Recenzija: “Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld

Naziv djela: “Večernja nelagoda”

Ime autora: Marieke Lucas Rijneveld

Naziv izvornika: “De avond is ongemak”

S nizozemskog prevela: Svetlana Grubić Samaržija

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Naklada Ljevak

“Je li tvoj brat stvarno mrtav ili je smrt tvoj brat?”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Gubitak bliske osobe nalik je gubitku dijela tijela, radikalnoj, bolnoj amputaciji. Iako nepovratno odvojen od cjeline, nevidljiva prisutnost tog odstranjenog dijela i dalje lebdi nad ožalošćenima, fantomska bol smješta se na prazna mjesta za stolom, a predmeti i odjeća preminulog od nosivih, uobičajenih stvari odjednom postaju simbolima praznine, nečega što više nikad neće ispunjavati svoju svrhu, no i dalje mora biti tu, dati fizički oblik ljudskoj boli.

Kad Matthies, najstarije dijete u obitelji Mulder, kližući propadne kroz led, u hladne dubine sa sobom povuče i one koji su ostali iza njega – oca, majku, brata i dvije sestre. Ne doslovce, naravno. Oni i dalje šutljivo sjede za kuhinjskim stolom, poput kakvih živih lakrimatorija, posuda za suze iz kojih se već prelijeva, no poklopac se i dalje pritišće i steže, komprimirajući bol do točke pucanja.

“Okrećem se na madracu koji je bio Matthiesov i liježem na trbuh… Na sredini madraca je udubina, otisak tijela mojega brata, to je oblik smrti, i kako god ja okrenem ili položim madrac, udubina ostaje udubina u koju ja ne želim upasti.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Memento mori.
Smrt postupno nagriza svijet živih – mrtvi Matthies skriva se u crvenoj jakni koju od trenutka bratove smrti njegova sestra, desetogodišnja Jas, više ne skida; tumba se u džepovima koje ona neumorno puni svime što joj dođe pod ruku (održavaju li svi ti predmeti njezinu vezu sa stvarnošću ili su balast koji je postupno vuče na dno, u mrkli mrak poput onog crnog jezerskog, Matthiesovog?); nijemo pati u očima životinja koje ubija brat Obbe; u otkrivanju seksualnosti na nerijetko opasne načine u kojima uz stariju sestru i brata, sudjeluje i najmlađa sestra Hanna. Svi se oni na svoj način nose s tugom, vise na rubu ogromne provalije gubitka čiji bezdan svakim danom izgleda sve manje strašan – dolje je smrt i ništavilo, prostor bez one boli s kojom ne znaju što činiti.

Djevojčica Jas glavni je pripovjedač u Večernjoj nelagodi. Njezina je tuga za bratom poprimila oblik crvene jakne ispod koje skriva srce “u koje nitko nije proniknuo”. Otac i majka tek su “dogorjele svijeće”, daju onoliko svjetlosti koliko je potrebno da ne izgube put do još jednog svitanja, još jednog dana u kojem su propustili primijetiti potpuni raspad djece koja su im preostala.

“Otac i majka ne vide naše tikove. Ne shvaćaju jednu stvar: što je manje pravila, to ćemo ih mi sami izmisliti više.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Majka odabire postupno propadanje – opsesivno usisava, sve manje konzumira hranu, sve više samu sebe. Otac, koji, kako utvrđuje Jas, “iza rebara nema srce, prije jamu za gnojnicu”, utjehu pronalazi u farmi i kravama – stajski gnoj koji mu otpada s cipela je poput one staze od mrvica iz bajke o Ivici i Marici – pomaže mu da se vrati kući – domu koji to, doduše, više nije, ali je jedini kojeg poznaje.
Jas zapravo ne bira ništa. Načini borbe s gubitkom pronalaze nju. Ona zadržava stolicu, pribadačom probada pupak, drži dah dok ne padne u nesvijest, u kutiji ispod kreveta skriva dvije žabe krastače, ružna bradavičasta utjelovljenja nade – ako one uspiju preživjeti i množiti se u neprirodnom, nametnutom okruženju kartonske kutije, možda ima nade i za nju, njezine roditelje, brata, sestru.

“Moje je srce u majčinu trbuhu bilo važno devet mjeseci, ali otkako više nije ondje, nikoga nije briga ima li dovoljno otkucaja u minuti, nitko se ne uplaši kad nakratko zastane ili kad počne brzo kucati od straha ili napetosti.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Bogobojazna obitelj Mulder upravo je u Svevišnjem pronalazila utjehu, majka je preživjelu djecu učila kako je svaka zvijezda jedno umrlo djete, a da je ona najljepša Matthies, no utjeha se gubi u beznađu iza Jasine crvene jakne – ona shvaća kako nebesa zapravo nisu ništa drugo doli masovne grobnice.

“Tako sam otkrila da vjeru možeš izgubiti na dva načina: neki ljudi izgube Boga kad pronađu sebe, a drugi opet izgube Boga kad izgube sebe. Mislim da ću ja spadati u ove druge.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Autorica Marieke Lucas Rijneveld je u Večernjoj nelagodi na savršen način obducirala tugu. Izvadila je svaki organ oštećen gubitkom i izložila ga krvavog, neuljepšanog, izmučenog, tako još jednom podsjetivši koliko duboku raku može iskopati bol, pa učiniti da i živi umremo, a da toga nismo niti svjesni.
Rijneveld surovo i nevjerojatno bolno pokazuje kako je najubojitija ona tuga o kojoj se ne razgovara, koju se hrani tišinom sve dok se ne pretvori u čudovište koje će proždrijeti sve. Jer, “smrt nema obitelj, zato uvijek traži novo tijelo, kako ne bi bila usamljena. A kad ta osoba dospije pod zemlju, nastavlja tražiti…Jedini je način da onesposobiš neprijatelja taj da ga učiniš svojim prijateljem.” No, može li se prijateljevati sa smrti, a ostati živ?

Pisati o smrti i gubitku, kao i čitati o njemu, uvijek je duboko osobno iskustvo. Naime, poznato je svakome od nas i, koliko god ga puta doživjeli, gubitak bliske osobe jedina je stvar na svijetu na koju tijelo i um uvijek reagiraju jednako, kao da se s tom vrstom boli susreću po prvi put. Nema naučenog i naviknutog. Tama ostaje dok sami ne pronađemo razlog za upaliti svjetlo. Rijneveld je i sama iskusila takav gubitak. Kad joj je bilo tri godine, njezin je dvanaestogodišnji brat stradao kada ga je na putu od škole do obiteljske farme udario autobus. Marieke je oko svoje boli podignula zidove. No, ne tišine, već one od knjiga. Večernja nelagoda jedna je od njih – ona je manifest jedne tragedije, ona je tama kroz koju svjetlo nije uspjelo prodrijeti, u kojoj se iz ranjive perspektive djeteta progovara o temi koja je jedna od najtežih za pojmiti svakome od nas – prolaznosti i neminovnosti smrti.

