Blog

Naslov djela: “Dječji mozak objašnjen roditeljima”

Ime autora: Dr. Álvaro Bilbao

Naslov izvornika: “El cerebro del niño explicado a los padres”

Sa španjolskog prevela: Tamara H. Kanjera

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Egmont d.o.o.

“Upamtite da je vaše dijete poput stabla programirano da raste i razvija se u svoj svojoj punini. Ni njegovi učitelji, ni njegovi roditelji, ni samo dijete još ne zna koja će vrsta stabla postati. S godinama ćete otkriti je li vaše dijete impresivna sekvoja, samotna topola, trešnja puna plodova, otporna palma ili veličanstven hrast. Ono u što se možete pouzdati jest da je djetetov mozak programiran da se u potpunosti razvije i dosegne sav svoj potencijal. U mnogim će slučajevima vaš jedini posao biti upravo to: uzdati se.”

(“Dječji mozak objašnjen roditeljima”, Dr. Álvaro Bilbao)

Roditeljstvo je, bez imalo dvojbe, najljepši i najzahtjevniji “posao” na svijetu. Zahtijevajući potpun angažman u sadašnjem trenutku, od svakog roditelja istodobno traži i oprezno promišljanje budućnosti, jer svaki temelj postavljen u najranijim djetetovim godinama, u velikoj će mjeri odrediti čvrstoću i stabilnost njegova budućeg života. No, ono što svaki od nas roditelja, vođen onom krilaticom “ja najbolje znam što je dobro za moje dijete”, katkad zaboravlja, jest činjenica kako je svako dijete, onog trenutka kada dođe na svijet, jedinka u potpunosti odijeljena od svojih roditelja. Ono je biće koje će postupno razvijati svoj pogled na svijet, svoje načine doživljavanja istog; imat će drugačije interese, navike i strahove. Zadatak je roditelja da mu kroz taj razvoj budu sigurnost, podrška i vjetar u leđa, ne namećući vlastita htijenja ili bojazni, već mu pružajući ljubav i slobodu kako bi jednog dana postao osoba kakva uistinu želi biti, ne kakva bismo mi htjeli da postane.

Polazeći od fascinantne činjenice kako se u prvih šest godina života stvara čak do 75 % živčanih veza, razvija sigurnost u samog sebe i svijet koji nas okružuje, te kako svako dijete teži dosegnuti svoj najveći mogući potencijal, dr. Álvaro Bilbao, španjolski neuropsiholog i doktor psihologije, ovim je štivom, korisnim za svakog roditelja, na jasan i praktičan način podsjetio na važnost tog ranog razdoblja te roditeljsku ulogu u razvoju djetetovih kognitivnih i emocionalnih sposobnosti. Prepoznati svaki trenutak i znati uživati u istome te shvatiti kako je sudjelovanje u igri kao “ključu za podupiranje djetetova intelektualnog i emocionalnog razvoja” izravna je, zaključuje Bilbao, ulaznica u djetetov svijet i djelovanje iz njegove perspektive. Različiti programi rane stimulacije, gomilanje slobodnih aktivnosti, pretvaranje odgoja vlastitog djeteta u natjecanje u upisivanju u najbolji vrtić ili najbolju školu, u djetetovo će odrastanje unijeti pritisak i stvoriti okruženje koje će ograničavati, umjesto poticati djetetove želje. Umjesto toliko željene izvrsnosti, u djetetu i roditeljima će se razvijati frustracija i propustiti prilika za gradnju kvalitetnog i trajnog odnosa.

“Djeci se treba posvetiti. Za vaše dijete i njegov mozak nedvojbeno je najvažnije da budete prisutni.”

