Blog

Naziv djela: “Noćni tigar”

Ime autora: Yangsze Choo

Naziv izvornika: “Night Tiger”

S engleskoga prevela: Karmela Cindrić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Znanje

Srce jugoistočne Azije – Malezija tridesetih godina prošloga stoljeća je, iako pod paskom britanske kolonijalne vlasti, živo pulsirala tradicijom i duboko ukorijenjenim lokalnim vjerovanjima koja su se u romanu Yangsze Choo na čarobne i nezamislive načine ispreplela sa legendama koje su ovoj zemlji donijeli njezini osvajači. Ljepljivim tropskim džunglama noću lutaju tigrodlaci, zvijeri koje nose ljudsku kožu posve suprotne europskim vukodlacima; pontianaci, osvetoljubivi ženski duhovi nemirno i gramzivo obilaze domove čekajući da ih unutra pusti kakva nepromišljena ljudska duša i tako si zauvijek zapečati sudbinu, a konfucijanske vrline poput mahjong kockica slažu sudbine onih u čijim su se imenima sakrile.

Tajne obitavaju u vrevi svijeta živih i strpljivo čekaju biti otkrivene u maglovitom carstvu mrtvih, a Choo nas vodi pukotinama koje se, tanke i neprimjetne, otvaraju između ta dva svijeta propuštajući svjetlost koja nam pokazuje put kroz tamu. Put sudbine i smrti određen nepromjenjivim ritualima i malajskim folklorom.

Oštroumna Ji Lin radi u plesnoj dvorani u malajskom Ipohu otplaćujući majčine dugove priskrbljene nepromišljenim kockanjem, kada neočekivano dođe u posjed zastrašujućeg suvenira – mumificiranog ljudskog prsta koji će mladu ženu povesti putem punim opasnosti i magije na kojem će susresti Rena, jedanaestogodišnjeg kineskog sobara.

Naime, Renov gospodar u pedesetak kilometara udaljenom Kamuntingu umire nakon dugotrajne borbe s malarijom, a dječak u nasljedstvo dobije zadatak vratiti upravo gospodarev davno amputirani – prst. Za ispunjenje neobične posljednje želje svoga gospodara ima 49 dana, nakon kojih će, prema legendi, ukoliko tijelo ne bude potpuno, gospodareva duša biti osuđena na vječno lutanje.

Renov i život Ji Lin se sudaraju, spajajući se snažno i nepogrješivo – jedan vođen čvrstom voljom spašavanja gospodareve duše, drugi misijom vraćanja prsta njegovu vlasniku. Čak i najgorljiviji ljubitelji misterije u ovom kolopletu zavjera, ubojstava, krađe, mitova i nemirnih duhova neće se osjećati uskraćenima. No, brza radnja, munjevito smjenjivanje događaja i misli te “instant” otkrića nisu pronašli svoje mjesto u “Noćnom tigru”. Ovdje se tajne otkrivaju sporo, ali moćno.

Ono što “Noćnog tigra” čini tako posebnim nisu samo likovi, vješto pripovijedanje ili pak spretno smišljena radnja – njegova ljepota leži u čvrstoj mreži legendi koja sve drži na okupu. Praznovjerje, usmena predaja, legende i nezaustavljiva bujica usuda čudesan su svijet mašte koji ova kineska spisateljica malezijskog podrijetla gradi polako, ali sigurno, suptilno u njega uplićući i svojevrsnu blagu “packu” po dlanu kolonijalne prošlosti komentirajući britanske protagoniste “Noćnog tigra”.

U konačnici, isto bi se pitanje moglo postaviti i svakom čitatelju namjerniku – što je to što bi ga moglo privući čarobnoj misteriji “Noćnog tigra”?

Odgovor je isti: pustolovine poput tigrova u vrtu, orijentalne plesačice i legende o nemirnim duhovima.

Naziv djela: “Svibanjske ruže”

Ime autora: Dot Hutchison

Naziv izvornika: “The Roses of May”

S engleskoga prevela: Ira Martinović

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

Spisateljica Dot Hutchison drugim je naslovom iz “The Collector” serijala, nazvanim “Svibanjske ruže” nešto sporijim ritmom krenula stopama svog prethodnika – “Vrta leptira”. Izuzevši “oboružanost” Hutchisonove sličnim spiritus movensom – jakim ženskim likovima (Priya iz “Svibanjskih ruža” karakterno umnogome podsjeća na Inaru iz “Vrta leptira”; vjerojatno stoga njihovi likovi tako lako razvijaju tu posebnu bliskost), kao i nevinom simbolikom leptira i cvijeća ukaljanom brutalnošću i jezom zločina kojima služe kao svojevrstan medij, “Vrt leptira” i “Svibanjske ruže” sadržajno i stilski dijele mnoge razlike.

