Blog

Naziv djela: “Sva naša tijela, Ultrakratke priče”

Ime autora: Georgi Gospodinov

Naziv izvornika: “Всичките наши тела”

S bugarskog prevela: Ksenija Banović

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Fraktura

“Naša potreba za književnošću leži u našoj prolaznosti. Nismo faraoni zbog kojih se grade piramide. Priče su prave kutije u koje stavljamo sebe. Trebaju nam osobne priče jer njima postajemo ljudska bića. Pričama možemo odgoditi kraj. Njima stavljamo više života u naša ograničena tijela.
I najvažnije, priče nam trebaju za razvijanje empatije i to je ključno što nam književnost donosi”, rekao je u jednom intervjuu slavni bugarski pisac i dobitnik Bookerove nagrade za književnost, Georgi Gospodinov.

Sva naša tijela” jedna je od takvih kutija — priča. Ultrakratke, kakvima ih i sam autor naziva, beskrajni su svemir u svom Big Crunchu, Velikom sažimanju; skupljaju se u zanemariv broj rečenica i približavaju vlastitoj točki singulariteta, onoj u kojoj njihova funkcija postaje beskonačna, višeznačna i gubi uobičajena svojstva da bi, konačno, tako silno promijenjene, ponovno u velikom prasku razvile posve novi svemir. Najkraća od njih 103 broji tek dvije riječi, najduža dvije stranice. Neke od njih, iako po formi izjavne, zazivaju upitnike. S drugima je, pak, obrnuto. Iako nazvane pričama, nekako izmiču svakom mogućem književnom žanru, ali opet kriju značajke različitih književnih vrsta, pa tako sa stranica izviru aforizmi, anegdote, razmišljanja, čak i pjesme u prozi; zbirka je to, kako je kritika svojedobno utvrdila, „gotovo rimbaudovskih iluminacija“ često prožetih jetkom ironijom, u kojima se napušta tradicionalno u potrazi za novim mogućnostima jezika i izraza.

“U san i smrt svatko ulazi sam, ali dobro je da te do tih vrata netko doprati.“

(“Sva naša tijela”, Georgi Gospodinov)

Gospodinov ovom zbirkom provodi svojevrstan eksperiment, njegov cilj nadilazi želju da čitatelj shvati “što je pjesnik htio reći”, već ide ka rušenju konvencionalne granice između stvarnosti i književnosti, istodobno svakoga neprimjetno navodeći da se suoči sa samim sobom. Uzmimo, primjerice, priču “Guljenje jabuke”; reminiscencija je nenametljiva, ali očita. Sva naša tijela, i ona prije, i ona sad, sinkronizirana su sa sjećanjima. Ono što je Proustu kolačić madeleine, za Gospodinova je guljenje jabuke; svjestan je kako “postoje pokreti koji bude prošlost”, i njegova se ruka prisjeća ruke njegova oca, koja se prisjeća ruke njegova djeda, i ne guli on jabuku, već njegov djed. I sva trojica, udaljena desetljećima, gutaju jabuku, zadovoljni; potpuno nesvjesni te transmigracije tijela koja se neprestano događa. Djetinjstvo, mladost, starost, i onda opet ispočetka. Praćenje određenog narativa nije ni u pokušaju, priče su fragmenti od kojih je svaka nekoć bila dio nekog drugog mozaika, no ipak ostaju neobično skladne u svojoj melankoliji, Gospodinovljevoj “bugarskoj tuzi”, čežnjom za nečim što se nije dogodilo, iznenadnim shvaćanjem da nam život postupno prolazi, a da se neke stvari nikad neće ostvariti.

“Domovina je tamo gdje su naši neprijatelji.”

(“Sva naša tijela”, Georgi Gospodinov)

“Sva naša tijela” nisu univerzalno dopadljiva; ne posjeduju jasno određenu nit za koju bismo se mogli uhvatiti i držati, niti ju teže imati. Jednostavno nas vode, od priče do priče, a mi zastajkujemo kod svake razmišljajući na kojoj nas je, ako uopće jest, dotaknula. I onda, kad, naizgled neokrznuti, dođemo do kraja, s mješavinom nelagode i iznenađenosti, shvatimo ono što nam Gospodinov zadnjim redcima poručuje: “Književnost je… rizična igra. Ne možeš nekažnjeno ući u sva tijela i izvući se neozlijeđen.”