(“Dječji mozak objašnjen roditeljima”, Dr. Álvaro Bilbao)

Nema sumnje kako je većina spoznaja koju je dr. Bilbao iznio u knjizi “Dječji mozak objašnjen roditeljima” odavno poznata većini nas. No od poznavanja neke činjenice do njezine konačne primjene, nerijetko je dug put. Prihvaćanje dječjeg poziva na igru, aktivno sudjelovanje u razradi njegovih ideja i poticanje kreativnosti umjesto paljenja televizora ili računalnih igrica; šetnja parkom i uživanje u jednostavnim stvarima umjesto kupnje novih igračaka, tableta ili pametnih telefona kako se dijete ne bi dosađivalo, čine taj dugi put. Jednom kada pođemo njime, proširit ćemo djetetov svijet, dopustiti mašti da preuzme kormilo te isprogramirati zajedničko vrijeme umjesto da ono isprogramira nas. “Dječji mozak objašnjen roditeljima” samo je putokaz i strategija za ono što svatko od roditelja spoznaje onog trenutka kada odluči probuditi dijete u sebi i upoznati ga sa vlastitim.

“Kao što se grane stabla protežu da dohvate Sunčeve zrake, tako i djetetov mozak prirodno traži poticaje koji mu omogućuju da istražuje, igra se, eksperimentira i otkriva svijet predmeta i osoba koje ga okružuju, vječno u potrazi za cjelovitim razvojem.”

(“Dječji mozak objašnjen roditeljima”, Dr. Álvaro Bilbao)

Naslov djela: “Nemirni”

Ime autora: Linn Ullmann

Naslov izvornika: “De Urolige”

S norveškoga prevela: Željka Černok

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Naklada Ljevak

“Kada bi postojao teleskop koji možemo usmjeriti natrag u prošlost, mogla bih reći: Pogledaj, eno nas, tako je to bilo. I svaki put kad nismo sigurni je li to čega se sjećam istina, ili je to čega se ti sjećaš istina, ili je li se sve to stvarno dogodilo, ili jesmo li uopće postojali, mogli bismo zajedno pogledati kroz teleskop i provjeriti.”

(“Nemirni”, Linn Ullmann)

“Nemirni” samo nalikuje romanu. Tu je sve ono što je potrebno kako bi zadovoljilo formu koju ova književna vrsta zahtijeva; tu je tema, odnos pripovjedača prema priči, sentimentalni ton, prstenasti siže koji spretno sjedinjuje sve slojeve osobnog naslijeđa Linn Ullman, prve i jedine kćeri norveške glumice Liv Ullmann i devetog djeteta slavnog švedskog redatelja Ingmara Bergmana. No, svakim pročitanim retkom knjige nazvane memoarskom prozom, shvaćamo kako su “Nemirni” zapravo struja svijesti, reminiscencija jedne krhke djevojčice odrasle na razmeđi dana i noći, majke i oca – vječito izgubljene djece koja su “vrlo ozbiljno stvarala pravila za igre koje će igrati zajedno”. Pa dok u kući u Hammarsu, očevom najdražem i posljednjem utočištu na švedskom otoku Fårö, Bergmana sustiže zla kob starosti i postupnog odmaka od stvarnosti, između njega i kćeri rađa se ideja dokumentiranja jednog starenja. Na šest snimki, svakoj nešto dužoj od dva sata, Linn i Ingmar postaju kroničari propadanja tijela, uma i sjećanja. U “krčkavim, krckavim, prtljavim, pipkavim” tišinama zabilježenima na magnetofonskoj vrpci, Ullmann ne veliča njegovu jedinstvenu sposobnost da kod svakoga u svom prisustvu izazove osjećaj jedinstvenosti, čak na trenutke razarajući njegovu narcisoidnost, no ipak istodobno odaje počast čovjeku koji, postupno propadajući “u svim nijansama plave koje su mu se pojavile na rukama i stopalima i dijelovima lica kad mu je ostalo samo nekoliko dana ili sati života”, nije izgubio esenciju koja ga je činila onim što jest. Ili što je bio. “Postao je nešto, čak i kad je prestao postojati”, bilježi Ullmann, dijete rođeno iz dvije samoće, dijete koje je “imalo jedno tijelo za sebe, jedno tijelo za čežnju”, jer joj je otac rekao kako bez čežnje ne možeš živjeti, pa sam na kraju života čeznuo za putovanjem, iako se više nije sjećao riječi čežnja; dijete koje je satima plakalo pored telefona čekajući majku da je nazove sa drugog kraja svijeta, jer je majka “mogla učiniti da oblak promijeni oblik, da srce brže kuca”. Liv Ullmann zvali su Bergmanovom muzom, sam Bergman nazivao ju je njegovim Stradivarijem – “instrumentom vrhunske klase, velikog, moćnog zvuka” , dok neugledna djevojčica, rezultat ljubavi umjetnika i njegova instrumenta, namjesto kakvog novog Stradivarija postaje tek “malenim, neugođenim orguljama”. No, Linn Ullmann ne piše sa žalom, gorčinom, već zaključuje, suvislo i metodički, a opet tako beskrajno sarkastično, kako majka i otac “zavedeni metaforama” nisu znali kako je “provedeno nekoliko testiranja koja su pokazala da Stradivari ustvari ne zvuči ništa bolje od drugih violina iste klase”.