Istina, serijski ubojica koji mlade žene prerezanih grkljana ostavlja u crkvama okružujući ih najljepšim cvijećem, posve sigurno će prizvati sjećanja na svirepu ljepotu Vrta i njegovog ništa manje okrutnog vlasnika, no sa sobom će donijeti i brojne suprotnosti.

Slijedom navedenog, očekivanja koja bi čitatelj (pod dojmom “Vrta leptira”) eventualno mogao imati od drugog dijela serijala, možda je najbolje ostaviti po strani. Naime, Dot Hutchison, kao i mnogi pisci serijala, ima nezahvalan i zahtjevan zadatak sa svakim novim nastavkom ostati dosljedna vlastitom stilu istodobno u svaki unoseći nešto novo i neočekivano. Tako je inventivnost mlade spisateljice u novom romanu nešto slabija, radnja se na trenutke čini previše razvučenom i sporom, pa dok čitatelj žonglira sa lopticama iščekivanja naglih obrata ili napetih srazova, postoji realna opasnost da se nakon izvjesnog vremena jednostavno – umori. Napetost koja u “Vrtu leptira” sama okreće stranice, u “Svibanjskim ružama” nekako se razvodnila. No, daleko od toga da svaki čitatelj namjernik pred sobom neće imati kvalitetan triler.

Naime, ukoliko u čitanje krenemo rasterećeni očekivanja temeljenih na “Vrtu leptira”, drugi će nam se nastavak serijala otkriti u posve novom, drugačijem svjetlu. Za razliku od prethodnika, Hutchison u “Svibanjskim ružama” naglasak stavlja na preživjele žrtve zločina, umjesto na sam zločinački čin, na taj si način dajući prostora za mnogo dublje uranjanje u osobne živote i unutarnje borbe samih preživjelih; za preispitivanje načina na koji su ih proživljene traume preobrazile otežavši im ponovno pronalaženje životnog smisla i sigurnosti. Upravo u tome leži snaga “Svibanjskih ruža” – izostanak očite brutalnosti na koju smo “naviknuli” u “Vrtu leptira”; ovdje je ista zamijenjena mračnom nelagodom i hladnim žmarcima na potiljku koji čitatelja obuzimaju dok svjedoči spajanju nevinosti i ljepote sa onim najstrašnijim – u pitoresknim crkvicama izložene su djevojke prerezanih grla, lijepe i u smrti. Cvijeće je upleteno u njihove kose, a one ostaju čiste u tako svetogrdnom činu.

Dot Hutchison ostaje sjajnom u karakterizaciji likova i vještini pripovijedanja, a svojevrsnim sadržajnim odmakom u “Svibanjskim ružama” samo je pokazala kako je zlo uvijek prisutno, samo nikada ne dolazi sa licem koje smo zamišljali da će imati.

Naziv djela: “Malva”

Ime autora: Hagar Peeters

Naziv izvornika: “Malva”

S nizozemskoga prevela: Svetlana Grubić Samaržija

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: antìpōd

Jednom su prigodom velikog argentinskog pisca  Jorge Luisa Borgesa upitali za mišljenje o slavnom čileanskom pjesniku Pablu Nerudi, na što je on ustvrdio kako je Neruda “jako dobar pjesnik, koji je zaslužio Nobelovu nagradu za svoju poeziju”, ali i “jako zločest čovjek”. Pa iako je u spomenutom slučaju Borgesovo negativno mišljenje bilo uglavnom političke naravi – izražavao je svoje neodobravanje spram Nerudinog podržavanja SSSR-a, odnosno okretanja leđa SAD-u, ali ga smatrao i licemjerom zbog nesuprotstavljanja Perónovom režimu (naime, Nerudina druga supruga bila je Argentinka).

Desetljećima kasnije, posve drugačiju sjenu na lik slavnog pisca bacila je nizozemska pjesnikinja Hagar Peeters u svom romanu prvijencu nazvanom “Malva”. Progovarajući glasom Nerudine jedine kćeri, Malve Marine Trinidad del Carmen Reyes, Peeters ispisuje stranice priče koja je godinama čekala biti otkrivena; onakvu kakva je trebala biti, ali se nikada nije dogodila. Ispripovijedana nevinošću osmogodišnje djevojčice čija je duša čekala smrt oca koji ju je okrutno zatajio i odbacio, a sve kako bi napokon mogla biti sjedinjena s njim. U smrti, ako već ne u svom kratkom životu.

