Recenzija: “Noćni tigar”, Yangsze Choo

Naziv djela: “Noćni tigar”

Ime autora: Yangsze Choo

Naziv izvornika: “Night Tiger”

S engleskoga prevela: Karmela Cindrić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Znanje

“… tijelo opet mora biti čitavo kad umreš. Sve dodatno mora se ukloniti, a sve što nedostaje vratiti – inače ti duša neće počivati u miru.”

(“Noćni tigar”, Yangsze Choo)

Srce jugoistočne Azije – Malezija tridesetih godina prošloga stoljeća je, iako pod paskom britanske kolonijalne vlasti, živo pulsirala tradicijom i duboko ukorijenjenim lokalnim vjerovanjima koja su se u romanu Yangsze Choo na čarobne i nezamislive načine ispreplela sa legendama koje su ovoj zemlji donijeli njezini osvajači. Ljepljivim tropskim džunglama noću lutaju tigrodlaci, zvijeri koje nose ljudsku kožu posve suprotne europskim vukodlacima; pontianaci, osvetoljubivi ženski duhovi nemirno i gramzivo obilaze domove čekajući da ih unutra pusti kakva nepromišljena ljudska duša i tako si zauvijek zapečati sudbinu, a konfucijanske vrline poput mahjong kockica slažu sudbine onih u čijim su se imenima sakrile.

Tajne obitavaju u vrevi svijeta živih i strpljivo čekaju biti otkrivene u maglovitom carstvu mrtvih, a Choo nas vodi pukotinama koje se, tanke i neprimjetne, otvaraju između ta dva svijeta propuštajući svjetlost koja nam pokazuje put kroz tamu. Put sudbine i smrti određen nepromjenjivim ritualima i malajskim folklorom.

Oštroumna Ji Lin radi u plesnoj dvorani u malajskom Ipohu otplaćujući majčine dugove priskrbljene nepromišljenim kockanjem, kada neočekivano dođe u posjed zastrašujućeg suvenira – mumificiranog ljudskog prsta koji će mladu ženu povesti putem punim opasnosti i magije na kojem će susresti Rena, jedanaestogodišnjeg kineskog sobara.

Naime, Renov gospodar u pedesetak kilometara udaljenom Kamuntingu umire nakon dugotrajne borbe s malarijom, a dječak u nasljedstvo dobije zadatak vratiti upravo gospodarev davno amputirani – prst. Za ispunjenje neobične posljednje želje svoga gospodara ima 49 dana, nakon kojih će, prema legendi, ukoliko tijelo ne bude potpuno, gospodareva duša biti osuđena na vječno lutanje.

Renov i život Ji Lin se sudaraju, spajajući se snažno i nepogrješivo – jedan vođen čvrstom voljom spašavanja gospodareve duše, drugi misijom vraćanja prsta njegovu vlasniku. Čak i najgorljiviji ljubitelji misterije u ovom kolopletu zavjera, ubojstava, krađe, mitova i nemirnih duhova neće se osjećati uskraćenima. No, brza radnja, munjevito smjenjivanje događaja i misli te “instant” otkrića nisu pronašli svoje mjesto u “Noćnom tigru”. Ovdje se tajne otkrivaju sporo, ali moćno.

Ono što “Noćnog tigra” čini tako posebnim nisu samo likovi, vješto pripovijedanje ili pak spretno smišljena radnja – njegova ljepota leži u čvrstoj mreži legendi koja sve drži na okupu. Praznovjerje, usmena predaja, legende i nezaustavljiva bujica usuda čudesan su svijet mašte koji ova kineska spisateljica malezijskog podrijetla gradi polako, ali sigurno, suptilno u njega uplićući i svojevrsnu blagu “packu” po dlanu kolonijalne prošlosti komentirajući britanske protagoniste “Noćnog tigra”.

“Gospođa Banks prigovara svom mužu, rekla sam ti da smo trebali otići ranije, ali muškarci su puni entuzijazma. Zato su, uostalom, i došli na istok: radi pustolovina poput tigrova u vrtu, orijentalnih plesačica i kobri u postelji.”

(“Noćni tigar”, Yangsze Choo)

U konačnici, isto bi se pitanje moglo postaviti i svakom čitatelju namjerniku – što je to što bi ga moglo privući čarobnoj misteriji “Noćnog tigra”?

Odgovor je isti: pustolovine poput tigrova u vrtu, orijentalne plesačice i legende o nemirnim duhovima.

Naziv djela: “Izgubljena noć”

Ime autora: Andrea Bartz

Naziv izvornika: “The Lost Night”

S engleskoga preveo: Ervin Felić

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Indigo knjiga

“Možda se popnem na rub zgrade, učinim ljude malo nervoznima. Stanem nekoliko metara bliže raju i pogledam na pločnik, osam praznih katova ispod nas.

Možda danas skočim.”

(“Izgubljena noć”, Andrea Bartz)

Novinarka i spisateljica Andrea Bartz svojim je romanom prvijencem čitateljskoj publici predstavila psihološki triler koji u nekim dijelovima istupa iz okvira onog što bismo nazvali “klasičnim” trilerom. Radnjom smještenom u okružje tzv. hipsterske elite New Yorka, Bartz vješto kombinira dekadenciju adolescentskog života u umjetničkoj četvrti Brooklyna sa slobodom življenja i “radim što želim” stavom koji nerijetko balansira na tankoj liniji autodestruktivnosti i beznađa. Upravo u takvom međuprostoru našla se i Lindsay, mlada žena koja je primorana vlastita (upitna) sjećanja vratiti desetljeće unatrag kako bi otkrila misterij smrti najbolje prijateljice Edie koja je imala tek 23 godine kada je pronađena mrtva, sa pištoljem u ruci u svom brooklynskom stanu. Ono što se činilo jasnim slučajem samoubojstva poljuljano je ponovnim susretima starih prijatelja i sjećanjima koja na njihova druženja i nekadašnje razuzdane zabave baca tamnu sjenu brojnih neodgovorenih pitanja, ali i demonima prošlosti koji se vraćaju kako bi i samoj Lindsay otkrili strašnu tajnu. Bartz pripovjedački prilično vješto pokazuje kako je u većini slučajeva najteže vjerovati upravo samome sebi te koliko sjećanja mogu biti varljiva i podložna različitim vanjskim i unutarnjim utjecajima.

