Zauvijek

Gledam te dok
Pričaš. 

Pratim svaki pokret
Tvojih ruku
Pružam ti svoje
Da ih nikad
Ne pustiš.

Sjedim ispred tebe
Ogoljena do
Kostiju.
Vidiš li boju
Moga srca? 

Slušam žamor
Tisuća glasova
Oko nas
Ali tvoj šapat
Jedini čujem.

Povedi me
Prema obzorjima. 
Nije me strah. 
Bit ću tvoja
Žena od gline. 

A ti me čuvaj
Kad se nebo zamrači
Poput tvojih očiju
Kad zli dani
Dođu po svoje.

I kada me budeš volio
Voli me
Bez velikih riječi.
Ljubi me očima
Dodiruj mislima.

Gledam te dok
Pričaš.

Pratim svaki pogled
Koji mi uputiš. 
Zato, dopusti mi da
Zauvijek snivam
U tvojoj kosi. 

Dan odlazi 
Nečujno
Na prstima.

I dok sunce
Uranja u valove
Rijekom se prosipa
Tinta sutona.

Razmišljam koliko smo
Daleko
Dok me držiš za ruku.

Biti sam nije strašno.
Usamljenost je ono 
Što me plaši
U tvom zagrljaju.

Usamljenost
Snaga

Vjeruj.

U tebi je snaga
Svih ljudi
Koji su ikad živjeli

I onda kad
Pomisliš da više
Ne možeš
Tad si najjači. 

Ne znajući, 
U bolu i strahu
Rasteš. 

A ako ti se i učini kako
Umireš od nemoći
Ne brini

Vjeruj.

Ponovo se rađaš
U bojama
Svih onih duga
Koje podijelit će s tobom
Breme ovog života.

Samo vjeruj.

U tebi je ljubav 
Svih ljudi
Koji su ikad voljeli. 

Zamisli da se jednog jutra probudiš pored stranca. Tek večer prije ste dijelili snove i želje; poljupcima i obećanjima tkali finu koprenu budućnosti; držali za ruke svoju nerođenu djecu. A u ovo sumorno zimsko jutro se uhvatiš kako sjediš na krevetu i puna pitanja gledaš u spokojne kapke tih bademastih očiju. I shvatiš da ne poznaješ snove koji se kriju iza njih. Posve su ti maglovite njegove misli dok ga slušaš kako diše nesvjestan tvoje prisutnosti, tvoje ruke koja počiva na zgužvanoj posteljini pored njega. Ovog hladnog jutra punog vjetra i mokrih pahulja neke noćne sjene su ti se podvukle ispod kapaka i pustila si suzu na njegov obraz. Onu jednu, čistu suzu koja iza sebe krije bujice, tsunamije i potope. Onu koja se dugo skrivala u kutu oka, drhtala od straha da ne bude primijećena, jer primijetiti znači shvatiti, a shvatiti znači prezreti. On prezire slabost. On je silan, jak alpha mužjak koji je uvijek dobio sve – ljubav, odanost, svako srce koje je dotaknuo. A dotaknuo ga je lijepim riječima, uvjeravanjima da su njegovi snovi i tvoji snovi, da tvoja budućnost vrijedi samo ako je on u njoj. Nisi se niti snašla, a već se infiltrirao u svaku tvoju misao, u svaku sliku tvoga sna; nalijepio osmijehe i zagrljaje u stranice tvojih albuma.

Gledaš kako je vani vjetar sve jači. Nepoznata se žena skupila u žarko crvenom kaputu čekajući tramvaj na stanici. Posve sama, poput kapi krvi ističe se u toj uskovitlanoj bjelini. Osvrće se, naginje, nestrpljivo pogledava, ali tramvaj ne dolazi. Možda je zakasnila, tko zna kada će doći drugi. Hoće li ga čekati još dugo, dok ne odustane, dok ne shvati kako je već odavno zakasnila tamo gdje je poželjela doći?

Jesam li i ja zakasnila, voljeni? Je li prekasno da tek sada sjedim ovdje u tišini naše plave spavaće sobe (plavo je tvoja omiljena boja) i razmišljam kako otići?

Možda sam to trebala učiniti mnogo prije, možda onda kada mi nisi dopustio da obučem svoju crveno – crnu haljinu (znaš onu koju toliko volim, ima one lijepe šljokice oko rukava), jer si rekao kako u njoj izgledam kao jeftina uličarka.

