Osvrt: “Dječji mozak objašnjen roditeljima”, Dr. Álvaro Bilbao

Naslov djela: “Dječji mozak objašnjen roditeljima”

Ime autora: Dr. Álvaro Bilbao

Naslov izvornika: “El cerebro del niño explicado a los padres”

Sa španjolskog prevela: Tamara H. Kanjera

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Egmont d.o.o.

“Upamtite da je vaše dijete poput stabla programirano da raste i razvija se u svoj svojoj punini. Ni njegovi učitelji, ni njegovi roditelji, ni samo dijete još ne zna koja će vrsta stabla postati. S godinama ćete otkriti je li vaše dijete impresivna sekvoja, samotna topola, trešnja puna plodova, otporna palma ili veličanstven hrast. Ono u što se možete pouzdati jest da je djetetov mozak programiran da se u potpunosti razvije i dosegne sav svoj potencijal. U mnogim će slučajevima vaš jedini posao biti upravo to: uzdati se.”

(“Dječji mozak objašnjen roditeljima”, Dr. Álvaro Bilbao)

Roditeljstvo je, bez imalo dvojbe, najljepši i najzahtjevniji “posao” na svijetu. Zahtijevajući potpun angažman u sadašnjem trenutku, od svakog roditelja istodobno traži i oprezno promišljanje budućnosti, jer svaki temelj postavljen u najranijim djetetovim godinama, u velikoj će mjeri odrediti čvrstoću i stabilnost njegova budućeg života. No, ono što svaki od nas roditelja, vođen onom krilaticom “ja najbolje znam što je dobro za moje dijete”, katkad zaboravlja, jest činjenica kako je svako dijete, onog trenutka kada dođe na svijet, jedinka u potpunosti odijeljena od svojih roditelja. Ono je biće koje će postupno razvijati svoj pogled na svijet, svoje načine doživljavanja istog; imat će drugačije interese, navike i strahove. Zadatak je roditelja da mu kroz taj razvoj budu sigurnost, podrška i vjetar u leđa, ne namećući vlastita htijenja ili bojazni, već mu pružajući ljubav i slobodu kako bi jednog dana postao osoba kakva uistinu želi biti, ne kakva bismo mi htjeli da postane.

Polazeći od fascinantne činjenice kako se u prvih šest godina života stvara čak do 75 % živčanih veza, razvija sigurnost u samog sebe i svijet koji nas okružuje, te kako svako dijete teži dosegnuti svoj najveći mogući potencijal, dr. Álvaro Bilbao, španjolski neuropsiholog i doktor psihologije, ovim je štivom, korisnim za svakog roditelja, na jasan i praktičan način podsjetio na važnost tog ranog razdoblja te roditeljsku ulogu u razvoju djetetovih kognitivnih i emocionalnih sposobnosti. Prepoznati svaki trenutak i znati uživati u istome te shvatiti kako je sudjelovanje u igri kao “ključu za podupiranje djetetova intelektualnog i emocionalnog razvoja” izravna je, zaključuje Bilbao, ulaznica u djetetov svijet i djelovanje iz njegove perspektive. Različiti programi rane stimulacije, gomilanje slobodnih aktivnosti, pretvaranje odgoja vlastitog djeteta u natjecanje u upisivanju u najbolji vrtić ili najbolju školu, u djetetovo će odrastanje unijeti pritisak i stvoriti okruženje koje će ograničavati, umjesto poticati djetetove želje. Umjesto toliko željene izvrsnosti, u djetetu i roditeljima će se razvijati frustracija i propustiti prilika za gradnju kvalitetnog i trajnog odnosa.

“Djeci se treba posvetiti. Za vaše dijete i njegov mozak nedvojbeno je najvažnije da budete prisutni.”

(“Dječji mozak objašnjen roditeljima”, Dr. Álvaro Bilbao)

Nema sumnje kako je većina spoznaja koju je dr. Bilbao iznio u knjizi “Dječji mozak objašnjen roditeljima” odavno poznata većini nas. No od poznavanja neke činjenice do njezine konačne primjene, nerijetko je dug put. Prihvaćanje dječjeg poziva na igru, aktivno sudjelovanje u razradi njegovih ideja i poticanje kreativnosti umjesto paljenja televizora ili računalnih igrica; šetnja parkom i uživanje u jednostavnim stvarima umjesto kupnje novih igračaka, tableta ili pametnih telefona kako se dijete ne bi dosađivalo, čine taj dugi put. Jednom kada pođemo njime, proširit ćemo djetetov svijet, dopustiti mašti da preuzme kormilo te isprogramirati zajedničko vrijeme umjesto da ono isprogramira nas. “Dječji mozak objašnjen roditeljima” samo je putokaz i strategija za ono što svatko od roditelja spoznaje onog trenutka kada odluči probuditi dijete u sebi i upoznati ga sa vlastitim.

“Kao što se grane stabla protežu da dohvate Sunčeve zrake, tako i djetetov mozak prirodno traži poticaje koji mu omogućuju da istražuje, igra se, eksperimentira i otkriva svijet predmeta i osoba koje ga okružuju, vječno u potrazi za cjelovitim razvojem.”

(“Dječji mozak objašnjen roditeljima”, Dr. Álvaro Bilbao)

Naslov djela: “Dnevnik bez reda”

Ime autora: Saša Drach

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Sandorf

“Pitam se hoću li spaliti ovaj papir kao i mnoge druge koje sam započela na isti način. O pisanju dnevnika sam pomišljala često u davnoj i bliskoj prošlosti: ali kako da pišem dnevnik a da na papir ne iznesem sve svoje misli – misli svoga srca i svoga uma? I kako da se onda usudim pogledati što sam zapisala. Ipak, pisat ću. Moram, bez obzira koliko ću biti u krivu.”

(4. lipnja 1831., Elizabeth Barret, engleska pjesnikinja)

(“Dnevnik bez reda”, Saša Drach)

Postoji ta neka posebna privlačnost prema tajnom zavirivanju u tuđe dnevnike, iščitavanju nečijih misli i stavova, možda posve drugačijih od onih koje vidi budno oko javnosti. U dnevničkim se zapisima, naime, događaju silne preobrazbe – uredno datirane, omeđene tim vremenom u kojem se trebaju pamtiti šutljivima daju glas, stidljivima smjelost, krivima pravo na verbaliziranje vlastita grizodušja, plašljivima hrabrost. Dnevnički papir sve trpi – i tajne, i (samosa)žaljenja, i ogorčenost i bijes i osude – on je poligon za vježbanje života, jer nerijetko napisana misao osvješćuje čovjeka mnogo više od svoje nejasne projekcije u njegovu umu, a čak i kada u svojim zapisima zađe u banalnost, dnevnik još uvijek ostaje nepatvoren, autentičan prozor u život onoga koji ga piše.

“Dnevnik bez reda” zagrebačkog knjižara, antikvara, novinara i prevoditelja Saše Dracha, jedan je od takvih “prozora”. Naime, uređujući u Jutarnjem listu (kulturni dio priloga Magazin subotom) početkom dvijetisućitih istoimenu tjednu kolumnu, u kojoj su za svaki dan u tjednu objavljivani dnevnički zapisi brojnih poznatih osoba iz gotovo svih povijesnih razdoblja, Drach je stvorio čvrst temelj za ono što će nekoliko godina kasnije biti uobličeno i ukoričeno u ovaj jedinstveni “šifarnik” svakodnevnog života onih koji su mu dali svoj spisateljski obol.

