Recenzija: “Hitlerova čudovišta: Povijest nadnaravnoga u Trećem Reichu”, Eric Kurlander

Naziv djela: “Hitlerova čudovišta: Povijest nadnaravnoga u Trećem Reichu”

Ime autora: Eric Kurlander

Naziv izvornika: “Hitler’s Monsters: A Supernatural History of the Third Reich”

S engleskog preveo: Damir Biličić

Godina izdanja: 2018.

Nakladnik: Naklada LJEVAK d.o.o.

“I doista, stotine arhivskih dokumenata ukazuju na pokušaje nacista da stvore razliku između okultnoga šarlatanstva i navodnoga “znanstvenoga okultizma”… Nijedan masovni politički pokret nije poput nacista toliko svjesno i dosljedno pozivao na ono što nazivam “nadnaravnim imaginarijem” – okultizam i “rubnu znanost”, poganstvo, new age i istočne religije, folklor, mitologiju i mnogobrojne druge doktrine nadnaravnoga – kako bi privukao cijeli naraštaj njemačkih muškaraca i žena u potrazi za novim oblicima duhovnosti i novim objašnjenjima svijeta koji se nalazio negdje između znanstvene potvrdivosti i otrcanih istina tradicionalne religije.”

(“Hitlerova čudovišta: Povijest nadnaravnoga u Trećem Reichu”, Eric Kurlander)

Ideologija nacizma i sav užas holokausta zlokobna je sjenka koja je slijedila svog “mračnog gospodara” i začetnika Adolfa Hitlera, nadvijajući se nad Europu u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća, a zla protiv čovječnosti koja su nacisti počinili tijekom Drugog svjetskog rata bila su toliko strašna, toliko nevjerojatno okrutna da su bila nespojiva s ljudskošću; bila su to zvjerstva kojima se, rekli bismo, mogao domisliti samo Sotona osobno.

No, istina je kako se iskonsko zlo nastanjuje u ljudima, onima koji ga traže, koji mu se okreću kao utočištu i izgovoru, a sve kako bi postigli ono što i jest cilj svakom zlu – nauditi drugome.

“Onaj koji u sebi nema demonsko sjeme nikada neće stvoriti novi svijet.”

(“Hitlerova čudovišta: Povijest nadnaravnoga u Trećem Reichu”, Eric Kurlander)

Eric Kurlander, američki povjesničar i veliki poznavatelj suvremene njemačke povijesti, u svojoj je knjizi „Hitlerova čudovišta: Povijest nadnaravnoga u Trećem Reichu“ vrlo iscrpno i precizno istražio ulogu okultizma i nadnaravnog te “rubnih znanosti” – teorija kojima se uporno pokušavao dati znanstveni legitimitet, čak i pod cijenu kršenja svih mjerila iskustvene potvrde – u nacističkoj Njemačkoj. Od okultnog, ariozofskog društva Thule iz 1918. čiji je, prema riječima njegova osnivača Rudolfa von Sebottendorfa, Nacistička stranka izravni izdanak, preko legendi o nacističkim vukodlacima (tzv.“Wehrwolf” teroristička i paravojna organizacija) i partizanskim vampirima sa željom da “piju fašističku krv” te SS-ovih Odjela za vještice pa sve do nacističke eugenike i morbidnih pokusa pokušaja vraćanja mrtvih u život – Eric Kurlander objedinio je opsežne izvore o okultizmu u nacističkoj Njemačkoj i nove dokaze prikupljene vlastitim iscrpnim istraživanjem. Rezultat je nevjerojatno detaljan prikaz čije tvrdnje je teško osporiti: nacistička ideologija i propaganda, genocidni ratni ciljevi svirepog režima i uporno inzistiranje nacističkog vrha na krvavom konačnom rješenju unatoč, u konačnici, neizbježnom porazu, gotovo je u potpunosti ovisio o vjerovanju u nadnaravno koje su u jednakoj mjeri dijelili i vodstvo Nacionalsocijalističke stranke i njemački narod.

“Arijci se nisu razvili od majmuna, kao ostatak čovječanstva’, ustvrdio je Himmler, ‘nego su bogovi koji su izravno s neba došli na Zemlju’ i koji su se pojavili iz ‘živih jezgara’ očuvanih u ‘vječnom ledu svemira’. Ti drevni nadljudi nekoć su posjedovali ‘paranormalne moći i iznimno oružje’ srodno Thorovu čarobnom malju.” (teorija ledene kozmogonije – jedina rubna znanost koju je Hitler prihvatio potpuno i uvjereno)

(“HITLEROVA ČUDOVIŠTA: POVIJEST NADNARAVNOGA U TREĆEM REICHU”, ERIC KURLANDER)

Prvi među pristašama Nacističke stranke bili su zaokupljeni mitološkim aspektima protogermanske civilizacije, a većina među njima slijepo je vjerovala kako je i sam Hitler obdaren nadnaravnim moćima. Dubinu vjerovanja u nadnaravno zorno prikazuje činjenica kako su nacisti po dolasku na vlast organizirali ekspediciju na Tibet, a sve kako bi pronašli ruševine indoarijske civilizacije, ali i ulagali sredstva u biodinamičku poljoprivredu čiji su zagovornici “zemlju smatrali organizmom s magnetskim svojstvima suosjećanja i privlačnosti koje je moguće uništiti primjenom umjetnih gnojiva“.

“Hitlerova čudovišta: Povijest nadnaravnoga u Trećem Reichu” ostavlja otvorenima određena pitanja; primjerice kako integrirati pojam nadnaravnog u redovne, uvriježene povijesne izvore o nacističkoj Njemačkoj u kojima pitanje nadnaravnog i dalje ima sporednu ulogu. Kao svoj doprinos rješenju spomenutih dvojbi, Kurlander prepoznaje okultno kao jedan od važnih čimbenika za objašnjenje nacističkih zvjerstava, no tek treba biti razjašnjeno u kojoj mjeri je čitav taj “nacistički nadnaravni imaginarij” utjecao na konačno rješenje, osnivanje koncentracijskih logora i sve ono što je bilo dijelom jednog od najkrvavijih režima koje povijest pamti.

“Užas uvijek vreba na dnu magičnoga svijeta i sve što je ‘sveto’ uvijek je pomiješano s užasom.”

(“HITLEROVA ČUDOVIŠTA: POVIJEST NADNARAVNOGA U TREĆEM REICHU”, ERIC KURLANDER)

Naziv djela: “Ichigo Ichie: Japansko umijeće življenja u trenutku”

Ime autora: Héctor García (Kirai); Francesc Miralles

Naziv izvornika: “Ichigo-ichie: Haz de cada instante algo único”

Sa španjolskoga prevela: Ana Matijević

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Mozaik knjiga

“U doba apsolutne raspršenosti, kulture kratkotrajnosti, nedovoljnog slušanja i površnosti postoji ključ u svakoj osobi koji može ponovo otvoriti vrata pažnje, sklada s drugima i ljubavi prema drugima.

A taj se ključ zove ichigo-ichie.”

