Blog

Naslov djela: “Pssst: Doba tajni”

Ime autora: Magnhild Winsnes

Naslov izvornika: “Hysj”

S norveškoga preveo: Bekim Sejranović

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

Jedan od trenutaka u kojem sam se u punom smislu osvjedočila istinitosti izreke kako jedna slika govori više od tisuću riječi jest onaj kada sam dovršila čitanje grafičkog romana “Pssst: Doba tajni” norveške spisateljice i ilustratorice Magnhild Winsnes. “Ljeto koje je promijenilo sve”, rečenica je kojom bi se mogla sažeti ova sjetna priča o odrastanju dviju djevojčica – rođakinja Hanne i Siv koje se na pragu tinejdžerske dobi suočavaju sa slutnjom dolaska tih osjetljivih godina – onih u kojima dijete u njima skuplja hrabrost postati dijelom svijeta odraslih, istodobno žaleći za bezbrižnošću djetinjstva koje ostavljaju za sobom.

Hanna posjećuje Siv svako ljeto, no ove će godine spoznati kako se mnogo toga promijenilo od njihova posljednjeg susreta. Naime, Siv je, vođena primjerom starije sestre Mette, odškrinula vrata primamljivog i zagonetnog svijeta odraslih. Dječaci, povjerljivi ženski razgovori, krišom zapaljena cigareta, sitne laži roditeljima, kriju uzbuđenje drukčije od onog koje pruža obaranje rekorda u sakupljanju kukaca ili pak dužini držanja daha pod vodom – igara koje su zaokupljale sva ona prošla ljeta dviju djevojčica. Hanna osjeća promjenu koja je uzburkala mirne vode djetinjstva i prijateljstva, no nije sigurna kako joj se prilagoditi.

Autorica na poseban, gotovo poetičan način lijepim i bogatim ilustracijama te malobrojnim, no upečatljivim dijalozima prikazuje razliku koja biva sve većom i očitijom između djevojčica. Tajne, njihovo imanje i čuvanje, ulaznica su za svijet odraslih; roditeljima se više ne govori sve. Upravo taj “pssst” postaje imperativom, čarobnom riječju koja Siv i Mette čini odraslijima (no, ne nužno i zrelijima), a Hannu, koja ne umije čuvati tajnu, pa naivno odaje sve što joj je povjereno, ostavlja u svijetu dječjih igara i pitanja što se promijenilo.

“Pssst: Doba tajni” svojim šturim tekstom čitatelja pretvara u promatrača koji u ilustracijama traži neizrečeno; iščitava osjećaje, misli, promjene u svakom od likova. Neke su ilustracije tek fragmenti, dijelovi koji govore više od cjeline (poput prvog “susreta” cipela dviju djevojčica koje oklijevaju u koraku i neugodnoj tišini pokušavajući shvatiti jaz koji je nastao između njih); druge su pak brojne sekvence slika fokusiranih samo na jednu radnju (primjerice, Mettino skidanje majice kojim se želi naglasiti fizička promjena kroz koju prolazi odrastajući). Također, Winsnes prijelaze između poglavlja maštovito ilustrira mravima – nekolicinom minijaturnih crnih točaka koje na bjelini dvije velike stranice trepere ljetnim nemirom i dahom promjena koje svakim poglavljem bivaju sve veće i značajnije.

Priča o krhkim sponama prijateljstva i odrastanju dviju djevojčica, o jednom dječaku imena Sindre koji to odrastanje čini poželjnijim te raskošne ilustracije prirode koja, i sama promjenjiva, svemu svjedoči, čine “Pssst: Doba tajni” pažljivo promišljenom knjigom kojoj ne nedostaje vjerodostojnosti i dubine.
Jednostavno i čarobno, Magnhild Winsnes riječju i slikom ostavlja u čitatelju osjećaj nekih minulih ljeta, onih koja smo svi doživjeli; ljeta u kojima se promijenimo mi ili svijet koji nas okružuje, pa ih uvijek pamtimo s mješavinom sjete i neke neodređene čežnje.