Nakon što je, stjecajem uredničkih, redizajnerskih i svih onih okolnosti zbog kojih se to inače događa, spomenuta rubrika ukinuta, autorov dugogodišnji trud prikupljanja dnevničke i kolumnističke građe nije ostala tek zanimljiva crtica u sjećanju tadašnjih čitatelja novina, već je život nastavila izvan uskih okvira novinskog stupca. “Na neki način, ova je knjiga i odabir iz nasumične lektire koja mi je tih godina prolazila kroz ruke”, priznaje i sam Saša Drach u uvodu “Dnevnika bez reda”, pružajući nam tako jedinstvenu priliku da i sami, iščitavajući zanimljiva dnevničarenja osoba čija imena povijest pamti iz ovih ili onih razloga, budemo dionici jedne sveobuhvatne “lektirne” knjige od čijeg čitanja nećemo zazirati poput pučkoškolaca, već joj se rado vraćati kako bi nam, primjerice, Franz Kafka prišapnuo da duboko žali zbog svoje slabosti prema ženama ili kako bi nam se Charles Bukowski požalio koliko teško doživljava vlastitu starost. Mnogi će nas zapisi nenadano i nasmijati, poput iscrpnih izvješća o vlastitoj probavi Eliasa Ashmola, engleskog kraljevskog rizničara i antikvara ili pak zapomaganja engleskog književnika i putopisca Georgea Gissinga koji se našao prikovan za krevet zbog, ni više ni manje nego “upale muda”. Nanizalo se u Drachovoj zbirci mnogo anegdota, aforističnih misli, strahova, smijeha i dvojbi – svega onog tipično ljudskog, onog s čim se najlakše poistovjetiti, pronaći u sebi samome.

“Adam: Imaš li kakav štap?

Ronnie: Ne, žao mi je.

Adam: Ili ljestve?

Ronnie: Što ti trebaju?

Adam: Želio bih skinuti Sunce, prepoloviti ga, dati mami da ga skuha, pa da ga pojedemo.

Ronnie: Ali što ćemo bez Sunca na nebu?

Adam: Ne sviđa mi se.

Ronnie: Što nije u redu?

Adam: Dosadno je.

Ronnie: Ali, Sunce?! Ja volim Sunce.

Adam: Nabavit ću drugo.

Ronnie: Kako?

Adam: Kupit ću ga.

Ronnie: Gdje?

Adam: U Woolworthu.

Ronnie: Drago mi je da nemam ljestve, ako je to ono radi čega ti trebaju.

Adam: Ali tata, možda imaš neke manje ljestve da se popnem na prste i dohvatim Sunce štapom?”

(30. ožujka 1970., Ronald D. Laing, britanski rodonačelnik antipsihijatrije, u razgovoru sa svojim trogodišnjim sinom)

( “Dnevnik bez reda”, Saša Drach)

“Dnevnik bez reda” štivo je koje vam uvijek mora biti na redu za čitanje, onakvo kakvo ne pročitate samo jednom, pa odložite na policu, već ga povremeno iznova prelistate, jer kako je slavni André Maurois jednom rekao: “Za formiranje vlastita ukusa i suda ništa nije pogodnije od prepisivanja najboljih pasusa ili bilježenja dubokih misli”.

“Jutros je temperatura u Beogradu nula stupnjeva. Danas ćemo svi početi od nule, pa dokle ko stigne.”

(12. travnja 1977., Dušan Radović, srpski književnik)

(“Dnevnik bez reda”, Saša Drach)
Recenzija: “Dnevnik bez reda” Saša Drach
Recenzija: “Nemirni”, Linn Ullmann

Naslov djela: “Nemirni”

Ime autora: Linn Ullmann

Naslov izvornika: “De Urolige”

S norveškoga prevela: Željka Černok

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Naklada Ljevak

“Kada bi postojao teleskop koji možemo usmjeriti natrag u prošlost, mogla bih reći: Pogledaj, eno nas, tako je to bilo. I svaki put kad nismo sigurni je li to čega se sjećam istina, ili je to čega se ti sjećaš istina, ili je li se sve to stvarno dogodilo, ili jesmo li uopće postojali, mogli bismo zajedno pogledati kroz teleskop i provjeriti.”

(“Nemirni”, Linn Ullmann)

“Nemirni” samo nalikuje romanu. Tu je sve ono što je potrebno kako bi zadovoljilo formu koju ova književna vrsta zahtijeva; tu je tema, odnos pripovjedača prema priči, sentimentalni ton, prstenasti siže koji spretno sjedinjuje sve slojeve osobnog naslijeđa Linn Ullman, prve i jedine kćeri norveške glumice Liv Ullmann i devetog djeteta slavnog švedskog redatelja Ingmara Bergmana. No, svakim pročitanim retkom knjige nazvane memoarskom prozom, shvaćamo kako su “Nemirni” zapravo struja svijesti, reminiscencija jedne krhke djevojčice odrasle na razmeđi dana i noći, majke i oca – vječito izgubljene djece koja su “vrlo ozbiljno stvarala pravila za igre koje će igrati zajedno”. Pa dok u kući u Hammarsu, očevom najdražem i posljednjem utočištu na švedskom otoku Fårö, Bergmana sustiže zla kob starosti i postupnog odmaka od stvarnosti, između njega i kćeri rađa se ideja dokumentiranja jednog starenja. Na šest snimki, svakoj nešto dužoj od dva sata, Linn i Ingmar postaju kroničari propadanja tijela, uma i sjećanja. U “krčkavim, krckavim, prtljavim, pipkavim” tišinama zabilježenima na magnetofonskoj vrpci, Ullmann ne veliča njegovu jedinstvenu sposobnost da kod svakoga u svom prisustvu izazove osjećaj jedinstvenosti, čak na trenutke razarajući njegovu narcisoidnost, no ipak istodobno odaje počast čovjeku koji, postupno propadajući “u svim nijansama plave koje su mu se pojavile na rukama i stopalima i dijelovima lica kad mu je ostalo samo nekoliko dana ili sati života”, nije izgubio esenciju koja ga je činila onim što jest. Ili što je bio. “Postao je nešto, čak i kad je prestao postojati”, bilježi Ullmann, dijete rođeno iz dvije samoće, dijete koje je “imalo jedno tijelo za sebe, jedno tijelo za čežnju”, jer joj je otac rekao kako bez čežnje ne možeš živjeti, pa sam na kraju života čeznuo za putovanjem, iako se više nije sjećao riječi čežnja; dijete koje je satima plakalo pored telefona čekajući majku da je nazove sa drugog kraja svijeta, jer je majka “mogla učiniti da oblak promijeni oblik, da srce brže kuca”. Liv Ullmann zvali su Bergmanovom muzom, sam Bergman nazivao ju je njegovim Stradivarijem – “instrumentom vrhunske klase, velikog, moćnog zvuka” , dok neugledna djevojčica, rezultat ljubavi umjetnika i njegova instrumenta, namjesto kakvog novog Stradivarija postaje tek “malenim, neugođenim orguljama”. No, Linn Ullmann ne piše sa žalom, gorčinom, već zaključuje, suvislo i metodički, a opet tako beskrajno sarkastično, kako majka i otac “zavedeni metaforama” nisu znali kako je “provedeno nekoliko testiranja koja su pokazala da Stradivari ustvari ne zvuči ništa bolje od drugih violina iste klase”.

“Zar je stvarno željela biti violina?