“Ima ljudi koji se uplaše svojeg trenutka, živjeli su za njega, ali kad ga dožive, onda to ipak bude neočekivano. Ja ne znam kad će doći moj trenutak, samo znam da ću tada na sebi imati svoju jaknu.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Naziv djela: “Ubuntu za svaki dan”

Ime autora: Mungi Ngomane

Naziv izvornika: “Everyday Ubuntu”

S engleskog prevela: Radha Rojc-Belčec

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“Moja je ljudskost neraskidivo povezana s tvojom.

(nadbiskup Desmond Tutu o biti Ubuntua)

Ja jesam zato što ti jesi – malo je koja životna filozofija autoricu ovih redaka dotaknula kao što je to učinio ubuntu, afrička mudrost o povezanosti s drugim ljudima. Prepoznajući unutrašnju vrijednost svakog čovjeka, ubuntu nas uči vještini “hodanja u tuđim cipelama“; zamišljanja samog sebe u položaju drugog, a sve s ciljem razvijanja suosjećanja i razumijevanja – osobina kojih današnjem svijetu pandemija i kaosa zabrinjavajuće nedostaje. Vjerovati da su svi ljudi dobri čini se potpunom utopijom – kako, naime, iz čovjeka našeg svagdašnjeg iscijediti kap dobrote kad svi plivamo u oceanu ispod čije površine žive čudovišta nasilja, rata, gladi, siromaštva, bolesti?
Dobitnik Nobelove nagrade za mir, nadbiskup Desmond Mpilo Tutu, koji se smatra jednim od najznačajnijih promicatelja ubuntu filozofije i kroz čiju je prizmu prvo sagledao južnoafričko društvo, a poslije preuzeo važne zasluge za promicanje iste među političarima, aktivistima i znanstvenicima širom svijeta, svojim je djelovanjem uspio dokazati istinitost izreke da ćemo, kad odlučimo gledati dobro u drugim ljudima, na kraju isto pronaći i u sebi. Krenuvši od apartheida kao jednog od najgorih sustava rasne segregacije, stvorenog pod snažnim utjecajem rasizma i protestantskog fundamentalizma, koji je ne samo sprječavao poistovjećivanje rasa jednih s drugima, već i međusobno iskazivanje solidarnosti i empatije, Tutu je nastojao u svijet odaslati poruku kako je apartheid ljude učinio manje čovječnima, neuspješnima u pokušaju međusobnog dijeljenja moći, bogatstva, zemlje, životnih prilika. Jedna je rasa podređena drugoj, crnci su manje vrijedni od bijelaca – iako bi se na prvi pogled moglo učiniti kako su na gubitku bili jedino oni tamne boje kože, a bijelci povlašteni i zaštićeni, Desmond Tutu tvrdio je kako je apartheid jednako naudio svima – crncima je oduzeo prava i mogućnosti, a bijelcima priliku postati moralnijima i humanijima.

„Bez opraštanja nema budućnosti.“

(Desmond Tutu)

Mungi Ngomane, unuka nadbiskupa Desmonda Tutua, u svojoj je knjizi “Ubuntu za svaki dan” slijedila stope svog djeda, u četrnaest jednostavnih, a mudrih pouka južnoafričkog naroda podsjećajući kako nije naša neovisnost ono što nam daje dostojanstvo – mogućnost ostati ono što jesmo, već radije naša međuovisnost, sposobnost suosjećanja i suradnje jednih s drugima, priznavanja vlastite ranjivosti te prihvaćanja raznolikosti i opraštanja kao osobine snažnih.
Nitko ne zna sve, ali svatko zna nešto, kaže stara afrička poslovica i upravo je to jedna od najsnažnijih grana velike, velikodušne krošnje ubuntua – međusobna povezanost, doprinos svakog od nas jednoj velikoj društvenoj cjelini koje zapravo niti ne može biti ako svi nismo prožeti osjećajem ljudskosti kao zajedničke vrijednosti, nečeg neraskidivo povezanog s našim opstankom. Nerijetko zaboravljamo i kako je vrijeme najveći i najmudriji učitelj, pa se često tražimo u njemu, umjesto da ga pronađemo u sebi. Čineći dobro za druge. Jer, svaki, pa i najmanji kotačić, neophodan je dio bez kojeg se veliki mehanizam ne može pokrenuti punom snagom. Kad naučimo biti maleni jedni pred drugima, a opet cijeniti veličinu svakog od nas, tad ćemo znati da je ubuntu našao put i do našeg srca.

“Ako mislite da ste premaleni da biste nešto promijenili, onda nikad niste proveli noć s komarcem.

(Afrička poslovica)
Recenzija: “Ubuntu za svaki dan”, Mungi Ngomane
Recenzija: “Puding od vanilije”, Vedrana Rudan

Naziv djela: “Puding od vanilije”

Ime autora: Vedrana Rudan

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

Kad Vedrana Rudan napiše knjigu, sjena se dežurnih dušobrižnika nadvije nad istu, pa uslijede njihove beskrajne tirade o moralu, vulgarnosti, provokaciji, “trabunjanju” isfrustrirane žene. A prava istina nam, preko sedam mora i sedam gora, maše crvenom krpom ispred nosa, sretna što je na papir ispala baš iz pera Vedrane Rudan. Ovog ju je puta Rudan umočila u puding od vanilije, izvana privlačan, mirisan i pun slutnje slatkoće, a kada u njega zabijemo žlicu, iscuri mu žuta neuredna utroba, pa mu ni taj okus više nije tako besprijekoran i ušećeren.
No, baš je takav i život – nesavršene teksture i okusa, teško ga se guta kad ga serviraju kurviši, četnici, ustaše, feministice, NATO, politika i kurve (između ovih potonjih katkad stoji znak jednakosti preko kojeg trče saborski zastupnici, biskupi, licemjerni svećenici koji se kriju iza odora i odore koje se kriju iza svećenika, javne ženske i privatni ljubavnici), no Rudan o njemu progovara upravo onako kako od nje i očekujemo – bez zadrške. Ne važe riječi, ne bira ih i ne premeće kao jabuke na tezgi, pa onu trulu gurne ispod ostalih da je netko drugi pronađe. “Ona kuži vrijeme u kojem živi”, pa onako usput, između redaka natukne i nama da bismo ga i mi trebali kužiti, da bismo i mi trebali iščupati glavu iz pijeska ili iz svoje ili tuđe stražnjice ili gdje je već najradije gurnemo kada se trebamo suočiti sa svijetom koji nas okružuje.

„Korona nije bauk zato što je hrvatska demokracija u nama ubila empatiju. Jebe se nama za mrtve dok smo mi živi. Neće nas.“

(“Puding od vanilije”, Vedrana Rudan)

Tjera nas Vedrana Rudan da se i mi malo naljutimo, da shvatimo kako “u ovoj septičkoj jami ne misle svi ljudi isto jer im se razlikuju pozicije, pa onda i percepcija”, da je glasački listić ujedno i test inteligencije, pa kad idući put damo glas tamo nekim “bahatim, bešćutnim, nažderanim spodobama” budemo svjesni kako ti, “kad ostaneš bez svega, ostane samo krik“. Krik koji Rudan koristi promišljeno i britko – nije to neka neartikulirana buka, kakofonija kuknjave i kritika bez pokrića. To je krik koji te ubode pod rebra, opali te u stražnjicu koja izviruje dok je glava u pijesku, prodrma te usred dokonog drijemeža ispred televizora na kojem se na svim kanalima vrti život koji nam režira netko drugi, pa se probudiš namjerno sje..n u slučajnoj državi.

