Recenzija: “Femicid”, Pascal Engman

Naslov djela: “Femicid”

Ime autora: Pascal Engman

Naslov izvornika: “Råttkungen”

Sa švedskoga prevela: Lana Momirski

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Indigo knjiga

“Svijet je čudno mjesto: motivi nekih ljudi za ubijanje smatraju se legitimnima, dok se motivi drugih kažnjavaju. Dostajalo je samo prijeći preko nevidljivih državnih granica. Na nekim je mjestima prihvatljivo kamenovati ženu zato što je silovana ili ubiti homoseksualca zbog ljubavi prema drugom muškarcu.”

(“Femicid”, Pascal Engman)

Drugi dio serijala o policijskoj inspektorici Vanessi Frank (nakon “Tierra Del Fuego” napisanog u Čileu) i prvi koji je preveden na hrvatski jezik – “Femicid” švedskog pisca Pascala Engmana u kriminalističku je literaturu dalekog sjevera uveo novi, zanimljiv lik – izravnu, snažnu ženu s razvijenim osjećajem za pravdu, no istodobno i buntovnicu koja se ne ustručava odstupiti od uvriježenih pravila kada se to pokaže nužnim.
Vanessu Frank život nije mazio – tragičan gubitak djeteta, muž koji je ostavlja radi mlađe žene, traume su s kojima se, koliko god vremena prošlo od njih, Frank još uvijek teško nosi, a maska suzdržanosti koju (uglavnom) uspijeva zadržati otkriva čvrst karakter i strah od nekih novih tuga.
Pascal Engman u njezinom je liku stvorio uspješan pandan prekaljenim skandinavskim borcima protiv zločina poput Nesbovog Harryja Holea ili pak Keplerovog Joone Linne – pronicljiv um, zavidna upornost, teška prošlost, pa i povremeno utapanje frustracija u alkoholu – samo s mnogo manje grubosti i mnogo više empatije.

Naracijska tehnika “Femicida” dobro je razrađena; kratka, brzo izmjenjujuća poglavlja s nekoliko paralelnih radnji, različitih pripovjedačkih perspektiva i tragova koji se postupno sve čvršće isprepliću, čine ovaj roman dinamičnim i lakim za čitanje istodobno obrađujući teške teme poput mizoginije i zlostavljanja žena koje se ovdje javlja u jednom od svojih najekstremnijih oblika. Naime, Engman je okosnicu radnje romana potražio u specifičnoj, prilično zlokobnoj i ekstremnoj subkulturi poznatoj pod imenom “incel” (akronim od “involuntary celibate”), odnosno nevoljni celibat koja okuplja osobe (uglavnom heteroseksualne muškarce) koje su imale malo ili nimalo seksualnih i ljubavnih iskustava, pa svoje frustracije i mržnju prema ženama iskaljuju na internetskim forumima (nerijetko onima na darkwebu). Promičući oblik (relativno nove) muške suprematističke ideologije u čijem je središtu vjerovanje kako je suvremeni svijet nepravedan prema manje privlačnim i neuglednim muškarcima, zajednica nerijetko ispoljava mržnju i prema drugim muškarcima, jer ‘neki imaju brojne seksualne partnerice, dok oni nemaju niti jednu’. Inceli osuđuju i mrze žene jer im uskraćuju pravo na seksualni odnos, a najekstremniji članovi ove bizarne zajednice zagovaraju silovanje i druge oblike nasilja nad ženama. Pascal Engman kao “lajtmotiv” je svog romana uzeo upravo ovu potonju, najekstremniju varijantu izravno ili neizravno je povezavši sa životima likova koje je izgradio u “Femicidu”. Svaki od njih, naime, prolazi kroz teške ili fatalne oblike zlostavljanja – od Emelie Rydén čiji je bivši partner i otac njezine kćeri okrutni kriminalac i zlostavljač pipci čije je psihofizičke torture dosežu čak i iz zatvorske ćelije, te čije nožem izmrcvareno tijelo biva pronađeno istodobno kada mladu novinarku Jasminu Kovač brutalno siluju trojica muškaraca. Tu je i dvanaestogodišnja Celine koja živi sa ocem nasilnikom, ali i popularni televizijski voditelj koji svoj izgled i slavu koristi za nešto sofisticiraniji oblik zlostavljanja – nevjere, prijetnje, povremene “izlete” fizičkog nasilja.

Okrutna ubojstva žena koja inspektoricu Vanessu Frank uvlače u do kraja neizvjesnu igru mačke i miša, kao i brz ritam radnje, nisu spriječili autora da posve dovoljnu pozornost posveti razradi odnosa među likovima koji se često zanemare kada su u pitanju romani sa ovakvom dinamikom. Protagonisti grade međusobno povjerenje, imaju prošlost, viziju budućnosti. Nisu tek jednodimenzionalno oruđe radnje koje, eto, mora biti tu da bi se ispunila nekakva forma.

Sve u svemu, “Femicid” (ili “Kralj štakora”, kako znakovito kaže švedski izvornik) kvalitetno je napisan kriminalistički roman. Zasnivajući svoj zaplet na nečemu stvarnom i prisutnom u svijetu koji nas okružuje, neizbježno nas tjera na zaključak kako je čovjek katkad gora zvijer od zvijeri same.

Naslov djela: “Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”

Ime autora: Bjørn Rasmussen

Naslov izvornika: “Huden er det elastiske hylster der omgiver hele legemet”

S danskoga preveo: Mišo Grundler

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Naklada Ljevak

“Slušaj: najbolji način upoznavanja anatomske topografije ljudskog organizma je seciranje, sustavno otkrivanje struktura određenih dijelova, sloj po sloj s pomoću prikladnih instrumenata.”

(“Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”, Bjørn Rasmussen)

Prvijenac Bjørna Rasmussena – “Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo” pripada onoj vrsti romana o kojima ne dajete kritički osvrt neposredno nakon što ste pročitali posljednju stranicu. Mnogo ćete mu, naime, suvislije i naklonjenije suditi ako mu dopustite neko vrijeme tinjati u vašoj svijesti, pa ga tamo povremeno “secirati sloj po sloj” , slažući dijelove njegove kaotične strukture. S nepunih stotinjak stranica, Rasmussenov roman mogao bi svojom kratkoćom lako zavarati čitatelja navodeći ga na zaključak kako je riječ o štivu koje će pročitati brzo i lako, onako usput između nekih “debljih” i “ozbiljnijih” knjiga. “Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo” mučni je manifest odrastanja, psihičkog i fizičkog; ono je stvarno tijelo satkano od riječi i poezije koje trpi, samoozljeđuje se, boli i krvari.

