Blog

Naziv djela: “Carrie”

Ime autora: Stephen King

Naziv izvornika: “Carrie”

S engleskog prevela: Marija Ott Franolić

Godina izdanja: 2018.

Nakladnik: Lumen izdavaštvo d.o.o.

“Bog joj je okrenuo leđa, a zašto i ne bi? Ova je strahota jednako Njegovo djelo kao i njezino.”

(“Carrie”, Stephen King)

Stephen King je nedvojbeno jedan od onih pisaca koje ne možete polovično voljeti. Naime, u većini je slučajeva odnos čitatelja prema (ne)okrunjenom kralju horora prilično isključiv – ili se uživa u njegovom pisanju ili ga se zaobilazi u širokom luku.
Autorica ovih redaka dugi je niz godina u ovom prvom “klubu”, a sve je davne devedesete započelo s jednim posjetom knjižnici i romanom o kojem će ovdje biti riječ. A koji se, posve slučajno, ispostavio i prvim izdanim Kingovim romanom (za prethodna tri, naime, tad nije uspio pronaći izdavača, no i Rage i The Long Walk i Blaze u kasnijim će godinama pronaći svoj put do čitatelja) i prvim Kingovim s kojim se moja malenkost susrela.

Ponovno pročitana nakon ravno trideset i dvije godine, “Carrie” je na mene ostavila potpuno jednak dojam. Koristeći jedan od glavnih aduta Kingovih romana, onaj iz kojeg najčešće i izvire najveća jeza – koketiranje sa stravom na granici mogućeg – “Carrie” je ispreplela telekinezu, još uvijek zagonetan i znanstveno nepotvrđen parapsihološki fenomen kod kojeg osoba posjeduje sposobnost pokretanja ili utjecanja na objekte snagom uma ili drugim netjelesnim načinom, i sve traume tinejdžerske neprilagođenosti, što je kombinacija koja je, u konačnici, rezultirala apokaliptičnim krajem.

Carrietta “Carrie” White neugledna je šesnaestogodišnjakinja koja živi s majkom Margaret, religijskim fanatikom čija opsjednutost grijehom klizi u posvemašnje ludilo i u grubo zlostavljanje kćeri jedinice. Okrutna Margaret White, naime, na svaki način nastoji nesigurnu tinejdžericu izolirati od iskušenja vanjskog svijeta – zatvaranjem u tzv. izbu u kojoj je djevojka prisiljena u mraku, bez hrane i vode, satima i danima moliti Boga za oprost; svakodnevnim zabranama i prijetnjama ognjem paklenim. Margaret White nesumnjivo je vrlo uporna u pokušajima da kći izolira od ostatka svijeta, no njezini motivi sve su zlokobniji kako radnja odmiče. Pokušava li rastrojena gospođa White skriti Carrie od svijeta ili svijet od Carrie?

Događaj u školskoj svlačionici u kojem Carrie pod tušem dobije prvu mjesečnicu o kojoj joj nikad nitko nije govorio te surovo izrugivanje školskih vršnjakinja koje ju, ponižavajuće golu i uprljanu krvlju, gađaju higijenskim ulošcima, pokrenuo je “tajmer” koji je od tog trenutka polako, ali sigurno započeo odbrojavanje vremena do neminovne katastrofe. Grižnja savjesti jedne od sudionica nemilog događaja, Susan “Sue” Snell, rezultira djevojčinom zamišlju da njezin dečko Thomas pozove Carrie na Proljetni bal Srednje škole Ewen ne bi li Sue na takav način umanjila osjećaj krivnje koji je imala prema nesretnoj djevojci.
Netko je drugi, međutim, imao drukčije planove za Carrie White, pa će se njezino javno sramoćenje na izboru za kraljicu bala ispostaviti najlošijom idejom ikada.

“Sve ju je to zastrašilo, ali nije odustala. Jer, da je poželjela, mogli su zbog nje svi završiti vrišteći na ulici. Prevrnule bi se lutke iz izloga, pala rasvjetna tijela, bale tkanine poletjele bi zrakom odmotavajući se u trakama. Kao Samson u hramu, mogla bi ih potpuno uništiti samo da je to htjela.”