“Gluposti, sve same gluposti. Cura nije bila suicidalna. Cura se nije spremala nikamo. Edie je povukla oblak dima u svoja pluća i osjećala se jebeno živo, osjećala je vrtoglavicu od svega što još mora napraviti prije nego što ostari i prije nego što bude morala ispustiti zadnji dugi i zadovoljni uzdah, umorna, ali sretna zbog svega što je u životu uspjela postići.”

(“Izgubljena noć”, Andrea Bartz)

Zanimljivo je kako je Andrea Bartz napisala roman koji se može iščitavati na više različitih načina – moguće ga je, osim kao psihološki triler, shvatiti i kao svojevrstan portret, manifest hipsterske raskalašenosti postrecesijskog Brooklyna proizašle iz puke dosade i pohlepno prigrljene te tako željene i isticane slobode življenja. Autorica ne nastoji hipstere učiniti simpatičnima; naprotiv, ne ustručava se podsjetiti koliko nepodnošljivi mogu biti te je stoga katkad teško razlučiti nastoji li Bartz likovima poput Lindsay i njenih prijatelja “očitati bukvicu” te dati društveni komentar ukazujući na njihovu emotivnu nezrelost ili ih pak okarakterizirati iskreno i nepatvoreno, u njihovom pravom svjetlu.

Kako bilo, Andrea Bartz sa “Izgubljenom noći” napisala je solidan psihološki triler, jedan od onih kojemu ćete zasigurno pronaći mane, no većinu njih bit ćete spremni oprostiti onog trenutka kada zakoračite u jedan od brooklynskih loftova i udahnete miris drugačijeg življenja. Onog u kojem zbog samo jedne noći možete izgubiti čitav život.

“Hoće li i mene ovo sjebati, manifestirati mi se u snovima ili vizijama ili lažnim sjećanjima trenutka nakon što je pištolj opalio, a ja ondje stojim dok mi povratni udar hica još pulsira rukom?”

(“Izgubljena noć”, Andrea Bartz)

Recenzija: “Izgubljena noć”, Andrea Bartz
Recenzija: “Svibanjske ruže”, Dot Hutchison

Naziv djela: “Svibanjske ruže”

Ime autora: Dot Hutchison

Naziv izvornika: “The Roses of May”

S engleskoga prevela: Ira Martinović

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

“Uđeš za njom, jer dobro znaš kakva sudbina snađe princeze koje nitko ne spasi ovog svijeta.

Kad je sve gotovo, iz njezine krune izvučeš jedan cvjetić i prineseš ga jeziku. Pod peckavim bakrenim okusom krvi krije se slad cvijeta.”

(“Svibanjske ruže”, Dot Hutchison)

Spisateljica Dot Hutchison drugim je naslovom iz “The Collector” serijala, nazvanim “Svibanjske ruže” nešto sporijim ritmom krenula stopama svog prethodnika – “Vrta leptira”. Izuzevši “oboružanost” Hutchisonove sličnim spiritus movensom – jakim ženskim likovima (Priya iz “Svibanjskih ruža” karakterno umnogome podsjeća na Inaru iz “Vrta leptira”; vjerojatno stoga njihovi likovi tako lako razvijaju tu posebnu bliskost), kao i nevinom simbolikom leptira i cvijeća ukaljanom brutalnošću i jezom zločina kojima služe kao svojevrstan medij, “Vrt leptira” i “Svibanjske ruže” sadržajno i stilski dijele mnoge razlike.

Istina, serijski ubojica koji mlade žene prerezanih grkljana ostavlja u crkvama okružujući ih najljepšim cvijećem, posve sigurno će prizvati sjećanja na svirepu ljepotu Vrta i njegovog ništa manje okrutnog vlasnika, no sa sobom će donijeti i brojne suprotnosti.

Slijedom navedenog, očekivanja koja bi čitatelj (pod dojmom “Vrta leptira”) eventualno mogao imati od drugog dijela serijala, možda je najbolje ostaviti po strani. Naime, Dot Hutchison, kao i mnogi pisci serijala, ima nezahvalan i zahtjevan zadatak sa svakim novim nastavkom ostati dosljedna vlastitom stilu istodobno u svaki unoseći nešto novo i neočekivano. Tako je inventivnost mlade spisateljice u novom romanu nešto slabija, radnja se na trenutke čini previše razvučenom i sporom, pa dok čitatelj žonglira sa lopticama iščekivanja naglih obrata ili napetih srazova, postoji realna opasnost da se nakon izvjesnog vremena jednostavno – umori. Napetost koja u “Vrtu leptira” sama okreće stranice, u “Svibanjskim ružama” nekako se razvodnila. No, daleko od toga da svaki čitatelj namjernik pred sobom neće imati kvalitetan triler.

Naime, ukoliko u čitanje krenemo rasterećeni očekivanja temeljenih na “Vrtu leptira”, drugi će nam se nastavak serijala otkriti u posve novom, drugačijem svjetlu. Za razliku od prethodnika, Hutchison u “Svibanjskim ružama” naglasak stavlja na preživjele žrtve zločina, umjesto na sam zločinački čin, na taj si način dajući prostora za mnogo dublje uranjanje u osobne živote i unutarnje borbe samih preživjelih; za preispitivanje načina na koji su ih proživljene traume preobrazile otežavši im ponovno pronalaženje životnog smisla i sigurnosti. Upravo u tome leži snaga “Svibanjskih ruža” – izostanak očite brutalnosti na koju smo “naviknuli” u “Vrtu leptira”; ovdje je ista zamijenjena mračnom nelagodom i hladnim žmarcima na potiljku koji čitatelja obuzimaju dok svjedoči spajanju nevinosti i ljepote sa onim najstrašnijim – u pitoresknim crkvicama izložene su djevojke prerezanih grla, lijepe i u smrti. Cvijeće je upleteno u njihove kose, a one ostaju čiste u tako svetogrdnom činu.