(“Ichigo-ichie: Japansko umijeće življenja u trenutku”, Héctor García (Kirai); Francesc Miralles)

Samo jednom se živi, sad ili nikad, carpe diem – mnogo je izraza kojima želimo naglasiti važnost trenutaka koji čine naš život; njihovu prolaznost i neponovljivost, žal i kajanje koje nam ostavljaju jednom kada uistinu shvatimo kako se nikada neće vratiti niti ponoviti. Spomenute su nam uzrečice često u mislima i na jeziku, svjesni smo njihove istinitosti, no živeći život u nastojanju prepoznavanja i poštovanja tih trenutaka, rijetko kada to doista i činimo. Puštamo ih da odu, rasprše se poput oluje trešnjinih cvjetova, jedinstveni i nepovratni.

Autori, softverski inženjer, Španjolac koji od 2004. živi u Tokiju – Héctor García (Kirai) i španjolski pisac, esejist, prevoditelj i glazbenik Francesc Miralles široj su čitateljskoj publici poznati po uspješnicama “Ikigai” i “Ikigai u praksi”, a posljednjim su naslovom na izniman način uspjeli prikazati kako isti taj dug i sretan život o kojem govori Ikigai, kao i ispunjenje istinske svrhe našega postojanja uvelike ovisi o umijeću uživanja u trenutcima koji taj život čine.

“Biti svjestan ichigo-ichieja pomaže nam maknuti nogu s gasa i podsjetiti se da je svako jutro na svijetu, svaki susret s našom djecom, s našim voljenim osobama beskrajno vrijedan i da zaslužuje svu našu pažnju.

To je tako ponajprije jer ne znamo kad završava život. Svaki dan može biti posljednji, budući da nam, kad navečer legnemo, nitko ne može jamčiti da ćemo sljedećeg jutra otvoriti oči.

U tom je smislu ichigo-ichie vrlo jasan poziv na “sad ili nikad” jer, makar živjeli mnogo godina, svaki susret ima jedinstvenu bit i neće se ponoviti.”

(“ICHIGO-ICHIE: JAPANSKO UMIJEĆE ŽIVLJENJA U TRENUTKU”, HÉCTOR GARCÍA (KIRAI); FRANCESC MIRALLES)

Baš kao što ritual slavljenja trešnjine cvatnje započinje sa kaikom, prvim pupoljcima te naznakom mijena koje prethode konačnom otvaranju cvjetova i mankai trenutku – manifestaciji ljepote prolaznosti, tako nam i autori, rečenica obogaćenih japanskom tradicijom i njezinom stoljetnom mudrošću poznavanja životnih tajni, otkrivaju načine kako prepoznati trenutke u kojima u “nama počinje cvjetati nešto što nismo ranije poznavali”.

U vremenima u kojima živimo vezani za vanjske dogovore, obveze prema poslu i prema drugima, od iznimne je važnosti znati “popiti čaj sa samim sobom”, moći uživati u tišini i mudrosti vlastita prisustva. Upijanje svijeta sa svih pet osjetila u današnjoj je užurbanoj svakodnevici postalo zahtjevnim zadatkom, posebice kada nas sve više okružuju situacije u kojima druge slušamo, bez da ih čujemo; u kojima gledamo svijet, bez da ga doista i vidimo; u situacijama u kojima izbjegavamo dodir, a on je jedno od naših osnovnih čula. Sve su to umijeća, tvrde autori, bez kojih nije moguće spoznati ljepotu trenutka, živjeti život punim plućima bez strahovanja od budućnosti i vraćanja u prošlost.

“Ichigo-ichie” na divan nam način pripovijeda o sadašnjosti kojoj pripadamo i koja, u konačnici, jedina pripada nama. Prošlost je rijeka koja je davno protekla i na neka daleka obzorja odnijela ono što nas je mučilo i žalostilo, dok je budućnost val koji još nije stigao do naših obala. Sadašnji je trenutak rijeka, ocean u koji trebamo zaroniti cijelim svojim bićem, uvijek znajući da ista ta silna voda već sljedeći trenutak više neće biti ona od prije. Odnijet će je struje života, a mi nikada nećemo znati kakav bi trag i osjećaj taj trenutak, ta kap života ostavila na nama.

“Ima jedna jako lijepa slika iz stripa Peanuts na kojoj Charlie Brown i Snoopy sjede u lučici nekog jezera okrenuti leđima i vode sljedeći razgovor:

‘Jednog ćemo dana umrijeti, Snoopy.’

‘Točno, Charlie, ali sve ostale dane nećemo.”

(“ICHIGO-ICHIE: JAPANSKO UMIJEĆE ŽIVLJENJA U TRENUTKU”, HÉCTOR GARCÍA (KIRAI); FRANCESC MIRALLES)
Osvrt: “Ichigo Ichie: Japansko umijeće življenja u trenutku”, Héctor García (Kirai) i Francesc Miralles
Recenzija: “Queenie”, Candice Carty-Williams

Naziv djela: “Queenie”

Ime autora: Candice Carty-Williams

Naziv izvornika: “Queenie”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

“Znaš, Queenie, mislim da preuzimaš teret koji nije tvoj. Ne možeš nositi bol jedne cijele rase.

‘Ne preuzimam ja nikakav teret koji već nije u meni’, osjetila sam ljutnju.”

(“Queenie”, Candice Carty-Williams)

Usporedba simpatične, kilogramima i ljubavnim neuspjesima vječito isfrustrirane Bridget Jones sa dvadesetpetogodišnjom Britankom jamajčanskog podrijetla Queenie Jenkins čiji život u urbanoj džungli južnog Londona zagorčavaju katastrofični spojevi i pogrešni životni izbori, zaustavlja se na jedinoj zajedničkoj točki ovog romana prvijenca Candice Carty-Williams i proslavljenih serijala Helen Fielding – imenu Darcy. Naime, u oba se romana pod tim imenom krije osoba bliska glavnoj junakinji. I dok je u slučaju Bridget Jones to fatalni Mark Darcy, ljubav njezina života, za Queenie je Darcy najbolja prijateljica, podrška kroz turbulentno životno razdoblje u kojem katkad nimalo kraljevski pokušava držati glavu iznad vode. 

Svaka ostala sličnost postaje izlišna ubrzo nakon što nas Queenie iskreno i nimalo uljepšano upozna sa životnom situacijom u kojoj se našla, kao i svim predrasudama i poteškoćama s kojima se suočava mlada osoba samo zbog druge boje kože.

Naime, Queenie je pripadnica druge, tzv. Windrush generacije useljenika koji su se iz karipskih zemalja, uključujući i Jamajku, naselili u Londonu između 1948. i 1971., a iz gorko-humorističnog Queenienog pripovijedanja postupno upoznajemo sve demone s kojima se ova mlada žena prisiljena boriti. Prekid sa Tomom, svojim “bijelim” dečkom, mučan i nedorečen odnos sa majkom, život s djedom i bakom u kojem slabost nije dopuštena te ovisnost o usputnim, nerijetko ponižavajućim i isključivo tjelesnim vezama, stvarnost je koja Queenie dovodi do samog ruba. Prijateljice su joj potpora i utočište, no u najtamnijim trenutcima Queenie je zapravo prepuštena samoj sebi. Obitelj – djed i baka kod kojih odlazi živjeti – nije ruka utjehe, samo lice surove istine. Nema suosjećanja za Queenie, jer ga nije bilo niti za generaciju prije nje.

