Recenzija: “Dođi prije mraka”, Riley Sager

Naziv djela: “Dođi prije mraka”

Ime autora: Riley Sager

Naziv izvornika: “Home Before Dark”

S engleskog preveo: Igor Rendić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fokus komunikacije d.o.o.

“Kažem da Baneberry Hall pamti.

Jer prema svemu što sam čuo, ta se kuća baš nije nagledala ljubavi. Ona pamti bol. Trebate ju navesti da zaboravi.”

(“Dođi prije mraka”, Riley Sager)

Ukleta kuća, nemirni duhovi, gramofoni koji se uključuju sami od sebe, zmije u zidovima i leševi ispod podnih dasaka – američki pisac Riley Sager u svom je najnovijem književnom uratku “Dođi prije mraka” doista dao sve od sebe da se, tijekom kasnonoćnog čitanja, u pojedinim trenucima nervozno osvrnemo preko ramena ili naćulimo uši pred neobičnim zvukom u sjenama.
Baš poput Maggie Holt, koja kao petogodišnjakinja sa roditeljima Ewanom i Jess useljava u velebno viktorijansko zdanje Baneberry Hall među čijim se zidovima kriju zlokobne tajne, niti mi često nećemo moći razlučiti opsjedaju li duhovi doista mračne sobe kuće ili su utvare ipak sa ovoga svijeta.
Maggie je dobila drugu priliku doznati istinu. Kada je, bježeći pred stravom Baneberry Halla, zajedno sa roditeljima napustila kuću u gluho doba noći, nije se vraćala punih dvadeset i pet godina. Sve do smrti oca koji je kćeri u naslijeđe ostavio bestseller pod nazivom “Kuća užasa” – vlastite zastrašujuće memoare o dvadeset dana koje je obitelj Holt provela u Baneberry Hallu, ali i samu kuću koja je svih tih godina strpljivo čekala Maggien povratak. Jer neke tajne ne trpe ostati neotkrivene.

“Dođi prije mraka” nesumnjivo je jedna od Sagerovih dosad najambicioznijih knjiga. Spretno kombinirajući ozračje viktorijanske gotike i elemenata uklete kuće poput, primjerice, Amityvillea, autor u jednoj knjizi čitatelja vodi kroz dvije priče – prvu proživljenu kroz oči odrasle žene koja se vraća u Baneberry Hall s namjerom da ga preuredi i proda, no umjesto toga oživljava sjećanja na strašne događaje koji su se odvili mnogo godina prije te drugu – onu ispričanu u memoarima Maggiena oca čija poglavlja sijeku nit glavne radnje nadvijajući se poput zloslutne sjene iznad Maggiena dotadašnjeg života. Sa svakom novom stranicom postaje sve očitijom nezgodna navika koju svaka prošlost ima – ponavljati se, dok duhovi Baneberry Halla postaju sve nemirnijima i odvažnijima. Neće proći mnogo vremena prije nego što Maggie Holt shvati kako ono što vidiš nije nužno i ono što misliš da jest te kako Baneberry Hall doista pamti svo zlo kojem su svjedočili njegovi zidovi. I zamjera. Zamjera sve te godine.

Sagerovu knjigu ne bismo mogli nazvati tipičnim horor romanom, no svojim je vještim koketiranjem s jezom i napetom atmosferom posve sigurno odao dostojno priznanje klasičnim pripovijestima o duhovima – tajanstvena kuća duboko u šumi, oronuli zidovi, tajni prolazi i tragična prošlost – odavno su iskušan recept koji se pod perom iskusnog pisca pretvara u priču zbog koje ćete nesumnjivo požuriti stići kući prije mraka.

“Tuga je zeznuta stvar. Satima će čekati u zasjedi, dovoljno dugo da počnete razmišljati o nemogućem. A onda, kada budete baš lijepo ranjivi, zaskočit će vas poput jednog od onih kostura u kući strave u zabavnom parku i sva ona bol za koju ste mislili da je prošla, uz riku će se ponovno obrušiti na vas.”

(“Dođi prije mraka”, Riley Sager)

Naziv djela: “Gavran, Buddha, Yamaha”

Ime autora: Damir Šodan

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“noć u Somboru.

bluz s radija. delta

Jugoslavija.”

(“Gavran, Buddha, Yamaha”, Damir Šodan)

Pametni i knjiški ljudi kažu kako je haiku poezija, kao i mnogi drugi dijelovi japanske kulture, duboko prožeta zenom, dok haiku pjesnik, pak, nije opisivač, već samo bilježnik dojmova, u svojoj poetskoj slobodi vezan isključivo formom trostiha s po 5, 7 i 5 slogova. Svojim kratkim, jezgrovitim stihovima on čitatelju tek nagoviješta, skicira, naslućuje, no nikada posve ne dovršava misao koja se stišće među tih nekoliko riječi – na čitatelju je, naime, zadatak dovršavanja, zaokruživanja pjesničke slike, ali i čast sudjelovanja u stvaranju trenutka u vremenu u kojem haiku pjesnik tek nakratko “zatoči” stihove.

Damir Šodan, hrvatski pjesnik, prevoditelj, urednik i dramski pisac, hvatajući se ukoštac sa zahtjevnom formom haikua, u ovoj je zbirci na jedinstven način, onaj lišen patetike i preuveličavanja, uhvatio esenciju svakog proživljenog trenutka. Izdignuvši se iz tradicionalizma, a opet strogo poštujući zahtjev forme, Šodan je svojim haikuom uronio i u druge svjetove osim onih Buddhinih, duhovnih i uzvišenih, pa tako njegovi stihovi mirišu na lisabonske kiše, zapliću se o džunglu Laosa, skrivaju se u pariškim haustorima, provode noći u bordelima. Vodi nas autor na brojna putovanja – od Brača preko Rima, pa sve do Gruzije i Sečuana, budno pazeći da ničim ne naruši ljepotu trenutka – svaki je važan, svaki ima svoje mjesto, svaki je jednako snažan i traži zahvalnost, čezne biti zapamćen.

“glas mujezina.

Lejla guli naranču.

smrt u Rabatu.”

(“Gavran, Buddha, Yamaha”, Damir Šodan)

“Uvijek traži istinu ljepote, svaki se put vrati svijetu običnog doživljaja”, napisao je davno Matsuo Basho, najznačajniji japanski haiku pjesnik, savršeno sažimajući bit Šodanovih stihova – iako “pliva” modernim strujama (istraživanje dubina urbanog života, seksualnosti, različitih socijalnih aspekata, slobode – “Sao Paulo. truplo ispod farova. bas iz boomboxa.”; “tijesne hlače. Poroci Miamija. Gianni Versace.” i sl.) te se tako izdvaja iz uobičajenih tematskih područja haiku poezije, autor ne zapostavlja već spomenutu duhovnost – Buddhu. Naprotiv – Gavran i Yamaha savršena su mu protuteža; komadi prirode i urbanosti uklapaju se u stoljeća staru slagalicu haiku majstora, po tko zna koji put brišući granicu između umjetnosti, života i prirode. Šodan ih jednostavno pušta da se međusobno prožmu i uvuku nas u taj beskrajni krug zena koji, kako kaže jedna stara japanska pjesma,“ne možemo vidjeti niti čuti, no ako se njime služimo, neiscrpan je.”

“gavran u crkvi.

Isus bi ga spasio

– ali ne može.

