Naziv djela: “Martin Mystere: Vatra koja ubija + Vrijeme nula”

Naziv izvornika: “Martin Mystere: Il Signore delle Tempeste (Il fuoco che uccide) + Tempo zero”

Scenarij: Alfredo Castelli

Crtež: Giovanni Freghieri

Naslovnice: Giancarlo Alessnadrini

Prijevod: Goran Marinić

Godina izdanja: 2009.

Nakladnik: Libellus d.o.o.

Mister Jinx vrlo je šarmantan momak.
No, posve sigurno ne zbog svog sugestivno dijaboličnog izgleda (“kozja” bradica, guste obrve ispod kojih vreba grabežljiv i pronicljiv pogled). Iako, da ste mu baš vi potencijalni klijent, nesumnjivo biste se, i protiv svoje volje, našli iznimno zadivljenim njegovim paljenjem cigare bez upaljača – tek pucketanjem prstima iz kojih sijevaju narančasti plamičci. Ništa nadnaravno ipak, riječ je o mađioničarskom triku, iluziji stvorenoj posipanjem prstiju zapaljivom tvari, s ciljem pridobivanja pozornosti za ono što tek slijedi.

Naime, Mister Jinx fascinantan je iz posve drugih razloga. Vrlo bi vam slatkorječivo iznio svoju ponudu, jednu od onih koja se nikako ne odbija jer nudi ono čega svakome u jednom trenutku ponestane – vrijeme. Začudit će vas svojom sposobnošću pogađanja vaših slabih točaka i želja, no i tu nema posebne čarolije. Dobro vas poznaje jer vas je dobro proučio. A kada, zaintrigirani ponudom, sutradan odgovorite potvrdno na njegov poziv, nećete znati kako više nema odustajanja. Uglađeni maniri i vrhunska uslužnost pratit će vas tijekom putovanja ka nepoznatom odredištu dolaskom na koje ćete saznati i vidjeti najnevjerojatnije stvari, a višeznamenkasta cijena usluge činit će se pravom sitnicom, jer kupuje ono čime se dotad činilo nemogućim trgovati. No, Mister Jinx je ionako svjestan kako novac nije problem. Ako vas je kontaktirao, to znači kako već zna da će brojne nule na vašem računu pokriti sav trošak tvrtke “Vrijeme nula”.

Gospodin Jinx zapravo je neka vrsta modernog i tehnološkog “Mefista”, sposobnog ispuniti i naizgled nemoguće ljudske želje, ali je, za razliku od svog zloglasnog pandana, mnogo više zainteresiran za materijalna dobra nego za duše onih koji mu se obraćaju (“…Imam za vas vrlo zanimljiv prijedlog… uzmimo da za deset… Ne, da za petnaest tisuća dolara imam način kako ćete nadoknaditi izgubljeno vrijeme…”).

Ovaj je duži uvod s razlogom iz prvog plana “izgurao” Martina Mystèrea, našeg osebujnog, oštroumnog i krajnje neorganiziranog detektiva nemogućeg, pustolova, pisca i kroničnog borca s vremenom. Naime, upravo u epizodi “Vrijeme nula” po prvi put susrećemo gospodina Jinxa, vještog prevaranta i jednog od najsjajnijih protivnika Martina Mystèrea stvorenih u mašti Alfreda Castellija, a Mystère, gotovo stalno frustriran vlastitom nesposobnošću učinkovitog raspolaganja vremenom i, slijedom toga, kontinuiranog kašnjenja u svojoj spisateljskoj karijeri (aspekt koji je u “Vremenu nula” predstavljen po prvi put, op.a.)., savršen je kandidat gospodinu Jinxu.

“…Kašnjenje dovodi do kašnjenja. Upao sam u nešto što se zove vrtlog na koji sam se, zapravo, naviknuo i iz kojeg se ne uspijevam izvući… Znaš li što bi mi trebalo? Mjesec dana. Samo jedan mjesec i siguran sam da bih uspio srediti sve i to jednom zauvijek.”