„Prepoznajmo se. Spoznajmo istinu. Svatko od nas ima svog crnca, svatko od nas nekome je crnac. Tako je bilo, tako će ostati dovijeka. Srećom, zahvaljujući upravo činjenici da smo to što jesmo, “dovijeka” nam kuca na vrata. Ubit će nas požari, poplave, otapanje ledenjaka, paklene vrućine, ledene zime. Kad nestanemo, Zemljom će najzad zavladati Mir. U međuvremenu će neki marširati i sanjati, sanjati…“

(“Puding od vanilije”, Vedrana Rudan)

“Puding od vanilije” je savršen desert na kraju. Gorčina i ružnoća uvaljana u slatku kremu. Najveća zla uvijek su dolazila u primamljivim pakiranjima – Pandorina kutija, Trojanski konj, obećanje demokracije i ljudskih prava, rad koji oslobađa. Mora biti privlačno, imati trešnju na vrhu, da bi ga se konzumiralo, poželjelo. Vedrana Rudan servirala nam je “Puding od vanilije” u svom prepoznatljivom stilu i svakim zalogajem koji smo progutali dokazala kako “slobode nema osim za onih tridesetak čudovišta u tamnim odijelima ili trapericama koji vladaju svijetom”, ali i u amanet ostavila jednostavnu činjenicu kako je život samo jedan i kad ga odlučimo živjeti prema tuđim pravilima, već smo ga odavno napustili.

Naziv djela: “2020. dnevnik”

Ime autora: Lana Bastašić, Luiza Bouharaoua, Rumena Bužarovska, Nikola Nikolić, Danilo Lučić, Dijana Matković

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Shvatila sam da sam ja ta koja je došla na ideju ovog dnevnika i iscimala petoro ljudi da se priključe, a sad ne znam šta da pišem. Život mi je uglavnom dosadan, zato više volim da izmišljam priče.

(Lana Bastašić, subota 4.1.2020.)

Kada je u rujnu, na zagrebačkom Festivalu svjetske književnosti, predstavljena knjiga “2020.”, zajednički dnevnik u kojem je šest regionalnih pisaca mlađe generacije – Lana Bastašić, Luiza Bouharaoua, Dijana Matković, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić i Nikola Nikolić, na inicijativu Bastašić počelo pisati zajednički dnevnik u kojem je svatko od njih zabilježio – dokumentaristički, poetično, intimno, rezignirano, angažirano, frustrirano…, odnosno na sve one načine na koje se možemo obratiti jednom dnevniku – svoje doživljaje u dodijeljena im dva mjeseca, pred čitateljskom se publikom stvorio jedinstven zapis. Dnevnik i itinerar različitih osobnosti, različitih sredina i percepcija stvarnosti iz svoje je utrobe na svjetlo dana iznio 365 bilješki, po jednu za svaki dan godine čiji početak nije, kako za autore, tako niti za bilo koga od nas, dao naslutiti pandem(on)ijski kaos korone i promjenu koju će isti donijeti nama i svijetu koji nas okružuje.
Upravo je time “2020.” još posebnija. Od siječnja do prosinca autori prolaze preobražaje na razini mikrokozmosa u kojima nam se obraćaju, bivajući katkad sitničavim kroničarima vremena nataloženog na marginama godine koja se polako približava svome kraju, a katkad malodušnim “statistima u loše napisanom filmu katastrofe” (Bastašić, srijeda, 8.7. 2020.).

“Stabilna psiha će alarmirajuće podsetiti da granica između dobra i zla nije ni propustljiva ni porozna. Zabrane koje poštujemo deo su armature stubova na kojima opstaje ljudska civilizacija. Jer ona počinje upravo onim što je psihopatama zauvek uskraćeno – saosećanjem.

(Danilo Lučić, petak, 8.5.2020.)

Autori svoje pripovijedanje smještaju u kontekst vremena u kojem ono nastaje, a opet su od tog istog konteksta na trenutke toliko odmaknuti da nam se čini kao da lebde iznad vlastitih tijela i vlastitih rečenica pokušavajući si te bestežinske udove svezati Arijadninom niti smisla u svijetu koji srlja u apsurd i besmisao. Sudaraju se sa stvarnošću u toj “godini neugodnih prvih susreta, čak i s ljudima koje voliš, najviše s onima koje voliš jer najednom nije sigurno da ih zagrliš” (Luiza Bouharaoua, subota, 22.8.2020.). Nastoje se, kako Nikola Nikolić utvrđuje, prepustiti “uhodanom nizu događanja”, no stvaralačke su krize i nadahnuća iznenada sapeti u okove pandemije, izolacija, pooštravanja i ublažavanja mjera. Koristeći odjednom nametnutu nužnost socijalne distance, katkad se distanciraju i od samih sebe te stvaraju tako posve novu dimenziju stvarnosti, onu u kojoj se svijet okrenuo naopačke, pa je posve prirodno tako ga i promatrati.

“Onda se opet sjetim da je dosada antipod stresa i OK sam s njom. Konstelacija idealna za pisanje. Kad te život pusti na miru, tek onda možeš o njemu pisati.

(Dijana Matković, četvrtak, 3.12.2020.)

Iako bismo možda očekivali kako će ovako ciljano aranžirana dnevnička proza povremeno upadati u zamku nekakvih špranci, umjetno izazvanih “ispovijesti” ili forsiranog detaljiziranja svakodnevnica svakog od autora, to se, srećom, nije dogodilo. Svaki od šestoro pisaca uspio je zadržati spontanost i fluidnost u svom narativu, čak i u onim dijelovima iz kojih se može naslutiti kako je nadahnuće na trenutak izgubilo kompas. Koliko su iskreni u svojim malim dnevničkim šaputanjima bili, znat će samo autori, no nas čitatelje to ionako ne bi trebalo previše dirati, jer je osnovni cilj postignut. Naime, jedna je godina, odjednom postavši vrtlog kaosa i testni poligon čovječnosti i razuma, kroz oči, uši i pera šestoro mladih autora zauvijek dokumentirana i zarobljena u papirnatom i ukoričenom vremenskom stroju.

“Sutra mi je rođendan, počinje cijela jedna nova godina. U njoj ćemo živjeti. Nisam vidjela, ali vjerujem.

