Naziv djela: “Nulta suma: izabrane priče”

Ime autora: Rubem Fonseca

Naziv izvornika: Selection of short stories (1963-2018.)

Izabrala i prevela s portugalskog: Tatjana Tarbuk

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“Umjetnost je glad.”

(citat iz priče “Pogled”, Rubem Fonseca)

Na umu imajući činjenicu kako je jedan od najbližih prijatelja Rubema Fonsece, velikana brazilske književnosti za kojeg je književna kritika utvrdila kako piše kao “sumanuto čedo Cortázara i Bukowskog” (iako uporaba snažnih seksualnih i elemenata nasilja u njegovim djelima na koje se pri uspoređivanju najčešće aludiralo, kod Fonsece svoje uporište ima prije svega u, kako je jednom rekao, “činjenici da bi svaki pisac trebao imati hrabrosti reći ono što se većina plaši izgovoriti”), američki pisac Thomas Pinchon, slavni postmodernist i osobenjak kompleksnost čijih djela zadovoljava apetite i najzahtjevnijih čitatelja, tad slobodno možemo reći kako u “Nultoj sumi” , prvoj Fonsecinoj zbirci pripovjedaka prevedenoj na hrvatski jezik, čitatelja očekuje slobodan pad u grotlo na čijem dnu ključa ulica, seks, nasilje, smrt te se “poput goleme gusjenice” izvija mnoštvo ljudi gladnih života, ljubavi, umjetnosti i boli.

Rubem Fonseca u svom je književnom opusu poseban naglasak stavljao upravo na kratke priče, pa je njegov ulazak u književnu orbitu označila zbirka “Zatvorenici” iz 1963. izborom iz koje “Nulta suma” i započinje. Pet priča, svaka s mračnom niti koja nas posve neprimjetno steže sve dok na samom kraju šokirano ne shvatimo kako nam je cirkulacija gotovo prekinuta, a mi se pitamo čemu smo to upravo svjedočili (priče “Henri” ili pak “Službenik”), otvaraju put pripovijetki “Ljudska snaga” iz zbirke “Pseća ogrlica” (1965.), koja još jednom naglašava direktnost i čistoću Fonsecinog jedinstvenog izričaja. Niz dramatičnih priča, punih otvorene erotičnosti, eksplicitnih izraza i nasilnih dijelova u ovoj zbirci seže sve do 2018., dvije godine prije Fonsecine smrti.

Potpuno bi pogrešno bilo način pisanja ovog brazilskog autora svesti na vulgarizme i opscenosti. Svaka je od priča Rubema Fonsece pomno postavljena scenografija koja za svrhu ima nešto mnogo dublje od šokiranog čitatelja. Kao bivši policijski službenik, autor u svoje priče vješto upliće vlastito iskustvo, ono životno koje nikad nije cenzurirano niti uljepšano, u kojem je krv uvijek krv i leš uvijek leš i rasporena utroba uvijek hrpa iznutrica i posvemašnjeg užasa. Jedno od njegovih antologijskih djela, priča “Mandrake” iz zbirke “Ubirač” (1979.), također je uvrštena u ovu zbirku, a odvjetnik-detektiv Mandrake koji se pojavljivao u više Fonsecinih djela izvrstan je primjer inspirativnog utjecaja dijela privatnog života i osobnih preferencija na pisanje Rubema Fonsece.

Ispod krvi, nasilja i erotike Fonseca nerijetko vrti još jedan film – onaj koji hvata kadrove nepodnošljive težine brazilskog postojanja u jednom (turbulentnom) povijesnom razdoblju. Naime, u godinama koje su prethodile brazilskom državnom udaru 1964. , Institut za istraživanja i društvene studije (IPES) čiji je jedan od bliskih suradnika bio Rubem Fonseca, provodio je brojne aktivnosti s ciljem destabilizacije vlade predsjednika Joãoa Goularta utirući time put raspadu demokracije. Te su aktivnosti, između ostalog, uključivale financiranje i nadzor sastavljanja i distribucije niza dokumentarnih filmova koji su, prikazivani diljem zemlje, za svrhu imali poticanje puča koji je uslijedio, promicanje liberalne ideologije i antikomunističke propagande te jačanje struja koje su pod svaku cijenu htjele svrgnuti Goularta s vlasti. Pitanje autorstva scenarija spomenutih dokumentaraca predmet je kontroverze: mnogi ga istraživači, naime, potkrjepljujući tvrdnje dokumentima i svjedočenjima, pripisuju upravo Rubemu Fonseci, dok drugi takvu teoriju odbacuju kao hipotetsku. Fonseca je izjavio kako je bio dijelom postojećeg demokratskog odjela unutar Instituta s kojim je prekinuo sve veze 1964.