Kada glavni protagonist Bjørn, koji dijeli ime sa svojim “stvoriteljem” – autorom romana, u svojoj petnaestoj godini započne seksualnu vezu sa starijim instruktorom jahanja – sadomazohistički odnos temeljen na ugovoru koji predviđa fizičku (i, kasnije, neizbježnu mentalnu podložnost) mladog štićenika – na stranice se romana počinje slijevati sva bujica unutarnjih previranja, najintimnijih misli, najprljavijih fantazija; sirovi opisi svega onoga što bi, naglas izgovoreno, izazivalo nelagodu i sram. Ritam rečenica je vrlo intenzivan i dinamičan, a poetičan, gotovo zavodljivi tijek misli neprestano prekida nasilni izbor riječi, u svakom smislu prekomjerna i besramna erotičnost. Književna pornografija, taj jezik u potpunosti zasićen osjetilnim dojmovima nerijetko čini da se čitatelj izgubi u spirali te surove tjelesne ispovijesti, a opet hipnotički drži pravac do samoga kraja.

“Moja životna priča ne postoji. Sada to znam. Prije sam umišljao da se negdje nalazi i vibrira, moja priča, da ću joj se pisanjem približiti. Prevario sam se. Nikada ne vjeruj životnoj priči. Ne vjeruj muškarcu koji ne voli lizati tuđi kurac, koji sjedne na stolac, a na muškarca nikad, koji ne liže žensko dupe, koji sjedne na stolac, a na ženu nikad, koji ne voli lizati pičku, koji sjedne na stolac, a na ženu nikad, koji ne liže muško dupe, koji sjedne na stolac, a na kurac nikad, koji sjedne na stolac, a na pičku nikad, koji sjedne svojim dupetom na stolac.

Kažem tako kako zvuči.

Piši šupkom, to je prijateljski savjet.”

(“Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”, Bjørn Rasmussen)

Podudarnost piščeva imena i imena glavnoga lika zanimljiv je autofikcijski pristup pisanju, onakav koji stvara određen dokumentaristički efekt navodeći čitatelja da roman počne čitati kao djelomičnu autobiografiju. Taj je efekt dodatno pojačan fotografijama priloženima u romanu koje, između ostaloga, prikazuju malenog dječaka sa ždrijebetom (vjerojatno samoga autora) te Rasmussenovu shemu ocjenjivanja dresure konja. S druge strane, međutim, roman je u tolikoj mjeri šokantan i ispunjen brutalnim detaljima da je teško povjerovati kako takva autobiografija ne bi imala mnogo jači i skandalozniji odjek u javnosti.

Kako bilo, nema dvojbe kako “Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo” vrlo jasno pripovijeda o pronalaženju vlastita identiteta koje u jednakoj mjeri “muči” i pisca i njegova lika; on se teško miri “s činjenicom da ima neodređen um u određenu tijelu”. Njegovo “meso je odjeveno, to što se guli je šminka”, a potraga za samim sobom nikada ne staje; čak i sama knjiga ne završava točkom, trotočjem, upitnikom. Njezin je kraj zapravo rečenica zaustavljena u koraku, napeto bedro konja spremnog za nastavak galopa ka samospoznaji; kraj koji naprosto završava/počinje sa slovom “i”; svršetak koji je moguće i dopisati i izbrisati, baš kao tjelesne izlučevine kojima Rasmussen natapa svaku stranicu kako bi skrio očaj svoje neprestane potrage.

“Bjørnovo kurvinsko ime je Bjørn.

Bjørnovo viteško ime je Bjørn.

Bjørnovo umjetničko ime je Bjørn.

Bjørnovo ime je Bjørn. I zato ga nitko ne može razotkriti.

(“Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”, Bjørn Rasmussen)

Rasmussen se poigrao imenom i identitetom na način koji vješto podriva ideju (auto)biografskog štiva, a kako njegov roman ispod svoje površine krije mnogo više od onoga što bismo “na prvu” mogli pomisliti, Bjørn (prvi, drugi ili obojica) daje naslutiti na samom kraju, (na)puštajući nas u razmišljanju koliko zapravo možemo rastegnuti vlastiti um pri čitanju ovog posve nesvakidašnjeg djela.

“…možda činjenica da ti čitaš mene. U svojoj sadašnjosti. U ovom trenutku. Sada. Bok.

To da ti čitaš “mene” glupa je floskula, ali sad već kad sam to rekao moram priznati da nisam sve ovo napisao sam. Pokrao sam rečenice iz brojnih drugih djela: Marguerite Duras, Ljubavnik; Sylvia Plath, Dnevnici; Antoine de Saint – Exupery, Mali princ; Kathy Acker, Don Quijote, sve je bio san i Christina Hesselholdt, Ti, moj ti. Zatim, Bo Mohls, Kako izrezati bol; Martin E. Mathiesen i Jorgen Egeberg, Anatomske regije… I tebi. Dakako.”

(“Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”, Bjørn Rasmussen)
Recenzija: “Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”, Bjørn Rasmussen
Recenzija: “Dječak, krtica, lisica i konj”, Charlie Mackesy

Naslov djela: “Dječak, krtica, lisica i konj”

Ime autora: Charlie Mackesy

Naslov izvornika: “The Boy, The Mole, The Fox and The Horse”

S engleskog preveo: Edo Popović

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Planetopija

“Što je najhrabrije što si ikad izgovorio?’, upitao je dječak.

Upomoć’, rekao je konj.”

(“Dječak, krtica, lisica i konj”, Charlie Mackesy)

Kada je Charlie Mackesy susreo svog dječaka, krticu, lisicu i konja, nije mogao napraviti ljepšu stvar nego oplemeniti naš život njihovim prijateljstvom. Naime, ovaj britanski likovni umjetnik stvorio je knjigu koja ne pripovijeda onako kako bismo to očekivali; čak bismo je, kada bi to uistinu htjeli, mogli niti ne nazvati pričom, već malenim, dragocjenim vratima. Onima koje, kada ih jednom otvorimo, vode ravno u središte ljudskog srca.

Jasno je to od samog početka, kada maleni dječak lutajući nepreglednom divljinom susretne krticu, pa na njezino pitanje (ono koje se djeci postavi nebrojeno puta) – “Što želiš biti kad odrasteš?”, pruži odgovor u čijoj jednostavnosti otkrije smisao svih onih godina koje su pred njim: “Ljubazan”.
Maleni razgovori popraćeni autorovim ilustracijama nižu se poput bisera, a misli o životu, hrabrosti i prijateljstvu iz njihove dubine svako malo podižu iskričave dosjetke uvijek gladne krtice, kojoj je rješenje svih problema skriveno u komadu torte. One su lučonoše sve iskrenosti skrivene u ovoj iznimnoj knjizi, a kada se neobičnom dvojcu pridruži lisica i, nešto kasnije konj, spaja se slagalica koja, u konačnici, predstavlja svakoga od nas – bića satkana od snova, nadanja, strahova i, najviše, ljubavi. Lisica je, naime, povučena, ponešto nepovjerljiva i nesigurna jer “često osjeća da nema ništa zanimljivo za reći”, no konj – ona mudra, duhovna strana koju svi nosimo u sebi – poučava je onako kako svaki pravi prijatelj poučava drugoga govoreći da je “biti iskren uvijek zanimljivo”.