(Luiza Bouharaoua, subota, 29.2.2020.)
Recenzija: “2020. dnevnik”, Lana Bastašić, Luiza Bouharaoua, Rumena Bužarovska, Nikola Nikolić, Danilo Lučić, Dijana Matković
Recenzija: “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, Olga Tokarczuk

Naziv djela: “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”

Ime autora: Olga Tokarczuk

Naziv izvornika: “Prowadź swój pług przez kości umarłych”

S poljskog preveo: Mladen Martić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Mislim da svatko od nas, gledajući svoj Horoskop, osjeća veliku podvojenost. S jedne strane je ponosan što se na njegov individualni život otiskuje nebo, kao poštanski žig s datumom na pismu, tako je označen, jedini od svoje vrste. Ali je to istodobno i utamničenje u prostoru, utetovirani zatvorski broj. Ne može se od toga pobjeći. Ne mogu biti netko drugi nego što jesam. Strašno. Više bismo voljeli misliti da smo slobodni i da se u svakom trenutku možemo stvoriti iznova. I da naš život potpuno ovisi o nama. Ta veza s nečim tako velikim i monumentalnim kao što je nebo sputava nas. Radije bismo bili mali, tada bi naše pogreške postale oprostive.

No ja sam uvjerena da treba podrobno upoznati našu tamnicu.”

(“Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, Olga Tokarczuk)

U neimenovanom poljskom selu u dolini Kłodzko, na području nazvanom Visoravan, “podalje od ostatka svijeta”, živi sredovječna Janina Duszejko, bivša graditeljica mostova, borac za prava životinja, zagrižena vegetarijanka i junakinja romana “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” poljske književnice i Nobelovke Olge Tokarczuk. U toj je “nedođiji” Češka, skrivena iza nejasne, no bliske granice – “iza planina preko kojih se zračne mase prelijevaju sa zapada na istok”, za Duszejko tek neobična, neodređena utopija. No, ako su državne granice nepouzdane i dvojbene, podjele Janine Duszejko su apsolutne, u njezinom je svijetu dobro i zlo jasno razgraničeno. Između njih se, međutim, otvorio jaz. Provalija u kojoj leže ubijene životinje, krvava životinjska trupla, glave srna i samozadovoljni lovci koji pod zaštitom svetog Huberta dobivaju blagoslov, dozvolu za ubijanje, ostavljajući Duszejko neprestano nezadovoljstvo i prigušenim gnjevom ispunjene dane u kojima policiji piše beskrajne, sizifovske prijave o apsurdu i okrutnosti lova.

Lovačka kultura u malenom selu glavna je meta njezina bijesa i Duszejko si, u pokušajima sprječavanja ili zabrane takvih aktivnosti, nerijetko priskrbljuje epitet lokalne luđakinje. Njezino neumorno nezadovoljstvo praćeno je nepoznatim Boljkama koje ju s vremena na vrijeme svladavaju, snomoricama u kojima je posjećuju mrtvi i danima u kojima je napuštaju živi. Njezini su susjedi licemjeri i lašci, a sunce, životinje i telefonski signal kao svojevrsno utjelovljenje njezinih nikad ostvarenih htijenja, neprestano se gube i lutaju preko granice, prema toliko idealiziranoj Češkoj, zemlji u kojoj ljudi probleme rješavaju staloženo, u kojoj čak niti jezik kojim se govori nije pogodan za svađanje. Upravo stoga kad se u šumi, na rubu divljine, u lovačkim zamkama i ugušeni hruštevima počnu pojavljivati leševi mještana, Janina Duszejko još jednom obavještava policiju, iznoseći svoju teoriju o tajanstvenim ubojstvima, ali i o osveti životinja, o animalnom sudu koji preuzima pravdu u svoje ruke. Njezina je opsesivna subjektivnost i pokušaji prokazivanja počinitelja pribijaju na stup podsmijeha, a nesposobnost prihvaćanja tradicionalne, uvriježene hijerarhije između ljudi i životinja čitavu pripovijest odvodi u smjeru koji se ponešto odmiče od klasičnog whodunnit romana. Naime, živopisni nas jezik Olge Tokarczuk usmjerava tamo gdje mašta ili empatija ne mogu dospjeti; u njemu je osveta antropomorfna; Janina, unatoč svom diskutabilnom spiritualizmu i Hipotezama, uvjerljiva i izrazito principijelna, a čitavo djelo svojevrsna oda prirodi koja djeluje isključivo kroz lik Janine Duszejko.

“Smatram, naime, da je ljudska psiha stvorena da nas obrani od sagledavanja istine. Da nam ne dopusti izravno sagledati mehanizam. Psiha je naš obrambeni sustav – skrbi za to da nikada ne pojmimo ono što nas okružuje. Bavi se uglavnom filtriranjem obavijesti, i pored toga što su mogućnosti našega mozga goleme. Jer to se znanje ne bi dalo podnijeti. Svaki se pa i najmanji djelić svijeta sastoji od patnje.”

(“Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, Olga Tokarczuk)

Naposljetku, kontroverza je – ili barem razlog za raspravu – skrivena i u naslovu djela: “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” citirani je stih filozofa i pjesnika Williama Blakea (čiji stihovi prethode i svakom poglavlju) i koji je u svojoj poeziji zaokupljen štovanjem nevinosti prirodnog svijeta, ali, u konkretnom stihu, i sposobnošću napuštanja prošlosti, oranja novih brazdi u kojima će kosti davnih pogrešaka ostati kao nijemi podsjetnici, putokazi ka novim počecima. Spajajući Janinu i Blakea, Tokarczuk uspijeva povezati Blakeovu oštru osudu ljudskog zadiranja u prirodu s Janininim užasavanjem nad lovom i ubijanjem životinja i sablašću čovjekove potkupljivosti i zlobe u poljskoj divljini.

“I možda bi sam Blake, da je živ, vidjevši to, rekao da postoje takva mjesta u Svemiru gdje nije došlo do pada, gdje svijet nije okrenut naglavce i ostao je Raj. Tu se čovjek više ne vodi pravilima uma, glupima i krutim, već – srcem i intuicijom. Ljudi se ne prelijevaju iz šupljega u prazno, već čine nevjerojatne stvari služeći se maštom. Država prestaje biti okov, svakodnevna nevolja, i pomaže ljudima da ostvare svoje snove i nade. A Čovjek nije nikakav zupčanik u sustavu, uloga, već slobodno Biće.”

(“Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, Olga Tokarczuk)

Naziv djela: “Bowie. Život u slikama”

Ime autora: María Hesse, Fran Ruiz

Naziv izvornika: “Bowie. Una biografía”

Sa španjolskog prevela: Ivana Glavaš Bakija

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Naklada Iris Illyrica

“Kad si mlad, zaokupljen si svačime, pa i samim sobom. Kako stariš, tako postane važno samo ono bitno. Na prvom mjestu je ljubav bližnjih, na drugom briga za obitelj, potom slijede prijatelji i nakon njih ostali krugovi, kao valovi na vodi.”

