Recenzija: “Vošicki”, Marko Gregur

Naziv djela: “Vošicki”

Ime autora: Marko Gregur

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

Kada je mladi hrvatski pisac, Koprivničanin Marko Gregur, nakon prvijenca “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” (2017.) te izvrsnog psihološkog romana “Mogla bi se zvati Leda” (2018.) sjeme svog trećeg književnog uratka “posijao” na ne uvijek plodnom tlu biografske književnosti napisavši nagradom Fric za najbolju knjigu fikcijske proze ovjenčano djelo “Vošicki”, vjerojatno nije niti slutio kako će život i ime Vinka (Vincenca) Vošickog, poznatog koprivničkog tiskara i izdavača, ponovno izniknuti u svojoj punoj slavi.
Naime, životna priča ovog nakladnika, “zlatnog tiskara”, koji je u razdoblju između dva svjetska rata imao povlasticu, ali i odvažnost izdavati časopis takvog značaja i snage kao što ga je imala “Književna republika”, odnosno objavljivati djela uglednih autora poput Miroslava Krleže ili Augusta Cesarca (primjerice, samo prvo izdanje Cesarčeve “Careve kraljevine” otisnuto je u 4000 primjeraka, što je za ono vrijeme predstavljalo gotovo nedostižnu nakladu, op.a.), u svojoj srži slijedi poznati, tužni obrazac po kojemu su mnogi njemu slični svojim djelovanjem iznimno zadužili hrvatsku kulturu, istodobno nikada ne naplativši te dugove. Mahom su svršetak svojih plodnih, vrijednih života dočekivali u neimaštini i zaboravu, a gorčini njihova kraja svjedočili su tek malobrojni, njima bliski ljudi.
Marko Gregur ovim djelom nije pao u zamku dosade pukog nabrajanja povijesnih činjenica, biografskih podataka do kojih bi mogao doći svaki gorljiviji i znatiželjniji istraživač prošlosti, već je u pripovijest o čovjeku koji je i dušom, ne samo riječima, vjerovao kako Bog doista uskršnjava umjetnost – Got di Kristi Kunst – kako je Vošicki često običavao pozdravljati suradnike i prijatelje, unio spisateljsku slobodu i literarne manevre kakvih se ne bi postidjeli niti književnici s mnogo više “stranica u rukama”.
Pišući o čovjeku koji je 1909. godine iz rodne Češke došao u Koprivnicu “kako bi na nepoznatom jeziku radio knjige”, Gregur niti na trenutak ne zanemaruje činjenicu kako je Vinko Vošicki, osim poduzetnika koji se u vremenima obilježenim ratovima i velikim gospodarskim krizama te slabom interesu za knjige zbog posvemašnje nepismenosti i siromaštva odvažio na tako riskantan pothvat poput izdavanja knjiga, prije svega ipak bio samo čovjek, sa svim slabostima i vrlinama svojstvenim ljudima. Upravo stoga autor u središte života Vinka Vošickog osim knjige stavlja i njegove “svakidašnje jadikovke”, bračne nedaće i brodolome, obiteljske afere koje su ga koštale ugleda te borbu s hrvatskom malograđanštinom, političkim spletkama i ideologijama. Vješto Marko Gregur isprepliće fikciju i povijest, stvarne osobe i događaje čvrsto povezujući sa onima proizašlim iz njegove spisateljske mašte te oživljavajući ponovno lik i djelo Vinka Vošickog, čovjeka koji je imao ambiciju u vrijeme kada je posjedovanje pogrešne ambicije bilo opasnije od posjedovanja oružja.

Naime, u vrijeme kada nitko nije htio tiskati Krležina i Cesarčeva djela, kada su se jugoslavenske vlasti okomile na komuniste i internacionaliste, Vošicki se beskompromisno uhvatio tog nadasve riskantnog posla, posebice ako se uzme u obzir da je Krleža već tada bio poznat kao lijevi pisac, registriran u policiji kao “opasni komunistički vođa.” Krležina “Književna republika” tiska se sve dok i sam Vošicki ne ukaže na nezavidno stanje s obzirom na gospodarsku krizu, ali i sve uži krug čitatelja, pa kada predloži povećanje formata “Književne republike”, kao i promjenu jedinstvenog smjera kako bi isti svima bio prihvatljiv, ostaje iznevjeren Krležinom odlukom o tiskanju časopisa u zagrebačkoj knjižari Hoffmann umjesto u Koprivnici. No, u smiraj života Vinka Vošickog 1957. godine (s kojom Gregur i počinje svoju biografiju), Krležino slanje oveće svote novca onemoćalom i siromašnom nakladniku pokazuje kako je slavni pisac ipak bio svjestan usluge koju mu je Vošicki učinio tiskajući njegova izdanja od 1923. do 1926. godine.

Iznimna snaga Gregurovog djela, osim u pamtljivim i zanimljivim prikazima koprivničkog kraja, jest i u vrlo spretnom stavljanju naglaska na nakladničku politiku kao srž uspješnosti Vinka Vošickog koji je, kao komercijalni izdavač, vješto pratio knjiško tržište i potrebe čitateljske publike nastojeći knjigu učiniti dostupnom svima te svojim izdanjima utirući put različitim žanrovskim smjerovima, ali i estetskim vrijednostima same literature. Unatoč naporima koje je ulagao u ostvarenje svog cilja, “ne pristajući na prosjek”, Vošicki se neprestano spoticao o prepreke koje mu je podmetala politika, odabiranje “pogrešnih strana” zbog kojih je ostajao bez podrške vladajućih, a samim time i bez svih dobrobiti koje je to suglasje donosilo. U novoj socijalističkoj Jugoslaviji Vinka Vošickog doživljavalo se kao malog tiskara čija tiskara nužno mora čim prije postati narodno dobro, a takav je tretman nakon izvjesnog vremena ambicioznog Čeha posve obeshrabrio i iscrpio. Konačan kraj, starost, bolest, a naposljetku i oduzimanje stana u kući gdje je bila tiskara te selidba u vinograd, “na bilogorske obronke”, samo je potvrdio kako je Vošickog društvo jednostavno odbacilo. Potrošilo ga je mnogo više nego li je to njegova ambicija mogla podnijeti ne odavši mu poštovanje koje je zaslužio.