Naslov djela: “Klopka za muhe”

Ime autora: Fredrik Sjöberg

Naslov izvornika: “Flugfällan”

Sa švedskog prevela: Sara Profeta

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

“Ili možemo reći da nam svima tu i tamo treba da se u nešto bacimo naslijepo, tek toliko da se ne pretvorimo u kopije očekivanja okoline, a možda i zato da bismo se usudili pamtiti neke od tih smionih, velikih misli koje nas kao djecu probude usred noći i natjeraju da zapišemo tajno obećanje o svom budućem životu…”

(“Klopka za muhe”, Fredrik Sjöberg)

Postoje knjige za koje čak niti nakon čitanja ne možete sa sigurnošću reći kojem su vas to cilju vodile (i dovele), no istodobno ćete bez trenutka razmišljanja potvrditi kako ste se na putovanju njihovim stranicama beskrajno zabavljali.
“Klopka za muhe” švedskog pisca i strastvenog entomologa Fredrika Sjöberga jedna je od takvih knjiga. Iako naslovom dostojna kakvog detektivskog romana, u sebi ne krije ničega tajnovitog (osim možda poneke potrage za davno izgubljenom Rembrandtovom slikom), već pripovijeda upravo o onome što nam nazivom i sugerira. Muhama. I to ne bilo kakvima, nego muhama pršilicama, “nadmoćnim prevarantima” među svojom vrstom. Sa toliko vrhunskih kamuflaža “da je obmana jedne od njih svojedobno prenesena čak u Bibliju” zavaravši i samog Samsona.

“Stoga sam, kada bi me tko pitao, kratko odgovarao da su pršilice jednostavne životinje koje je lako sakupljati, a pojavljuju se u mnogim obličjima. Ponekad ni ne izgledaju kao muhe. Neke nalikuju osama, druge mednim pčelama, parazitskim osicama, štrkovima ili sićušnim komarcima krhkih nožica… “

(“Klopka za muhe”, Fredrik Sjöberg)

Velike su stvari nerijetko, baš poput muha pršilica, skrivene sitnicama, upravo kako bi ih mogli otkriti samo oni koji ih uistinu razumiju. Fredrik Sjöberg jedan je od takvih otkrivača.
U mladim danima napustivši posao kazališnog rekvizitera u Stockholmu, preselio se na otok Runmarö u štokholmskom arhipelagu i nakon izvjesnog vremena počeo skupljati muhe pršilice. Ni sam ne znajući točno kakva ga je to sila nagnala na kolekcioniranje tih sićušnih, mimikrijski nastrojenih kukaca usred otoka odsječenog od svijeta, prihvaća vlastiti izbor jednako kao i sam život – sa usponima i padovima (“pršilice, uostalom, samo su rekvizit. Dobro, nisu samo to, ali jesu do određene mjere. U priči se povremeno radi i o drugome. Čemu točno, ne znam zapravo. Ima dana kada se uvjeravam da mi je zadaća reći nešto o umijeću ograničenja i mogućoj sreći koja se u tome nalazi. I o iščitavanju okoliša. Ima dana koji su sumorniji. Kao da stojim na kiši, u redu, pred intelektualnim nudističkim kampom ispovjedne proze. Okružen ogledalima. Promrzao do kostiju.”)

Gotovo bezbrižno, sa suptilnim humorom utkanim u gotovo svaki redak priče, Sjöberg nas podučava umjetnosti življenja.
Ona je lagana, okretna i nestalna, baš poput pršilica koje neumorno i strpljivo proučava. Skrivena je u vrtovima i mirisima koji, oblikovani “bogatstvom i žudnjom”, pružaju dom toj šarolikoj fauni; pritajena je u sjeni divovske klopke za muhe Renéa Malaisa, gotovo zaboravljenog švedskog istraživača, prirodoslovca i entomologa čiji, po svim mjerilima, zagonetan život Sjöberg portretira sa diskretnim divljenjem i propitkivanjem. Ta ista umjetnost življenja odaje svoje prisustvo u kratkim razgovorima pri vožnji brodom do otoka; onima koji se prilagođavaju točno određenom vremenu putovanja, “ponekad i prostora”. Jer, “ne zna li čovjek gdje je granica, sve bude kao i obično. Kao i sâm život, nejasan i razvučen.”
Utješnost tih ograničenja vidljiva je i u jednoj humoresknoj crtici iz autorova života. Naime, prije nego li su poželjela upoznati nekoga tko bi im došao u posjet, Sjöbergova su djeca gosta uvijek prvo pitala kada će ići kući. Lijepo je uvijek znati na čemu si. I u životu i s ljudima i s muhama pršilicama.

