglu što je mirno stajala na ciglama terase na vrhu planine ove zgrade koja je i sama izrastala iz zemlje… tako prelijepim nastojanjem da je Saeeda ispunila ljubav… i odjednom osjetio silnu zahvalnost i želju za mirom, za tim da mir dođe za sve njih, za svakoga i sve, jer tako smo krhki i tako lijepi i nema sumnje da bi ovi sukobi zacijeljeli kada bi i drugi imali takva iskustva, potom je svrnuo pogled na Nadiju i vidio da i ona njega promatra, a oči su joj bile kao svjetovi.”

(“Izlaz – Zapad”, Mohsin Hamid)

Svijet kojeg su nekoć poznavali polako nestaje puneći grad izbjeglicama, a vrijeme se mjeri policijskim satom, prijetećim zabranjenim trenutkom između sutona i svitanja koji je “pojačavao u njima dojam veze na daljinu, a poznato je da veze na daljinu raspiruju strast, barem na neko vrijeme, baš kao što post budi želju za hranom.Svakodnevna smaknuća i tijela koja vise sa uličnih svjetiljki “kao prigodna blagdanska dekoracija” strah su učinili prirodnim stanjem, a želju za bijegom fizičkom nužnošću, potrebom jačom od one za jelom i pićem. Ostavivši za sobom život, obitelj i snove, Nadija i Saeed kupuju prolaz kroz tajnovita vrata i tada otpočinje njihovo putovanje kroz Mykonos, London, San Francisco; svjetove u kojima će svatko od njih proći kroz promjenu za kojoj su toliko žudili, rastrgani između nostalgije i nadanja.

“Što misliš da se događa kad umreš?, upitala je Nadija.

‘Misliš nakon smrti?’

‘Ne nakon. U tom trenutku. Zacrni li se sve samo kao kad ugasiš mobitel? Ili sklizneš u neki čudan međuprostor, kao kad usneš pa si tu i tamo?

‘Mislim da je to kao kad zaspiš. Prvo sanjaš prije nego što odeš.”

(“Izlaz – Zapad”, Mohsin Hamid)

Mohsin Hamid uspio je isplesti čvrsto tkanje u kojem se niti ljubavi neraskidivo spajaju sa tragedijom, strahom, religijom i, konačno, nadrealnim, gotovo odisejevskim putovanjima ka slobodi, a čija se nevjerojatnost sa svakom pročitanom stranicom gubi u svijetu odavno lišenom magije. Jer…

“Svi smo mi migranti u nekom trenutku.”

Recenzija: IZLAZ – ZAPAD, Mohsin Hamid
Ljetna oluja

Srpanjsko jutro
Dočekuje me
Nespremnu.

Pomiješana sa
Slatkom melasom
Ljeta
Skrila se studen.

Ona koju viđaš
Okovanu
Na žarkim plodovima 
Božikovine
U sjetna zimska
Povečerja.

Ona koja te grize
Za obraze
Kao nekada
Njegovi poljupci.

Ali umjesto cjelova
Na licu tek
Suza.
Grize solju
Pod vrelinom
Sunca. 

A jutro i ja
Tugujemo
U snježnim olujama
Maslačkovih pahulja
U mom vrtu.

Hej
Ostani.

Ugrij ruke
Na zgarištu
Jedne
Ljubavi. 
I ne misli
Što smo mogli
Postati
To više nismo
Mi.

Hej
Zagrli.

Čvrsto
Najjače
Dok svaka kost
Ne zaboli. 
I ne govori
Ništa
Jer već rekli smo
Sve.

Hej
Ne zamjeri.

Znaš
Ima nečeg
U rastancima
Koji su
Suđeni. 
Ti samo
Živi
Za ljubav ili
Ništa.

Meni ćeš
Ionako
Uvijek biti
Sve.

Kraj
Kroz tamu

Vrtloži se
Vrijeme
Skupljajuć’ sa sobom
Sve što mu
Na put
Stane.

U oku te oluje
Stojimo kao
Spomenici
Od soli.
Zatvaramo oči
Pred prašinom
Što grize.

Liječimo
Rane.

Doleti kroz
Vjetar
Katkad poljubac
Katkad dodir. 
Pa i ljubav se probije
Kroz zidove
Oblaka crnih.

Utjehom nas
Dotakne
Kad stane oluja
I ostanemo
Usred ruševina
Zloslutnih i
Krnjih.