“Zar je stvarno željela biti violina?

…

Ima i gorih sudbina: Smisao života muze je da bude ogledalo velikom umjetniku. Bez umjetnika nema ni muze. Svraka nije nikome ogledalo, vidljiva je bez ičije pomoći, ustvari, svraka može prepoznati svoj odraz u ogledalu.”

(“Nemirni”, Linn Ullmann)

Linn Ullman se u “Nemirnima” neraskidivo spojila sa usamljenom kćeri, spisateljicom i majkom – vlastitim trojstvom koje čeznutljivo prekapa po sjećanjima, preslušava magnetofonske vrpce i misli na kojima je zabilježeno sve i nije zabilježeno ništa. Pa dok ispraća oca u tišinama, riječima i umiranju koje je počelo onoga dana kada je Bergman, oduvijek opsjednut točnošću, zakasnio sedamnaest minuta, Ullmann nam, u spoznaji nestalnosti sjećanja i ljudske prirode, u ovoj snažnoj knjizi pripovijeda o neumirućoj ljubavi između roditelja i djece te čvrstim sponama koje ih vežu i nakon što život dođe svome kraju.

“Kada bi pisali o stvarnim osobama, poput roditelja, djece, ljubavnika, prijatelja, neprijatelja, stričeva, braće i sestara, ili običnih prolaznika, potrebno je učiniti ih fiktivnima. Mislim da je to jedini način da im udahnemo život. Sjećati se znači stalno se ogledati oko sebe i uvijek iznova biti iznenađen.

‘Autobiografija počinje osjećajem da si sasvim sam’, piše John Berger.

Htjela sam vidjeti što će se dogoditi ako nas pustim da se pojavimo u knjizi kao da nigdje drugdje ni ne pripadamo.”

(“Nemirni”, Linn Ullmann)

Naslov djela: “Obrazovana”

Ime autora: Tara Westover

Naslov izvornika: “Educated”

S engleskog prevela: Jasmina Stojanović

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Kyrios

“Davno prije skoka ratnika, odlučeno je kako će žene živjeti i kako će umrijeti. Pokraj ratnika, pokraj drugih žena. Odluke. Izbori, bezbrojni kao zrnca pijeska, bili su slojeviti i prešani, koagulirajući se u sediment, zatim u stijenu, dok se sve nije pretvorilo u kamen.”