(“Gavran, Buddha, Yamaha”, Damir Šodan)

Recenzija: “Gavran, Buddha, Yamaha”, Damir Šodan
Recenzija: “Filozofija hodanja”, Frédéric Gros

Naziv djela: “Filozofija hodanja”

Ime autora: Frédéric Gros

Naziv izvornika: “Marcher, une philosophie”

S francuskoga prevele: Mirjana Brabec i Vladimira Mirković-Blažević

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“Hodanje je tupa, repetitivna, monotona aktivnost. To je živa istina. No upravo zato, ono nikad nije dosadno. Kao što smo već rekli, monotoniju treba razlikovati od dosade. Dosada je potpuna odsutnost bilo kakvih projekata, perspektiva. Vrtite se u krug, besposleni. Čekate, ne iščekujući ništa određeno, zamjećujući samo dimenziju neodređene odloženosti praznog vremena. Tijelo, kad mu je dosadno, tek što se ispružilo već ustaje, rukama lamata po zraku, poskakuje čas u jednom čas u drugom smjeru, zastaje, vrpolji se. Očajnički pokušava ispuniti svaku sekundu. Dosada je neka vrsta letargične pobune protiv nepokretnosti. Nemate što raditi, a i ne pokušate ništa raditi... Dosada je nezadovoljstvo koje se ponavlja iz sekunde u sekundu: sve vam dosadi taj čas, jer ste to sami započeli.

Hodanje nije dosadno na taj način. Ono je jednostavno monotono. Previše je pravilnih, ritmičkih pokreta u hodanju da bi pobudili dosadu koja se hrani ispraznim vrpoljenjem (duša se besciljno vrti u krug u nepomičnom tijelu).”

(“Filozofija hodanja”, Frédéric Gros)

Uvijek znamo zašto hodamo. Da bismo išli naprijed, odlazili, stizali i ponovno odlazili”, piše poznati francuski filozof i mislilac srednje generacije Frédéric Gros u svojoj “Filozofiji hodanja” dajući čitatelju uvid u posve drukčiji pogled na aktivnost koju nerijetko doživljavamo kao banalnu, odviše svakodnevnu i uobičajenu, katkad i zamornu. No, ova će inteligentna i jasna proza vrlo izgledno za hodanje zainteresirati i one kronično neaktivne, one koje Nietzsche naziva “slijepim ulicama” – bez linije puta, bez želje za novim daljinama. Jer, u konačnici, nitko ne mora ići na iscrpljujuća pješačenja kako bi uživao u ovoj Grosovoj kontemplaciji o hodanju. I sam strastveni hodač i veliki obožavatelj lutanja prirodom, Frédéric Gros brojnim filozofskim zapažanjima (nipošto suhoparnim i pretencioznim, već učenim i često prožetim humorom), promišlja o hodanju kao bijegu, kao ispunjenju, kao obnavljanju ili pak mističnom doživljaju; čak je i samoća ugodna kad hodamo, jer zapravo je “nemoguće tada biti sam, toliko je stvari koje prisvajamo svojim pogledom, koje nam se otkrivaju…sva ta polja, kuće, šume, staze, sve je to naše, sve je tu za nas”.

Kao mislilac, Frédéric Gros i u hodanju propitkuje mnoga filozofska pitanja, ona koja se dotiču već spomenute samoće, vječnosti, vremena i prostora… , no odgovore ovaj put crpi iz neposrednog iskustva, iz vrlo jednostavnih, uobičajenih stvari, radnji. Radnji poput hodanja. Posebna zanimljivost Grosove knjige leži u činjenici kako se, osim na osobno iskustvo, autor oslanja na iskustva brojnih slavnih mislilaca i književnika.

Tako pak doznajemo kako je Friedrich Nietzsche, prije nego što je potpuno izgubio um, stranice nekih od svojih najmaestralnijih djela ispisao upravo u svojim dugim šetnjama, onima u kojima ga je “njegovo tijelo – suočeno s nebom, morem, glečerima – inspiriralo dok je hodao”, a “čovjeku s potplatima od vjetra”, slavnom pjesniku Arthuru Rimbaudu, hodanje je bila strast potpirivana unutarnjim gnjevom, željom bijega “od tuge i dosade, od sivih oblaka, mračnih dana i crnih vrana na olovnome nebu”, strast gonjena “bolom u želucu zato što je ovdje, odbijanje da ostane na mjestu“, opsesija toliko snažna i prožimajuća da je, nakon što je Rimbaud umro u trideset i sedmoj godini, u registru preminulih marseljske bolnice La Conception ostalo zapisano: “Rođen u Charlevilleu, u prolazu u Marseilleu”.

Osim Rimbauda, još su dvojica “nebeskih šetača”, osluškivača prirode koji su dekadenciju čovječanstva zamijenili tumaranjem šumama kako bi pronašli ne samo nadahnuće, već i iskonskog čovjeka u sebi, “onog iz davnina, prije postojanja društva i plaćenog rada”. Jedan je bio Rousseau, “homo viator”, čovjek koji hoda, onaj čija je hodačka iskustva Gros podijelio na tri dijela: na hodanje u svitanje, podne i suton – od onih u kojima je bio “gospodar svojih maštarija” do onih u kojima više “nema potrebu biti netko, može se jednostavno prepustiti struji”.
Drugi je David Henry Thoreau, “osvajač divljine” i autor prve filozofske rasprave o hodanju: “Walking”. Povijest će ga ipak najviše pamtiti po gotovo nestvarnom “Waldenu”, traktatu u kojem opisuje svoje dvogodišnje iskustvo života u šumi. Naime, prije nego što je u četrdeset i četvrtoj godini umro shrvan tuberkulozom, Thoreau je dokazao istinitost one stare tvrdnje – da bismo hodali, ne trebamo ići daleko; ne trebamo nužno težiti ka drugim svjetovima, kulturama, licima – “hodati znači izdvojiti se, ostati po strani, na marginama onih koji rade, na marginama brzih cesta, na marginama onih koji stvaraju profit i bijedu…”

No, primjeri Grosovih hodača nisu samo strastveni pokoritelji novih divljina i daljina; spominje se on i melankoličnog lutalice, francuskog književnika Gérarda Nervala čije su prve šetnje obilježene plahošću, dok one posljednje ispunjava grozničavost u kojoj je hodao bez prestanka i gotovo ništa sna. Sve do onog vječnog u kojem ga pronalaze, “obješenog, sa šeširom na glavi.”
I Immanuel Kant je hodač. No, nikako divlji i strastven. Nikako grozničav i kaotičan. On je hodajući metronom. Opsjednut točnošću do te mjere da su ga zvali “Königberškim satom”, u životu je, uz pisanje i čitanje, važnost pridavao samo onome što će, jedanput dnevno, jesti i redovitom odlasku u šetnju. Hodanje je za Kanta bilo svojevrsna dnevna higijena, bez užitka i ispunjenja – uvijek je hodao sam, istim putem, sat vremena, repetitivnošću hodanja ubijajući dosadu, oslobađajući um i, nakon godina iste rutine, svoju volju pretvarajući u sudbinu, ne samo pasivnu naviku.

“Thoreau je napisao: “Ne možemo ubiti vrijeme a da istodobno ne ranimo vječnost.” Ne hodamo kako bismo ubili vrijeme, nego kako bismo ga prigrlili, kako bismo sa svakim korakom, u svakoj sekundi, s njega kidali laticu po laticu.”

(“Filozofija hodanja”, Frédéric Gros)

Frédéric Gros napisao je, bez sumnje, knjigu koja će čitatelja natjerati na pokret – prvo umni, a kako su um i tijelo nerazdruživi, s vremenom i na onaj tjelesni. “Jednostavno treba grabiti naprijed, vlastitim tempom, do iduće etape. Spokoj proizlazi iz toga što jednostavno slijedite put” , poručuje Gros dajući nam do znanja kako hodanje uistinu nije sport niti natjecanje – ono je gotovo zaboravljena dječja igra, osjećaj slobode nakon kojega više ne možemo stajati na mjestu.

I prije nego što vam poželim ugodnu šetnju stranicama ove knjige, dopustite mi da još jednom spomenem Thoreaua, njegovu misao koja, poput bisera čvrsto zatvorenog u školjci, čeka zasjati kao čista srž Grosove “Filozofije hodanja”:
“Uzaludno je sjesti da bismo pisali, ako nikad nismo ustali da bismo živjeli.”

Naziv djela: “Schindlerov lift”

Ime autora: Darko Cvijetić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Buybook

“Mirno i staloženo nanišanim.

Skinem najveselijeg.