(“Martin Mystère: Vatra koja ubija + Vrijeme nula”)

Stara poslovica kaže: “Pazi što želiš jer bi ti se moglo ostvariti”, pa kada u New Yorku za kratko vrijeme bude zabilježeno više slučajeva tzv. “samospaljivanja” u kojima su, naizgled bez ikakvog razloga, žrtve potpuno izgorjele za svega nekoliko sekundi, dok su predmeti u njihovoj okolini ostajali netaknuti, Martin Mystère će brže nego što je mislio doći u priliku uštedjeti toliko željenih mjesec dana. Naime, najmanje dvije su žrtve prije smrti surađivale s tajanstvenim Mister Jinxom, koji jednog dana dolazi u posjet Martinu Mystèreu kako bi mu ponudio “mjesec dana više života” koji će se “odvijati izvan naše dimenzije tako da za druge prođe samo jedan dan”. Njegova je usluga opisana na početku ovog teksta, a “Vrijeme nula” naziv unosnog biznisa i futurističke ustanove u kojoj njegovi klijenti, zahvaljujući čudotvornom serumu koji ubrzava biološke ritmove, stječu mogućnost potrošiti čitav mjesec u samo jednom danu.

Martin Mystère je, naravno, savršen mamac inspektora Travisa, pa kada u “Vremenu nula” gotovo nulira i svoje postojanje, stvari se raspliću brzo i nepredvidivo. Inače, dijelovi u kojima gospodin Jinx Mystèreu objašnjava ekskluzivnost svojih usluga te način na koji je kroz uporabu znanosti i tehnološka dostignuća ostvario jednu od najvećih ljudskih želja, ostali su jednim od njegovih najzanimljivijih pojavljivanja u epizodama “Martina Mystèrea”. Tomu je uveliko doprinijela i činjenica kako su Jinx i Mystère jedan u drugome našli ravnopravnog i zanimljivog sugovornika (Jinx pohvalno zaključuje kako je “katkad morao potrošiti sate kako bi neki njegovi drugi klijenti shvatili taj koncept”, a i Mystère nevoljko zaključuje kako u razgovoru s Jinxom na trenutak čak i zaboravlja na situaciju u kojoj se nalazi).

Kako bilo, “Vrijeme nula” u svakom je pogledu zanimljiva, čak pomalo revolucionarna epizoda Martina Mystèrea koja godinom svog prvog pojavljivanja 1986. ulazi u jedne od onih u kojima se autor poigravao izumima koji su golicali maštu znanstvenika u vrijeme kada utjecaj tehnologije na svakodnevni život nije bio niti približno snažan kao što je danas, a glomazna su i zastarjela računala još uvijek predstavljala tajanstveno i složeno “čudo tehnologije”. Maštovitost Jinxovih tehnoloških izuma predstavljala je nešto poticajno i različito, što je, na neki način, postalo i zaštitnim znakom serije o Martinu Mystèreu koja je u svom izvornom značenju zapravo imala sposobnost iznijeti fascinantne hipoteze o našoj budućnosti. Uz jasne i precizne linije crteža Giovannija Freghierija, jednog od povijesnih lica izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore te crtača sa neprikosnovenim iskustvom u misteriji (osim detektiva nemogućeg, Freghieri je crtežom izvrsno oživio i istraživača noćnih mora – Dylana Doga), “Vrijeme nula” posve je sigurno jedna od pamtljivijih i boljih epizoda serijala Martin Mystère.

Naziv djela: “Tajna Šuplje kule”

Ime autora: Milana Vuković Runjić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Vuković & Runjić

Veliki Hans Christian Andersen jednom je rekao: “Bajke leže u meni poput sjemenki; potreban je samo dašak vjetra, zraka sunca ili kap gorčine, pa da se rastvore u cvijet”, a hrvatska spisateljica Milana Vuković Runjić upravo nam je jedan takav cvijet darovala novim nastavkom bajkovite pripovijesti o čarobnjaku Vladimiru i malenoj zelenokosoj vještici Matildi, ovoga puta nazvanim “Tajna Šuplje kule”.

Naime, u staroj platani u vrtu djevojčice Antonije i njezine majke još uvijek žive Matilda i njezini roditelji – Zeleni čarobnjak Vladimir i njegova supruga, dobra čarobnica Vesna, no granici između svijeta običnih, normalnih ljudi i svijeta vještica i čarobnjaka iznova prijete neke mračne sile. Kako to već bajke čine, i “Tajna Šuplje kule” u svom srcu (osim uzbudljivih susreta sa ne tako lošim Crnim čarobnjakom Morom i okršaja sa nesumnjivo zlom čarobnicom Moranom) skriva čaroliju prijateljstva i ljubavi kao nezamjenjivih sila na strani dobra, sila koje se kod Milane Vuković Runjić ne nameću kao brzo i predvidljivo rješenje već na samom početku. Naprotiv, autorica nas vodi kroz pripovijest dječjom nevinošću, no i mudrošću odraslih te se kroz bajku provlači neizvjesnost u poimanju dobra i zla. Tako, primjerice, Crni čarobnjak Mor, iako u početku ne ulijeva povjerenje, pokazuje srce čija je boja daleko od crne, dok vještica Morana svojom zlom ćudi u potpunosti opravdava značenje svojega imena. Vuković Runjić svjesna je kako borba dobra i zla zahtijeva i preispitivanje samoga sebe, vlastitih strahova i slabosti te to, baš kao i u “Vladimiru i Matildi”, prvom nastavku ove pripovijesti, čarobno upliće i u “Tajnu Šuplje kule”.