(“Carrie”, Stephen King)

“Carrie” je roman sa specifičnom pričom, i onom između korica i onom koja je prethodila njezinom objavljivanju. Naime, nakon što je napisao grubi tekst “Carrie”, Stephen King bacio ga je u smeće, nezadovoljan napisanim, a samo zahvaljujući upornosti njegove žene Tabithe, isti je pronašao put iz bespuća otpada do dugog niza izdavačke povijesti. Unatoč određenim slabostima (primjerice, klasični Kingov narativ u trećem licu pomiješan s isječcima iz različitih izvora podataka o Carrie White i tragediji koja se dogodila: novinskih izvješća, autobiografija preživjelih, policijskih zapisnika i sl., oblik je koji ne funkcionira u cijelosti, pa time postaje najsporijim dijelom romana), “Carrie” je dobra priča, a glavna junakinja – neprilagođena djevojka s moćima čija snaga nadilazi ovaj svijet – u svojoj je biti svojevrsni arhetip kojem će se Stephen King tijekom spisateljske karijere nerijetko vraćati.

Svojedobno priznavši kako se nikad nije uspio emocionalno povezati s likom Carrie White, Stephen King opisao je ovaj roman kao “kolač koji je ispekao početnik – dovoljno ukusan, no pomalo grudvast i zagoren pri dnu”. Mogli bismo se složiti kako je to bila prilično poštena procjena za roman prvijenac, a “Carrie” je, nakon gotovo pola stoljeća od svog prvog izdanja i brojnih sjajnih Kingovih djela koja su uslijedila, uspjela zadržati svoju titulu.
Ostala je polazna točka jednog posebnog stvaralaštva (koje se vjerojatno upravo zbog toga ili voli ili ne voli), ona iz koje se rodila namjera pisati o stvarima koje se u jednakoj mjeri bave izopačenim, čudnim i posve ljudskim. A spojiti sve to, priznat ćete, već je samo po sebi umjetnost.

“Vrijeme je prolazilo. Nije važno. Macbeth je ubio san, a Carrie je ubila vrijeme.”

(“Carrie”, Stephen King)

Naziv djela: “64”

Ime autora: Tena Štivičić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Hena com

“..kad shvatiš da ne možeš, svedeš se na najrudimentarniju verziju sebe. Cijeli život, pubertet, hormoni, menstruacije, menopauza, kako smo sastavljene, naši organi, naš oblik, sve je u službi te jedne funkcije, bez obzira na sve naše suvremene, progresivne ideje, i kad to ne možeš, tu osnovnu stvar, to je poraz tako apsolutan da ne znaš na koji način da se iz njega trgneš.”

(“64”, Tena Štivičić)

Naše se društvo svojim shvaćanjima i trendovima silno trudi okrenuti ka Zapadu, i to mu nerijetko polazi za rukom. Vrlo mu učinkovito, naime, okreće leđa. Pod krinkom očuvanja tradicionalnih vrijednosti (protiv kojih, da se razumijemo, autorica ovih redaka nema apsolutno ništa, baš naprotiv) svakodnevno nam se serviraju stereotipi i predrasude, pa ispada kako biti “svoga tela gospodar” u 21.stoljeću nikad nije bilo teže. Istospolni brakovi, posvajanje djece, sloboda od seksualnog nasilja, reproduktivna prava kojima pripadaju i prava svih parova i pojedinaca da slobodno i odgovorno odlučuju o broju i vremenu rađanja svoje djece, postaju kušnjom vrlog novog svijeta.

Nažalost, u stvarnosti s kojom trenutno imamo posla, “liberalno” društvo s početka priče ženama navija biološki sat. Mjeri njihovu ostvarenost brojem djece koje su donijele na svijet te društveno uvjetuje biološko-hormonsku potrebu, na takav način (ne)posredno utječući na proces donošenja odluka koje bi trebale biti duboko osobne.