E, taj.

Svaku mi noć dođe preko plota u vrt.

I pjeva li pjeva, bože blagi, ko da sam ga promašio.

(“Schindlerov lift”, Darko Cvijetić)

Danas sam se odlučila povesti liftom. Nije mi to običaj, ne volim nekako te male pokretne kutije, nigdje prozora, nigdje svjetla da znaš da je dan; ne vidiš ni mjeseca ni zvijezda da znaš da je vedra noć, samo u metalne zidove im gledaš i oni gledaju u tebe, i može vrijeme stati vani i sve se raspasti, a taj lift bi znao samo za gore i dolje; do neba, a neba ne vidiš, do blata, a u blatu zaglaviš. A i uvijek se još netko poveze; zovne lift kad se najmanje nadaš, pa se pred tobom otvore vrata kao iz ničega i prekinu te usred tvoje tišine ili knedle u grlu ili pjevušenja bez sluha (samo da ti brže prođe vrijeme između onih bljeskova dugmadi s brojevima katova). Uđe u taj liftovski vakuum još jedno tijelo da zajedno šutite ili kimnete glavom ili potrošite i to malo kisika kurtoaznim razgovorom i u sebi se pomolite da još netko ne poželi gore ili dolje ili da se, nedajbože, ne zaglavite ni na nebu ni na zemlji, jer mali je to prostor za veliki strah ili dugo čekanje ili neugodne šutnje.

Danas nisam odabrala ići stepenicama. Ušla sam u taj lift (marke Schindler), a da nisam ni znala kako uopće postoji takav i u mom soliteru i taman kad sam krenula zašutjeti s metalnim zidovima, netko je stisnuo dugme i vrata se otvorila i odjednom tišina pukne glasno kao kost kad je slomiš i Darko Cvijetić mi već pripovijeda o prijedorskom Crvenom soliteru i ratu i dušmanima (onima koje poznaješ u dušu i koji ti se dušom hrane) i kako je nekad bilo i što je od nekad ostalo.

“U ljude koji su ubijali, kao u sobu na koju nitko ne kuca, nadire vlaga”, počinje Cvijetić i znam kako neće lift još dugo nikuda, onoliko dugo koliko je potrebno da još jednom, još dvaput, još beskonačno puta saberemo sve tuge i besmisao koji su nam ostali kad je zvijer rata svoj drob napunila tijelima, ruševinama i ljudskom lakovjernošću (jer kako nam samo vješto lica s televizije i glasovi s radija zapovjediše kako moramo mrziti i zaboraviti onog s kojim smo se dotad veselili i prijateljevali do zaborava).

Kad je te davne 1975. prijedorski Crveni soliter otvorio svoja vrata, u njega su uselili ljudi – mladi, stari, tihi, bučni, srditi, plahi, mučaljivi, razgovorljivi, odvažni, nesretni, velikodušni, svakojaki – ali ljudi. Nisu uselili niti Muslimani niti Hrvati niti Srbi niti Jugoslaveni. Ušli su ljudi u tih osam stanova na trinaest katova. Ljudi koji su, nasmijani i užurbani, jutrima kupovali novine i cigarete, ljudi koji su živjeli normalno, bili su i susjedi i komšije i drugovi i prijatelji. Jer nije bilo razlike i jer razlike ni danas nema. Samo u glavama se još ratuje, jer je iz glava nekih usijanih sve i poteklo.
Slavili su se u Crvenom soliteru i praznici i nove godine i rođendani i svi su znali sve o svakom. I gledali su se kroz prijateljstvo, umjesto kroz nišan.

Uselili su u Crveni soliter radnici, ne ratnici. I još “tisuće njih tutnjalo je ispred solitera žureći u smjene”, prisjeća se Cvijetić onog vremena u kojem je svatko znao svakoga i onih vremena u kojima su ljudi, ozvijerivši se, baš to jedni drugima naplatili.

“Sada sve pusto, zaraslo, bez života. Ništa ne funkcionira već desetljećima… Raspalo se sve, kao kartonski Tito iz Taibove bašte, sve se istopilo kao Vijekin kurati Snješko, kojem su tolike radnice krišom namigivale.

Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Nema radnika. Radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode, na dnu.

Sada im djeca trčeći odlaze odavde.

A kakvi momci su ginuli za komad brda, za jebenu kotu, koja sad ne vrijedi ništa, na njoj nema nikoga, niti kome što znači. Čista tišina nahvatana na stid kao modra galica na simsu.

Svi ti mrtvi, od kojih su čahure bile vrjednije.”

(“Schindlerov lift”, Darko Cvijetić)

A onda se jednog dana u Crveni soliter, “potpuno leden i staložen”, uselio rat. Odjednom su se negdje zametnuli “onaj smijeh s useljavanja, zajedničke proslave Nove godine i Dana Republike, kad je čitava zgrada mirisala na sarmu i kolače i jabuke na kredit po balkonima” i ljudi su postali ne-ljudi, negirali su temelje elementarne čovječnosti i njihov je soliter postao tek uspravna mrtvačka kutija sa kartonskim Titom kao spomenom na dječju nepodopštinu u podnožju, raspadnutim i zaboravljenim baš kao i ta država koju smo svi mi tako dugo nazivali svojom.

“Tito od kartona tonuo je pod Taibovu jabuku, zauvijek je udavivši, i nikada više Taibova jabuka neće roditi.

Kao da je kartonski Tito pod njom pojeo joj korijenje od sramote, i udavio se.”

(“Schindlerov lift”, Darko Cvijetić)

Natjerao nas je Darko Cvijetić da preispitamo vlastitu ljudskost, da nikada ne zaboravimo kako nisu vremena zla, već ljudi te da sjeme mržnje može klijati jedino ako ga zalijevamo. Ako mržnju prenosimo na naraštaje koje ostavljamo iza sebe, umjesto da ju zatiremo empatijom i međusobnim uvažavanjem.

Drago mi je da sam danas pošla baš Schindlerovim liftom, onim u kojemu me dočekao Darko Cvijetić, kao Oskar Schindler glavom i bradom, onaj koji ne može više spasiti ljude od smrti, ali može njihovu žrtvu spasiti od besmisla i zaborava – riječju i odavanjem počasti kakvu zaslužuju. Mnogo je crvenih solitera na području ove zemlje koja nam je bivša u svemu, osim u mržnji koje se tako teško rješavamo, mnogo je solitera u koje je život ulazio i iz kojih je curio, u krvi ili suzama. Darko Cvijetić poslao je čovjeka u svakog od njih. Da se ne zaboravi. Jer “bager i grobar i tako se začas zamijene koliko sliče riječju i licem u blatu.”

Recenzija: “Schindlerov lift”, Darko Cvijetić
Recenzija: “Sestrinska zvona”, Lars Mytting

Naziv djela: “Sestrinska zvona”

Ime autora: Lars Mytting

Naziv izvornika: “Søsterklokkene”

S norveškog prevela: Sandra Ljubas

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Kršćanstvo je moralo doprijeti ovamo, u srce tame, među poganski svijet. Da, jer da bi kršćanstvo odista zaživjelo u Norveškoj, moralo je naći dobro uporište, kao što ga koza pronađe na planini. Zato i jesu bile potrebne mnoge crkve, mogle su biti i male, ali moralo ih je biti mnogo.

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

Na razmeđu starih nordijskih vjerovanja, zmajevih glava i crnih zmija razjapljenih čeljusti te kršćanstva koje je pokušavalo sagraditi svoje uporište u toj mitskoj divljini dalekog sjevera, smjestila su se “Sestrinska zvona” norveškog pisca Larsa Myttinga. Baš kao i one u čiju su čast stvorena, nikad nisu posve pripadala svijetu u kojem su nastala – svijetu obilježenom poganskim znamenjem i legendama koje počivaju ispod stavkirke – drevne drvene crkve u kojoj se odvija vječiti sraz između vikinškog paganizma i nadirućeg kršćanstva te u čijem tornju Halfrid i Gunhild jednim zvonom određuju smjer u kojem će se pokorno kretati život žitelja župe Butangen, sela smještenog u dolini između Favanga i Trettena, koje je “dvadeset godina zaostajalo za susjednim selima, koja su trideset godina zaostajala za urbanim područjima u Norveškoj, koja je pak pedeset godina zaostajala za ostatkom Europe”.