Biti crnac u bijelom svijetu nosilo je svoj teret koji se stoički podnosio i Queenie se svakog trenutka podsjećalo na tu činjenicu. Njezini su djed i baka ostajali jaki, čak i kada se čitav svijet rušio na njih. Isto se očekivalo i od Queenie. No, kako se svaki dio njezina života – privatnog i poslovnog, postupno počeo raspadati, prisiljena je potražiti psihološku pomoć, što je za mentalitet jamajčanske i općenito crnačke dijaspore potpuno neprihvatljivo. Prema uvriježenom vjerovanju njezine i svake druge crnačke obitelji, psihoterapija jednostavno znači kako si lud. A ludost je nemogućnost kontrole vlastitih osjećaja i podnošenja životnih poteškoća, što je nešto što je Queenieina obitelj izvježbala do savršenstva. Jedino moguće rješenje i spas jest vjera, još jedna važna stavka koju ističe autorica romana, neuvijeno i osviješteno secirajući svu složenost i važnost održavanja crnačke tradicije u “bijelom” svijetu. Queenie i ostatak njezine obitelji vode se mišlju kako će sve u životu biti u redu ako dovoljno čvrsto vjeruju.

“Jesi li pod velikim stresom?’, upitala je Maggie, a glas joj je sa svakom riječi bio sve tiši, tako da se na kraju, na riječi “stres” više nije ni čuo. Jamajčani u pravilu ne vjeruju u psihičke probleme. ‘I jesi li se molila?”

(“Queenie”, Catrice Candy-Williams)

Pa iako se prekid sa Tomom, bijelim mladićem iz srednjeklasne obitelji, čini početkom Queenienih muka, on je zapravo tek okidač koji otvara Pandorinu kutiju odrastanja bez topline obiteljskog doma, praznina iz djetinjstva koje treba popuniti nečija tuđa (Tomova?) obitelj, pa čak i pod cijenu trpljenja rasističkih šala i neprikrivenih uvreda. Poziv u pomoć presuptilan je za Toma koji se udaljava ostavljajući Queenie da se sa očajničkom potrebom pripadanja i prihvaćanja bori posve sama.

Ispresijecan problematikom “Black Lives Matter” pokreta, gentrifikacije Brixtona i svim poteškoćama s kojima se ženska pripadnica crne rase suočava privatno i na radnom mjestu, roman “Queenie” otrežnjujući je prikaz života svih nas – onakvima kakvi jesu i kakvi bi mogli postati, neovisno o boji kože. Queenieine bitke vodimo i mi sami, jer smo svi potpuno jednaki ispod te kože čija nam je boja toliko važna. I zato svaka njezina pobjeda jednim dijelom pripada i nama.

Naziv djela: „Ludilo gomile“

Ime autora: Douglas Murray

Naziv izvornika: „“The Madness of Crowds“

S engleskog prevela: Marija Perišić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Egmont d.o.o., PULS

„Vjerovanje da sve ljude treba smatrati jednakovrijednima i zajamčiti im jednako dostojanstvo ne zvuči nimalo loše. Ali zatraži li se od vas da vjerujete da nema razlike između homoseksualnosti i heteroseksualnosti, da nema razlike između muškaraca i žena, da nema razlike između rasizma i antirasizma, s vremenom će vas taj pritisak otjerati u bezumlje. Trenutačno smo usred tog bezumlja – odnosno ludila gomile – iz kojega bismo trebali pronaći izlaz.“

(“Ludilo gomile”, Douglas Murray)

Sa likom i djelom Douglasa Murraya, britanskog pisca mlađe generacije, upoznala sam se kada me je duboko uznemirio knjigom „Čudna smrt Europe“ na čijim je stranicama rafalno ispalio sve strahove, opasnosti i one duboke probleme koji su europski kontinent doveli na rub samoubojstva – kulturnog, političkog, ekonomskog, et(n)ičkog. Imigracija, identitet, islam. Trojstvo koje je postupno mijenjalo i još mijenja Stari kontinent Murray je analizirao nepretenciozno, precizno pogađajući prejako svinutu kralježnicu Europe kakvu poznajemo.

„Ludilo gomile“ nije ništa manje beskompromisno, no ovoga se puta Murray kreće labirintom osjetljivih pojmova – seksualnosti, spola, rase. No, ne daje odgovore, ne pruža spasonosno sredstvo za smirenje tog ludila o kojemu piše. Radije postavlja pitanja – precizna i prava pitanja, ona koja čitatelju pružaju slobodu mišljenja, umjesto da mu govore što treba misliti. Predlaže raspravu o njima pozivajući nas da preispitamo poimanje društvene pravde, neoliberalizma i nerijetko pogubnog utjecaja tehnologije na stav i mišljenje pojedinca, te se vrlo kritički osvrnemo na neke posve sulude ideje u koje su destruktivni pojedinci jednostavno upuhnuli život ne razmišljajući o posljedicama.

Stalno zahtijevanje da zauzmemo strane, izjasnimo se kao antirasisti, kao saveznici LGBT zajednice, kao rušitelji patrijarhata, kao pravednici, potkopalo je temelje prvotnih ciljeva. Danas je borba za „viši cilj“ i ispravljanje nepravdi dobronamjerna sredstva – identitet, seksualnost, rasu – pretvorila u oružje.

„…danas je postalo prihvatljivo izjaviti da su rasne karakteristike glumca ili izvođača njegovo najvažnije obilježje pri odabiru za neku ulogu. Važnije i od toga kako bi obavio posao za koji se javlja. Danas su u svijetu zabave rasni ratovi jednako česti kao i u ostatku društva…

Nema te profesije ili razonode koju svakog trena ne bi mogla zahvatiti neka rasna kontroverza.“

(“Ludilo gomile”, Douglas Murray)

Istraživanja o pravima homoseksualaca, crnaca, studije o spolnosti i pravima žena – sve su posvećene novim načinima međusobnog ugnjetavanja. Možemo li utopijskim smatrati svijet u kojem se nećemo hraniti sramom, ljutnjom, zbunjenošću ili očajem, pita se Murray posebno ističući dvostruka mjerila koja neizbježno prate sve bitke za prava spomenutih skupina. Apsurd ne može biti objašnjen, no autor ga izlaže u njegovoj punoj krajnosti kao primjer, između ostaloga, navodeći i glazbeni spot američke pjevačice Nicki Minaj.