Naziv djela: “Prijatelj Armenac”

Ime autora: Andreï Makine

Naziv izvornika: “L’ami arménien”

S francuskoga prevela: Sanja Šoštarić

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Disput

„Armenci su sustavno ubijani na više načina. Iz ovog naroda izvorno dobro integriranog u društvo Osmanskog Carstva – liječnika, učitelja, akademika, umjetnika itd., prvo su odvođeni muškarci, kako bi žene, djeca i starci ostali ranjivi i bez obrane. Izgrađeni su koncentracijski logori, a žene i djevojke su silovane, i to u tolikoj mjeri da se anegdotalno tvrdi da više-manje nema Armenke koja nije zlostavljana na ovaj način. Žene su pri silovanju često zadobivale smrtne ozljede, dok su muškarci ubijani u masovnim strijeljanjima ili vješanjima. Djece se tragično i okrutno rješavalo utapanjem, injekcijama tuberkuloze ili pucanjem. Također, žene i djecu slalo se na hod kroz pustinju do Sirije u kojoj su prodavani – ako tijekom puta nisu umrli.“

Samo 24 države svijeta genocid nad Armencima službeno smatra genocidom. Ostale o tome šute ili govore o tome ne rabeći riječ „genocid“ kako ne bi ugrozile svoje odnosima s današnjom Turskom koja taj genocid ne priznaje i poriče broj ubijenih. Povjesničari se pak slažu oko toga da je to doista bio genocid.“

Andreï Makine rođen je 1957. u Krasnojarsku u Sibiru, a u početku je karijere bio nepoznati ruski emigrant u Parizu (u kojem je dobio politički azil) koji je nudio svoja djela izdavačima koji su ga odbijali, jer nitko nije vjerovao da bi netko tko je 1987. stigao iz Sibira mogao dobro znati francuski. Kada je, međutim, na naslovnoj stranici svog romana „Kći junaka Sovjetskog Saveza“ (La Fille d’un héros de l’union soviétique, 1990.) dopisao „s ruskog preveo Albert Lemonnier“, taj ga je lažni podatak doveo do francuskog izdavača Roberta Laffonta. Pet godina poslije, 1995., doživio je velik uspjeh s romanom „Francuska oporuka“, a roman „Prijatelj Armenac“ (2021.) njegovo je najnovije djelo.

Prva je to Makineova knjiga koju je pročitala moja malenkost i kako mi je samo drago da mi je upravo ona otkrila stvaralaštvo ovog pisca! Roman o egzilu, o propalim sudbinama, o krhkosti života, o sukobu koji, baš kao i svi sukobi i pogromi, nije bio potreban, i kao i uvijek bio volja onih koji se vole igrati Boga, jer im ništa nije sveto.

Do čitanja „Prijatelja Armenca“ nisam znala gotovo ništa o armensko-azerbajdžanskom sukobu koji se odvijao povezano s Armensko-turskim ratom, te se nadovezao na ratne sukobe I. svjetskoga rata u kojemu su na Kavkazu vođene teške borbe između Osmanskog i Ruskog Carstva; nisam znala za genocid nad Armencima, bila mi je nepoznanica kako je to skupno ime za dva događaja u kojima su Turci na teritoriju Osmanskog carstva pobili i raselili velik broj Armenaca čime je na tom području nestao zapadni armenski jezik. Nisam znala kako Turska i dan-danas niječe postojanje ove ogromne tragedije; zapravo, genocid se tretira tek kao „nejasan događaj do kojeg je došlo zbog nacionalne i vjerske nesnošljivosti u Osmanskom carstvu“ (što je prilično apsurdno ako se uzme u obzir kako je sve zločine izravno ili neizravno počinila osmanska vojska u kojoj su mahom prevladavali Turci).