U godinama koje su uslijedile, Fonseca je ostao dosljedan svom imidžu samotnjaka – rijetko je davao intervjue i pojavljivao se na popularnim književnim događanjima s opravdanjem kako pisac ne smije biti poznat, jer u protivnom gubi sposobnost diskretnog promatranja i, slijedom toga, pronalaženja “sirovog” materijala za književni rad. A takvog je materijala u njegovoj prozi bilo napretek. Nadahnuće za ozračja u pričama crpio je iz spomenutih političkih trenutaka, vlastitog zanimanja, svijeta koji ga je okruživao. Fonseca je čitateljima život želio prenijeti upravo onakvog kakav doista jest – kao igru nulte sume, “igru u kojoj je zbroj dobitaka i gubitaka igrača uvijek nula.”

“Bio je to vatreni pakt

Protiv ovoga tmurnog rutinskog prostora između

Rođenja i smrti koji se naziva

Životom.”

(ulomak iz priče “Dan u životu potpisnika pakta”, Rubem Fonseca)

Naziv djela: “Shuggie Bain”

Ime autora: Douglas Stuart

Naziv izvornika: “Shuggie Bain”

S engleskog prevela: Petra Purgar

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Fraktura

“Ona se nikad neće otrijezniti, a on je, dok je sjedio na hladnoći s dragom djevojčicom, shvatio da se nikad neće osjećati kao normalan dječak.”

(“Shuggie Bain”, Douglas Stuart)

Hugh “Shuggie” Bain samo je htio biti voljen. Htio je pružiti ljubav i pronaći sigurno utočište u svijetu ogrezlom u alkoholizam i siromaštvo, onom u kojem sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća radnička klasa izumire izvučena iz crnih okana škotskih rudnika. Teško da bismo ga u punom smislu te riječi mogli nazvati junakom istoimenog romana prvijenca škotskog pisca Douglasa Stuarta, jer to možda ne bi bio pravi izraz. Naime, Shuggie se plaši. Strah ga je života u kojem majka između večere za djecu i boce votke bira alkohol; u kojem nema mjesta za dječaka koji radije češlja ružičaste ponije, umjesto da s lokalnim mangupima hvata raspuštene djevojčice na uličnim klupama. Boji se da neće otići u raj, jer ga je nasilni dječak prisilio da mu “dira pišu”, kako to Shuggie naivno i dječje prenosi.

Njegova majka Agnes voljena je roditeljica, no i silan teret Shuggiju, njegovom bratu i sestri. Između snova o vlastitoj kući i listanja Freemanovog kataloga iz kojeg povremeno naručuje sitnice za sebe i djecu, povremene komadiće sreće na kredit, Agnes u alkoholnom ništavilu često zaspi u vlastitoj bljuvotini, a katkad ju najmlađi sin Shuggie po povratku iz škole zatekne s glavom u pećnici. Shuggijev otac Hugh Bain Stariji, “Stari Shug”, taksist i okorjeli ženskaroš, napustio ih je, ostavivši ih u Pitheadu, učmaloj, od Boga zaboravljenoj zabiti, samo kako bi Agnes nanio konačno poniženje i otvorio joj Pandorinu kutiju s mirisom toplog lagera i votke koja se više nikada neće zatvoriti. No Agnes se ponosa drži jednako čvrsto kao i alkohola – uvijek dotjerana, pomno namještene frizure i šminke te s biserno bijelim umjetnim zubima, glasgowska je verzija Elizabeth Taylor, ona čiji se glamour polako istače u limenke extra jakog lagera skrivenog u torbicama, pa ispijanog iz šalica za čaj.
Kći Catherine otišla je u strahu da se dio majčinog alkoholnog beznađa ne zakači za nju i zauvijek veže za tu ženu lakiranih crnih kovrča i crvenih usana koja se prije pedesete oprostila sa životom kakvog je možda mogla imati. Stariji sin Leek šutljiva je Agnesina i Shuggijeva zaštitnička sjena sve dok i njega jednog dana majčina ovisnost zauvijek ne odvede daleko od crnila pitheadske šljake.