Posebna vrijednost ove bajke velikim se dijelom krije i u činjenici kako je, zajedno sa svojim prethodnikom, nastala iz priča za laku noć koje je autorica pripovijedala svojoj kćeri Antoniji te je na posve originalan, ali čitateljima blizak način stvorila priču u koju je neposredno uključila i dio sebe, svoje obitelji, svojih snova i interesa. Mašta, gotovo uvijek najživlja upravo u tim malenim, tajnim trenutcima prije spavanja, čvrsto se ispreplela sa motivima staroslavenske mitologije (Morana, staroslavenska božica smrti i zime, op.a.), ali i autoričinom ljubavlju prema stablima (Matilda s roditeljima živi u stablu stare platane) stvorivši divan, čarobni most na sredini kojeg će svaki od malih (ali i malo većih čitatelja) sklopiti trajno prijateljstvo sa dvije djevojčice – zelenokosom Matildom i znatiželjnom Antonijom te poželjeti zauvijek ostati s njima u tom snovitom svijetu. I što tad?, upitat ćete se. Odgovor je jednostavan. “Ništa, slegne ramenima Antonijina mama. Osim što je naš svijet malo popucao po rubovima i pojavila se magija.” Dopustite magiji da uđe kroz rubove. U svakom od nas jedna kula ima svoju tajnu koja krije prečac do djetinjstva.

Naslov djela: “Irmina”

Ime autora: Barbara Yelin

Naslov izvornika: “Irmina”

S njemačkog prevela: Tatjana Jambrišak

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

Nadahnut autoričinim otkrićem pisama i dnevnika vlastite bake nastalih tijekom turbulentnih vremena Drugog svjetskog rata, grafički roman “Irmina” njemačke ilustratorice Barbare Yelin čitatelja vodi na dirljivo i toplo, no iznimno osvješćujuće i znakovito putovanje kroz vrijeme čije je nezaboravljanje imperativ za svakoga od nas.

Irmina von Behdinger mlada je Njemica koja 1934., u vrijeme kada se na obzorju polako naslućuju zlokobne promjene na svjetskoj političkoj pozornici, iz rodnog Stuttgarta kreće put Londona u potrazi za boljom, sigurnijom budućnošću i financijskom neovisnošću tada toliko nedostižnoj jednoj ženi.

Pokušavajući premostiti socijalne i kulturološke razlike koje ju zatječu unutar londonskih društvenih krugova, Irmina ustrajno polaže temelje svog engleskog sna – pohađa daktilografsku školu istodobno gradeći krhku mrežu poznanstava u koju uskoro ulazi Howard Green, tamnoputi oxfordski student rodom sa Barbadosa. Ovaj šarmantni, učtivi mladi čovjek svjestan je ograničenja i opasnosti koju sa sobom nosi različita boja kože te ga upravo to neuklapanje u društvo u kojem živi spaja sa Irminom koju opet od Njemačke do Londona u stopu slijedi sjena nacizma.

Irmina Englesku upoznaje preko Howarda, a prisno prijateljstvo sa slutnjom romantičnih osjećaja nerijetko dotiče gorčina prikrivenih, no gotovo svakodnevnih rasističkih ispada s kojima se Howard suočava na fakultetu, ali i u odnosu sa kolegama studentima. Razapeta između vlastitog, unutarnjeg osjećaja otpora i neprestanog propitkivanja opravdanosti i pravičnosti režima vlastite zemlje, Irmina, živeći svoj londonski život, dvoji između “naklonosti” prema dvojici muškaraca – Howardu, simbolu otpora i neovisnosti kakvu i sama priželjkuje te Hitleru – simbolu odanosti vlastitoj državi i korijenima.