Rođenu sa hidrocefalusom – “vodenom glavom”, tada dvogodišnju Malvu i njezinu majku, Nizozemku Marie Antoinette (Marietje) Hagenaar, Neruda je po izbijanju Španjolskog građanskog rata prepustio sudbini u Nizozemskoj okupiranoj nacistima nestajući u potrazi “za novim životnim idealom” – borbi protiv fašizma, u drugi plan stavljajući vlastiti pjesnički i diplomatski ugled da bi bio “glasnogovornik običnog čovjeka”, ali i da “sljedećih dvadeset godina nesmetano provede sa svojom glasnom ljubavnicom Delijom, iliti Carillonom“.

Svojim posthumnim pripovijedanjem Malva rekapitulira svoj i živote svih onih koji su bili njegovim dijelom, popunjavajući praznine onim što se jest dogodilo i slutnjama onog što je moglo biti. U maglovitoj ugodnosti onozemaljskog svijeta vodi dijaloge sa odbačenima i poricanima – Lucijom, šizofreničnom kćeri James Joycea, Danielom, sinom Arthura Millera, oboljelim od Downovog sindroma, ali i izmišljenim patuljkom Oscarom, likom iz “Limenog bubnja”, romana Güntera Grassa. U nastojanjima razumijevanja očevih odluka, Malva ne traži prijateljstva među sebi sličnima, “izopćenicima prirode”, već, svjesna svog naslijeđa, i među pjesnicima i misliocima kojima se divi, posebice književnici Wislawi Szymborskoj, Goetheu, Roaldu Dahlu, Gorkom i Sokratu. Svatko od njih pomaže joj pronaći smisao u besmislu; prokletstvu odbačenog djeteta slavnog pjesnika. Dobri duhovi nemaju oštra obličja; oni su tek Malvini suučesnici u njezinoj potrazi za značenjem; toliko željenom svrhom njezina kratkog postojanja.

U onozemaljskom životu Malva, taj krhki cvijet sljeza po kojem je i dobila ime, možda jest bila nijema, no u zagrobnom njezin glas odjekuje vječnošću.

Glas koji Hagar Peeters dodjeljuje baš Malvi nije tek plod puke slučajnosti, piščeve pripovjedačke mašte. I Hagarin otac, putopisni novinar i sociolog, naime, do njezine jedanaeste godine nije želio imati nikakav kontakt sa svojom kćeri. Godinama kasnije, pokušavajući slijediti (i razumjeti) očeve stope u vremenu koje je proveo u Južnoj Americi, Hagar Peeters slučajno otkriva priču o Nerudinoj kćeri Malvi. Naime, Hagar se nalazila u čileanskoj Temuci (Nerudinom mjestu rođenja) kada joj je netko rekao kako je grob sirote djevojčice otkriven u Nizozemskoj.

Od tog trenutka Hagar je bilo suđenim slijediti Malvine stope. Ili je možda bilo obrnuto? Kako bilo, ova nizozemska pjesnikinja stvorila je lirsku, dirljivu, čarobnu priču. Onu koja ne priznaje konačnost točki i beskrajnost zareza, već teče polako i sudbonosno odlomcima odvojenim tek točka-zarezom, kako je i sam Neruda nazivao svoju odbačenu kćer. Znakom koji, kao što je tvrdio Neruda, “odražava obličje koje sam imala na zemlji, s malim tijelom poput zareza – grbava crta, savijeni crv – i s lubanjom koja je neprestano bujala poput groteskne točke koja je prerasla samu sebe i težila prema nebu; onom velikom onostranom nebu u kojem sad počivam”.

Naziv djela: “Poezija”