Dot Hutchison ostaje sjajnom u karakterizaciji likova i vještini pripovijedanja, a svojevrsnim sadržajnim odmakom u “Svibanjskim ružama” samo je pokazala kako je zlo uvijek prisutno, samo nikada ne dolazi sa licem koje smo zamišljali da će imati.

“Ožiljci mogu izblijedjeti, ali ne i nestati.

(“Svibanjske ruže”, Dot Hutchison)

 

Naziv djela: “Zemlja vukova”

Ime autora: Krešimir Čorak

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Udruga Marsonikon, Biblioteka Alienus

“Kad se ponovno nađemo u tišini, postaje mi jasno zašto je Gospod pred nas stavio sva ova iskušenja: iz njih se čovjek može uzdići samo snažniji i razumniji; bez kušnje naš bi život bio nepotpun. A to je, slažemo se svi, spoznaja koja nas hrabri.”

(“Zemlja vukova”, Krešimir Čorak)

Svaki čitatelj namjernik koji se odvaži s mladim hrvatskim piscem Krešimirom Čorkom prtiti zakučaste puteve i zlokobne klance snjegovite Like 13. stoljeća, praćen urlicima zle kobi materijalizirane u nečem tako strašnom i košmarnom da je katkad teško razlučiti što biva snom, a što javom, još će dugo u sebi nositi znamenje te surove, tajanstvene Zemlje vukova (prema jednoj teoriji, ime Like dolazi od grčke riječi lykos (vuk) jer je Lika nekada bila šumovita zemlja napučena vukovima, op.a.).

Među surim klisurama Velebita što se poput zida postavio između svjetlosti primorja i tmine unutrašnjosti, vitez templar Hugrin od Palliana vraća se iz križarskog rata u rodnu Akvitaniju sa vjernim pratiteljem Grimom od Otoka, nabusitim Ircem dvojbene prošlosti, pa kada huk vjetra kroz sumračne usjeke donese maglu sa mirisom studeni i snijega, dva se ratnika odluče konačište potražiti u benediktinskom samostanu Svetog Stjepana, smještenom visoko u planinskoj osami. U stoljetnoj tišini samostanskih zidina došljake će dočekati tajanstveni benediktinci – “rugoban Guy, nijemi Dostan i štrkljavi Lucijan” te samostanski prior Martin, a kada već prve noći Hugrin i Grima budu svjedoci okrutnog ubojstva jednog od redovnika, u sjenovite će se benediktinske odaje uvući demonska slutnja, dah nečeg zlokobnog i nadnaravnog što, staro poput vremena, vreba u izmaglici iznad tamnih ličkih gorica.

Studeni sumraci donijet će nova, neobjašnjiva i svirepa krvoprolića, sve dok vitez Hugrin, opat Lucijan i prior Martin ne ostanu jedine žive duše u samostanu, boreći se protiv demona vlastite prošlosti i onih drugih, jednako strašnih, krvoločnih i skrivenih u tami ličkih vrleti.

“…sve se češće pitam koliko je čovjek zapravo istinski nemoćan kad padne u nemilost prirode. Iskušenja su to koja sa sobom nose jednako toliko tuge i straha, koliko uzbuđenja i ljepote. Tomu se jednostavno ne može umaknuti. U ovom kratkom marširanju vremena koje nam je Gospod na ovom svijetu dao, samo je jedno sigurno – moramo se pomiriti s patnjom jer nakon svake boli kudikamo je slađe piti iz kaleža zadovoljstva.”

(“Zemlja vukova”, Krešimir Čorak)

“Zemlja vukova” roman je prvijenac Krešimira Čorka, po struci profesora povijesti, što je nesumnjivo uvelike pridonijelo autentičnosti ozračja cjelokupne radnje i činjeničnoj potkrijepljenosti povijesne podloge romana. Razvidno je kako piše o stvarima koje su mu i samom dobro poznate, vješto ispreplićući povijesne činjenice i svoju neprijepornu spisateljsku maštu. Pripovijeda lako i dinamično, a bogatstvo njegova jezičnog izričaja sa svakom stranicom čitatelja sve revnosnije i čvršće grabi i vuče kroz klance ličkih planina, prži skerletnim ognjem demonskih očiju, vrtloži kroz košmare propasti i nečiste savjesti.

Zna Čorak i kako se najstrašniji demoni kriju u nama samima. To su oni koji nas uvijek iznova noćima čereče i proklinju; pale nas ognjem paklenim i prijete vječnim mukama. Njegove junake prate mračne sjene ratova čijim su dijelom bili, njihova djela i zločini imaju oštre zube kojima njihov um trgaju jednako bolno kao što i zapjenjene ralje čudovišta iz mračnih ličkih šuma kidaju njihova tijela. U “Zemlji vukova” čovjek se bori protiv straha od nemani, ali i straha od vlastite smrtnosti; ratuje protiv prirode – unutarnje i vanjske, a u toj se borbi i sam ozvjeruje, htijući to ili ne.

“Svi putevi negdje vode, prisjeti se. A taj koji kaže da postoje oni dobri i loši, laže. Postoji samo strah koji te priječi da učiniš prvi korak. Da. Baš to. Strah. A čim ga se riješiš, svaka nova stopa postaje lakša od one prve.”

(“Zemlja vukova”, Krešimir Čorak)
Recenzija: “Zemlja vukova”, Krešimir Čorak
Recenzija: “Malva”, Hagar Peeters

Naziv djela: “Malva”

Ime autora: Hagar Peeters

Naziv izvornika: “Malva”

S nizozemskoga prevela: Svetlana Grubić Samaržija

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: antìpōd

“…Tragovi mojih stopala tope se u snijegu.

Poprimaju oblik neke slučajne životinje

i odjednom nestaju na pola puta.

