Recenzija: “Od Claya most”, Markus Zusak

Naziv djela: “Od Claya most”

Ime autora: Markus Zusak

Naziv izvornika: “Bridge Of Clay”

S engleskog preveo: Saša Stančin

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Profil Knjiga

“Prava je misterija, katkad čak i meni, kakva je to ljubav između dečki i braće.”

(“Od Claya most”, Markus Zusak)

Od Claya most“ posve je krhka priča, smještena u svijet koji je sve osim uobičajenog, onog u kakvom smo navikli živjeti. Mogli bismo je nazvati obiteljskom sagom, no bio bi to svojevrstan eufemizam pred djelom koje obuhvaća čitava prostranstva riječi, djela i neizgovorenog. Narativno je to zahtjevna knjiga; gozba ironije i jezika, koja postavlja mnoge izazove pred čitatelja prodirući kroz zamršeno tkanje života braće Dunbar istodobno obilujući trenucima potpune lucidnosti i shvaćanja. Napisano nakon 13 godina spisateljske šutnje, „Od Claya most“ je, prema riječima samoga autora, plod posve osobnog unutarnjeg osjećaja. Čitatelj namjernik koji očekuje „Kradljivicu knjiga“ mogao bi ostati zatečen ovim svojevrsnim „zastranjenjem“, jer Zusak je ovim romanom sagradio most ne samo Clayu, već i svakome od nas koji uronimo u rijeku njegovih promišljanja i osjećaja koji teku ispod njega.

U središtu priče petero je braće Dunbar: Matthew, Rory, Henry, Clay i Tom koji žive kaotičnim životom u kući u Archerovoj ulici koju, pak, dijele sa različitim stvorenjima, uključujući i mazgu, a koja su sva nazvana po likovima iz Homerovih djela. Njihova majka Penelope – „žena s puno imena, a bila je žena i pol“ – svoju je sudbinu dočekala mnogo žalobnije i teže od svoje imenjakinje iz „Ilijade i Odiseje“ – borbom s bolešću i teškim životom, dočekujući tek zlu sudbinu umjesto voljenog Odiseja. Kada su je jednog dana Ahejci zauvijek porinuli „sa obala trepetljivog mora“ ,  a njezin suprug Michael Dunbar napustio obiteljski dom, braća Dunbar ostali su prepušteni sami sebi, tek  s povremenim kontaktom sa susjedom, gospođom Chilman.

Najstariji brat, Matthew, glavni je pripovjedač. Iskreno, bez uljepšavanja govori o njihovom životu i svemu onom što ga je promijenilo. I njih u njemu.

„…trebam vam opisati kakvi smo bili: mnogi su nas držali za hahare.

Barbare.

Uglavnom su imali pravo:

Majka nam više nije bila živa.

Otac pobjegao.

Imali smo klavir na kojem nitko nije svirao.

Televizor nam je služio doživotnu robiju.

Kauč je dobio dvadeset godina.

Da, nama se život vječito nastavljao dalje.“

(“Od Claya most”, Markus Zusak)

Otac braće Dunbar u knjizi nosi nadimak „Ubojica“, iz razloga koji s vremenom postaju jasni, a njegov izoliran život na rijeci Amahnu postavit će temelj za most koji će u doslovnom i prenesenom značenju postati simbolom povezivanja, pokušaja skupljanja razbijenih komadića života koje, naizgled nepopravljive, spaja najtiši i najtajanstveniji od sve braće – Clay. Onaj brat koji se često smiješi, ali rijetko doista smije. Onaj na kojem leži zadatak pokazati kako radost i ljudsko dostojanstvo mogu biti stvoreni i u najtežim životnim situacijama.

Teško je, zapravo, pokušati prepričati „Od Claya most“ , jer svaka se riječ pokazala suvišnom pred tom očajničkom potragom za identitetom, utjehom, čežnjom za demarginalizacijom onih koji ne znaju živjeti nigdje osim na marginama.

No, ova knjiga zato vrlo lako premošćuje jaz razumijevanja ljudskih mogućnosti, svega onog što čovjek može učiniti kada je doveden pred zid. Vjeruje u putovanja koja počinju, ali nikada ne završavaju. Vođena je isključivo željom slaviti uspone i padove grješnih smrtnika. Oblikuje nas i sebe poput gline, bivajući most kojim ne prestajemo koračati.

