Recenzija: “Afrika – Misija na Crnom kontinentu”, Miro Aščić

Naziv djela: “Afrika – Misija na Crnom kontinentu”

Ime autora: Miro Aščić

Godina izdanja: 2010.

Nakladnik: Stanek d.o.o.

Možete napustiti Afriku, ali Afrika nikada neće napustiti vas, stara je izreka koja mi se posve prirodno nametnula onog trenutka kada sam pročitala posljednju stranicu knjige “Afrika – Misija na Crnom kontinentu“, putopisne proze Mire Aščića, novinara i snimatelja Hrvatske radiotelevizije. Ovaj mladi pustolov i entuzijast u ovom je djelu opisao svoja putovanja po šest afričkih zemalja započetih 2007. godine kada je na poziv hrvatskoga Misijskoga ureda otputovao u “Srce tame” – Demokratsku Republiku Kongo, ali i u Keniju, Ruandu, Ugandu, Burundi i Tanzaniju.
Živopisno je i autentično na više od tri stotine stranica zabilježio priče običnih ljudi rođenih u toj zemlji “neostvarenih želja i propuštenih prilika“; priče misionara, priče pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, priče svih onih koji su rođenjem ili strašću izjednačenom sa žrtvom prihvatili život u toj paradoksima razdijeljenoj zemlji, zemlji u kojoj se u isto grotlo slijeva i krv prolivena u nebrojenim ratovima i nafta nerijetko vrjednija od te iste krvi. Bijeda je opipljiva i sveprisutna, katkad zastrta sjajem dijamanata, bakra i kobalta – Afrika je, naime, zemlja koja izvozi bogatstvo za kojim gladuje svijet, istodobno sama nikada ne bivajući sitom.

Jer, “u Africi nikada nema za sve”.

„Onaj tko je samo jedanput osjetio koliko je pomoć potrebna ovim ljudima, više nikada ne može biti sretan.“

(sestra Mirabilis , “Afrika – misija na Crnom kontinentu”, Miro Aščić)

Iako je proputovao šest afričkih država, Aščića se najviše dojmio Kongo. Uvukao mu se svojom tamom pod kožu, istodobno ga fascinirajući snagom držanja glave iznad vode, sposobnošću preživljavanja čak i onda kada su svi izgledi protiv njega. Čak i onda kada snage okrutnog generala Nkunde na istoku Konga siluju tisuće djevojčica vjerujući kako ih one mogu izliječiti od side. Čak i onda kada se zaražene i trudne vrate iz kongoanskih šuma, pa uz pomoć misionara pokušavaju povratiti ono što su nekoć smatrale normalnim životom.

„Zaboga, Asha. Da barem pjevaš drugu pjesmu, bilo koju…“

Piše Aščić i o tome koliko je sav paradoks Afrike usađen duboko u njezinim stanovnicima. Kada ga djevojčica Asha, lica i tijela prepunih ožiljaka od opekotina, na vratima talijanskog centra Ek’Abana u Bukavuu dočeka pjemom “Hakuna Matata” – “Nema problema“, nasmiješena kao da je u njezinom životu sve uistinu tako, Miro Aščić još jednom osjeća gorčinu okrutnosti koja oskvrnjuje afričku zemlju i ljude. Djevojčica koju je očuh proglasio vješticom (kako bi na lak način smanjio broj suvišnih gladnih usta u obitelji) i u crkvi joj, na svojevrsnom obredu „egzorcizma“, na glavu bacio zapaljenu krpu natopljenu benzinom, još vjeruje kako život ima drugu stranu. Onu bez ožiljaka. Na ostatak puta kroz Crni kontinent Asha Miru Aščića ispraća pjesmom “Bella Ciao“, u povijesti zabilježenom kao antifašistička himna, no u Ashinoj sadašnjosti ona je tek stih koji gradi krhki most između mučne prošlosti i nade u bolje sutra.

A ispod je tog mosta toliko toga. Masakri u Ruandi; sakaćenja bajunetima; silovanja nemoćnih; djeca – vojnici gladni boljeg života, a napajani krvlju i željom za bezumnim nasiljem; djevojčice i žene zaražene sidom – posve namjerno i svirepo – od strane surovih vojnika, od strane vlastitih muževa; opasnost koja vreba na svakom koraku i koju su Aščić i njegovi suputnici često izbjegli za dlaku.

Previše je toga čemu je autor svjedočio na svojim putovanjima, a da bi se moglo sažeti u nekoliko rečenica. Previše je toga i Afrika, a da bi to zaslužila. Zaslužuje ova zemlja koja nikada ne miruje više od nasilja, krvi i nepovjerenja; siromaštva i gladi; prostitucije u slamu u kojoj žensko tijelo vrijedi 20 šilinga; narkomanije. Fra Ilija Barišić, misionar kojeg je Miro Aščić posjetio u Kongu i koji je lučonoša tog Srca tame gotovo četrdeset godina, možda je najbolje opisao kakve su to spone koje ga drže u toj zemlji koja naizgled ne nudi ništa, a opet na neki čudan način daje sve što ljudskoj duši može zatrebati.

“Ne samo što u Africi ima ljepote, nego ima i oduševljenja, ima nečega što čovjeka ispunjava. A to je ljepota, jer vas ispunjava i daje vam smisao životu, jer vi u tome nalazite ostvarenje ideala za koje ste se spremali kao redovnik, kao svećenik, kao misionar i onda je to ljepota.”

(fra Ilija Barišić, “Afrika – Misija na Crnom kontinentu”, Miro Aščić)

Majka Afrika “nikoga ne uzima silom”, no ono što uzme od svakoga koji barem jednom prihvati njezin zagrljaj, nikada ne vraća. Uzima dio duše, onaj koji će lutati savanama Masai Mare i plesati ponesen ritmom bezbrojnih bubnjeva i topota bosih nogu uronjenih u vječnost afričkog pijeska, krvi i znoja. Do ponovnog, neizbježnog susreta.

Ime djela: “Noć kad je nestalo svjetla”

Ime autora: Karen White

Naziv izvornika: “The Night the Lights Went Out”

S engleskoga prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Mozaik knjiga

“Uvijek je mislila da s godinama sjećanja trebaju izblijedjeti. Ali to se očito događa samo lijepim sjećanjima. Ona ružna kao da postaju sve oštrija i kao sječivo pritisnuto o njezinu kožu prijete je porezati ako se okrene da ih bolje promotri.”