Ime autora: Czesław Miłos

S poljskog preveo: Pero Mioč

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Vuković & Runjić

U jutarnjim satima četvrtog dana listopada 1980. godine zazvonio je telefon u domu poljskog pjesnika, esejista, prozaika i prevoditelja litvanskog podrijetla Czesława Miłosa. S druge strane telefonske linije bio je švedski novinar koji je Miłosa želio obavijestiti kako je postao dobitnikom Nobelove nagrade za književnost, no umjesto uzvika oduševljenja, dobio je posve neočekivanu reakciju. Czesław Miłos mu je, naime, spustio slušalicu uz rečenicu “To nije moguće” i nastavio spavati!
Ovu je anegdotu u godinama koje će uslijediti ispripovijedao sam Miłos te je vrlo izvjesno kako u njoj nema mnogo istine, već se pjesnik želio malo našaliti s javnošću, no jedan bi njezin dio itekako mogao imati uporište u činjeničnom stanju. Jer velika je vjerojatnost kako su mnogi ljudi, a ne samo Miłos, u trenutku kada su saznali kako je jedan od Nobelovaca upravo on, pomislili isto: “To nije moguće.”
Naime, tada 69-godišnji pjesnik i prozaik koji je dvadeset godina prije toga u gotovo potpunoj anonimnosti radio kao predavač na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley, osvojivši najprestižniju nagradu za književnost na svijetu, odjednom je postao slavan. U Americi je bio praktički nepoznat – većina njegovih radova dotad nikada nije bila prevedena na engleski jezik. U Poljskoj je pak Miłosevo pisanje bilo zabranjeno desetljećima, još od 1951. i njegovog “dezertiranja” na Zapad i bijega od poljskih komunističkih vlasti. Nije se mogao pomiriti s poetikom socrealizma, pa je emigracija bila neminovan izbor (no, iako je živio u Francuskoj i Americi, i dalje je pisao na poljskom – “jeziku svog djetinjstva”).
U istočnoj su se Europi, stoga, Czesława Miłosa jedni sjećali sa antipatijom, nazivajući ga izdajicom, dok su drugi njegov lik i djelo u misli prizivali sa divljenjem i naklonošću. Kako bilo, njegovi su književni radovi pronašli način kako preživjeti. Kružili su u sjeni, često u malim, ručno proizvedenim formatima, uvijek tek za pedalj dalje od duge, neumoljive ruke poljskog režima.

Kao pisac emigrant, i sam je Miłos priznao kako je tih šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća ostajao toliko zanemarenim u književnom smislu da se doslovce osjećao “izbrisanim” (do Nobelove nagrade većinu njegovih djela objavljivali su pariška emigrantska kuća Književni institut i njegov časopis “Kultura”). Pa iako je, čak i nakon osvajanja Nobelove nagrade, na neki način ostajao miljenikom samo probrane čitateljske publike, ništa od toga nije omelo Czesława Miłosa da, sve do svoje smrti 2004. u 93-oj godini života, ostane iznimno produktivan pisac. Unatoč tomu što je nerijetko bivao karakteriziran kao “politički pisac” (što je, zapravo, bilo neizbježno uzimajući u obzir njegov život u okupiranoj Poljskoj tijekom Drugog svjetskog rata, odnosno svjedočenje staljinističkoj represiji u postratnoj Istočnoj Europi), Miłos je svoje primarne pjesničke motive pronalazio u mnogo duhovnijim, “vječnim” pitanjima – onima koja su se ticala vjere, smrti, grijeha, zla i samog smisla čovjekova postojanja. Vjera je važna konstanta Miłoseve poezije; moderno društvo duhovno je osiromašeno, nesposobno shvatiti stvarnost i težinu zla, pa on, kao neposredni svjedok ratnih i čovječjih zala, do kraja života ustrajno pokušava svojim stihovima sagraditi bedem obrane te vjere, katolicizma kojemu se duboko predaje.

Zbirka “Poezija” na gotovo četiristo stranica donosi ponajbolja Miłoseva djela – ona u kojima su spomenuti motivi provučeni kroz stihove samo njemu svojstvene složenosti jezika, stila i intelektualne superiornosti, a duboko poznavanje povijesti ideja i filozofije vješto su uklopljeni u danas gotovo zastarjele književne žanrove i forme (primjerice, “Oda”, “Poetski traktat”, “Ditiramb”). U izboru i prijevodu Pere Mioča, “Poezija” obuhvaća pjesme podijeljene u pet grupa od kojih se prva odnosi na radove napisane od 1930. do 1994., a slijede ju izbori iz djela “Usputni psić” (1997.), zbirke poezije “To” (2000.), “Drugi prostor” (2003.) te “Posljednje pjesme” (objavljena 2006., dvije godine nakon autorove smrti).

Poezija Czesława Miłosa posebna je – bogatog izričaja i neobičnih, živih pjesničkih slika; metodična i precizna, od čitatelja traži usredotočenost i predanost, no istodobno ga gura u svijet snatrenja i senzualnosti. No, kao i svaka poezija, ostavlja jasnu poruku svakome tko je uzme u ruke – pjesnik je “tek” medij kroz kojeg se misli pretaču u stihove, ali čitatelj je taj u kojem će isti ti stihovi oživjeti i poprimiti oblik postojanja u svijetu kojem su namijenjeni.