Ujutro je, ipak, u praznoj kući Clay zastao u kuhinji kad ga je ugledao – na

papiru, debelim crnim ugljenom. Spustio je prst, dotaknuo ga:

Konačni nacrt mosta: prva skica

Pala mu je na pamet Carey, pomislio je na lukove i opet ga je iznenadio vlastiti glas:

‘Most će biti načinjen od tebe.”

(“Od Claya most”, Markus Zusak)

Naziv djela: “Njemačka kuća”

Ime autora: Annette Hess

Naziv izvornika: “Deutsches Haus”

S njemačkoga preveo: Dalibor Joler

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Sonatina j.d.o.o.

“Znaš’, rekla je otvarajući mu bocu piva, ‘ovdje unutra imam malu komoru.’ Pokazala je na svoj trbuh, ravno ispod srca. ‘I u nju sam sve pospremila, ugasila svjetlo i zaključala vrata. Ta me komora katkada tišti pa uzmem žličicu natrona. Znam da je ona ovdje, ali na sreću više ne znam što je u njoj. Pet Rusa? Deset Rusa? Moj pokojni muž? I koliko mrtve djece? Nemam pojma. Vrata su zatvorena i svjetlo je ugašeno.”

(“Njemačka kuća”, Annette Hess)

Ljudska patnja nema rok trajanja. Jednom prouzročena, prenosi se s generacije na generaciju, mijenjajući oblike, no uvijek živeći u malim komorama ljudskih duša. Katkad izlazi na svjetlo dana tražeći osvetu, katkad je izjeda grižnja savjesti, katkad dolazi po utjehu, a sve ne bi li nekako okajala svoje postojanje, pronašla razlog svog brutalnog začetka.

Dvadesetčetverogodišnja Eva Bruhns tih je šezdesetih godina prošlog stoljeća tek oštroumna djevojka, prevoditeljica poljskoga jezika; mlada žena puna snova, putenosti sputane očekivanjima okoline i tankim živcima koji joj se spočitavaju kad god iz nje progovori ona prava Eva, gorljiva i željna iskusiti život i ljubav. Pokušavajući izbjeći sudbinu usidjelice ili pak usud starije sestre Annegrett, čiji je život niska ljubavnika i mračnih načina dokazivanja svrhe vlastitog postojanja, Eva počinje vezu sa Jurgenom Schoormannom, imućnim nasljednikom trgovačke tvrtke u nadi kako je upravo taj samozatajni mladić ljubav njezina života. No, snove o budućnosti i uigran ritam života „Njemačke kuće“, gostionice u „pristojnom“ dijelu frankfurtske Ulice Berger u vlasništvu Ludwiga i Edith Bruhns, Evinih roditelja, prekinut će poziv iz odvjetničke pisarnice u kojem Evi biva ponuđeno prevoditi iskaze poljskih svjedoka na suđenju nacističkim časnicima za zvjerstva počinjena u koncentracijskom logoru Auschwitz, mjestu u kojem i desetljećima nakon zatvaranja željeznih vrata i prestanka tog „rada koji oslobađa“, bol urla jednakom snagom.

Upravo u tom trenutku započinje priča koja će probuditi duhove čija su imena zauvijek zapisana brojevima na njihovim nadlakticama i podići vjetar koji će među zidove sudnice, ali i u sobe „Njemačke kuće“ obitelji Bruhns, donijeti miris paljevine iz Istočnog bloka Auschwitza. Da zlo nikada ne dolazi u obliku u kojem smo ga zamišljali, spoznat će Eva slušajući svjedočenja preživjelih logoraša te otkrivajući kako muškarci na optuženičkoj klupi, „tako uredno obrijani, tako čisti i civilizirani, na prvi pogled nisu izgledali drugačije od ostale gospode na tribini za gledatelje.“

„Naprijed su trebali sjediti glavni počinitelji s najtežim optužbama,  a iza njih bezazleniji slučajevi. Ako se uopće može govoriti o nečemu bezazlenome. Je li onaj koji ubije deset ljudi bezazleniji od onoga koji ubije pedeset?“

(“Njemačka kuća”, Annette Hess)

„Njemačka kuća“ govori o okajanju grijeha, žrtvi paljenici koju svatko od likova podnosi na oltaru svoje duše u svom neprestanom traganju za utjehom. Hoće li netko biti bliže iskupljenju ako dvadeset godina kasnije zamoli bivšeg zatvorenika iz Auschwitza da mu obrije glavu; hoće li znati cijeniti žrtvu ako prigrli prošlost pronađenu u daru maurskoga kralja – djeliću božićne piramide izgubljene jednom davno u kući u sklopu logora Auschwitz? Možemo li sami biti izvorom bolesti kako bismo dobili priliku biti svemoćnim isjceliteljima?