“Ti ćeš trkat’ daleko, i ja ću trkat’ blizu, a kad se djelo završi, mi ćemo zajedno doć’.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

Baš kao i mnoge priče prije nje, i ova počinje rođenjem, no “odveć nesnosnim da bi se prepričavalo, preružnim da bi se pamtilo”; onim koje je sa ovoga svijeta odnijelo majku, a na isti donijelo blizanke – Halfrid i Gunhild Hekne, “sraštene od kukova nadolje”. Unatoč deformaciji, blizanke se ni po čemu drugome nisu razlikovale od vršnjaka – “normalno su disale, plakale i bile zdrava razuma”, a kada su u mladenaštvu svladale vještinu tkanja “njihove bi četiri ruke usklađeno poletjele među nitima i potkama, toliko žustro da nije bilo moguće ni vidjeti koja od njih dvije u kojem času nateže pređu na tapiseriji”. Kada je smrt došla po Halfrid, a tek koji sat poslije i po Gunhild, tugujući otac Eirik Hekne kćerima je u čast dao izliti dva crkvena zvona nazvavši ih Sestrinskim zvonima, onima u čijoj je srži “bilo nečeg živahnog, obećanja da ih čeka bolje proljeće, odjeka popraćenog ustrajnim i predivnim titrajima” te koja su, tijekom godina koje će uslijediti, u zvoniku stare drvene crkve katkad i sama znala uzeti riječ, upozoravajući stanovnike Butangena kad bi se kakva prijetnja nadvila nad duboke vode jezera Losnes.

Zvonjava Sestrinskih zvona jednako snažno odzvanja Butangenom i te 1880. kada devetnaestogodišnja Astrid Hekne, potomkinja sestara Hekne, sanja o svjetovima i obzorjima izvan “barijere visokih borova” koja je stanovnike doline Gudbrandsdalen “uvjerila da im je bolje do smrti po starinskom običaju skupljati mahovinu kako bi prehranili životinje nego pokušavati promijeniti smjer svojih života”; o obzorjima svjetlijima od tame drvenih kuća koje mirišu na dogorjele lojanice te o životu koji nije tek neprekinuti, ponavljajući uzorak udaje, rađanja djece i istrošenog tijela prije navršene tridesete godine. Kada Kai Schweigaard stigne u Butangen kako bi, kao novi pastor, nekom drukčijom energijom i ambicioznim idejama osvijetlio tamu norveške divljine, u Astrid se budi nada u promjenu, ali i u mnogo toga drugog što bi mladog pastora moglo dovesti u iskušenje veće od onog što ga nose duboko ukorijenjena vjerovanja i legende koje (ne)izravno upravljaju životima tamošnjih stanovnika.
Pastoru je njegov prethodnik “u naslijeđe” ostavio sedam stoljeća staru drvenu crkvu – stavkirke, drevni pleter stupova, katrana i “starih bogova bijesnih očiju bez zjenica” u kojoj se nepregledno i neraskidivo, baš kao i u Schweigaardovoj novoj pastvi, prožima pogansko, vikinško, kršćansko. Pod oronulom šindrom krovišta vremenskim su se nepogodama odupirala jedino Sestrinska zvona, pa kada župa Butangen pastora dočeka nemilosrdnom zimom koja crkvu okuje ledom, njezina drvena građa tijekom propovijedi škripi pod zamasima vjetra propuštajući studen među crkvene klupe u kojima se jednom prilikom, u melodijama posljednjeg misnog pjevanja, starija župljanka nasmrt smrzne. Time je loše znamenje bačeno na smrznuto tlo Butangena, no pastor Schweigaard spoznajom kako nitko ne “odlučuje ni o smrti ni o studeni” nastavlja preusmjeravati drevne struje narodnih vjerovanja ka najvećoj promjeni od svih – planom rastavljanja stare crkve, njezine selidbe i ponovne gradnje “na njemačkom tlu”, a sve pod financijskim pokroviteljstvom Akademije likovnih umjetnosti u Dresdenu.

“Naša se zemlja nalazi na točki zaokreta koji zahtijeva svu misaonu snagu ljudi, i u tom je metežu kršćanstvo jedino istinsko svjetlo. Ne možemo vjeru u Boga njegovati iza iskrivljenih dasaka poganskih vremena.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

U selo stiže mladi arhitekt Gerhard Schönauer koji, kao izaslanik Akademije, u Butangen dolazi pripremiti sve potrebno za povijesni pothvat – naslikati crkvu i otkriti njezina čuvena zvona, no drevne Sestre imaju drukčije planove. Divovske zmije, razjapljena usta vuka Fernisa i Odinovi gavrani sa drvenih će zidova i izgubljenih portala stavkirke oko protagonista stegnuti obruč ljubavnih trokuta, tajni nordijskog folklora i posve ljudskih slabosti i čežnji, a jeka Sestrinskih zvona neće iščeznuti iz doline Gudbrandsdalen niti kada “kršćanstvo nakon sedam stotina godina iseli iz srušene crkve”.

“Zamijetio je tada već da je prekasno. Nije samo stara crkva napuštala selo. Ljubav će poći istim putem. Kada je zatvorio Bibliju i pustio zvona da odzvone, zvučala su mu teško i žalobno, i uplašio se da će Gospodin zatvoriti vrata one najskrovitije sobe u njemu i da će, za razliku od Biblije, ona trajno ostati zatvorena.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

“Sestrinska zvona” prvi su dio najavljene trilogije “Hekne” i predstavljaju jedinstveno mjesto gdje su se na četiri stotine stranica mit i tradicija spojili sa prodorom modernog svijeta u isti taj vrtlog unoseći svu složenost ljudskih vjerovanja i njihova utjecaja na život, smrt i ljubav koja nerijetko nadjačava oboje. Unatoč sporijem ritmu, Myttingova pripovijest sama okreće stranice, donoseći dovoljno emocija i strasti da bi zaokupila čitatelja i uvukla ga u nordijska bespuća leda i narodnih predaja. Sva tri glavna lika relativno su mladi, zaneseni idealima tako svojstvenima prelasku praga zrelosti, ali i rastrgana izborima stavljenima pred njih – onima o obitelji, potomstvu, drukčijem životu, a sudbina koju im je namijenio Lars Mytting možda je mnogo smjelija od one koju bi pod svojim perom smislio koji drugi autor. No, upravo su takve piščeve odluke spriječile da “Sestrinska zvona” utonu u preveliku sentimentalnost i tugaljivost, omogućivši im da ostanu na površini kao raskošna pripovijest u čijem je svakom trenutku moguće uživati na drugačiji način, produbljujući vlastita poimanja drevnih simbola urezanih na crkvenim portalima, kao i onih urezanih u ljudskim srcima, i jednima i drugima katkad jednako nedokučivima.

“Glasine služe poput sjemena za priču, lagane su tako da ih vjetar brzo rasprši, i sklone rastu. Prije nego što istina zaživi, glasine će odavno već procvjetati i pretvoriti se u svoje istine jer je čak i najluđe maštarije netko uistinu izgovorio, a to je – činjenica da je netko nešto rekao – zaista istina, premda nije uvijek sve što netko prepriča nužno točno.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

Naziv djela: “Mali muškarci”

Ime autora: Louisa May Alcott

Naziv izvornika: “Little Men”

S engleskog prevela: Irena Škarica

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Iris Illyrica

Sve što smo tako voljeli u “Malim ženama”, književnom klasiku američke spisateljice Louise May Alcott iz 1868., gotovo će nam sigurno prirasti srcu i u njegovom nastavku, romanu nazvanom “Mali muškarci”, prvi put objavljenom dvije godine poslije, 1871.