Ima i gorih sudbina: Smisao života muze je da bude ogledalo velikom umjetniku. Bez umjetnika nema ni muze. Svraka nije nikome ogledalo, vidljiva je bez ičije pomoći, ustvari, svraka može prepoznati svoj odraz u ogledalu.”

(“Nemirni”, Linn Ullmann)

Linn Ullman se u “Nemirnima” neraskidivo spojila sa usamljenom kćeri, spisateljicom i majkom – vlastitim trojstvom koje čeznutljivo prekapa po sjećanjima, preslušava magnetofonske vrpce i misli na kojima je zabilježeno sve i nije zabilježeno ništa. Pa dok ispraća oca u tišinama, riječima i umiranju koje je počelo onoga dana kada je Bergman, oduvijek opsjednut točnošću, zakasnio sedamnaest minuta, Ullmann nam, u spoznaji nestalnosti sjećanja i ljudske prirode, u ovoj snažnoj knjizi pripovijeda o neumirućoj ljubavi između roditelja i djece te čvrstim sponama koje ih vežu i nakon što život dođe svome kraju.

“Kada bi pisali o stvarnim osobama, poput roditelja, djece, ljubavnika, prijatelja, neprijatelja, stričeva, braće i sestara, ili običnih prolaznika, potrebno je učiniti ih fiktivnima. Mislim da je to jedini način da im udahnemo život. Sjećati se znači stalno se ogledati oko sebe i uvijek iznova biti iznenađen.

Autobiografija počinje osjećajem da si sasvim sam’, piše John Berger.

Htjela sam vidjeti što će se dogoditi ako nas pustim da se pojavimo u knjizi kao da nigdje drugdje ni ne pripadamo.”

(“Nemirni”, Linn Ullmann)

Naslov djela: “Woodstock: Kako napraviti najveći festival na svijetu”

Ime autora: Michael Lang i Holly George Warren

Naslov izvornika: “The Road to Woodstock”

S engleskog preveo: Stjepan Vrečko

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Rockmark

“Woodstock je postao simbol naše solidarnosti. I za mene je najviše predstavljao baš to – povezanost jednih s drugima, a nju smo osjetili svi mi koji smo radili na festivalu, svi oni koji su ga posjetili i milijuni onih koji nisu mogli biti prisutni. Tog vikenda u kolovozu, tijekom burnog razdoblja u našoj zemlji, pokazali smo najbolje od sebe i usput stvorili društvo kojem smo težili, pa makar to bilo i nakratko. Bilo je pravo vrijeme, bilo je pravo mjesto, duh je bio pravi, a pravi smo bili i mi. Rezultiralo je to slavljem i potvrdom naše ljudskosti – jedan od rijetkih trenutaka u povijesti, koliko mi je poznato, kada su sreća i radost postale glavne vijesti.”

(“Woodstock: Kako napraviti najveći festival na svijetu”, Michael Lang i Holly George Warren)

O “tri dana mira i glazbe” koji su se od 15. do 18. kolovoza te 1969. održali na poljanama farme Maxa Yasgura u Bethelu u državi New York, napisano je mnogo knjiga, snimljeni su sati i sati televizijskih emisija te napravljeno bezbroj intervjua sa izravnim i neizravnim sudionicima, no jedini koji je dao potpun insajderski uvid u stvaranje i zakulisne tajne legendarnog Woodstock festivala upravo je njegov suorganizator, producent Michael Lang – “klinac iz Bensonhursta koji voli popušiti džoint, voli slušati jazz i koji se, krajem šezdesetih preselio u Woodstock i ondje počeo zamišljati festival glazbe i umjetnosti”. No, prije nego je zamisao o Woodstock festivalu počela tinjati u Langovom umu, ovaj je poduzetni i snalažljivi mladac vještine “zanata” izbrusio vodeći head shop u Coconut Groveu u Miamiju (trgovini koja je poslovala pod stalnim policijskim nadzorom i racijama, no nikada nije zatvorena) te organizirajući cijeli Miami Pop Festival za samo tri tjedna zahvaljujući svojim izvrsnim pregovaračkim sposobnostima. Jimi Hendrix, Chuck Berry ili John Lee Hooker samo su neki od izvođača koji su tog proljeća 1968. sudjelovali na spomenutom festivalu te tako čvrsto utrli stazu koja je vodila prema Yasgurovoj farmi u Bethelu, 65 kilometara jugozapadno od Woodstocka. Naime, čak niti poduzetnički duh i uvjerljivost Michaela Langa nisu bili dovoljni za svladavanje svih prepreka koje su se našle na putu do najvećeg festivala od svih. Iako je na svoju stranu lako pridobio Billyja Grahama, suparnika koji je jedini bio ozbiljna prijetnja održavanju festivala, nije uspio postići da gradić Wallkill u neposrednoj blizini Woodstocka bude festivalska lokacija jer se jednostavno pokazao premalim za očekivani broj posjetitelja. Kako bilo, Michael Lang uspio je uvjeriti farmera Maxa Yasgura da mu ustupi svoju farmu za održavanje festivala, i to tako jednostavno i vješto da se i Maxova supruga Miriam prisjetila kako je Michaelu “trebalo ukupno dvadeset minuta da šarmira sugovornika”.

Kako se u knjizi Michael Lang i brojni njegovi kolege koji su tada sudjelovali u organizaciji živopisno prisjećaju, Lang je za pripremanje festivala u rekordnom roku uspio “regrutirati” gotovo svaku raspoloživu osobu – tvrtke za čišćenje smeća, dvjesto radnika koji su pripremali teren i kamp, sedamdeset stolara i radnika za gradnju pozornice, rasvjetu, ozvučenje, paviljon, štandove; telekomunikacijsku tvrtku, sprovođenje struje sa dvanaest kilometara udaljenih dalekovoda, catering… Usklađena mašinerija jurila je ka onome što je tog 15. kolovoza 1969. izgledalo “kao doček Nove godine na duplo većem i savršeno osunčanom Times Squareu, bez zidova i ograda koje sputavaju ljude”.

“Gdje god bih pogledao, vidio sam samo dobroćudnost. Čak i ljudi najbliže pozornici nisu vikali da se nešto počne događati. Bio je ljetni dan i imali su super provod u prirodi. Neki su pušili travu, plesali uz radio, neki se igrali frizbijem. Neki su ležali na suncu i dremuckali, a neki su vodili ljubav ispod pokrivača. Ali većina ih se upoznavala i družila jedni s drugima. Nije bilo bitno odakle su došli i jesu li bili mladi ili stari. Atmosfera je bila odlična.”

(“Woodstock: Kako napraviti najveći festival na svijetu”, Michael Lang i Holly George Warren)

Unatoč obećavajućem početku nakon svih prepreka koje je trebalo premostiti te broju posjetitelja koji je višestruko nadmašio očekivanja (tada je bilo procijenjeno kako je prvog dana na festival krenulo oko milijun ljudi koji su se morali vratiti nazad, jer mjesta jednostavno više nije bilo), veliki se problem pojavio pri otvaranju festivala. Naime, kako se Michael Lang prisjeća u knjizi, prvi je trebao nastupiti Jimi Hendrix s nenajavljenim akustičnim setom, no kako nikako nije dolazio, vrlo je brzo postalo potrebno pronaći zamjenu. Lang se za pomoć obratio Timu Hardinu, no krhko, metadonskom terapijom poljuljano samopouzdanje folk kantautora, kao posljednju mu je opciju ostavio Richija Havensa koji je točno u 17:07 izašao na pozornicu u narančastom dashikiju, bijelim hlačama i sa Guild akustičnom gitarom u ruci te hipnotičkim skandiranjem “FREE – dom” praćenim ritmovima “Sometimes I Feel Like a Motherless Child” ispisao prvu stranicu legende o Woodstocku. Nakon njega sve je išlo u savršenom ritmu ljubavi i glazbe, točno onako kako je zamislio Michael Lang – na ogromnoj su se pozornici smjenjivali glazbenici poput Joan Baez, Santane, Grateful Deada, Janis Joplin, Creedence Clearwater Revivala, Joe Cockera… A kada je Jimi Hendrix u ponedjeljak, 18. kolovoza 1969. negdje oko 10:30, odsvirao “Hey Joe”, “sve ono što se činilo kao vječnost, prošlo je u treptaju oka. I ništa više neće biti isto”.