“Agnes Bain bila je prerijetka pojava da bi je prepustio nekome drugome tko će je voljeti. Ne bi bilo dovoljno ostaviti je u komadićima koje bi drugi muškarac poslije prikupio i sastavio.”

(“Shuggie Bain”, Douglas Stuart)

Shuggie je posljednji koji je preostao Agnes. Najvoljeniji i najvjerniji. No katkad ljubav jednostavno nije dovoljna.

“Shuggie Bain” prati sudbinu dvaju glavnih likova – Shuggija i Agnes, no pripovijeda priču o životima mnogih sličnih njima. Douglas Stuart u ovom je epskom djelu pisanom punih deset godina s prvotnom namjerom da nikad ne bude objavljeno, detaljno opisao krhkost položaja žena u Škotskoj u jednom vremenu: bilo da su ovisne o muškarcima ili alkoholu, njihova je nemilosrdnost prema bližnjima istodobno i odvratna i posve shvatljiva. Prokletstvo vezanosti za biće koje im nikad neće uzvratiti ljubav u ovu priču upliće ogorčenost, jad i ravnodušnu iskrenost. Nevjerojatno je, stoga, kako prema Agnes istodobno možemo osjećati i ljutnju i suosjećanje. Silno smo bijesni na njezinu sebičnost i slabost, da bi već u idućem trenutku žalili tu ženu koja savršeno dotjerana uzdignute glave korača kroz prašinu Pitheada, jeca obogaljena trijeznom spoznajom života koji joj je namijenjen ili promatra Shuggija kako u dnevnoj sobi pred televizorom plesom pokušava živjeti ono što je samo htjelo izići iz njega.
No srce nam se konačno slama nad sudbinom tog dječaka koji pažljivo skida najlonke onesviještene majke, briše joj suze i skorenu žuč sa usana, razmišljajući o bratu i sestri koji su davno otišli i njoj koju ne uspijeva izbaviti iz ponora. Tanka opna obiteljskih odnosa konačno puca i iz nje se izlijeva gorka, ali jednostavna istina: ljubav nije nužno uvijek velikodušna i ljubazna, a veza roditelja i djeteta katkad je nit koja umjesto ka izlazu, oboje vodi sve dublje u labirint.

Douglas Stuart napisao je priču nadahnutu vlastitim iskustvima – osim bavljenja pitanjem spolnosti i homoseksualnosti (i sam je pripadnik LGBT zajednice), vjerno je prikazao sav mrak ere “thatcherisma” prije koje su mnoge stvarne zajednice imale svrhu poput rudarstva opisanog u knjizi, pa bile uglavnom zaboravljene. Podsjetio je kako sa siromaštvom gotovo uvijek dolazi i izoliranost – većina se radnje i u “Shuggie Bainu” odvija upravo u fiktivnom mjestu Pithead na periferiji Glasgowa gdje nedostatak novca i prometne povezanosti onemogućuje namirenje čak i osnovnih životnih potreba.
Podsjetio je svakoga od nas kako uistinu jest teško boriti se sa životom, no kako je odustajanje od njega uvijek bolnije.

Naziv djela: “Možda da porazgovaraš s nekim – priče s terapije”

Ime autora: Lori Gottlieb

Naziv izvornika: “Maybe You Should Talk to Someone”

S engleskog prevela: Irena Jakelić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Mozaik knjiga d.o.o.

“Katkada pacijenti pretpostavljaju da mi terapeuti imamo odgovore, ali da im ih jednostavno ne želimo dati – da ih zadržavamo za sebe. Ali nismo tu da bismo mučili ljude. Oklijevamo s davanjem odgovora ne samo zato što ih pacijenti zapravo ne žele čuti, nego i zato što ih često pogrešno protumače… I najvažnije, zato što podržavamo njihovu neovisnost.“

(“Možda da porazgovaraš s nekim”, Lori Gottlieb)