Nemogućnost začeća poseban je limb reproduktivnog uzništva u koje se stavlja žena 21. stoljeća. Pretvara ju u “robu s greškom” i lomi pod maljem okamenjenih shvaćanja okoline, posebice one manje, zatvarajući krug u kojem vrijeme očito ide unatrag.
Umjetno potpomognuta oplodnja stoga je izravan udarac ćudljivoj biologiji, dokaz kako je moguće intervenirati u nešto što se u prošlosti smatralo određenim i nepromjenjivim. Dokaz kako je imanje djece odluka ovisna o okolnostima i mogućnostima svakog ponaosob te kako ne može i ne smije biti gurana u nikakve kalupe.

Hrvatska dramatičarka sa englesko – škotskom adresom Tena Štivičić svojim nas je novim književnim uratkom kratko i oštro nazvanim “64”, još jednom podsjetila kako su neki stereotipi preduboko ukorijenjeni i kao takvi često mogu postati “jabukom razdora” bračne i obiteljske zajednice.

Ova drama, koja je u travnju prošle godine praizvedena u beogradskom Ateljeu 212 u režiji Alise Stojanović, govori o mladom bračnom paru Evi i Danijelu koji shvate kako ne mogu imati dijete prirodnim putem te se odlučuju upustiti u proces medicinski potpomognute oplodnje. Jednim dijelom inspiriran autoričinim osobnim iskustvom IVF-a, “64” otvara niz emotivnih, moralnih i egzistencijalnih pitanja i dvojbi, počevši od onih koji se pojavljuju u mikrokozmosu partnerske veze i obiteljskih odnosa pa sve do sukobljavanja s rigidnošću društva zadojenog predrasudama. Eva i Danijel žele dijete, žele postati dijelom lanca ljudskog opstanka, žele nukleus kojemu će gravitirati, no neprestano klize u koliziju težnje za sigurnošću i testiranja granica, napose vlastitih.

“Jesam li ja bolesna? Ja se osjećam kao neka nepovratno pokvarena, slomljena, bolesna osoba. Kao da hodam svijetom s nepopravljivim kvarom u samom središtu tijela.”

(“64”, Tena Štivičić)

Balast nedovoljne plodnosti i postupak potpomognute oplodnje stavlja Evin i Danijelov brak na kušnju; seciraju se osjećaji, propusti i očekivanja, jer se u Petrijevim zdjelicama ne odvija tek puka fizička fuzija genetskog materijala. U njih se polaže čitav dosadašnji život, navike i strahovi. 64 injekcije. 64 uboda u samo jednoj rundi terapije. A može ih biti i pet, šest, devet. Toliko je potrebno “nesalomljivoj želji da produljimo vrstu”. Želji koja prijeti pucanjem kroz iskušenja spolnih uloga, pritisak patrijarhata i alfa mužjaštva te promatranje žene primarno kroz ostvareno majčinstvo.

Tena Štivičić u “64” pokazuje koliko je zapravo teško prepoznati pravo vrijeme za roditeljstvo, odnosno odgovoriti na pitanje jesmo li uopće spremni i sposobni biti roditeljima te što se događa kad nam u tom složenom procesu zatreba pomoć. Liječnička, obiteljska, prijateljska. Pomoć ljudi bez kojih bi putovanje ka željenom cilju bilo gotovo nepodnošljivo teško.
Eva i Danijel teret svojih dvojbi pokušavaju podijeliti s bliskim im osobama, no koliko god im one nastojale pomoći, Štivičić nam sa svakim ispisanim retkom pokazuje da je opisano iskustvo u svojoj biti uvijek usamljenički put. Nada, strah od poraza, strah od vlastitog tijela koje će te možda iznevjeriti, nelagoda pred društvom koje upire prstom – sve je to posve osobno i nema te podrške koja bi mogla otkloniti činjenicu da svaka od 64 injekcije možda ubada trbuh, ali bol tog uboda osjeća srce.

“Ako dobijemo dijete, možda postanemo bolji ljudi. Možda zajedno, možda svatko za sebe”, zaključuje Eva na samome kraju, sluteći kako sreća rijetko ima lice kakvo smo zamišljali, no upornost u pokušajima da ju ostvarimo unatoč svemu, već je pobjeda.