(“Noć kad je nestalo svjetla”, Karen White)

Američka autorica Karen White spisateljski je zanat usavršila ispisujući stranice više od dvadeset romana u kojima na vješt način isprepliće romantiku, spletke, ubojstva i sve ono što ju je, u konačnici, i dovelo na bestseller listu New York Timesa.
“Noć kad je nestalo svjetla” još je jedna chick-lit misterija na južnjački način u kojoj White prati događaje u životu novopečene samohrane majke Merilee Talbot Dunlap koja se, nakon muževe izvanbračne afere, sa desetogodišnjom kćeri Lily i osmogodišnjim sinom Colinom seli u pitoresknu farmersku kuću u Sweet Appleu u Georgiji.
Njezina nova stanodavka je Sugar Prescott, oštroumna i vitalna devedesettrogodišnjakinja koja se ne ustručava reći ono što misli, a unatoč sarkazmu, gruboj vanjštini i distanci koju nastoji zadržati kako bi neotkrivenima ostavila vlastite tajne koje čuva već desetljećima, Sugar se ipak zbližava sa Merilee i djecom, prepoznajući dio sebe u novoj podstanarki. Dvije žene uspostavljaju odnos koji je istodobno i suzdržan i pun topline, a osjećaj njihove povezanosti mnogo je dublji od tek pukog poznanstva. Mnoga će nova lica ući u Merilleein život, no jedno od njih, ono popularne pripadnice tamošnjih društvenih krugova i samodopadnog matrijarha Heather Blackford, sve će promijeniti.

“Ne čačkaj gdje ne treba. Većina ljudi ima tajne. I većini tih tajni treba biti dopušteno da ostanu skrivene. Čačkanje štapom po rupi nikad nije urodilo ničim dobrim. Ponekad dobiješ bjeloušku, ali ponekad te dočeka čegrtuša.”

(“Noć kad je nestalo svjetla”, Karen White)

Karen White na nepretenciozan, lako čitljiv način piše o svojim likovima, u međusobno izmjenjujućim poglavljima kombinirajući sadašnjost – poteškoće s kojima se Merilee susreće u novoj sredini, posebice pri upoznavanju mama školskih vršnjaka svoje djece (uklapanje u perfekcionističko, snobovsko, solarijem osunčano društvo pokazat će se posebnim izazovom); svojevrsne flashbackove iz Sugarina života iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, te ulomke lokalnog tračerskog bloga koji vodi nepoznati autor sa izravnim, no ne uvijek uhu ugodnim društvenim opaskama čitatelju.
Kada se u Sweet Appleu, uza sve spletke i zagonetke, pojavi i mrtvo tijelo, a Merilee postane glavna osumnjičena, bit će posve razvidno kako je živjeti u Sweet Appleu sve samo ne slatko te kako su neke tajne prevelike i prestrašne da bi zauvijek ostale skrivene u prošlosti.

“Bez obzira koliko nešto drukčije izgleda izbliza ili iz velike daljine, zapravo je uvijek isto. Jednako kao i ljudi.”

(“Noć kad je nestalo svjetla”, Karen White)

“Noć kad je nestalo svjetla” možda nije priča koja će čitatelja držati prikovanim za stolac od napetosti i neizvjesnosti. Naprotiv, kako radnja bude odmicala, brojne će stvari postati očite mnogo prije nego ih autorica otkrije. No, to nikako ne znači kako je ovo knjiga koju ne treba pročitati. Dapače, njezina kvaliteta skrivena je upravo u toj jednostavnosti pripovijedanja, dopadljivom stilu u kojemu iskrice humora i južnjačka toplina dijaloge između likova izdižu iz klišeja, a sama jezgra romana mnogo je mračnija od slojeva koji je okružuju. Naime, osim o spletkama i ubojstvima, Karen White progovora o svim onim vjetrovima tuge, gubitaka i krivnje koji su se nezaustavljivo prenosili kroz desetljeća da bi se u sadašnjosti napokon ujedinili u uragan koji će odnijeti sve maske.

Također, “Noć kad je nestalo svjetla” pripovijeda o dvije različite generacije žena pokazujući kako nije nužno biti u rodu s nekim da bi se osjećali čvrsto povezani s tom osobom. Svatko posjeduje sposobnost voljeti i svatko posjeduje unutarnju snagu koje nerijetko nije niti svjestan. A kada prošlost zaprijeti preuzeti kontrolu nad sadašnjošću, ta snaga postaje jedinim sredstvom borbe.

“Ako nestane svjetlo, nemoj se preplašiti. U mraku je sve isto kao na svjetlu; ako zatvoriš oči, sjetit ćeš se kako izgleda kad su svjetla upaljena.”

(“Noć kad je nestalo svjetla”, Karen White)
Recenzija: “Noć kad je nestalo svjetla”, Karen White
Recenzija: “Služeći slugi; Sjećanja na Kurta Cobaina”, Danny Goldberg

Naziv djela: “Služeći slugi; Sjećanja na Kurta Cobaina”

Ime autora: Danny Goldberg

Naziv izvornika: “Serving The Servant; Remembering Kurt Cobain”

S engleskog preveo: Tihomir Tonković

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Profil

“Teenage angst has paid off well
Now I’m bored and old
Self-appointed judges judge
More than they have sold
If she floats then she is not
A witch like we thought
A downpayment on another
One at Salem’s lot
Serve the servants, oh no
Serve the servants, oh no
Serve the servants, oh no
Serve the servants
That legendary divorce is such a bore…”

(“Serve The Servants”, Kurt Cobain)

Kada je te 1990. Danny Goldberg upoznao Kurta Cobaina, vodio je menadžersku tvrtku Gold Mountain i među svojim je klijentima imao afirmirane bandove poput Cobainu omiljenog Sonic Youtha, dok je Nirvana iz sporednih indie glazbenih struja pokušavala postati dijelom mainstreama.
Susret se pokazao obostrano fatalnim, s obzirom kako je Nirvana pod vještom menadžerskom palicom iskusnog Dannyja Goldberga i njegovog partnera Johna Silve munjevito preskočila mnoge stepenice na putu prema svjetskoj slavi i već je 1991., potpisavši veliki ugovor za diskografsku kuću DGC Records, izdala album “Nevermind” – remek djelo koje je iz korijena prodrmalo glazbeni svemir postavši jedinim albumom u povijesti jednako obljubljenim među punk rockerima, ljubiteljima pop glazbe i okorjelim “metalcima”. “Nevermind” je ubrzo dostigao zlatnu nakladu i poslije toga doista više ništa nije bilo važno.
Osim Nirvane.

Danny Goldberg je u “Služeći slugi” dao svoj skromni, insajderski doprinos sjećanjima na Kurta Cobaina, ponajviše onima prikupljenima u tri i pol godine njegova rada s Nirvanom. Unatoč nezavidnoj reputaciji koja je pratila menadžere kada je pisanje memoara njihovih klijenata u pitanju (često im se, naime, spočitavala nepouzdanost, subjektivnost i previše idealizirani pogled na život umjetnika čije su karijere vodili), Goldberg je uspio napisati knjigu koja možda ne otkriva šokantne tajne (i ne bavi se tračevima, što je prilična rijetkost kada su ovakvi uratci u pitanju), no u kojoj su sjećanja evocirana na jedan dublji, intimniji način; onako kako bi se to i očekivalo od čovjeka koji u Cobainovom životu nije bio tek promatrač ili povremeni sudionik, već osoba koja je aktivno sudjelovala u stvaranju glazbenika čije će pjesme i dvadeset i šest godina nakon njegove smrti jednako revno slušati još mnogi naraštaji. Također, osim presjeka jedne iznimne karijere, autor čitateljima podastire jedinstven uvid u glazbena zbivanja tih kasnih osamdesetih, odnosno ranih devedesetih godina, bivajući svojevrsnim glazbenim vremeplovom svima onima koji od “Služeći slugi” očekuju više od puke memoarske proze.