Odgovor je neizvjestan jednako kao i ljudska priroda, ono zemaljsko, gorko i istodobno ljekovito. No, jedno je sigurno – u potrazi za pravdom, utjehom i vlastitom istinom …

„Teško je biti čovjek.

(“Njemačka kuća”, Annette Hess)

Recenzija: “Njemačka kuća”, Annette Hess
Recenzija: “Antologija očaravajućih životinja”, Ben Hoare

Naziv djela: “Antologija očaravajućih životinja”

Ime autora: Ben Hoare

Ilustrirali: Daniel Long, Angela Rizza i Daniela Terrazzini

Naziv izvornika: “An Anthology of Intriguing Animals”

S engleskog prevela: Iva Karabaić

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Profil

Ima tijelo i uši zeca, noge kao klokan, dugačak rep poput vjeverice, no zapravo je njezin najbliži rođak činčila.

(“Antologija očaravajućih životinja”, Ben Hoare)

Gorenavedeni citat većini bi mogao nalikovati na kakvu domišljatu zagonetku čiji odgovor je zapravo nešto posve svakidašnje ili možda pak bajkovito, no rješenje zapravo leži negdje između. Točnije, između zadivljujuće maštovitog zlatotiska „Antologije očaravajućih životinja“ Bena Hoarea, urednika BBC-jevog “Wildlife Magazinea” te pisca i savjetnika na mnogim izdanjima britanske nakladničke kuće Dorling Kindersley (DK). Njegove dvije kćeri pomogle su u izradi ove knjige u kojoj su na dobno pristupačan i zanimljiv način opisane sve zanimljivosti (Amerikanci bi rekli „fun facts“) vezane uz nešto više od stotinu životinja (u knjizi poredanih od najveće do najmanje).

Jedna od takvih jest i viskača, maleni glodavac nalik zecu, čije je ime odgovor na zagonetku sa početka priče. Skrivena visoko u planinama Južne Amerike, jutarnje sate provodi sjedeći na suncu zatvorenih očiju, a najdraži joj je „sport“ valjanje po prašini kako bi se riješila dosadnih kukaca. Ova raskošno ilustrirana knjiga dom je vrstama koje će, posve sigurno, većini čitatelja (svih generacija) biti potpuna novost, pa će tako i odrasli i djeca po prvi puta upoznati iglozuba strašnog, pristiglog ravno iz mračnih oceanskih dubina; aksolotla, „vodenog slugu“ drevnih Asteka i vodozemca koji, živeći samo u jednom jezeru blizu Mexico Cityja, nikada ne odraste ili pak atlantskog letača tupika kojemu zimi otpada dio kljuna.

Pa iako je uvriježeno mišljenje kako se ljubavi prema životinjama djeca uče od najranijih dana, neka vas ne zavaraju ilustracije i kategorizacija ovog djela kao dječje knjige, prilagođene dobi od sedam do deset godina. Naime, u “Antologiji očaravajućih životinja” jednako smo uživale i moja kći i ja – ona otkrivajući posve novi svijet, ja dopunjujući već dobro znani nekim novim spoznajama.

Što drugo reći osim – viskača, tupik, aksolotl i kuoka jedva vas čekaju upoznati.

Naziv djela: “Ubodena i uspavana”

Ime autora: Neil Gaiman

Ilustrirao: Chris Riddell

Naziv izvornika: “The Sleeper and the Spindle”

S engleskog preveo: Vladimir Cvetković Sever

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Mitopeja

“Kraljica se tog jutra probudi rano.

‘Za tjedan dana’, izrekne naglas. ‘Za tjedan dana bit ću udana.’

To joj se činilo u isti mah i slabo izglednim i silno konačnim. Upita se kako bi joj bilo kao udanoj ženi. To bi joj okončalo život, zaključi, ako je život razdoblje odabira.”