Naziv djela: “Ljeto njezina života”

Ime autora: Thomas von Steinaecker, Barbara Yelin

Naziv izvornika: “Der Sommer ihres Lebens”

S njemačkog prevela: Tatjana Jambrišak

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“Mislila sam da moram naći čarobnu riječ, pa će me napokon primijetiti. Poslije sam se još gorljivije posvetila onome što mi je bilo bliskije: brojkama i zvijezdama koje postoje i kad ih se ne vidi.”

(“Ljeto njezina života”, Thomas von Steinaecker, Barbara Yelin)

Prolaznost života svakom je čovjeku istodobno najveći strah i najjača pogonska sila; između oka koje se otvara i zatvara, naime, sažeto je tako malo vremena da uvijek nastojimo postići više, ali se i ne prestajemo plašiti kako to nećemo stići učiniti. Jednom kad stigne do nas, starost postaje simbolom svršetka i podvođenja računa, sve češćeg osvrtanja na godine koje smo ostavili iza sebe. Njezin je okus gorko-sladak, a nemoć opipljiva; dok prebiremo po sjećanjima, nerijetko shvatimo da smo na kraju isključivo od njih i satkani. No njemačka ilustratorica Barbara Yelin i književnik, strip-kritičar i esejist Thomas von Steinaecker u grafičkom romanu “Ljeto njezina života” nisu predstavili tek slikopis bolne starosti, već na pomirljivo sjetan način riječima i slikama ispripovijedali priču o smiraju života jedne Gerde Wendt u kojem se tugaljivo sudaraju zbilja staračkog doma (“Često mislim da sam već mrtva. I da je ovo vječnost.”) i sjećanja na stvarnost koju je Gerda nekoć posjedovala; mladost, ljubav, karijeru.

“Dan je godina i život.”

(“Ljeto njezina života”, Thomas von Steinaecker, Barbara Yelin)

Čitatelju bi lako mogao promaknuti mali crni kos, usamljen na bjelini početne stranice. U tek četiri sličice sažet je njegov kratki život – pjev, stalna potraga za hranom i sigurnim gnijezdom te čežnja koja ga goni da već u idućem trenutku prhne ka nekom novom obzorju. Svaka se od tih malenih slika čini gotovo nevažnom, možda tek ljupkom autoričinom uvertirom u priču koja slijedi, no njezino je značenje ogromno poput neba u koje će se vinuti i malena ptica i ljudska duša i snovi koji ju prate.

Gerda Wendt sve češće misli na prošlost. “Tad osjeća da još živi.” Tijelo koje stari plaši njegova nemoć; noge koje su nekad grabile ka cilju, uvjerene u pobjedu, sad usklađuju ritam sa škriputavim kotačima hodalice, a um postaje labirintom punim slijepih prolaza. Na kojem se katu staračkog doma nalazi Gerdina soba? Drugom? Možda prvom? Prvi. Na praznom hodniku gospođu Wendt dočekuje djevojčica Gerda. Prva je iz matematike u svom razredu. Brojevi su jedino što dobro razumije. Razumjela ih je, uvijek. Zašto je onda na hodniku dočekuje njegovateljica? Opet se zabunila, trebala je poći na šesti kat.

“One su zapravo već odavno mrtve, te zvijezde. To što vidimo već je odavno prošlo.”

(“Ljeto njezina života”, Thomas von Steinaecker, Barbara Yelin)

Frau Wendt izišla je u šetnju. Pogurena nad hodalicom, oprezno drži korak s usamljenošću, neprimjetnošću. Ispred nje korača mlada Gerda leđa savinutih pod teškom školskom torbom. Ona je također autsajder. Nevidljiva je, no postoji. Baš kao zvijezde, baš kao brojevi kojima će posvetiti život. Bira put znanosti i istraživanja, pa se osamljuje na više načina. Kao znanstvenica u muškom svijetu i kao žena koja se posvećuje karijeri, a zanemaruje ljubav. No pronalazi formulu čiji je rezultat bila ona.