No, povijest ne zaboravlja koliko god je pokušavali promijeniti i prilagoditi sebi. Barem ne dok god postoje pisci poput Marka Gregura koji je, više od šezdeset godina nakon smrti Vinka Vošickog, ovom iznimnom čovjeku odao poštovanje kakvo je zaslužio. Jedno davno putovanje sa sprudova beskrajne Vltave do muljevitih dravskih obala nije bilo uzaludno. Ostalo je od njega više od slova na papiru. Ostalo je djelo čiji opus daleko nadilazi korice knjiga između kojih se skrilo. Pa kad otvorimo “Vošickog” neka nas iz tišine čitanja prene jedino oštri štropot pokretanja velikih tiskarskih strojeva. Još jedan put, da se ne zaboravi.

“Tiskara i knjižara bile su puls njegova života, a žene i politika žileti.”

(“Vošicki”, Marko Gregur)

Naziv djela: “Rujanska kupačica”

Ime autora: Mirjana Dugandžija

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Naklada OceanMore d.o.o.

“To je ono što mogu reći, a da zvuči razumno. Željela sam ukoračiti u more i ostati tako, satima. Ostalo je bila nujnost; oduvijek sam bila – što? žrtva? poklonica? – surih melankolija, onih zabavljanja emocija bilo čime, ničim. Samougađanja koja si dopuštamo, ali kod drugih nam idu na živce. Slutnji promjene godišnjih doba, žala za ljetom, na primjer i ponajviše; suhog šuštanja krošnje, kao da ju je preko noći zahvatilo šaputavo lisnato ludilo. Svakog sam popodneva netremice promatrala kako se sunce na mom naslonjaču zadržava sve kraće. Melankolija kao emocionalna alergija: tijelo se bori protiv otrova koji samo proizvodi.”

(“Rujanska kupačica”, Mirjana Dugandžija)

Kad se u jedanaest kratkih priča na neki čudesan, elegičan i iznenađujuće erotiziran način prizove nostalgija mladosti i neumitna konačnost života, ljubavi i prijateljstava te vapeća potreba za neiskrivljenom slikom stvarnosti, ma koliko ona katkad degradirajuća, opscena, prizemna i pogubna za ženski identitet bila, tada se i sam čitatelj uhvati kako se vrpolji u stolcu, zatečen i ogorčen svim tim ljudskim nedostatcima i slabostima koje mu hrvatska spisateljica i novinarka Mirjana Dugandžija u ovoj zbirci bez zadrške servira. Pripovjedači su mahom žene, njihove su priče mora, jezera i mutne bare u kojima se zrcale rasapi, razočaranost, rezignacija i posve ljudske žudnje svake od njih, pa kada u te vode uranjaju, sa sobom povlače i sav balast svojeg postojanja. I nema uljepšavanja kad se na obalu izbacuje agresija, frustracija, brige i očajavanje. U Dugandžijinim pričama žene nisu borci za pravdu, nisu samodopadne, osvetoljubive domine vlastitih života; one sumnjaju, one vape, one su nepouzdane, one se inkriminiraju, ponižavaju, dosađuju, opraštaju sa sobom i drugima. I sve to čine silno intenzivno, pulsirajuće, rušeći tabue i tjelesnost tako čvrsto povezujući sa psihološkim trenutkom u kojem se nalaze da u nama ista izaziva sram, nelagodu.

Dijalozi su katkad škrti, katkad nepovezani, katkad direktni i eksplicitni, baš kao i opisi koji ženskim likovima u mnogim trenutcima oduzimaju subjektnost, razlažu je na dijelove u kojima ih tražimo i prepoznajemo, nerijetko se zgražajući nad tim tamnim, užasnim fragmentima koji teku rečenicama “Rujanske kupačice”. Stisne nas neki čvor u dnu utrobe kada u priči “Sjajan posao u Slavoniji” svjedočimo zvjerskom zlostavljanju na seoskim putovima, “široka je bila Slavonija” dok je “lijepio džem po njoj, polijevao je malinovcem, sigurno ju više milovao nego tukao kad joj je duge očne šupljine punio ajerkonjakom”; “široka je bila Slavonija” i kad joj je “dragao stražnjicu crvenim raspucanim jagodicama prstiju i gurao joj zemlju u otvor šireći ga mrtvim i živim svijetom, govno se miješalo sa slavonskim suncem, s pretankim lupinama pužića, nadimalo se oko grumena čvrstih kao kamen jer početak ljeta bio je sušan”. Ostavlja nas Mirjana Dugandžija zdvajati nad tim “hripavim panonskim sirenama preoranih međunožja”, ili u priči “Gdje ste, male krijesnice, bubamare, krtice” šokirati seksom utroje na stražnjem sjedištu policijskog automobila u kojem se u tamni tunel cijevi pištolja uvlači i libido i moć i zadovoljština i strah, jer “nije oružje opasno, opasni su ljudi”.

Na uznemirujući, no istodobno duboko senzibilan i egzistencijalno propitkujući način Mirjana Dugandžija vodi nas u drugu dimenziju, onu koja koegzistira s postojećom, onu koja je zapravo njezina zrcalna slika, iskrivljena i naopaka, a opet tako bolno poznata i nepodnošljiva. U svakom njezinom djelu tjelesno prožima (raz)umno, obavija ga nekom sjetom i tjeskobom, istodobno nas privlačeći i odbijajući. “Rujanska kupačica” nas vodi ravno do dna na kojem ne želimo biti, ali je neophodno dotaknuti ga, jer samo tako možemo razumjeti privid koji skriva površina.

“A što je bilo lijepo? Život u gradiću na Dunavu, pod zvonicima, zasjenjen krupnim krošnjama. Tek cijeli dan zujali su potiho, iz zasjede, čekajući večer, komarci žedni njihove uzrujane krvi pune ljubavi, čežnje, straha od rastanka. U Brankovoj bašči rojili su se kao u paleozoiku. Otamo bi došle kući već raščešana tijela. To je komarce dodatno nadraživalo u večernjoj erekciji, pijanstvu krvi: bili su jači od nosoroga. Pao bi tada, kao veo, visoki pjev komaraca na uličice, dvorišta, male bašče u kojima su ležale bundeve, u zastakljenu verandu s kaučom u kojoj su spavale. U tmini, bila je to čipka kroz čije su žilice Lara i Tamara tekle jedna u drugu. U nesnosnim noćima rađalo se sestrinstvo krvi. Ili je bilo nešto seksualno u grimizu koji se, ovijen prozirnom opnom, zariva u kožu još sasvim dječju.”