Ono što bi se možda moglo spočitnuti Dannyju Goldbergu jest pomalo površan pristup odnosu Kurta Cobaina sa ostalim članovima Nirvane – basistom Kristom Novoselicom i bubnjarom Dave Grohlom. Potonji na trenutke ostavljaju dojam sporednih i nevažnih likova u priči koja je ipak dijelom i njihova. Kurtovoj udovici Courteney Love s druge strane, u Goldbergovoj je knjizi dana mnogo značajnija uloga, što bi se moglo protumačiti i njegovom naklonošću prema ovoj kontroverznoj dami (istina, to baš i nije bila stvar izbora; onaj tko nije bio u milosti Courteney Love, ionako bi brzo izletio iz Cobainove orbite).
Kako bilo, Novoseliceva i Grohlova uloga u Cobainovom životu smanjivala se proporcionalno sa rastom njegove ljubavi prema Courteney, a Danny Goldberg zapisuje brojne trenutke u kojima je tu istu ljubav istodobno potpirivala i proždirala njihova ovisnost o narkoticima (pogotovo u dijelu u kojem se Love, neposredno pred rođenje njihove kćeri Frances Bean, suočila sa vrlo ozbiljnim optužbama o svjesnom uzimanju heroina tijekom trudnoće).

Danny Goldberg još je jednom s čitateljima prošao Nirvanin put ka slavi, naglašavajući važnost Cobainove vizije i niti u jednom trenutku ne odustajući od tvrdnje kako je Kurt, unatoč naizgled osobnim demonima izmučenoj osobnosti, zapravo oduvijek vrlo jasno znao što i kako želi.

“Usprkos osobnim borbama, kakve god bile, s demonima koji su ga opsjedali, potpuno nespreman za osobno iskustvo slave, kojoj je katkada bio nesklon, kao umjetnik Kurt je za nju bio natprirodno dobro pripremljen i uvijek se činilo kako misli nekoliko koraka unaprijed.”

(“Služeći slugi; Sjećanja na Kurta Cobaina”, Danny Goldberg)

“Služeći slugi; Sjećanja na Kurta Cobaina” spomen je i jednom prijateljstvu koje je gotovo od samog početka nadišlo formalnost odnosa menadžera i klijenta. Osvrćući se na Kurtovo samoubojstvo, Goldberg nije ulazio u previše detalja, i na takav se način odmičući od ostalih biografija koje su posvećivale stranice i stranice teorijama zavjere, okolnostima i razlozima Cobainove tragične odluke. Radije je govorio o životu, otkrivajući još jednu stranu Kurta Cobaina za koju javnost nije znala. A takvih je bilo mnogo.

Kurt je nedvojbeno bio složena ličnost i koliko god brojne biografije pokušavale stvoriti kompletnu sliku o ovom introvertiranom mladiću iz Aberdeena, na konačnom će portretu jedan mali dio uvijek ostati mutan i nejasan, čak i onima koji su mu bili najbliži. No, naslijeđe koje je ostavio ionako je nadjačalo čudovišta s kojima se borio, a kada iz zvučnika krikne “Smells Like Teen Spirit” i Kurt prospe naizgled nepovezani niz stihova poput “a mulatto, an albino, a mosquito, my libido”, u svemir će se još jednom lansirati sva snaga njegove borbe protiv besmisla i otuđenja. Borbe u kojoj je možda posustalo njegovo tijelo, no glazba koju je stvarao još uvijek je na prvoj crti bojišta.

Naziv djela: “Napuklina”

Ime autora: Ragnar Jónasson

Naziv izvornika: “Rupture”

S engleskog prevela: Zrinka Pavlić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Znanje

Kada se jedan diplomirani pravnik, sveučilišni profesor, investicijski bankar i prevoditelj četrnaest djela Agathe Christie na islandski jezik, odluči i sam okušati u pisanju kriminalističkih romana pritom ne igrajući na kartu sirove brutalnosti i leševa o koje se spotičemo na svakom koraku, te koristeći motive ubojstava tek kao pokretač mnogo sofisticiranije i promišljenije priče, tad možemo biti sigurni kako pred sobom imamo štivo u kojem je gore spomenuta Agatha Christie ostavila nemali trag.
“Napuklina” je treći roman iz serijala “Mračni Island” svestranog mladog islandskog pisca Ragnara Jónassona. Izabravši maleni, prosječnom čitatelju vrlo izgledno nepoznati gradić Siglufjörður kao mjesto radnje, udaljio se od vreve i svjetala svih velegrada dalekog sjevera u koje su brojni pisci nordijskih krimića smještali svoje junake, oduzimajući tako radnji brzinu, no dodajući joj pravu dozu enigmatičnosti dostojne jednog Poirota.

“Dobro se sjećala dana koje je provela u tom gradiću. Onamo su je doveli strašni događaji iz prošlosti, ali gradić ju je na neki način nadahnuo da se suoči s budućnošću. Sada su se stanovnici Siglufjörðura susretali s novom opasnošću, a ona se iskreno nadala da im se neće morati pridružiti prije nego što opasnost od virusa mine.”

(“Napuklina”, Ragnar Jónasson)

Kao i u prva dva romana iz serijala (“Snježno sljepilo” i “Zamračenje”) i u ovome radnja prati glavnog junaka, policajca Arija-Thóra, no Jónasson ovaj put atmosferu gradi ispreplićući dvije priče. Jedna je započela još 1955. godine na ledenoj osami fjorda Hedinsfjörður, gdje je mlada žena umrla pod nerazjašnjenim okolnostima, da bi, pedeset godina kasnije, isti misterij ponovo izronio iz izblijedjelih sjećanja i zagonetne fotografije. Druga je priča, pak, ukorijenjena duboko u sadašnjosti, ispresijecana tajnama, ubojstvima i političkim spletkama. A povrh svega, tu je i karantena zbog smrtonosne bolesti koja je nekako našla put do ovog mjesta “na kraju svijeta” i zbog koje je Siglufjörður još samotniji i zatvoreniji nego inače.
Jónasson je pripovjedač zavidne vještine, pa mu tako vjerujemo i povlađujemo čak i onda kada pomislimo kako je zakoračio na pomalo sklizak teren postavivši kao jedinu poveznicu između ove dvije, i vremenski i prostorno ponešto zamršene priče, jednu televizijsku novinarku poput Isrun.No, radnja ostaje čvrsta poput ledenjaka, a likovi nesavršeni taman dovoljno da se uspijemo poistovjetiti s njihovim manama i slabostima.