U ovom romanu Makine prepričava, reklo bi se, biografsku epizodu iz vlastite mladosti. Pripovjedaču je, naime, trinaest godina, sedamdesete su godine prošlog stoljeća, i on živi u sirotištu u Sibiru, gdje brani Vardana, boležljivog tinejdžera izloženog zlostavljanju vršnjaka, a koji živi u prikladno nazvanoj četvrti Bout du Diable, Vražji kraj, u kojoj su smještene male zajednice armenskih obitelji čijim se rođacima sudi za separatističku subverziju i antisovjetsku urotu, a koji su ubrzo osuđeni na gulag.

Odlaskom u posjet Vardanu, pripovjedač otkriva komadić „armenskog kraljevstva“,  ali i putovanje onih koji tamo žive, njihovo iskorjenjivanje, nepravde povijesti, bol gubitka; sklapa prijateljstvo koje će utjecati na njegov način gledanja i razumijevanja svijeta. Priča je to rođena u očima dječaka koji pokušava razotkriti misterij koji okružuje njegovog prijatelja i njegove voljene, jezikom koji miriše na gorke zumbule, skriva se u ornamentima armenske džezve, u obiteljskim dragocjenostima koje se postupno rasprodaju i prokidaju koprenu snova o „vječnom Araratu“ čiji vrhovi za svakog Armenca vazda ostaju na razmeđi stvarnosti i sna. Makine kroz nostalgiju i gorčinu gubitka iluzija, odaje počast svim Armencima, jer „dok je i sam bio dijete, neki odrasli ljudi, koji su se i dalje divili Staljinu, tumačili su razdoblje represije pronalaženjem opravdanja za strašne pokolje koji su navodno bili nužni za buduće blagostanje koje će donijeti revolucije i građanski ratovi: ‘Kad siječeš šumu, treščice lete na sve strane!’ Da, te ljudske treščice, životi žrtvovani pod sjekirom tvoraca povijesti.“

„Prijatelj Armenac“ snažno je djelo o povijesnim tragedijama, ali i o ljubavi prema bližnjemu, njegova je humanost nevjerojatna i duboka, usudila bih se reći veličanstvena. Skrivena u neizrečenom, njegova nas moć podsjeća kako se i u najtamnijim zakutcima krije svjetlost, neka neobična nježnost i ganuće do kojeg ne dopire zlo; u kojoj je „posjedovati ili sanjati“ jedini pravi izbor i u kojem jezičac na vagi preteže u korist ovog potonjeg. San je „gorka umjetnost lišavanja“ u svijetu koji nam, kao i život, prolazi kroz prste brže nego što bismo željeli.

„Dok je izdržavao dvadesetogodišnju kaznu u logoru na istoku Sibira, sjekao je velika stabla ariša i breza u dubini tajge…Kad je srušio jedno stablo, palo je i ptičje gnijezdo, a u njemu je usred kaše razbijenih jaja ostalo samo jedno cijelo jaje. Uzeo ga je i po povratku u baraku pokazao ostalim zatvorenicima. Zagrijali su se za pomalo ludi plan da pomognu da se iz tog čudom pošteđenog jajeta izleže ptić. Glumeći kvočke, naizmjence su ga nosili pod pazuhom kako se ne bi razbilo, a noću su si naizmjence vezali ruku za prsa kako ne bi napravili neki krivi pokret… Nakon nekog vremena, iz jajeta se izlegao ptić kojeg su hranili sažvakanim kruhom, a zatim sjemenkama u šumi. Jednog dana ptić je poletio – prvo od jednog ležaja do drugog, zatim kroz cijelu baraku te je naposljetku, pobjegavši van, preletio redove bodljikave žice i zlokobnih promatračnica i izgubio se u plavom blještavilu iznad tajge…

Čovjek s brazgotinom preko nosa tihim je glasom završio svoju priču: „Ponekad pomislim da je to možda jedina prava pobjeda u mom životu.“

(„Prijatelj Armenac“, Andrei Makine)

Naziv djela: “Brat po duši”

Ime autora: David Diop

Naziv izvornika: “Frère d’âme”

S francuskog prevela: Maja Vukušić Zorica

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Naklada Ljevak

„Listen to me, Senegalese soldiers, in the solitude of the black ground and of death
In your deaf and blind solitude, more than I in my dark skin in the depths of the Province,
Without even the warmth of your comrades lying close to you, as in the trenches back then or the village palavers long ago.
Listen to me, black-skinned soldiers, though you are without eyes or ears in your triple casing of night.“

(Léopold Sédar Senghor, Hosties noires, 1948. (English title: Black Hosts, trans. M. Dixon, 1991.))