Umije nam lice
Sunčevom
Zrakom
Što kaplje kroz
Pukotine
Mračnoga neba. 
I opet putujemo
Dalje.

To malo svjetlosti je
Sve što nam
Treba.

Imaj uvijek
Snage i
Poniznosti za
Oprost.

Zaboravi na
Ponos. 
On je ionako
Precijenjen
Kad voliš
Zatvorenih očiju.

Onaj tko
Zaslužuje
Tvoje “oprosti”
Zavrijedio je
I tvoju ljubav.

Imaj uvijek
Snage i
Poniznosti za
Oprost.

Jer samo tada ćeš
I na koljenima
Biti najveći u
Nečijim očima.

Oprost
Budi svoj!

Budi i danas svoj.

Svijet nas neprestano tjera da nekome pripadamo. Drugim ljudima; novcu koji zarađujemo i onom koji gubimo; stvarima koje bezglavo kupujemo, sve dok ne shvatimo da su one već odavno kupile nas.

Sili te svijet da izgubiš sebe. A upravo samog sebe najviše trebaš. Za život, za ljubav, za sreću.
Jer, od trenutka rođenja, kad bude presječena ta pupčana vrpca, sam si. Sve što radiš, sve za što živiš, zrcalo je tebe. Tvoje tuge nitko ne dijeli. Zabluda je to kojoj su te učili. Tvoje tuge su samo tvoje. Ne budu manje ako ih drugome povjeriš. I dalje će rasti u tebi kao plima, sve dok sam ne isplivaš i ponovo razviješ jedra.

Trebaš se i za ljubav. Ne pripadaš nikome niti on pripada tebi. Ne nosite se poput satova i ogrlica. Ljubav se ne svojata i ne posjeduje. Ljubav se uvažava, jer je jedinstvena. Svoja. Baš kao i ti.

Ne zaboravi to niti danas.

Niti sutra.

I prije nego sam u nasljedstvo predaš ovaj posuđeni život, budi svoj!

S kišom kaplje
Noć.

Slijeva se
Po ulicama
Poput mastila
A u maglici
Mokrog betona
Skriva se
Miris zdrobljenih
Češera i
Cigarete prije
Spavanja.

Njušim tvoj trag. 
Poput ranjene
Zvijeri 
Slijedim ga na
Koljenima
Jer te nemam
U ovoj noći
Niti u onima
Koje su već
Davno
Svanule.

Pod uličnom
Svjetiljkom
Sjene
Trepere
Kao golubice
Pred jastrebovima.
Iz svake vreba
Tvoj pogled
Boje olujnog
Neba.

Prazna je
Ulica.

U daljini
Nebo kotrlja
Grmljavinu
Dok ispod
Mojih nogu
Teče rijeka
Od kiše i suza.

Zamisli.
Još uvijek bih
Za tebe
U ljusci oraha
Oplovila
Svijet.

No umjesto toga 
Gledam kako
Tvoji prozori
(I tvoj lik) 
Tonu u
Mrak.

Kišna rijeka
Dno među zvijezdama

Nebo je
Noćas
Postalo more.

Do postelje moje
Propela se 
Beskrajna
Tamna voda. 
U njoj vali
Šume
Poznatim mi
Glasom.

Zvijezde svijetle
Kao planktoni
Rasipajuć’ se
Svuda
Poput kose.
I dok
Ronim kroz
Mrak
Tih nebeskih
Dubina
Sanjam kako
Dodiruješ mi
Lice, usne i

Noge bose.

Odjednom, 
Tvoj smijeh. 
Prođe kroz
Mene
Kao topla
Morska struja.

Na zvjezdanom dnu
Još smo
Nas dvoje.

A gore na
Pučini
Sprema se
Oluja.

U tišini sobe
Snivala sam
Nas.

Tebe koji
Plešeš pod
Zvijezdama i
Mojim haljinama.

I sebe koja se
Vrtim u
Plavim virovima
Tvojih očiju.

A zidovi 
Ti blijedi svjedoci 
Svih riječi
Koje smo prošaputali
Pa ih kao talismane
Skrili ispod jastuka
Još čuvaju
Toplinu naših
Tijela.

Jesi li sam
Kao ja?
Guši li te
Beskraj ljetnog
Neba 
I tempera kolovoških
Sutona?

Ne zna čovjek
Što sve može
Podnijeti
Najdraži.

Ali zna da suze
Ne pročiste dušu
Nikada. 
Samo je bace
Kao sidro
U svoje dubine.

Osama