“Mračni Island”, dakle, nije izgubio niti djelić svoje tame, a autor nas ponovo prilično uspješno uvlači u istu, izazivajući u nama onaj dobro poznati osjećaj kako se ne bojimo mraka, već onog što bi se moglo skrivati u njemu.

Recenzija: “Napuklina”, Ragnar  Jónasson
Recenzija: “Redovnik Moke”, Dave Eggers

Naziv djela: “Redovnik Moke”

Ime autora: Dave Eggers

Naziv izvornika: “The Monk of Mokha”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Fraktura

Američki san već je dugo vremena sinonim za (ne)dostižnu utopiju, uvjerenje kako svatko, neovisno tko je i odakle potječe, ima jednaku šansu postići svoju verziju uspjeha u društvu u kojem je samo nebo granica istog tog uspjeha.
U dokumentarističkoj prozi “Redovnik moke” američkog pisca i izdavača Dave Eggersa američki san ima okus kave, i to one od koje je sve počelo, one koja je u petnaestom stoljeću iz drevne jemenske luke Mokha ili Al-Mukha na arapskom, brodovima putovala na sve strane svijeta – u Istanbul, London, Amsterdam i, naposljetku, New York. Riječ moka postala je sinonim za kavu, no kako su stoljeća prolazila, čuvena je jemenska kava postupno gubila na kvaliteti, a za stolovima u Jemenu sve se više ispijao slatki masala chai.
Kava je postala jedan od najvažnijih poljoprivrednih proizvoda na svijetu, no isti je taj svijet uživao u kavi iz Etiopije, Brazila, Kolumbije, Gvatemale…, dok je Jemenu koji je prvi uzgajao tu biljku ostao samo spomen na “Redovnika Moke”, Ali Ibn Omar al-Shadhilija, sufija iz istoimenog jemenskog grada “koji je prvi skuhao zrno u nešto slično onom što danas prepoznajemo kao kavu – tad znano kao quahva”, te začelje na svjetskom tržištu proizvodnje kave.

“Sredinom devetnaestog stoljeća Jemen je izvozio sedamdeset pet tisuća tona kave godišnje, a početkom dvadeset prvog stoljeća proizvodio je samo jedanaest tisuća – i samo otprilike četiri posto od toga bilo je vrhunske kvalitete.”

(“Redovnik Moke”, Dave Eggers)

Loša kvaliteta kave, pristustvo kata – biljke opojnih svojstava koju su kao stimulans konzumirali jemenski muškarci, paravojska i lokalna plemena koja su putnicima sa Zapada bitno otežavala pristup planinskim područjima u kojima je kava uspijevala, te zanemareni i/ili davno izgubljeni postupci uzgoja i branja kave vrhunske kvalitete, nisu zastrašili Mokhtara Alkhanshalija, Amerikanca jemenskog podrijetla i blagoglagoljivog protagonista Eggersove knjige koji je naizgled nevjerojatnu ideju o oživljavanju prodaje i izvoza vrhunske arabica kave iz Jemena odlučio pretvoriti u stvarnost.

“Zamislio se kako obilazi jemenska sela, donosi poljoprivrednicima znanje i bogatstvo pa odlazi s divnim crvenim bobicama za izvoz. Njegov novi život bit će život zrakoplova, konja i brodova, a njegova priča pridružit će se panteonu istraživača kave, ljudi zbog kojih se kava uzgaja i uživa diljem svijeta.”

(“Redovnik Moke”, Dave Eggers)

Odrastajući u Tenderloinu, siromašnoj i kriminalu izloženoj četvrti San Francisca koja je bila rijetko financijski prihvatljivo mjesto življenja za brojne obitelji pristigle iz Azije i sa Bliskog Istoka te dijeleći sobu sa petoro braće i sestara, Mokhtar je rano naučio prepoznavati prilike za zaradu i probitak kroz život koji mu, naizgled, nije mnogo obećavao. U društvu vršnjaka dane je provodio lutajući po bogatim četvrtima ubijajući vrijeme različitim nestašlucima, bez određene ambicije ili cilja.

No, postojao je i drugi Mokhtar. Onaj koji je brzo učio, bio spretan na jeziku i obožavao čitati.

“Skupljao je anime, knjige iz serija “Čudovišta iz susjedstva”, “Narnijske kronike”, “Gospodar prstenova”. Ali najvažniji mu je bio Harry Potter, koji je živio u sobi ispod stuba, ali nije pripadao onamo, i zapravo je bio određen za velike stvari u životu.”

(“Redovnik Moke”, Dave Eggers)

Mokhtarov unutrašnji Harry Potter strpljivo je čekao svoju priliku. Predodređen za nešto više od rada u trgovini cipelama i, kasnije, vratara u luksuznom stambenom kompleksu “Infinity”, svoj je “Hoghwarts” otkrio posve slučajno. Naime, jednog je dana pogled prema atriju zgrade preko puta Infinityja Mokhtaru otkrio “golem kip muškarca u dugoj haljini, tobi, s divovskom šalicom prislonjenom uz usne.” Kip Jemenca koji pije kavu. Novi smjer u životu ukazao mu se u posve očitoj simbolici, pogotovo kada je otkrio kako su zgradu u kojoj se kip nalazio sagradila braća Hills koji su krajem devetnaestog stoljeća osnovali tvrtku za uvoz kave nazvavši je Arabian Coffee and Spice Mills.

“Te večeri na Treasure Islandu spomenuo je majci taj kip. Nasmijala se.
‘Kava je u našoj obitelji već stotinama godina’, rekla je. ‘Zar se ne sjećaš djedove kuće u Ibbu? U dvorištu je imao stabla kave. Još uvijek ih ima. Zar ne znaš da su Jemenci prvi izvozili kavu? Jemenci su u osnovi izmislili kavu. Nisi to znao? “

(“Redovnik Moke”, Dave Eggers)

Mokhtar Alkhanshali tog je trenutka donio odluku: krenuti stazama kojim su kročili njegovi preci; putevima kave čija ga je povijest iznenadila svojim bogatstvom i turbulentnošću. Od etiopskog pastira Khaldija koji je otkrio zrno kave, pa sve do rodnog Jemena – kolijevke uzgoja kave i Redovnika Moke Ali Ibn Omar al-Shadhilija koji ju je baš tamo prvi skuhao. Kroz retke Eggersove knjige pratimo trag i svih onih odvažnih, drskih istraživača koji su krali sadnice kave kako bi ih proširili u ostatku svijeta – Indoneziji, Južnoj Americi, Africi. Učimo o samom Jemenu, zemlji u kojoj je svaki pothvat – čak i onaj mnogo manji i beznačajniji od uskrsnuća drevne trgovine – vrlo ozbiljnog i upitnog uspjeha čak i u najpovoljnijim okolnostima. Dostupnost međunarodnom tržištu nevjerojatno je teška i složena, bankovni zajmovi ravni utopiji, a sigurnosni rizici i nikada blijedeća sjena građanskog rata jači nego ikada. Mokhtarov san i misija čine se nemogućima, no, prema Eggersovim riječima, Mokhtar nije običan čovjek. Sreća mu je naklonjenija nego drugim ljudima, a financijska i prijateljska podrška ljudi koji ga okružuju dovoljno snažna da ustraje u svom naumu.

