Naziv djela: “Carrie”
Ime autora: Stephen King
Naziv izvornika: “Carrie”
S engleskog prevela: Marija Ott Franolić
Godina izdanja: 2018.
Nakladnik: Lumen izdavaštvo d.o.o.
“Bog joj je okrenuo leđa, a zašto i ne bi? Ova je strahota jednako Njegovo djelo kao i njezino.”
(“Carrie”, Stephen King)
Stephen King je nedvojbeno jedan od onih pisaca koje ne možete polovično voljeti. Naime, u većini je slučajeva odnos čitatelja prema (ne)okrunjenom kralju horora prilično isključiv – ili se uživa u njegovom pisanju ili ga se zaobilazi u širokom luku.
Autorica ovih redaka dugi je niz godina u ovom prvom “klubu”, a sve je davne devedesete započelo s jednim posjetom knjižnici i romanom o kojem će ovdje biti riječ. A koji se, posve slučajno, ispostavio i prvim izdanim Kingovim romanom (za prethodna tri, naime, tad nije uspio pronaći izdavača, no i Rage i The Long Walk i Blaze u kasnijim će godinama pronaći svoj put do čitatelja) i prvim Kingovim s kojim se moja malenkost susrela.
Ponovno pročitana nakon ravno trideset i dvije godine, “Carrie” je na mene ostavila potpuno jednak dojam. Koristeći jedan od glavnih aduta Kingovih romana, onaj iz kojeg najčešće i izvire najveća jeza – koketiranje sa stravom na granici mogućeg – “Carrie” je ispreplela telekinezu, još uvijek zagonetan i znanstveno nepotvrđen parapsihološki fenomen kod kojeg osoba posjeduje sposobnost pokretanja ili utjecanja na objekte snagom uma ili drugim netjelesnim načinom, i sve traume tinejdžerske neprilagođenosti, što je kombinacija koja je, u konačnici, rezultirala apokaliptičnim krajem.
Carrietta “Carrie” White neugledna je šesnaestogodišnjakinja koja živi s majkom Margaret, religijskim fanatikom čija opsjednutost grijehom klizi u posvemašnje ludilo i u grubo zlostavljanje kćeri jedinice. Okrutna Margaret White, naime, na svaki način nastoji nesigurnu tinejdžericu izolirati od iskušenja vanjskog svijeta – zatvaranjem u tzv. izbu u kojoj je djevojka prisiljena u mraku, bez hrane i vode, satima i danima moliti Boga za oprost; svakodnevnim zabranama i prijetnjama ognjem paklenim. Margaret White nesumnjivo je vrlo uporna u pokušajima da kći izolira od ostatka svijeta, no njezini motivi sve su zlokobniji kako radnja odmiče. Pokušava li rastrojena gospođa White skriti Carrie od svijeta ili svijet od Carrie?
Događaj u školskoj svlačionici u kojem Carrie pod tušem dobije prvu mjesečnicu o kojoj joj nikad nitko nije govorio te surovo izrugivanje školskih vršnjakinja koje ju, ponižavajuće golu i uprljanu krvlju, gađaju higijenskim ulošcima, pokrenuo je “tajmer” koji je od tog trenutka polako, ali sigurno započeo odbrojavanje vremena do neminovne katastrofe. Grižnja savjesti jedne od sudionica nemilog događaja, Susan “Sue” Snell, rezultira djevojčinom zamišlju da njezin dečko Thomas pozove Carrie na Proljetni bal Srednje škole Ewen ne bi li Sue na takav način umanjila osjećaj krivnje koji je imala prema nesretnoj djevojci.
Netko je drugi, međutim, imao drukčije planove za Carrie White, pa će se njezino javno sramoćenje na izboru za kraljicu bala ispostaviti najlošijom idejom ikada.
“Sve ju je to zastrašilo, ali nije odustala. Jer, da je poželjela, mogli su zbog nje svi završiti vrišteći na ulici. Prevrnule bi se lutke iz izloga, pala rasvjetna tijela, bale tkanine poletjele bi zrakom odmotavajući se u trakama. Kao Samson u hramu, mogla bi ih potpuno uništiti samo da je to htjela.”
(“Carrie”, Stephen King)
“Carrie” je roman sa specifičnom pričom, i onom između korica i onom koja je prethodila njezinom objavljivanju. Naime, nakon što je napisao grubi tekst “Carrie”, Stephen King bacio ga je u smeće, nezadovoljan napisanim, a samo zahvaljujući upornosti njegove žene Tabithe, isti je pronašao put iz bespuća otpada do dugog niza izdavačke povijesti. Unatoč određenim slabostima (primjerice, klasični Kingov narativ u trećem licu pomiješan s isječcima iz različitih izvora podataka o Carrie White i tragediji koja se dogodila: novinskih izvješća, autobiografija preživjelih, policijskih zapisnika i sl., oblik je koji ne funkcionira u cijelosti, pa time postaje najsporijim dijelom romana), “Carrie” je dobra priča, a glavna junakinja – neprilagođena djevojka s moćima čija snaga nadilazi ovaj svijet – u svojoj je biti svojevrsni arhetip kojem će se Stephen King tijekom spisateljske karijere nerijetko vraćati.
Svojedobno priznavši kako se nikad nije uspio emocionalno povezati s likom Carrie White, Stephen King opisao je ovaj roman kao “kolač koji je ispekao početnik – dovoljno ukusan, no pomalo grudvast i zagoren pri dnu”. Mogli bismo se složiti kako je to bila prilično poštena procjena za roman prvijenac, a “Carrie” je, nakon gotovo pola stoljeća od svog prvog izdanja i brojnih sjajnih Kingovih djela koja su uslijedila, uspjela zadržati svoju titulu.
Ostala je polazna točka jednog posebnog stvaralaštva (koje se vjerojatno upravo zbog toga ili voli ili ne voli), ona iz koje se rodila namjera pisati o stvarima koje se u jednakoj mjeri bave izopačenim, čudnim i posve ljudskim. A spojiti sve to, priznat ćete, već je samo po sebi umjetnost.
“Vrijeme je prolazilo. Nije važno. Macbeth je ubio san, a Carrie je ubila vrijeme.”
(“Carrie”, Stephen King)
Recenzija: “Carrie”, Stephen King
Blog Write Owl 0