“Dječak, krtica, lisica i konj” nema linearnu naraciju, ne drži se obrazaca, mjesta niti vremena. Ova pripovijest pokušava na jednostavan način potaknuti traženje odgovora na složena pitanja, ona životna i uvijek višeznačna. Njezina je osnovna svrha ljubav, odnosno čovjekova urođena potreba da voli i bude voljen; ona izviruje iz svake rečenice, ali i iz brojnih crteža koji nemaju riječi baš stoga kako bi čitatelju pružili priliku da sam popuni praznine, doda priči jedan dio sebe, dio svoje mudrosti. Živeći u svijetu ispunjenom bezbrojnim predmetima, ljudima i osjećajima čovjeku je nerijetko teško, gotovo nemoguće, razlučiti važno od nevažnog, snaći se u kaosu koji ga svako malo okrzne svojim ludilom i užurbanošću, odvažiti se zakoračiti u nepoznato. Charlie Mackesy apstrakciji je tog svijeta docrtao malo svoje smirenosti, pa kroz glasove malenog dječaka i životinja za koje smo naviknuli da su samo nijemi promatrači, svijetu došapnuo onu istinu koju svi mi zapravo odavno znamo – u svijetu neprestane potrage za uspjehom, najveći od svih uspjeha je upravo ljubav. I ljubaznost.

A od svih uspjeha kojima težimo, upravo za njih najviše strahujemo kako ih nećemo ostvariti. Bez razloga – znaju to dječak, krtica, lisica i konj. “Najveća iluzija’, rekla je krtica, ‘jest da bi život trebao biti savršen.”

Vrijeme je da to spoznamo i mi.

“Što je ono onamo?’

Divljina’, rekla je krtica.

‘Ne boj se divljine.

Zamisli kakvi bismo bili da se manje bojimo.”

(“Dječak, krtica, lisica i konj”, Charlie Mackesy)

Naslov djela: “Oporavak Rose Gold”

Ime autora: Stephanie Wrobel

Naslov izvornika: “The Recovery of Rose Gold”

S engleskog preveo: Damir Biličić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Vorto Palabra

“Na najteži mogući način shvatila sam da roditelji nemaju rješenja i odgovore na sve. Iako mi želimo da imaju. I prva dva desetljeća života mislimo da je tako, ovisno o roditeljima i tome koliko dobro oni prikrivaju vlastite nedostatke. No na koncu otkriće o tome da su i naši roditelji samo obični smrtnici nije se ni po čemu razlikovalo od spoznaje istine o Djedu Mrazu ili uskršnjem zecu.”

(“Oporavak Rose Gold”, Stephanie Wrobel)

Kakva majka, takva kći. Američko – britanska spisateljica Stephanie Wrobel vrlo je vješto ovu staru izreku iskoristila kao spiritus movens svog romana prvijenca “Oporavak Rose Gold” stvorivši prilično mračnu, složenu priču o granicama majčinske ljubavi, odnosno nepostojanju istih.
Kada Patricia “Patty” Watts, nakon pet godina provedenih u zatvoru zbog teškog zlostavljanja kćeri Rose Gold, izađe na slobodu, ispred zatvora ju dočekuje upravo kći. Ista ona kći koja ju je tamo i smjestila svjedočeći protiv nje, ostatku svijeta otkrivajući horor koji je proživljavala svih godina djetinjstva i rane mladosti. Naime, otkad je Rose Gold kao tek rođenoj bebi samodijagnosticirala apneju u snu, Patty je činila sve kako bi “zaštitila” svoje dijete, čak i ako je to značilo izmišljanje dijagnoza vlastitoj kćeri koje je za posljedicu imalo nebrojene posjete bolnicama, hranjenje na cjevčicu, uvjeravanje liječnika kako sa Rose Gold doista nešto nije u redu.
Zabavu i odlaske na ples sa vršnjacima zamijenila su invalidska kolica koja su joj zatočila tijelo i Patty koja joj je zarobila um. Jer, Rose Gold bila je preslaba i prebolesna za ijedan život, osim onog koji je uključivao njezinu majku. A ona je znala što je dobro za Rose Gold. No, pritom je zaboravila kako je svih tih godina njezina kći učila od najbolje.
Izašavši iz zatvora, Patty Watts spremna je za početke i ista sredstva njihovih ostvarenja. Jer, što bi se imalo za oprostiti majci koja je samo bila – majka?

“Kao majka, željela sam samo jedno: da me dijete treba. Prvih nekoliko godina djetetova života, nitko mu nije važniji od majke, čak ni otac. Nužno je zadovoljiti taj biološki imperativ, i to ne jednom, nego ga treba zadovoljavati nebrojeno puta, u beskraj. A onda dijete napuni deset ili dvanaest ili osamnaest godina i odjednom mu više niste toliko presudno važni. Kako se uopće nositi s time? Mi majke za djecu dajemo baš sve, dok ona jednom ne zaključe da više ne žele to naše sve.”

(“Oporavak Rose Gold”, Stephanie Wrobel)

Manipulatorica i lažljivica skrivena iza maske požrtvovne majke već nakon nekoliko stranica uvjerljivo kupi antipatije čitatelja. No, začuđeno podizanje obrve dok pokušavamo shvatiti zašto Rose Gold nakon pet godina oprašta majci naizgled neoprostivo čak je pozivajući da živi s njom i njezinim novorođenim sinom, Pattynim unukom, postupno zamjenjuje sumnjičavo mrštenje i sve veći oblak zlokobnih slutnji koji nam se nadvija nad glavom. Jesmo li potcijenili Rose Gold?

“Oporavak Rose Gold” uvodi nas u mračni labirint tajni, osvete i ljubavi koja dolazi sa licem kakvo nismo zamišljali, otvarajući mnoga pitanja i, začudo, onemogućujući nam da se posve opredijelimo za bilo koju stranu. Pakao koji je proživjela ostavio je neizbrisive tragove na Rose Gold, mnogo dublje od onih fizičkih. I koliko god daleko sezala moć oprosta, do nekih tamnih dubina ipak nikada ne može doprijeti. Kako je Nietzsche jednom rekao: “Ako dovoljno dugo gledaš u ponor, ponor će ti uzvratiti pogled”. Stephanie Wrobel baca sjenu na naše suosjećanje sa Rose Gold postupno otkrivajući lice njezina ponora – zašto Rose Gold troši svu ušteđevinu kako bi kupila kuću u kojoj je njezina majka bila zlostavljana kao dijete? Zašto iznad majčina kreveta na stropu crta “dva velika, realistična” plava, vodenasta oka? Zašto se pokušava nametnuti u obitelj tek pronađenog oca upravo na način kojemu bi posljednjem trebala pribjegavati?
Mnogo je toga neobičnog i zloslutnog u “Oporavku Rose Gold”, no kada ogolimo manipulacije i laži, u samoj srži ostaje odnos majke i kćeri ne tako drugačiji od onog koji poznaje svatko od nas. Naime, Patty želi biti voljena i osjećati se potrebnom, dok Rose Gold snuje neovisnost od majke, istodobno priželjkujući majčinu ljubav i odobravanje. Ništa s čime se u određenoj mjeri i sami ne bismo mogli poistovjetiti. No, u slučaju Rose Gold, njezina je majka istodobno i bolest i lijek – svojim joj je lažima uništila djetinjstvo, pa je godinama kasnije rastrgana između želje za osvetom i očajničke potrebe za ljubavlju. Bez majčinih savjeta, kakvi god oni bili, osjeća se izgubljenom i nesigurnom.