“Devetog lipnja 2016. kava Port of Mokha prvi je put bila dostupna u kafićima Blue Bottle diljem Sjedninjenih država. Bila je najskuplja kava koju je Blue Bottle ikad prodavao.” Bila je izrađena po receptu majke Mokhtara Alkhanshalija i imala je okus upornosti i sna od kojeg se ne odustaje. Jedan je čovjek odlučio živjeti američki san. Ovo je njegova priča.

“U podnožju zgrade vidjeli smo atrij, cijeli atrij, i onog redovnika koji je podizao šalicu prema nebu.”

(“Redovnik Moke”, Dave Eggers)

Naziv djela: “Brat od leda”

Ime autora: Alicia Kopf

Naziv izvornika: “Germà de gel”

S katalonskog preveo: Nikola Vuletić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

Baš poput Amundsenovih ili Shackletonovih polarnih ekspedicija u beskrajnu bjelinu sjevernih pustoši koje gotovo opsesivno zanimaju Aliciu Kopf, i njezin roman “Brat od leda” neizvjestan je pothvat.
Neizbježan je, naime, osjećaj kako ova mlada katalonska književnica i vizualna umjetnica, pravim imenom Imma Ávalos Marquès (pseudonim Alicia Kopf “zvuči kao ime neke židovske emigrantice. Svidjelo mi se, jer se, poput Židova, nigdje ne osjećam kod kuće.”) ispisujući retke ove neobične, “hibridne” pripovijesti, zapravo samo razmišlja naglas, mapirajući svoje osobno, unutarnje putovanje, počesto jednako zahtjevno poput onih epskih i povijesnih na koje se dokumentaristički osvrće u pojedinim poglavljima. I njezina opasnost nije ništa manje stvarna; mogućnost da se izgubi u bijelom ništavilu svakodnevice, da se posklizne i padne u kakav ledenjački usjek složenih obiteljskih odnosa, strah kako led neće izdržati težinu njezinih dvojbi i previranja, opipljivi su.
No, Kopf je, poput svih pionira istraživača, uspješno pokorila osobne neistražene predjele otišavši mnogo dalje od svoje “posljednje tule”, tog mjesta na sjeveru onkraj granica poznatog svijeta, a ono što je stvorila u “Bratu od leda” jest, u konačnici, nesvakidašnji i ponešto eklektični spoj autobiografske fikcije i znanstveno-povijesnih dokumentarističkih digresija nadahnutih Arktikom te svojevrsne kontemplacije o pronalaženju vlastitog identiteta, obitelji i izazovima definiranja same sebe kroz umjetnički izražaj.

“Osvajanje praznine očaralo je Louise Boyd. Osvajanje koje se na fotografiji predstavlja kao pobjeda nepoznatog, nemjerljivog, što prodire u čvrstoću krajolika.
To epsko putovanje, pokušaj onoga tko je izgubio sve čvrste točke da odredi kote u ništavilu, ističe temeljni karakter doma, obitelji, kao centripetalne sile ili kao centrifugalne sile. Kao ognjišta, kao utočišta, kao bojnoga polja ili kao začarana dvorca. “

(“Brat od leda”, Alicia Kopf)

Kroz ovaj roman, i sama je autorica krenula na ekspediciju, onu mnogo neizvjesniju od polarnih putovanja u nepoznato. Život u obitelji zatočenoj u prizmi onog što bismo mogli nazvati disfunkcionalnošću (u kojoj nakon razvoda ostaje sredinom iznad koje roditelji prebacuju lopticu odgovornosti), uz autističnog brata koji je “čovjek zarobljen ledom” (“gleda nas kroz led; tu je i nije tu”) tjera Kopf da svojim pisanjem pokuša taj pomični komad leda vlastitog egzistencijalističkog preispitivanja i obiteljskih spona na kojemu balansira svo vrijeme, učiniti vidljivima i shvatljivima čitatelju. To je cilj njezine “ekspedicije”, one u kojoj su i pitanje i odgovor jednako neodređeni i neuhvatljivi.

“Često zastajkujem u ovome projektu. Pred sobom ne vidim ništa; bjelina. Pod sobom već da, tamo je mnogo toga. Glasanje tuljana. Jesam li htjela govoriti o polovima? Ili me samo očarava prizor snijega? Nestalnost, izgubljenost, hladnoća (vruće je), odlučnost. Osjećaji što prate polarne istraživače, a također i nas koji radimo s bijelim. Jer, polarni me istraživači ne zanimaju kao takvi, zanima me ideja istraživanja, potraga za nečim u nestalnom prostoru… Neki alpinisti dosegli su svoje vrhunce nakon teške osobne krize, kada su se našli u slijepoj ulici. Podsjeća me to koliko je epski ostati ondje gdje smo i izdržati ulogu koju nam je život namijenio. Da, i to je epika: ne pobjeći, već izdržati…”

(“Brat od leda”, Alicia Kopf)

Prekomjerno analizirati “Brata od leda” moglo bi ga izložiti opasnosti da bude pogrešno shvaćen; već u početku doživljen kao presložen ili konfuzan – potpuno neopravdano. Naime, rijedak je slučaj u kojemu se autor predstavlja čitatelju toliko otvoreno, samokritično i propitujuće kao što je to učinila Alicia Kopf u “Bratu od leda” hrabro povlačeći paralele vlastitih unutarnjih sjevernih pustoši sa onima osvojenima, dobro poznatima – no objema jednako epskim i vrijednim pozornosti. Oživjela je, kako sama priznaje, svog “brata od leda”, poklonivši mu glas umjesto zaštitničke tišine kojom ga je okružila majka, no niti u jednom trenutku ne podilazeći njegovoj ovisnosti, ne umanjujući težinu kojom je autizam pritisnuo njihov život. “Teret koji proizlazi iz njega i koji na različite načine podnose oni oko tebe – neki radom, neki savješću i izvjesnom samoćom – mjera je svih nas…”, utvrđuje Kopf i upravo je izazov takvog poimanja magija ove knjige (osim posebnih fotografija i ilustracija koji savršeno prate autoričin tijek misli i rečenica). Na kraju, “Brat od leda” jest i posve originalan izazov svim onim “istraživačima” koji na svoje putovanje kreću olovkom i kistom kako bi utabali vlastite staze i ispričali priču koja će im pomoći pronaći i istražiti najzagonetniji od svih predjela – samoga sebe.