(“Obrazovana”, Tara Westover)

Jedna stara izreka kaže kako “čovjek može napustiti selo, ali selo čovjeka nikada”. Nešto grublje parafrazirano, mogli bismo reći kako je “Tara Westover mogla napustiti Buckov vrh, no Buckov vrh nikada nije uistinu napustio nju”, bivajući sjenom koja se nad njom nadvijala od trenutka kada joj je sudbina namijenila odrastanje u mormonskoj obitelji sa sedmero braće i sestara obilježenim snažnim patrijarhalnim uređenjem, vjerskim fundamentalizmom i iščekivanjem Sudnjeg dana. Unatoč pobjedi izvojevanoj nad namijenjenoj joj budućnosti, obrazovanju koje je stekla i novom životu izgrađenom daleko od divljine Idaha, Tara Westover nikada nije zaboravila godine izoliranosti u sjeni Princeze, kako je njezin otac običavao nazivati planinu; nije zaboravila niti krvožedni Sjekač – uništavač željeznog otpada na kojem ju je otac prisiljavao raditi, bratove ruke čvrsto svijene oko njezina vrata u godinama prešućenog zlostavljanja. Bog je, naime, govorio posebice glasno u domu Tarina oca, Genea Westovera (pseudonim koji njemu, ali i svim ostalim likovima u knjizi daje sama autorica kako bi im zaštitila identitet, op.a.), koji je gorljivo vjerovao kako upravo on ima moć razgovarati sa Svevišnjim, biti provoditeljem Njegove volje i svijati svijet prema slovima Biblije i Knjige Mormona toliko doslovno i snažno da ga je uspio u potpunosti oblikovati prema vlastitom fanatizmu.

“Maslo i med jest će’, tata je brujao, tiho i jednolično, umoran od duljeg dana izvlačenja otpada, ‘dok ne nauče odbaciti zlo, a odabrati dobro.’

Napravio je značajnu pauzu. Sjedili smo u tišini.

Moj otac nije bio visok čovjek, ali znao je ispuniti sobu. Imao je neku prisutnost, svečanost proročišta. Ruke su mu bile debele i izborane – ruke čovjeka koji je čitav život naporno radio – i čvrsto su držale Bibliju. Pročitao je odlomak naglas drugi put, zatim treći, pa četvrti. Sa svakim ponavljanjem ton njegova glasa dizao se sve više.

…

Ovdje je postojala božanska nauka, rekao je. Ovo je zahtjev Gospodnji.

Sljedećeg jutra tata nam je očistio hladnjak od mlijeka, jogurta i sira, a te večeri, kada se vratio kući, njegov kamion bio je napunjen s preko sto litara meda.

‘Izaija ne govori što je zlo, maslac ili med’, rekao je tata, smijući se dok su moja braća vukla bijele kadice u podrum. ‘Ali ako tražite, Gospodin će vam reći!’

(“Obrazovana”, Tara Westover)

Neprestano se pripremajući za Sudnji dan, obitelj Westover na izoliranoj je farmi podno Buckovog vrha u okrugu Franklin u Idahu skladištila litre goriva, konzervirane hrane, a kasnije i oružja; djeca su se rađala kod kuće, a tijekom odrastanja nisu odlazila liječniku, pila lijekove niti dobivala bilo kakvu medicinsku skrb (majka je sve članove obitelji liječila vlastitim biljnim, homeopatskim pripravcima); a sama Tara Westover rodni je list dobila tek u devetoj godini života te do svoje šesnaeste nikada nije pohađala školu (“Tata je rekao da je javna škola zavjera države da djecu udalji od Boga.”). Onog trenutka kada se Tara odlučuje na školovanje, kada biva posađeno “sjeme radoznalosti” za čiji rast “nije trebalo ništa više od vremena i dosade”, započinje njezin mukotrpan put odvajanja “sebstva” kako ga sama naziva, od duboko ukorijenjenih vjerovanja vlastite obitelji, principa toliko jakih i ekstremnih da nerijetko u pitanje dovode vlastiti razum, pa je Tari katkad lakše vjerovati kako s njom nešto nije u redu, umjesto sa drugima. Čak i postignuća na Cambridgeu (profesor Steinberg pohvaljuje Tarin esej kao jedan od najboljih koji je ikada pročitao) ili pak ostvarivanje prava na Gatesovu stipendiju, djeluju strano i neprirodno u trenutku kada Tara shvaća kako svijet uistinu izgleda mnogo drukčije “kada tata više ne šapće svoj pogled na njega” u njezino uho.