(“Malva”, Hagar Peeters)

Jednom su prigodom velikog argentinskog pisca  Jorge Luisa Borgesa upitali za mišljenje o slavnom čileanskom pjesniku Pablu Nerudi, na što je on ustvrdio kako je Neruda “jako dobar pjesnik, koji je zaslužio Nobelovu nagradu za svoju poeziju”, ali i “jako zločest čovjek”. Pa iako je u spomenutom slučaju Borgesovo negativno mišljenje bilo uglavnom političke naravi – izražavao je svoje neodobravanje spram Nerudinog podržavanja SSSR-a, odnosno okretanja leđa SAD-u, ali ga smatrao i licemjerom zbog nesuprotstavljanja Perónovom režimu (naime, Nerudina druga supruga bila je Argentinka).

Zovem se Malva Marina Trinidad del Carmen Reyes, za prijatelje ovdje Malfje; Malva za sve ostale… Moj vječni život započeo je nakon moje smrti 1943. godine u Goudi.

(“Malva”, Hagar Peeters)

Desetljećima kasnije, posve drugačiju sjenu na lik slavnog pisca bacila je nizozemska pjesnikinja Hagar Peeters u svom romanu prvijencu nazvanom “Malva”. Progovarajući glasom Nerudine jedine kćeri, Malve Marine Trinidad del Carmen Reyes, Peeters ispisuje stranice priče koja je godinama čekala biti otkrivena; onakvu kakva je trebala biti, ali se nikada nije dogodila. Ispripovijedana nevinošću osmogodišnje djevojčice čija je duša čekala smrt oca koji ju je okrutno zatajio i odbacio, a sve kako bi napokon mogla biti sjedinjena s njim. U smrti, ako već ne u svom kratkom životu.

Rođenu sa hidrocefalusom – “vodenom glavom”, tada dvogodišnju Malvu i njezinu majku, Nizozemku Marie Antoinette (Marietje) Hagenaar, Neruda je po izbijanju Španjolskog građanskog rata prepustio sudbini u Nizozemskoj okupiranoj nacistima nestajući u potrazi “za novim životnim idealom” – borbi protiv fašizma, u drugi plan stavljajući vlastiti pjesnički i diplomatski ugled da bi bio “glasnogovornik običnog čovjeka”, ali i da “sljedećih dvadeset godina nesmetano provede sa svojom glasnom ljubavnicom Delijom, iliti Carillonom“.

“Otada je naša povijest samo povijest razdvajanja: bujice koja nestaje, onog rukavca velike rijeke života koji nije uspio opstati. Koliko god se junački borila za svoj život, na kraju neću uspjeti. Moj otac je to znao i nije to mogao podnijeti. On je podnosio samo onu smrt koja je bila ishod hrabre borbe, a ne onu koja nastupa unatoč borbi, u kojoj je poraz bio zapisan već unaprijed; protiv koje ne možeš učiniti ništa.”

(“Malva”, Hagar Peeters)

Svojim posthumnim pripovijedanjem Malva rekapitulira svoj i živote svih onih koji su bili njegovim dijelom, popunjavajući praznine onim što se jest dogodilo i slutnjama onog što je moglo biti. U maglovitoj ugodnosti onozemaljskog svijeta vodi dijaloge sa odbačenima i poricanima – Lucijom, šizofreničnom kćeri James Joycea, Danielom, sinom Arthura Millera, oboljelim od Downovog sindroma, ali i izmišljenim patuljkom Oscarom, likom iz “Limenog bubnja”, romana Güntera Grassa. U nastojanjima razumijevanja očevih odluka, Malva ne traži prijateljstva među sebi sličnima, “izopćenicima prirode”, već, svjesna svog naslijeđa, i među pjesnicima i misliocima kojima se divi, posebice književnici Wislawi Szymborskoj, Goetheu, Roaldu Dahlu, Gorkom i Sokratu. Svatko od njih pomaže joj pronaći smisao u besmislu; prokletstvu odbačenog djeteta slavnog pjesnika. Dobri duhovi nemaju oštra obličja; oni su tek Malvini suučesnici u njezinoj potrazi za značenjem; toliko željenom svrhom njezina kratkog postojanja.

U onozemaljskom životu Malva, taj krhki cvijet sljeza po kojem je i dobila ime, možda jest bila nijema, no u zagrobnom njezin glas odjekuje vječnošću.

Glas koji Hagar Peeters dodjeljuje baš Malvi nije tek plod puke slučajnosti, piščeve pripovjedačke mašte. I Hagarin otac, putopisni novinar i sociolog, naime, do njezine jedanaeste godine nije želio imati nikakav kontakt sa svojom kćeri. Godinama kasnije, pokušavajući slijediti (i razumjeti) očeve stope u vremenu koje je proveo u Južnoj Americi, Hagar Peeters slučajno otkriva priču o Nerudinoj kćeri Malvi. Naime, Hagar se nalazila u čileanskoj Temuci (Nerudinom mjestu rođenja) kada joj je netko rekao kako je grob sirote djevojčice otkriven u Nizozemskoj.

Od tog trenutka Hagar je bilo suđenim slijediti Malvine stope. Ili je možda bilo obrnuto? Kako bilo, ova nizozemska pjesnikinja stvorila je lirsku, dirljivu, čarobnu priču. Onu koja ne priznaje konačnost točki i beskrajnost zareza, već teče polako i sudbonosno odlomcima odvojenim tek točka-zarezom, kako je i sam Neruda nazivao svoju odbačenu kćer. Znakom koji, kao što je tvrdio Neruda, “odražava obličje koje sam imala na zemlji, s malim tijelom poput zareza – grbava crta, savijeni crv – i s lubanjom koja je neprestano bujala poput groteskne točke koja je prerasla samu sebe i težila prema nebu; onom velikom onostranom nebu u kojem sad počivam”.

“Prilazim bliže i vidim pet latica boje sljeza kao pet ispruženih prstiju koji žele zgrabiti sreću, a on mi dopušta da ih dodirnem i pomilujem te pritom tiho šapuće: – Kad sam još na zemlji otkrio da se oblik neke biljke uvijek ponavlja u istom razmjeru svojih dijelova, držao sam u ruci jednu takvu biljčicu – i pokazuje prstima, a ja to vidim i zahvaljujem mu i vraćam se svojem konjiću jer ostali čekaju. Moj konjić sretno rže i grivom me miluje po obrazima. Obasjavaju nas polja i suncem okupane livade.”