Tijekom Prvog svjetskog rata, francuska je vlada u ratovanje, često pod prisilom, uključila velik broj vojnika iz svojih kolonijalnih područja, među kojima su najpoznatije bile afričke trupe (troupes noires), posebice Korpus senegalskih strijelaca (tirailleurs sénégalais) koji se sastojao od približno 200 000 vojnika iz zapadne Afrike koji su služili u francuskoj vojsci. Povijest francuskih kolonijalnih trupa ona je o kojoj se previše šutjelo; o njoj se gotovo i ne uči u francuskim školama niti se o tome raspravlja u javnoj sferi. Nasilje počinjeno tijekom regrutacija u Francuskoj Zapadnoj Africi i Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi, njihova izolacija od drugih trupa i francuskog stanovništva, posebice zbog služenja specifičnim jezikom (tzv. francuski tirailleur, pojednostavljeni oblik francuskog jezika) – stvorenim da spriječi bilo kakvu stvarnu komunikaciju – kao i tretman kojem su podvrgnuti nakon ratova, protive se specifično francuskom narativu koji ističe pozitivne aspekte francuskog kolonijalizma i njegove civilizacijske misije.
Više od stoljeća poslije, francusko-senegalski pisac i akademik David Diop, rođen u Parizu 1966., napisao je djelo „Brat po duši“ koje svojom formom spaja elemente unutarnjeg monologa i svjedočanstva i tako omogućuje čitatelju da kroz oči kolonijalnog subjekta doživi strahote rata; glavni lik romana Alfa Ndiaye senegalski je vojnik koji zajedno sa svojim najboljim prijateljem Madembom Diopom odlazi u rat koji nije njihov, u blatne rovove europskih bojišta, iz kojih mladi Mademba nikada ne izlazi – prijatelj Alfa svjedoči njegovoj sporoj i bolnoj smrti, nedovoljno jak da ispuni posljednju prijateljevu želju i dokrajči ga prije nego što izdahne u mukama. Ta trauma usmjerava Alfinu osvetu; svojom novostvorenom, dubokom, životnom svrhom razlikuje se od, primjerice, Ferdinanda Bardamua iz „Putovanja nakraj noći“ Louisa Ferdinanda Celinea u kojoj je sve, iako utemeljeno na osobno doživljenom, „preobraženo, iskrivljeno do ciljane groteske, hiperbolički napuhano, dijabolizirano“ ili pak humoresknog ratovanja antijunaka svoje vrste, Hašekovog dobrog vojaka Švejka. Diopov Alfa Ndiaye je osvetnik pomračenog uma s jasnim ciljem, odsijecanje šaka njemačkih vojnika kanal je kroz koji progovara njegov unutarnji glas koji ga naposljetku odvodi u ludilo. „Bog mi je svjedok, nakon bitke ponovno postajemo čovječni za neprijatelja. Ne možemo se dugo veseliti strahu neprijatelja jer se i mi sami bojimo.“ Odsječene su šake „strah koji prolazi izvana u nutrinu rova“ , a pogled plavih očiju kojima su pripadale pratio je Alfu Ndiayea poput životinje, i koliko god ih duboko zakopao, osjetio je njegov miris – onu posebnu, ljepljivu, sirovu notu krvi i zemlje koja se vojnicima poput Alfe zauvijek uvuče u kožu.