(“Ubodena i uspavana””, Neil Gaiman)

I doista, što je život doli tek zamršeni zemljovid odabira, trenutaka rođenih između „tupih otkucaja golema srca“, onih u kojima na raskrižjima naših puteva pokapamo krive odluke kako nas više nikada ne bi pronašle.

Neil Gaiman i ovoga je puta izabrao na sebi svojstven način. Odabrao je pisati o Snjeguljici, prvoj ženi koju je ikada volio i o Trnoružici, onoj iza čije je koprene stogodišnjeg sna oduvijek želio proviriti. Naime, kraljica vrane kose davno je zaposjela maštu tada još trogodišnjeg Neila, djetinje ljubomornog na prinčeve koji na „uobičajen način“ – dakle, čarobnim poljupcima bude uspavane djeve (jer, kakva bi to bila pripovijest u kojoj bi, umjesto poljupca, princezu šokiralo „bacanje zdjele hladne vode u lice“ uz povik „Buđenje! Buđenje!“ ?), dok mu je, pak, zaspala ljepotica predugo snivala vezana čvrstim nitima pređe. Pa, kada je dobio prijedlog napisati neku poznatu bajku na drugačiji način, ove su dvije dame, oslobodivši se čvrstih zagrljaja povijuša i trnja, uskrsnule iz gustog gvozda i odlučile napraviti neke nove izbore.

Snjeguljica više nije bespomoćna djevojka, ona je kraljica, ratnica, vlada narodom i, možda, svojim životom. Razmišlja o njemu, o onome što će joj donijeti (ili neće), pa dok tako dvoji, dolaze joj patuljci s pričom o pošasti spavanja koja se širi „svakoga dana za nekoliko milja“. Susjedno kraljevstvo prokleto  je magijom snivanja, pa Snjeguljica, odnosno kraljica (tako ju pripovijest naziva, jer „ovo kazivanje oskudijeva imenima“) posve nepokorno i nebajkovito, otkazuje svoje vjenčanje i kreće spasiti uspavano kraljevstvo.

Sva čarolija Gaimanove priče krije se u njegovoj iznimnoj sposobnosti da obuhvati suštinu obiju bajki, istodobno pretvarajući ključne elemente izvornih pripovijesti (zlu maćehu, lovca, zvijeri) u nijeme podsjetnike prošlosti i posve jasne tumače magije koja prožima „Ubodenu i uspavanu“. Jer, zahvaljujući dugoj godini snivanja u staklenom lijesu, Snjeguljica ne poznaje straha od pošasti spavanja; sjećajući se svoje pomajke, ona prepoznaje zlo u uspavanim očima; okus otrovane jabuke još je dovoljno živ na njezinim usnama da joj pomogne razaznati miris magije oko nje.

„Kraljica osjeti kako joj se nešto pokreće u srcu. Prisjeti se, tada, svoje maćehe. Njena je maćeha voljela da je se obožava. Naučiti uz nju da bude jaka, da osjeća vlastite osjećaje umjesto tuđih, bilo joj je teško; a kad se ta majstorija jednom usvoji, ne zaboravi se.“

(„Ubodena i uspavana”, Neil Gaiman)

No, unatoč iskustvu koje joj je prošlost priskrbila, niti sama Snjeguljica ne naslućuje odmah obrat koji ju dočeka nakon što „dotakne rumene usne svojim jarkocrvenima“ i poljubi uspavanu djevojku „dugo i usrdno“.

„Ubodena i uspavana“ priča je o tri žene od kojih niti jedna nije onakva kakvom se čini, a Gaimanova alkemija pisanja pretvorila je rubin iz dubina gorskih klanaca u dar daleko vrjedniji od svile iz Dorimara – premostila je jaz između generacija čitatelja, pritom ne izgubivši niti trunka na svojoj bajkovitosti. Naprotiv, što je razlika između dobi onih koji je čitaju veća, magija je snažnija.

„Dar postaje čaroban zbog udaljenosti koju je prešao, smatrali su patuljci.“

(“Ubodena i uspavana””, Neil Gaiman)

Recenzija: “Ubodena i uspavana”, Neil Gaiman
Recenzija: “Charliejev svijet”, Stephen Chbosky

Naziv djela: “Charliejev svijet”

Ime autora: Stephen Chbosky

Naziv izvornika: “The Perks of Being a Wallflower”

S engleskoga prevela: Nika Antunac

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Vorto Palabra

“Uvijek ovako puno razmišljaš?