(“Malva”, Hagar Peeters)

Naziv djela: “Ministar u jezeru”

Ime autora: Hrvoje Kovačević

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

“Danas je osvajanje medijske pozornosti nacionalni sport.”

(“Ministar u jezeru”, Hrvoje Kovačević

Požeškog pisca Hrvoja Kovačevića do “Ministra u jezeru” doživljavala sam isključivo kao izvrsnog lektirnog pisca (od sjajne “Tajne crne kutije” pa sve do iznimno simpatične pripovijetke “General Kiro miš”), pa sam bila nemalo iznenađena kada mi je u ruke dospio ovaj napet, duhovit kriminalistički roman. Iznenađenje je bilo tim veće što sam ubrzo otkrila kako je u Kovačevićevom književnom opusu serijal od čak pet kriminalističkih romana čiji glavni junaci – policijski inspektor Vidmar i kvartovski policajac Crnković istražuju ubojstva u Požegi. Kako je i sam Kovačević, govoreći o svom najnovijem romanu, svojedobno priznao kako su “novinari također profesionalni istražitelji”, logičnom se pokazala okosnica radnje “Ministra u jezeru” – novinar lokalne televizijske kuće Renato Romić, lišen profesionalnih ambicija, emotivno nesređen i spisateljski osakaćene inspiracije, stjecajem okolnosti dolazi u situaciju rješavati ubojstvo hrvatskog ministra zdravstva.

Seks skandali, tajne ljubavnice i javne prijevare te ubojice koji svojevoljno ispovijedaju grijehe u televizijskom prijenosu uživo isprepliću se u spirali nezdravog vremena u kojem živimo, onog u kojem povećalo javnosti poput Damoklovog mača lebdi nad glavama svakog od nas. Nasilje povećava tiražu, skandali “pumpaju” gledanost, a mase gladne krvi i tuđe nesreće, ispred televizijskih se ekrana, računala i novina bezdušno hrane ljudskom tragedijom.

“Ministar u jezeru” na jednostavan, britak način poteže mnoga pitanja koja su dijelom hrvatske svakodnevice posljednjih desetljeća ističući zabrinjavajuću pomirljivost i naviknutost na njihovo postojanje – prisutnost korupcije u svim slojevima društva, kriminala na najvišim razinama, umreženost seksa, politike i novca kao trojstva koje katkad, kao u Kovačevićevom romanu, dovede do tragičnog kraja za nekog od njegovih aktera. No, unatoč tomu, stječe se dojam kako sve spomenuto ostaje svojevrsnom pozadinom “Ministra u jezeru”, jer se ispred kulisa čitatelju kao važnije nameću reakcije malih, običnih ljudi na situaciju u kojoj su se našli. Prosječni novinar prosječne televizije dolazi u priliku riješiti ubojstvo, raskrinkati “velike ribe”, umjesto da, kao i obično, bude tek njihovim plijenom.

Dolazi u priliku barem nakratko promijeniti svijet u kojem se glava sustava vrijednosti svakodnevno okreće naglavce i potapa u mutne vode današnjeg vremena.

Recenzija: “Ministar u jezeru”, Hrvoje Kovačević
Recenzija: “Poezija”, Czesław Miłos

Naziv djela: “Poezija”

Ime autora: Czesław Miłos

S poljskog preveo: Pero Mioč

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“Nikoga nema između tebe i mene.

Niti biljaka što sok iz duboke zemlje sišu,

niti životinja, ni čovjeka,

a niti vjetra što kruži među oblacima.

Najljepša tijela kao staklo su prozračna.

Najjači plamenovi kao voda što pere umorne noge putnika.

Najzelenije drveće kao olovo rascvalo usred noći.

Ljubav je usahlim ustima progutani pijesak.

Mržnja slani vrč pružen žednomu.

Valjajte se, rijeke; podižite svoje ruke

prijestolnice! Ja, vjerni sin humusa, vratit ću se humusu

kao da života nije ni bilo,

kao da pjesme i riječi nije

stvaralo moje srce, ni moja krv,

ni moje trajanje,

nego glas nepoznati, neosoban,

sam pljusak valova, sam zbor vjetrova, samo visokoga drveća

jesensko povijanje.

Nikoga nema između tebe i mene,

a meni je dana moć.

(ulomak iz pjesme “Oda”, Czesław Miłos)

U jutarnjim satima četvrtog dana listopada 1980. godine zazvonio je telefon u domu poljskog pjesnika, esejista, prozaika i prevoditelja litvanskog podrijetla Czesława Miłosa. S druge strane telefonske linije bio je švedski novinar koji je Miłosa želio obavijestiti kako je postao dobitnikom Nobelove nagrade za književnost, no umjesto uzvika oduševljenja, dobio je posve neočekivanu reakciju. Czesław Miłos mu je, naime, spustio slušalicu uz rečenicu “To nije moguće” i nastavio spavati!
Ovu je anegdotu u godinama koje će uslijediti ispripovijedao sam Miłos te je vrlo izvjesno kako u njoj nema mnogo istine, već se pjesnik želio malo našaliti s javnošću, no jedan bi njezin dio itekako mogao imati uporište u činjeničnom stanju. Jer velika je vjerojatnost kako su mnogi ljudi, a ne samo Miłos, u trenutku kada su saznali kako je jedan od Nobelovaca upravo on, pomislili isto: “To nije moguće.”
Naime, tada 69-godišnji pjesnik i prozaik koji je dvadeset godina prije toga u gotovo potpunoj anonimnosti radio kao predavač na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley, osvojivši najprestižniju nagradu za književnost na svijetu, odjednom je postao slavan. U Americi je bio praktički nepoznat – većina njegovih radova dotad nikada nije bila prevedena na engleski jezik. U Poljskoj je pak Miłosevo pisanje bilo zabranjeno desetljećima, još od 1951. i njegovog “dezertiranja” na Zapad i bijega od poljskih komunističkih vlasti. Nije se mogao pomiriti s poetikom socrealizma, pa je emigracija bila neminovan izbor (no, iako je živio u Francuskoj i Americi, i dalje je pisao na poljskom – “jeziku svog djetinjstva”).
U istočnoj su se Europi, stoga, Czesława Miłosa jedni sjećali sa antipatijom, nazivajući ga izdajicom, dok su drugi njegov lik i djelo u misli prizivali sa divljenjem i naklonošću. Kako bilo, njegovi su književni radovi pronašli način kako preživjeti. Kružili su u sjeni, često u malim, ručno proizvedenim formatima, uvijek tek za pedalj dalje od duge, neumoljive ruke poljskog režima.