„Najveća tajna kojoj nas je poučio jest da čovjek ne upravlja događajima, nego da događaji upravljaju čovjekom. Sve su događaje koji iznenade čovjeka preživjeli ljudi prije njega. Sve su ljudske mogućnosti ljudi već osjetili. Ništa od onoga što nam se događa na ovom svijetu, ma koliko ozbiljno ili ma ukoliko ugodno bilo, nije novo. Ali ono što osjećamo uvijek je novo jer je svaki čovjek jedinstven, kao što je svaki list jednog te istog stabla jedinstven. Čovjek dijeli s drugim ljudima istu snagu, ali se on njome drukčije hrani.“

(“Brat po duši”, David Diop)

Diopov tekst nije predvidljiv, ne naglašava besmisao života okruženog ratnim užasima niti slijedi očekivanu spiralu nasilja i ludila kakva se inače nameće u ratnim temama, već radije pribjegava nijansama – stupnjuje i opisuje nasilje koje su počinile i iskusile sve strane, pa dok pripovijeda mračnu priču o prijateljstvu, traumi i osveti, autorov Alfa Ndiaye postaje simbol ambivalentnosti rata i njegove razorne moći. Velikim dijelom vođen šekspirijanskom idejom kako je u ludom svijetu, luđak jedini pozvan dijagnosticirati – ako ne i liječiti – najdublje ljudske patnje uma, David Diop nasilju pristupa kroz određenu melankoliju, reminiscentno putovanje sjećanjima glavnog junaka kojeg njegovi osvetnički „miljokazi“, šake plavookih neprijatelja, polako odvajaju od utabane staze civiliziranosti i razuma.
„Brat po duši“ značajan je zbog mnogo toga, iako bi već njegov početak: „On, Mademba, još nije bio mrtav, a nutrina tijela već mu je bila vani“, mogao odbiti čitatelja. Presurov je, preslikovit, deprimira do mjere bezvoljnosti, a ostatak romana uglavnom prati njegov turobni uzorak. Međutim, ne zamjerite mi na neobičnom izboru riječi, u ovom se djelu krije velika ljepota. Ne onakva kakvu biste upijali da bi je katkad povukli iz riznice sjećanja i uživali u istim prizorima, već radije ona mračna, duboka i gusta; ona koja obrazlaže zakone ljudi, života i smrti tako ritmično i staloženo da čak i najstrašnije slike kroz um čitatelja prolaze poput usporenog snimka – nakon što smo ih dobro pogledali, razumjeli smo, uhvatili nit Alfine ispovijesti i prihvatili je, jer rat ne nudi izbor – ni svojim dionicima, ni onima koji o njemu čitaju mnogo godina poslije. Diopove rečenice, naime, kreću se poput valova, unatoč onome o čemu govore, nose neku umirujuću repetitivnost, sa svakim poglavljem postajući snažnije.

„To je rat: kada Bog kasni za ljudskom glazbom, kada On ne uspijeva razmrsiti niti suviše sudbina odjedanput.“

(“Brat po duši”, David Diop)

Diop također dobrim dijelom uspijeva stati na kraj stereotipima vezanim za senegalske vojnike, u francuskim povijesnim i književnim prikazima viđenih potpuno suprotno – katkad kao naivna, priprosta djeca kojoj je potrebno vodstvo, katkad kao barbarski ratnici, divljaci. Francuska je, naime, trebala njihovo divljaštvo, „jer se neprijatelji boje njihovih mačeta“; trebala je poslušnike koji glume divljake, režu neprijateljsko meso, osakaćuju i skidaju glave. Bilo je nužno da svi umiru bez razmišljanja, jer im je rečeno kako su oni, „čokoladni iz crne Afrike, prirodno najhrabriji među hrabrima.“ Senegalski vojnici sudjelovali su tako, protiv svoje volje, u ratnoj propagandi: ovo predstavljanje trebalo je izazvati strah kako na francuskoj, tako i na njemačkoj strani ( tzv. Die Schwarze Schmach – „Crna sramota“ –učinkovita njemačka propaganda koja je predstavljala afričke vojnike kao silovatelje i zvijeri, kao obrazloženje navodeći vrlo slikovite tvrdnje o silovanjima i okrutnostima koja su navodno afrički vojnici počinili nad ženama i djecom u Porajnju, Rheinlandu).
„Brat po duši“ elegično je, košmarno, fantazmagorično, ganutljivo i surovo svjedočanstvo. Ono je pozornica kojom marširaju duhovi tirailleurs sénégalais, oni koji se nikada nisu vratili u sela predaka, čija su tijela na bojištima ostavila nijeme tragove, nikad ispričane priče o jednoj besmislenoj borbi. Milijun Afrikanaca poginulo je u Prvom svjetskom ratu, ali ta je priča izbrisana iz povijesti Trojne Antante i Centralnih sila. Europska kultura sjećanja izostavila ih je iz povijesnih knjiga, no David Diop je, barem u jednom malom dijelu, ispravio tu nepravdu, ublažio bol činjenice da žrtvu, svaki put kad ju zaboravimo, iznova ubijamo, na čijoj se god strani borila.