(“Rujanska kupačica”, Mirjana Dugandžija)

Recenzija: “Rujanska kupačica”, Mirjana Dugandžija
Recenzija: “Martin Mystere: Vatra koja ubija + Vrijeme nula”

Naziv djela: “Martin Mystere: Vatra koja ubija + Vrijeme nula”

Naziv izvornika: “Martin Mystere: Il Signore delle Tempeste (Il fuoco che uccide) + Tempo zero”

Scenarij: Alfredo Castelli

Crtež: Giovanni Freghieri

Naslovnice: Giancarlo Alessnadrini

Prijevod: Goran Marinić

Godina izdanja: 2009.

Nakladnik: Libellus d.o.o.

Mister Jinx vrlo je šarmantan momak.
No, posve sigurno ne zbog svog sugestivno dijaboličnog izgleda (“kozja” bradica, guste obrve ispod kojih vreba grabežljiv i pronicljiv pogled). Iako, da ste mu baš vi potencijalni klijent, nesumnjivo biste se, i protiv svoje volje, našli iznimno zadivljenim njegovim paljenjem cigare bez upaljača – tek pucketanjem prstima iz kojih sijevaju narančasti plamičci. Ništa nadnaravno ipak, riječ je o mađioničarskom triku, iluziji stvorenoj posipanjem prstiju zapaljivom tvari, s ciljem pridobivanja pozornosti za ono što tek slijedi.

Naime, Mister Jinx fascinantan je iz posve drugih razloga. Vrlo bi vam slatkorječivo iznio svoju ponudu, jednu od onih koja se nikako ne odbija jer nudi ono čega svakome u jednom trenutku ponestane – vrijeme. Začudit će vas svojom sposobnošću pogađanja vaših slabih točaka i želja, no i tu nema posebne čarolije. Dobro vas poznaje jer vas je dobro proučio. A kada, zaintrigirani ponudom, sutradan odgovorite potvrdno na njegov poziv, nećete znati kako više nema odustajanja. Uglađeni maniri i vrhunska uslužnost pratit će vas tijekom putovanja ka nepoznatom odredištu dolaskom na koje ćete saznati i vidjeti najnevjerojatnije stvari, a višeznamenkasta cijena usluge činit će se pravom sitnicom, jer kupuje ono čime se dotad činilo nemogućim trgovati. No, Mister Jinx je ionako svjestan kako novac nije problem. Ako vas je kontaktirao, to znači kako već zna da će brojne nule na vašem računu pokriti sav trošak tvrtke “Vrijeme nula”.

Gospodin Jinx zapravo je neka vrsta modernog i tehnološkog “Mefista”, sposobnog ispuniti i naizgled nemoguće ljudske želje, ali je, za razliku od svog zloglasnog pandana, mnogo više zainteresiran za materijalna dobra nego za duše onih koji mu se obraćaju (“…Imam za vas vrlo zanimljiv prijedlog… uzmimo da za deset… Ne, da za petnaest tisuća dolara imam način kako ćete nadoknaditi izgubljeno vrijeme…”).

Ovaj je duži uvod s razlogom iz prvog plana “izgurao” Martina Mystèrea, našeg osebujnog, oštroumnog i krajnje neorganiziranog detektiva nemogućeg, pustolova, pisca i kroničnog borca s vremenom. Naime, upravo u epizodi “Vrijeme nula” po prvi put susrećemo gospodina Jinxa, vještog prevaranta i jednog od najsjajnijih protivnika Martina Mystèrea stvorenih u mašti Alfreda Castellija, a Mystère, gotovo stalno frustriran vlastitom nesposobnošću učinkovitog raspolaganja vremenom i, slijedom toga, kontinuiranog kašnjenja u svojoj spisateljskoj karijeri (aspekt koji je u “Vremenu nula” predstavljen po prvi put, op.a.)., savršen je kandidat gospodinu Jinxu.

“…Kašnjenje dovodi do kašnjenja. Upao sam u nešto što se zove vrtlog na koji sam se, zapravo, naviknuo i iz kojeg se ne uspijevam izvući… Znaš li što bi mi trebalo? Mjesec dana. Samo jedan mjesec i siguran sam da bih uspio srediti sve i to jednom zauvijek.”

(“Martin Mystère: Vatra koja ubija + Vrijeme nula”)

Stara poslovica kaže: “Pazi što želiš jer bi ti se moglo ostvariti”, pa kada u New Yorku za kratko vrijeme bude zabilježeno više slučajeva tzv. “samospaljivanja” u kojima su, naizgled bez ikakvog razloga, žrtve potpuno izgorjele za svega nekoliko sekundi, dok su predmeti u njihovoj okolini ostajali netaknuti, Martin Mystère će brže nego što je mislio doći u priliku uštedjeti toliko željenih mjesec dana. Naime, najmanje dvije su žrtve prije smrti surađivale s tajanstvenim Mister Jinxom, koji jednog dana dolazi u posjet Martinu Mystèreu kako bi mu ponudio “mjesec dana više života” koji će se “odvijati izvan naše dimenzije tako da za druge prođe samo jedan dan”. Njegova je usluga opisana na početku ovog teksta, a “Vrijeme nula” naziv unosnog biznisa i futurističke ustanove u kojoj njegovi klijenti, zahvaljujući čudotvornom serumu koji ubrzava biološke ritmove, stječu mogućnost potrošiti čitav mjesec u samo jednom danu.

Martin Mystère je, naravno, savršen mamac inspektora Travisa, pa kada u “Vremenu nula” gotovo nulira i svoje postojanje, stvari se raspliću brzo i nepredvidivo. Inače, dijelovi u kojima gospodin Jinx Mystèreu objašnjava ekskluzivnost svojih usluga te način na koji je kroz uporabu znanosti i tehnološka dostignuća ostvario jednu od najvećih ljudskih želja, ostali su jednim od njegovih najzanimljivijih pojavljivanja u epizodama “Martina Mystèrea”. Tomu je uveliko doprinijela i činjenica kako su Jinx i Mystère jedan u drugome našli ravnopravnog i zanimljivog sugovornika (Jinx pohvalno zaključuje kako je “katkad morao potrošiti sate kako bi neki njegovi drugi klijenti shvatili taj koncept”, a i Mystère nevoljko zaključuje kako u razgovoru s Jinxom na trenutak čak i zaboravlja na situaciju u kojoj se nalazi).