“Mogla sam podnijeti bilo koji oblik okrutnosti bolje od dobrote.

…

Nisam željela biti Horatio Alger u nečijem omažu američkom snu koji nagoni na suze. Željela sam da moj život ima smisla, a ništa mi u toj priči nije imalo smisla.”

(“Obrazovana”, Tara Westover)

Sve rjeđi povratci kući postali su poput “prolaska kroz zrcalo”, nelagodni podsjetnik na život kakav bi Tara imala na planini da je odlučila ostati u njezinoj i očevoj sjeni. Unatoč sad već očajničkim očevim pokušajima da joj promijeni mišljenje i iznova sapne u uzde života podređenog višoj sili, no čovječjoj prirodi, Tara spoznaje snagu vlastite istine. Gdje otac vidi hram Božji, Tara vidi tek granit i, odbijanjem svećeničkog blagoslova kao ultimativnog sredstva pročišćenja od zla kojeg joj otac nudi, preuzima “skrbništvo nad vlastitim umom” – sada oblikovanim obrazovanjem čija se najveća moć skriva upravo u mogućnosti sagledavanja života iz drugačije perspektive.

Tihe, gotovo meditativne naracije u kojoj se isprepliću nostalgija, patnja, upornost, ali i poneko žaljenje, ova je knjiga manifest zadivljujućeg otpora jedne djevojčice, a kasnije mlade žene prema ekstremnim životnim uvjetima, rigidnim religijskim uvjerenjima, obiteljskom nasilju. Njezino je pripovijedanje detaljno, pažljivo objašnjenih događaja potkrijepljenih sjećanjima drugih osoba, čak i parafraziranih e-mail poruka, pa dok uranjamo u svijet njezina odrastanja, on nas uznemiruje do te mjere da slutimo kako posve sigurno postoji još mnogo patnje koja je ostala neizrečena. No, ono u čemu se krije istinska snaga knjige “Obrazovana” – Tarinih memoara o jednom odrastanju, o jednom bijegu i jednom suočavanju s istinama kojima nas uče i s onima koje sami spoznamo – jest snažno podsjećanje na povlasticu obrazovanja, na pružene prilike i istinsku važnost prava na različitost.

Naslov djela. “Čovjek od kestena”

Ime autora: Søren Sveistrup

Naslov izvornika: “Chestnut Man”

S engleskoga prevela: Iva Tomečić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Fokus komunikacije d.o.o.

“Figurice od kestena, muške i ženske. I životinjske. Velike i male, neke djetinjaste, neke jezive. Mnoge su nedovršene i deformirane. Marius opazi kako su figurice na policama brojne i raznovrsne, i prožme ga nelagoda…”

(“Čovjek od kestena”, Søren Sveistrup)

Dok je tih kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća studirao književnost i povijest u Copenhagenu, Søren Sveistrup maštao je kako će napisati roman kakvog danska literatura još nije vidjela.
No, umjesto romana Sveistrup je dva desetljeća kasnije napisao scenarij za iznimno hvaljenu televizijsku seriju “The Killing” (danski “Forbrydelsen”), napetu kombinaciju kriminalističke istrage, političkih spletki i obiteljske drame iz koje je bilo posve razvidno kako je nordijski noir u Sveistrupu dobio novu uzdanicu. Unatoč velikom uspjehu koji je serija postigla, Sørenu Sveistrupu trebalo je opet više od desetljeća da se konačno odluči napisati svoj roman prvijenac – “Čovjeka od kestena” i s nepodnošljivom lakoćom stvaranja ozračja brutalnosti, napetosti i jeze, još jednom dokaže kako najdublja tama, barem kada su trileri u pitanju, dolazi sa dalekog Sjevera.
U maniru Joea Nesbøa ili pak Larsa Keplera, Sveistrup prepoznaje čitateljsku glad za neočekivanim obratima te navođenju na stranputice stalnim otkrivanjem novih momenata radnje, novih mogućih motiva i počinitelja.