“Led ublažava bol od udaraca, no ako ga predugo držimo na rani, posljedice mogu biti opasne. Po British Journal of Sports Medicine, led ‘zaista anestezira ranu na način da pacijent ne osjeća bol, no isto tako ne osjeća ledi li se koža na tome mjestu’. Ta neosjetljivost može oštetiti zdravu kožu oko rane. Moram uskoro završiti ovaj projekt.”

(“Brat od leda”, Alicia Kopf)
Recenzija: “Brat od leda”, Alicia Kopf
Recenzija: “Ljeto. Ptica. Plavo”, Akemi Dawn Bowman

Naziv djela: “Ljeto. Ptica. Plavo.”

Ime autora: Akemi Dawn Bowman

Naziv izvornika: “Summer Bird Blue”

S engleskoga prevela: Nika Perić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Fokus komunikacije d.o.o.

Tuga je čudovište – ne izvuku svi živu glavu, a oni koji uspiju često ostanu slomljeni. Od trenutka kada šesnaestogodišnja Rumi Seto u prometnoj nesreći ostane bez dvije godine mlađe sestre Lee, ta čudovišna tuga postaje jedino mjerilo njezina života. Majka, potpuno zaokupljena žalovanjem za stradalom kćeri i nesposobna sama izboriti se sa gubitkom, šalje Rumi svojoj sestri, teti Ani, na Havaje, ostavljajući kći u košmaru tuge i bijesa. Gotovo rajski, havajski krajolik vječnog sunca, boja i mirisa u surovoj je suprotnosti sa Ruminom patnjom, golemom potisnutom tugom tinejdžerice koja, u najosjetljivijim godinama pronalaženja vlastitog identiteta, gubi ono najvažnije što ga je nadopunjavalo i definiralo – voljenu sestru. Tog je ljeta sa Leom umro dio nje, ali i sva ona glazba i stihovi koju su zajedno stvarale, pa kada na Havajima bude primorana iz krhotina starog složiti sliku nekog novog, drugačijeg života, onog u kojem nema njezine sestre, Rumi će otkriti kako se utjeha i nada skrivaju na mjestima na kojima ih najmanje očekujemo pronaći.

“Jer od sada, svaki dan koji proživim jest dan koji Lea neće dobiti – još jedan dan u kojem se njezine ruke neće mijenjati. Kad budem gledala svoje ruke, vidjet ću kakve bi i njezine bile.

To mora nešto značiti, baš kao što i ocean mora nešto značiti, jer mi ponestaje stvari koje išta znače.”

(“Ljeto. Ptica. Plavo.”, Akemi Dawn Bowman)

Čovjek nikada ne preboli velike gubitke. Isplače ih, izvrišti, odšuti. No, uistinu ne preboli. Samo nauči živjeti s njima. Nauči živjeti sa golemom prazninom negdje duboko u sebi. Prazninom na čijem se mjestu nekada nalazio dio njega koji su voljeni mrtvi zauvijek odnijeli sa sobom.
I kada tuguje, čovjek žali upravo za tim dijelom. Dijelom sebe kojeg više nikada neće imati, ma koliko suza prolio, koliko god vremena prošlo.

“Ljeto. Ptica. Plavo.” priča je o takvom gubitku; onom koji iščupa nešto iz same dubine našeg bića, i mi ne znamo što je to, niti kako je nastalo, niti zašto je postojalo, no znamo kako ne možemo živjeti bez toga. Rumi žaluje opterećena krivnjom i bespomoćnim bijesom, onim koji divlja poput vulkana, izmučen spoznajom kako su je napustili i živi i mrtvi – majka bez riječi utjehe, sestra bez riječi oproštaja.

“Moja se sestra savršeno uklapala u ovaj svijet. Ja sam onaj višak koji pronađeš u kutiji nakon što si sve već sklopio. Svi znaju da taj dio pripada nekamo, ali sve savršeno funkcionira i bez njega pa završi u smeću.” 

(“Ljeto. Ptica. Plavo.”, Akemi Dawn Bowman)

Kada drugi ljudi pronađu put do jezgre njezinog života – neki osmijehom, neki šutnjom – Rumi će smoći snage nastaviti. Nikada više tamo gdje su ona i Lea stale, već na novom početku koji u ovom životu pripada samo njoj, ali čijim njezina sestra ostaje neraskidivim dijelom. Pa kada njihova pjesma “Ljeto. Ptica. Plavo.” konačno dobije završetak kakav zaslužuje, u zvuku ukulelea zauvijek ostaje zarobljen i Lein glas. Samo ovaj put ima zvuk utjehe. Utjehe kako voljeni nikada ne umiru. Ne dok je onih koji ih se sjećaju. 

“Tuga je samo gost, ali duže ostaje ako primijeti da se skrivaš od nje.” 

(“Ljeto. Ptica. Plavo.”, Akemi Dawn Bowman)

Naziv djela: “Žeđ”

Ime autora: Amélie Nothomb

Naziv izvornika: “Soif”

S francuskoga prevela: Marija Paprašarovski

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: ‘Žedan sam.‘”

(Evanđelje po Ivanu – Iv 19,28)

Prema Ivanovom evanđelju, jedna od posljednjih rečenica raspetog, umirućeg Isusa bila je “Žedan sam”. Upravo su te riječi – tako prizemne, tako posve ljudske, bile spiritus movens novog romana francuske spisateljice Amélie Nothomb. “Žeđ” je intimna ispovijest Spasitelja osobno; njegovi posljednji sati prije i nakon raspeća natopljeni strahom, znojem, suzama i čovječnošću.

“Čovjek sam, ništa ljudsko nije mi strano.”

(“Žeđ”, Amélie Nothomb)

Isus Krist u “Žeđi” se po prvi i posljednji put ispovijeda nama – ne skriva razočaranje onima koji su ga izdali, iznevjerili; “njegov spokoj nije istinski”, jer ne razumije “narav onoga što ih je obuzelo u trenutku kad su ga blatili”. U mučnom vremenu koje prethodi izvršenju smrtne kazne, Krist prebire po tkanju svog života, sjećanjima i spoznajama duboko usađenima u njegovu čovječnost koja je, unatoč čudima koja je činio, ostala nepatvorenom, netaknutom. “Imati tijelo najbolje je što se može dogoditi… Najveće radosti u životu upoznao sam zahvaljujući tijelu”, zaključuje ogoljen i sam na hladnom podu tamnice istodobno strahujući od muka koje će mu to isto tijelo priskrbiti izmučeno i raspeto na križu. No, zazire od čuda, prihvaćajući neizbježno. Smrt je izvjesna i dokučiva, a njegovo utjelovljenje koje mu je dalo težinu, opet će se, nakon prelaska granice između smrtnog i vječnog, u duhu premještati bez prepreka, bivajući zauvijek.