“Klopka za muhe” nesumnjivo je autobiografska proza, no ona u kojoj autor ima tu posebnu vještinu da, progovarajući o vlastitom životu, istodobno pripovijeda o životu svakog čovjeka kao jedinke koja se stapa s ostatkom kolektiva ili, udaljavajući se od istog, pronalazi neko novo okružje koje će mu pružati sigurnost. Poput otoka na kojemu i sam Sjöberg odlučuje živjeti.

“Tada mi se učinilo da vidim kako otok isijava zasebno silom na ljude koji imaju potrebu za kontrolom i sigurnošću od one vrste koja se na kopnu može tražiti u moći nad drugima, ali koja je ovdje utkana u samo inzularno ograničenje krajobraza. Jer ništa nije tako ograđeno i konkretno poput otoka.”

(“Klopka za muhe”, Fredrik Sjöberg)

No, u konačnici, Fredrik Sjöberg nam pripovijeda o snovima od kojih ne treba odustati; pripovijeda o zahtjevnoj umjetnosti ograničavanja samoga sebe u vremenima koja nude stotine mogućnosti. Čini to tako spretno da svaka njegova rečenica nudi mnogo značenja, a na čitatelju je njihovo otkrivanje. Savršena književna mimikrija. No, Sjöbergove muhe pršilice u klopku su ovog puta uhvatile čitatelja.

“Dugoročno, ne postane ti dosadno? Prije ili kasnije ne mogu izbjeći to pitanje. Jer dakako, otok nije velik. A broj vrsta pršilica nije bezgraničan. Uskoro će sve biti u ladicama…Već sada, nakon sedam godina, postalo mi je teško pronaći nešto novo. Ali dosadno? Ne, ne. Možda samotno.

Entomologu je petnaest kvadratnih kilometara cijeli jedan svijet, planet za sebe. Nije kao priča koju čitaš djeci uvijek ispočetka, sve dok je ne znaju napamet…Iako ću prije ili kasnije provesti cijelo ljeto s mrežicom u ruci, a da zbirka ne naraste ni za jednu jedinu vrstu, praznine u znanju jednako će tako ostati velike, premda ne potpuno nemjerljive. Zapravo cijelo vrijeme rastu prateći naša saznanja.”

(“Klopka za muhe”, Fredrik Sjöberg)

Naslov djela: “Vatra i Minotaur”

Ime autora: Niklas Natt och Dag

Naslov izvornika: “1794.”

Sa švedskog prevela: Sandra Ljubas

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Fraktura

“Ne treba nam vrag kada imamo jedni druge.”

(“Vatra i Minotaur”, Niklas Natt och Dag)

Kada je mladi švedski pisac Niklas Natt och Dag povijesno – kriminalističkom trilogijom Bellman Noir odlučio čitateljsku publiku povesti ulicama Stockholma osamnaestog stoljeća i otkriti svu jezu i zlu kob koja je tada tekla blatnim rijekama Grada među mostovima, vrlo se brzo moglo naslutiti kako je stvorio nešto mnogo više od pukog detektivskog romana koji se poigrava s povijesnim činjenicama tek radi nužne kulise radnje. Stvorio je raskošnu, no mračnu i krvavu tapiseriju postgustavijanske Švedske, one u kojoj se glavni likovi vješto kreću između memljive tame umobolnica –“grobnica živih”, bordela okuženih francuskom bolešću i nametljivim “noćnim leptiricama”, gradskih ulica punih fekalija, krvi i izgubljenih duša te ugodnih, raskošnih domova koji počesto kriju mnogo veću stravu od one koja se slijeva kamenim zidinama grada.

Nakon prvog dijela trilogije nazvane “Čuvar i vuk” (u izvorniku “1793.”), kojim je Natt och Dag zadao prvi udarac idiličnoj slici Švedske osamnaestog stoljeća, u “Vatri i Minotauru” autor stvara svijet nastanjen zvijerima koje imaju lik čovjeka; ljudima koji su po vlastitom nahođenju interpretirali prosvjetiteljske ideje o prirodnom stanju čovjeka – ako ljudi slijede prirodni zakon s jednakim pravom na život, slobodu i vlasništvo, tada, osim te prirode čijim su dijelom, ne postoji sila koja bi bila iznad njih. (Ne)svjesno vođeni geslom “kadija te tuži, kadija te sudi”, nesputano slijede svoje porive – zvjerske, čovječje. Granice ne postoje. A upravo brisanje tih granica Niklas Natt och Dag prikazuje toliko detaljno i sirovo, ne trudeći se skriti niti jedan gnojni čir; niti jednu “bjeloočnicu oka koja zuri ravno u ništavilo”, dok je drugo oko probušeno i napola iscurilo preko grimase koja je svjedočila o užasu posljednjih trenutaka života; niti jednu kaplju krvi, trak oderane kože. Na trenutke se čitatelju može učiniti kako se, mimo svoje volje, našao u položaju kakvog izopačenog voajera. No, Natt och Dag pripovijeda ne dopuštajući predah.