(“Bowie. Život u slikama”, María Hesse)

Kada je 8. siječnja 1947. u londonskom Brixtonu rođen David Robert Haywood Jones, na površinu su ovozemaljskog svijeta pale i svjetlucave čestice zvjezdane prašine koje će godinama poslije stvoriti umjetnika kojeg je svaki Zemljanin upamtio pod imenom David Bowie. Ili kao Ziggyja Stardusta, panseksualnoga izvanzemaljca crvene kose i prodornog pogleda koji je svoje “ideje otuđenosti i prolaznosti” odlučio pobijediti onako kako je jedino znao – ekscentričnošću svojstvenom samo istinskim umjetnicima i pomicanjem granica tijela i uma do krajnosti. Promiskuitetnost i uživanje u drogama s godinama su istrošile Bowiejevo tijelo (prema jednom biografu, navodno je tijekom godina pretrpio čak šest srčanih udara), no um je, čak i kad je razuzdan život uzeo svoj danak, ostao netaknut – žeđ za glazbom i stvaranjem nije ga nikad napustila.

Now Ziggy played guitar
Jamming good with Weird and Gilly
And The Spiders from Mars
He played it left hand
But made it too far
Became the special man
Then we were Ziggy’s Band
…”

(“Ziggy Stardust”, David Bowie)

Što napisati o čovjeku kojeg je u dječačkim danima u oko pogodila zvijezda padalica – milijunima svjetlosnih godina udaljen komad svemirskog beskraja ostavio mu je cjeloživotni tjelesni ožiljak (zjenica mu je ostala trajno proširena, op.a.), ali i kozmički žigosao njegovu sudbinu – put od gnijezda do zvijezda?

Rečenica koju je 1975. Bowie izrekao tijekom intervjua Alanu Yentolu u dokumentarcu Cracked Actor“Predstavlja mi zadovoljstvo spoznaja da pomažem svojim obožavateljima da otkriju ličnosti koje nastanjuju njihovu nutrinu” autorima knjige “Bowie. Život u slikama”, Maríji Hesse i Franu Ruizu, vrlo je vjerojatno bila ključ za razumijevanje jedne od najvećih glazbenih ikona našeg doba i premisa od koje su krenuli kad su se upustili u “oslikavanje” njegova života. Na izniman su i ilustratorski izazovan način prikazali brojne Bowijeve osobnosti, alter ega pod kojima je krenuo na putovanje od zdvojnog glazbenika opterećenog obiteljskom prošlošću psihičkih bolesti (tri su njegove tetke, kao i brat bili duševni bolesnici) i traženjem vlastitog identiteta, do rock božanstva. María Hesse, ohrabrena Bowijevim preobražajima, u svoje je djelo uključila iznimne ilustrirane verzije istih tih alter ega predstavivši tako Bowijev životni i glazbeni put na način privlačan i zanimljiv i onima kojima ovaj umjetnik nije dio glazbenih preferencija.

Ovdje nije riječ o tradicionalnoj biografiji, jer takvih je tijekom i nakon Bowiejeva života bilo uistinu mnogo, usredotočenih na osobni, glazbeni ili bilo koji drugi aspekt njegova života i stvaranja. Ova ilustrirana verzija svoju je konačnu svrhu pronašla u nečem drugom – u umjetnosti i žrtvovanju za istu, s obzirom da je umjetnost i sve vezano uz nju bila neraskidivi dio osobnosti Davida Bowieja. Sam Bowie nikad nije napisao memoare, naprotiv. Nerijetko je falsificirao vlastitu prošlost, na izravna pitanja odgovarajući poluistinama i skandaloznim otkrićima, pa se ovakav način predstavljanja jednog, mora se priznati, burnog života, pokazuje najprikladnijim unatoč korištenju prvog lica u pripovijedanju.

Bowiejev život, čak i kad je sažet u slikama, teško je prepričati, no autorima, inače profesoru geografije i povijesti Franu Ruizu te spisateljici i ilustratorici Maríji Hesse, to je uspješno pošlo za rukom. Ova knjiga nije tek oslikani presjek jednog života i karijere, već i priča puna hipnotičke moći, onakva kakvu Zapovjednik Tom, Ziggy Stardust i Lazarus zaslužuju; ona daje svoje viđenje legendarnih fotografija, osoba koje su na ovaj ili onaj način dotaknule život Davida Bowieja te lansira njega samog tamo gdje je oduvijek i pripadao – među zvjezdanu prašinu.

This is Major Tom to Ground Control
I’m stepping through the door
And I’m floating in a most peculiar way
And the stars look very different today

For here am I sitting in a tin can
Far above the world
Planet Earth is blue
And there’s nothing I can do

Though I’m past one hundred thousand miles
I’m feeling very still
And I think my spaceship knows which way to go
…”

(“Space Oddity”, David Bowie)
Recenzija: “Bowie. Život u slikama”, María Hesse, Fran Ruiz
Recenzija: “Nijedne žene sin”, Franck Bouysse

Naziv djela: “Nijedne žene sin”

Ime autora: Franck Bouysse

Naziv izvornika: “Né d’aucune femme”

S francuskog prevela: Jovana Ilić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Vaganar, Sremska Mitrovica

“Priče su kuće od papirnih zidova oko kojih vreba vuk.”

(“Nijedne žene sin”, Franck Bouysse)

Nijedne žene sin pripovijeda o neizrecivom. Čini to glasno i intenzivno, ne trudeći se zlo učiniti podnošljivim, već ga uprizoriti snagom i mračnom ljepotom za kakvu je samo književnost sposobna i koja, iako ne liječi rane, dovoljno pokreće osjetila da preobrazi bol koja ih povrjeđuje.
Posvemašnja tama i surovost koja se provlači mnogim stranicama ovog romana ne umanjuje, međutim, njegovu dirljivost, ne zatire posve svjetlost koja povremeno zatreperi daleko, na kraju dugog, mučnog puta.

“Duša nije ono što ostaje kada umremo, to je ono što odlazi kada više ne možemo gomilati uspomene.”

(“Nijedne žene sin”, Franck Bouysse)

Ovaj bi se roman lako mogao uklopiti u pojam ruralnog noira ili biti pak pripovijest gotičkih razmjera u kojoj drevni dvorci i samostani na noćnom nebu crtaju uznemirujuće obrise i kriju mračne, krvave tajne. Čak stilom ostaviti dojam kako je pisan u vremenu daleko iza nas. No, autor romana “Nijedne žene sin”, Franck Bouysse, pisac je dvadeset i prvog stoljeća koji s gotovo dijaboličnom vještinom nadilazi uvriježeni žanr i izlazi iz okvira književnih normi stvarajući roman koji sadrži sve ono za što je sposobna varljiva ljudska priroda – okrutnost, zloću, laž, ali i i iskupljenje, ljubav i obećanje nade. Pa kad nepoznata žena zamoli mladog svećenika Gabriela da blagoslovi tijelo pokojnice u bivšem kartezijanskom samostanu pretvorenom u duševnu bolnicu, u privatnosti ispovjedaonice mu otkrivajući kako će ispod haljine mrtve žene pronaći dvije bilježnice koje moraju biti pročitane, životi se nepovratno mijenjaju. Roseine bilježnice ispričat će priču koja će dati potrebna odrješenja, unatoč užasu kojim je ispunjena; osvijetlit će put ka novim počecima – ovozemaljskim i onim vječnim, a otac Gabriel posvetit će ostatak života priči žene koju je otac u očaju siromaštva u četrnaestoj godini prodao okrutnom vlastelinu Charlesu te tako predodredio djevojčin životni put silovanja, ubojstva i nasilja.