„Jedna pjesma Nicki Minaj vjerojatno nenamjerno dočarava duboku zbunjenost sadašnjim stanjem stvari. Riječ je o pjesmi „Anaconda“ objavljenoj 2014. Pjesma počinje stihovima „Moja anakonda ne bi, moja anakonda ne bi/Moja anakonda ne bi ako nemaš dupe, bejbi.“…

Konfuzija koju u tom videospotu pokazuje Nicki Minaj u skladu je s ostatkom naše kulture. Sadržava nerješiv izazov i nemoguć zahtjev. Zahtjev je da žena mora moći bilo kojem muškarcu koji joj se svidi plesati u krilu, ovijati se oko njega i vrtjeti mu stražnjicom pred nosom. Odnosno, može ga tjerati da zaslini. Ali dovoljno je da taj muškarac stavi dlan na nju i ona će posve promijeniti igru. U sekundi će se iz striptizete preobraziti u Časnu Majku, iz „Gledaj mi dupe kojim ti vrtim pred nosom“ prijeći u „Kako se usuđuješ dodirnuti mi dupe kojim ti sve vrijeme njišem pred nosom“. I na kraju on mora naučiti da nema pravo. Koji se pritom zahtjev iznosi? Nemoguć zahtjev kojem se ne može udovoljiti, ali koji je upisan u suvremena pravila ponašanja? Zahtjev da ženi mora biti dopušteno biti seksipilna i seksualna kako god želi, ali da to ne znači da može biti seksualizirana.

Riječ je o nemogućem zahtjevu. Ali nitko ga ne želi preispitivati jer bi se preispitivanjem iskopao cijeli svijet nepopravljive, nerješive složenosti.“

(“Ludilo gomile”, Douglas Murray)

Sa uvjerenjima Douglasa Murraya možda se nećemo složiti na prvu. Možda ćemo mnoge od njih dočekati sa podignutim obrvama i stavom „hej, čekaj malo!“, no dubljim promišljanjem ćemo vrlo vjerojatno uvidjeti kako njegove teorije u dobroj mjeri „piju vodu“ i kako smo masovnim ludilom križarskih ratnika za društvenu pravdu zahvaćeni više nego bismo htjeli priznati. Utjecaj društvenih mreža to ludilo samo potpiruje i razbuktava lomaču na kojoj ovaj vrli novi svijet prijeti izgorjeti uz veliki prasak ukoliko ne stanemo na loptu i počnemo razmišljati vlastitim glavama.

„Prve smo godine ovog stoljeća proveli pokušavajući shvatiti komunikacijsku revoluciju tako veliku da bi, u usporedbi s njom, izum tiskarskog stroja mogao izgledati kao fusnota u povijesti. Morali smo pokušati naučiti kako živjeti u svijetu u kojem svakog trenutka možemo razgovarati s jednom osobom ili s milijunima diljem svijeta. Ideja privatnog i javnog prostora posve je erodirala. Nešto što kažemo na jednom mjestu, moglo bi biti objavljeno na drugome, ne samo na uvid cijelome svijetu, nego i zauvijek. Zato moramo pronaći način govora i ponašanja na internetu kao da govorimo i činimo nešto pred doslovce svima – svjesni da će, ako posrnemo, naša pogreška biti dostupna svuda i zauvijek.

(“Ludilo gomile”, Douglas Murray)
Recenzija: “Ludilo gomile”, Douglas Murray
Recenzija: “Prolazim kroz zidove”, Marina Abramović

Naziv djela: “Prolazim kroz zidove”

Ime autora: Marina Abramović, James Kaplan

Naziv izvornika: “Walk Through Walls”

S engleskog prevela: Petra Kljaić

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Iris Illyrica

“Iskusila sam apsolutnu slobodu – osjećala sam da je moje tijelo beskrajno, neograničeno; da je bol nevažna, da je sve nevažno – i bila opijena njome. Opijala me je neodoljiva energija koju sam primila. U tom sam trenutku znala da sam pronašla svoj medij. Nijedna mi slika i nijedan objekt ne bi mogli pružiti taj osjećaj, a bila sam svjesna da ću za njim uvijek iznova tragati, uvijek, uvijek, uvijek.”

(“Prolazim kroz zidove”, Marina Abramović (o umjetnosti performansa))

Tijekom proteklih stoljeća ispisane su stotine i stotine stranica memoara mnogih poznatih osoba – znanstvenika, književnika, glumaca, pjevača; umjetnika svih vrsta. No, rijetki su oni koji su pred čitatelje donijeli toliko brutalne iskrenosti, toliko ogolili i razotkrili vlastiti život kao što je to učinila crnogorska konceptualna i umjetnica performansa svjetskoga glasa Marina Abramović u svojim memoarima “Prolazim kroz zidove”. Kći Danice i Vojina Abramovića, odanih komunista i partizanskih ratnih heroja, ljudi koji su spartansku disciplinu režima unosili u vlastiti dom, spavajući sa napunjenim pištoljima pored uzglavlja, od najranijih je dana živjela razapeta između hladnoće zidova koje je oko sebe i nje gradila njezina obitelj i učenja „prolaženja“ kroz njih – svladavanja prepreka čak i kad su svi izgledi bili protiv nje.

„Od mene se očekivalo da kažnjavanje podnosim bez prigovora.  Mislim da me majka na neki način trenirala da budem vojnik poput nje. Možda je bila ambivalentan komunist, no bila je snažan karakter. Istinski su komunisti posjedovali odlučnost zahvaljujući kojoj su mogli „prolaziti kroz zidove“ – spartansku odlučnost.“

(“Prolazim kroz zidove”, Marina Abramović)

Toplina obiteljskog doma za Marinu je bila i ostala nepoznanicom – strastvena romansa njezinih roditelja tijekom ratnih, partizanskih dana pretvorila se u mučan brak, prepun teških riječi, još težih tišina i, nerijetko, fizičkog nasilja u kojem je najčešće stradavala upravo Marina. Majka Danica i njezina sestra, Marinina tetka, djevojku su često tukle do krvi, kažnjavajući je zatvaranjem u mračni plakar u kojem je Marina, u naizgled beskonačnom snatrenju s okusom krvi i modrica, prepoznala još nešto – viziju i glad za onim što će kasnije postati njezin najveći talent i najveći izazov. Umjetnost.

Naime, Danica Abramović svojoj je kćeri branila gotovo sve – moderno odijevanje, izlaske, prijateljstva, ljubav, no beskrajno ju je hranila umjetnošću – “umjetnost joj je bila sveta.” Kao direktorica Muzeja umjetnosti i revolucije, ali i upravljajući Institutom za povijesne spomenike i nabavku umjetničkih djela za javne objekte, Marinina je majka umjetnost smatrala važnim dijelom života, što je uvelike odredilo Marinin životni put.

Od trenutka izvedbe prvog performansa nazvanog “Ritam 10” koji se “temeljio na igri kojom su se zabavljali ruski i jugoslavenski seljaci: raširiš prste na drvenom šanku ili stolu i oštrim nožem ubadaš u prostor između prstiju” i kojim se na podu dvorane Melville Collegea u Edinburghu svakim udarcem noža i “impresivnom količinom krvi” predstavila oku šire javnosti, Marina više nije bila osoba koju je poznavala. Njezina je umjetnost dobila svoj tjelesni oblik i započela putovanje koje traje i danas. Transformirajuće, šokirajuće, iscrpljujuće. Ta je umjetnost zaživjela u posjetiteljima svakog performansa; postala je fluid koji se u sate, dane ili mjesece izvođenja performansa prelijeva iz žila Marine Abramović u krvotok svakog tko zakorači u njezin svijet.