Michael Lang nije bio samo suorganizator Woodstocka. Nije bio samo vrhunski poduzetnik, pregovarač i mirotvorac. Lang je bio vizionar čija je vizija sezala daleko izvan okvira Woodstocka. Bio je osoba koja je mogla osjetiti tu vibraciju mira i ljubavi mnogo prije nego li se na prostranim poljanama Maxove farme okupio nezamisliv broj ljudi željnih umjetnosti, glazbe i zajedništva jačeg od svake spolne, rasne ili vjerske podjele. “Woodstock: Kako napraviti najveći festival na svijetu” sjajan je prikaz nastojanja jednog čovjeka da pomakne, odnosno sruši društvene i druge prepreke koje su stajale na putu ka organizaciji događaja za koji su mnogi vjerovali kako jednostavno nije moguć. Woodstock je u jednom trenutku postao stil života, a Michael Lang svojim je radom otvorio vrata modernim festivalima i drugim sličnim događanjima širom svijeta, nastavivši kročiti tim putem i danas kao čelni čovjek tvrtke koja se bavi produkcijom live nastupa i događanja, filmskom i kazališnom produkcijom te menadžerskim poslovima.

“Krenuo sam dalje, ali Woodstock je uvijek bio sa mnom, kamo god bih krenuo.”

(“Woodstock: Kako napraviti najveći festival na svijetu”, Michael Lang i Holly George Warren)
Recenzija: “Woodstock: Kako napraviti najveći festival na svijetu”, Michael Lang i Holly George-Warren
Recenzija: “Obrazovana”, Tara Westover

Naslov djela: “Obrazovana”

Ime autora: Tara Westover

Naslov izvornika: “Educated”

S engleskog prevela: Jasmina Stojanović

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Kyrios

“Davno prije skoka ratnika, odlučeno je kako će žene živjeti i kako će umrijeti. Pokraj ratnika, pokraj drugih žena. Odluke. Izbori, bezbrojni kao zrnca pijeska, bili su slojeviti i prešani, koagulirajući se u sediment, zatim u stijenu, dok se sve nije pretvorilo u kamen.”

(“Obrazovana”, Tara Westover)

Jedna stara izreka kaže kako “čovjek može napustiti selo, ali selo čovjeka nikada”. Nešto grublje parafrazirano, mogli bismo reći kako je “Tara Westover mogla napustiti Buckov vrh, no Buckov vrh nikada nije uistinu napustio nju”, bivajući sjenom koja se nad njom nadvijala od trenutka kada joj je sudbina namijenila odrastanje u mormonskoj obitelji sa sedmero braće i sestara obilježenim snažnim patrijarhalnim uređenjem, vjerskim fundamentalizmom i iščekivanjem Sudnjeg dana. Unatoč pobjedi izvojevanoj nad namijenjenoj joj budućnosti, obrazovanju koje je stekla i novom životu izgrađenom daleko od divljine Idaha, Tara Westover nikada nije zaboravila godine izoliranosti u sjeni Princeze, kako je njezin otac običavao nazivati planinu; nije zaboravila niti krvožedni Sjekač – uništavač željeznog otpada na kojem ju je otac prisiljavao raditi, bratove ruke čvrsto svijene oko njezina vrata u godinama prešućenog zlostavljanja. Bog je, naime, govorio posebice glasno u domu Tarina oca, Genea Westovera (pseudonim koji njemu, ali i svim ostalim likovima u knjizi daje sama autorica kako bi im zaštitila identitet, op.a.), koji je gorljivo vjerovao kako upravo on ima moć razgovarati sa Svevišnjim, biti provoditeljem Njegove volje i svijati svijet prema slovima Biblije i Knjige Mormona toliko doslovno i snažno da ga je uspio u potpunosti oblikovati prema vlastitom fanatizmu.

“Maslo i med jest će’, tata je brujao, tiho i jednolično, umoran od duljeg dana izvlačenja otpada, ‘dok ne nauče odbaciti zlo, a odabrati dobro.’

Napravio je značajnu pauzu. Sjedili smo u tišini.

Moj otac nije bio visok čovjek, ali znao je ispuniti sobu. Imao je neku prisutnost, svečanost proročišta. Ruke su mu bile debele i izborane – ruke čovjeka koji je čitav život naporno radio – i čvrsto su držale Bibliju. Pročitao je odlomak naglas drugi put, zatim treći, pa četvrti. Sa svakim ponavljanjem ton njegova glasa dizao se sve više.

Ovdje je postojala božanska nauka, rekao je. Ovo je zahtjev Gospodnji.

Sljedećeg jutra tata nam je očistio hladnjak od mlijeka, jogurta i sira, a te večeri, kada se vratio kući, njegov kamion bio je napunjen s preko sto litara meda.

Izaija ne govori što je zlo, maslac ili med’, rekao je tata, smijući se dok su moja braća vukla bijele kadice u podrum. ‘Ali ako tražite, Gospodin će vam reći!’

(“Obrazovana”, Tara Westover)

Neprestano se pripremajući za Sudnji dan, obitelj Westover na izoliranoj je farmi podno Buckovog vrha u okrugu Franklin u Idahu skladištila litre goriva, konzervirane hrane, a kasnije i oružja; djeca su se rađala kod kuće, a tijekom odrastanja nisu odlazila liječniku, pila lijekove niti dobivala bilo kakvu medicinsku skrb (majka je sve članove obitelji liječila vlastitim biljnim, homeopatskim pripravcima); a sama Tara Westover rodni je list dobila tek u devetoj godini života te do svoje šesnaeste nikada nije pohađala školu (“Tata je rekao da je javna škola zavjera države da djecu udalji od Boga.”). Onog trenutka kada se Tara odlučuje na školovanje, kada biva posađeno “sjeme radoznalosti” za čiji rast “nije trebalo ništa više od vremena i dosade”, započinje njezin mukotrpan put odvajanja “sebstva” kako ga sama naziva, od duboko ukorijenjenih vjerovanja vlastite obitelji, principa toliko jakih i ekstremnih da nerijetko u pitanje dovode vlastiti razum, pa je Tari katkad lakše vjerovati kako s njom nešto nije u redu, umjesto sa drugima. Čak i postignuća na Cambridgeu (profesor Steinberg pohvaljuje Tarin esej kao jedan od najboljih koji je ikada pročitao) ili pak ostvarivanje prava na Gatesovu stipendiju, djeluju strano i neprirodno u trenutku kada Tara shvaća kako svijet uistinu izgleda mnogo drukčije “kada tata više ne šapće svoj pogled na njega” u njezino uho.