Obiteljske veze najzamršenije su od svih koje stvaramo kroz život. Njihove su granice široke i fleksibilne toliko da ih katkad ne možemo jasno odrediti. A kada je u pitanju majčinska ljubav, Patty i Rose Gold Watts otišle su daleko iza tih granica.

Recenzija: “Oporavak Rose Gold”, Stephanie Wrobel
Recenzija: “Asimetrija”, Lisa Halliday

Naslov djela: “Asimetrija”

Ime autora: Lisa Halliday

Naslov izvornika: “Asymmetry”

S engleskog prevela: Vlatka Valentić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“…glazba joj je odjekivala u prsnoj kosti i u njoj budila još silniju želju da čini, smišlja, proizvodi – da svu svoju energiju usmjeri u stvaranje nečeg lijepog što bi bilo njezin unikat – ali i želju da voli. Da se pomiri s tim da nekoga voli tako duboko i kvalitetno da se pitanje trati li vlastiti život uopće ne postavlja, jer što bi moglo biti plemenitije od toga da život posvetiš nečijoj sreći i ispunjenju?”

(“Asimetrija”, Lisa Halliday)

Roman prvijenac američke spisateljice Lise Halliday posve je nesvakidašnji književni uradak koji svojom tripartitnom strukturom (“Ludost”, “Ludilo” i “Ploče za pusti otok Ezre Blazera”) naizgled asimetrično, kako mu i sam naziv sugerira, a opet potpuno fluidno i logično čitatelja uvlači u svijet koji balansira na granici autofikcije (“Ludost”, “Ploče za pusti otok Ezre Blazera”) te nepoznatog terena, na prvi pogled nepovezanog sa pričama koje mu prethode i slijede (“Ludilo”).

Prvi dio, “Ludost”, kronika je ljubavne veze između Alice, urednice u izdavačkoj kući, i mnogo starijeg pisca Ezre Blazera, proslavljenog autora i dobitnika Pulitzerove nagrade koji u jesen svog života susreće ovu mladu ženu čije ambicije i snovi tek slute doživjeti svoj procvat. New York 2002. godine mjesto je i vrijeme susreta koji će promijeniti njihove živote – ohrabriti mladost u njezinoj nesigurnosti i neodlučnosti, ali i oplemeniti neizbježnu starost sa osjećajem trebanja te pokolebati osobnu neovisnost građenu godinama iskustva i sazrijevanja. Svaka je veza u kojoj se sudaraju različiti svjetovi svojevrsna ludost, asimetrija koja bode oko konvencionalnog društva i uvriježenih normi, no ne dotiče svoje sudionike, Mladost se tih osuda, naime, ne boji, a starost jednostavno više nije briga. Alice i Ezra svoju vezu započinju kao ljubavnici, no kako se Ezrino zdravlje postupno pogoršava, seksualni aspekt veze izostaje. Blazer je svjestan nepravednosti takvog slijeda događaja te se u njemu rađa sindrom “oronulog starca”; strah kako će ga Alice zamijeniti mlađim muškarcem. No, Alice ostaje odana; njihov odnos i dalje zadržava dubinu, posvećenost, možda i više nego prije. Razgovori o književnosti, glazbi, umjetnosti, sportu, o svima i svemu, odaju dojam dugogodišnjih prijatelja – nježni su, dovitljivi i zabavni. Pa, iako Ezrino raspoloženje povremeno biva obojano zdravstvenim problemima i, slijedom toga, sve izraženijom nemogućnošću držanja koraka sa dotadašnjim navikama i načinom života, veza s Alice traje i dalje, dinamično i narativno potpuno obuzimajuće za onog tko o istoj čita.

Zanimljivo je kako je priča “Ludost” velikim dijelom utemeljena na osobnoj priči same autorice koja je u svojim dvadesetima bila u ljubavnoj vezi sa četrdesetak godina starijim slavnim američkim piscem Philipom Rothom, autorom svjetski poznatih romana poput “Američke pastorale” za koju je dobio i Pulitzerovu nagradu. Iako izmijenjenih detalja, posve je lako slijediti liniju autoričina intimnog iskustva i to je ono što “Ludost” čini pričom koja na čitatelja ostavlja mnogo dublji dojam nego se to u početku može činiti.

Tragiromantični okus “Ludosti” biva oštro prerezan drugom pričom – “Ludilom”, naizgled potpuno lišenim bilo koje dodirne točke sa prethodnom. Božić 2008. godine za Amara Ala Džaafarija, Amerikanca iračkog podrijetla koji putuje u Irak posjetiti brata, pokreće specifičnu spiralu ludila – onu koja se postupno odmotava u Amarovim sjećanjima i u zbilji u kojoj ga britanska imigracijska služba zadrži u londonskoj zračnoj luci “Heathrow” kao sumnjivog putnika. I dok se “Ludost” drži poznatog terena – ulica New Yorka, Broadwaya i djelića stvarnog života, “Ludilo” mijenja mjesta radnje prebacujući se između Los Angelesa, Londona, Ammana, Baghdada i Sulejmanije u Iračkom Kurdistanu. Ispripovijedana u prvom licu, naglašava geografske i kulturološke udaljenosti skrivajući se u sjećanjima na život prije i na život kakav bi mogao biti, u klaustrofobičnoj aerodromskoj prostoriji za zadržavanje imigranata, u iznajmljenom vozilu ispunjenom dimom Marlbora na putu iz Jordana prema Bagdadu.

Poveznice između “Ludosti” i “Ludila” suptilne su, gotovo prozirne, no jednom kada pročitamo posljednju priču, “Ploče za pusti otok Ezre Blazera” u kojoj pisac kroz radijski intervju rekapitulira vlastiti život, htijenja, spisateljstvo, shvaćamo kako je vrlo izvjesno da je Amar spisateljski projekt same Alice – čin je to njezine osobne empatije u doba neznanja i nemara; sredstvo kojim će premostiti ograničenost vlastitih uvjerenja te shvaćanje ludila i ludosti američke intervencije u irački sukob 2003. godine. (“Jedna je moja mlada prijateljica o tome napisala na svoj način prilično iznenađujuć romančić. O tome do koje smo mjere u stanju proći kroz zrcalo i zamisliti život, i štoviše, svijest koja će nam donekle smanjiti slijepe pjege u vlastitoj svijesti. Radi se o romanu koji naoko nema veze s autoricom, no zapravo je prikriveni portret osobe koja je odlučila nadići vlastito podrijetlo, povlastice, naivnost… Inače, ta je prijateljica bila jedna od – Ma ne. Neću to reći. Neću reći kako se zove. Nije bitno. Eto. Kako se ono kaže? Rat je metoda kojom Bog Amerikance uči zemljopis.”)