“Dok je razmišljao o svoj toj patnji za koju je bio odgovoran, Onésime je bio siguran da nije najgore umrijeti nego izgubiti sve razloge zbog kojih bismo umrli.”

(“Nijedne žene sin”, Franck Bouysse)

Od siromašne izbe iz koje ju je zdvojni otac odveo za vrećicu novca koji nikada nije bio potrošen, preko zlokobnog zdanja Les Forgesa u kojem mrtve žene prividno žive, a žive žene priželjkuju smrt, pa do zidova duševne bolnice iza kojih stvarnost nije ništa stalnija od traga kamena na vodi, Rose će nas hrabro voditi nošena perom Francka Bouyssea.

Izborom višeglasnog pripovijedanja u kojem svaki od likova (Rose, njezin otac Onésime, svećenik i drugi) u pojedinom poglavlju daje svoj pečat priči, Bouysse je stvorio bogato tkanje romana u kojem su se na jedinstven način isprepleli život, smrt i ljubav kao bedem koji se pruža između njih. A na njemu je ravnotežu, pokazat će se, najteže zadržati.

“Uspomene, naročito one dobre, samo su bol koja se taloži, a da to ne znamo.”

(“Nijedne žene sin”, Franck Bouysse)

Naziv djela: “Zagoreni šećer”

Ime autora: Avni Doshi

Naziv izvornika: “Burnt Sugar”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Možda je osjećaj, ne osoba, to što ostaje.”

(“Zagoreni šećer”, Avni Doshi)

U svojoj je mladosti Tara u sebi nosila divljinu, otpor koji je stremio ka nadilaženju društvenih i obiteljskih pravila; otpor potpirivan potrebom za bijegom iz uzništva života u kojem se sve zna unaprijed. Izašla je iz braka bez ljubavi, pridružila se ašramu postavši ljubavnicom gurua, a kada je njegov šamanski vrtlog strasti iznjedrio novu izabranicu, ranjeni ego liječila je prosjačenjem, uglavnom iz prkosa razočaranim roditeljima. Provela je godine gubeći glavu za nestalnim, zagonetnim umjetnikom-fotografom Rezom. I sve to s malim djetetom uza sebe.

Godinama poslije, počinje zaboravljati stvari, ljude i događaje, ostavlja plin otvoren tijekom noći, dvaput daje plaću služavki, izaziva požar. Njezina, sad već odrasla, kći Antara suočena je sa zadatkom brige o ženi koja nikad nije brinula o njoj.

Šećer koji zagori, gorkog je okusa. Predugo izložen visokoj temperaturi, na jeziku ne ostavlja slatkoću karamela, već neugodan okus u dnu grla koji je teško isprati. Isto je i s ljubavlju. Posebno onom o kojoj piše Avni Doshi – majčinoj i kćerinoj. Vječito u srazu očajničke potrebe i prijezirnog odbacivanja, majka i kći iz svoje su ljubavi istisnule slatkoću, no ipak uvijek ostale gladne iste. Poput Proustovih madeleine kolačića, sjećanja na tu glad prizivaju slatki keksi premazani maslacem, oni koje je Antara krišom “izbezumljeno trpala u usta od straha” da će ju redovnice u internatu uhvatiti na djelu nakon što je sa suučenicama poharala smočnicu i isti oni kojima je, desetljećima poslije, hranila majčino čudovište zaborava.

“Mama to ne zna. Nikad joj nisam rekla da sam dio djetinjstva neprestano bila gladna i da otad stalno tražim neki osjećaj sitosti. Nikad mi nije bilo lako govoriti. Ni slušati. U onom što smo jedna drugoj bile dogodio se neki kvar, kao da se jedna od nas ne drži svog dijela dogovora, svoje strane mosta. Možda je problem u tome što obje stojimo na istoj strani i gledamo u prazninu. Možda smo žudjele za istim stvarima i zajedno smo udvostručile taj osjećaj. A možda je problem ta rupa u sredini, unakaženost od koje se ne možemo oporaviti.”

(“Zagoreni šećer”, Avni Doshi)

“Lagala bih kad bih rekla da nikad nisam uživala u nesreći svoje majke.Antarino je priznanje bez zadrške; sve su majčine nevolje svojevrsne odštete za svaki propust, zanemarivanje, okrutnost koju joj je majka Tara priuštila kroz godine odrastanja. A kad joj, nešto kasnije, Tara predbaci: “uvijek sam znala da ćeš mi upropastiti život”, kćerin stav nalazimo donekle opravdanim, iako je krivnja nož s dvije oštrice, a veza između majke i kćeri neslomljiva, čak i kad ne izgleda tako – čak i ako je ispunjena otuđenošću, boli, smrću, zamjeranjem. Nomen est omen – Tara i Antara upravo su ono što im imena govore, antagonizmi vezani krvlju, suprotnosti toliko silne da ne mogu jedna bez druge.

“Moja majka ima lijepo ime. Tara. Tara znači zvijezda i drugo je ime za božicu Durgu.

Mene je nazvala Antara – što znači prisnost – ne zato što je voljela to ime, nego zato što je sebe mrzila. Željela je da život njezina djeteta bude što drukčiji od njezina. Antara je zapravo ne-Tara: Antara će biti drukčija od svoje majke. Ali u procesu našeg razdvajanja našle smo se suprotstavljene.”

(“Zagoreni šećer”, Avni Doshi)

“Zagoreni šećer” kompleksna je priča. U njoj je iznimno zahtjevno zauzeti majčinu ili kćerinu stranu, pronaći dovoljno opravdanja (ili osuda) da bih jednu od njih optužili za gorčinu koja se uvukla u odnos dvije najbliskije osobe čija ljubav jedina od svih ljubavi ne bi trebala biti uvjetovana. Majka, međutim, zaboravlja i ne postoji način da je kći natjera da se “sjeti što je učinila u prošlosti, da je podlijeva osjećajem krivnje.” Kćerino je sjećanje, s druge strane, katkad varljivo, njezine uspomene povremeno nalikuju bljeskovima koji osvijetle stare filmove, pa je teško razaznati što jest, a čega nikad nije bilo.

Doshi je na poseban način kao glavni element priče uvela majčin gubitak pamćenja; ono je ključ koji otvara svaku stranicu romana, njegov gubitak nije iznenadan i nagao, a osoba ne odlazi fizički i psihički. Nakon gubitka ne ostaje praznina. Naprotiv. Ono čemu Antara svjedoči jest postupna defragmentacija. Pamćenje nestaje polako, dio po dio, za sobom ostavljajući tijelo koje izgleda savršeno zdravo, može činiti sve ono što je činilo i prije, no nije ono od prije. Poput voštane figure – savršeno očuvano, netaknuto, a prazno. Nešto poput smrti bez gubitka tijela. I upravo je to ono što Tarin i Antarin odnos smješta u posve drukčiju dimenziju. Onu u kojoj nije moguće optuživati se međusobno, uzajamno se mrziti. Jedna je strana uskraćena, jer ne može sudjelovati u sjećanjima koja je zajednički stvarala.