Nakon nekog se vremena Irmina stjecajem okolnosti vraća u Njemačku, no unatoč želji za povratkom Howardu i Engleskoj, krakovi hobotnice nacističkog režima sve su duži i snažniji te se nad Irminin život postupno nadvija sjena ideologije čiji je jamac blagostanja potpuno istrebljenje jednog naroda. Ipak, Irmina je borac. Borac koji, posebice nakon udaje za mladog, ambicioznog pristašu Hitlerovog režima Gregora Meinricha, napola prihvaća idealizam nacističkog nacionalizma kao zalog obećanja bolje budućnosti, pa i pod cijenu zatvaranja očiju pred sve užasnijim vremenima uništenja i genocida. Svojevrsno opravdanje i utjehu za vlastitu prosječnost i neostvarenost Irmina pronalazi i u antisemitizmu, što je posebno vidljivo iz dijaloga koji vodi sa sinom Friederom u kojemu ona na dječakovo pitanje što su Židovi, odgovara: “Židovi su naša nesreća!”

Rat, ljudska zaslijepljenost mržnjom i strahom te Irminina svijest o njezinom nezavidnom položaju u svijetu u kojem živi tvore spiralu kojom će se Irmina kretati sve do godina kada će rat postati živo sjećanje, a duhovi prošlosti ipak pronaći put do nje.

Barbara Yelin stvorila je iznimno djelo. Nekako je uspjela nevjerojatno čvrsto uskladiti ilustracije koje poput prave vizualne poezije prikazuju okruženje u kojem Irmina živi sa snažnim naglašavanjem dramatike pojedinih trenutaka (primjerice, vješta uporaba žarke, upozoravajuće crvene boje u prevladavajuće tamnim tonovima ilustracija).
“Irmina” nije tek pripovijest o jednoj ženi u jednom vremenu. Ovaj grafički roman pripovijeda o svakome od nas, neovisno o razdoblju u kojem živimo. Maleni, a opet nevjerojatno značajni životni trenutci mogu nam, baš kao i Irmini, zauvijek odrediti smjer u kojem ćemo krenuti, kako ćemo funkcionirati u svijetu i koje ćemo to neostvarene snove ostaviti iza sebe.

U Irmininom slučaju, žaljenje zbog istih tih neostvarenih snova stavlja pečat na cijeli njezin život neprestano je podsjećajući na put kojim nikada nije krenula i ostavljajući osjećaj krivnje; jedan od onih osjećaja koji posljednji napušta svakoga od nas.

Naslov djela: “Među ženama”

Ime autora: John McGahern

Naslov izvornika: “Amongst Women”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

Kada je te 1990., nakon deset godina spisateljske stanke, irski pisac John McGahern objavio najvažnije djelo svog književnog opusa – roman “Među ženama”, posve sigurno nije mogao naslutiti kako će isti postati onom vrstom knjige koja se svojom promišljenom, nenametljivom naracijom postupno uvlači pod kožu čitatelja već od prve rečenice.
“Kad je oslabio, Moran se počeo bojati svojih kćeri.”
Riječ je o rečenici koja je sve samo ne obična, ona je zametak McGahernovog divnog, subverzivnog spisateljskog spiritus movensa, briljantne ideje koja se razvija svakom novom stranicom da bi u svom konačnom obličju otkrila kako nam “Među ženama” ne pripovijeda o Irskoj u terminologiji nacije, pa čak niti zajednice, već kao o mjestu u kojem žive obitelji koje grade svoj svijet strogo odijeljen od društva koje ih okružuje, kao mjestu u kojem žive ogorčeni pojedinci, kao mjestu u kojem su obiteljske i partnerske veze zamršene, bremenite prošlošću i težinom ljudske naravi.
John McGahern uvodi nas u dom Michaela Morana, veterana Irske republikanske armije, udovca i oca tri kćeri i dva sina, dom u kojem prisila i robovanje ritualima udara ritam života, zorno i dramatično prikazujući što sve ljubav i zajedništvo mogu učiniti jednoj obitelji. Postavlja pitanje što se događa kada niti jedan njezin član, posebno kćeri, ne posjeduje sposobnost bivanja kao samostalna jedinka, već snagu crpi iz tog složenog mehanizma očevih prijekora, nasilnih tišina i varljivog veselja, pazeći da “njihova prisutnost nikada ne osporava njegovu”. McGahern nevjerojatnu moć pridaje detaljima, sitnicama u kojima i mi sami osjećamo neodoljiv poriv pognuti glavu jer je Michael Moran ušao u prostoriju, kleknuti na beton i pomicati usne u obiteljskoj molitvi krunice, napeti svaki mišić u iščekivanju odobravanja ili udarca.