Mnogo je, a opet premalo riječi kojima bih mogla opisati memoare ove iznimne žene. Slutim kako je doživljaj istih potpuno subjektivan, pa bi puko prepričavanje pročitanog bilo posve izlišno. Jer, kojim točno riječima opisati, primjerice, performans “Ritam 0” u kojem Marina, odjevena u crne hlače i crnu majicu punih šest sati stoji kod stola na kojem se nalaze 72 predmeta koje svatko na njoj može upotrijebiti kako poželi? Čekić. Pila. Pero. Vilica. Med. Nalivpero. Janjeća kost. Pribadače. Pištolj. Jedan metak. Tijelo dotjerano do krajnjih granica, svojih i tuđih, postaje slobodno. Marina Abramović tomu je naučila sebe. I sve one koji su te večeri na njezinom tijelu ostavili brojne ožiljke.

Možda će vas šokirati “Thomas Lips”. Tog ljeta 1975. Marina je u galeriji Krinzinger u Innsbrucku u trbuh urezala zvijezdu petokraku nakon što je srebrnom žlicom polako pojela kilogram meda i ispila litru vina iz kristalne čaše. Liježući na križ načinjen od ledenih blokova krvareću zvijezdu izlaže toplini grijača postavljenog iznad trbuha dok joj se ostatak tijela počinje smrzavati. 120 minuta surovosti i oslobođenja. Tjelesni ožiljci su zacijelili, no poruka jednako snažno progovara i 45 godina kasnije.

Strastvena veza sa njemačkim umjetnikom performansa Ulayem dvanaest je godina predstavljala simbiozu duša i umjetnosti, sve do konačnog razjedinjenja višesatnim performansom hoda Kineskim zidom, a ništa manje emotivno iscrpljujuća nije bila niti višegodišnja romansa sa talijanskim umjetnikom Paolom Canevarijem. Sve između toga u Marininom je životu bila i jest nevjerojatna spirala samodiscipline, izdržljivosti, umjetnosti performansa, ljubavi i bezgranične gladi za istraživanjem.

“Shvatila sam da je to tema kojoj se uvijek iznova vraćam – nastojanje da svima dokažem da mogu sama, da sam sposobna preživjeti, da ne trebam nikoga. No to je i svojevrsno prokletstvo zbog kojega sam uvijek toliko radila – katkad i previše – i zbog kojega sam tako često ostajala sama (što sam na neki način i željela) i nevoljena.”

(“Prolazim kroz zidove”, Marina Abramović)

Marina Abramović posve je neobična pojava na umjetničkom nebu. No, istodobno i posve prirodna, iščekivana, ispunjujuća. Baš kao što nam mjesec na noćnom nebu izgleda nevjerojatno prirodno i pripadajuće, no kada ga tijekom dana ugledamo kako stidljivo stoji uz bok suncu, pomislimo “oh, kako je čudno vidjeti mjesec usred bijela dana!”, zaboravljajući pritom kako je nebo mjesecu uvijek prirodno okruženje, mjesto kojemu pripada bez obzira je li njegova “pozornica” tamna, svijetla, sunčana ili mračna. Sve je u oku promatrača i umjetnika. U njima se rađa, živi i umire. Iznova i iznova.

“Što je umjetnost? Smatram da, ako je gledamo kao nešto nedodirljivo, nešto sveto i odvojeno od svega ostalog, umjetnost gubi vezu sa životom. A umjetnost mora biti dio života. Umjetnost mora pripadati svima.”

(“Prolazim kroz zidove”, Marina Abramović)

Naziv djela: “Bila jednom jedna rijeka”

Ime autora: Diane Setterfield

Naziv izvornika: “Once Upon a River”

S engleskoga prevela: Marta Kovač

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Vorto Palabra

“Postoje priče koje se može pripovijedati naglas i one koje treba pričati šaptom, a postoje i priče koje se ne pripovijedaju nikada.”

(“Bila jednom jedna rijeka”, Diane Setterfield)

Mistična, bajkovita pripovijest o nijemom djetetu čiji “povratak iz mrtvih” na početku zimskog solsticija prije više od stotinu godina u potpunosti zaokupi i promijeni živote stanovnika Radcota na obali Temze, protječe pred čitateljevim očima baš poput rijeke kojom je obilježena – nepredvidivo i tajnovito vrtložeći tajne u svojim strujama, a na svojim obalama taložeći stare legende, izgubljene istine i neprežaljena nadanja.

Diane Setterfield, autorica proslavljenih romana “Trinaesta priča” i “Bellman & Black”, u svom posljednjem književnom djelu na sebi svojstven način pripovijeda o događajima koji su te noći zimskog solsticija započeli u lokalnom svratištu “Labud” , dolaskom ozlijeđenog stranca koji je u naručju nosio naizgled mrtvu, utopljenu djevojčicu. No, lokalna liječnica Rita Sunday ubrzo otkriva kako je dijete čudesno “oživjelo”, a od toga se trenutka sa muljevitih dubina Temze podižu sve tajne godinama skrivene na njezinom dnu granajući se poput vlati riječnih trava u smjerovima koje nitko nije niti naslućivao. Tko je dijete “uskrsnulo” iz mrtvih? Kome pripada djevojčica odsutnog pogleda? Je li njezin povratak spas ili prokletstvo za tri obitelji koje se osjećaju vezanima za tajanstveno dijete?

“Kakav je to zdenac želja koji vam ispuni najveću želju, a to uopće niste zatražili, a istovremeno vas učini tako bolno svjesnima svega ostalog što ne možete imati?”

(“Bila jednom jedna rijeka”, Diane Setterfield)

Priča svake od obitelji ušće je u priču one druge, a kako stranice pripovijesti odmiču, shvatit ćemo koliko čvrsto i daleko seže njihova povezanost. Rijeka je ulazila u njih, živjela u njima sa svojim plimama i osekama, jedina znajući odgovore koji su im bili toliko potrebni. Svaki od likova čuva bogatstvo riječi; sve je pripovijedanje, od njega se živi i ono živi u svakome. Sve što se dogodilo ili se događa mora biti pretočeno u pripovijest; život u Radcotu ovisan je o riječima jednako kao i o rijeci. Postoji moć skrivena u njima, u njihovom posjedovanju, a Setterfield ih pretače u prozu koja je istodobno i drevna i posve nova. Iste te riječi na gotovo neprimjetan, elegantan način označavaju vremenske prijelaze, postupno odmicanje ljudskih vjerovanja od mističnog ka znanstvenom.

Diane Setterfield oko šutljive je Temze, skrivenu u riječnim maglama i gustom šašu, isplela priču o pripovijedanju, o misterijama s kojih nikada do kraja ne skidamo koprenu tajni, o folkloru toliko duboko ukorijenjenom u vjerovanja lokalnog stanovništva da je već odavno izbrisao granice između zbilje i bajke. Ako je granica ikada i bilo.