“Čovjek od kestena” donosi, naime, sve ono što će učiniti da gotovo pet stotina stranica bude pročitano u hipu – visoko inteligentnog psihopatu koji uz unakažena tijela svojih žrtava ostavlja jezive čovječuljke izrađene od kestena i šibica na kojima su otisci prstiju godinu dana ranije otete i ubijene djevojke. Prošlost i sadašnjost isprepliću se na više razina, a na svakoj od njih barem jedan lik dovoljno je složen i zlokoban da u njega uperimo prst kao u mogućeg počinitelja.
Kao i kod mnogih drugih Sveistrupu sličnih skandinavskih autora, njegovi su detektivi i istražitelji daleko od idealnih. Naprotiv, njihovi životi (posebice onaj detektiva Marka Hessa izbačenog iz haškog stožera Europola) obiluju mučnim tajnama iz prošlosti ili pak frustracijama i nesređenim privatnim odnosima, poput onih s kojima bitke vodi njegova nova partnerica Naia Thulin, mlada kopenhaška detektivka.
Upravo je to jedan od razloga iz kojeg čitanje ovog romana ide tako glatko – nema iritantnih likova s kojima je nemoguće poistovjetiti se; nema blijedih, jednodimenzionalnih protagonista koji su sami sebi svrha, a Sveistrup je nastojao ne podrediti čitav roman krvoproliću i brutalnosti, već ih dozirati u pravoj mjeri – onoj zbog koje ćemo često zaboraviti zatvoriti usta tijekom čitanja.

Zanimljivo je kako je za neke motive “Čovjeka od kestena” Søren Sveistrup nadahnuće potražio u vlastitom životu. Naime, u romanu se kao važna stavka pojavljuje udomiteljska obitelj, što je znakovito ako se zna kako je i sam Sveistrup posvojen još kao beba te je sa novom obitelji odrastao na udaljenom otoku Thuro na jugu Danske, dok je glavni motiv za roman pronašao posve slučajno, tijekom jednog posjeta vrtiću vlastite djece. Naime, djeca su u vrtiću običavala pjevati pjesmu čiji su stihovi glasili: “Jabučaru, dođi amo, amo dođi, jabučaru…”, a u pripjevima su nerijetko motiv jabuke mijenjali drugim voćem. Kada je Sveistrup toga dana došao po djecu u vrtić, dočekalo ga je: “Kestenjaru, dođi amo, amo dođi, kestenjaru…”, što je, po njegovu priznanju, “u njemu (inače sklonom tjeskobama) izazvalo određenu nelagodu i osjećaj zlokobnosti u tom dječjem prizivanju.”

Kako bilo, Sveistrup je uspio taj naizgled iracionalni osjećaj nelagode zbog dječje pjesmice godinama kasnije savršeno utjeloviti u čovječuljku od kestena koji, vodeći nas napuštenim farmama, jezivim šumama i krvavim poprištima zločina, još dugo nakon što pročitamo posljednju stranicu tjera da se osvrćemo preko ramena.

Naslov djela: “Veliki dan gospođice Pettigrew”

Ime autora: Winifred Watson

Naslov izvornika: “Miss Pettigrew Lives For A Day”

S engleskog preveo: Marko Maras

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Sonatina j.d.o.o.

“Nije me briga, mislila je ushićeno. Moja draga majka bila bi zgranuta. Ali što mogu? Nikad u životu nisam bila ovako oduševljena. Uvijek mi je govorila da se čuvam neznanaca, da se nikad ne zna. Možda me vode u propast, ali tko bi uopće htio upropastiti sredovječnu usidjelicu? Ne želim vjerovati u to. Ne znam zašto se ovo događa. I nije me briga. Događa se. To je dovoljno.”