“Ljeto njezina života” puno je ovakvih malenih, a snažnih ispreplitanja prošlosti i sadašnjosti. I najmanja je sitnica u životu ostarjele Gerde okidač za novo sjećanje. Propast braka; pjesma na radiju koja ju podsjeti na ljubav njezina života koja ju je, unatoč svim izgledima, ipak pronašla – “kolizija dvaju kometa izrazito je nevjerojatna, no ako se dogodi, njihov bljesak još se stoljećima nakon toga vidi sa Zemlje”; mučno vježbanje s njegovateljicom koje donosi uspomene na neke jutarnje zagrljaje podsjećajući da zakoni fizike prestaju vrijediti i u mladosti i u starosti. Mlado tijelo čini što želi, jer ima volju, ali je i snažnije od nje; ono ostarjelo gubi bitku, jer volja jednostavno više nije dovoljna.

Brojne prijelaze između sjećanja i sadašnjice Yelin i Steinaecker izveli su suptilno i vješto, u potpunosti iskorištavajući prednost koju donosi kombinacija slike i teksta, posebice kad je u pitanju usklađivanje sjećanja sa stvarnom kronologijom događaja. Pridodaju li se tome prevladavajuće nijanse plave i žute boje kojima se Barbara Yelin služi kako bi evocirala i uhvatila različita raspoloženja i trenutke u vremenu te relativno kratka poglavlja odijeljena valovima duboke modrine, “Ljeto njezina života” svakom stranicom ohrabruje čitatelja da uspori i promisli o trenutku, pronađe i svoj komad vječnosti u beskraju noćnog neba. Upravo zahvaljujući njegovoj tami zvijezde imaju priliku pokazati svoj sjaj.

“Pojedine točke daju cjelinu. Čak i one koje ne svijetle jako.”

(“Ljeto njezina života”, Thomas von Steinaecker, Barbara Yelin)

Mnoga današnja književna djela, filmovi, svijet koji nas okružuje, usredotočuju se na mlađe naraštaje, živote u punoj snazi i na vrhuncu ambicija. Na trenutke kad se sve čini mogućim i nadohvat ruke. Ljubav, karijera, nebo. Nešto se rjeđe, međutim, bave onim dijelom života kada nam godine prestaju ići u prilog, a sunce više nije u zenitu. “Ljeto njezina života” na neki način ispravlja tu nepravdu. Ono je nježan podsjetnik na činjenicu da rijeka godina možda prebrzo teče, no na svojim obalama taloži zlato.

Naziv djela: “Teorija čudnovatosti”

Ime autora: Pavla Horáková

Naziv izvornika: “Teorie podivnosti”

S češkog prevela: Suzana Kos

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“I na satelitskim snimkama zemaljske kugle noću, prema osvjetljenju ljudskih naselja može se vidjeti gdje je najviše sinaptičkih spojeva i kamo svjetlo ljudskog duha tek treba doprijeti. Kad ljudi budu mogli vidjeti u tami, svjetlo neće biti potrebno. Hoću reći da će jednom ljudska svijest biti na takvoj razini da za povezivanje neće biti potrebni kablovi, struja ni svjetlost.

Voljela bih tada još biti živa.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)

Teorija čudnovatosti je čudnovato dobar roman.
Češka spisateljica, radijska novinarka i književna prevoditeljica Pavla Horáková osim nedvojbenog talenta, ima i veliko književno iskustvo (objavila je uspješnu detektivsku trilogiju za mlađe čitatelje: “Tajemství Hrobaříků”, “Hrobaříci v podzámčí” i “Hrobaříci a Hrobaři”; zajedno sa Zuzanom Dostálovom i Alenom Scheinostovom napisala eksperimentalni roman za mlade “Johana” te vodila radijski ciklus na temu ratnih memoara, dnevnika i prepiski čeških vojnika tijekom Prvog svjetskog rata, objedinjenih u dvama knjigama), što se lako uočava već na početnim stranicama njezinog prvog romana za odrasle, “Teorije čudnovatosti”. Naime, tekst je to koji predstavlja nevjerojatno inteligentnu i pitku struju svijesti, promišljanje o životu i pojedincu usklađeno s autoričinom jezičnom sofisticiranošću, suverenošću izražavanja, sposobnošću preciznog imenovanja čak i najbanalnijih činjenica svakodnevnog života te, na kraju, ali ne i najmanje važno, izvanrednim smislom za humor.
Horáková se istim služi vješto, originalno i neizvještačeno, puštajući ga da se “vrti u pozadini” dok čitatelju povjerava sve čudnovatosti (ne)običnog života.