Iako bi se moglo zaključiti kako je korijen naziva romana skriven u asimetriji – neskladu između godina koje dijele Alice i njezina ljubavnika, ipak se sama riječ izrijekom spominje tek na jednom mjestu u knjizi, Amarovoj priči, i to u naizgled nedužnom, banalnom kontekstu. Naime, Amar, govoreći o sitnim, ali značajnim razlikama između kurdskih i arapskih riječi, pojam asimetrije produbljuje toliko da nam se čini kako je nehotice stvorio tunel koji je snažno povezao sve priče, tako snažno da se poželimo pljesnuti po čelu i upitati se kako to odmah nismo primijetili. (“Riječ za banku je ista, ali riječ za mjenjačnicu nije, a iako nikad nisam naučio etimologiju na kojoj se ta mala asimetrija temelji, mogu pretpostaviti da zrcali stoljeća kulturnog i ideološkog razmimoilaženja.”)

“Asimetrija” je roman kojemu moramo dopustiti da nas uvuče u svoj prividni nesklad. Jedino tako možemo uistinu prepoznati svu njegovu logičnost i apsolutnu slobodu koju nam oprezno nudi.

“Svi s vremena na vrijeme propadnemo u zečju rupu. Katkad ti se čini da samo tako možeš pobjeći od dosade ili zahtjeva prethodnog života – da samo tako možeš resetirati sve što si uprskao onom silnom slobodnom voljom. Katkad jednostavno želiš da netko drugi na neko vrijeme preuzme kormilo, da zauzda slobodu koja se malo previše oslobodila. Previše je usamljena, premalo strukturirana, prenaporno je samostalna. Katkad skočimo u rupu, katkad dopustimo da nas povuče, a katkad se, ne posve slučajno, spotaknemo.

Tu ne govorim o prisili. Druga je stvar kad te netko gurne.”

(“Asimetrija”, Lisa Halliday)

Naslov djela: “NOS4A2”

Ime autora: Joe Hill

Naslov izvornika: “NOS4A2”

S engleskog preveo: Igor Rendić

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Hangar 7

“Svatko živi u dva svijeta’, rekla je Maggie odsutno dok je proučavala slova. ‘Postoji stvarni svijet i sva njegova naporna pravila i činjenice. U stvarnom svijetu ima stvari koje su istina i stvari koje nisu. Stvarni svijet je većinom k-k-kita. No svi također žive u svijetu u svojoj glavi. U svijetu misli – u unutarnjem krajoliku – svaka je ideja činjenica. Emocije su stvarne koliko i gravitacija. Snovi su moćni koliko i povijest. Kreativci poput pisaca i Henryja Rollinsa jako puno vremena provedu u svom svijetu misli. J-jaki kreativci mogu nožem razrezati šavove između ta dva svijeta, mogu ih združiti. Tvoj bicikl. Moje pločice. To su naši noževi.”

(“NOS4A2”, Joe Hill)

Kako jabuka ne pada daleko od stabla, svojim je trećim romanom nazvanim “NOS4A2” nedvojbeno dokazao i mladi američki pisac Joe Hill, sin neokrunjenog kralja horora Stephena Kinga, autora za kojeg se, valjda, najčešće veže poznata rečenica “ili ga vole ili ga ne vole, nema trećega”. Ako pripadate prvoj skupini, tada ćete zasigurno uživati u Hillovoj paklenoj vožnji “Utvarom”, rijetkim Rolls Royceovim modelom iz 1938., zlokobno registriranim kao NOS4A2 ili Nosferatu. Vozi ga Charlie Manx, otmičar djece koji gotovo stotinu godina kruži cestama i ulicama nudeći djeci vožnju bez povratka – onu u zastrašujuću drugu dimenziju zvanu Božićna zemlja.
Zauzvrat uzima njihove duše pretvarajući ono što je ostalo od njih u mala čudovišta koja će u Božićnoj zemlji zauvijek uživati u čokoladicama, šećernoj vuni, vječnom božićnom lunaparku i “škarama za lutalicu” – bezbrižnom ubijanju svakoga koga im kao božićni dar pokloni “tata” Manx.

Charlie Manx je, naime, “jaki kreativac” – jedan od rijetkih ljudi sposobnih vlastitim umom i talismanskim objektom zvanim “nož” stvoriti procijep između fizičkog, stvarnog svijeta i svijeta mašte (njihovog “unutarnjeg krajolika”). Manxov “nož” je upravo “Utvara” koja vozi djecu u Božićnu zemlju, ali vožnja ima svoju cijenu – Manx se mora hraniti dječjim dušama kako bi zadržao mladost.
No, “NOS4A2” ne pripovijeda samo o “psihičkom vampiru” Manxu, već i o još jednom jakom kreativcu, točnije kreativki – mladoj ženi Vic McQueen koja posjeduje dar pronalaženja izgubljenih stvari i osoba. Njezin “nož” je motor “Triumph” (kao malenoj djevojčici “nož” je bio bicikl) koji otvara most – “Kraticu” do drugih dimenzija, a cijena koju ona plaća svaki put kada svoj dar koristi jest sve jača bol i krvarenje iz oka. “Most nije bio simbol već izražaj misli, njenih misli i svaki put kad bi se vozila njime osjetila bi se živom.”

S obzirom kako se radnja romana kreće kroz različita vremenska razdoblja – Vicino djetinjstvo, tinejdžerske godine te odraslu dob kada i sama ima sina Wayna, Manxovi i Vicini putevi će se nužno ispreplesti, a kada Manx otme Wayna, putovanje do Božićne zemlje postaje napeta utrka s vremenom i silama ljudskog uma koji se ispostavlja najubojitijim oružjem sa najvećom cijenom – životom.