(“Veliki dan gospođice Pettigrew”, Winifred Watson)

Kada je te davne 1938. “Veliki dan gospođice Pettigrew” engleske spisateljice Winifred Watson ugledao svjetlo dana, tadašnja je književna kritika njegovu junakinju prozvala “svojevrsnom mješavinom Pepeljuge i Mary Poppins”. I doista, neizmjerno zabavna priča o sredovječnoj guvernanti Guinevere Pettigrew koja, stjecajem neobičnih okolnosti, dobije priliku pod “tutorstvom” nove poslodavke, glamurozne pjevačice Delysije LaFosse, okusiti život o kojem je dotad mogla samo sanjati, nema pretenzije biti zahtjevnim štivom niti preozbiljno analizirati društvene okolnosti vremena u kojem je nastala. No, daleko od toga da se u pozadini lagane pripovijesti ne skriva jedna tamnija nota koja kroz lik gospođice Pettigrew podsjeća kako su tih tridesetih godina prošloga stoljeća, ponajprije zahvaljujući Prvom svjetskom ratu, žene bile daleko brojčano nadmoćnije muškarcima, što je u konačnici dovodilo do mnogih slučajeva u kojima si žene nisu mogle naći muža, pa su pre(često) završavale upravo kao usidjelice, “osuđene” na guvernantsku službu, odnosno rasporedbu na različite dužnosti u kućanstvima u kojima bi se zaposlile.
Niti gospođica Pettigrew nije bila iznimka od takve sudbine – življenja u tuđim domovima i ovisnosti o tuđim raspoloženjima, barem ne do trenutka kada je u njezin život ušla LaFosse.

Guinevere Pettigrew tada dobiva priliku barem na jedan dan odbaciti dosadno i predvidljivo breme sredovječne usidjelice te spoznati kakva se neopisiva zabava krije iza sitnih ženskih rituala, frizera, kozmetičara, pravog hollywoodskog glamura, pa čak i daška romanse. A za nju nikada nije kasno.

“Gospođica Pettigrew bila je najčudnija dama koju je Joe ikada obgrlio, ali njezino čudaštvo pružalo mu je neobično zadovoljstvo. Bila je drukčija, a čak se i muškarac usred pedesetih može radovati promjeni. U svakom slučaju, njezino čudno ponašanje, njezine zbunjujuće riječi, njezina stidljiva radost – sve je to bilo posve novo za njega. I vrlo ugodno. Jer ipak, mlado lice je samo nešto lijepo za gledanje, a to nije ništa naspram osjećaja koji u njemu budi gospođica Pettigrew: zadovoljstvo samim sobom.”

(“Veliki dan gospođice Pattigrew”, Winifred Watson)

Guinevere Pettigrew i Delysia LaFosse žene su dijametralno suprotnih osobnosti i pogleda na život; Guinevere ponešto suzdržana i plašljiva, Delysia koketna i puna strasti prema životu, no obje se savršeno nadopunjuju. Nudeći svojoj guvernanti da u samo jednom danu proživi život kakav nikada nije, otkrivajući joj čitav svemir novih mogućnosti i pustolovina, gospođica LaFosse i sama uči mnogo toga od Pettigrew. A sve to na beskrajno šarmantan i dopadljiv način.

I upravo u tom i jest sva ljupkost ovog romana Winifred Watson. Iako vremenom radnje gotovo stotinu godina udaljenom od sadašnjice, “Veliki dan gospođice Pettigrew” i dalje je priča koja živi za trenutak.
Na površini, ona pripovijeda o haljinama, ruževima za usne i prikladnim ili neprikladnim dekolteima i muškarcima, no negdje duboko ispod govori nam o odbacivanju staleških ograničenja i odvažnosti krenuti u nepoznato. Za ovo potonje je katkad samo potrebno duboko udahnuti i zakoračiti. Naposljetku, život se, kako kaže stara izreka, ionako ne mjeri brojem udaha, već brojem trenutaka koji su nam oduzeli dah.

Guinevere Pettigrew svoj je trenutak čvrsto zgrabila.