Možda sam trebala zauvijek zatvoriti vrata našeg minimalistički uređenog stana (ne voliš nepotrebne detalje, znam) onom prilikom kada si bacio sve moje vaze i ukrase, čak i onu mirisnu lampu; zato što je to za seljake i malograđane. Sjećaš se toga? Htjela sam plakati, a ti si me htio „očeličiti“ rekavši mi – da se nisi usudila cviljeti! Znam. Trebala sam otrčati kao da me svi vrazi gone nakon što sam dva sata puderom pokušavala prekriti onu modricu na obrazu. Bio si nervozan, znam. Puno radiš, pod stresom si, moraš se opustiti. A ja sam te gnjavila da večer provedeš sa mnom, nesmotreno zaboravljajući kako su ti prijatelji ipak mnogo zabavniji u takvim trenucima.

A nisam otišla. Stajala sam kao prokleta voštana figura. Gluha, slijepa i ravnodušna na riječi onih kojima je bilo stalo. Koji su vidjeli ono što ja nisam htjela. Držala sam se tebe kao utopljenik splavi, a ti si me svako malo gurao ispod površine da vidim kakva me tama i užas čekaju ako odem od tebe. Kakav besmisao krije život ako me ti ne vodiš kroz njega držeći moju kosu u ruci i vukući me po hladnim pločicama našeg hodnika.

“Glupača, mogla je otići”. “Tako joj i treba”. “Ja ne bih ostala niti sekunde”. Ne znaju oni, voljeni.

Ne znaju kako je to zaglaviti u glibu svojih slabosti i poricanja, biti toliko slab da se stidiš to priznati i samoj sebi. Upiru prstom, a ne znaju čeka li i njih isto. Skrivaju li i oni suzu u kutu oka i progutaju li katkad tako veliki zalogaj kao što je ponos?

Voljeni, ostavljam te. Užasno me strah. Ne tvoje ruke, ne tvojih opasnih očiju na koje se ponekad navuče onaj čudni sumrak, ne tvoje prijetnje ispod glasa.

Bojim se onoga što sam propustila. Bojim se samoće snježnih ulica, svih onih tramvaja na koje sam zakasnila. Plaši me sve što nisam osjetila, a mogla sam.

Spavaj. Tvoja jutra su tek privid, sad tek shvaćam, jer im tama tvog srca nikad ne dopušta da svanu.

Ne želim više živjeti u tvom mraku. Previše je svjetla i bjeline u ovom zimskom svitanju, a ja više nemam vremena čekati. Vrijedim. Previše vrijedim, a da bih sve svoje dala u bescjenje.

Otvaram vrata. Gledam te još kratko dok stojim na pragu i ne osjećam ništa. Ništa više.

Za neke stvari plaćamo cijenu još dugo nakon što otkrijemo da su bile bezvrijedne.

Odlazak
Desetljeće nedostajanja

Sanjala sam te sinoć. Sjedio si za kuhinjskim stolom, a ja sam ti napravila bijelu kavu u tvojoj maloj plavoj šalici. Zapravo, to i nije bila šalica. Bio je to emajlirani lončić, sav već oguljen i dotrajao, ali ti ga nikad nisi dao baciti. Još uvijek stoji na polici; nitko ne pije iz njega, ali važno je da je tu.

Kako to već u snovima biva, nikad ne znaš što je točno osoba koju sanjaš imala obučeno, što je točno govorila, što si ti govorio. Ali ja se sjećam svega. Imao si svoju ljetnu košulju, onu zelenkasto – smeđu i tamnosive hlače. I stalno si se smiješio. Bila sam tako sretna što te vidim nakon tih dugih deset godina i pomislila sam kako se nimalo nisi promijenio. Pitao si me kako je na poslu, kako mama, kako sve.

A ja sam te zagrlila i zaplakala. Plakala sam iz najtamnijih dubina svog srca, onih do kojih utjeha nikada ne dopire, koje nikad ne prihvate, koje nikada ne nauče živjeti s tim, koje navijek pate i krvare. Stiskala sam čvrsto tvoja ramena i bio si tako stvaran. Toliko stvaran da sam ispod koprena sna slutila da to ne možeš biti.

Deset je godina prošlo, dragi tata.

Deset godina otkad sam posljednji put uhvatila tvoj pogled ispod umornih kapaka. Čitavo je desetljeće, čitava vječnost, a opet tek minuta prošla od našeg rastanka. I možda više nisi poznavao moj lik, možda se izgubio u bespućima tvog iscrpljenog tijela i uma, ali si prepoznao moju ljubav koju si toga dana zauvijek odnio sa sobom.

Više nisi govorio, nisi mogao. Izdala te ta varljiva životna snaga kojom si uvijek prštio i nesebično je dijelio. Ostao je samo žal, jer si znao da odlaziš. Da te za korijenja ovozemaljskog bivanja ne mogu zadržati moje očajničke ruke, moje suze, moja ljubav kojom sam te htjela vezati za život koji je gasnuo.

