Naziv djela: “U kasno ljeto”
Ime autora: Magdalena Blažević
Godina izdanja: 2022.
Nakladnik: Fraktura
“Šta god noćas da zapevam
(“Sevdalinka”, Đorđe Balašević)
Vući će na sevdalinku
Usnuo sam čobanicu, uplakanu u šljiviku
Grom udari, planu seno
Rasturi se stado njeno
Zaplete se dim na uvojku
Reče da se zove Bosna
Čudno ime za devojku…”
Mnogi su mi sati posljednjih dana mirisali na ruže i ušećereno zakuhano mlijeko, i na staru slamu, i na voćne bombone u mutnoj staklenoj zdjeli na kredencu moje strine Evice, u trošnoj kući od drveta, zemlje i dima, tek koji pedalj od suve međe, tamo gdje su kroz šumu i raslinje kose ispreplele Bosna i Hrvatska. Dok sam lutala kroz sparnu, ljepljivu omaglicu kasnog ljeta Magdalene Blažević, i ja sam na bosim tabanima osjetila oštre, hrapave slamke sijena iz stogova razbacanih poput šubara po grbavoj stričevoj avliji, tako velikoj da u nju stane čitavo djetinjstvo i premalenoj da primi svu tugu njegovog završetka. Pronašla sam fragmente vlastitog odrastanja u Magdaleninoj pripovijesti, podsjetila me je na njih tako vješto i tako tužno da sam ih još dugo nakon čitanja premetala po mislima, usnama i rukama otirući sa njih znoj kolovoških poslijepodneva u kojima je zrak treperio od omarine i neke skrivene prijetnje, onakve kakvu osjetiš kad se Smrt nogom osloni na natrulu klupu ispod stare jabuke.
“Tako se ne može živjeti, bez sjene i cvijeta.”
(“U kasno ljeto”, Magdalena Blažević)
Jednog kolovoza davne 1993. Smrt je došla u Kiseljak, mjesto gdje se križaju i povezuju sve žile srednje Bosne i gdje na ušću triju rijeka valovi još pronose glas Evlije Čelebija o ljekovitim izvorima mineralne vode što stoljećima krijepi čeljad. Došla je Smrt i udarila teškom vojničkom čizmom o kapije, pa sa sobom odnijela četrdeset i tri života, četrdeset i tri sna prerezala poput vrpce, a jedan od njih, onaj djevojački, zauvijek ostavila u njezinoj četrnaestoj godini. Onoj u kojoj iz kukuljice djetinjstva izlijeću leptiri, a u ustima se pred nečijim pogledom rastapaju kocke šećera. Baš glasom te mladosti, tog bijelog anđela s crvenim cvijetom na grudima, pripovijeda Magdalena Blažević u romanu “U kasno ljeto”. Ivana je ubijena u napadu neprijateljske vojske, njezino tijelo počiva pod suncem na brežuljku nedaleko obiteljske kuće, ali glas joj je posve budan. Živ i glasan. Teče kao hladna Bosna iz pera Magdalene Blažević i priča. Kratkim, snažnim rečenicama što se poput tanadi zabijaju u meso svakog od nas koji smo povjerili Magdaleni Blažević da nas odvede putem nezaborava. Čini to tako čulno, tako minuciozno; svaka boja, svaki miris, svaki predmet joj je pod glasom i rukama, a ruralni pejzaž i nerijetko životom bremeniti, mučaljivi ljudi opisani u takve detalje da nam se sve učini kako ih poznajemo, kako smo ih već negdje vidjeli, sreli, tugovali za njima.
Nevjerojatno se vješto autorica služi jezikom. Blažević glasom mrtve djevojčice pripovijeda o životu, o ljudima, o ratu koji se došuljao do vrata babine magaze, upleo u kose lutke Julije, upalio žute marinske svijeće i sve uzeo. Pripovijeda bez mržnje, bez optuživanja, bez kletvi i politiziranja, i u tom se krije najveća moć ovog romana. Ispisati autobiografsku priču o ratu, o smrti prijateljice, o svemu što dijete nikada ne bi smjelo doživjeti, bez ijednog uprtog prsta, već samo krikom čiste, nepatvorene boli, mračna je umjetnost. Od nje nam se na grudi navlači teški pokrov jada, od nje u dnu grla zadržavamo slanu gvalju suza i žalosti, no istodobno smo ispunjeni nekom čudnom milošću, spoznajom kako na svijetu, ovo i onozemaljskom postoji sila jača od rata i smrti, snažnija od dječaka s puškom i djevojčice zaglavljenih očiju na čijim grudima cvjeta krvavi cvijet. Postoji ta tiha, snažna struja života koji nastavlja teći i kad se čini kako je izgubio smisao; nastavlja se odmatati i vijugati poput šumskih puteljaka, voditi nas dalje od “čeznutljive tame, nepomične i tihe. One od koje se stvari hlade, zaboravljaju na dodir. Od čežnje hrđaju i trunu.” Pa čak i kada silno poželimo, progonjeni slikama užasa koje pred nama polako lista pripovjedačica, da nam je pri ruci malo babine verem trave da nam zaliječi čemer, na slabo vidljivim polaroidima u albumu života naziremo utješne obrise uspomena koje kao bedem stoje između nekad i sad, između Smrti s likom dječaka i Života koji je, preobrazivši se u sunce iznad humaka, nastavio osvjetljavati pute onima koji su ostali.
“U kasno ljeto” je elegična sevdalinka, tužan spomenar pun suhog cvijeća uspomena, naramak jabuka baštovanki u vitrini, čvrsto svezan čvor babine marame. On je djevojački osmijeh, nevin i plah, što miriši na prašaste cvjetove zove i potočnu vodu, pa nam spusti Sunce u naručje i pobijedi tamu.
Recenzija: “U kasno ljeto”, Magdalena Blažević
Blog Write Owl 0