“Ovo zovu dobom razuma, ali nitko ne razumije da ljudima upravljaju sile koje su mnogo dublje ukorijenjene u čovjeku od svake logike. Ali ljudi sve ono što nisu sposobni razumjeti automatski odbacuju kao zlo i naopako. Ne žele ni pokušati razumjeti, već radije takve odgurnu od sebe. A mi ih s punim pravom možemo sažalijevati, te jadne sjene od ljudi koji nikada nisu doživjele strast. Pa ipak oni takvi bezvrijedni vladaju svijetom. Svuda oko sebe vidimo posljedice. Ljudi trebaju biti slobodni, a ne u okovima kao što ih posvuda vidimo.”

(“Vatra i Minotaur”, Niklas Natt och Dag)

Jednoruki gradski čuvar Jean Michael (Mickel) Cardell još će se jednom spustiti do samog dna ponora švedskog društva, ovog puta u društvu Emilea Wingea, brata Cecilea Wingea kojeg pamtimo iz “Čuvara i vuka”, kako bi pokušao riješiti slučaj unakaženog leša mladenke ubijene u prvoj bračnoj noći. Iako je prvotno razrješenje misterije jezivog ubojstva pripisano čoporu izgladnjelih vukova, Cardell će ubrzo otkriti kako svijetom kroče ljudi koji su daleko opasnije zvijeri od njih.

“Vatra i Minotaur” slojevita je pripovijest, slikovita i gusta; jedna od onih čiji put ne ide jednostavno od točke A do točke B, već se grana u više priča, povezuje likove i mjesta, stvarne događaje i tlapnje umova nagriženih bolešću. U njoj je strava utkana duboko u svaki redak, i jednom kada čitatelj kroči u taj labirint, ne može niti slutiti u kojem će ga njegovom mračnom kutu čekati Minotaur žedan krvi i osvete.

“Na površini djeluje strogo i suzdržano, a takvi zidovi koje osobe sagrade oko sebe uvijek ga natjeraju da se zapita: je li to zato da bi se zaštitilo ono što se unutar njih skriva ili možda da bi se zatvorilo da ne izbije na površinu?”

(“Vatra i Minotaur”, Niklas Natt och Dag)

Naziv djela: “Kad sam bio hodža”

Ime autora: Damir Ovčina

Godina izdanja: 2016.

Nakladnik: Buybook

“Ima i mjesta i vremena. Sve dok ne svane a nadamo se da neće više ni svitati.“

(“Kad sam bio hodža”, Damir Ovčina)

Kad rečenici oduzmeš glagol čini ti se krnja; čini se amputiranom od smisla, no zapravo je toliko cijela, toliko smislena da i tebe samog, čitatelju, uplaši ta njezina rječitost.
Poput “Vatra!” ili “U pomoć!“