Kako bilo, “Vrijeme nula” u svakom je pogledu zanimljiva, čak pomalo revolucionarna epizoda Martina Mystèrea koja godinom svog prvog pojavljivanja 1986. ulazi u jedne od onih u kojima se autor poigravao izumima koji su golicali maštu znanstvenika u vrijeme kada utjecaj tehnologije na svakodnevni život nije bio niti približno snažan kao što je danas, a glomazna su i zastarjela računala još uvijek predstavljala tajanstveno i složeno “čudo tehnologije”. Maštovitost Jinxovih tehnoloških izuma predstavljala je nešto poticajno i različito, što je, na neki način, postalo i zaštitnim znakom serije o Martinu Mystèreu koja je u svom izvornom značenju zapravo imala sposobnost iznijeti fascinantne hipoteze o našoj budućnosti. Uz jasne i precizne linije crteža Giovannija Freghierija, jednog od povijesnih lica izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore te crtača sa neprikosnovenim iskustvom u misteriji (osim detektiva nemogućeg, Freghieri je crtežom izvrsno oživio i istraživača noćnih mora – Dylana Doga), “Vrijeme nula” posve je sigurno jedna od pamtljivijih i boljih epizoda serijala Martin Mystère.


Naziv djela: “Što smo izgubili u vatri”

Ime autora: Mariana Enríquez

Naziv izvornika: “Las cosas que perdimos en el fuego”

Sa španjolskog prevela: Ela Varošanec Krsnik

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

Argentina je zemlja burne prošlosti. Jedinstveno latinoeuropsko kulturno naslijeđe, tango, nogomet i gaučosi, ali i diktatorski režim, vojna hunta, guerra sucia, prljavi rat, koji je u “zemlji srebra” ostavio krvavi trag okrutnosti, nebrojenih otmica i ubojstava, oblikovali su današnju Argentinu na poseban način, onakav koji je nesumnjivo utjecao na bogatu književnost kojoj pripada i Mariana Enriquez, argentinska spisateljica nove generacije koja je svojom zbirkom priča “Što smo izgubili u vatri” argentinsku prošlost vješto spojila s nadnaravnim elementima.

Makabrični splet pripovijesti čitatelja gotovo neprimjetno uvlači u svoj mračni svijet, povlačeći ga opskurnim četvrtima Buenos Airesa u kojima iz izmaglice cracka izranjaju obezglavljeni leševi, uklete kuće i sotonistički rituali. Pripovjednu nit ne čine tek puke horor priče o duhovima, čudovištima i krvoproliću. Naprotiv, autoričina je strava mnogo veća. Čvrsto povezana sa argentinskom poviješću, pomiješana s društvenim i političkim pitanjima te ljudskim strahovima i nesigurnostima, neprestano balansira na rubu mogućeg i fiktivnog i upravo u tome leži njezin najveći užas.

“Ne želim slušati kvartovske horor-priče, koje su sve nevjerojatne, ali ne i nemoguće, i koje me ne plaše; barem ne danju. Noću, kada pokušavam dovršiti zaostale zadatke, pa ostajem budna u tišini da se mogu usredotočiti, ponekad se prisjetim tih priča koje se pričaju šaptom. Pa provjerim jesu li ulazna i balkonska vrata zaključana.”

(“Što smo izgubili u vatri”, Mariana Enríquez)


Iako sličan spisateljski “modus operandi” u kojem se prožimaju fantastični i realistički dijelovi možemo susresti i kod autoričinih sunarodnjaka poput velikog Jorgea Luisa Borgesa, Mariana Enriquez svojom je zbirkom priča donijela jedan posve drugačiji element.
Njezine pripovijesti, naime, ne daju odgovore o sudbini njihovih likova – ne saznajemo gdje je nestao muškarac iz motela, kamo je ukleta kuća odvela djevojku, tko je sivo stvorenje krvavih zubiju na krevetu, kakav je to poriv žena za samospaljivanjem koji kao poruka prijetećeg nasilja ostaje lebdjeti na samom kraju knjige. Svijet traži žrtve i to je jednostavno tako. No, u čitavom tom “Theatre Macabreu” ipak postoji nesporna logika, jasna svijest o svijetu i svoj nesreći u kojoj se isti utapa.

Najveća strava skrivena je u dijaboličnoj slutnji konačnih odgovora. Mariana Enriquez svjesna je toga. I zato je “Što smo izgubili u vatri” djelo koje ne smijemo propustiti.

Recenzija: “Što smo izgubili u vatri”, Mariana Enríquez
Recenzija: “Tajna Šuplje kule”, Milana Vuković Runjić

Naziv djela: “Tajna Šuplje kule”

Ime autora: Milana Vuković Runjić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Vuković & Runjić

Veliki Hans Christian Andersen jednom je rekao: “Bajke leže u meni poput sjemenki; potreban je samo dašak vjetra, zraka sunca ili kap gorčine, pa da se rastvore u cvijet”, a hrvatska spisateljica Milana Vuković Runjić upravo nam je jedan takav cvijet darovala novim nastavkom bajkovite pripovijesti o čarobnjaku Vladimiru i malenoj zelenokosoj vještici Matildi, ovoga puta nazvanim “Tajna Šuplje kule”.

Naime, u staroj platani u vrtu djevojčice Antonije i njezine majke još uvijek žive Matilda i njezini roditelji – Zeleni čarobnjak Vladimir i njegova supruga, dobra čarobnica Vesna, no granici između svijeta običnih, normalnih ljudi i svijeta vještica i čarobnjaka iznova prijete neke mračne sile. Kako to već bajke čine, i “Tajna Šuplje kule” u svom srcu (osim uzbudljivih susreta sa ne tako lošim Crnim čarobnjakom Morom i okršaja sa nesumnjivo zlom čarobnicom Moranom) skriva čaroliju prijateljstva i ljubavi kao nezamjenjivih sila na strani dobra, sila koje se kod Milane Vuković Runjić ne nameću kao brzo i predvidljivo rješenje već na samom početku. Naprotiv, autorica nas vodi kroz pripovijest dječjom nevinošću, no i mudrošću odraslih te se kroz bajku provlači neizvjesnost u poimanju dobra i zla. Tako, primjerice, Crni čarobnjak Mor, iako u početku ne ulijeva povjerenje, pokazuje srce čija je boja daleko od crne, dok vještica Morana svojom zlom ćudi u potpunosti opravdava značenje svojega imena. Vuković Runjić svjesna je kako borba dobra i zla zahtijeva i preispitivanje samoga sebe, vlastitih strahova i slabosti te to, baš kao i u “Vladimiru i Matildi”, prvom nastavku ove pripovijesti, čarobno upliće i u “Tajnu Šuplje kule”.