“Rijeka Temza ne natapa samo krajolik, nego i maštu, a dok to čini, mijenja se.

A to nije sve. Ono što vidimo na zemljovidu tek je polovica. Rijeka ne počinje na svom izvoru ništa više nego što priča počinje na prvoj stranici.”

(“Bila jednom jedna rijeka”, Diane Setterfield)
Recenzija: “Bila jednom jedna rijeka”, Diane Setterfield
Recenzija: “Ne reci da nemamo ništa”, Madeleine Thien

Naziv djela: “Ne reci da nemamo ništa”

Ime autora: Madeleine Thien

Naziv izvornika: “Do Not Say We Have Nothing”

S engleskog prevela: Lada Silađin

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Fraktura

“Razumiješ? Sve to što nemamo nije ništa u usporedbi s onime što smo imali. Život može biti dug ili kratak, ali iznutra, imamo li sreće, postoji taj otvor… Pogledala sam kroz taj prozor i stvorila vlastitu ideju o svemiru…”

(“Ne reci da nemamo ništa”, Madeleine Thien)

Treći roman kanadske spisateljice malezijsko – kineskog podrijetla Madeleine Thien epska je saga koja nas, kao u kakvom snu, polagano vodi kroz živote dviju različitih generacija kineskih obitelji – jedne obilježene desetljećem radikalnosti i represije Maove Kulturne revolucije šezdesetih godina prošlog stoljeća, te druge koja je 1989. u studentskim prosvjedima na Tiananmenskom trgu, onome paradoksalno nazvanome još i Trg nebeskog mira, krvlju platila prkos komunističkom režimu. U samoj jezgri ove iznimne pripovijesti dvije su mlade žene – Kanađanka kineskog podrijetla Li-ling te Ai-Ming, kći obiteljskog prijatelja koja, iščekujući amnestiju i odlazak u SAD, dolazi živjeti u Kanadu sa Li-ling i njezinom majkom. Nakon što se nenadano i čvrsto isprepletu putevi njihovih života, počet će i potraga Li-ling. Potraga za fragmentima povijesti njezine nepotpune, očevim samoubojstvom razorene obitelji, skrivenih u krhkim slojevima zajedničke priče dviju djevojaka.  Naime, iza zavjesa prošlosti izaći će jedan posve drugačiji Kai, nadareni pijanist i otac kakvog Li-ling nikad nije upoznala, ali i otac njezine drage Ai-Ming, stidljiv i briljantan skladatelj Vrabac, zajedno sa učenicom violine Zhuli. I svatko od njih donijet će svoj dio slagalice povijesti koju Li-ling toliko žudi doznati; otkriti tko su zapravo bili dok su pokušavali zadržati svoj umjetnički i osobni integritet u teškim vremenima kineske Kulturne revolucije koja je u naslijeđe svakome od njih ostavila trajne i neizbrisive posljedice.

“Ai-ming mi je rekla da ću uvijek biti dio njezine obitelji, da ću uvijek biti njezina sestrica, Ma-li, Marie, Curica. Uz ta mnogobrojna imena osjećala sam se poput stabla razgranate krošnje… Kad smo stigle, činilo mi se da nam ruke malo-pomalo nestaju, da nam tijela više nemaju oblik, čak ni lica, tako da smo unutra zaista dobro skrivene, izbrisane iz svijeta. Ali to kao da i nije bila neka šteta; prihvatile smo mogućnost da smo dio nečega što je veće od nas samih.”

(“Ne reci da nemamo ništa”, Madeleine Thien)

Kulturno naslijeđe jezika, glazba i život koji se velik i moćan poput samog Kineskog zida pružio između njih, ono su što prožima ovu priču. U svakoj njezinoj pori simboli jezika izranjaju u svojoj dvoznačnosti i troznačnosti, opisujući život kakav jest i kakav bi mogao biti nošen taktovima glazbe koja je “pratila vjenčanja, rođenja, rituale, posao, marševe, dosadu, sukobe i smrt; čak i u takvim vremenima glazba i priče bile su utočište, putovnica: posvuda”.

Jedno od temeljnih umjetničkih i konceptualnih pitanja u “Ne reci da nemamo ništa” postaje pitanje kako zadržati iskonsku bit jezika, kako sačuvati riječ i njezino značenje kada ga je tako lako iskriviti? Kako usmjeriti raznovrsnost jezika u ispravnom smjeru kada se njegova višeznačnost tako snažno upliće u glazbu, matematiku i vizualnu percepciju čineći tako stvarnost još složenijom?

“Ne reci da nemamo ništa” govori i o pojedincima – kineskim glazbenicima uhvaćenim u mreže potresne nacionalne povijesti; pojedincima koji venu dok cvjeta tisuće Maovih cvjetova istodobno i paradoksalno kroz sveprisutnu glazbu postajući revolucionarima svog doba. Usprkos vremenima pronalaze još mnogo načina kako ostati i osjećati se živima; njihova glazba progovara iz same njihove srži, uvijek u brojnim i katkad nedokučivim značenjima. Glazbena forma propituje, traži sebe u pojedincu i pojedinca u sebi, potiče revoluciju i kuje urote protiv nje. Pita, bez zadrške, kako biti otvoren prema revoluciji i promjenama bez prihvaćanja mogućnosti oprosta?

“Htjela ga je upitati kako se može slagati na površini i ne kompromitirati se iznutra. Ne možeš svirati revolucionarnu glazbu, uistinu revolucionarnu glazbu, ako si u srcu kukavica. Ne možeš svirati ako ti prsti, zapešća, ruke nisu slobodni. Svaka bi nota bila bijedna, slaba, laž. Svaka bi te nota razotkrila. A možda nije u pravu ona, nego Kai. Možda, bez obzira na svoja uvjerenja, veliki glazbenik ili glazbenica, istinski genij, može svaku skladbu odsvirati uvjerljivo.”

(“Ne reci da nemamo ništa”, Madeleine Thien)

Čarobnu je knjigu napisala Thien. Toliko čarobnu da katkad nestane granice između stvarnosti i sna, a mnogi njezini dijelovi ostanu još dugo lebdjeti u čitateljevoj mašti. Jedan od takvih jest i onaj u kojemu mnoge generacije – Ai-ming, njezina tetka Zvrčka, otac Vrabac, tetak Wen Sanjar – ručno prepisuju stotine stranica dugu “Knjigu sjećanja” pretvarajući tako tajnoviti rukopis ne samo u pripovijest o ljubavi njezinih likova Da Weia i Svibanjke (koja gotovo neprimjetno prelazi te granice jave i sna postajući i ljubavnom pričom Zvrčke i Wena Sanjara te pričom svih onih čije je živote dotakla), već i u svojevrsni, subverzivni manifest nade i otpora riječi u vremenima u kojima je sva komunikacija podvrgnuta cenzuri i zabranama.

