Desetljeće nedostajanja

Sanjala sam te sinoć. Sjedio si za kuhinjskim stolom, a ja sam ti napravila bijelu kavu u tvojoj maloj plavoj šalici. Zapravo, to i nije bila šalica. Bio je to emajlirani lončić, sav već oguljen i dotrajao, ali ti ga nikad nisi dao baciti. Još uvijek stoji na polici; nitko ne pije iz njega, ali važno je da je tu.

Kako to već u snovima biva, nikad ne znaš što je točno osoba koju sanjaš imala obučeno, što je točno govorila, što si ti govorio. Ali ja se sjećam svega. Imao si svoju ljetnu košulju, onu zelenkasto – smeđu i tamnosive hlače. I stalno si se smiješio. Bila sam tako sretna što te vidim nakon tih dugih deset godina i pomislila sam kako se nimalo nisi promijenio. Pitao si me kako je na poslu, kako mama, kako sve.

A ja sam te zagrlila i zaplakala. Plakala sam iz najtamnijih dubina svog srca, onih do kojih utjeha nikada ne dopire, koje nikad ne prihvate, koje nikada ne nauče živjeti s tim, koje navijek pate i krvare. Stiskala sam čvrsto tvoja ramena i bio si tako stvaran. Toliko stvaran da sam ispod koprena sna slutila da to ne možeš biti.

Deset je godina prošlo, dragi tata.

Deset godina otkad sam posljednji put uhvatila tvoj pogled ispod umornih kapaka. Čitavo je desetljeće, čitava vječnost, a opet tek minuta prošla od našeg rastanka. I možda više nisi poznavao moj lik, možda se izgubio u bespućima tvog iscrpljenog tijela i uma, ali si prepoznao moju ljubav koju si toga dana zauvijek odnio sa sobom.

Više nisi govorio, nisi mogao. Izdala te ta varljiva životna snaga kojom si uvijek prštio i nesebično je dijelio. Ostao je samo žal, jer si znao da odlaziš. Da te za korijenja ovozemaljskog bivanja ne mogu zadržati moje očajničke ruke, moje suze, moja ljubav kojom sam te htjela vezati za život koji je gasnuo.

“Volim te najviše na svijetu, tata”, bilo je zadnje što sam ti rekla, a u toj suzi koja ti se tada spustila niz obraz skrile su se rijeke, oceani i mora naše ljubavi, 28 godina duge. Skrile su se zimske večeri u kojima si me čekao ispred škole, jesenja poslijepodneva u kojima smo skupljali kestenje u parku, kasna ljeta na selu kod djeda i bake, proljetne šetnje gradom s tobom i mamom.

U toj je suzi odjekivao tvoj smijeh dok sam ti recitirala pjesmicu, čuo se tvoj strogi glas kada sam dobila jedinicu iz matematike. Vidjela sam u njoj tebe i mamu kako berete višnje u dvorištu, bezbrižni, nesvjesni sivih oblaka na horizontu i nekih tuga koje će se nadviti nad nas mnogo kasnije.Sve sam vidjela u toj suzi, dragi tata.

Ono što me najviše boli jest to što sam vidjela nemoć. Svoju i tvoju. Niti jedno od nas taj rastanak nije mogao spriječiti. A toliko smo htjeli. Pa iako će nas ljubav uvijek nadživjeti, teško je pronaći utjehu. Odnio si je sa sobom toga dana, zajedno sa dijelom mene.

Dok sam gledala bjelinu bolničkih hodnika držeći za ruku svoju majku izgubljenu u boli, znala sam da snivaš negdje dalje, da ploviš mnogo dalje od igala, lijekova i strojeva koji zastrašujuće zvuče. U svojem si voljenom parku; gledaš zalazak sunca iznad rijeke; sjediš u dvorištu i čitaš. Šetaš gradom, jer si to toliko volio. Smiješ se s nama i sve je opet kao nekad.

Nisi tamo u toj sterilnoj, hladnoj sobi, nisam te upravo zagrlila tako nesvjesnog sebe. Nisu te zauvijek odveli, a ja u rukama ne držim tvoje naočale i tvoju torbu. I nije me zapeklo u prsima. I nikad nisam saznala da je takav osjećaj kad pukne srce.

Ne. Ti putuješ kroz zvijezde, kroz prostranstva.

I silno se ljutiš. Jer nikad nisi volio suze, iako si osjećao najdublje od svih nas. Ti si svoje boli vješto skrivao, da bi svakome podario osmijeh.

Razmišljam kako nisi vidio toliko toga. Tako mnogo stvari nisam podijelila s tobom, toliko ljubavi, osmijeha, suza. Nisi me vodio do oltara. A bio si onaj tko je vazda držao moju ruku. Nisi me vidio kako se mijenjam, kako starim. Mnoge sam odluke morala donijeti bez tebe koji si znao sve odgovore. I trudila sam se biti jaka. Jer bi ti tako volio.