Posebna vrijednost ove bajke velikim se dijelom krije i u činjenici kako je, zajedno sa svojim prethodnikom, nastala iz priča za laku noć koje je autorica pripovijedala svojoj kćeri Antoniji te je na posve originalan, ali čitateljima blizak način stvorila priču u koju je neposredno uključila i dio sebe, svoje obitelji, svojih snova i interesa. Mašta, gotovo uvijek najživlja upravo u tim malenim, tajnim trenutcima prije spavanja, čvrsto se ispreplela sa motivima staroslavenske mitologije (Morana, staroslavenska božica smrti i zime, op.a.), ali i autoričinom ljubavlju prema stablima (Matilda s roditeljima živi u stablu stare platane) stvorivši divan, čarobni most na sredini kojeg će svaki od malih (ali i malo većih čitatelja) sklopiti trajno prijateljstvo sa dvije djevojčice – zelenokosom Matildom i znatiželjnom Antonijom te poželjeti zauvijek ostati s njima u tom snovitom svijetu. I što tad?, upitat ćete se. Odgovor je jednostavan. “Ništa, slegne ramenima Antonijina mama. Osim što je naš svijet malo popucao po rubovima i pojavila se magija.” Dopustite magiji da uđe kroz rubove. U svakom od nas jedna kula ima svoju tajnu koja krije prečac do djetinjstva.

Naslov djela: “Dobrodošli u Ameriku”

Ime autora: Linda Boström Knausgård

Naslov izvornika: “Välkommen till Amerika”

Sa švedskoga preveo: Mišo Grundler

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o.

Tišina je ponekad najglasniji odgovor, rekao je jednom Dalaj Lama, no što kada tišina uvijek iznova rađa samo pitanja, visi poput Damoklovog mača iznad glava onih koje okružuje, kod kojih se nastanila, pa sada s njima dijeli trpezu, postelju, noć i dan?
Upravo takva tišina uvukla se između stranica romana “Dobrodošli u Ameriku” Linde Boström Knausgård onoga trenutka kada je jedanaestogodišnja Ellen prestala govoriti. Bolna pripovijest, ispričana u prvom licu sa djevojčicom kao pripovjedačem, razotkriva defragmentaciju jedne obitelji, obitelji u kojoj je “nasljeđivanje okrutno” i u kojoj je ustrajanje u nekomuniciranju, očito također generacijski uvjetovano: djevojčičin brat osamljuje se sa svojom glazbom, a vrata sobe zakucava čavlićima te mokri u boce kako je ne bi morao napustiti. Otac je, kako uskoro otkrivamo, mrtav, no njegova je smrt tek djelić složene slagalice u kojoj su se vješto skrili razlozi tišine i koji postupno izranjaju iz kratkih epizoda obiteljske prošlosti.

“Tata je umro. Jesam li vam to rekla? Ja sam za to kriva. Molila sam Boga da umre i umro je. Jednog jutra ležao je ukočen u krevetu. Moje riječi imale su takvu moć… Možda sam prestala govoriti jer mi se želja ispunila. Mislite da želite da vam se želje ispune. A ne želite. Nipošto ne želite da vam se želje ispune. To poremeti red. Red kakav ustvari želite. Želite biti razočarani. Želite biti povrijeđeni i boriti se za preživljavanje. Želite dobiti pogrešne darove za rođendan. Možda mislite da želite ono što ste zamislili, ali ne želite.”

(“Dobrodošli u Ameriku”, Linda Boström Knausgård)

“Mi smo svijetla obitelj”, ustrajna je mantra Ellenine majke, kazališne glumice zatočene na granici pritajenog sebeljublja i gomilajućeg očaja izazvanog neslomljivom šutnjom mlađe kćeri, žene sa “smiješkom plavojke” i maskom koja nadilazi svjetla pozornice ignorirajući tamu vlastita doma. “Jedino je ona ostajala svijetla”. Tama joj se micala s puta. Prolazila je pored tame “bezbrižno kao da se ništa nije dogodilo“, iako je “tama bila posvuda, vonjala na strah i nešto slatko, potekla iz slavine i napunila kadu“. Propitkujući snagu majčine svjetlosti (“je li moguće da netko drugi zauzima toliki dio tvog života?”), Ellen nosi breme svoje neprekidne šutnje – osjećaj krivnje zbog nesposobnosti prihvaćanja svega onoga što bi joj majka željela pružiti.

“Tamom sam prala kosu, tijelo, cijelu sebe. Jela sam tamu i bojila se njome iznutra. Tama se malo-pomalo uvukla u mene.”

(“Dobrodošli u Ameriku”, Linda Boström Knausgård)

Djevojčičina šutnja je otpor, itinerar kroz krhotine vlastite obitelji čija prošlost pluta u vakuumu tišine svako malo otkrivajući nove strahove – brata sklonog ispadima nasilja (“Smjela sam se igrati s njim ako bih mu dopustila da mi čupa nokte. Zažmirila bih i ispružila ruke. Iščupani, ležali su poput prozorčića na njegovu dlanu.”), vizija mrtvog oca koji, sjedeći na krevetu u Elleninoj sobi, započinje zagrobne monologe donoseći sjećanja na prijetnje koje je rađala njegova psihička bolest (“Jesam li se uvijek bojala tate? Jesam. Uvijek”.)

“Šutnja je uvijek postojala kao mogućnost. Kao crna bina na koju se popneš”, razmišlja Ellen u sjećanja prizivajući trenutke kada je njezina obitelj, provodeći zajednička ljeta i vikende u ladanjskoj kući, započela taj kobni prijelaz iz svjetlosti u tamu, kada se njezin otac počeo mijenjati sve se više zapetljavajući u mreže psihičke bolesti da bi naposljetku zajedno sa ladanjskom kućom spalio ostatke jednog obiteljskog sna. Pokušavajući pronaći točku ravnoteže podnošljivu preostalim članovima obitelji, preokrenuti proces njihova raspadanja i svoje preobrazbe, Ellen nas uvlači u tu igru svjetla i sjene, a Linda Boström Knausgård distancirano i trezveno otkriva samo srce svojeg romana – odsutnost. Odsutnost kao izostanak prisutnosti, kao izostanak zajedništva, kao izostanak zvuka.

U toj smo tišini i mi nijemi. Ne znamo, baš kao niti Ellen, koji bi razlog mogao biti tako velik i značajan da nas natjera da progovorimo, vrisnemo, potvrdimo svoju nijemu prisutnost. Mijenja li zvuk našeg glasa rezonancu svijeta oko nas ili će nas on uvijek iznova tjerati da se njišemo u ritmu njegove glazbe?