Tuga ima mnogo lica, nevjerojatno mnogo. Lica se mogu pojaviti očekivano, iznenadno, ranije nego što smo očekivali, neprimjetno, očito, surovo. Tuga ima majčine oči, dječji osmijeh, očeve bore na čelu; uvijek je bliska i intimna i zato strašna. Katkad joj možemo parirati, osvijestiti je dovoljno da bismo dobili bitku, no ponekad… Ponekad nas nadraste, potisnuta i zanijekana ispuni svaki kutak našeg bića i živi život koji nam je nekad pripadao. Bolest, smrt, rastava, svaki oblik kraja i gubitka s kojim se sudarimo izbacuje nas iz kolosijeka, a razbijeni komadi našeg psihičkog integriteta još dugo leže pored puta, sve dok ih ne budemo spremni pokupiti i sastaviti na način da nalikuju onoj cjelini kakva je postojala prije. Naravno, to je ideal koji nikada ne možemo dostići, no sama namjera da isto pokušamo uči nas prihvaćanju činjenice da ništa nikad ne prebolimo, već samo naučimo živjeti s tom novom, nesavršenom cjelinom.
Slavni hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić davno je zapisao kako “Netko sa svojim bolom ide/K’o sa otkritom ranom: svi neka vide./Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi/I ne da mu prijeći u suze i riječi.” Gubitak je rez, tuga je krvarenje koje se ne može zaustaviti. Nositi se sa žalošću individualno je i na neki način teže od samog gubitka. Riječ je, naime, o mehanizmima toliko osjetljivim i sofisticiranim da je nemoguće isti “recept” primijeniti na sve. Ono što je nekome utjeha, drugom će biti ironija sudbine. Netko će se neprestano sapletati na “zašto baš ja?“, drugi će se pustiti niz struju dok ga ne odnese predaleko od svih obala. Stigma traženja stručne pomoći u našem je društvu preduboka, a organiziranost pružanja iste premanjkava, pa mnoga pitanja ostaju neodgovorena, a struje povuku i najbolje plivače. Razgovor je uistinu važan. Smislen, stručan savjet koji se ne svodi tek na puko suosjećanje i “bit će bolje” uzrečice; onaj koji će otvoriti rane i kopati po njima, samo da bi ih kvalitetno zatvorio i učinio da ožiljak bude što manji i podnošljiviji, nerijetko je neophodan. Biti sam je teško. Osjećati se usamljeno u svojoj boli je nepodnošljivo.

Kad je Lori Gottlieb, američka spisateljica i psihoterapeutkinja, napisala djelo “Možda da porazgovaraš s nekim” nije se usmjerila tek na nužnost psihoterapije i iskustva vlastitog stručnog rada. Povukla je paralelu između dvije naizgled potpuno suprotne pozicije – one pacijenta i one psihoterapeuta. Naime, prepričavajući iskustva i rad s četvoro pacijenata – egocentričnog, samoživog holivudskog producenta Johna čija mizantropija i nadmenost zapravo imaju iznimno bolnu i razornu emocionalnu podlogu; tridesetogodišnje Julie u terminalnoj fazi karcinoma; Charlotte koja u svojim dvadesetim godinama, unatoč uspješnoj karijeri, previše pije i uporno završava s krivim muškarcima te sedamdesetogodišnjakinje Rite koja se, obeshrabrena dosadašnjim životnim iskustvom i obećanjem života koji je pred njom, bori s depresijom i suicidalnim mislima – Gottlieb je ispripovijedala i svoju priču, onu u kojoj se, zbog kraha vlastite veze – partnera koji je iznenada odlučio napustiti nju i njezino dijete, našla u situaciji da i sama potraži stručnu pomoć, otkrivajući pritom da svaki dan naših života u sebi nosi jednostavnu, ali i zastrašujuću poruku koja svrdla jezgru našeg postojanja i utrke s vremenom koji vodimo od dana kad smo se rodili – “Ovaj dan nećete moći vratiti”.

“Čini se da je terapijska soba jedno od rijetkih preostalih mjesta na kojima dvoje ljudi sjedi u istom prostoru pedeset neprekinutih minuta. Usprkos velu profesionalizma, taj tjedni ritual ja-ti često je najljudskiji susret koji uopće dožive.“

(“Možda da porazgovaraš s nekim”, Lori Gottlieb)