‘Je li to loše?’ Samo sam htio da mi netko kaže istinu.

‘Ne nužno. Samo što ponekad ljudi koriste misli da ne bi sudjelovali u životu.”

(“Charliejev svijet”, Stephen Chbosky)

Petnaestogodišnji Charlie, nesigurni, pomalo egocentrični introvert, prozor u svoj svijet, koji na trenutke nadilazi poimanje svakodnevnog života jednog tinejdžera, otvara nam pismima neimenovanom prijatelju koji ostaje tajnovito opisan tek u nekoliko rečenica – “Mislim da ćeš od svih ljudi baš ti to shvatiti jer mislim da si od svih ljudi baš ti stvaran i da imaš razumijevanja. Barem se nadam da je tako, iz jednostavnog razloga što drugi u tebi traže snagu i prijatelja. Tako sam barem čuo.” Bilo da je u pitanju božanska intervencija ili tek imaginarni prijatelj, toliko željena osoba od povjerenja, Charlie opisivanjem svih prepreka i poteškoća svog odrastanja te 1991. godine, preispituje svoju osobnost, turbulentno mladenaštvo, neugodnost otkrivanja seksualnosti, ali i mračne pukotine u kojima se skrilo spolno zlostavljanje i potisnuta trauma.

Ipak “Charliejev svijet” nije tek još jedna priča o odrastanju. Ono je i priča o inkluzivnosti, pokušaju integracije jednog osebujnog dječaka u društvo koje ga više ili manje prihvaća, iako ga uvijek ne razumije. A sve što Charlie doista želi jest sudjelovati u svemu što se očekuje od dječaka njegovih godina. To čini nespretno, zbunjeno, neprilagođeno, ali posve nepatvoreno i iskreno.

“Osjećam se besmrtno.

Sam i Patrick pogledali su me kao da sam rekao najbolju stvar koju su ikada čuli. Naime, pjesma je bila toliko dobra i svi smo bili potpuno usredotočeni. Pet minuta našega života provedeno je na pravi način, i osjećali smo se mladi u onom dobrom smislu.

(“Charliejev svijet”, Stephen Chbosky)

Ono što Chboskyjev stil pisanja čini jedinstvenim jest nenametljivo, a opet gotovo hipnotičko slijeđenje Charlijeve struje svijesti – od tipičnih pubertetskih problema do postupnog psihičkog propadanja, situacija u kojima tuga postaje jedino što Charlie vidi. Svugdje i u svemu. Otvaranje davno zaključanih vrata vlastitog uma, sjećanje na zlostavljanje tetke Helen koju je, paradoksalno, beskrajno volio i boravak u bolnici nakon potpunog psihičkog sloma, Charliejev je svijet uzdrmalo do temelja, no nije ga srušilo. Charlie je shvatio, znao kako je napokon sudjelovao u vlastitom životu, prihvatio njega i sebe u njemu. I to je snaga ovog iznimnog djela – da na trenutke bude uznemirujuće, no da istodobno slavi život i sve njegove nesavršenosti.

“Ali najviše od svega plakao sam stoga što sam odjednom postao jako svjestan činjenice da sam bio taj koji je stajao u tom tunelu, s vjetrom koji mi je milovao lice. Nije me bilo briga hoću li sjesti. Nisam o tome razmišljao. Stajao sam u tunelu. I bio sam prisutan. A to je bilo dovoljno da se osjećam besmrtno.”

(“Charliejev svijet”, Stephen Chbosky)

Naziv djela: “Jesen”

Ime autora: Ali Smith

Naziv izvornika: “Autumn”

S engleskoga preveo: Dinko Telećan

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“Jezik je poput makova. Samo treba okopati zemlju oko njega i iz nje izrastu zaspale riječi, jarkocrvene, svježe, rascvale. Zatim zašuška sjeme i ispadne iz njih. Onda bude još više jezika koji samo čeka da nikne.”