“Mi smo svijetla obitelj.” Tvrdnja koja nas prati kao uporno inzistiranje, čak i kada je tama gotovo opipljiva, kada svaki član obitelji obitava pod zvonom svoje vlastite samoće. Sve dok odjednom ne postane istinitom. Staloženi monolozi jedanaestogodišnje djevojčice poput proizvoljno se bačenih kamenčića sudaraju u mraku i tišini. Svaki za sebe, ne prave razliku. No, jednom skupljeni na hrpu, polako stvaraju nešto čudesno. Stazu koja vodi natrag u svjetlost. U svijetlu obitelj.

Recenzija: “Dobrodošli u Ameriku”, Linda Boström Knausgård
Recenzija: “Irmina”, Barbara Yelin

Naslov djela: “Irmina”

Ime autora: Barbara Yelin

Naslov izvornika: “Irmina”

S njemačkog prevela: Tatjana Jambrišak

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

Nadahnut autoričinim otkrićem pisama i dnevnika vlastite bake nastalih tijekom turbulentnih vremena Drugog svjetskog rata, grafički roman “Irmina” njemačke ilustratorice Barbare Yelin čitatelja vodi na dirljivo i toplo, no iznimno osvješćujuće i znakovito putovanje kroz vrijeme čije je nezaboravljanje imperativ za svakoga od nas.

Irmina von Behdinger mlada je Njemica koja 1934., u vrijeme kada se na obzorju polako naslućuju zlokobne promjene na svjetskoj političkoj pozornici, iz rodnog Stuttgarta kreće put Londona u potrazi za boljom, sigurnijom budućnošću i financijskom neovisnošću tada toliko nedostižnoj jednoj ženi.

Pokušavajući premostiti socijalne i kulturološke razlike koje ju zatječu unutar londonskih društvenih krugova, Irmina ustrajno polaže temelje svog engleskog sna – pohađa daktilografsku školu istodobno gradeći krhku mrežu poznanstava u koju uskoro ulazi Howard Green, tamnoputi oxfordski student rodom sa Barbadosa. Ovaj šarmantni, učtivi mladi čovjek svjestan je ograničenja i opasnosti koju sa sobom nosi različita boja kože te ga upravo to neuklapanje u društvo u kojem živi spaja sa Irminom koju opet od Njemačke do Londona u stopu slijedi sjena nacizma.

Irmina Englesku upoznaje preko Howarda, a prisno prijateljstvo sa slutnjom romantičnih osjećaja nerijetko dotiče gorčina prikrivenih, no gotovo svakodnevnih rasističkih ispada s kojima se Howard suočava na fakultetu, ali i u odnosu sa kolegama studentima. Razapeta između vlastitog, unutarnjeg osjećaja otpora i neprestanog propitkivanja opravdanosti i pravičnosti režima vlastite zemlje, Irmina, živeći svoj londonski život, dvoji između “naklonosti” prema dvojici muškaraca – Howardu, simbolu otpora i neovisnosti kakvu i sama priželjkuje te Hitleru – simbolu odanosti vlastitoj državi i korijenima.

Nakon nekog se vremena Irmina stjecajem okolnosti vraća u Njemačku, no unatoč želji za povratkom Howardu i Engleskoj, krakovi hobotnice nacističkog režima sve su duži i snažniji te se nad Irminin život postupno nadvija sjena ideologije čiji je jamac blagostanja potpuno istrebljenje jednog naroda. Ipak, Irmina je borac. Borac koji, posebice nakon udaje za mladog, ambicioznog pristašu Hitlerovog režima Gregora Meinricha, napola prihvaća idealizam nacističkog nacionalizma kao zalog obećanja bolje budućnosti, pa i pod cijenu zatvaranja očiju pred sve užasnijim vremenima uništenja i genocida. Svojevrsno opravdanje i utjehu za vlastitu prosječnost i neostvarenost Irmina pronalazi i u antisemitizmu, što je posebno vidljivo iz dijaloga koji vodi sa sinom Friederom u kojemu ona na dječakovo pitanje što su Židovi, odgovara: “Židovi su naša nesreća!”

Rat, ljudska zaslijepljenost mržnjom i strahom te Irminina svijest o njezinom nezavidnom položaju u svijetu u kojem živi tvore spiralu kojom će se Irmina kretati sve do godina kada će rat postati živo sjećanje, a duhovi prošlosti ipak pronaći put do nje.

Barbara Yelin stvorila je iznimno djelo. Nekako je uspjela nevjerojatno čvrsto uskladiti ilustracije koje poput prave vizualne poezije prikazuju okruženje u kojem Irmina živi sa snažnim naglašavanjem dramatike pojedinih trenutaka (primjerice, vješta uporaba žarke, upozoravajuće crvene boje u prevladavajuće tamnim tonovima ilustracija).
“Irmina” nije tek pripovijest o jednoj ženi u jednom vremenu. Ovaj grafički roman pripovijeda o svakome od nas, neovisno o razdoblju u kojem živimo. Maleni, a opet nevjerojatno značajni životni trenutci mogu nam, baš kao i Irmini, zauvijek odrediti smjer u kojem ćemo krenuti, kako ćemo funkcionirati u svijetu i koje ćemo to neostvarene snove ostaviti iza sebe.

U Irmininom slučaju, žaljenje zbog istih tih neostvarenih snova stavlja pečat na cijeli njezin život neprestano je podsjećajući na put kojim nikada nije krenula i ostavljajući osjećaj krivnje; jedan od onih osjećaja koji posljednji napušta svakoga od nas.

Naslov djela: “Svakog jutra put do kuće sve je duži”

Ime autora: Fredrik Backman

Naslov izvornika: “Och varje morgon blir vägen hem längre och längre”

S engleskoga preveo: Nikola Perišić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Fokus komunikacije d.o.o.

“Ponekad se sjećam da sam zaboravio. To je najgora vrsta zaboravljanja. Kao da su te ostavili vani dok traje oluja.”