Kao pisac emigrant, i sam je Miłos priznao kako je tih šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća ostajao toliko zanemarenim u književnom smislu da se doslovce osjećao “izbrisanim” (do Nobelove nagrade većinu njegovih djela objavljivali su pariška emigrantska kuća Književni institut i njegov časopis “Kultura”). Pa iako je, čak i nakon osvajanja Nobelove nagrade, na neki način ostajao miljenikom samo probrane čitateljske publike, ništa od toga nije omelo Czesława Miłosa da, sve do svoje smrti 2004. u 93-oj godini života, ostane iznimno produktivan pisac. Unatoč tomu što je nerijetko bivao karakteriziran kao “politički pisac” (što je, zapravo, bilo neizbježno uzimajući u obzir njegov život u okupiranoj Poljskoj tijekom Drugog svjetskog rata, odnosno svjedočenje staljinističkoj represiji u postratnoj Istočnoj Europi), Miłos je svoje primarne pjesničke motive pronalazio u mnogo duhovnijim, “vječnim” pitanjima – onima koja su se ticala vjere, smrti, grijeha, zla i samog smisla čovjekova postojanja. Vjera je važna konstanta Miłoseve poezije; moderno društvo duhovno je osiromašeno, nesposobno shvatiti stvarnost i težinu zla, pa on, kao neposredni svjedok ratnih i čovječjih zala, do kraja života ustrajno pokušava svojim stihovima sagraditi bedem obrane te vjere, katolicizma kojemu se duboko predaje.

“U devedesetoj, i još se nadam

Da ću reći, izreći, procijediti.

Ako ne pred ljudima, onda pred Tobom,

Koji si me hranio medom i pelinom.

Sram me, jer moram vjerovati da si me vodio i branio

Kao da sam u Tebe imao posebne zasluge.

Bio sam sličan onima iz logora koji su dvije borove grančice

Vezali ukriž i pred njima mrmljali noću na prični u baraci.

(ulomak iz pjesme “Molitva”, Czesław Miłos)

Zbirka “Poezija” na gotovo četiristo stranica donosi ponajbolja Miłoseva djela – ona u kojima su spomenuti motivi provučeni kroz stihove samo njemu svojstvene složenosti jezika, stila i intelektualne superiornosti, a duboko poznavanje povijesti ideja i filozofije vješto su uklopljeni u danas gotovo zastarjele književne žanrove i forme (primjerice, “Oda”, “Poetski traktat”, “Ditiramb”). U izboru i prijevodu Pere Mioča, “Poezija” obuhvaća pjesme podijeljene u pet grupa od kojih se prva odnosi na radove napisane od 1930. do 1994., a slijede ju izbori iz djela “Usputni psić” (1997.), zbirke poezije “To” (2000.), “Drugi prostor” (2003.) te “Posljednje pjesme” (objavljena 2006., dvije godine nakon autorove smrti).

Poezija Czesława Miłosa posebna je – bogatog izričaja i neobičnih, živih pjesničkih slika; metodična i precizna, od čitatelja traži usredotočenost i predanost, no istodobno ga gura u svijet snatrenja i senzualnosti. No, kao i svaka poezija, ostavlja jasnu poruku svakome tko je uzme u ruke – pjesnik je “tek” medij kroz kojeg se misli pretaču u stihove, ali čitatelj je taj u kojem će isti ti stihovi oživjeti i poprimiti oblik postojanja u svijetu kojem su namijenjeni.

Naziv djela: “Oni koji su voljeni”

Ime autora: Victoria Hislop

Naziv izvornika: “Those Who Are Loved”

S engleskog preveo: Dražen Čulić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Profil Knjiga

“… svaki je centimetar zidova bio prekriven ikonama svetaca. Temis je proučavala njihova lica na treperavom svjetlu. Vjeroučiteljica jednom je njezinu razredu pokušala objasniti pojam harmolipi, ali sve što je dobila bilo je trideset zbunjenih lica. Sada je Temis shvatila, u potpunosti. Radost i bol. Bili su jasno vidljivi na licu svakoga sveca koji je gledao dolje prema njoj… to se moglo razabrati u dubini njihovih očiju, na usnama, u odlučnim vilicama i nagibu glave. Biblijskim rječnikom radilo se o radosti spasenja postignutog bolnim žrtvovanjem. Mir i smrt, nada i očaj, sve je postajalo istovremeno i bilo nerazmrsivo.”

(“Oni koji su voljeni”, Victoria Hislop)

Svakomu tko je imao priliku upoznati se sa spisateljskim opusom Victorije Hislop, jedno je uvijek zajamčeno – ova će ga engleska autorica vještim i fluidnim pripovijedanjem nevjerojatno lako odvesti u neka druga vremena i na neka nova/stara mjesta. Hislop, naime, posjeduje tu čarobnu sposobnost ispreplitanja dobro istražene povijesne podloge sa osobnom naklonošću prema zemlji i ljudima o kojima piše stvarajući tako živu, bogatu tapiseriju pripovijedanja koja i samog čitatelja nekako učini dijelom svoga tkanja.

“Oni koji su voljeni, umrijeti neće…” – davni stih, simbol jednog prekinutog djetinjstva i putokaz ostatku života koji je u istim tim riječima pronašao smisao, stoji kao stražar na početku i kraju priče u kojoj smrt i mir nisu isključivali jedno drugo, već prožimali živote svih onih koji su umirali za domovinu i živjeli jedni za druge.

Priču koja počinje 2016. u Ateni kakvu poznajemo danas pripovijeda Temis Stavridis, nekada Koralis, okružena obitelji – naraštajima rođenima prekasno da bi osjećali gorčinu žrtve davnih ratova, no na vrijeme da im njihova kirija Stavridis otkrije važnost otkrivanja nekih starih istina.