“…kad sutradan ponovo dođemo, ona (će) još uvijek biti ondje i neće izgledati ni ponašati se drukčije nego dan ranije. Ovo je jedna duga i spora smrt u kojoj malo toga nestaje odjednom. Možda zato i ne postoji drugi način osim čekati, čekati dok ona više ne bude u svojoj ljušturi, a žalovanje može doći kasnije, žalovanje ispunjeno kajanjem, jer nikad nismo doista razjasnile naš odnos.”

(“Zagoreni šećer”, Avni Doshi)

Ovaj roman otvara mnoga pitanja. Stvara nelagodu i neodređen osjećaj težine dok ga čitamo i nastojimo slijediti (i sabrati) svoj i tijek misli njegovih protagonistica. Katkad nas obeshrabri. Katkad nas umori. Katkad nas razljuti. No, ono što ostaje konstantom jest činjenica da je odnos majke i kćeri istodobno i sveprisutan i prijeteći i zaštitnički. Ovdje je majka utočište, ali katkad i sjena koja zaklanja sunce. Čak i kad se žele uništiti, obje uvijek ostaju odraz jedna druge, a svako njihovo sjećanje, svaka njihova priča prenosi osjećaj koji sve majke prije smrti upoznaju. Krivnju.

“…ali sad kad smo bile zajedno, skretala sam prema strahu, prema osjećaju da možda griješim, da je možda ne želim i ne trebam, a onda se vraćala spoznaji s kojom sam živjela cijeli svoj život, odnosno da je biti bez nje pakao, patnja. Čak i sad, kad sam bez nje, kad želim biti bez nje, kad znam da je njezina prisutnost izvor moje nesreće, još uvijek se budi ta naučena čežnja, ta žudnja za mekim, bijelim pamukom ofucanih rubova.”

(“Zagoreni šećer”, Avni Doshi)

Recenzija: “Zagoreni šećer”, Avni Doshi
Recenzija: “Terra Alta”, Javier Cercas

Naziv djela: “Terra Alta”

Ime autora: Javier Cercas

Naziv izvornika: “Terra Alta”

Sa španjolskog prevela: Silvana Roglić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“… ovo je negostoljubiva zemlja, veoma siromašna. Oduvijek je tako. Usputna zemlja u kojoj ostaju samo oni koji nemaju izbora, oni koji nemaju kamo otići. Zemlja luzera. Ovaj okrug nitko ne voli, to je činjenica, a dokaz je taj da as se sjete samo kad, po vatrenoj stihiji poput biblijske kazne, po apokalipsi koja je poubijala mladiće iz polovice svijeta. Naravno, mi smo u njoj bili deveta rupa na svirali, ali nakon nje ova zemlja je ostala ugar, znatno crnja nego što je bila prije toga, mjesto gdje biste i nakon osamdeset godina u brdima još uvijek mogli naći mitraljeze, ali nećete ih naći baš previše jer smo ih godinama skupljali i prodavali da ne umremo od gladi. To je Terra Alta.”

(“Terra Alta”, Javier Cercas)

Javier Cercas, jedan od najcjenjenijih suvremenih španjolskih pisaca, detektivskim bi romanom “Terra Alta” u određenoj mjeri mogao zbuniti neke čitatelje svojih ranijih djela, poput “Salaminskih vojnika” ili pak “Anatomije jedne pobune“. Naime, izborom spomenutog, ipak komercijalnijeg žanra i obraćanjem široj publici, Cercas mu je pristupio na ponešto drukčiji, na trenutke pomalo stereotipan i plošan način, no srećom, njegova mu neprikosnovena spisateljska vještina nije dopustila preduboko poniranje u pogreške.  Kada bismo radnju “Terra Alte” smjestili u svojevrsni geometrijski sustav mogli bismo reći kako u njemu postoje dvije glavne linije – ona istrage jezivog zločina u kojem su mirno mjesto u unutrašnjosti Tarragone potresla mučna ubojstva vlasnika najveće tvrtke na tom području te druga koja se odnosi na karakterizaciju glavnog lika, policajca Melchora Marína, sina prostitutke i bivšeg vojnika narkokartela koji je dug društvu platio zatvorskom kaznom i iskupljenjem kroz školovanje za policajca. Obje se, različitim brzinama doduše, i ne uvijek glatko, kreću prema svojoj točki sjecišta, gdje otkrivaju počinitelja u svojevrsnom maniru “boga iz stroja” grčkih tragedija. Unatoč određenim manjkavostima i povremenoj predvidivosti, Cercasu ipak polazi za rukom držati pažnju čitatelja, vjerojatno mnogo bolje nego što bi to uspjelo nekom manje vještom piscu.

Naime, Javier Cercas nije napisao tipični detektivski roman. Jer, iako je razrješenje ubojstva bračnog para Adell, vlasnika tvrtke Gráficas Adell, koji su zajedno sa sluškinjom iz Rumunjske brutalno mučeni i ubijeni u svom domu, važno, bit samog narativa nije samo u tome. Kao što se uvijek iznova spominje u romanu, riječ je i o vječnom pitanju pravde i nepravde, poput onog iz “Jadnika” Víctora Hugoa, knjige u kojoj se Melchor Marín tako duboko prepoznaje, posebno u liku Javerta, policajca čija je jedina svrha uhićenje Jeana Valjeana.

A pravda je upravo ono što treba biti zadovoljeno pri otkrivanju tko je zvjerski ubio bračni par Adell, naročito Francisca Adella, za kojeg se tijekom istrage, pomalo očekivano, ispostavlja kako, kao suvereni vladar poslovnog carstva, nije imao previše prijatelja. Kako i sam autor u romanu utvrđuje progovarajući glasom direktora Gráficas Adella, Josepa Graua, “moć nekoga čovjeka mjeri se količinom njegovih neprijatelja.” Dakle, svatko je i nitko osumnjičen za ubojstvo; svatko je i nitko mogao imati motiv bračnom paru Adell izvaditi utrobu, oči i isjeći uši, prije nego što im je udijelio milost smrti.  Upravo ovaj masakr, koji Javier Cercas opisuje prilično brutalno i sirovo, pobuđuje radoznalost čitatelja i uvlači ga u narativ istrage zločina, koji pak napreduje između nekih digresija koje proširuju roman i udaljavaju ga od linearnosti.