Joe Hill napetost gradi vješto, ne zasnivajući radnju isključivo na “Utvari” i Manxovom glađu za dječjim dušama, već prvih dvjestotinjak stranica romana posvećujući Vic McQueen i njezinoj životnoj priči – dovoljno dugo da nas zainteresira, a opet dovoljno kratko da ne odbije odugovlačenjem radnje. Do trenutka Manxovog neizbježnog povratka, već putujemo ka Božićnoj zemlji, duboko uvučeni u priču i nelagodno smješteni na stražnjem sjedalu “Utvare” u kojoj vrijeme gubi smisao i miriši na medenjake – aromu opojnog plina sevoflurana kojim još jedan negativac – Manxov pomoćnik Bing Partridge, zvan još i “Plinska maska”, svladava nedužne žrtve.
Još je jedna posebnost skrivena u Hillovom književnom uratku. Naime, svojim nam pisanjem ne otkriva toliko što se točno događa, koliko opisuje sve ono što njegove likove okružuje, dopuštajući pritom čitatelju da sam popuni praznine detaljima skrivenim u svom, hillovski rečeno, “unutarnjem krajoliku” . Time nam pruža jedinstvenu priliku da iz romana dobijemo točno onoliko koliko smo vremena i osobnog dojma u njega uložili.

“Odavno je bio prihvatio da svatko na ovom svijetu ima svijet u sebi, stvaran koliko i zajednički svijet koji svi dijele, ali kojem nitko drugi ne može pristupiti. Rekla je bila da može prebaciti svoj most u taj svijet, ali da na neki način most također ostaje u njenom umu. Zvučalo je to poput deluzije, sve dok se ne biste sjetili da ljudi stalno izmišljeno čine stvarnim: izvode i snimaju glazbu koju čuju u svojoj glavi, grade kuće koje su u glavi već podigli. Fantazija je oduvijek stvarnost koju samo treba uključiti.”

(“NOS4A2”, Joe Hill)
Recenzija: “NOS4A2”, Joe Hill
Osvrt: “Divlje iskre – pjesme pobune, vatre i ljepote”, Nikita Gill

Naslov djela: “Divlje iskre”

Ime autora: Nikita Gill

Naslov izvornika: “Wild Embers”

S engleskoga prevela: Ira Martinović

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

Pogledaj kako/zvijezde plamte/na noćnom nebu, poziva nas britanska autorica Nikita Gill na putovanje zaiskrenim stazama svoje poezije, onakve kakvu radije osjećamo negoli izgovaramo. Jer, teško je pronaći pravu riječ za nepregledno mnoštvo osjećaja kojima nas život i opterećuje i obogaćuje, sve u isti mah.

Gill svojim stihovima pokreće mikro revoluciju ženstvenosti koristeći ih kao oruđe stvaranja ugodnog doma vlastitoj duši – tijela u kojem se svaka žena osjeća slobodnom, jedinstvenom. Svaka je junakinja onih bajki koje se usudi sanjati – nesavršena princeza Ariel koja s ponosom nosi svoj riblji rep, jer zna da se pjev sirene mnogo snažnije čuje od koraka koji oklijeva; Snjeguljica koja hrabro odbija zagristi otrovne jabuke koje joj nude, jer zna da je stvorena sama birati zalogaje na pladnju života.
Ona je Afrodita koja nikome ne odgovara za svoju ljepotu i izdržljiva Hera čija je “hrabrost sazdana od boli”, ali je i dalje hrabrost. Moćna i nepokoriva.

Jednom kada spozna “vrijednost, težinu, gustoću svoje duše” o kojoj Gill tako neumorno piše, čitatelj je bliži iscjeljenju, bliži je svom skrivenom “ja”, toj sitnoj divljoj iskri koja će započeti požare i nagnati ga da preuzme odgovornost za taj “vlastiti mali život” koji mu je povjeren.

Nikita Gill napisala je poeziju koja, kako to već poezija čini, umije tkati niti koje u svakome tko je čita stvaraju drugačije uzorke. Šarene, svjetlije, tamnije, čvršće i raspletenije. Ali svaki od tih uzoraka skriva iskru. Jednom užgana, ne gasi se. Samo razgorijeva i mijenja krajolik koji zove svojim domom.

Za najcrnjih dana

pogledam zvijezde

i zadivim se

mreži vremena

koja mi uzvraća pogled.”

(“Crni dani”, zbirka “Divlje iskre”, Nikita Gill)

Naslov djela: “Pssst: Doba tajni”

Ime autora: Magnhild Winsnes

Naslov izvornika: “Hysj”

S norveškoga preveo: Bekim Sejranović

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

Jedan od trenutaka u kojem sam se u punom smislu osvjedočila istinitosti izreke kako jedna slika govori više od tisuću riječi jest onaj kada sam dovršila čitanje grafičkog romana “Pssst: Doba tajni” norveške spisateljice i ilustratorice Magnhild Winsnes. “Ljeto koje je promijenilo sve”, rečenica je kojom bi se mogla sažeti ova sjetna priča o odrastanju dviju djevojčica – rođakinja Hanne i Siv koje se na pragu tinejdžerske dobi suočavaju sa slutnjom dolaska tih osjetljivih godina – onih u kojima dijete u njima skuplja hrabrost postati dijelom svijeta odraslih, istodobno žaleći za bezbrižnošću djetinjstva koje ostavljaju za sobom.

Hanna posjećuje Siv svako ljeto, no ove će godine spoznati kako se mnogo toga promijenilo od njihova posljednjeg susreta. Naime, Siv je, vođena primjerom starije sestre Mette, odškrinula vrata primamljivog i zagonetnog svijeta odraslih. Dječaci, povjerljivi ženski razgovori, krišom zapaljena cigareta, sitne laži roditeljima, kriju uzbuđenje drukčije od onog koje pruža obaranje rekorda u sakupljanju kukaca ili pak dužini držanja daha pod vodom – igara koje su zaokupljale sva ona prošla ljeta dviju djevojčica. Hanna osjeća promjenu koja je uzburkala mirne vode djetinjstva i prijateljstva, no nije sigurna kako joj se prilagoditi.

Autorica na poseban, gotovo poetičan način lijepim i bogatim ilustracijama te malobrojnim, no upečatljivim dijalozima prikazuje razliku koja biva sve većom i očitijom između djevojčica. Tajne, njihovo imanje i čuvanje, ulaznica su za svijet odraslih; roditeljima se više ne govori sve. Upravo taj “pssst” postaje imperativom, čarobnom riječju koja Siv i Mette čini odraslijima (no, ne nužno i zrelijima), a Hannu, koja ne umije čuvati tajnu, pa naivno odaje sve što joj je povjereno, ostavlja u svijetu dječjih igara i pitanja što se promijenilo.

“Pssst: Doba tajni” svojim šturim tekstom čitatelja pretvara u promatrača koji u ilustracijama traži neizrečeno; iščitava osjećaje, misli, promjene u svakom od likova. Neke su ilustracije tek fragmenti, dijelovi koji govore više od cjeline (poput prvog “susreta” cipela dviju djevojčica koje oklijevaju u koraku i neugodnoj tišini pokušavajući shvatiti jaz koji je nastao između njih); druge su pak brojne sekvence slika fokusiranih samo na jednu radnju (primjerice, Mettino skidanje majice kojim se želi naglasiti fizička promjena kroz koju prolazi odrastajući). Također, Winsnes prijelaze između poglavlja maštovito ilustrira mravima – nekolicinom minijaturnih crnih točaka koje na bjelini dvije velike stranice trepere ljetnim nemirom i dahom promjena koje svakim poglavljem bivaju sve veće i značajnije.