Lik odvažne i oštroumne Josephine “Jo” March, temeljen na samoj Alcott (što “Male žene” čini svojevrsnom polu-autobiografijom) u “Malim muškarcima” nije izgubio niti malo od svoje ljupkosti i borbenosti, a ova je “mala žena” odrasla i sazrela dovoljno da još više zavolimo njezinu srčanost i dosljednost, ovaj put udruženu sa podrškom supruga, profesora Bhaera s kojim vodi školu za dječake “Plumfield”. Naime, imanje koje je naslijedila od svoje pokojne strine March pretvorila je upravo u školu u kojoj će životne lekcije svladavati njezini polaznici – nestašni dječaci na pragu odrastanja i spoznavanja vrijednosti koje će ih voditi na tom neravnom i katkad trnovitom putu postajanja “malim muškarcima”.

Jo je stvorila novu školu, no škola je stvorila i novu Jo – u šest mjeseci školskih zgoda i pustolovina dječaci – novopridošli Nat, Franz – primjer njemačke discipline i učtivosti, naprasiti “moreplovac” Emil, uvijek razboriti i srdačni Demi, Dick Brown i Adolphus “Dolly” Pettingill te ostalih šest malenih obješenjaka mnogo su toga naučili i gospođu Bhaer. “Bila je to jedna krajnje neobična škola”, priznala je jednom prilikom i sama Jo, no tajna njezine nesvakidašnjosti nije ležala u kakvim posebnim disciplinama ili drukčijim predmetima, već u posve jednostavnoj filozofiji – “dječaci koji su pohađali druge škole zasigurno su više znali o knjigama, ali zato su bili uskraćeni za ona važnija znanja i vrijednosti koje krase dobre ljude… poznavanje samoga sebe, oslanjanje na vlastite sposobnosti i vladanje samim sobom”.

Unatoč posve novoj i drukčijoj priči, “Mali muškarci” ostali su dosljedni duhu prvog romana. Baš kao i u “Malim ženama”, Alcott niti ovdje ne odustaje od vrijednosti koje su bile “noseći stupovi” prvog dijela – samodostatnosti, nezavisnosti, ravnopravnosti te jednake dostupnosti obrazovanja svakome. Moralne analize i životne pouke o postajanju najbolje verzije sebe provlače se kroz finu čipku društvenih normi i učtivosti devetnaestog stoljeća, no to je upravo ono što je obilježilo lik i djelo Louise May Alcott – idealistički pogled na život i svijet u kojem je od svakoga željela izvući ono najbolje bez nepotrebnog dociranja. “Male žene” imale su prednost “prvog djeteta”, s njima je sve bilo novo, začuđujuće i u čitatelja izazivalo posve nepoznat splet osjećaja, pa su “Mali muškarci” imali mnogo zahtjevniju zadaću – ponoviti (ili nadmašiti) ushit prvijenca, izazvati osjećaje na koje su nas navikle “Male žene”. Ljepota će i ovdje ipak ostati u oku promatrača, odnosno čitatelja, no ono što se sa sigurnošću može utvrditi jest kako su “Mali muškarci” u potpunosti zadržali srce i sentimentalnost kojima su nas prije njih obasule Meg, Jo, Beth i Amy te, čitajući ih, ne možete ne osjećati istu onu utjehu, radost i ljubav kao i kod prethodnog dijela. A upravo je ljubav pokretačka sila i “Malih muškaraca” – ono što su “Male žene” učinile za obiteljsku ljubav, “Mali muškarci” čine za prijateljsku – učenje o vrijednosti povjerenja i odanosti nije važno samo dvanaestorici nestašnih dječaka; važno je i svakome od nas koji dobijemo priliku pročitati ovo djelo. Baš kao što, unatoč svim preprekama, različitostima i razmiricama s kojima se suočavaju u “Plumfieldu”, dječaci uspijevaju svezanim održati Gordijev čvor stečenog prijateljstva, tako i svatko od nas dobiva priliku preispitati određene aspekte vlastita života i poimanja prijateljstva. “Mali muškarci” svojom toplinom i neposrednošću ostaju dokazom kako neke vrijednosti zadržavaju svoju neprocjenjivost i važnost uvijek, neovisno u kojem je vremenu o njima pisano. Dobrota, odanost, ljubav nisu tek utopija koja blijedi pod nerijetko lažnim sjajem i kaosom suvremenog svijeta. Naprotiv, oni ostaju svjetionikom čije svjetlo ćemo uvijek slijediti ako želimo pronaći put ka sebi.

“Jer ljubav je cvijet koji može procvasti na svakom tlu i čije čudotvorne moći ne prežu ni pred jesenjim mrazom ni pred zimskim snijegom, te cijele godine cvjeta divnim mirisnim cvjetovima usrećujući i one koji je pružaju i one koji je primaju.”

(“Mali muškarci”, Louisa May Alcott)
Osvrt: “Mali muškarci”, Louisa May Alcott
Recenzija: “Kći kralja močvare”, Karen Dionne

Naziv djela: “Kći kralja močvare”

Ime autora: Karen Dionne

Naziv izvornika: “The Marsh King’s Daughter”

S engleskog prevela: Nevena Erak Camaj

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Sonatina

“S vremenom sam shvatila da je traganje poput čitanja. Znakovi su riječi. Kad ih povežeš u rečenice, ispričat će ti priču o događaju u životu zvijeri koja je onuda prošla.”

(“Kći kralja močvare”, Karen Dionne)

Velikog danskog pisca Hansa Christiana Andersena povijest je upamtila kao jednog od najplodnijih autora nekih od najljepših svjetskih bajki; na pripovijestima poput “Male sirene”, “Palčice”, “Carevog novog ruha” ili pak “Princeze na zrnu graška” odrasli su brojni naraštaji čitatelja. No, jedna se Andersenova bajka skrila u njihovoj sjeni; malo je izgledno kako je bila tako često i rado čitana prije spavanja, a vjerojatno još neizglednije kako će ikada dočekati kakvu veselu Disneyevu ekranizaciju.
“Kći kralja močvare” Andersenovo je “mračno čedo”, pomalo zlokobna bajka o “prelijepoj egipatskoj princezi i strašnom ljudožderu kojega su zvali kralj močvare, i njihovoj kćeri Helgi koja je tijekom dana bila prekrasna poput majke, ali opake, divlje naravi poput svoga pravog oca, dok je noću bila ljupka i nježna poput majke, iako bi joj se tijelo pretvorilo u gnjusnu žabu”. Ova pripovijest iz 1858. vješto se citatima i lajtmotivom uplela u sadašnjicu i istoimeni roman američke spisateljice Karen Dionne s kojim, osim imena, dijeli i nadahnuće – temu dvojnosti ljudske prirode; stalnu borbu između dvije strane jedne osobe – one dobre i one zle; između svjetlosti i tame.

U verziji Karen Dionne, priča, dakle, nije ništa manje zlokobna od Andersenove – Helena Pelletier, sretno udana majka dviju kćeri, krije tajnu staru gotovo dva desetljeća. Mračnu i opasnu, kakve tajne obično znaju biti. Naime, ova je mlada žena odrasla u zatočeništvu neprohodne, divlje močvare michiganskog Gornjeg poluotoka zajedno sa majkom koju je Helenin otac oteo kao tinejdžericu, godinama je držeći taocem jedinog života za koji je Helena do svoje dvanaeste godine znala.

Unatoč odrastanju uz, posve očito, nasilnog i psihički bolesnog oca, Helena ga idolizira gotovo cijelo djetinjstvo koje je obilježeno fizičkim i psihičkim zlostavljanjem koje otac provodi nad njom i njezinom majkom. Zanemarujući majku, Helena ili “Mala Sjena”, kako ju na jeziku Ojibwe Indijanaca naziva otac, doista ga prati poput sjene, upijajući njegova znanja o lovu, preživljavanju u močvari, ali i strahujući pred iznenadnim, podmuklim promjenama očeva raspoloženja, onakvima koje bi završavale drobljenjem Helenina prsta, zatvaranjem u bunar do točke pothlađivanja i izgladnjivanja, urezivanjem “lekcija” u kožu lovačkim nožem.