“Mogla sam podnijeti bilo koji oblik okrutnosti bolje od dobrote.

Nisam željela biti Horatio Alger u nečijem omažu američkom snu koji nagoni na suze. Željela sam da moj život ima smisla, a ništa mi u toj priči nije imalo smisla.”

(“Obrazovana”, Tara Westover)

Sve rjeđi povratci kući postali su poput “prolaska kroz zrcalo”, nelagodni podsjetnik na život kakav bi Tara imala na planini da je odlučila ostati u njezinoj i očevoj sjeni. Unatoč sad već očajničkim očevim pokušajima da joj promijeni mišljenje i iznova sapne u uzde života podređenog višoj sili, no čovječjoj prirodi, Tara spoznaje snagu vlastite istine. Gdje otac vidi hram Božji, Tara vidi tek granit i, odbijanjem svećeničkog blagoslova kao ultimativnog sredstva pročišćenja od zla kojeg joj otac nudi, preuzima “skrbništvo nad vlastitim umom” – sada oblikovanim obrazovanjem čija se najveća moć skriva upravo u mogućnosti sagledavanja života iz drugačije perspektive.

Tihe, gotovo meditativne naracije u kojoj se isprepliću nostalgija, patnja, upornost, ali i poneko žaljenje, ova je knjiga manifest zadivljujućeg otpora jedne djevojčice, a kasnije mlade žene prema ekstremnim životnim uvjetima, rigidnim religijskim uvjerenjima, obiteljskom nasilju. Njezino je pripovijedanje detaljno, pažljivo objašnjenih događaja potkrijepljenih sjećanjima drugih osoba, čak i parafraziranih e-mail poruka, pa dok uranjamo u svijet njezina odrastanja, on nas uznemiruje do te mjere da slutimo kako posve sigurno postoji još mnogo patnje koja je ostala neizrečena. No, ono u čemu se krije istinska snaga knjige “Obrazovana” – Tarinih memoara o jednom odrastanju, o jednom bijegu i jednom suočavanju s istinama kojima nas uče i s onima koje sami spoznamo – jest snažno podsjećanje na povlasticu obrazovanja, na pružene prilike i istinsku važnost prava na različitost.

Naslov djela: “Heidi”

Ime autora: Johanna Spyri

Naslov izvornika: “Heidi”

S njemačkog prevela: Marina Papec

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Iris Illyrica

“Ipak, nikakvo se zadovoljstvo nije moglo mjeriti s onim koji je osjećala slušajući melodije koje je za nju skladao vjetar dirigirajući teškim borovim granama.”

(“Heidi”, Johanna Spyri)

Prvi put izdana 1880. godine, “Heidi”, knjiga švicarske autorice Johanne Spyri, jedan je od onih klasika dječje književnosti u kojem se jednostavnim, tečnim i živopisnim pripovijedanjem veličaju temeljne ljudske vrijednosti koje brojni naraštaji roditelja nastoje usaditi vlastitoj djeci. Unatoč, za današnje vrijeme, idiličnom poimanju svakodnevnog života i međuljudskih odnosa, Spyri je uspjela u liku znatiželjne, ljubopitljive petogodišnje djevojčice Heidi, utjeloviti dragocjenost prijateljstva, ljubavi prema domu i bližnjima, ali i neprestanom propitkivanju života i svega što isti donosi. Bezvremenska kakva jest, “Heidi” je priča u kojoj svaki čitatelj može pronaći dio vlastitog djetinjstva, osobne potrage za svojim mjestom pod suncem, za ljudima koji će biti vrijedni njihova povjerenja i ljubavi.

Smještena u pitoreskno selo Dörfli u švicarskim Alpama, radnja prati djevojčicu Heidi – siroče koju njezina tetka Deta (sestra pokojne majke), nakon što joj se ukaže prilika za poslom u Frankfurtu, ostavlja na brigu Djedu kod kojeg djevojčica ostaje sljedeće tri godine. Heidina razigrana, neposredna priroda mijenja sve čega se dotakne – dotad šutljivog, nedruštvenog Djeda, novog prijatelja – dvanaestogodišnjeg kozara Petera, njegovu slijepu baku kojoj djevojčica neumorno kazuje priče. Njezino djetinjstvo u Spyrinom je pripovijedanju neprestana sprega između snatrenja o čaroliji prirode koja je okružuje svojom divljom ljepotom i ljudi koji polako zauzimaju mjesto u njezinom nevinom, dječjem, no velikom srcu. Kada se tetka Deta vrati sa namjerom da djevojčicu povede sa sobom u Frankfurt kako bi pravila društvo nepokretnoj djevojčici Klari Sesemann, Heidin život se iznova mijenja. U njega ulazi novo prijateljstvo, no i čežnja za domom, sigurnošću poznatog.

“Dušo, zašto si opet tako žalosna, da te ne more one stare brige?, upitala je jednom prilikom baka, a Heidi je samo ovlaš kimnula glavom.

Jesi li se povjerila dragom Bogu kako smo se dogovorile?

Jesam, šturo je odgovorila.

A moliš li mu se svakog dana da ti podari svako dobro i učini te sretnom?

Ne, odlučno će djevojčica, to ne činim.

Što ja to čujem, Heidi? Zašto je tako?, ozbiljno će baka.

Zato što je uzalud! U Frankfurtu je toliko ljudi i zasigurno mu se mole svake večeri. Ta kako bi me mogao čuti?”

(“Heidi”, Johanna Spyri)

Heidi se vraća kući Djedu, no nedugo potom u posjet joj dolazi upravo Klara koja se, baš kao i Heidi, u novoj okolini nepovratno mijenja. Svaki od likova, naoko potpuno različit, u Spyrinoj je priči usko povezan, međusobno se nadopunjujući poput dijelova slagalice. Primjerice, dječak Peter ne iskorištava priliku kako bi se obrazovao i učio, dok je za Klaru učenje jedino što joj preostaje, jer je zbog svog invaliditeta zatočena u četiri zida kuće. Oboje žude za slobodom i svatko od njih spoznat će je u drugačijem obliku.

Ako joj “oprostimo” povijesni kontekst u kojem je pisana, odnosno vrijeme u kojem je nastala i u kojem su određena shvaćanja života, ljudskih navika i ciljeva bila bitno drugačija nego danas, “Heidi” je pripovijest koja kroz dječju priču i na, uvjetno rečeno, dječji način spretno provlači poruku o moći vjerovanja, one u kojoj se svatko Svevišnjem obraća na vlastiti način, jezikom duše i vlastitim djelima, ne naizust naučenim molitvama. Pripovijeda i o krhkim, dragocjenim vezama koje se stvaraju među ljudima kada jedni drugima pruže ruku pomoći, budu podrška u tamnim trenutcima, dijele radost u onim svijetlima. Posjeduje magiju iznova nas podsjetiti na činjenicu kako, da bismo stekli prijatelja, prvo moramo znati biti prijateljem. A svakoj je bajci takva poruka dovoljna kako bi si osigurala mjesto u vječnosti.

Osvrt: “Heidi”, Johanna Spyri
Recenzija: “Čovjek od kestena”, Søren Sveistrup

Naslov djela. “Čovjek od kestena”

Ime autora: Søren Sveistrup

Naslov izvornika: “Chestnut Man”

S engleskoga prevela: Iva Tomečić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Fokus komunikacije d.o.o.