Naziv djela: “KAKO PREGORJETI … i uzeti život u svoje ruke”

Ime autora: Aljoša Bagola

Naziv izvornika: “KAKO IZGORETI… in vzeti življenje v svoje roke”

Sa slovenskoga prevela: Jagna Pogačnik

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Mozaik knjiga

Ništa čovjeka ne frustrira i ne poražava više od spoznaje kako zapravo živi tuđe snove žrtvujući svoje interese i težnje na oltar karijerizma i neprestane potrage za uspjehom i društvenim priznanjem.

Individualnost i osobne vrijednosti gotovo se nepovratno gube u “mentalitetu krda”, a ispunjavanje zahtjeva koje nam svakodnevno servira društvo lišeno empatije i opterećeno neprestanim financijskim i vremenskim pritiscima, neizbježno nas vode ka trenutku u kojem više neće biti moguće držati glavu iznad vode. Biti uspješniji, biti brži, biti dostupan uvijek i svuda – imperativno su trojstvo sadašnjice zbog kojeg nerijetko zaboravljamo kako nas put do uspjeha nikada neće odvesti do tog željenog cilja ukoliko putem gubimo sebe i ulažemo svaku sekundu svojeg vremena u tuđe vrijeme nastojeći ispuniti nemoguć zahtjev – uvijek biti sretni i ispunjeni.

Autor knjige “KAKO PREGORJETI … i uzeti život u svoje ruke” Aljoša Bagola, kolumnist, predavač i jedan od najcjenjenijih slovenskih kreativnih direktora reklamnih agencija, upravo ovo posljednje naziva “optičkim optimizmom” , opasnim prividom sreće vizualno vješto prezentirane na društvenim mrežama i internetu općenito. Jednom kada ga preuzmemo kao općeprihvaćenu činjenicu i nasušnu potrebu za ostvarenje uspješnog života, teško ga se oslobađamo i on postaje pijavicom koja iz nas crpi ono neophodno za zdravo funkcioniranje i samopredodžbu. A “kvar” tog sustava nužno za sobom povlači i nemogućnost uspostavljanja doziranog komuniciranja, osobni odmak od poslovnih obveza i one mrvice zdrave prosudbe koja naš vlastiti, intimni prostor drži dobro ograđenim od kaosa vanjskoga svijeta. Neprestano stresno stanje postaje tada fitiljom koji velikom brzinom naprosto – izgara. Tzv. burnout, nekada poznat i pod nazivom menadžerska bolest, svojevrsna je epidemija tjelesnog i duševnog sloma koja se, suprotno uvriježenom mišljenju, ne događa zbog preopterećenosti poslom, već zbog prezagušenosti i podređenosti vlastitog “ja” tuđim zahtjevima i potrebama. Epidemija pregorjelosti koja svjetskom gospodarstvu i zdravstvenom osiguranju godišnje uzrokuje 700 milijardi eura gubitka, “zarazila” je, no ne i porazila i samog autora ove knjige koji je, ponukan vlastitim iskustvom, na elokventan i čitatelju blizak način opisao kako se, uvjetno rečeno, i Superman katkad mora odmoriti od spašavanja svijeta.

Biti radoholičarom ne isključuje pravo na odmor, pravo na sebe, a bavljenje tuđim problemima ne bi trebao biti paravan i izlika za zapostavljanje svojih. Aljoša Bagola nam neposredno i bez uvijanja daje do znanja kako biti prvi katkad jednostavno znači znati postaviti sebe na prvo mjesto, preuzeti odgovornost za svoju sreću. Ostati u ulozi žrtve možda se čini lakšim, no u konačnici otežava većinu toga. Povremeni neuspjeh je u redu, jer je nesavršenost osobina zajednička svakom ljudskom biću.

“KAKO PREGORJETI … i uzeti život u svoje ruke” nadilazi svrstavanje u puku “self-help” literaturu. Ono je svojevrstan priručnik, “uputa za uporabu” u slučaju “pada” sustava koji se može dogoditi svakome od nas; izgaranja u trenutku kada sustav vrijednosti izgubi kompas, a mi postanemo nesposobni sami pronaći izlaz. Tada spoznajemo kako su “važne vještine bodrilačke, ne borilačke”, a sam Bagola nas svakom stranicom ohrabruje dovoljno da nam na put(ovanju) do uspjeha daje vjetar u leđa. Oluje nas ionako ne lome. Samo raščišćavaju put za nove stvari.