Kada u dvanaestoj godini, nakon još jednog svirepog očevog napada, dobiva priliku pobjeći, Helena s majkom napušta močvaru, dok otac odlazi u zatvor. No, močvara nikada nije napustila Helenu, pa će se Mala Sjena, kada nakon gotovo dvadeset godina dobije vijest kako je njezin otac pobjegao iz zatvora, morati vratiti tamo gdje je sve počelo, dovršiti davno započetu borbu i odlučiti hoće li kći kralja močvare napokon biti dovoljno snažna izaći iz sjene svog tvorca i mučitelja i odabrati svoju “svijetlu stranu”.

“Kći kralja močvare” solidan je psihološki triler/drama koji čitatelja uvlači u priču polaganim ritmom, postupno meandrirajući gustim rogozom i šašom michiganske močvare sve do samog srca tame – kolibe u kojoj je otmicom nasilno zaustavljen jedan i prisilom započet drugi život. Koncentrirajući se na odnos oca psihopata i kćeri koja odrasta u stalnom srazu između iskonskog straha i idolizirajuće ljubavi te na preživljavanje u surovom okružju močvare, ova će knjiga na trenutke možda ostaviti dojam rastegnutosti radnje koja se usredotočuje na kćerina sjećanja i nedovoljne razrađenosti ostalih likova, poput Helenine traumatizirane majke ili pak supruga Stephena, koji ostaju pomalo plošni i gurnuti u stranu, no autoričina namjera možda je i bila upravo takva. Baš kao i u istoimenoj Andersenovoj bajci, i ovdje stavljanje naglaska na unutarnju borbu pojedinca protiv samoga sebe, vlastite dvojne prirode i izbora strana, kad se svaka čini jednako dobra i jednako loša, ne trpi preduboko razrađivanje osobnosti drugih protagonista, osim onih glavnih. Srž same pripovijesti zamutila bi se, a prava bi istina vjerojatno zauvijek ostala zapletena negdje duboko u močvarnom korijenju.

“Da sam znala sve to prije nego što se dogodilo, bih li drukčije postupila? Naravno da bih. Ali moraš prihvatiti odgovornost za svoje odluke čak i kad stvari ne ispadnu onako kako si htio.”

(“Kći kralja močvare”, Karen Dionne)

Naziv djela: “Ne dao Bog većeg zla”

Ime autora: Goran Tribuson

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Mozaik knjiga d.o.o.

Pisanje o većini Tribusonovih djela nalik je prisjećanju na vlastito odrastanje; fragmenti nekih toplih, veselih obiteljskih uspomena miješaju se sa sjetom bezbrižnog djetinjstva, naivnošću mladenačkih razmišljanja i idealizmom koji nužno ide uz njih.
“Ne dao Bog većeg zla” jedna je od takvih priča – ona svakog od nas; posve životna riznica zgoda, tuga, propuštenih prilika i stečenih zaloga za budućnost, kakvom god se ista ispostavila. Protkana je onim prepoznatljivim “tribusonovskim” humorom i ležernim narativom s kojim neizbježno imate osjećaj kao da se pisac obraća upravo vama, kao da ste stari poznanici koji su se sastali na kakvoj kavici ili čaši piva, pa sada prebirete po uspomenama razmišljajući kakvi ste bili i kakvima ste mogli postati.
Prateći odrastanje Siniše Ančića zvanog Frula od kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je glavnom liku bilo deset godina, pa sve do Frulinih ranih studentskih dana, Tribuson nam, bez sladunjavosti koja često prati nostalgična zazivanja sjećanja, opisuje čitavo desetljeće odnosa između različitih naraštaja, prijateljstava, ljubavi.
Odrastanje uz vječito namrgođenog oca Branka, dobrohotnu i zaštitnički nastrojenu majku Nevenku čija je uloga arbitra između oca i ostatka svijeta neizostavni dio pozornice Sinišinog odrastanja, baku Ružu, buntovnu sestru Bibu koja jedina ima petlje usprotiviti se i reći što doista misli, problematičnog ujaka Emila i prijatelja Zumzu koji mu otvara nove ljubavne i životne vidike (od kojih mnogi nisu posve jasni niti Zumzi niti Fruli), oblikovat će Sinišu u mladog čovjeka koji će tek kada prijeđe prag odrastanja razumjeti svu suptilnu važnost roditeljskih i djetinjastost prijateljskih poruka tijekom tog desetljeća.

“[Zumzo] Zalazak sunca, reče on zagledan u krpu. Jebote…sve što je ostalo od moje ljubavi. Mrcina me neće. Kaže da sam predebeo za nju i da dođem kad skinem deset kila. Odlučio sam smršaviti, ali kad sam došao doma s te sekcije, našao sam na štednjaku podgrijane ćufte u paradajz sosu pa sam pojeo jedanaest komada. Kužiš, nad tom sam zdjelom shvatio da naša veza nema budućnosti.”

(“Ne dao Bog većeg zla”, Goran Tribuson)

Čak i onima rođenima mnogo poslije tih šezdesetih godina prošlog stoljeća, evociranje uspomena na tipičan provincijski život u jednom gradu bivše Jugoslavije, kao i na karakteristične fenomene tog vremena kao što su rock’n’roll, vinil ploče, rifle, pojava televizije, izazvat će osjećaj nostalgije koji je neminovan u svakom djelu u kojem se u razdoblju djetinjstva prepoznaje jedan posve intimni okvir sjećanja.

“… U tom mi je času sve bilo nevažno prema novom televizoru, prvom u našoj kući, drugom u našoj ulici. Otac je sjedio nasred sobe ispred raspakiranog televizora, okružen kartonom, valovitom ljepenkom, ostacima špage, zgužvanoga papira i ostalih dijelova ambalaže koju je, kako sam nagađao, odstranio u velikoj hitnji i nestrpljenju da čim prije osposobi novu kućnu igračku.”

(“Ne dao Bog većeg zla”, Goran Tribuson)

Uzrečica “Ne dao Bog većeg zla”, koju u Tribusonovim autobiografskim zapisima “Rani dani” često izgovara piščev otac, postala je lajtmotivom ovog romana, ali i univerzalnim simbolom tog i svakog vremena koje će uslijediti; jednostavna misao koja u nekoliko riječi idealistički sažima rješivost svih problema kojima je, poput kamenčića, posuta staza svačijeg odrastanja.

“I dok je snijeg škripao pod našim nogama, pomislio sam kako bi naše sjenke, onom koji bi nas promatrao s prozora ili iz prikrajka, mogle izgledati poput grotesknih, ali pomalo sjetnih prilika s kraja kakvog crtanog filma. Samo nam je nedostajao onaj krug koji bi nas poput fotografske blende izdvojio iz svijeta, a potom smanjio i utopio u mrak.”

(“Ne dao Bog većeg zla”, Goran Tribuson)
Recenzija: “Ne dao Bog većeg zla”, Goran Tribuson
Recenzija: “Vanessa moja crna”, Kate Elizabeth Russell

Naziv djela: “Vanessa moja crna”

Ime autora: Kate Elizabeth Russell

Naziv izvornika: “My Dark Vanessa”

S engleskog prevela: Maja Klarić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Znanje d.o.o.