“Figurice od kestena, muške i ženske. I životinjske. Velike i male, neke djetinjaste, neke jezive. Mnoge su nedovršene i deformirane. Marius opazi kako su figurice na policama brojne i raznovrsne, i prožme ga nelagoda…”

(“Čovjek od kestena”, Søren Sveistrup)

Dok je tih kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća studirao književnost i povijest u Copenhagenu, Søren Sveistrup maštao je kako će napisati roman kakvog danska literatura još nije vidjela.
No, umjesto romana Sveistrup je dva desetljeća kasnije napisao scenarij za iznimno hvaljenu televizijsku seriju “The Killing” (danski “Forbrydelsen”), napetu kombinaciju kriminalističke istrage, političkih spletki i obiteljske drame iz koje je bilo posve razvidno kako je nordijski noir u Sveistrupu dobio novu uzdanicu. Unatoč velikom uspjehu koji je serija postigla, Sørenu Sveistrupu trebalo je opet više od desetljeća da se konačno odluči napisati svoj roman prvijenac – “Čovjeka od kestena” i s nepodnošljivom lakoćom stvaranja ozračja brutalnosti, napetosti i jeze, još jednom dokaže kako najdublja tama, barem kada su trileri u pitanju, dolazi sa dalekog Sjevera.
U maniru Joea Nesbøa ili pak Larsa Keplera, Sveistrup prepoznaje čitateljsku glad za neočekivanim obratima te navođenju na stranputice stalnim otkrivanjem novih momenata radnje, novih mogućih motiva i počinitelja.

“Čovjek od kestena” donosi, naime, sve ono što će učiniti da gotovo pet stotina stranica bude pročitano u hipu – visoko inteligentnog psihopatu koji uz unakažena tijela svojih žrtava ostavlja jezive čovječuljke izrađene od kestena i šibica na kojima su otisci prstiju godinu dana ranije otete i ubijene djevojke. Prošlost i sadašnjost isprepliću se na više razina, a na svakoj od njih barem jedan lik dovoljno je složen i zlokoban da u njega uperimo prst kao u mogućeg počinitelja.
Kao i kod mnogih drugih Sveistrupu sličnih skandinavskih autora, njegovi su detektivi i istražitelji daleko od idealnih. Naprotiv, njihovi životi (posebice onaj detektiva Marka Hessa izbačenog iz haškog stožera Europola) obiluju mučnim tajnama iz prošlosti ili pak frustracijama i nesređenim privatnim odnosima, poput onih s kojima bitke vodi njegova nova partnerica Naia Thulin, mlada kopenhaška detektivka.
Upravo je to jedan od razloga iz kojeg čitanje ovog romana ide tako glatko – nema iritantnih likova s kojima je nemoguće poistovjetiti se; nema blijedih, jednodimenzionalnih protagonista koji su sami sebi svrha, a Sveistrup je nastojao ne podrediti čitav roman krvoproliću i brutalnosti, već ih dozirati u pravoj mjeri – onoj zbog koje ćemo često zaboraviti zatvoriti usta tijekom čitanja.

Zanimljivo je kako je za neke motive “Čovjeka od kestena” Søren Sveistrup nadahnuće potražio u vlastitom životu. Naime, u romanu se kao važna stavka pojavljuje udomiteljska obitelj, što je znakovito ako se zna kako je i sam Sveistrup posvojen još kao beba te je sa novom obitelji odrastao na udaljenom otoku Thuro na jugu Danske, dok je glavni motiv za roman pronašao posve slučajno, tijekom jednog posjeta vrtiću vlastite djece. Naime, djeca su u vrtiću običavala pjevati pjesmu čiji su stihovi glasili: “Jabučaru, dođi amo, amo dođi, jabučaru…”, a u pripjevima su nerijetko motiv jabuke mijenjali drugim voćem. Kada je Sveistrup toga dana došao po djecu u vrtić, dočekalo ga je: “Kestenjaru, dođi amo, amo dođi, kestenjaru…”, što je, po njegovu priznanju, “u njemu (inače sklonom tjeskobama) izazvalo određenu nelagodu i osjećaj zlokobnosti u tom dječjem prizivanju.”

Kako bilo, Sveistrup je uspio taj naizgled iracionalni osjećaj nelagode zbog dječje pjesmice godinama kasnije savršeno utjeloviti u čovječuljku od kestena koji, vodeći nas napuštenim farmama, jezivim šumama i krvavim poprištima zločina, još dugo nakon što pročitamo posljednju stranicu tjera da se osvrćemo preko ramena.

Naslov djela: “San sela Ding”

Ime autora: Yan Lianke

Naslov izvornika: “Dream Of Ding Village”

S engleskog prevela: Duška Gerić Koren

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

“Profesore Ding, ti si obrazovan čovjek. Sigurno znaš da je krv u tijelu poput prirodnoga izvora: što više grabiš, to više navire.”

(“San sela Ding”, Yan Lianke)

U nizini pokrajine Istočnog Henana, kolijevke kineske civilizacije, jedno je selo devedesetih godina prošlog stoljeća usnulo san. Grozničav, košmaran; san u kojem je prolivena krv donijela smrt i bez ratova i borbi. Kroz godine koje su prolazile, selo Ding postupno je propadalo, a stanovnici su spoznali kako postoji nešto mnogo gore od života u siromaštvu – život proveden u neprestanom umiranju, svjesnom polaganom nestajanju.

“San sela Ding” nagrađivanog kineskog pisca Yana Liankea, priča je utemeljena na stvarnim događajima – masovnoj prodaji krvi u selima istočne Kine te epidemiji AIDS-a do koje je uslijed toga došlo i koja je izbrisala čitave naraštaje stanovnika. Roman je nastao kao rezultat trogodišnjeg istraživanja autora (i samog rođenog u pokrajini Henan) i potresna je kritika cijene koju je društvo platilo nezaustavljivom tehnološkom, gospodarskom i kulturnom napretku Kine jednom kada mu se našlo na putu.

Usmjerena na sudbinu jedne obitelji te ispripovijedana glasom mrtvog dječaka – iz osvete ubijenog sina Ding Huija, jednog od glavnih prodavatelja krvi u selu – “San sela Ding” na duboko liričan i ekspresivan način secira propadanje jedne zajednice, otkrivajući svaki njezin nestajući sloj zaprepaštenom čitatelju.

Kada stanovnicima sela Ding općinske vlasti ponude napredak i poboljšanje životnog standarda ukoliko pristanu prodavati vlastitu krv (vješto ih pridobivajući idiličnim prizorima ostalih sela čiji su se žitelji odlučili na taj korak, a čija su cijena naizgled bile tek ruke pune uboda igle – “uzorka sićušnih tamnocrvenih točkica poput sjemenki sezama ostavljenih da se suše na suncu”), ne prolazi dugo prije nego “kap nabuja u potok”, a u selu Ding gotovo preko noći nikne desetak stanica za prikupljanje krvi – “banke krvi otvarale su se na seoskim tržnicama, na križanjima i u praznim sobama privatnih kuća. Otvarale su se čak i u preuređenim štalama.” Krv se stopila sa krajolikom, pokrenuvši selo ka nejasnom obzorju budućnosti koje je skrivalo zlokobnu slutnju: kako će ih ta životno važna tekućina na kraju stajati života.

“U cijelom su selu plastične cjevčice kojima je kolala krv visjele poput vitica loze, a bočice plazme poput jedrih crvenih grozdova. Kamo god bi ti pao pogled, mogao si vidjeti razbijene staklene epruvete i šprice, odbačene komadiće vate, rabljene igle i razlivenu zgrušanu krv. Boce za prikupljanje i razvrstavanje krvne plazme visjele su s krovnih greda i gomilale se na klupama i stolovima. Cijeli se dan zrakom širio vonj svježe krvi.”

