Sanjala sam te sinoć. Sjedio si za kuhinjskim stolom, a ja sam ti napravila bijelu kavu u tvojoj maloj plavoj šalici. Zapravo, to i nije bila šalica. Bio je to emajlirani lončić, sav već oguljen i dotrajao, ali ti ga nikad nisi dao baciti. Još uvijek stoji na polici; nitko ne pije iz njega, ali važno je da je tu.
Kako to već u snovima biva, nikad ne znaš što je točno osoba koju sanjaš imala obučeno, što je točno govorila, što si ti govorio. Ali ja se sjećam svega. Imao si svoju ljetnu košulju, onu zelenkasto – smeđu i tamnosive hlače. I stalno si se smiješio. Bila sam tako sretna što te vidim nakon tih dugih deset godina i pomislila sam kako se nimalo nisi promijenio. Pitao si me kako je na poslu, kako mama, kako sve.
A ja sam te zagrlila i zaplakala. Plakala sam iz najtamnijih dubina svog srca, onih do kojih utjeha nikada ne dopire, koje nikad ne prihvate, koje nikada ne nauče živjeti s tim, koje navijek pate i krvare. Stiskala sam čvrsto tvoja ramena i bio si tako stvaran. Toliko stvaran da sam ispod koprena sna slutila da to ne možeš biti.
Deset je godina prošlo, dragi tata.
Deset godina otkad sam posljednji put uhvatila tvoj pogled ispod umornih kapaka. Čitavo je desetljeće, čitava vječnost, a opet tek minuta prošla od našeg rastanka. I možda više nisi poznavao moj lik, možda se izgubio u bespućima tvog iscrpljenog tijela i uma, ali si prepoznao moju ljubav koju si toga dana zauvijek odnio sa sobom.
Više nisi govorio, nisi mogao. Izdala te ta varljiva životna snaga kojom si uvijek prštio i nesebično je dijelio. Ostao je samo žal, jer si znao da odlaziš. Da te za korijenja ovozemaljskog bivanja ne mogu zadržati moje očajničke ruke, moje suze, moja ljubav kojom sam te htjela vezati za život koji je gasnuo.
“Volim te najviše na svijetu, tata”, bilo je zadnje što sam ti rekla, a u toj suzi koja ti se tada spustila niz obraz skrile su se rijeke, oceani i mora naše ljubavi, 28 godina duge. Skrile su se zimske večeri u kojima si me čekao ispred škole, jesenja poslijepodneva u kojima smo skupljali kestenje u parku, kasna ljeta na selu kod djeda i bake, proljetne šetnje gradom s tobom i mamom.
U toj je suzi odjekivao tvoj smijeh dok sam ti recitirala pjesmicu, čuo se tvoj strogi glas kada sam dobila jedinicu iz matematike. Vidjela sam u njoj tebe i mamu kako berete višnje u dvorištu, bezbrižni, nesvjesni sivih oblaka na horizontu i nekih tuga koje će se nadviti nad nas mnogo kasnije.Sve sam vidjela u toj suzi, dragi tata.
Ono što me najviše boli jest to što sam vidjela nemoć. Svoju i tvoju. Niti jedno od nas taj rastanak nije mogao spriječiti. A toliko smo htjeli. Pa iako će nas ljubav uvijek nadživjeti, teško je pronaći utjehu. Odnio si je sa sobom toga dana, zajedno sa dijelom mene.
Dok sam gledala bjelinu bolničkih hodnika držeći za ruku svoju majku izgubljenu u boli, znala sam da snivaš negdje dalje, da ploviš mnogo dalje od igala, lijekova i strojeva koji zastrašujuće zvuče. U svojem si voljenom parku; gledaš zalazak sunca iznad rijeke; sjediš u dvorištu i čitaš. Šetaš gradom, jer si to toliko volio. Smiješ se s nama i sve je opet kao nekad.
Nisi tamo u toj sterilnoj, hladnoj sobi, nisam te upravo zagrlila tako nesvjesnog sebe. Nisu te zauvijek odveli, a ja u rukama ne držim tvoje naočale i tvoju torbu. I nije me zapeklo u prsima. I nikad nisam saznala da je takav osjećaj kad pukne srce.
Ne. Ti putuješ kroz zvijezde, kroz prostranstva.
I silno se ljutiš. Jer nikad nisi volio suze, iako si osjećao najdublje od svih nas. Ti si svoje boli vješto skrivao, da bi svakome podario osmijeh.
Razmišljam kako nisi vidio toliko toga. Tako mnogo stvari nisam podijelila s tobom, toliko ljubavi, osmijeha, suza. Nisi me vodio do oltara. A bio si onaj tko je vazda držao moju ruku. Nisi me vidio kako se mijenjam, kako starim. Mnoge sam odluke morala donijeti bez tebe koji si znao sve odgovore. I trudila sam se biti jaka. Jer bi ti tako volio.
Ali nije lako. Deset je godina uzelo svoj danak tuge. Pa koliko god mi zapisano bilo da prebivam pod suncem, tebi ću se, tata, uvijek nadati. Tražit ću ujesen tvoj lik u parku, naćulit ću uši da čujem tvoje korake ispred kapije. Jer u svakoj si sjeni mojih misli uvijek ti.
Desetljeće nedostajanja
Blog Write Owl 0