Priča o krhkim sponama prijateljstva i odrastanju dviju djevojčica, o jednom dječaku imena Sindre koji to odrastanje čini poželjnijim te raskošne ilustracije prirode koja, i sama promjenjiva, svemu svjedoči, čine “Pssst: Doba tajni” pažljivo promišljenom knjigom kojoj ne nedostaje vjerodostojnosti i dubine.
Jednostavno i čarobno, Magnhild Winsnes riječju i slikom ostavlja u čitatelju osjećaj nekih minulih ljeta, onih koja smo svi doživjeli; ljeta u kojima se promijenimo mi ili svijet koji nas okružuje, pa ih uvijek pamtimo s mješavinom sjete i neke neodređene čežnje.

Recenzija: “Pssst: Doba tajni”, Magnhild Winsnes
Recenzija: “Wabi – sabi: Japanska mudrost prihvaćanja nestalne i nesavršene prirode svega”, Beth Kempton

Naslov djela: “Wabi-sabi: Japanska mudrost prihvaćanja nestalne i nesavršene prirode svega”

Ime autora: Beth Kempton

Naslov izvornika: “Wabi Sabi – Japanese Wisdom for a Perfectly Imperfect Life”

S engleskog prevela: Suzana Szabo

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Planetopija

Bio je potreban naziv za ono što su ljudi oduvijek znali, piše nagrađivana autorica i japanologinja Beth Kempton uvodeći nas u spokojan i mističan svijet drevne japanske filozofije wabi-sabija u svojoj istoimenoj knjizi. Objašnjavajući wabi-sabi (koji svoje korijene krije u drevnoj ceremoniji čaja) kao svojevrsnu sinergiju ljepote jednostavnosti i protoka vremena koji na svemu nužno ostavlja trag prolaznosti i starenja, Kempton ističe kako srž wabi-sabija leži upravo u prihvaćanju te nestalnosti, u nesavršenosti koju ostavlja patina vremena; u istini kako se najveća ljepota krije u prihvaćanju stvari onakvima kakve jesu te u “viđenju svijeta srcem koje osjeća, a ne umom koji logično razmišlja.”
Izraz “živjeti za trenutak” u mudrosti wabi-sabija nije tek floskula, fraza koja se neprestano ponavlja ne bi li sebe (i druge) uvjerili kako doista umijemo prepoznati taj famozni trenutak kada napokon stigne, no na kraju provedemo većinu životnog vijeka iščekujući ga. Ne. Wabi-sabi je “stanje srca”, “dubok uzdah i polagan izdah”, te kao takav predstavlja “jedan savršen trenutak u jednom nesavršenom svijetu”, a doživjet ćemo ga samo prigrlimo li život onakav kakav jest i svijet oko sebe doživimo tako što “istinski bivamo u njemu umjesto da ga prosuđujemo stojeći sa strane”.

Wabi-sabi ne tjera nas da težimo ka savršenstvu, ne “muči” nas nedostižnim ciljevima i granicama koje nam određuje društvo i vrijeme u kojem živimo. Materijalno bogatstvo, društveni status i fizički izgled stvorili su kalup u kojeg se svakoga od nas prisiljava stati, no baš kao i što se stopalo deformira kada ga pokušamo ugurati u cipelu koja mu ne pristaje, tako se i mi sami u tim kalupima “iskrivljujemo” i postajemo nešto što nismo niti možemo biti.

“Bezbroj neispunjenih snova razasuto je diljem svijeta samo zato što se netko uspoređivao s nekim drugim i zaključio, ‘Ne, nisam dovoljno dobar’.”

(“Wabi-sabi: Japanska mudrost prihvaćanja nestalne i nesavršene prirode svega”, Beth Kempton)

Sve više “trebanja” i “moranja”, upozorava Beth Kempton, udaljava nas od spoznaje kako je ono za čime u vanjskom životu toliko žudimo, nerijetko potpuno drugačije od onoga za čime duboko u sebi zapravo čeznemo. Filozofija wabi-sabija podsjeća nas i uči kako je prihvaćanje onoga što imamo i gdje se nalazimo u određenom trenutku života, kao i usredotočavanje na sam proces, umjesto na njegov ishod, pravi put ka samoispunjenju. Savršenost u nesavršenosti i jednostavnosti. 

Nakon tumačenja pojma wabi-sabija i sâme njegove filozofije, Kempton ostatak knjige posvećuje praktičnoj primjeni ove japanske mudrosti na brojna životna područja – karijeru, financije, uređenje životnog prostora, obiteljske i poslovne odnose, a sve to kroz prizmu osjećaja zahvalnosti za sve ono što nam je pruženo. Autorica, što je osobito važno, ne pada u relativno čestu zamku klišeja “self-help” literature, kada se čitatelju nude raznorazna instant rješenja i munjevite promjene duboko ukorijenjenih obrazaca ponašanja i razmišljanja. Naprotiv, Beth Kempton nas posve nježno i suptilno uvodi u svijet u kojem je izvrsnost u onome što već imamo mnogo važnija od neprestanog stremljenja ka nekakvom uspjehu čije je ostvarenje ionako neizvjesno.

Uostalom, tko nam može jamčiti kako ćemo biti sretniji kada napokon dobijemo ono što priželjkujemo? Držat ćemo u ruci taj uspjeh, no to možda neće biti život koji nam je namijenjen, već onaj kakav su nas naučili željeti. Trenutci su ono što je istinski važno; oni su male riznice savršenstva koje se rađaju kada “vrijeme namigne”; kada usporimo kako bismo ih udahnuli i zahvalili na njihovom postojanju.

Mnogo je toga što bismo mogli napisati o ovoj iznimnoj knjizi, no i tada bi bilo nemoguće sažeti svu mudrost wabi-sabija o kojoj govori Beth Kempton. Čitatelju, stoga, ne preostaje ništa drugo osim usporiti i otvoriti srce te se zaputiti poniznim, mirnim, savršeno-nesavršenim putem wabi-sabija. I cijeniti svaki trenutak koji im dotakne srce. Jer se kao takav – jedinstven i savršen – više nikada neće ponoviti.

“To je očekivanje povratka voljene osobe u zračnoj luci prije negoli se otvore vrata za pristigle putnike. To je priča uz logorsku vatru koja nestaje u dimu. To je sjećanje na poljubac dok se još uvijek ljubite. Kad se osvrnemo na svoj život, takvih se trenutaka sjećamo.

Ljepota doziva potiho. Moramo zapaziti njezin znak, a zatim odigrati svoju ulogu.”