Ili “Vijesti. Napetost u Slavonskom Brodu. Topovi u blatu u Slavoniji… Poslije na ekranu pozivi na mir. On u fotelji, ja na peći… Težak mrak.” Tako piše Damir Ovčina u svom romanu “Kad sam bio hodža”. Piše odsječno, pa siječe riječima. Pripovijedajući o Sarajevu, o ratnoj Grbavici, pripovijeda o čemeru i beznađu koji se poput magle spustio na zemlju i ljude. Kad se glavni lik romana našao na Grbavici neposredno pred početak blokade ovog sarajevskog naselja, njegova Dobrinja za njega postaje drugom državom. Patrola ga zaustavlja u koraku i životu za kojeg je dotad znao, pa tek nekoliko dana kasnije isti taj život izvrće kožu i stavlja na njega uze, fizičke i psihičke, koje ga prate tih dugih dana i mjeseci krvi i urlika. Jer, “svakog je snašlo svašta”.
Biva prebačen u radnu jedinicu, pa raznosi bijelu tehniku i namještaj iz stanova čiji su se vlasnici oprostili od domova i od života. Nestali, kao rukom odnešeni da bi druge ruke odnijele ono što je od njihova bivanja preostalo. Kad ne prebacuje stvari, prebacuje tijela. U plahtama, u ćebadi. Mrtva, kao i te stvari putuju gore u brdo da odmore kosti u plitkim grobovima. “Zemlja tvrda. Kamenja puno. Plitka a široka rupa.” Ovčina kazuje o smrti onakva kakva jest. Gola i sama. Zjapi iz praznih pogleda, pucketa u skorenoj krvi, zvekeće kostima i kad se lome i kad trunu. Nema suvišnih riječi, jer je svaka smrt već bila suvišna. Svjež zrak planine miješa se sa zadahom leševa. Netko od metka, netko od čizme, netko si sam presudio. A svi uzaludni i nijemi u svojoj nesreći, ne oprostiše se od svijeta niti svijet od njih kako priliči. I onda, negdje između udarca lopate i posljednjeg grumena zemlje odjeknu riječi “De nešto!“. Pa naš glavni lik “ruke od travu pa od košulju“, pa se sjeti nekoliko redova muslimanske molitve da pruži časti u pokapanju umrlih kojima u posljednjim trenutcima nikakve časti nije dano. Samo krvi i muke. Postaje slučajnim svećenikom, moliteljem za one čije molitve nisu uslišane. “Aferim, hodža.” Dostojna riječ za oca i sina koji se u studenoj jami više ne boje ničega. Jedan uz drugoga kako u životu, tako i u smrti. Ne pate više. Nema bola tamo na onom svijetu. Veća je tama na zemlji ostala.

Damir Ovčina napisao je knjigu bez predumišljaja, bez opredjeljivanja. Jednostavno je pustio svoje likove živjeti; pustio je fragmente svojih sjećanja, dojmova, slika da se spoje u svjedočanstvo sa srcem, dušom iz koje sve potječe i kojoj se svi vraćamo. Nije se Ovčina razmetao sa nacionalizmima, nije rečenice mnogo porobljavao imenima ljudi, nazivima poput Musliman, Srbin, Hrvat. Daleko od toga da ih je time htio poreći, prešutjeti. Naprotiv, nije htio oskvrnuti značaj tih bremenitih vremena ponovnim ispisivanjem onog što je previše puta ispisano. Tim je izostavljanjem svakoj riječi, svakoj rečenici dao njezin karakter, udahnuo život kakav je trebala imati, udario pečat nezaboravljanja.

Teško je breme taj rat. Vuku ga svjedoci dok god su živi i nikada ne postaje lakši. No, lakše je živjeti s njim kada se podsjetimo kako je u bezdušna vremena katkada zalutao kakav komad duše. Tad nam taj komad ponovno zasvijetli i progovori. Nekom kao utjeha, nekom kao pokora. Ali svatko ga čuje.

“Gdje si bio u ratu, nisam te sretala.
Pokažem iza leđa prema Trebeviću. Pogled joj upitan a blago sažaljiv.
Bio sam hodža.”

(“Kad sam bio hodža”, Damir Ovčina)

Naziv djela: “Afrika – Misija na Crnom kontinentu”

Ime autora: Miro Aščić

Godina izdanja: 2010.

Nakladnik: Stanek d.o.o.

Možete napustiti Afriku, ali Afrika nikada neće napustiti vas, stara je izreka koja mi se posve prirodno nametnula onog trenutka kada sam pročitala posljednju stranicu knjige “Afrika – Misija na Crnom kontinentu“, putopisne proze Mire Aščića, novinara i snimatelja Hrvatske radiotelevizije. Ovaj mladi pustolov i entuzijast u ovom je djelu opisao svoja putovanja po šest afričkih zemalja započetih 2007. godine kada je na poziv hrvatskoga Misijskoga ureda otputovao u “Srce tame” – Demokratsku Republiku Kongo, ali i u Keniju, Ruandu, Ugandu, Burundi i Tanzaniju.
Živopisno je i autentično na više od tri stotine stranica zabilježio priče običnih ljudi rođenih u toj zemlji “neostvarenih želja i propuštenih prilika“; priče misionara, priče pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, priče svih onih koji su rođenjem ili strašću izjednačenom sa žrtvom prihvatili život u toj paradoksima razdijeljenoj zemlji, zemlji u kojoj se u isto grotlo slijeva i krv prolivena u nebrojenim ratovima i nafta nerijetko vrjednija od te iste krvi. Bijeda je opipljiva i sveprisutna, katkad zastrta sjajem dijamanata, bakra i kobalta – Afrika je, naime, zemlja koja izvozi bogatstvo za kojim gladuje svijet, istodobno sama nikada ne bivajući sitom.