“Bog mi je svjedok, bio sam nečovječan.

***

Ono što nisam učinio za Madembu Diopa, činim za svog neprijatelja s plavim očima. Iz pronađene čovječnosti.“

(“Brat po duši”, David Diop)

Naziv djela: “Demon s Vučjeg brda”

Ime autora: Dimitri Rouchon-Borie

Naziv izvornika: “Le démon de la colline aux loups”

S francuskog prevela: Duška Gerić Koren

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Hena com

“Inače ne volim govoriti o Vučjem brdu. Tamo se rodio Demon i tamo me zarobio. Ali da sve to moram prešutjeti, bilo bi kao da mi je zauvijek ukrao dušu, a još više kao da mi je oteo priču.”

(“Demon s Vučjeg brda”, Dimitri Rouchon-Borie)

Duke je u najboljim godinama osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Na kratkom će egzistencijalnom putovanju svoju priču ispričati drugima – ljudima, a možda i Bogu – kako bi se prisjetio bolnih iskustava, pogrešnih izbora, zla koja su mu nanesena i onih koje je on nanio drugima. U zatvorskoj ćeliji nemuštim jezikom na pisaćem stroju tipka sve ono što je moralo izaći iz njega da bi napokon mogao napustiti život onako kako ga je i živio – prazan. Njegov monolog ipak nema terapeutski učinak, ne nudi oprost niti odrješenje; on je kaotična, dirljiva struja ljudske svijesti koja kroz bol, sramotu i pogreške, pokušava sačuvati djelić sreće i svjetlosti kao ostavštinu tame u kojoj je živjela.

Jer…

Duke je Demon. I Demon je Duke.

U djetinjstvu, Duke i njegova braća i sestre čine nejasnu masu na tlu, splet malenih tijela koja se prepoznaju po mirisu “cijelo vrijeme zalijepljeni jedni uz druge i šćućureni kao puhovi ili poljski miševi”, u mračnom podrumu kuće na Vučjem brdu. A Duke, “biće u gnijezdu”, iza zatvorenih prozorskih kapaka i vođen samo životinjskim instinktom, toplinom i mirisom, u svojim roditeljima vidi tek oblike, sjene koje urlaju, udaraju i povremeno donose hranu da s bratom i sestrom ne umre od gladi.
Amnionsku sigurnost krhkih, isprepletenih dječjih tijela okružuje strašni svemir bez zvuka, svjetla i milosti, u čijoj se tami, kao uostalom i u svim tamama, rađaju čudovišta. Demoni.
Jedan se od njih rodio i u Dukeu, jedne noći kad je roditeljsko nasilje otišlo još dalje od već odavno prijeđenih granica, u onaj opustošeni krajolik u kojemu se Duke “više nije bojao podruma jer ima nove moći”.

„Nisam znao da se to može u isto vrijeme biti lovac i skrivati se kao vuk.“

(“Demon s Vučjeg brda”, Dimitri Rouchon-Borie)

Francuski pisac i novinar – sudski izvjestitelj (i možda je upravo taj izostanak odgovora tijekom godina provedenih po sudovima, jednom pravnom kroničaru dao poticaj da ih kroz književnost pokuša dati sam) Dimitri Rouchon-Borie svojim je romanom prvijencem progovorio o jednoj od najmračnijih strana ljudske prirode – roditeljskom zlostavljanju djece, najtežem krimenu čija strava proizlazi iz činjenice da je zlostavljač jedina osoba kojoj je priroda namijenila ulogu zaštitnika, nositelja bezuvjetne ljubavi, utočišta od zala svijeta. Svijeno obiteljsko gnijezdo ovdje je tamnica u kojoj se dijete nepovratno mijenja, i fizičke rane tek su ogrebotine naspram onih psihičkih. Jer plod koji nije zametnut ljubavlju, tek je ljuska.