(“Jesen”, Ali Smith)

Roman “Jesen”, kao prvi dio tetralogije “Godišnja doba”, svojom jedinstvenom naracijom doista na magičan način oživljava riječi čineći ih “organizmima” u kojima diše prolaznost sadašnjeg trenutka spajajući se sa nečim mnogo većim i bezvremenskim, ali i važnost međusobnog dijaloga, čak i kada su mišljenja posve oprečna, a jaz između sugovornika ispunjen godinama života i iskustva. Poznavanje pravih riječi pitanje je opstanka, “čak i kad fizički ne čitamo”. Jer, kako i sam glavni junak Daniel Gluck zaključuje: “kako ćemo inače čitati svijet?”.

Druga protagonistica “Jeseni”, Elisabeth Demand, mlada je, akademski obrazovana žena koja “živi svoj san…i doista ga živi ako san znači da nema siguran posao, da joj je gotovo sve preskupo” i koja njeguje neobično prijateljstvo sa Danielom Gluckom, stogodišnjakom koji, pretpostavljeno, leži u ustanovi za skrb o starijim osobama, “zarobljen” između lucidnih snova i praga naizgled bliske smrti. Započeto u Elisabethinoj najranijoj mladosti, u vrijeme kada joj je Daniel bio susjed, a kasnije i svojevrsna moralna vertikala i putokaz za izbore koje će Elisabeth napraviti u životu, ovo duboko platonsko prijateljstvo briše granice i forme nametnute od okoline i njih samih.

“Da kažem istinu? upita Daniel. Da. Koju bi igru radije igrala? Dat ću ti da biraš između dvije. Prva: svaka slika kazuje priču. Druga: svaka priča kazuje sliku.

Što znači to da svaka priča kazuje sliku? upita Elisabeth.

Danas znači to da ću ti opisati jedan kolaž, reče Daniel, a ti mi možeš reći što misliš o njemu.

Tako da ga zapravo ne vidim? upita Elisabeth.

Tako da ga vidiš u mašti, što se tebe tiče, reče on. I u sjećanju, što se mene tiče.”

(“Jesen”, Ali Smith)

I dok je glavnina radnje u “Jeseni” smještena u sadašnjost, stranice su ispresijecane iskrama prošlosti, kratkim flashbackovima koji svjedoče Elisabethinom djetinjstvu i Danielovoj kasnoj adolescenciji; susreću nas sa Pauline Boty, najpoznatijom prešućenom umjetnicom britanskog pop-arta šezdesetih godina prošloga stoljeća; manekenkom Christine Keeler, čije su ljubavne veze s jednim britanskim ministrom i ruskim diplomatom dovele do pada konzervativne vlade u vrijeme Hladnoga rata (tzv. Afera Profumo), ali i sa (vjerojatno) Danielovom sestrom Hannah Gluck koja se u Nici 1943. suočava sa nacistima.

“Bijaše to najgore vrijeme, bijaše to najgore vrijeme. Ponovo. Tako stoji stvar sa stvarima. Raspadaju se, uvijek su se raspadale, uvijek će se raspadati, to im je u prirodi.”

(“Jesen”, Ali Smith)

Post – brexitovski izmijenjen društveni krajobraz i već postojeće podijeljenosti koje su njegovom realizacijom ugledale svjetlo dana, diskretno se, a opet primjetno provlače svakim retkom ovog iznimnog djela. I na samom kraju, jedino što doista (pre)živi jesu priče o ljudskim životima, način na koji prolazimo kroz povijest koju nazivamo sadašnjošću te naša sposobnost da prigrlimo trenutke koji prolaze i opet se rađaju, baš poput godišnjih doba samih.

Recenzija: “Jesen”, Ali Smith
U tuđini

Pijem kavu u nepoznatom gradu, među nepoznatim ljudima. Ove ulice nisu moje, ne dišu mojim uspomenama. Netko se drugi prvi put poljubio na onoj klupi u parku, urezao svoja imena na izbrazdanu koru staroga kestena; netko drugi gledao suton iznad rijeke.

Nepoznat mi je i jezik. Ne u smislu da se ne znam sporazumjeti ili da slabašno natucam neke fraze, već mi je stran, jer nedostaje mu onih posebnih riječi, onih rođenih sa mnom i u meni, koje bi opisale tu čudnu prazninu, taj tinjajući strah, koji su se skrili u kutu moga srca.