(“Wabi-sabi: Japanska mudrost prihvaćanja nestalne i nesavršene prirode svega”, Beth Kempton)

Naslov djela: “Klopka za muhe”

Ime autora: Fredrik Sjöberg

Naslov izvornika: “Flugfällan”

Sa švedskog prevela: Sara Profeta

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

“Ili možemo reći da nam svima tu i tamo treba da se u nešto bacimo naslijepo, tek toliko da se ne pretvorimo u kopije očekivanja okoline, a možda i zato da bismo se usudili pamtiti neke od tih smionih, velikih misli koje nas kao djecu probude usred noći i natjeraju da zapišemo tajno obećanje o svom budućem životu…”

(“Klopka za muhe”, Fredrik Sjöberg)

Postoje knjige za koje čak niti nakon čitanja ne možete sa sigurnošću reći kojem su vas to cilju vodile (i dovele), no istodobno ćete bez trenutka razmišljanja potvrditi kako ste se na putovanju njihovim stranicama beskrajno zabavljali.
“Klopka za muhe” švedskog pisca i strastvenog entomologa Fredrika Sjöberga jedna je od takvih knjiga. Iako naslovom dostojna kakvog detektivskog romana, u sebi ne krije ničega tajnovitog (osim možda poneke potrage za davno izgubljenom Rembrandtovom slikom), već pripovijeda upravo o onome što nam nazivom i sugerira. Muhama. I to ne bilo kakvima, nego muhama pršilicama, “nadmoćnim prevarantima” među svojom vrstom. Sa toliko vrhunskih kamuflaža “da je obmana jedne od njih svojedobno prenesena čak u Bibliju” zavaravši i samog Samsona.

“Stoga sam, kada bi me tko pitao, kratko odgovarao da su pršilice jednostavne životinje koje je lako sakupljati, a pojavljuju se u mnogim obličjima. Ponekad ni ne izgledaju kao muhe. Neke nalikuju osama, druge mednim pčelama, parazitskim osicama, štrkovima ili sićušnim komarcima krhkih nožica… “

(“Klopka za muhe”, Fredrik Sjöberg)

Velike su stvari nerijetko, baš poput muha pršilica, skrivene sitnicama, upravo kako bi ih mogli otkriti samo oni koji ih uistinu razumiju. Fredrik Sjöberg jedan je od takvih otkrivača.
U mladim danima napustivši posao kazališnog rekvizitera u Stockholmu, preselio se na otok Runmarö u štokholmskom arhipelagu i nakon izvjesnog vremena počeo skupljati muhe pršilice. Ni sam ne znajući točno kakva ga je to sila nagnala na kolekcioniranje tih sićušnih, mimikrijski nastrojenih kukaca usred otoka odsječenog od svijeta, prihvaća vlastiti izbor jednako kao i sam život – sa usponima i padovima (“pršilice, uostalom, samo su rekvizit. Dobro, nisu samo to, ali jesu do određene mjere. U priči se povremeno radi i o drugome. Čemu točno, ne znam zapravo. Ima dana kada se uvjeravam da mi je zadaća reći nešto o umijeću ograničenja i mogućoj sreći koja se u tome nalazi. I o iščitavanju okoliša. Ima dana koji su sumorniji. Kao da stojim na kiši, u redu, pred intelektualnim nudističkim kampom ispovjedne proze. Okružen ogledalima. Promrzao do kostiju.”)

Gotovo bezbrižno, sa suptilnim humorom utkanim u gotovo svaki redak priče, Sjöberg nas podučava umjetnosti življenja.
Ona je lagana, okretna i nestalna, baš poput pršilica koje neumorno i strpljivo proučava. Skrivena je u vrtovima i mirisima koji, oblikovani “bogatstvom i žudnjom”, pružaju dom toj šarolikoj fauni; pritajena je u sjeni divovske klopke za muhe Renéa Malaisa, gotovo zaboravljenog švedskog istraživača, prirodoslovca i entomologa čiji, po svim mjerilima, zagonetan život Sjöberg portretira sa diskretnim divljenjem i propitkivanjem. Ta ista umjetnost življenja odaje svoje prisustvo u kratkim razgovorima pri vožnji brodom do otoka; onima koji se prilagođavaju točno određenom vremenu putovanja, “ponekad i prostora”. Jer, “ne zna li čovjek gdje je granica, sve bude kao i obično. Kao i sâm život, nejasan i razvučen.”
Utješnost tih ograničenja vidljiva je i u jednoj humoresknoj crtici iz autorova života. Naime, prije nego li su poželjela upoznati nekoga tko bi im došao u posjet, Sjöbergova su djeca gosta uvijek prvo pitala kada će ići kući. Lijepo je uvijek znati na čemu si. I u životu i s ljudima i s muhama pršilicama.

“Klopka za muhe” nesumnjivo je autobiografska proza, no ona u kojoj autor ima tu posebnu vještinu da, progovarajući o vlastitom životu, istodobno pripovijeda o životu svakog čovjeka kao jedinke koja se stapa s ostatkom kolektiva ili, udaljavajući se od istog, pronalazi neko novo okružje koje će mu pružati sigurnost. Poput otoka na kojemu i sam Sjöberg odlučuje živjeti.

“Tada mi se učinilo da vidim kako otok isijava zasebno silom na ljude koji imaju potrebu za kontrolom i sigurnošću od one vrste koja se na kopnu može tražiti u moći nad drugima, ali koja je ovdje utkana u samo inzularno ograničenje krajobraza. Jer ništa nije tako ograđeno i konkretno poput otoka.”

(“Klopka za muhe”, Fredrik Sjöberg)

No, u konačnici, Fredrik Sjöberg nam pripovijeda o snovima od kojih ne treba odustati; pripovijeda o zahtjevnoj umjetnosti ograničavanja samoga sebe u vremenima koja nude stotine mogućnosti. Čini to tako spretno da svaka njegova rečenica nudi mnogo značenja, a na čitatelju je njihovo otkrivanje. Savršena književna mimikrija. No, Sjöbergove muhe pršilice u klopku su ovog puta uhvatile čitatelja.

“Dugoročno, ne postane ti dosadno? Prije ili kasnije ne mogu izbjeći to pitanje. Jer dakako, otok nije velik. A broj vrsta pršilica nije bezgraničan. Uskoro će sve biti u ladicama…Već sada, nakon sedam godina, postalo mi je teško pronaći nešto novo. Ali dosadno? Ne, ne. Možda samotno.

Entomologu je petnaest kvadratnih kilometara cijeli jedan svijet, planet za sebe. Nije kao priča koju čitaš djeci uvijek ispočetka, sve dok je ne znaju napamet…Iako ću prije ili kasnije provesti cijelo ljeto s mrežicom u ruci, a da zbirka ne naraste ni za jednu jedinu vrstu, praznine u znanju jednako će tako ostati velike, premda ne potpuno nemjerljive. Zapravo cijelo vrijeme rastu prateći naša saznanja.”

(“Klopka za muhe”, Fredrik Sjöberg)

Recenzija: “Klopka za muhe”, Fredrik Sjöberg