Od teškog djetinjstva tridesetih godina prošloga stoljeća i života u obitelji podijeljenoj politikom, preko njemačke okupacije Grčke u kojoj je mladenački zanos i inat potpirivan bijesom zbog grčke kolaboracionističke vlasti odveo Temis u borbe na strani komunista, pa sve do utamničenja i pakla brutalnih zlostavljanja na zloglasnim otocima – logorima Makronisos i Trikeri – Temis je osta(ja)la i junakinjom i zločinkom, ovisno čiji je “pravednički” prst upirao u nju. No, cilj je uvijek ostajao isti – borba za pravdu i Grčku kakva treba biti – jednaka i svoja. Odluke kojima je birala između života i smrti te trenutci u kojima je ponos bivao važnijim od opstanka, progonit će Temis do kraja života, no četrdeset godina nakon završetka građanskog rata, duhovi prošlosti napokon će s kostima onih koji su voljeni počivati na Drugom groblju u Rizopoliju.

“Nitko nije mogao pobiti apsolutne Pitagorine istine ili izvjesnost periodnog sustava elemenata. Bili vi bogati ili siromašni, željeli kralja ili republiku, odgovori su uvijek isti. Oko znanstvenih formula nije bilo sukoba…”

(“ONI KOJI SU VOLJENI”, VICTORIA HISLOP)

Victoria Hislop nadahnuće je za “One koji su voljeni”, kako je sama jednom prilikom priznala, pronašla u jednom slučajnom, bezazlenom pogledu na Makronisos, otočki zatvor zloglasne prošlosti, a misao kako i “Grčka ima svoj vlastiti Alcatraz” posadila je u mašti engleske spisateljice sjeme ove pripovijesti – generacijske sage koja će, deset godina kasnije, ispisati stranice na kojima svaki od junaka svoj harmolipi nosi na ponos svijetu, sebi i onima koji su voljeni.

Recenzija: “Oni koji su voljeni”, Victoria Hislop
“KAKO PREGORJETI … i uzeti život u svoje ruke”, Aljoša Bagola

Naziv djela: “KAKO PREGORJETI … i uzeti život u svoje ruke”

Ime autora: Aljoša Bagola

Naziv izvornika: “KAKO IZGORETI… in vzeti življenje v svoje roke”

Sa slovenskoga prevela: Jagna Pogačnik

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Mozaik knjiga

“Život jest težak, jer ga sami neprestano otežavamo. Već i to što sam upravo dva puta napisao da je život težak, čini ga takvim. Produktivnije misaono ishodište bilo bi kad bih zapisao da je život pun izazova s kojima je veselje suočiti se.”

(“KAKO PREGORJETI … i uzeti život u svoje ruke”, Aljoša Bagola)

Ništa čovjeka ne frustrira i ne poražava više od spoznaje kako zapravo živi tuđe snove žrtvujući svoje interese i težnje na oltar karijerizma i neprestane potrage za uspjehom i društvenim priznanjem.

Individualnost i osobne vrijednosti gotovo se nepovratno gube u “mentalitetu krda”, a ispunjavanje zahtjeva koje nam svakodnevno servira društvo lišeno empatije i opterećeno neprestanim financijskim i vremenskim pritiscima, neizbježno nas vode ka trenutku u kojem više neće biti moguće držati glavu iznad vode. Biti uspješniji, biti brži, biti dostupan uvijek i svuda – imperativno su trojstvo sadašnjice zbog kojeg nerijetko zaboravljamo kako nas put do uspjeha nikada neće odvesti do tog željenog cilja ukoliko putem gubimo sebe i ulažemo svaku sekundu svojeg vremena u tuđe vrijeme nastojeći ispuniti nemoguć zahtjev – uvijek biti sretni i ispunjeni.

Autor knjige “KAKO PREGORJETI … i uzeti život u svoje ruke” Aljoša Bagola, kolumnist, predavač i jedan od najcjenjenijih slovenskih kreativnih direktora reklamnih agencija, upravo ovo posljednje naziva “optičkim optimizmom” , opasnim prividom sreće vizualno vješto prezentirane na društvenim mrežama i internetu općenito. Jednom kada ga preuzmemo kao općeprihvaćenu činjenicu i nasušnu potrebu za ostvarenje uspješnog života, teško ga se oslobađamo i on postaje pijavicom koja iz nas crpi ono neophodno za zdravo funkcioniranje i samopredodžbu. A “kvar” tog sustava nužno za sobom povlači i nemogućnost uspostavljanja doziranog komuniciranja, osobni odmak od poslovnih obveza i one mrvice zdrave prosudbe koja naš vlastiti, intimni prostor drži dobro ograđenim od kaosa vanjskoga svijeta. Neprestano stresno stanje postaje tada fitiljom koji velikom brzinom naprosto – izgara. Tzv. burnout, nekada poznat i pod nazivom menadžerska bolest, svojevrsna je epidemija tjelesnog i duševnog sloma koja se, suprotno uvriježenom mišljenju, ne događa zbog preopterećenosti poslom, već zbog prezagušenosti i podređenosti vlastitog “ja” tuđim zahtjevima i potrebama. Epidemija pregorjelosti koja svjetskom gospodarstvu i zdravstvenom osiguranju godišnje uzrokuje 700 milijardi eura gubitka, “zarazila” je, no ne i porazila i samog autora ove knjige koji je, ponukan vlastitim iskustvom, na elokventan i čitatelju blizak način opisao kako se, uvjetno rečeno, i Superman katkad mora odmoriti od spašavanja svijeta.

Biti radoholičarom ne isključuje pravo na odmor, pravo na sebe, a bavljenje tuđim problemima ne bi trebao biti paravan i izlika za zapostavljanje svojih. Aljoša Bagola nam neposredno i bez uvijanja daje do znanja kako biti prvi katkad jednostavno znači znati postaviti sebe na prvo mjesto, preuzeti odgovornost za svoju sreću. Ostati u ulozi žrtve možda se čini lakšim, no u konačnici otežava većinu toga. Povremeni neuspjeh je u redu, jer je nesavršenost osobina zajednička svakom ljudskom biću.