“Volim te najviše na svijetu, tata”, bilo je zadnje što sam ti rekla, a u toj suzi koja ti se tada spustila niz obraz skrile su se rijeke, oceani i mora naše ljubavi, 28 godina duge. Skrile su se zimske večeri u kojima si me čekao ispred škole, jesenja poslijepodneva u kojima smo skupljali kestenje u parku, kasna ljeta na selu kod djeda i bake, proljetne šetnje gradom s tobom i mamom.

U toj je suzi odjekivao tvoj smijeh dok sam ti recitirala pjesmicu, čuo se tvoj strogi glas kada sam dobila jedinicu iz matematike. Vidjela sam u njoj tebe i mamu kako berete višnje u dvorištu, bezbrižni, nesvjesni sivih oblaka na horizontu i nekih tuga koje će se nadviti nad nas mnogo kasnije.Sve sam vidjela u toj suzi, dragi tata.

Ono što me najviše boli jest to što sam vidjela nemoć. Svoju i tvoju. Niti jedno od nas taj rastanak nije mogao spriječiti. A toliko smo htjeli. Pa iako će nas ljubav uvijek nadživjeti, teško je pronaći utjehu. Odnio si je sa sobom toga dana, zajedno sa dijelom mene.

Dok sam gledala bjelinu bolničkih hodnika držeći za ruku svoju majku izgubljenu u boli, znala sam da snivaš negdje dalje, da ploviš mnogo dalje od igala, lijekova i strojeva koji zastrašujuće zvuče. U svojem si voljenom parku; gledaš zalazak sunca iznad rijeke; sjediš u dvorištu i čitaš. Šetaš gradom, jer si to toliko volio. Smiješ se s nama i sve je opet kao nekad.

Nisi tamo u toj sterilnoj, hladnoj sobi, nisam te upravo zagrlila tako nesvjesnog sebe. Nisu te zauvijek odveli, a ja u rukama ne držim tvoje naočale i tvoju torbu. I nije me zapeklo u prsima. I nikad nisam saznala da je takav osjećaj kad pukne srce.

Ne. Ti putuješ kroz zvijezde, kroz prostranstva.

I silno se ljutiš. Jer nikad nisi volio suze, iako si osjećao najdublje od svih nas. Ti si svoje boli vješto skrivao, da bi svakome podario osmijeh.

Razmišljam kako nisi vidio toliko toga. Tako mnogo stvari nisam podijelila s tobom, toliko ljubavi, osmijeha, suza. Nisi me vodio do oltara. A bio si onaj tko je vazda držao moju ruku. Nisi me vidio kako se mijenjam, kako starim. Mnoge sam odluke morala donijeti bez tebe koji si znao sve odgovore. I trudila sam se biti jaka. Jer bi ti tako volio.

Ali nije lako. Deset je godina uzelo svoj danak tuge. Pa koliko god mi zapisano bilo da prebivam pod suncem, tebi ću se, tata, uvijek nadati. Tražit ću ujesen tvoj lik u parku, naćulit ću uši da čujem tvoje korake ispred kapije. Jer u svakoj si sjeni mojih misli uvijek ti.

Budi me tišina proljetnog jutra.
I dok iz kose rasplićem
Njegove dodire, 
Na usnama još ćutim
Gorčinu noći.

Gledam Ga dok spava.
Poželih se osmjehnuti
Nevinosti njegovih pramenova
Ali noćne sjene podvukoše mi se ispod kapaka
I ja pustih suzu na njegov obraz.

Buđenje
Susret

Došao je na moja vrata
Tih poput noći.

Pružio je ruke
I ja putovah linijama
Njegovog dlana.

Nije rekao ništa što već
Nisam znala.

Samo…

Glazba njegovih usana
Razlila je boje
Proljetnog dana.

Strah

Ne boj se oluje.

Možda će taj
Silni vjetar
Promijeniti smjer
U kojem ploviš. 

Možda ćeš zbog
Kiše i potopa
Sagraditi novu
Arku.

Ne boj se oluje.

Samo budi glasniji
Od svih gromova
I ostavi trag sjajniji
Od svih munja.

Ne gledaj predugo
U noć.

Jer… 
Noć bi ti mogla
Uzvratiti pogled.

Radije gledaj u zvijezde.

Pronađi onu najsjajniju
Najudaljeniju.
I za njom posegni.

Ne brini, nije predaleko
Prave se daljine
Ionako mjere srcem.

Kad ono vjeruje da može
Sve zvijezde imat ćeš
Na dlanu.

Pogled