“…sve što su činile ta je svijest zaogrtala opasnošću da će nešto ispustiti iz ruku i razbiti, i time u svoju malu mrežu privući težinu njegova neodobravanja. Svi njihovi pokreti temeljili su se više na navici, nagonu i strahu nego na ikakvoj stvarnoj prijetnji, ali bili su stvarno fizičko stanje. Posuđe bi prale i pospremale na isti način i da ih on nije gledao.”

(“Među ženama”, John McGahern)

Upitat ćemo se nebrojeno puta kakva to tamna materija pokreće Michaela Morana, ima li njegova ogorčenost uporište u stvarnosti ili je svoje sidrište pronašla negdje duboko u izgubljenom svijetu vojničke stege i predanosti vjeri, svijetu u kojem Moran prebiva toliko dugo da se prirodnije osjeća prosipajući otrov potisnutog bijesa, nego održavajući prisnost sa vlastitom obitelji.

“Bavio se samo sobom i proširenim ja koje sačinjava obitelj nastala brakom ili slučajem: nikad nije uspio izaći iz ljušture svog bića.”

(“Među ženama”, John McGahern)

Obitelj je, dakle, kako to McGahern vješto pripisuje Moranu, tek “šira inačica njega samog – njegova obitelj”, a sve ono što okružuje zidove između kojih se svojevoljno zatvorio, strah je kako će svaki član obitelji malo-pomalo izmaknuti njegovu dohvatu, strah od samoće u kojoj tako gorljivo odlučuje o(p)stajati. Neumitno starenje za sobom ostavlja “mladost i slavu” koju je nekoć imao, a kako njegova priroda “ne želi prihvatiti manje važan položaj”, nagon za samoćom, ali i strah od nje, postaju jedinom konstantom njegova života. I u konačnici, kad godine udovištva zamijeni brakom s Rose Brady, čini to samo kako bi tom strahu uskratio osjećaj samoće kojim se hrani, svakodnevno obogaljujući Roseinu predanost i ljubav jedinim što je sposoban pružiti – ogorčenošću.

“Nagonski je uvijek postupala unutar uobičajenih društvenih okvira: obitelji, veza, položaja, običaja, utvrđenih obrazaca koji se mogu koristiti kao oružje kad ih čovjek svlada… S Moranom te vještine nije mogla upotrijebiti.”

(“Među ženama”, John McGahern)

John McGahern svojim je romanom vjerno portretirao suživot odanosti “beskompromisno obećane jednoj kući i jednom muškarcu” i svu mučnost spoznaje kako si junak Irskog rata za nezavisnost svojom borbom od nove irske države nije priskrbio ništa više od poražavajuće činjenice kako je njegova jedina pobjeda i jedino čime je ikada vladao bila njegova obitelj. Jezgra koja je svakom svom članu pružala osjećaj pripadanja i u kojoj “nikome nije smjelo biti dopušteno da jednostavno ode.”

Michael Moran sa životom je imao vlastiti dogovor – “ma koliko se kolo sreće okretalo u njegovu korist, uvijek je nalazio način da bude u stalnoj opoziciji”, pa kada je pomirenje sa istim dočekao ispod jedne tise na crkvenom groblju, njegove su kćeri dio te pomirbe ponijele sa sobom, “kao da je svaka od njih na svoj način postala tata.”

Johnu McGahernu trebalo je deset godina da napiše “Među ženama”, no to je vrijeme tek treptaj naspram svih onih desetljeća u kojima će ovaj roman ostavljati svoj trag.

Naslov djela: “Američka prašina”

Ime autora: Jeanine Cummins

Naslov izvornika: “American Dirt”

S engleskog prevela: Mirjana Čanić Kukilo

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Znanje

“Lydia se naslanja u stolcu i gleda u svog dječaka, koji zuri u opruženo tijelo u boji fuksije što lebdi na zidu nad njegovom glavom. Migrante. Ne može povezati tu riječ s time. Ali to su sad. Ovako se to događa. Nisu prvi koji su otišli – građani napuštaju Acapulco. Koliko je njezinih susjeda pobjeglo prošle godine? Koliko ih je nestalo? Nakon što su svih onih godina gledali kako se to događa negdje drugdje, prepuštajući se sažaljenju iz daljine, vrtjeli glavama dok je rijeka migranata protjecala mimo njih u daljini, s juga na sjever. Acapulco se pridružio toj povorci, shvatila je. Nitko ne može ostati na surovom, krvlju umrljanom mjestu.”