(“Svakog jutra put do kuće sve je duži”, Fredrik Backman)

Sa jedva šezdeset stranica “Svakog jutra put do kuće sve je duži” vjerojatno je najkraća knjiga koju sam pročitala posljednjih godina, no Fredrik Backman svojim je pripovijedanjem ovoga puta ionako išao u dubinu, ne širinu. Malim je brojem stranica pred čitatelja postavio izazov predanosti, duboke koncentracije koja rađa sposobnost vidjeti i ono skriveno između redaka – tihe, dirljive poruke koje izranjanju iz svake rečenice. Nježno, gotovo meditativno kazujući o tome što se događa kada boje na portretu jednog života postupno počinju blijedjeti, kada sjećanja postanu tek varljiva sjenka koja svakim zalaskom i izlaskom sunca umire i nanovo se rađa nesvjesna svojeg prethodnog postojanja, Backman nas nagoni na razmišljanje, bojažljivo pogledavanje prema tom beskrajnom svemiru u kojem smo u svojim tugama toliko beznadno sami.

“Tede, mi ne putujemo u svemir zbog toga što se bojimo izvanzemaljaca. Putujemo zato što se bojimo da smo sami. Strašno je veliki taj svemir da u njemu budeš sam.”

(“Svakog jutra put do kuće sve je duži”, Fredrik Backman)

Opisujući odnos između sina, unuka i djeda koji polako gubi pamćenje i sjećanja, jedinu stvar za koju je vjerovao kako mu je nitko ne može oduzeti, Backman ne upada u zamku pretencioznosti. I dalje piše jednostavnim jezikom, onakvim koji će prepoznati svatko tko je na ramenima osjetio breme teških životnih trenutaka, svatko tko se suočio sa gubitcima koji su konačni i nepovratni. Jednostavan tekst, a opet ponudit će silne dubine onima koji u njih požele uroniti.

“Tako malo znamo o tome kako mozgovi funkcioniraju. On je sad kao zvijezda koja se gasi, sjećaš li se što sam te učio o tome?

Ako se zvijezda ugasi, prođe mnogo vremena prije nego što to saznamo, točno onoliko koliko je posljednjoj zraki svjetlosti s nje potrebno da stigne do Zemlje.

Kada se mozak ugasi, prođe mnogo vremena prije nego što to tijelo sazna.

U svemiru nema veće tajne od čovjeka.”

(“Svakog jutra put do kuće sve je duži”, Fredrik Backman)

Posebno su dojmljive pripovjedne slike u kojima djed i unuk, Noahnoah, kako ga djed zove, razgovaraju unutar djedova mozga koji “biva sve manjim”, u kojem se sjećanja miješaju, blijede i nestaju i njihov put do kuće svakim novim danom postaje sve dužim i neizvjesnijim. Djed gubi pamćenje, dio njega koji će nestati mnogo prije nego fizičko tijelo prestane živjeti; nedostajat će bližnjima, a još će biti uz njih. Onaj tko pamćenje gubi više ne osjeća bol tog gubitka; ona se ulijeva u srca onih koji svjedoče praznini koja ostaje iza njega. U toj praznini mnoge su samoće, no jednu je ipak moguće pokoriti, baš kao što su to učinili Noahnoah i njegov otac Ted. Krenuli su s djedom kući dužim putem, putem toplih razgovora, evociranja fragmenata sjećanja, ljubavi koja tinja negdje duboko u svakom od njih. Onim čije odredište možda ne pruža nadu, no nudi utješnu spoznaju – “nećeš se bojati proći kroz mračni vrt ako se pritom smiješ.”

Recenzija: “Svakog jutra put do kuće sve je duži”, Fredrik Backman
Recenzija: “Među ženama”, John McGahern

Naslov djela: “Među ženama”

Ime autora: John McGahern

Naslov izvornika: “Amongst Women”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

Kada je te 1990., nakon deset godina spisateljske stanke, irski pisac John McGahern objavio najvažnije djelo svog književnog opusa – roman “Među ženama”, posve sigurno nije mogao naslutiti kako će isti postati onom vrstom knjige koja se svojom promišljenom, nenametljivom naracijom postupno uvlači pod kožu čitatelja već od prve rečenice.
“Kad je oslabio, Moran se počeo bojati svojih kćeri.”
Riječ je o rečenici koja je sve samo ne obična, ona je zametak McGahernovog divnog, subverzivnog spisateljskog spiritus movensa, briljantne ideje koja se razvija svakom novom stranicom da bi u svom konačnom obličju otkrila kako nam “Među ženama” ne pripovijeda o Irskoj u terminologiji nacije, pa čak niti zajednice, već kao o mjestu u kojem žive obitelji koje grade svoj svijet strogo odijeljen od društva koje ih okružuje, kao mjestu u kojem žive ogorčeni pojedinci, kao mjestu u kojem su obiteljske i partnerske veze zamršene, bremenite prošlošću i težinom ljudske naravi.
John McGahern uvodi nas u dom Michaela Morana, veterana Irske republikanske armije, udovca i oca tri kćeri i dva sina, dom u kojem prisila i robovanje ritualima udara ritam života, zorno i dramatično prikazujući što sve ljubav i zajedništvo mogu učiniti jednoj obitelji. Postavlja pitanje što se događa kada niti jedan njezin član, posebno kćeri, ne posjeduje sposobnost bivanja kao samostalna jedinka, već snagu crpi iz tog složenog mehanizma očevih prijekora, nasilnih tišina i varljivog veselja, pazeći da “njihova prisutnost nikada ne osporava njegovu”. McGahern nevjerojatnu moć pridaje detaljima, sitnicama u kojima i mi sami osjećamo neodoljiv poriv pognuti glavu jer je Michael Moran ušao u prostoriju, kleknuti na beton i pomicati usne u obiteljskoj molitvi krunice, napeti svaki mišić u iščekivanju odobravanja ili udarca.

“…sve što su činile ta je svijest zaogrtala opasnošću da će nešto ispustiti iz ruku i razbiti, i time u svoju malu mrežu privući težinu njegova neodobravanja. Svi njihovi pokreti temeljili su se više na navici, nagonu i strahu nego na ikakvoj stvarnoj prijetnji, ali bili su stvarno fizičko stanje. Posuđe bi prale i pospremale na isti način i da ih on nije gledao.”

(“Među ženama”, John McGahern)

Upitat ćemo se nebrojeno puta kakva to tamna materija pokreće Michaela Morana, ima li njegova ogorčenost uporište u stvarnosti ili je svoje sidrište pronašla negdje duboko u izgubljenom svijetu vojničke stege i predanosti vjeri, svijetu u kojem Moran prebiva toliko dugo da se prirodnije osjeća prosipajući otrov potisnutog bijesa, nego održavajući prisnost sa vlastitom obitelji.