“Bio sam čovjek dovoljno dugo da bih znao kako se neki osjećaji ne mogu zatomiti. Važno je pustiti ih i ne pokušavati im se suprotstaviti: tako ne ostavljaju nikakva traga.

Prezir je uspavan zloduh. A zloduh koji ne djeluje ubrzo zakržlja. Kad ste na sudu, riječi imaju snagu čina. Prešutjeti prezir značilo je spriječiti ga da djeluje.”

(“Žeđ”, Amélie Nothomb)

Žeđ, ljubav i smrt tri su glavna obilježja utjelovljenog Boga, a Amélie Nothomb analizira ih bez velike ceremonije, bez uljepšavanja – pripovijeda o njima ljudski – sa strahom, očajem i dvojbama. Isusu Kristu udahnula je novi život, podarila mu tijelo i dušu, a čitateljima pružila priliku na drugačiji način promotriti taj isti život, ljudskim osjetilima proći kroz sva njegova čuda, upoznati izdajničke Jude i nevjerne Tome, spoznati dubine majčinske ljubavi i drhtaje pred ljepotom Marije Magdalene. Nothomb ne poriče evanđelja, ne bježi od svete riječi, ne poništava vjeru, no sagledava jedan život i jednu smrt, toliku važnu i temeljnu za sve ono što zovemo vjerom, na drugačiji način. Vješto kombinirajući gotovo Proustovske reminiscencije i evanđelja, autorica božansku poruku ostavlja snažnijom no ikada, ali bez klišeja. Pa iako “Žeđ” možda neće biti štivo koje će odgovarati svakom čitateljskom ukusu (jer Bog, ljubav i smrt uvijek su teme oko kojih će se različiti osjećaji i mišljenja sukobljavati u bespoštednoj borbi), nikako mu se neće moći poreći sva dubina misli u kojima nas utapa Amélie Nothomb. Sve ostalo bit će podložno našim osobnim uvjerenjima. A i “treba prihvatiti tu tajnovitost: ne možete pojmiti što drugi vide na vašem licu”.

“Vjera je stav, a ne ugovor“, zaključuje Nothomb, a “Žeđ” ispovijest koju možda čitamo očima, no uistinu vidimo jedino srcem.

“Iskušajte to iskustvo: nakon što budete dugo krepavali od žeđi, nemojte pehar vode popiti odjednom. Srknite samo jedan gutljaj, zadržite ga nekoliko trenutaka u ustima prije nego što ga popijete… A taj neopisivi trenutak kada netko žedan usnama primiče pehar vode, to je Bog.”

(“Žeđ”, Amélie Nothomb)
Recenzija: “Žeđ”, Amélie Nothomb
Recenzija: “Kako manje misliti: Za one koji beskonačno analiziraju”, Christel Petitcollin

Naziv djela: “Kako manje misliti: Za one koji beskonačno analiziraju”

Ime autora: Christel Petitcollin

Naziv izvornika: “Je pense trop: Comment canaliser ce mental envahissant”

S francuskog prevela: Jelena Butković

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Poetika j.d.o.o.

“Tko bi pomislio da inteligencija može donijeti toliko patnje i učiniti da budemo nesretni? Pa ipak , oni se upravo na to žale. Uostalom, uopće se ne smatraju inteligentnima. Zatim, kažu da njihov mozak nikad ne miruje, čak ni noću, da se u njemu neprestano roje sumnje, pitanja, da neprestano sve propitkuju i da njihovoj pretjeranoj osjetljivosti ne može promaknuti nijedna pojedinost. Htjeli bi smiriti um. A najgore im je što osjećaju da ih svijet doživljava kao drukčije, da ih ne razumije i to im nanosi bol. Zato često zaključuju: “Ja nisam s ovog planeta!”

(“Kako manje misliti: Za one koji beskonačno analiziraju”, Christel Petitcollin)

Christel Petitcollin, psihoterapeutkinja i trenerica u području komunikacije i osobnog razvitka, u ovoj je knjizi, koja je vrtoglavom brzinom postala jednim od najprodavanijih publicističkih naslova, iznimno vješto i argumentirano “na ovaj planet” smjestila osobe čija je iznimna (sp)osobnost predmetom njezina rada. Iznimnomisleći, kako ih Petitcollin naziva, ljudi su, kako im i samo ime govori, koji previše misle; katkad u tolikoj mjeri opterećeni hipersenzibilnošću da im to otežava svakodnevno funkcioniranje. Kroz sedamnaest godina svoje terapeutske prakse, autorica ih je susrela mnogo; dovoljno za odluku kako im treba posvetiti čitavu knjigu i objasniti ostatku svijeta kako nema ničega lošeg niti zabrinjavajuće neobičnog u razmišljanju na intenzivan, neprestano propitkujuć način.

Upoznavajući čitatelja sa osobinama iznimnomislećih ljudi, Petitcollin ne propušta naglasiti kako nije u pitanju bolest, već jednostavno drugačiji mentalni ustroj – neurološka osobitost koja njihove misli oblikuje na drugačiji, detaljniji, kreativniji način. “Bombardirani informacijama, oni pamte mnoštvo pojedinosti i pomoću te gomile podataka pokušavaju predvidjeti i dokučiti ostalo. Postavljaju sebi tisuću pitanja i često su u emotivnom stanju nepovjerenja i napetosti, posebno pri prvom susretu.” Analizirajući svaki detalj – boju glasa, odjeće, pokrete, mirise, zvukove te dodatno “secirajući” svaki od njih do najsitnijeg detalja zvuči (i posve sigurno jest) nevjerojatno zahtjevno za osobu koja ima potrebu isto činiti, no u isto vrijeme postaje izazovom i za njezinu okolinu koja se nalazi u “unakrsnoj vatri” između prihvaćanja “prekomjernog razmišljanja” kao jedinstvene karakteristike ili shvaćanja istog kao nekakvog psihičkog poremećaja, što to svakako nije.

Petitcollin obrazlaže fenomen iznimnomislećih kroz utjecaj više različitih čimbenika – od hiperestezije, mnogo veće razvijenosti pet osjetila nego kod drugih osoba, pa sve do Kasandrinog sindroma, prema kojem iznimnomisleći nerijetko (opet zahvaljujući svojoj hipersenzibilnosti) znaju što će se dogoditi, no svjesni su kako ne mogu utjecati na buduće događaje, jer ih okolina doživljava “kao one koji kvare zabavu i zloguke proroke”. Tako stečena nesigurnost sputava karizmu potrebnu da bi s drugima mogli podijeliti svoje vizije i razmišljanja, te se iznimnomisleći uvijek iznova povlače u sebe. Na onaj “drugi planet” kojemu tako često misle da pripadaju.