Sve navedeno pridonosi dojmljivosti izvedbe romana. Svaka od “teorija” koja unosi čudnovati aspekt u život pripovjedačice svijet je za sebe i često čitatelja ponuka da i sâm na trenutak promisli o nekoj od općeprihvaćenih životnih pretpostavki dok središtem Praga i obroncima Šumperka kroči kroz neobični, složeni svijet Pavle Horákove.
A pripovjedačica, junakinja i glasnogovornica autoričinih zapažanja odaziva se na ime Ada Sabová, znanstvenica je u tzv. Zavodu za interdisciplinarne studije čovjeka te radi na znanstvenom projektu u kojem istražuje teoriju “subjektivne percepcije uzajamne vizualne kompatibilnosti”, odnosno brojčanom iskazivanju točnosti automatske simpatičnosti jedne osobe drugoj, i to samo na osnovu crta i izraza lica. Postupno, međutim, saznajemo kako je gospođica Sabová zapravo obdarena izvanrednim talentom za stvaranje teorije o svemu.

Opisi Adinog radnog mjesta, kao i njegovih zaposlenika zvuče gotovo satirično, pa tako za jednog od kolega, Ivana Mrázeka, kaže kako mu se “u akademskoj sferi isplati metoda minimalno uloženog napora, a njegovu kamuflažu uistinu nitko od nadređenih nije prozreo. Nitko nije doveo u pitanje njegov radni moral, rezultate istraživanja, publikacije ni stil poučavanja. Pa zašto bi to i radio? Svatko se radije drži po strani – što kad bi netko za osvetu previše propitivao njihove rezultate. Kod nas u Zavodu to tako funkcionira već nekoliko godina.”

S druge strane, romanom se od samog početka provlači relativno ozbiljno pitanje o načinu percepcije stvari koje bitno utječu na nas i doživljaj svijeta koji nas okružuje, no izmiču području interesa “ozbiljne” znanosti, pa sama pripovjedačica Ada priznaje kako “ništa od toga ne može napisati u svom znanstvenom radu.” I sam je obrazovni sustav, cjelokupno školovanje, primjećuje, odavno neusklađeno s razvojem društva. “Roditelji i država imaju prešutni dogovor da škole služe ponajprije za odlaganje djece; svrha im je da interniraju djecu kako bi ih roditelji mogli zadržati, a oni koji nisu motivirani i nadareni, u školi će naučiti samo da ništa ne vrijede.” Da smo svi mi “ono što je u nas pohranjeno, a da je sve ostalo poza ili deformacija”, dokazuje Horáková svakom stranicom romana čiji je ritam savršeno ugođen mehanizam u kojem svoj obol čudnovatosti daje ponavljajuće vrijeme – 22:23, popraćeno metaforom mijena mjeseca koji iznad Praga ponekad stoji na nebu kao “implantat za grudi” ili “polovica teniske loptice”, ponekad se “ispuhan probija u sobu kosim prugama svjetla“, a katkad na “jugu iznad obzora sjedi u obliku slova D”. Kao veliki, blistavi simbol Davne ljubavi. “Kao Debil.”

“Kada sam u taksiju pogledala na telefon, bilo je 22:23. Kakav besmisleni vremenski podatak. Još od doba kada smo kod kuće imali prvi videorekorder s digitalnim datom, svaki bi mi put u to vrijeme oči zapele za nj. Da je barem 22:22, shvatila bih to kao dražestan kuriozitet. Ali ovo je samo čudno.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)

Pavla Horáková svoju je glavnu junakinju “iskoristila” kao savršeni medij za mobiliziranje misli vodilje “Teorije čudnovatosti” – stvaranje ozračja stalnog balansiranja između znanstvenih činjenica i metaforičkih opisa. Čini to onako kako smo navikli od većine čeških pisaca kojima je, valjda, prirođen taj neopterećen, ležeran smisao za humor. Jer, kako drukčije objasniti savršenu paralelu intimnosti i ogoljenog gradiva sa sata biologije koju autorica povlači utvrđujući kako se “kada se dvoje ljubavnika upozna, zaruče i njihove kolonije bakterija”, a “pri poljupcu dvoje ljudi sjedinjuju dva zoološka vrta”.