“Naš je optimizam u suvremenom svijetu osuđen na to da nekad flopne. Nekad podlegnemo onome što nam se ne sviđa i što nam je teret. Nekad se nešto ne ostvari kako smo si zadali i prepuštamo se pesimizmu i lošoj volji. Ako nam to ne postane stalno stanje, ništa strašno. Zdrav optimizam dopušta i zdrav pesimizam.”

(“KAKO PREGORJETI … I UZETI ŽIVOT U SVOJE RUKE”, ALJOŠA BAGOLA)

“KAKO PREGORJETI … i uzeti život u svoje ruke” nadilazi svrstavanje u puku “self-help” literaturu. Ono je svojevrstan priručnik, “uputa za uporabu” u slučaju “pada” sustava koji se može dogoditi svakome od nas; izgaranja u trenutku kada sustav vrijednosti izgubi kompas, a mi postanemo nesposobni sami pronaći izlaz. Tada spoznajemo kako su “važne vještine bodrilačke, ne borilačke”, a sam Bagola nas svakom stranicom ohrabruje dovoljno da nam na put(ovanju) do uspjeha daje vjetar u leđa. Oluje nas ionako ne lome. Samo raščišćavaju put za nove stvari.

“Ako je Mozart tvrdio da glazba nisu note, nego tišina među njima, onda život nisu postignuća, nego stanke među njima. Uspjeh možemo slaviti jedino tako da u njemu uživamo.”

(“KAKO PREGORJETI … I UZETI ŽIVOT U SVOJE RUKE”, ALJOŠA BAGOLA)

Naziv djela: “U potrazi za Gobi: Maleni pas velikoga srca”

Ime autora: Dion Leonard s Craigom Borlaseom

Naziv izvornika: “Finding Gobi: A Little Dog With a Very Big Heart”

S engleskog preveli: Marija Perišić i Ruđer Jeny

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Koncept izdavaštvo

“Prava je istina da me ovaj psić promijenio na način za koji mi se čini da ga tek počinjem shvaćati. Možda nikada neću posve razumjeti sve što se dogodilo.

No nešto ipak znam: pronaći Gobi bila je jedna od najtežih stvari koje sam u životu učinio.

Ali to što je ona pronašla mene – to je bila jedna od najboljih.”

(“U potrazi za Gobi”, Dion Leonard)

Stvoriti istinsko prijateljstvo, učvrstiti tu sponu po kojoj će prijatelji, jedan uz drugoga, koračati do kraja svoga puta, jedan je od najvećih izazova koji život može postaviti pred svakoga od nas. Jednom kada odgovorimo na njega, nepovratno se mijenjamo; naš pogled na život i način na koji život utječe na nas drugačiji su – dodir prijateljstva daje mu smisao. A pronađeni smisao ono je što nas uvijek tjera dalje, više i jače.

Ultramaratonac Dion Leonard svoj je smisao, ne sluteći ga, pronašao tisuće kilometara od svog doma u Edinburghu – preispitujući granice svog tijela i uma kao jedan od sudionika 250-kilometarske utrke kroz pustinju Gobi. Između stotina trkača na startnoj crti koje je tog oblačnog jutra čekala siva neizvjesnost gorja Tien Shan i druga etapa utrke kroz kilometre surovog terena, Leonard je izabran biti prijateljem. Maleni psić – umiljata kujica kasnije posve prirodno nazvana Gobi, Diona je od toga dana odlučila pratiti u drugoj i trećoj etapi iscrpljujuće utrke kroz izazovne i nerijetko opasne rute pustinje po kojoj je i dobila ime. Jednako nenadano kako se i pojavila, Gobi je našla put do Leonardovog srca – pokazavši srčanost i upornost koju mogu posjedovati samo najodaniji prijatelji. Gotovo 130 kilometara trčala je uz Diona snagom nespojivom sa tako malenom životinjom, no svakako dostojnom čovjeka.

Dion Leonard svoj je put ultramaratonca odredio “ubojitim natjecateljskim instinktom”, onakvim u kojem su glavnu riječ, “ruku pod ruku”, vodile želja za pobjedom i želja za slobodom. Onim u kojem je svaki prijeđeni kilometar bio korak dalje od složene obiteljske prošlosti koja ga je tako dugo slijedila. No, susret sa Gobi koji je nadišao sve ono uobičajeno i “normalno” što očekujemo od stvaranja prijateljstva, Leonardov je trk usmjerio ka budućnosti, a u leđa mu je, po prvi puta, puhao vjetar nade, ne tuge. Kroz dane i noći provedene u pustinji, Gobi i Dion podijelili su više od ostataka hrane u vrućini jurte, umora prijeđenih kilometara ili pak izazova riječnih prijelaza. Zahvaljujući odanoj tišini Gobinih koraka, svjedočili su Leonardovoj preobrazbi, promjeni životnih prioriteta, onih koji sežu mnogo dalje od ciljne crte.

Kada je Gobi, neposredno prije nego se Dion vratio iz Edinburgha kako bi je poveo sa sobom kući, nestala u milijunskoj gužvi kineskog Urumqija, Leonard je krenuo u potragu koja će postati mnogo više od želje za pronalaskom izgubljenog psića. “Crowfunding” kampanja uz podršku ljudi iz cijelog svijeta pomogli su Dionu pronaći Gobi, no Gobi je mnogo prije toga pomogla Dionu. Upoznavši nju, Dion Leonard napokon je spoznao sebe i pronašao svoje mjesto pod suncem – ono u kojem će uvijek znati tko mu je pomogao izdići se iznad oblaka. A to je najveći dar koji prijateljstvo može ostaviti u naslijeđe.

“Gobi me ponovno izvukla. Razmišljao sam o tome koliko je toga prošla od utrke do ulica Urumqija, da bi naposljetku zauvijek našla dom kod ljudi koji će je voljeti i skrbiti se za nju. Ako je mogla podnijeti sve to, mogao sam i ja.”

(“U potrazi za Gobi”, Dion Leonard)
Recenzija: “U potrazi za Gobi: Maleni pas velikoga srca”, Dion Leonard