Kakvo bi čudovište moglo nekom djetetu to napraviti?
Pitanje postavljeno na samom početku romana prvijenca mlade američke spisateljice Kate Elizabeth Russell stvara nelagodu već prvom stranicom, ubrzo uvlačeći čitatelja u ono što će postati sedamnaest godina duga, mračna ispovijest složenog i duboko uznemirujućeg odnosa petnaestogodišnje Vanesse Wye i njezinog profesora engleskog jezika, dvadesetsedam godina starijeg Jacoba Stranea. Poput svih predatora, i Strane do svog plijena dolazi tražeći mu slabe točke, iskorištavajući nesigurnost i neprilagođenost ranih tinejdžerskih godina, vrlo perfidno iste osobine pripisujući sebi s ciljem izazivanja sažaljenja, osjećaja sličnosti, bliskosti. Uvjeriti žrtvu kako ona ima kontrolu i kako je sve što zlostavljač čini zapravo njezin izbor, njezina želja, najizopačenija je vještina od svih. “U redu je ako ne želiš da te diram. Samo reci da stanem.”; “Važno mi je da se nikad ne osjećaš kao da si na nešto prisiljena. Samo ću tako moći živjeti sa sobom.”; “Ti držiš uzde, Vanessa. Ti odlučuješ što ćemo raditi.”
Unatoč vlastitom kolebanju, Vanessa, kao školski primjer Stockholmskog sindroma, idealizira vezu sa Straneom prisvajajući njegove riječi i nagone, čak i sedamnaest godina poslije ostajući nesposobnom izgraditi život koji ne uključuje Jacoba Stranea. “Otrov” koji je ulio u jednu krhku tinejdžericu postao je jedino što odrasla Vanessa uspijeva probaviti; vjerovanje kako je ono što su imali bila samo jedna neobična ljubavna priča. Ostajući u kontaktu sa Straneom sve te godine, Vanessa je potpirivala vlastitu zabludu. Vjerovati drukčije, pokušati sagledati taj odnos onakvim kakav je uistinu bio, značilo bi urušiti se, ispustiti konce jedinog života za koji zna.

“Neprestano tragam za sobom, ali nikad ne pronalazim ništa što bi mi istinski odgovaralo. Cure u tim pričama su redovito žrtve, a ja nisam – i to nema nikakve veze s onim što mi je Strane radio, ili nije, dok sam bila mlađa. Nisam žrtva zato što to nikad nisam htjela biti, a ako to ne želim biti, onda i nisam. Tako to ide. Razlika između silovanja i seksa je stanje uma. Ne možeš silovati nekoga tko to želi, zar ne? … Grozna šala, istina, ali ima smisla.”

(“Vanessa moja crna”, Kate Elizabeth Russell)

Jacob Strane krinku je iznenadnom, zabranjenom ljubavlju zatečenog odraslog muškarca doveo do savršenstva. Upijajući Vanessinu nesigurnost i već prirođeno osobenjaštvo, poprima oblik onog muškarca kakvim bi Vanessa voljela da on bude – beznadno zaljubljen, zanesen njezinom mladošću i ljepotom, no Jacob Strane proračunat je grabežljivac. Vođen protuprirodnošću svojih nagona, stvara, iznuđuje vezu koja nikada ne može biti ravnopravna. No, čak niti dječja pidžama na jagode koju kao konačni dokaz zlokobnosti i neprirodnosti ovog odnosa, Strane poklanja Vanessi da ju nosi tijekom njihove prve zajedničke noći, ne dopire do Vanesse kao alarm za uzbunu. Tek je crv nelagode duboko u njezinom potiljku, onaj koji zaruje nešto brže i agresivnije i snažnije u trenutku kada joj, prenutoj iz sna, Strane “u obostranoj želji” oduzima i onaj fizički dokaz nevinosti. Psihičke će dokaze uništavati postupno, neprimjetno i razorno.

Kao kakav doppelgänger profesora Humberta, Strane Vanessi poklanja kontroverzni roman “Lolita” – naizgled jednostavna gesta gotovo dobiva prizvuk uputstva za uporabu (“Stvar je u tome što mi ju je on dao. Sada je tu cijeli novi kontekst onoga što radimo, novi uvid u to što bi mogao htjeti od mene. Koji zaključak bih mogla izvući osim očiglednog?”). No “Lolita”, kao ni Vanessina priča, nije priča o ljubavi, to je priča o izopačenoj simbiozi, onakvoj u kojoj jedna strana iz druge crpi život, nevinost, samopoštovanje, dok druga dobiva samo laži i opravdanja, prilagođenu stvarnost koja joj pomaže obraditi sav užas koji joj se uistinu dogodio. Vanessa, samopostovijećena sa famoznom Lolitom, čak propitkuje i vlastitu nevinost, vlastitu žrtvu, budi svijest o moći svoje tjelesne privlačnosti, pa pripisujući Straneu nagonsku labilnost, potiskuje činjenicu kako on zapravo niti u jednom trenutku ne gubi kontrolu. Jedino što gubi jest vrijeme. Vanessa kroz godine, stareći, prerasta viziju Straneove pohote, pa seksualni aspekt blijedi, no simbioza ostaje. Njemu je potrebna radi šutnje, jer ga stižu optužbe za nova zlostavljanja, dok Vanessi Strane treba, jer je jedini kalup u koji stane njezin život.

“Vanessa moja crna” pripovijest je kojoj je teško odrediti svršetak, jer takvim pričama, onima u kojima se na najpodliji način oduzima srž nečijeg bića te ga se psihički i socijalno obogaljuje za čitav život, nema kraja. Zlostavljač u jednom trenutku može otići, može biti kažnjen, no zlostavljanje i dalje traje. Vanessa bježi odvajajući svoj um od tijela koje čini neželjene, nepodnošljive stvari. Čak i u trenutcima intimnosti sa Straneom, već odrasla Vanessa osjeća odbojnost takvog kontakta, pa naprosto luta mislima, izdvaja se od ponavljajuće traume koju, paradoksalno, sama bira, jer ne zna i ne može drukčije. No, učinjena šteta nepopravljiva je.

Mrak koji zlostavljači donesu za sobom ostaje zauvijek.

“Ne mogu izgubiti nešto za što sam se tako dugo držala. Razumiješ li?…

Jednostavno mi je potrebno da to bude ljubavna priča. Shvaćaš? Stvarno, stvarno mi treba da bude tako.

– Jer, ako nije ljubavna priča, onda što je?

Gledam u njezine staklene oči, izraz jasne empatije.

To je moj život, kažem. To je cijeli moj život.”

(“Vanessa moja crna”, Kate Elizabeth Russell)

Naziv djela: “Diana Budisavljević, Prešućena heroina Drugog svjetskog rata”

Ime autora: Nataša Mataušić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Profil knjiga

“Polazila sam od stajališta da moj život nije vrjedniji od života nedužno proganjanih i ako sam u mogućnosti drugima pomoći, pritom sam u prvom redu mislila na djecu, moj je život bio tako bogat da moram primati događaje onakvima kakvi će biti.”

(“Diana Budisavljević, Prešućena heroina Drugog svjetskog rata”, Nataša Mataušić)

Bilo je potrebno gotovo pola stoljeća da Diana Budisavljević (rođ. Obexer) , hrvatska humanitarka i borkinja za ljudska prava austrijskog podrijetla, dobije priznanje kakvo zaslužuje osoba koja je, organizirajući akcije spašavanja i zbrinjavanja srpske djece iz ustaških logora tijekom Drugog svjetskog rata, uspjela od strašne sudbine sačuvati najmanje sedam tisuća nevinih života.
Lik i djelo ove hrabre i požrtvovne žene dugo nije uspio proći kroz nacionalističko “sito” povijesnih udžbenika, a tome nije pomoglo niti kronično zanemarivanje važne uloge i doprinosa koje su žene imale u povijesti te se, slijedom navedenog, ime Diane Budisavljević “u stručnoj i znanstvenoj literaturi, kao i publicistici, koja se bavila temama stradanja djece i žena u razdoblju Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine” sve do 2003. spominjalo vrlo rijetko ili nikako. U onim rijetkim prilikama kada je spomenuta, uglavnom su joj oduzeti stvarni značaj i zasluge.
No, bez sumnje, tih je zasluga bilo mnogo, a prethodio im je opasan i trnovit put.