Netko mi je rekao kako je hrabrost napustiti sve što si gradio i otići daleko, tamo gdje nisi bio niti mislima, a kamoli kročio tijelom.

Pribojavam se da nije hrabrost u pitanju. Ponekad mislim da je veća hrabrost ostati i uhvatiti se u koštac sa svime što ti tvoj grad, tvoj svijet ne pruža, a trebao bi. Biti David tom Golijatu i boriti se do kraja.

No, onda, negdje iza potiljka progovara ludi putnik, onaj koji nikada ne želi žaliti zbog propuštenih prilika, neizgovorenih riječi i neokrenutih stranica. On ti pakira kofere, oprašta se sa poznatim, sprema uspomene u džepove tvog kaputa i u kut tvojih usana. Da ti nenadano, kad tuđina stegne svoje prste oko srca, razvuče usne u osmijeh. Možda skrije kakvu suzu u kutu oka. Utješi te kad zidovi tog podstanarskog stana odjednom postanu preuski, a čežnja pregolema.

Najgore su večeri. Zapravo, onaj čudni, magični trenutak kada više nije dan, ali istodobno, noć još nije razlila svoju tintu po kutovima sobe. Onaj sjenoviti dio u kojem na vagi, oči u oči, stoje svjetlost i tama, tiho odlučujući tko će biti jači ovog puta. Ali sjene su sve duže i ja žmirkam u tom polumraku i važem. Beskrajno preispitujem svoje odluke, ali me u san uvijek odvedu pitanja i sumnje. Hrabrost ili ludost? Borba ili bijeg?

Možda sve pomalo. Jer, kako izgraditi novo ako se grčevito držimo starog?Klimavog, koje prijeti da se sruči kao kula od karata. Nekada je potrebno uzdrmati temelje, pretpostavljam. Izvući na površinu sve što ih ugrožava svih ovih godina. Staviti na hrpu tu prašnjavu gomilu i pokušati. Radi sebe ili sebi usprkos.

I početi ispočetka, na novom mjestu.                             

Kažu da novo stablo nikada ne treba saditi na mjestu staroga. Zemlja je već iscrpljena i ono, koliko god pokušavali, neće rasti onako kako bi trebalo. Neće širiti krošnje, zakržljat će, neće vidjeti nebo i sunce, nego tek koji tračak plavetnila ili sunčevu sjenu pod svojim nogama. Oko njega će sve rasti, bujati, a ono će uvijek ostajati isto.

Možda i jest tako, tko zna. Možda trebam pustiti korijenje daleko od svojih vrtova i pokušati ponovno rasti. Biti ja. Ista, a opet posve drugačija.

Možda je u tome svo ludilo hrabrosti.

No, ima nešto što volim u toj nepoznatosti. Volim promatrati svijet, ljude. Strane, a opet tako slične u svojim tugama, dvojbama, smijehu. Stranci jedni drugima, dijelimo fragmente ovog života. Plačemo istim suzama, iste praznine srca čekaju biti popunjene. Tražimo mjesto da pustimo to korijenje, dosegnemo nebo.

A nebo je uvijek isto, gdje god otišli. Beskrajno, sunčano, tmurno, daleko.

Mi smo ti koji činimo razliku, jer srce je tamo gdje uistinu želimo biti, gdje će jedan komad neba biti samo naš.

Tada uvijek imamo dom kojemu se vraćamo.

Između naših se daljina
Pružio
Most.
Maglovit, dalek
Ali ipak
Tu.

U tvom životu
Ostajem
Tek gost.
Ali ljubav ostavljam
Zauvijek

I tako zatvaram
Krug.

U kutu oka
Što prečesto
Zasuzi
Skrila se
Vrata.

Tek
Uzak prolaz
Mračan
K’o bezdan.

Čekajuć’ sreću da
U krilo mi
Padne
Prolazim kraj
Njih.

Slijepa za spoznaju
Da život je
Samo
Jedan.

Ti si odraz
Svojih djela
Svojih čežnji
Svojih sánja.

I sam si
U svemu.

Dok se rađaš
Dok voliš
Dok žališ.
Sve drugo su
Prazna
Obećanja.

Živi zato.

U oku svijeta
Jedno mjesto je
Uvijek tvoje.

Drži ga čvrsto.
Čovjek postoji
Dok zna
Tko je.