No, ako je suditi po statistici, iznimnomisleći čine čak 15% ukupne populacije, što je preznačajna brojka da bismo ih, smatra Christel Petitcollin, tek tako odbacili kao društveno “nepodobne” bez prilike na ravnopravnu integraciju u društvenu zajednicu. Autizam, Aspergerov sindrom, disleksija, hiperaktivnost…također ulaze u skupinu složenih i razgranatih misli s hiperestezijom, no autorica ističe kako je riječ tek o dijeljenju zajedničkih obilježja, bez potrebe za etiketiranjem, jer svatko je priča i “mislilac” za sebe koji zaslužuje jednaku pozornost i prihvaćanje.

“Kako manje misliti: Za one koji beskonačno analiziraju” knjiga je složenog i detaljnog pristupa sveprisutnoj, no prilično zanemarenoj problematici, pa koliko god rečenica ispisali o njoj, opet bismo propustili reći kakvu iznimno važnu stvar. I nije namijenjena tek uskom krugu čitatelja. Naprotiv, namijenjena je svakome od nas. Onima koji previše misle o svijetu koji ih okružuje i o svijetu koji nedovoljno razmišlja o onima kojima je okružen. I šalje vrlo jasnu i pamtljivu poruku:

“Samo dijete ima potrebu za bezuvjetnom ljubavlju da bi se izgradilo. Odrasla osoba može bez nje. Ne trebate se sviđati cijelome svijetu da biste preživjeli.”

Naziv djela: “Pop”

Ime autora: Edi Matić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

Iako opisanog kao djelo s elementima kriminalističkog romana, već nakon nekoliko stranica iz “Popa” je potekla beskrajna tišina mora pod bonacom koje, pomiješano s mirisima smilja, lavande i brudeta, valima oplahuje i oplakuje taj Matićev škoj koji se uvlači pod kožu svakome tko zakorači na njegove obale. Zna Edi Matić kako “okruženima morem vrijeme sporije teče”, pa se tako katkad čitatelju učini da je u nekoj drugoj dimenziji, odijeljen od stvarnosti, a da je život sažet tek u dah ribarovog iščekivanja dok sluti trzaje udice iz večernjih valova. Jednostavnost življenja primarna je potreba, pa kad se Perka Stankova i Anica Mihić sunčaju na grobnim pločama pod crkvicom, razumijemo i mi svu istinitost riječi kako je “u ostacima ljeta maleno groblje nudilo sve što im danas treba: more koje pljuska oštre stijene, ugrijane podloge za bolna leđa, sunce na umornim licima i, kad ustreba, dovoljno hladovine od širokih borovih krošnji. Tu su se osjećale sigurno, iako bi promatrač mogao pomisliti o uzaludnosti takve sigurnosti jer je traže baš od onih koji su ih napustili.” Don Marko, Perka Stankova, Hegel, Mikula, Nobel, Ćuoro i sva silna i živopisna galerija likova što se rasula po “Popovim” stranicama kao smrvljeni suhozid, odvodi nas na putovanje sa kojeg će biti teško vratiti se.

Negdje se i nekako u tu otočku dimenziju iskrcao i Jadran Grobarek, lažni fratar u bijegu od zlih ljudi i zapravo istinski čovjek u potrazi za utočištem kod onih dobrih, onih koji žive u mikrosvemiru neimenovanog dalmatinskog otoka koji “svoju grubost ne skriva, viče je i izruguje se svim, od rođenja pa do smrti.”

Shvatit će Grobarek, ubrzo nakon što mještanima naizgled vješto nametne varku o svojem poslanju i identitetu, to i da se od sebe ne možeš skriti, dopuštajući otoku da ga uvuče u svoje mreže, nametne mu se polagano i neposredno, kao da je oduvijek dio njega.

“Jurio je prema zamišljenom skrovištu iz kojeg će na prošlost gledati sa sigurne udaljenosti, isti, no u nekakvom drugom tijelu, skriven i maskiran, nevidljiv poznatom svijetu koji napušta… Kateheze, sakramenti, liturgije, latrije, dulije, evanđelja, Marko, Matej, Luka, Ivan, zapovijedi, poslanja, svete mise, crkveni redovi, sve se u jednom trenutku uskomešalo u Jadranovoj glavi. Do sada je lako živio pored njih, nisu ga zanimali izrazi ni značenja pojmova u koje nije vjerovao.”

“Pop”, Edi Matić

Uranjajući u utopiju mira i nekih drugačijih zakona kojima se otok podvrgava, Jadran Grobarek sve manje razmišlja o svijetu koji je prisilno napustio. Tek mu katkad kroz misli prođe onaj pištolj kojeg je skrio pod zemljom pri dolasku; sve su slabije spone sa glasnim, užurbanim, opasnim kopnom. Stapa se sa prirodom i ljudima, život poprima okus lignji koje se ravno iz mora bacaju na vatru gradeli, a sav oprez kojim su mu čula godinama trenirana topi se na bedrima otočke učiteljice Magdalene. No, “vrijeme je kao rola zahodskog papira: što ga manje ima, brže se vrti”, kako to slikovito Matić primjećuje, pa i se Jadranovo otočko vrijeme približi svom kraju kada jedna slika otkrije mnogo više od obiteljske fotografije s ljetovanja.

No, otok i dalje čeka. Čeka Misto, čekaju Selo Gornje i Selo Donje. Zarobljeni u vremenu i ispresijecani mocirama strpljivo se nadaju povratku – Jadranovom, svačijem tko se ikada ućulio u zagrljaju suhonjavih čokota loze i kvrgavih debala drevnih maslina. Edi Matić nije napisao tek kriminalistički roman, nije se bavio iznenadnim obratima i napetim zapletima. Ispisao je stranice na kojima se čovjek bori i miri sa prirodom, svojom vlastitom i onom koja ga okružuje; ispričao je priču u kojoj smo i mi na trenutke osjetili opak dah neverina, utonuli u uljasto more pod bonacom i prebrojali vlastite blagoslove dok smo s Jadranom Grobarekom kolali dubokim žilama otoka. “Pop” nam je donio pripovijest koju ćemo pamtiti još dugo nakon što otplovimo prema obzorju. Donio nam je iskonski trenutak mira, a baš nam takvoga nekako uvijek najviše nedostaje.

“Vidiš, tako nekako su nastali otoci… Bog je šakom stisnija vrilo tijesto od kamena i pustija da curi među prstima. Jedan po jedan kapali su u more, negdi veći, negdi manji, pa se oladili i po rubovima načičkali oštre stine da ih čuvaju. Nekad bi Bog liznija okrajak na dnu šake, pa ga takvog spustija. E, tako ti je nastala ona glatka strmina južno od Mista, di se ne može doć nego brodicom. A svi misle – priroda. Je, priroda je, ali je Bog stvorija, evo baš ovako.”

“Pop”, Edi Matić
Recenzija: “Pop”, Edi Matić