Kada se, nakon završenog školovanja u austrijskom Innsbrucku , Diana Obexer udala za uglednog zagrebačkog liječnika Julija Budisavljevića, 1919. seli se u Zagreb, a dvadeset dvije godine poslije, točnije 1941., doznaje za ono što će u godinama koje slijede u potpunosti odrediti njezin životni put. Naime, saznavši za stradavanja žena i djece u ustaškim logorima (Loborgrad, Gornja Rijeka), poglavito onih srpske nacionalnosti koji, za razliku od židovskih i/ili komunističkih zatvorenika, nisu imali nikakvu mrežu podrške, niti u hrani niti u lijekovima, odjeći i drugim potrepštinama, Budisavljević sa prijateljima i suradnicima pokreće akciju za pomoć progonjenom srpskom stanovništvu koju naziva “Akcija Dijane Budisavljević”.
Središte Akcije bilo je u stanu Budisavljevićevih na zagrebačkom Svačićevu trgu, gdje je Julije Budisavljević imao svoju privatnu ordinaciju, a u razdoblju od 23. listopada 1941. do 27. veljače 1942. djeluju ilegalno, odnosno “aktivnost Diane i njezinih najbližih suradnika odvija se u tajnosti, bez dozvole ustaških vlasti, i poznata je samo upućenima.” Djelovanje Akcije prvobitno je bilo usmjereno na pružanje pomoći u hrani, odjeći, lijekovima srpskim ženama i djeci zatočenima u logorima Loborgrad, Gornja Rijeka, Stara Gradiška, Mlaka, Jablanac, a u samim počecima Dijanine kćeri Jelka i Ilse s prijateljicama “šiju toplu odjeću od baršunastih zastora skinutih s prozora njezina stana”. No, Akcija će uskoro postati još značajnija i veća. Budisavljević neće “samo” slati pomoć u logore. Pomoć će zatočenike čekati i nakon što napuste uzništvo tih strašnih mjesta.

Negdje u to vrijeme, sredinom veljače 1942., Diana Budisavljević upoznaje čovjeka koji će joj otada pa do kraja rata ostati najbližim suradnikom. Kamilo Bresler, predstojnik Odsjeka za zaštitu djece Ministarstva udružbe, “bio je osoba bez koje akcija spašavanja srpske djece iz ustaških logora ne bi bila moguća ili bi njeni rezultati bili puno skromniji”. Bio je osoba koja je uviđala važnost čovječnosti u neljudskim vremenima i svojom je “pomoći iz sjene” pomogao jednoj hrabroj i beskompromisnoj ženi ustrajati u vlastitom naumu, unatoč brojim opasnostima i sve budnijem oku ustaške vlasti zbog čega je rad Akcije mnogo puta bio otežan.

Kada je djelovanje Akcije prošireno na organiziranje izvlačenja i prijevoza majki i djece iz logora te udomljavanje nezbrinute logoraške djece u sisačke, zagrebačke i jastrebarske obitelji, te u dječje domove i bolnice, Budisavljević je prikupljala i novčana sredstva potrebna za njihovo uzdržavanje, a mrežu podrške pružala je i Židovska općina u Zagrebu, sestre Hrvatskog Crvenog križa, kao i Caritas Zagrebačke nadbiskupije.

Gotovo su nebrojive zasluge Diane Budisavljević, žene koju je povijest posve nepravedno zaboravila, vođena, kao tko zna koliko puta prije, politikom, nacionalizmom i prilagođavanjem istine umjesto ljudskošću. Vremena u kojima je Budisavljević djelovala bila su jedna od onih u kojima je “čovjek čovjeku bio vuk”, onaj najkrvoločniji i najokrutniji; onaj koji nije birao niti sredstva niti žrtve. Žrtve od kojih je većina po prvi i posljednji put otvorila i zatvorila oči u svijetu koji ih je progonio i ubijao samo zato jer su bili druge nacionalnosti, druge vjeroispovijesti. Ne svojim izborom, već rođenjem, pravom na život koje bi im trebalo biti Bogom dano, neotuđivo i nedodirljivo. Umjesto toga, nejaka su djeca, zajedno sa svojim bespomoćnim i očajnim majkama, umirala tijela opustošenih glađu, tifusom i nasiljem.
Diana Budisavljević možda nije uspjela spriječiti sve vučje nepravde i stradanja, no svojom je predanošću i žrtvom spasila mnoge. Tisuće njih dobili su priliku za novi život.

Minuciozno i sustavno vodeći dnevničke zapise tijekom cijelog razdoblja svog djelovanja, Diana Budisavljević ostavila je svjedočanstvo svih strahota koje je jedan režim počinio nad onim najranjivijima i najslabijima, ali i detaljnu evidenciju o oko dvanaest tisuća majki i djece s područja Kozare i Korduna koja je bila od iznimne pomoći u ponovnom spajanju obitelji razdvojenih ratnim progonima. Nažalost, istu je evidenciju, odnosno “Kartoteku” (“ormarić s 25 ladica, pet bilježnica za traženje nepoznate djece, registar s fotografijama djece, jedna bilježnica s oznakama djece i pet albuma s fotografijama djece”), po završetku rata, u svibnju 1945., kada je u Ministarstvo udružbe (otada Ministarstvo socijalne politike Narodne vlade Hrvatske) na mjesto Kamila Breslera došla Tatjana Marinić, “predratna komunistička aktivistica i sudionica NOB-a”, Budisavljević morala predati Odjeljenju zaštite naroda, odnosno OZNA-i, a do današnjeg joj se dana gubi svaki trag. Privođenje plemenitog rada ujedinjavanja obitelji tako je naprasno prekinuto, što je Budisavljević iznimno pogodilo.

Diana Budisavljević u rodnom Innsbrucku 1978. dočekuje kraj života, no ne i zasluženo priznanje za svoj rad. Ono će uslijediti tek mnogo godina poslije, napose objavom “Dnevnika Diane Budisavljević” uz osamdesetak dokumenata koji svjedoče o djelovanju same Akcije, a koji je, u izdanju Hrvatskog državnog arhiva 2003. uredila Dijanina unuka dr. Silvana Szabo. (Inače, kako jednom prilikom navodi sama Nataša Mataušić, “tekst koji je urednik Josip Kolanović, tadašnji ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva nazvao “Dnevnikom”, pisan austrijskom varijantom njemačkog jezika, Diana je sastavila 1945. prema gotovo svakodnevno vođenim bilješkama i nazvala ga Izvještaj o radu Akcije Diana Budisavljević.”)

Mnogobrojna svjedočanstva udomljene i posvojene djece (primjerice, obitelj zagrebačkog slikara Vladimira Becića udomila je 1942. djevojčicu kojoj su nadjenuli ime Seka, poslije Zagorka), kroz minule su godine ugledala svjetlo dana te tako još jednom pokazala svu veličinu humanitarnog djelovanja “prešućene heroine Drugog svjetskog rata”.

O Diani Budisavljević snimljen je i istoimeni film redateljice Dane Budisavljević, a nekoliko mjeseci prije nego što je uvršten u školski kurikulum, povjesničarka Nataša Mataušić u Zagrebu je, 3.veljače 2020., uspješno obranila doktorat pod nazivom “Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece – žrtava ustaškog terora“.
Taj rad će u rujnu 2020. biti objavljen kao knjiga “Diana Budisavljević, Prešućena heroina Drugog svjetskog rata” koja se “u cjelini i do najsitnijih detalja temelji na disertaciji Nataše Mataušić ili na onome što je autorica saznala tijekom svojih istraživanja nakon obrane disertacije” te kao takva predstavlja jedinstveno svjedočanstvo jednog teškog vremena i žene koja je, zajedno sa svojim istomišljenicima i suradnicima, u njemu uspjela biti i ostati velikim čovjekom među ljudima. Povijest je možda u jednom razdoblju nepravedno zaboravila Dianu Budisavljević, no zahvaljujući ljudima koji, baš kao Diana, nisu odustali, ovakvim djelom odajemo joj priznanje kakvo zaslužuje.

Recenzija: “Diana Budisavljević, Prešućena heroina Drugog svjetskog rata”, Nataša Mataušić