Ali nije lako. Deset je godina uzelo svoj danak tuge. Pa koliko god mi zapisano bilo da prebivam pod suncem, tebi ću se, tata, uvijek nadati. Tražit ću ujesen tvoj lik u parku, naćulit ću uši da čujem tvoje korake ispred kapije. Jer u svakoj si sjeni mojih misli uvijek ti.

Budi me tišina proljetnog jutra.
I dok iz kose rasplićem
Njegove dodire, 
Na usnama još ćutim
Gorčinu noći.

Gledam Ga dok spava.
Poželih se osmjehnuti
Nevinosti njegovih pramenova
Ali noćne sjene podvukoše mi se ispod kapaka
I ja pustih suzu na njegov obraz.

Buđenje
Susret

Došao je na moja vrata
Tih poput noći.

Pružio je ruke
I ja putovah linijama
Njegovog dlana.

Nije rekao ništa što već
Nisam znala.

Samo…

Glazba njegovih usana
Razlila je boje
Proljetnog dana.

Strah

Ne boj se oluje.

Možda će taj
Silni vjetar
Promijeniti smjer
U kojem ploviš. 

Možda ćeš zbog
Kiše i potopa
Sagraditi novu
Arku.

Ne boj se oluje.

Samo budi glasniji
Od svih gromova
I ostavi trag sjajniji
Od svih munja.

Ne gledaj predugo
U noć.

Jer… 
Noć bi ti mogla
Uzvratiti pogled.

Radije gledaj u zvijezde.

Pronađi onu najsjajniju
Najudaljeniju.
I za njom posegni.

Ne brini, nije predaleko
Prave se daljine
Ionako mjere srcem.

Kad ono vjeruje da može
Sve zvijezde imat ćeš
Na dlanu.

Pogled
Trag

Budi nečije svjetlo
Nečiji most
Ili nečija splav
Na divljem moru.

Samo u nečijem
Životu
Uvijek ostavi
Onaj dio sebe
Koji najviše
Voliš. 

Sve svoje nosim
Sa sobom

Samo osmijeh ostavljam
Kao mali trag.

Da nađeš me lakše
Da putujem s tobom
Jer odavno već
Mom srcu si drag

Sve svoje nosim
Sa sobom

Što u torbe mi stane
I u džep kaputa.

Putnik sam
Što ne zamara se
Ljudskom zlobom

Jer tuga može
Beskrajna biti
Ali ljubav prođe
Kao minuta.

Putnik
Što o pisanju, ljubavi i snovima ima za reći Write Owl?

Ralph Waldo Emerson, američki filozof, jednom je rekao kako su svi ljudi pjesnici u srcu. Vjerujem da doista jest tako. Svatko od nas u sebi nosi sjeme, začetak neke misli koja čeka biti izgovorena, ispisana, otkrivena u oku, osmjehu, usputnom razgovoru. I ne mora se ta misao, taj stih ili rečenica svidjeti baš svima. No, ako dotakne tek rub srca onih kojima je namijenjena, ispunila je svrhu svog postojanja. A to je ono što me pokreće već dugo vremena. Moje ime je Biljana, a pjesnika, pripovjedača i neumornog sanjara koji već dugo živi u mom srcu, “skrila” sam pod imenom Write Owl.

Zašto baš “sova koja piše” ? Nisam posve sigurna, moram priznati. Možda zato što sam pomalo noćna ptica – nadahnuće me stiže u one sitne sate kad većina poštenog svijeta spava; možda stoga što dugo promišljam prije nego li sručim sve te silne riječi na svjetlo dana. A možda pravo značenje tek trebam otkriti. Kako god bilo, jedno sam otkrila još odavno. Ljubav prema pisanju i knjigama. Veselim i neobveznim, zahtjevnim i sumornim. Onima koje čitate mjesecima i onima čija slova preletite u treptaju oka. Svaka od njih jednako mi je draga. Zahvaljujući njima, u ovaj sam svoj, jedan, život utkala još stotine drugih života i svjetova. Svakoga dana u nekome od njih otkrijem novi dio sebe koji onda opet unesem u svoje tekstove. A kada se to dogodi, moja Write Owl, moja raspisana sova, širi krila još malo više i leti još malo bliže oblacima.

I krug se tako nikada ne zatvara, samo postaje sve širi i bogatiji pjesmama, pričama, mislima. Nadam se kako ćete mi se pridružiti na ovom putovanju. Možda prepoznati u njemu neki dio sebe. Jer, tko zna… Ipak su svi ljudi pjesnici u srcu. Voli vas vaša Write Owl…