A unutar ljusaka samo je mrak.

„Čovjek može dugo živjeti u zlu bez ikakvih promjena ali dobro pokreće stvari što je nekad dobro a nekad opet nije.“

(“Demon s Vučjeg brda”, Dimitri Rouchon-Borie)

Naziv djela: “Pristanak”

Ime autora: Vanessa Springora

Naziv izvornika: “Le consentement”

S francuskoga prevela: Tonka Baričević

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Naklada OceanMore d.o.o.

“Čitav život imat ću četrnaest godina. Tako je zapisano.”

(„Pristanak“, Vanessa Springora)

Psihička trauma najstrašnija je. Onaj kojeg zadesi često nalikuje na kuću čiji su prozorski kapci zatvoreni, rolete čvrsto navučene, kapija zakračunata, a sa zidova joj se postupno guli boja, s vremenom otkrivajući sve veće dijelove građevnog materijala, golu ciglu koja je nekoć tako čvrsto držala sve na okupu. I temelji joj pucaju. Isprva je to tanka, gotovo neprimjetna pukotina, da bi poslije postala zastrašujućom brazdom koja podriva noseće zidove. Kuća propada, nestaje, a nitko ne primjećuje dok oštećenja ne postanu prevelika. Tada nerijetko moramo graditi iznova. A to je uvijek teže od rušenja.

Vanessi Springori, priznatoj francuskoj urednici, redateljici i spisateljici, danas je pedeset i jedna godina. Ima supruga i sina, smatra se sretnom. U četrdeset i osmoj objavila je svoju prvu knjigu pod nazivom “Pristanak” u kojoj je zaključala traumu, ukrotila snove ispunjene “ubojstvom i osvetom“, uhvatila “lovca u vlastitu zamku“. Lovac se zvao Gabriel Matzneff, jedan je od najpoznatijih francuskih pisaca i bilo mu je pedeset godina kada je stupio u intimnu vezu s tada četrnaestogodišnjom Vanessom Springorom. Manipulativan, proračunat i slatkorječiv, Matzneff (ili kako ga Springora u knjizi imenuje – G.M.) svoju mladu štićenicu snubi promišljeno, gleda je “očima nevina janjeta” vođen vučjim nagonima. On je “moderna verzija portreta Doriana Graya, njegovo je djelo kao spremište svih njegovih mana, koje mu omogućuje da se vrati u život preporođen, nevin, spokojan i čist.” Njegov je intelekt i kozmopolitski duh na mladu Vanessu djelovao gotovo afrodizijački, on je njezin davno izgubljeni otac, muškarac među dječacima, onaj koji je iza neugledne djevojačke vanjštine vidio istinsku ljepotu i putenost; epistolarni izljevi ljubavi dovoljni su da, u sjeni seksualnom revolucijom preokrenutog poimanja seksualnog morala, čak i Vanessina majka prihvati ovu po svim normama neprihvatljivu i neravnopravnu vezu. Štoviše, blagoslivlja ju gotovo svodničkim žarom, jer je, promišlja Vanessa Springora, Matzneff “možda nesvjesno i za nju idealna zamjenska očinska figura, otac kojeg joj nije mogla dati.”

“Nasprema njemu, piscu i intelektualcu, moj je rječnik vrlo siromašan. Nisu mi poznati pojmovi ni “maligni narcis” ni “seksualni predator”. Ne znam da je on osoba koju nije briga ni za kog drugog. Još uvijek mislim da je nasilje samo fizičko. A G. barata riječima kao mačem. Jednostavnom formulacijom može mi zadati udarac i dokrajčiti me. Nemoguće je da se borimo istim oružjem.”