“Navodno u organizmu imamo nekoliko kilograma bakterija. Utječu na naše ponašanje, upravljaju našom takozvanom slobodnom voljom. Možda nas jedne drugima privlače njihove evolucijske potrebe, a ne naše jedinstvene karakteristike.

***

Primijetila sam da se nakon prve zajedničke noći s novim partnerom oboje budimo s čistim dahom. Kao da se tijekom noći dogodio dvostruki genocid.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)

Nesumnjivo je kako vlastiti život pripovjedačice Ade Sabove postaje svojevrsnim eksperimentalnim uzorkom, polazišnom točkom za pokušaj razumijevanja ljudi koji je okružuju: roditelja koji žive odvojeno da bi se tajno sastajali, složene obiteljske povijesti, ali i pokušaja odgonetanja razloga iz kojeg je privlači nepoznati muškarac, sin njezine kolegice s posla čiji nestanak, odnosno Adin pokušaj razrješenja istog postaje spirutus movens čitave priče i glavna teorija. Pripovjedačica je istodobno cinična, hladno racionalna, ali i ranjiva, podložna raznim pseudoznanstvenim teorijama, što samo pokazuje koliko je fenomena ostalo nedostižno egzaktnoj znanosti. Pokušaji njihova objašnjenja ostali su zaglavljeni u rubrikama “vjerovali ili ne” ili pak “istina je negdje tamo”, sve dok dobar dio njih Pavla Horáková nije razradila tako domišljato da je čitatelju pružila mogućnost čitati nešto za što nije mislio da bi moglo biti izrazivo književnim jezikom. Pokušala je “s pomoću egzaktnog aparata izraziti nešto što je tekuće, savitljivo i ima još nekoliko drugih razina.”

Pisanje Pavle Horakove pronicljivo je, humoristično i osebujno, a čitatelju je ukazana čast ne pročitati još jedan dobar roman, već, samim time što je ljudsko biće, biti i njegovim dijelom. “Teorija čudnovatosti” je, prije svega, roman o prirodi čovjeka, a od njega nema čudnovatije pojave na ovom svijetu.

“Svi smo mi negdje u spektru ludila. A onaj tko nikad nije poludio, ne zna što je život. Samo je dobro znati kako se vratiti natrag.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)

Naziv djela: “Sedam praznih kuća”

Ime autora: Samanta Schweblin

Naziv izvornika: “Siete casas vacías”

Sa španjolskog prevela: Ela Varošanec Krsnik

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Nasred spavaće sobe na tepihu potrbuške leži mama. Posuda za šećer stoji na komodi, pokraj njezina sata i narukvica, koje je očito skinula. Raskrilila je ruke i noge, i na tren se zapitam postoji li neki način da se zagrle tako neobično velike stvari kao što je jedna kuća, je li to ono što mama pokušava.”

(ulomak iz priče “Ništa od svega toga”, zbirka “Sedam praznih kuća”, Samanta Schweblin)

Svatko od nas je pomalo voajer. Iako se silno volimo držati one krilatice o gledanju svojeg posla i življenju vlastitog života, omakne nam se katkad pogled kroz razmaknute zastore tuđe kuće, škicnemo s vremena na vrijeme u susjedovo dvorište, odlutamo okom do nečije terase ili balkona. No, tu povlačimo crtu. Ili bolje rečeno, nevidljiva crta, granica povlači nas. Tuđi je prostor poput dijela tijela osobe kojoj pripada. Nešto posve intimno i skriveno; naša ljuštura u kojoj kraljujemo sigurni od svijeta. Naša kuća diše, živi i promatra. Pati i osuđuje. Voli i zamjera. U njoj se rađa, umire i silazi s uma. Čak i kada ostane prazan, taj isti prostor, ta ista kuća i dalje živi. U njoj ostaju sjene i odjeci njezinih nekadašnjih stanara i pričaju priču.