(“San sela Ding”, Yan Lianke)

Krv se uzimala na svakom koraku, a rijeke krvi na obalama su sela taložile obećanja boljeg života. Prodavatelji krvi, među kojima i Ding Hui, koristili su svaku priliku za dodatni decilitar, a višekratno korištenje igala te ubrizgavanje AIDS-om inficirane krvne plazme kako bi se u davatelja spriječila anemija, u selo je Ding uskoro dovelo pošast “groznice”, kako su seljani nazivali tu dotad nepoznatu im bolest – AIDS.

“Deset godina poslije bolest se spustila na nizinu i oni koji su prodavali krv otkrili su da imaju groznicu, a smrt je postala opće mjesto. Ljudi su umirali poput noćnih leptira na žarulji.

Umirali su poput lišća u jesen.

Njihova se svjetlost utrnula, nestala je s ovoga svijeta.

(“San sela Ding”, Yan Lianke)

Glasom mrtvog pripovjedača, Lianke opisuje sav apsurd nemoći prouzročene nezaustavljivom epidemijom koja, pustošeći stanovništvo, ogoljuje i sam krajolik koji ih okružuje. Naime, sve veći broj mrtvih stvara ogromnu potražnju za ljesovima, pa Ding Hui, isti onaj prodavatelj krvi i obećanja boljeg života, sada prodaje nadu u miran i dostojanstven zagrobni život – nudeći im ljesove po “simboličnoj” cijeni. Oni koji ne uspijevaju kupiti lijes od Ding Huija, snalaze se sami – sijekući svako drvo do kojeg mogu doći, nastojeći si osigurati mjesto vječnog počinka. I, što je najstrašnije od svega, bivajući sretnima zbog toga.

Bogaćenje na tuđem jadu staro je koliko i čovječanstvo samo, a Ding Hui vješto se služi valutom ljudske nesreće kako bi unovčio sve veći očaj svojih donedavnih suseljana. Pa kada se naviknu na smrt više je ne oplakujući i ne strahujući, Ding Hui nudi novu “utjehu” – sklapanje posmrtnih brakova onima koji su zbog groznice pokopali svoje potomke ne uspijući ih oženiti/udati za života. Selo Ding više ne pokapa samo svoje mrtve, ono ih vadi iz njihovih grobova i prenosi u nove “domove” – grobove supružnika koje je njihova obitelj uz posredovanje i novčanu naknadu Ding Huiju izabrala za njih. A on je bio “poput čovjeka koji otvara vrata, nadajući se da će sunce obasjati unutrašnjost”. Sunce koje će, u konačnici, u ognju groznice spržiti sve kojih se dotakne.

Posve očekivano, kineske su vlasti romanu “San sela Ding” odmah po njegovu objavljivanju 2005. godine, odredile trostruku zabranu – zabranu prodaje, zabranu distribucije, zabranu promidžbe. Pa iako je Yan Lianke pri pripovijedanju koristio vrlo izražajan, poetičan stil isprekidam dojmljivim ulomcima koji opisuju snove jednog od protagonista romana, istodobno je bio vrlo jasan i precizan u skretanju pozornosti na državnu odgovornost za širenje epidemije. Eksplicitno i beskompromisno daje čitateljskoj publici do znanja koliko su državne strukture vlasti beskrupulozno profitirale na ljudskoj nesreći i smrti – nikome u selu Ding nikada nije, naime, ponuđena liječnička pomoć, psihološko savjetovanje ili bilo koji drugi vid podrške. O tome koliko su ljudi bili prepušteni sami sebi, svjedoči i jedan od dijelova romana koji opisuje razdoblje u kojemu su se zaraženi stanovnici sela dragovoljno zatvorili u karantenu u lokalnu školu.

“San sela Ding” bolno je svjedočanstvo ranih godina epidemije kada su stanovnike kineskih sela umjesto vizije bogate i svijetle budućnosti, probudile bolest i smrt, a o kojima, osim tek nekoliko novinskih i akademskih članaka te memoara liječnika aktivista dr. Gaoa Yaoijea, nemamo izravnih i detaljnih saznanja. Mnogi od zaraženih umrli su daleko prije nego su kineske vlasti 2003. godine oboljelima počele nuditi besplatnu antiretroviralnu terapiju, pa Liankeov roman ostaje važnim podsjetnikom na patnju žrtava, njihovih obitelji i svu tragediju koju je doživjela jedna zajednica, a koja se, što je još bolnija spoznaja, mogla spriječiti.

“… svakoga dana, dok god si živa, moraš pronaći razloga za život.”

(“San sela Ding”, Yan Lianke)
Recenzija: “San sela Ding”, Yan Lianke
Recenzija: “Veliki dan gospođice Pettigrew”, Winifred Watson

Naslov djela: “Veliki dan gospođice Pettigrew”

Ime autora: Winifred Watson

Naslov izvornika: “Miss Pettigrew Lives For A Day”

S engleskog preveo: Marko Maras

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Sonatina j.d.o.o.

“Nije me briga, mislila je ushićeno. Moja draga majka bila bi zgranuta. Ali što mogu? Nikad u životu nisam bila ovako oduševljena. Uvijek mi je govorila da se čuvam neznanaca, da se nikad ne zna. Možda me vode u propast, ali tko bi uopće htio upropastiti sredovječnu usidjelicu? Ne želim vjerovati u to. Ne znam zašto se ovo događa. I nije me briga. Događa se. To je dovoljno.”

(“Veliki dan gospođice Pettigrew”, Winifred Watson)

Kada je te davne 1938. “Veliki dan gospođice Pettigrew” engleske spisateljice Winifred Watson ugledao svjetlo dana, tadašnja je književna kritika njegovu junakinju prozvala “svojevrsnom mješavinom Pepeljuge i Mary Poppins”. I doista, neizmjerno zabavna priča o sredovječnoj guvernanti Guinevere Pettigrew koja, stjecajem neobičnih okolnosti, dobije priliku pod “tutorstvom” nove poslodavke, glamurozne pjevačice Delysije LaFosse, okusiti život o kojem je dotad mogla samo sanjati, nema pretenzije biti zahtjevnim štivom niti preozbiljno analizirati društvene okolnosti vremena u kojem je nastala. No, daleko od toga da se u pozadini lagane pripovijesti ne skriva jedna tamnija nota koja kroz lik gospođice Pettigrew podsjeća kako su tih tridesetih godina prošloga stoljeća, ponajprije zahvaljujući Prvom svjetskom ratu, žene bile daleko brojčano nadmoćnije muškarcima, što je u konačnici dovodilo do mnogih slučajeva u kojima si žene nisu mogle naći muža, pa su pre(često) završavale upravo kao usidjelice, “osuđene” na guvernantsku službu, odnosno rasporedbu na različite dužnosti u kućanstvima u kojima bi se zaposlile.
Niti gospođica Pettigrew nije bila iznimka od takve sudbine – življenja u tuđim domovima i ovisnosti o tuđim raspoloženjima, barem ne do trenutka kada je u njezin život ušla LaFosse.

Guinevere Pettigrew tada dobiva priliku barem na jedan dan odbaciti dosadno i predvidljivo breme sredovječne usidjelice te spoznati kakva se neopisiva zabava krije iza sitnih ženskih rituala, frizera, kozmetičara, pravog hollywoodskog glamura, pa čak i daška romanse. A za nju nikada nije kasno.