“Bavio se samo sobom i proširenim ja koje sačinjava obitelj nastala brakom ili slučajem: nikad nije uspio izaći iz ljušture svog bića.”

(“Među ženama”, John McGahern)

Obitelj je, dakle, kako to McGahern vješto pripisuje Moranu, tek “šira inačica njega samog – njegova obitelj”, a sve ono što okružuje zidove između kojih se svojevoljno zatvorio, strah je kako će svaki član obitelji malo-pomalo izmaknuti njegovu dohvatu, strah od samoće u kojoj tako gorljivo odlučuje o(p)stajati. Neumitno starenje za sobom ostavlja “mladost i slavu” koju je nekoć imao, a kako njegova priroda “ne želi prihvatiti manje važan položaj”, nagon za samoćom, ali i strah od nje, postaju jedinom konstantom njegova života. I u konačnici, kad godine udovištva zamijeni brakom s Rose Brady, čini to samo kako bi tom strahu uskratio osjećaj samoće kojim se hrani, svakodnevno obogaljujući Roseinu predanost i ljubav jedinim što je sposoban pružiti – ogorčenošću.

“Nagonski je uvijek postupala unutar uobičajenih društvenih okvira: obitelji, veza, položaja, običaja, utvrđenih obrazaca koji se mogu koristiti kao oružje kad ih čovjek svlada… S Moranom te vještine nije mogla upotrijebiti.”

(“Među ženama”, John McGahern)

John McGahern svojim je romanom vjerno portretirao suživot odanosti “beskompromisno obećane jednoj kući i jednom muškarcu” i svu mučnost spoznaje kako si junak Irskog rata za nezavisnost svojom borbom od nove irske države nije priskrbio ništa više od poražavajuće činjenice kako je njegova jedina pobjeda i jedino čime je ikada vladao bila njegova obitelj. Jezgra koja je svakom svom članu pružala osjećaj pripadanja i u kojoj “nikome nije smjelo biti dopušteno da jednostavno ode.”

Michael Moran sa životom je imao vlastiti dogovor – “ma koliko se kolo sreće okretalo u njegovu korist, uvijek je nalazio način da bude u stalnoj opoziciji”, pa kada je pomirenje sa istim dočekao ispod jedne tise na crkvenom groblju, njegove su kćeri dio te pomirbe ponijele sa sobom, “kao da je svaka od njih na svoj način postala tata.”

Johnu McGahernu trebalo je deset godina da napiše “Među ženama”, no to je vrijeme tek treptaj naspram svih onih desetljeća u kojima će ovaj roman ostavljati svoj trag.

Naslov djela: “Ljudi”

Ime autora: Josip Novaković

S engleskog preveo: Saša Drach

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Mozaik knjiga d.o.o.

No nijedan čovjek nije samo on sam, on je i jedinstvena, posve osobita, u svakom slučaju važna i neobična točka gdje se križaju svjetske pojave, samo jednom tako i nikada više. Zato je važna priča svakog čovjeka, vječna, božanska; zato je svaki čovjek, dok nekako živi i ispunjava želju prirode, divan i vrijedan svake pozornosti. U svakome je duh postao lik, u svakome trpi stvorenje, u svakome se jedan spasitelj pribija na križ”, zapisao je davno slavni Herman Hesse u svom “Demianu” saževši svu bit poruke koju je desetljećima kasnije višestruko nagrađivani hrvatski iseljenički pisac Josip Novaković čitateljskoj publici prenio svojim najnovijim književnim uratkom jednostavno, a opet znakovito nazvanim “Ljudi”.
Kroz četrdeset priča Novaković opuštenim, neopterećujućim pripovjedačkim stilom portretira ljude različitih profila, sa različitih krajeva svijeta, različitih razmišljanja i osobnosti, a opet s jednom čvrstom zajedničkom sponom – svi su oni prodefilirali kroz piščev život. Od daruvarskog djetinjstva i nastavnika likovnog Nikole Kečanina čiji je autoritet odavno nadrastao onaj učiteljski, pa je svojim malim životnim mudrostima za Josipa Novakovića uvijek ostao “svjetlo koje mu jasno pokazuje put” do studentskih bezbrižnosti, ratnih sjećanja i zrelih kozmopolitskih godina u kojima ga još uvijek prate poznanstva sa upečatljivim ljudima poput onog sa astrofizičarem Carlosom Castrom Perelmanom koji mu je, posve slučajno, bio i ostao jednim od onih prijatelja koji “postanu dio obitelji, poput bliskih rođaka, gotovo braće.”
Obični ljudi, građani svijeta u kojem se stapaju sa svim ostalim dušama koje ga nastanjuju ostavili su, svatko ponaosob, poseban trag na cesti Novakovićeva života. Neki su se zaustavili pokraj puta, neki su skrenuli sa ceste kako bi podijelili više od usputnog razgovora, neki su ga tek okrznuli u žurbi. No, bili su dovoljno “obični” da bi postali dijelom Novakovićevih sjećanja sabranih u ovoj knjizi.

U “Ljudima” nema beznačajnih susreta, nevažnih događaja. Sve što je ostalo tako živim dijelom Novakovićevih sjećanja, bili to golubari Pepik iz Dubrave i Dušan iz Daruvara, muralistica Inga s Islanda ili, pak, indijanski drvosječa zvani Žabac iz državnog rezervata Shawnee, zaslužilo je biti upravo ovdje, zapisano i zapamćeno, sa svim počastima koje donosi pola stoljeća uspomena.

Osim ljudi, Josipu Novakoviću važna su i mjesta, no ona nisu tek puki toponimi, orijentiri u njegovom bogatom životnom i stvaralačkom putu. Ona određuju svakog od tih ljudi, bivajući prtljagom koju nose kao ponos i osobitost, ne kao balast.
Ovako sabrani, ti ljudi, mjesta i sjećanja zanimljivo su društvo svakom čitatelju koji se odluči upoznati s njima, zastati na “čašici razgovora” i doživjeti svu čaroliju skrivenu u jednostavnosti življenja.

“U životu steknemo nešto prijatelja, kao i neprijatelja, no susrećemo se i s mnogim sasvim nepoznatim ljudima. Kojiput se tako poslije sjetim nekog od tih neznanaca i upitam se jesam li ih uopće ikada sreo. Jesam li te ljude uspio upoznati ili zapravo nisam?”

(“INDIJCI SU BAŠ BISTRI LJUDI – Neznanci” iz zbirke priča “Ljudi” Josipa Novakovića)
Recenzija: “Ljudi”, Josip Novaković