Na vrlo zanimljiv način preispitani iskonski porivi svakog čovjeka da se uhvati ukoštac sa životom i smrću te rijetko toliko temeljito analiziran proces psihoterapije glavni su aduti ove knjige. Lori Gottlieb psihoterapiju doživljava i predstavlja kao zrcalnu i višestranu; ona nikako nije jednostran, superioran odnos terapeuta nad osobom koja traži pomoć, već se odvija u paralelnom procesu. “Psihoterapeut će držati zrcalo pacijentima, ali i pacijenti će držati zrcalo psihoterapeutu.” Autorica pronalazi “pukotinu” u univerzalnosti i apsolutnoj primjenjivosti Sartreove izjave “Pakao, to su drugi” utvrđujući kako smo, mnogo češće nego što to mislimo, taj pakao mi, podsjećajući da svatko od nas ima svoje demone i u jednom trenutku sjedi na nečijem kauču i suočava se s njima. Priznaje time i vlastite slabosti kada, nakon brodoloma veze u kojoj se nalazila, i sama u ulozi pacijenta, sjedi na sofi preko puta psihoterapeuta po imenu Wendell i na svom “zrcalnom” putu prema konačnom prihvaćanju prepoznaje slomljeno srce, poricanje, bijeg od odgovornosti i potkopavanje vlastitog integriteta. Prepoznaje i sve one neugodne, nepoželjne kontraučinke koji se mogu javiti u interakciji između psihoterapeuta i njegova pacijenta i, u konačnici, osvješćuje kako je u redu biti u totalnom neredu, kako ne postoji terapija koja će poništiti sve probleme niti spriječiti nove, no pomoći će nam razumjeti same sebe, ukloniti “oštre rubove” i “osloboditi se vlastitih priča o sebi kojima si se ograničavao, kako ne bi ostao uhvaćen u vlastitu zamku; kako bi mogao živjeti svoj život, a ne priču o njemu koju si sam sebi pripovijedao.“

Lori Gottlieb piše iskreno i domišljato, ne bježeći od svojih nedostataka, a otkrivanjem vlastite ranjivosti potvrđuje bezvremenost i univerzalnost jedne od osnovnih ljudskih potreba – davanju smisla i vrijednosti vlastitom životu kroz pomirenje sa samim sobom. Tuga je tek jedna, tamna, boja životnog spektra – hoćemo li ostatak obojati istom nijansom ne ovisi uvijek samo o nama. Katkad se moramo prvo odmaknuti od sebe da bismo nešto bolje vidjeli, baš kao što planina izgleda mnogo jasnije i veličanstvenije kad ju gledamo iz daljine.

“Mi smo zrcala koja odražavaju zrcala koja odražavaju zrcala, pokazujući jedni drugima ono što sami još ne možemo vidjeti.“

(“Možda da porazgovaraš s nekim”, Lori Gottlieb)

Naziv djela: “Ključ od velikih vrata”

Ime autora: Hinko Gottlieb

Ilustracije u knjizi: Sam Fischer

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Bodoni, Zagreb

“Prepustite čovjeka sebi, i on će naći svoj put.“

(“Ključ od velikih vrata”, Hinko Gottlieb)

Kad bi se bilo moguće od nedaća ovoga svijeta spasiti maštom, fantazijom, umom toliko široko otvorenim da u njega, u najmanju ruku, stane dobar dio kozmičke beskonačnosti, bismo li uvijek iznova smišljali nove priče, dovinuli se drukčijim, raznovrsnijim idejama, svaki put sve najvjerojatnijim, a opet nekako posve logičnim u trenutku u kojem su stvorene? Nesumnjivo bismo upravo to učinili. Baš poput Hinka Gottlieba, pisca, odvjetnika i židovskog aktivista (Đurđevac, 1886. – Holon, Izrael, 1948.) koji je, sapet u stvarno i metaforičko uzništvo života (u prvom mu je ljudsko dostojanstvo nagrizalo zlo nacizma i antisemitizma, u drugom mu je duh potpuno proždrla smrt obojice sinova), čak dvaput ispisao stranice romana “Ključ od velikih vrata” (naime, prvi je rukopis, zajedno s drugim tiskarskim materijalom skriven u pećini podno Plješivice uništen tijekom njemačke ofenzive), kratko i upečatljivo svjedočanstvo posvećeno mrtvim sinovima, oruđe u kojem se humorom i vizionarstvom borio protiv velike osobne tragedije, ali i stradanja čitavog čovječanstva, okrutno nagaženog mržnjom i zabludjelošću raznih vođa, reformatora i križara. Nije Gottlieb podlegao nekakvom “Weltschmerzu“, nije zdvajao nad vlastitom sudbinom, iako mu je ista nedvojbeno duboko zarila oštricu u utrobu. Ne. Umjesto toga, stvorio je vrckavi lik Dova Tarnopolskog, po svemu neobičnog i zagonetnog poljskog Židova, istraživača i poznavatelja Einsteinove teorije relativnosti, koji je jedne ratne godine u ćeliji broj 84 bečkog policijskog zatvora puna tri dana pravio društvo solunskom nadrabinu, poznatom bečkom branitelju, doktoru Straussu, i pripovjedaču ove neobične priče, Gottliebu, inače “čovjeku trijeznom, s vrlo malo fantazije nadarenom i nešto filistarskih pogleda na svijet“, te sa sobom nonšalantno, kao da nosi kakvu torbu ili šešir, donio pravi pravcati stroj za kondenzaciju prostora – Gottliebov fantastični, zvjezdani obol tami rata i stradanja, čudnovatu mašinu kojom Tarnopolski svojim zatvorskim drugovima i supatnicima materijalizira čokoladnu tortu, liker, živog pijetla, ali i kuću u malom poljskom selu, dvadesetak kilometara od Varšave. Tim im “čarolijama” uzničke dane čini podnošljivijima i vraća nadu u doba kada se nada vagonima odvozila u koncentracijske logore.