(“Američka prašina”, Jeanine Cummins)

Kada je američka spisateljica Jeanine Cummins, nakon četverogodišnjeg istraživanja, napisala i objavila “Američku prašinu”, priču o majci i sinu koji, nakon što im je u Acapulcu kartel ubio cijelu obitelj, a oni čudom preživjeli, bježe do američke granice najzloglasnijim vlakom na svijetu – La Bestijom, vjerojatno nije mogla niti naslutiti koliko će kontroverzi izazvati njezina knjiga. S jedne strane nazivano “potresnim”, “osvješćujućim” i “nezaboravnim”, ovo je štivo zaradilo i nešto manje pohvalne epitete, poput onih kako je riječ o stereotipno, površno i nerealno ispripovijedanoj priči u kojoj su Meksikanci, odnosno migranti općenito, prikazani previše jednodimenzionalno, a okolnosti u kojima svakodnevno žive ljudi izloženi ubojstvima, progonima i zvjerstvima kartela, predstavljene čitatelju bez dovoljno detaljnog poznavanja same tematike. Kritičari su mahom pisci latinoameričkog podrijetla, a upućeniji u problematiku razlog su negativnih kritika potražili u činjenici kako sama autorica nije “pravog” podrijetla te kako povlasticu pisanja o Meksikancima i paklu migrantske krize čiji su taoci već godinama imaju samo – Meksikanci, odnosno ljudi sa neposrednim iskustvom u materiji o kojoj pišu što, naravno, nema mnogo smisla ako je cilj knjige ukazivanje na zlo koje desetljećima uništava sudbinu čitave jedne nacije. Ne bi li tada to osvješćivanje trebalo biti nužnom potrebom neovisno tko o njemu pisao?

Kako bilo, istina je vjerojatno negdje između, jer iako je “Američka prašina” knjiga koja će čitatelja na mnogim stranicama doista potresti, posebice opisivanjem poprišta ubojstva članova obitelji glavne protagonistice, odnosno prizora ukrcavanja na “La Bestiju” ili Zvijer, kako Meksikanci nazivaju teretne vlakove kojima migranti (po cijenu vlastita života i sakaćenja pri uskakanju na vlak u pokretu) pokušavaju pobjeći od nasilja i siromaštva, u nekim će dijelovima pomalo začuditi dobrohotnost i blagost s kojima se majka, Lydia, i njezin sin Luca susreću kod ljudi od kojih bi to najmanje očekivali, poput zaposlenice banke u Nogalesu koja, ganuta njezinom pričom, Lydiji pribavlja novac za plaćanje coyoteu (vodiču- posredniku na putu ka američkoj granici) ili pak poznanstvo sa desetogodišnjim Betom koji putuje posve sam džepova punih novca.

Unatoč tomu, nepobitna je istina kako je Cummins “Američkom prašinom” podigla upravo onu prašinu koja će javnosti najviše zapeći oči, a to je činjenica kako rasprava oko kulturološke prikladnosti neizbježno vodi ka cenzuri i ušutkavanju, dok se pritom zanemaruje ono najvažnije – podsjećanje na dugo i opasno putovanje kroz Meksiko do toliko željenog el nortea, na migrante izložene stalnom riziku od pljačke, otmice ili ubojstva, katastrofalnu imigracijsku politiku i sveprisutnu korupciju.

Ova je knjiga fikcija, Lydia Quixano Perez i Luca Perez izmišljena su imena, no ne i izmišljeni ljudi. Mnoge Lydije i Luce svakoga dana riskiraju život ne bi li dobili šansu ponovo ga živjeti te nastojeći ne biti dijelom crne statistike prema kojoj jedan od četiri migranta koji putuje kroz Meksiko postaje žrtvom iznude, nasilja ili jednostavno nestaje u pustinji. “Američka prašina” priča je koja nam ne dopušta zaboraviti kako se i danas, u 21. stoljeću i vremenu tehnološke revolucije, sloboda kupuje najvrjednijom valutom na svijetu – vlastitim životom.

“Provuče ruku kroz ogradu i pomiče prste s druge strane. Njezini su prsti na el norteu. Pljune kroz ogradu. Samo kako bi ostavila dio sebe na američkoj prašini.”

(“Američka prašina”, Jeanine Cummins)