“Gospođica Pettigrew bila je najčudnija dama koju je Joe ikada obgrlio, ali njezino čudaštvo pružalo mu je neobično zadovoljstvo. Bila je drukčija, a čak se i muškarac usred pedesetih može radovati promjeni. U svakom slučaju, njezino čudno ponašanje, njezine zbunjujuće riječi, njezina stidljiva radost – sve je to bilo posve novo za njega. I vrlo ugodno. Jer ipak, mlado lice je samo nešto lijepo za gledanje, a to nije ništa naspram osjećaja koji u njemu budi gospođica Pettigrew: zadovoljstvo samim sobom.”

(“Veliki dan gospođice Pattigrew”, Winifred Watson)

Guinevere Pettigrew i Delysia LaFosse žene su dijametralno suprotnih osobnosti i pogleda na život; Guinevere ponešto suzdržana i plašljiva, Delysia koketna i puna strasti prema životu, no obje se savršeno nadopunjuju. Nudeći svojoj guvernanti da u samo jednom danu proživi život kakav nikada nije, otkrivajući joj čitav svemir novih mogućnosti i pustolovina, gospođica LaFosse i sama uči mnogo toga od Pettigrew. A sve to na beskrajno šarmantan i dopadljiv način.

I upravo u tom i jest sva ljupkost ovog romana Winifred Watson. Iako vremenom radnje gotovo stotinu godina udaljenom od sadašnjice, “Veliki dan gospođice Pettigrew” i dalje je priča koja živi za trenutak.
Na površini, ona pripovijeda o haljinama, ruževima za usne i prikladnim ili neprikladnim dekolteima i muškarcima, no negdje duboko ispod govori nam o odbacivanju staleških ograničenja i odvažnosti krenuti u nepoznato. Za ovo potonje je katkad samo potrebno duboko udahnuti i zakoračiti. Naposljetku, život se, kako kaže stara izreka, ionako ne mjeri brojem udaha, već brojem trenutaka koji su nam oduzeli dah.

Guinevere Pettigrew svoj je trenutak čvrsto zgrabila.

Naslov djela: “Otok duša”

Ime autora: Johanna Holmström

Naslov izvornika: “Själarnas ö”

Sa švedskog prevela: Željka Černok

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“Promijeni se, razmišlja dok sjedi sama s čarapama i rukavicama, kako te ljudi gledaju kad si učinio nešto što nije moguće popraviti. Toga se nikada ne možeš riješiti. Uvijek je tu, negdje ispod površine, čeka, poput pukotine u ledu, uvijek podmuklo, uvijek klizavo i spremno.”

(“Otok duša”, Johanna Holmström)

Johanna Holmström “Otok duša” započinje svojevrsnom posvetom, dvojbom s kojom se svatko od nas kad – tad suočava: “Tebi, koja si se znala pitati jesi li luda ili počinješ ludjeti. Vjerojatno imaš pravo.”, vješto sugerirajući kako živimo i oduvijek smo živjeli s težnjom ka “samodijagnosticiranju” ludila; strahom od presnažnog osjećanja, onakvog u kojem nas život u tuzi ili radosti toliko prožme da se uplašimo jesmo li možda upali u kakva stanja manije ili depresije, pomaknuli granicu “normalnog” tako što smo se jednostavno usudili osjećati iskonski, onako kako nam nalaže nekakav pranagon, sama srž našeg bića.
U “Otoku duša” autorica je, međutim, otišla i mnogo koraka dalje od tih “normalnih ludosti” – u svojoj je dirljivoj priči otplovila sve do otoka Själö u finskom arhipelagu Nagu u kojem u bolnici pored visokog žutog svjetionika žive i one koje se nisu znale oduprijeti strujama svog uma; potonule su na tamna dna koja imaju ljepljivi, ustajali vonj tijela vezanog kožnim remenjem, dna na kojima leže poput olupina čekajući smrt u oduzetoj, tihoj tamnici katatonije ili u deliričnom vrtlogu urlika, ugriza i kalijevog bromida. Själö je posljednja postaja, ona koja vodi jedino u smrt – izbavljenje od života u kojemu je ionako teže gledati nekoga kako živi, nego kako umire.

“Ta bolnica. Plijeni pozornost. Secesijska kocka, na pogrešnom mjestu među svim tim krhkim obalnim kućama. Čitava ograđena. Debeli kameni zidovi koji hladno zrače. Odvajaju. Zatvaraju ono što se nalazi unutra. Ono što ne smije vidjeti svjetlost dana. Ono što je bolje ne puštati van. Na odjelu se nalazi osamdesetak pacijentica…
Smrt, da, ta sveopća prisutnost, tapka na prstima među krevetima, zlostavljana sluškinja života. Uvijek netko želi umrijeti, moli da umre, netko uvijek umire…”

(“Otok duša”, Johanna Holmström)

Temeljeći fiktivnu radnju i likove na povijesno potvrđenim činjenicama, poput onih iz disertacije Jutte Ahlbeck-Rehn: “Dijagnoza i disciplina: Medicinski diskurs i žensko ludilo u bolnici Själö 1889-1944”, Johanna Holmström svojom nas je pričom prisilila da čujemo sve te “zaboravljene glasove”, prodremo u srž ludila i tek tada pokušamo razumjeti tu krhku granicu između zdravih i bolesnih; bolesti duše i duševne bolesti.

Tri su ženska lika oko kojih Holmström gradi radnju “Otoka duša” – djecoubojica Kristina Andersson, mlada Ellinor/Elli Curtén kojoj je silna žudnja za ljubavlju s vremenom postala prejak protivnik te Sigrid Friman, medicinska sestra koja je vlastiti život dragovoljno vezala uz živote ovih i mnogih drugih žena koje su na Själöu pronašle tamnicu, spas ili posljednje počivalište.

“Otok duša” nije tek roman o duševnim bolesnicama, njihovu životarenju na nekakvom otoku na kraju svijeta, patnjama o kojima se piše samo kako bi ostavile trag na papiru. On je svojevrstan manifest, povijesni presjek i podsjetnik na zdravstveni sustav i metode jednog vremena, ali i oda prijateljstvu koje se rađalo u najnestvarnijim, najužasnijim uvjetima, a opet bilo toliko iskreno i nepatvoreno da je, katkad, uspjelo pobijediti i smrt. To je pripovijest o mjestu u kojem nisu živjele samo one koje su postale taoci vlastitog uma; na njegove su obale dolazile i one koje su jednostavno bježale od kandži vanjskoga svijeta – rata, silovanja, zlostavljanja, siromaštva. Själö ih je sve primao, skrivajući ih od drugih i od sebe samih.

Holmström pripovijeda i o požrtvovnosti medicinskih sestara, posebnoj vezi koju su stvarale s onima o kojima su skrbile, čije su im se patnje neminovno zavlačile duboko pod kožu, pa, iako su tamo bile i radile svojom voljom, nešto ih je, poput Sigrid, zauvijek vezalo za tu “kuću koju je nacrtao anđeo”.

“Otok duša” roman je sa mnogo priča. Sve su utkane u jednu pripovijest, onu koja vas gleda kroz ključanicu s obje strane vrata malenih bolničkih soba na Själöu – i tako to vješto čini da katkad niti sami niste sigurni s koje strane se vi nalazite.

Recenzija: “Otok duša”, Johanna Holmström