“Ali – čovjek je samo jednom polovicom svojom postolar, matematičar, rabin ili knjigovođa. Drugom polovicom ostaje doživotni fantast. I ma koliko se mi i trudili da tu drugu svoju stranu prikrijemo pred svijetom i sobom, ona je ipak za nas konstitutivna, kao što su to i naša pluća i naša kičma. Pa kad ne bi čovjek ponekad sproveo svoje ferije u oblacima, na Mjesecu ili na Marsu, ugušila bi mu se sva životna volja u postolarskom ljepilu, u svakodnevnim izračunima, u logaritmičkim tablicama i drugim korisnim stvarima. I tako se neukrotivi fantast u tebi uvijek iznova vraća na svoju igračku…”

(“Ključ od velikih vrata”, Hinko Gottlieb)

Posve neobičnim pristupom temi – Holokaustu, stradanju i progonima – koja u romanima čija je okosnica bez iznimke uvijek posije tamu i teška sjećanja, Hinko Gottlieb svakom je čovjeku koji je u tim zlim vremenima pokušavao sačuvati glavu na ramenima i zdrav razum u glavi, ponudio “izlaz” iz tamnice svakodnevice. Učinio je to humorom i maštom, koketirajući sa zakonima fizike i zakonima ljudske duše, od kojih i jedno i drugo na svoj način iskrivljuju granice unutar kojih se kreću. Dov Tarnopolski svojim zatvorskim cimerima pokazuje svijet koji naizgled funkcionira onkraj mogućeg, no opet se ne čini ništa manje vjerojatnim od teških vremena koja su zatekla malog čovjeka.

“Međutim – što je stvarnost? Ne znam. Ja primam o njoj svaki dan, svaki sat i svake sekunde opširne izvještaje od petorice mojih izvjestilaca, mojih ćutila. Ali moji su izvjestioci ponešto površni i lakovjerni, a ja nemam dovoljne kontrole nad njima. Ja, dakle, o stvarnosti iz prve ruke ne znam ništa. Kako onda mogu govoriti o stvarnosti današnjih svojih doživljaja?”

(“Ključ od velikih vrata”, Hinko Gottlieb)