Melchor Marín bit će dio istraživačkog tima u Terra Alti u kojoj se ništa nije dogodilo “još od bitke na Ebru”. Sve do mučenja i ubojstva bračnog para Adell. Jer u svakom ljudskom bivanju postoje bonace i oluje, postoji ono prije i poslije.  U slučaju Terre Alte, to je građanski rat i bitka na Ebru i, možda, ubojstvo Adellovih. U slučaju bivšeg osuđenika Melchora Marína, to je vrijeme provedeno u zatvoru, neriješeno ubojstvo njegove majke zbog kojeg je i postao policajac te čitanje knjige koja ga je zauvijek promijenila, “Jadnika” Víctora Huga. Upravo je gorenavedeno splet digresija koje su razlog zašto je detektivski roman nazvan po regiji u kojoj se ubojstvo dogodilo i zašto čitanjem dobivamo osjećaj kako policijski zaplet pokriva tek nešto više od polovice knjige. Terra Alta je, naime, glavna junakinja spasenja i usuda njezinih stanovnika. Zaustavljena u vremenu, okružena sumnjivim prošlostima, poslovnim spletkama, nesretnim životima i zaboravom, Terra Alta jedina je zemlja na uzvisini koja propada u provaliju bolne suvremene španjolske i katalonske stvarnosti. Ona je breme i nasljedstvo ljudi poput Melchora Marína, a u njoj obitava mnogo više jadnih, zaboravljenih i ispijenih mržnjom nego u Hugoovoj knjizi.

Javier Cercas možda je promijenio žanr, no ljudske je slabosti i dvojbe ponio sa sobom u “Terru Altu“.

“Pola knjige piše pisac, a drugu polovicu pišeš ti.”

(“Terra Alta”, Javier Cercas)

Naziv djela: “Horror vacui”

Ime autora: Staša Aras

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Pretpostavljam da…je odnos svjetla i mraka u ljudima uvijek isti. Ravnoteža između punine i praznine, svjetlosti i sjene univerzalna je i neprikosnovena. Ili samo želim vjerovati u to. To je područje vjere u svevišnju pravdu, u zakon iznad nas koji posude drži u ravnovjesju iako nam se čini da se iz tih posuda ponekad malo izlijeva.”

(“Horror vacui”, Staša Aras)

Tko se boji praznine još?
Staša Aras sigurno ne. Barem ne one praznine koja bi se uvlačila među riječi, rečenice, čitave stranice. Naime, njezin “Horror vacui” sve je, samo ne prazan. Iz svake njegove rečenice bubri život kakav svatko od nas u jednom trenutku živi, a progovarajući o prazninama, Aras u svaku tu rečenicu zameće klicu britkog promišljanja, zdravorazumskog shvaćanja životnih trenutaka koji nam se poput klipova bacaju pod noge, sapliću nas i, katkad, ruše. A ako i kad se to i dogodi, mi sa Stašom Aras sagledavamo život iz te nove, žablje, perspektive i opet nekim drukčijim smislom popunjavamo prazninu koja se u njemu otvorila.

“Nezadovoljan čovjek gubi od svoje čovječnosti onoliko koliko teži nepravda u koju je uronjen.”

(“Horror vacui”, Staša Aras)

Aras pripovijeda o onim prazninama u koje je najlakše upasti – onima rođenima iz kolotečine, navike, neodlučnosti. Prazninama partnerskog suživota koje se ispunjavaju “mrtvom prirodom nogometa ili politike”. Prazninama vremena strah od kojih predstavlja “nemogućnost da se ostane strpljiv i šutljiv.” Prazninama koje se rađaju iz nedjelovanja, iz linija manjeg otpora, iz struje svijeta koja nas puni nezadovoljstvom, a onda takve bremenite taloži na obale do kojih nismo željeli stići.
Praznina ima moć prekriti stvaran život, a ono što je daleko od očiju, lako je udaljiti i od srca, od sebe, od želje. Što smo dulje zakriljeni, udaljeni, upražnjeni i ispražnjeni, manje se usuđujemo živjeti.

“Ljudi općenito oklijevaju zbog straha. Svaki korak mogao bi biti promašaj, valjda misle. S promašajima se suočavamo stalno, svako malo razbije nam se u lice neki naš promašaj. Čak i određeni pogoci s vremenom postaju promašaji.”

(“Horror vacui”, Staša Aras)

Staša Aras svoj “Horror vacui” pripovijeda u poglavljima uglavljenima u vremenski procijep Europskog prvenstva u nogometu 2016. Gotovo svako od njih u svom nazivu nosi sraz dvije momčadi; Rusija – Slovačka, Mađarska – Belgija, Hrvatska – Španjolska…; dok u posvemašnjoj gunguli i domoljubnom zanosu u kojem se srce hrvatsko pumpa ponosom i blaguje za stolom punim kruha i igara, praznina (i društvena i individualna) i dalje vuče konce iz pozadine. Sav je taj kaos i zanos samo paravan, kratka anomalija u jednoličnoj petlji našeg vremena i svačijeg prostora.
No, Aras je svjesna da strah od praznine nije vječan, nije nepobjediv. Uvjetovan je, kao i većina strahova, nada i čežnji s kojima tavorimo. Traje sve dok nam je do nekoga ili nečega stalo. Poslije toga nema više ništa. A što sve mora stati u ništa da bi se nastavilo živjeti?

“Nešto se mora žrtvovati. Što ćemo, to je dio igre. Ako ništa nije važno i ako je sve igra, onda žrtva nije teška. Odakle onda izviru suze, bol u srcu i traume za cijeli život. Zašto čovjek cijeloga života pamti onog malog bijelog zeku crvenih očiju koji je misteriozno nestao iz kaveza jednoga dana, a on je dobio na poklon malu krznenu pufnicu kojom ga je baka golicala po obrazima, i ručak je bio svečan i došli su gosti. Zašto?”

(“Horror vacui”, Staša Aras)

“Horror vacui” obdukcija je svih praznina ukotvljenih u pukotine našeg društva i nas samih. Aras ih secira precizno i bez uljepšavanja – raskrinkava prostor u kojem “vjernici bježe u slobodne zemlje, a bore se za rigidnost u svojim vukojebinama”, u kojem su kod “kod nekoga ruke sklopljene na molitvu, a kod nekoga prekrižene na prsima” ; u kojem je “ponekad dovoljno samo malo, jedan pogrešno postavljen predmet, banalan kao čačkalica koja se može gurnuti u bravu da se cijeli mehanizam zaustavi.” No, ono u čemu se krije zlatna žila cijelog romana, perpetuum mobile protiv svih praznina ovoga svijeta nije tvrdnja, već pitanje – bi li čovjek osjetio smiraj kada bi došao na mjesto gdje zaista pripada? Postoji li takvo mjesto uopće na ovome svijetu, ili je ipak skriveno unutar granica našeg vezivnog tkiva, naših žila i golemih prostranstava kože koja ih obavijaju? Na samom kraju ne stoji jasan odgovor; Staša Aras vješto nam pruža mogućnost izbora između različitih utočišta. Roditeljske kuće, zavičaja pradjedova, zagrljaja stranca. Ili ništa od toga. Kako nam drago. “Sve što se čini ili ne čini ionako treba biti svojom voljom činjeno i ne-činjeno.” Samo moramo znati pustiti sve ono što nam je dragocjeno. “Paziti, a pustiti.” Priroda ipak dopušta prazan prostor. Kamo bismo se inače sakrili kad sve točke zamijenimo upitnicima?

“Ipak neke stvari želimo povremeno, a neke konstantno.

Čula nikada ne miruju, a ni um.”

(“Horror vacui”, Staša Aras)
Recenzija: “Horror vacui”, Staša Aras