“Ne reci da nemamo ništa” priča je o slobodi. Onoj koja se izdiže iznad uzništva tijela, zabrane govora, obruča prisila, prijetnji i zabrana. Sloboda je to u kojoj Zvrčka, Wen Sanjar, Majka Britva, imaju svoje priče koje prenose. Sloboda u kojoj Vrabac ima svoju glazbu koju je oduvijek pjevušio ispod glasa, skrivenu u dahu, stisnutu u grudima. Priče su to i glazba koje su mračna vremena pokušala zatočiti u svojoj tami, no one su nadživjele njega, kao što će nadživjeti i sve nas.

“Zvuk je imao slobodu s kojom se nijedna misao nije mogla mjeriti jer zvuk nije polagao apsolutno pravo na značenje. Svaka se riječ, s druge pak strane, mogla iskriviti da znači upravo suprotno.”

(“Ne reci da nemamo ništa”, Madeleine Thien)

Naziv djela: “Spavač u smetu”

Ime autora: Marlene van Niekerk

Naziv izvornika: “Die sneeuslaper”

S afrikaansa preveo: Toni Bandov

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Lector

Svaki roman u sebi skriva barem još dva – priču o pripovjedaču te priču koju pripovijeda on sam. Južnoafrička spisateljica Marlene van Niekerk se “Spavačem u smetu”, zbirkom od četiri tematski povezane priče, na vrlo specifičan i krajnje prozaičan način odlučila poigrati sa stvarnošću ispreplićući je sa potpunom fikcijom, a u cijeloj toj igri riječima i pripovijedanjem, ona je i marioneta i onaj tko drži konce.

Smislenu vezu između četiriju priča ipak nije jednostavno definirati. Van Niekerk, naime, u njima uspijeva svoje poglede na književnost učiniti sveprisutnim, istodobno ne zasjenjujući brzinu i narativnost teksta.

U uvodnoj priči “Šaptač labudovima”, Kasper Olwagen, tridesetogodišnji student i pisac u pokušaju, šalje misteriozne poštanske pošiljke svojoj profesorici kreativnog pisanja (kojoj se obraća kao “profesorici Van Niekerk”). U tim pismima Kasper minuciozno, no ponešto konfuzno izvještava o svom studijskom boravku u Amsterdamu, gdje se uglavnom nada pronaći nadahnuće za pisanje, no umjesto toga biva fasciniran beskućnikom koji, čini se, može komunicirati sa labudovima. Kasper se pokušava sprijateljiti sa skitnicom, nastojeći proniknuti u njegove “labuđe vještine” (udomljuje ga u vlastitom stanu, kupa, hrani, vodi liječniku, čita mu pokušavajući kod naizgled letargičnog nijemog skitnice izazvati neku reakciju), no nakon nekog vremena “šaptač labudovima” nestaje jednako iznenadno kao što se i pojavio. U potrazi za svojim izgubljenim “prijateljem”, Kasper postupno, i fizički i psihički, u potpunosti preuzima ulogu šaptača labudovima.

Cijeli događaj nadahnjuje Kaspera za osvješćivanje važne činjenice, koja je, moglo bi se reći, ujedno i tematska poveznica svih četiriju priča.

“Shvatio sam da sam tek jedan iz duge povorke, tihe procesije tražitelja i traženih, međusobno povezanih beskrajnom crnom vrpcom, ljudi koji se svi odreda nadaju pronalasku zalutale, jednom nestale osobe, i plaše se obznaniti tu nadu, boje se razočaranja, pa se, tragajući za utjehom, priključuju društvu istomišljenika, pronalazeći utjehu u saznanju da čovjek nije sam, nego da pripada nerazdvojivu bratstvu na zemlji, naime, bratstvu ostavljenih, zajednici preživjelih, preostalih.”

(“Spavač u smetu”, Marlene van Niekerk)

Ovaj je ulomak svojevrstan most između otuđenosti i zajedništva, između straha i (samo)ugode, između istine i iluzije: suprotnosti koje se privlače i spajaju unutar Kasperovog “pomaknutog” pogleda na stvarnost.

Taj pomaknuti pogled na stvarnost prisutan je u svim pričama “Spavača u smetu”. Njihovi pripovjedači su glasnogovornici vlastite relativne stvarnosti; osobe na margini društva, na rubu emocionalnog sloma ili pokorene vlastitoj umjetničkoj volji, a upravo ta marginaliziranost likovima daje slobodu govora koju si drugi, iz oportunističkih ili iz razloga samoodržanja, uskraćuju. U pričama Marlene van Niekerk skrivene su tako suptilne poruke problematike beskućništva u urbanom kontekstu (priče “Šaptač labudovima”, “Spavač u smetu”), progovaranja o režimu aparthejda (priča “Prijatelj”) ili pak ljepota u posve nesvakidašnjim obličjima (priče “Perkusionist” i “Prijatelj”).

Van Niekerk kroz svoje se likove vješto poigrava proturječjima za koja se katkad čini kako se međusobno poništavaju, kao primjerice u priči “Prijatelj” – u kojoj pozivu na konkretan političko – umjetnički angažman („Daj snimi nekoliko korisnih fotografija; stavi svoj rad u službu nečega većeg od sebe!“) na drugom mjestu suprotstavlja filozofske preokupacije („Fotografijama je želio zgrabiti stvari. Ne onakve kakve jesu, nego onakve kakvima postaju, zbog vjetra, dodira, pohote molekula. Htio je ih uloviti, a da ih ne ozlijedi, u okovima svjetlosti i sjene, ne, htio ih je uloviti kako izmiču, želio je osloboditi svoju čežnju za njima…”).

“Spavač u smetu” snažno je, stoga, djelo, jer na posve neuobičajen način otkriva svu snagu koju u sebi može skrivati književna forma kratke priče. I možda neće biti izbor svakog čitatelja, no onaj tko odluči pozornost posvetiti književnom izričaju Marlene van Niekerk, posve će sigurno zaroniti u pripovjedačku riznicu jedne od najcjenjenijih južnoafričkih autorica.

Recenzija: “Spavač u smetu”, Marlene van Niekerk
Recenzija: “Parižanke”, Marius Gabriel

Naziv djela: “Parižanke”

Ime autora: Marius Gabriel

Naziv izvornika: “The Parisians”

S engleskoga prevela: Sanja Ščibajlo

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

“Dok su se tandrkali po ulicama prekrivenim kaldrmom, on je pogledao kroz prozor i pokazao prema Marsu, crvenoj iskri u izmaglici iznad mračnog neba. ‘Tamo se odvija rat’, rekao je. ‘Na drugom planetu, među stranim bićima s kojima nemamo ništa zajedničkoga, koja čine stvari koje mi nikada nećemo razumjeti i koje nikada ne želimo shvatiti.”

(“Parižanke”, Marius Gabriel)

Rat je od pamtivijeka bio sjenom čija se tama prostirala daleko dublje od crta bojišnice, ne proždirući samo vojnike, tenkove i sve ono izravno uključeno u njegov krvavi pohod. Ranjavali su svi ti ratovi uvijek i one nevine; očajne mase civila koji su ispaštali zbog ideologija i ciljeva svojih vođa, koji su patili, gubeći svoje najmilije i, u konačnici, ostajući i bez vlastitih života. Nerijetko su upravo ti obični ljudi, u očajničkom pokušaju spašavanja sebe i drugih od kandži rata, bili prisiljeni činiti stvari koje se, pod normalnim okolnostima, možda nikada ne bi usudili činiti. 