(“Pristanak”, Vanessa Springora)

Pored mučnih, skandaloznih opisa svojih intimnih susreta s ostarjelim ljubavnikom (čudna mješavina gađenja i osude vam se kovitla utrobom), Vanessa Springora dotiče se mnogih, danas diskutabilnih, shvaćanja tadašnjeg vremena. Gorespomenuta seksualna revolucija velikodušno je ponudila slobodan izbor i prakticiranje seksualnosti bez straha od osude društva; više nitko ne osuđuje seks, već se prstom upire u one koji osuđuju i žele nametnuti pravila ponašanja. Seks s maloljetnicima; poput Matzneffovih jezivih orgija s dječacima od osam do dvanaest godina na Filipinima, u kojima on ne vidi ništa loše; naprotiv, predstavlja to kao da mu se oni, u najmanju ruku, u zanosu i želji sami nude (u čemu možda ima i trunke istine, ako se uzme u obzir tamošnje siromaštvo i prostitucija, no to ne amnestira Matzneffa da bude prokazan kao seksualni predator najgore vrste); gorljiva obrana sloboda seksualnog užitka svih tijela i maloljetnička seksualnost, gornju su granicu apsurda dosegli krajem 1970-tih kada su brojni ugledni pisci (na Matzneffovu inicijativu) potpisali otvoreno pismo u korist dekriminalizacije seksualnih odnosa između maloljetnika i odraslih, pod naslovom “O jednom suđenju“. Ispod njega su stajala slavna imena poput Rolanda Barthesa, Jean-Paula Sartrea, Simone de Beauvoir…, pa se tako ozvaničila društvena anomalija koja se skrila iza paravana seksualnih sloboda i u koju su se uvukli Matzneff i oni slični njemu (Sartre i de Beauvoir, primjerice, svojim su se načinom života – Sartre sa sklonošću ka djevicama i njegova partnerica, otvorena biseksualka Simone de Beauvoir koja mu ih je dovodila, ali i sama posljednjih desetljeća života živjela s četrdeset godina mlađom ljubavnicom koju je na kraju i posvojila; kad su se upoznale Simone je bilo pedeset i sedam, a Sylvie le Bon sedamnaest godina – potpuno uklapali u “revolucionarnu” sliku tadašnjeg društva).

Nakon što je objavljen, “Pristanak” je digao mnogo prašine. Danas osamdesettrogodišnji Gabriel Matzneff i dalje poriče bilo kakvu prisilu, ustrajući na “ljepoti ljubavi” koju je dijelio s Vanessom, dok je “mala V.” danas dovoljno odrasla da bi smogla snage uprijeti prstom u ono što je odavno trebalo nazvati pravim imenom – sustavnim seksualnim zlostavljanjem, najokrutnijom pedofilijom koju ne umanjuje nikakav pristanak, jer ga niti ne može biti. Zreli pristanak događa se između onih koji su ga sposobni pojmiti, čiji je omjer snaga u odnosu ravnopravan; ljubav ne obogaljuje, ne izaziva osjećaj krivnje, ne uvlači sodomiju u školske klupe, ne obećava djevojčicama ispunjenje snova koje još nisu niti sanjale. Otvorena istraga o silovanju neće, nažalost, mnogo promijeniti za ostarjelog Matzneffa koji je u crne Moleskineove bilježnice zapisivao susrete s trinaestogodišnjakinjama i osmogodišnjacima pa ih pretvarao u književna djela ovjenčavana nagradama; koji je najmračnijem dijelu ljudske požude pridavao epitet uzvišenosti i koji se i danas nada da će ga njegovi romani nadživjeti u onom veličanstvenom smislu o kakvom mašta svaki književnik. Društvo je predugo opravdavalo i toleriralo Matzneffovu čudovišnost i šteta je počinjena. No budućnost se može mijenjati – lovac je možda zatočen u knjigu kao opomena, konačno razrješenje za jednu nesretnu djevojčicu, i Springora se, unatoč silnoj hrabrosti koju je morala skupiti da bi objavila knjigu, za to pobrinula, no lov još uvijek traje.

Još uvijek traje. I nijedna revolucija ne smije spriječiti njegovo zaustavljanje.

Jer svaka revolucija na kraju (po)jede svoju djecu, zar ne?