Kroz sedam nas je priča i sedam takvih praznih kuća provela argentinska spisateljica Samanta Schweblin koja, uglavnom u prvom licu – onom glavnog junaka, pripovijeda nenametljivo, bez oštrih obrata i drame. Njezina je tehnika naracije usporediva sa slikarskim chiaroscurom – blagi, a opet zastrašujući prijelazi svjetla u sjenu koji svakoj od priča daju novu, posebnu dimenziju – onu u kojoj se isprepliću složeni obiteljski odnosi, ludilo i stvarnost. U Sedam praznih kuća Schweblin je odstupila od opipljive strave. Utkala ju je u naizgled veličanstveno realistične priče, stvarnosti pristupajući kroz fantazmagorično, a fantastičnom kroz mračnu realnost. Osjećaj nelagode za čitatelja je konstantan i nemoguće ga se osloboditi; u središtu svake od priča krije se i mala samozadovoljna poruka same autorice proizašla iz sjajne sposobnosti Samante Schweblin (već viđene u prethodnim uratcima – Nit koja nas veže i Sezona kentukija, op.a.) da kirurški precizno secira okruženje svojih likova te analizira sve njegove slojeve na način koji je, kako je već rečeno, i realističan i maštovit: tako, primjerice, u prvoj priči (ili spretnije rečeno, kući) i autorici ovih redaka jednoj od najdojmljivijih, nazvanoj Ništa od svega toga, kći prati majku na njezinim opsesivnim invazijama i prisvajanjima tuđih domova i predmeta koje, nakon što ih uzme iz nečije kuće, zakopava u dvorište vlastite, dok u četvrtoj, Pećinsko disanje, glavna junakinja, kontrolom opsjednuta starica Lola, koja, izrađujući beskrajne popise i pakirajući svoje i suprugove stvari u kutije ne bi li lakše i brže prizvala smrt, svojoj ranjivosti daje izvjesnu dimenziju zla. Svoj život svodi na beskonačno ponavljanje; život se pretvara u labave, razvezane krajeve vezica koji se više ne mogu dovoljno stegnuti, a repetitivnost njezina bivanja prožima se s odsutnošću sjećanja. Sjećanje se pakuje u mnogobrojne kutije koje guše kuću, ispunjavajući je od poda do krova. Paradoksalno, što ih je više, to se kuća doima praznijom, a sva ta simbolička ponavljanja – popisi, kutije, predmeti, mrtva djeca, propali brakovi, samoća, paranoja… – postaju metronom koji u glavama čitatelja udara nezdrav ritam. Onaj u kojem disanje postaje tek neizbježna tjelesna potreba, iskonski i pećinski hroptaj velikog pretpovijesnog čudovišta, žderača sjećanja unutar glavne junakinje.

Sve priče, neovisno o snazi poruke koju nosi svaka od njih, pozivaju na razmišljanje i uspijevaju smjestiti čitatelje u cipele svojih junaka težeći vjerno prikazati način na koji životne tragedije utječu na njihovo psihičko zdravlje, no bez (pr)osuđivanja samog društva. Naime, Schweblin nam bez ustručavanja servira likove čije slabosti proizlaze iz proživljenih trauma te načine na koji se pokušavaju nositi s posljedicama. U svakoj od priča u Sedam praznih kuća uvijek postoji izvjesna anomalija, ponašanje koje, iako već viđeno, nikada nije lišeno svog zlokobnog dijela; to je osjećaj kako “…oči Djedova Božićnjaka nisu nacrtane točno u udubljenjima za oči, gdje bi trebale biti”. Samanta Schweblin pisac je koji na krajeve svojih priča ne stavlja točku, već dodaje još dvije. Mogućnosti njihova shvaćanja mnogobrojne su, no osjećaj je uvijek isti. Nešto nije kako treba u svijetu koji se čini upravo onakvim kakav bi trebao biti.