“Parižanke” američkog pisca Mariusa Gabriela pripovijedaju upravo o tim, običnim, ljudima. Točnije, o tri žene koje su se te 1940., kada su u jeku Drugog svjetskog rata Nijemci bez borbe ušli u Pariz, nacističkoj zvijeri oduprle svaka na svoj način. Jedna je služila neprijatelju radi osvete, druga je spavala s neprijateljem kako bi profitirala, treća je izabrala neprijatelja, jer ju je na to “natjerala” ljubav. Putevi Amerikanke Olivie Olsen, slavne modne kreatorice Coco Chanel i poznate francuske glumice Arletty (također stvarne povijesne osobe) ukrižali su se u odajama poznatog i prestižnog hotela “Ritz” koji je od svog otvaranja 1898. bio stjecište političke, umjetničke i plemenitaške elite, no te 1940. postao je i privremeni dom najvišem vrhu Trećeg Reicha, članovima visokog pariškog društva koji su se priklonili okupatoru, ali i mjesto spletkarenja, špijunaže i otpora nacističkom režimu. 

Gabriel se izvrsno služi povijesnim činjenicama, vrlo uspješno ilustrirajući okolnosti života tadašnjeg vremena. I ne mora čak niti isticati svu izopačenost i okrutnost nacističkog režima da bi smo razumjeli kakvim su sve rizicima i opasnostima bile izložene njegove “Parižanke”. Na posebno dostojanstven način, Gabriel ispreda vrlo stvarnu priču u kojoj je tek malo toga prepušteno piščevoj slobodi, a sjena najvećeg zla u ljudskoj povijesti nadvija se nad krhkim ženama u kojima se skrila sva snaga otpora kojeg su im pokušavali slomiti.

“Ponekad je naslikani osmijeh jedini koji imate.”

(“Parižanke”, Marius Gabriel)

Pa iako je nit vodilja cijelog romana nedvojbeno priča Olivije Olsen, ona u kojoj mlada umjetnica postaje sposobnom špijunkom, ništa manje važna nije niti priča Coco Chanel, žene sa mnogo lica, od kojih je svako željelo jedino preživjeti i nikada se više ne vratiti u siromaštvo iz kojeg je poteklo. “Ritz” je bio i ostao njezin dom, a okupirani Pariz svijet kojeg je poznavala dovoljno da zna koliko od njega može dobiti. S druge strane, slavna francuska glumica Arletty kolaboracionizam proživljava kroz ljubav sa njemačkim časnikom Hansom-Jürgenom Soehringom, znajući koliku cijenu će morati platiti, no, kao i sve junakinje – Parižanke, ne odustaje. Qui vivra, verra. Tko preživi, pričat će. One jesu. Poslušajte njihovu priču. 

Naziv djela: “Što na podu spavaš”

Ime autora: Darko Cvijetić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Buybook

“Gdje u noć uđe čovjek, napukne svjetlo. Kao da će požar. Kao da će netko gorjeti.” 

(“Što na podu spavaš?”, Darko Cvijetić)

Samo su mrtvi vidjeli kraj rata, davno je zapisao Platon. Njihove kosti koje ne počivaju, već se pretresaju, identificiraju, provirujući iz zemlje bijele u svojoj nevinosti, govore kroz usta i pera onih koji su ostali kazivati nama i sebi.

Nama da ne zaboravimo, sebi da lakše podnesu nezaboravljanje.

“Što na podu spavaš” nije tek roman o ratnim sjećanjima, puka kronologija zbivanja u kojima su “naši” i “njihovi”, “moji” i “tvoji” pucali u koljena vremenu i zemlji koju smo tako dugo zvali svojom. Darko Cvijetić napisao je posve intimnu, obiteljsku kroniku obilježenu tragičnim zbivanjima ne tako davnog rata u Bosni i Hercegovini. U njegovim se retcima, međutim, ne osuđuju krvnici i ne prokazuju neprijatelji, već žrtve – mrtvi i živi svjedoci – pripovijedaju jedni o drugima, zdvajaju nad sudbinom koja ih je sve zadesila, oplakujući jedni druge na dženazama i pokopima, zazivajući Svevidećeg na parastosima.

Cvijetić govori glasom svoje majke Karmele, oca Milutina, brata Bote kojeg je početak rata zatekao na odsluženju vojnog roka u sarajevskoj vojarni “Viktor Bubanj”; glasom svih onih koji su u njegovom životu ostavljali tragove koje je pokušalo zatrti ludilo rata.

Prisjeća se Cvijetić logora Trnopolje i premlaćivanog ujaka zatočenog iza njegovih žica, spominje se strahota tih prijedorskih logora, vodi nas Dobrovoljačkom ulicom tog sarajevskog svibnja 1992.; tuguje s majkom i guta gorčinu očeva razočaranja svijetom kojim smo nekoć kročili jednaki, a tada, ratom ukliješteni, poput Bote iz vojarne, postadosmo “od februara do oktobra – dva čovjeka”. 

Cvijetić (ili majka Karmela ili Bota ili otac mu Milutin – tko je pripovjedač, tko kazuje priču koja tinja u vatri sjećanja? ) znade kako trauma mijenja čovjeka. Kako ima tih nekih putova “kojima se odlazi i dolazi. Kojima se ne vraća. Samo se stoji.” Pa kad Botina voljena Senka, Bošnjakinja, spozna njihov oproštaj gledajući ga kako je u koloni iz kasarne “s rukama na potiljku, mrtav hodao” tad i svatko od nas razumije kako nema odgovora na “zašto” i “do kada”. 

“Nikad nikome nema vremena. Sve se podijeli na minut. Sve ostane samo minut. I nebo i tvoja slika, koja će mi blijedjeti.”

(“Što na podu spavaš?”, Darko Cvijetić)

Koliko traje taj minut?, ne možemo ne zapitati se. Provlači ga Darko Cvijetić kroz cijeli roman, pulsira svakom rečenicom taj minut oguljenog neba, minut noćne straže, minut gorućeg čovjeka, minut između pjesme i fijuka maljutke prema rovu u priči o Anđelu i čizmama s prve linije. Koji je minut strašniji, koji nas više ranjava, koji nam traje najduže? Odbrojava li sporije svoj minut Edo ječući poliven petrolejom, Senkin brat sa Botinim metkom u čelu ili Senka, ona bez ruke, ona bez Bote, opraštajući se i zaboravljajući? 

Nema odgovora. Ostaje samo svjedočanstvo, golo i sudbonosno. Ostaje osjećaj odgovornosti, ta brižnost prema mrtvima i živima, provučena onkraj jave i između sna, koje od zaborava skriva jednostavno pitanje:

“Šta ti je, što na podu spavaš, sine?” 

Recenzija: “Što na podu spavaš?”, Darko Cvijetić