Jer, “u Africi nikada nema za sve”.

„Onaj tko je samo jedanput osjetio koliko je pomoć potrebna ovim ljudima, više nikada ne može biti sretan.“

(sestra Mirabilis , “Afrika – misija na Crnom kontinentu”, Miro Aščić)

Iako je proputovao šest afričkih država, Aščića se najviše dojmio Kongo. Uvukao mu se svojom tamom pod kožu, istodobno ga fascinirajući snagom držanja glave iznad vode, sposobnošću preživljavanja čak i onda kada su svi izgledi protiv njega. Čak i onda kada snage okrutnog generala Nkunde na istoku Konga siluju tisuće djevojčica vjerujući kako ih one mogu izliječiti od side. Čak i onda kada se zaražene i trudne vrate iz kongoanskih šuma, pa uz pomoć misionara pokušavaju povratiti ono što su nekoć smatrale normalnim životom.

„Zaboga, Asha. Da barem pjevaš drugu pjesmu, bilo koju…“

Piše Aščić i o tome koliko je sav paradoks Afrike usađen duboko u njezinim stanovnicima. Kada ga djevojčica Asha, lica i tijela prepunih ožiljaka od opekotina, na vratima talijanskog centra Ek’Abana u Bukavuu dočeka pjemom “Hakuna Matata” – “Nema problema“, nasmiješena kao da je u njezinom životu sve uistinu tako, Miro Aščić još jednom osjeća gorčinu okrutnosti koja oskvrnjuje afričku zemlju i ljude. Djevojčica koju je očuh proglasio vješticom (kako bi na lak način smanjio broj suvišnih gladnih usta u obitelji) i u crkvi joj, na svojevrsnom obredu „egzorcizma“, na glavu bacio zapaljenu krpu natopljenu benzinom, još vjeruje kako život ima drugu stranu. Onu bez ožiljaka. Na ostatak puta kroz Crni kontinent Asha Miru Aščića ispraća pjesmom “Bella Ciao“, u povijesti zabilježenom kao antifašistička himna, no u Ashinoj sadašnjosti ona je tek stih koji gradi krhki most između mučne prošlosti i nade u bolje sutra.

A ispod je tog mosta toliko toga. Masakri u Ruandi; sakaćenja bajunetima; silovanja nemoćnih; djeca – vojnici gladni boljeg života, a napajani krvlju i željom za bezumnim nasiljem; djevojčice i žene zaražene sidom – posve namjerno i svirepo – od strane surovih vojnika, od strane vlastitih muževa; opasnost koja vreba na svakom koraku i koju su Aščić i njegovi suputnici često izbjegli za dlaku.

Previše je toga čemu je autor svjedočio na svojim putovanjima, a da bi se moglo sažeti u nekoliko rečenica. Previše je toga i Afrika, a da bi to zaslužila. Zaslužuje ova zemlja koja nikada ne miruje više od nasilja, krvi i nepovjerenja; siromaštva i gladi; prostitucije u slamu u kojoj žensko tijelo vrijedi 20 šilinga; narkomanije. Fra Ilija Barišić, misionar kojeg je Miro Aščić posjetio u Kongu i koji je lučonoša tog Srca tame gotovo četrdeset godina, možda je najbolje opisao kakve su to spone koje ga drže u toj zemlji koja naizgled ne nudi ništa, a opet na neki čudan način daje sve što ljudskoj duši može zatrebati.

“Ne samo što u Africi ima ljepote, nego ima i oduševljenja, ima nečega što čovjeka ispunjava. A to je ljepota, jer vas ispunjava i daje vam smisao životu, jer vi u tome nalazite ostvarenje ideala za koje ste se spremali kao redovnik, kao svećenik, kao misionar i onda je to ljepota.”

(fra Ilija Barišić, “Afrika – Misija na Crnom kontinentu”, Miro Aščić)

Majka Afrika “nikoga ne uzima silom”, no ono što uzme od svakoga koji barem jednom prihvati njezin zagrljaj, nikada ne vraća. Uzima dio duše, onaj koji će lutati savanama Masai Mare i plesati ponesen ritmom bezbrojnih bubnjeva i topota bosih nogu uronjenih u vječnost afričkog pijeska, krvi i znoja. Do ponovnog, neizbježnog susreta.