Dov Tarnopolski u rukama drži ključ. Ključ neograničene moći, gotovo nedostižne slobode, beskonačnih mogućnosti zahvaljujući kojima glavni zatvorski tamničar Weichselbraun može biti zarobljen u šampanjskoj čaši utjelovljujući tako svakog živog čovjeka koji se grči zahvaćen pandžama nepojmljivog mu udesa; u čaši u kojoj je obuhvaćen i skoncentriran sav strah i užas, očaj i bezizlaznost žive ljudske duše; zahvaljujući kojima četvorica zatvorenika mogu ispijati liker i svirati klavir izvučene iz Tarnopolskijevog džepa ili pak napustiti tamnicu lakše od kakvog kukca na zidu. No, on pojedince ne može puštati na mala vrata. Ključ njegove utopije, njegove Cibole, El Dorada, Obećane zemlje, ključ je od velikih vrata. Onaj ključ koji otvara čovjeku vrata ka samome sebi dopuštajući mu da sam pronađe svoj put, jer “planski usrećivati čovjeka nije moguće. Životna sreća nije glavni zgoditak u lutriji, plaćen propalim ulošcima prikraćenih igrača. Život je sam po sebi sreća, ako ga ne živimo protiv njegova smisla.”
“Ključ od velikih vrata” knjiga je koja je u doba kad je napisana, 1945., odnosno izdana (1947.) bila daleko ispred svog vremena, a iako joj je kritika bila naklonjena, nikad nije postigla uspjeh kakav zaslužuje. Nesvakidašnja, zabavna i silno dirljiva u isto vrijeme, upoznala nas je s Dovom Tarnopolskim koji je više od pola stoljeća čekao da još jednom pokrene svoj čudesni kondenzator i odvede nas u neku novu stvarnost, onu u kojoj je moguće otključati vrata u bolji svijet i dokazati “da nije priroda i životne prilike na Zemlji koje čovjeku uskraćuju životnu sreću, jer su ga baš te i baš takove prilike formirale. Nesretan postaje čovjek kad je prisiljen živjeti nezemaljskim životom. Kad ga lažni sveci i proroci, samozvani vođe i kratkovidni reformatori skreću i svraćaju s teške, doduše, i neudobne, s krivudave i neutrte životne staze, obećavajući mu širok, ravan asfaltirani drum novog i boljeg poretka – u budućnosti. Ali život je sadašnjost.” A do nje su vrata samo jedna.

Naziv djela: “Mačka iznutra”

Ime autora: William S. Burroughs

Naziv izvornika: “The Cat Inside”

S engleskog preveo i priredio: Vojo Šindolić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Bodoni

“Moja povezanost s mojim mačkama spasila me je od pogubne, sveprožimajuće besmislenosti i neukosti. Kad poljska mačka pronađe u čovjeku zaštitnika koji će je prihvatiti i od nje učiniti kućnu mačku, ona to pokušava ostvariti na jedan jedini način za koji zna: predući i umiljavajući se i mazeći se da bi privukla njegovu pažnju. Uviđam da je to iznimno dirljivo i pitam se kako sam ikada mogao pomisliti da je to gnjavaža i gubljenje vremena. Sve se veze temelje na razmjeni, i svaka usluga ima svoju cijenu.”

(“Mačka iznutra”, William S. Burroughs)

Kad je u pitanju William S. Burroughs, jedan od glavnih predstavnika tzv. beat generacije (uz Jacka Kerouaca ili pak Allena Ginsberga) koje se ljudi nekako najviše vole prisjećati kao utočišta darovitih osobenjaka koji u ritmu jazza i u oblacima hašiša i alkoholnih isparavanja istražuju istočnjačku filozofiju i vlastitu seksualnost, te autor kultne opijatske snomorice nazvane “Goli ručak”, autobiografska knjiga o ljubavi prema mačkama čini se posve bezazlenom. Poput dnevničkih zapisa kakvog starčića koji je sa svijetom tek poželio podijeliti razloge velike ljubavi prema svojim četveronožnim ljubimcima – mačku Ruskom, Fletchu, Wimpyju.
No ako se uzme u obzir da je “starčić” divlji William “Bill” Burroughs, junkie, književni ekscentrik i nenamjerni ubojica vlastite žene (naime, suprugu Joan Vollmer nehotice je u pijanom stanju 1951. ustrijelio u glavu – i to glumeći čuvenog strijelca Williama Tella i pokušavajući pogoditi jabuku koja joj se nalazila na glavi (!)), slobodno se može utvrditi kako je takva reputacija teško uskladiva s harmonijom i toplinom suživota s umiljatim macama.
Ali. Svaki pas, ili u ovom slučaju, mačka, ima svoj dan i pravo na korjenitu promjenu, pa tako i Burroughs. Njemu se “mačji klik” dogodio početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća selidbom u seljačku kuću, poznatiju pod imenom Kamena kuća, udaljenu desetak kilometara od grada Lawrencea u Kansasu, u kojoj je udomio mnoštvo mačaka lutalica: nestašnog albina Eda, stalno skotnu Calico Jane, voljenog Ruskog, vragolastog Fletcha… Svaka je od njih jedan miljokaz Burroughsove osobne promjene; priznajući da ga je povezanost s mačkama spasila od pogubne, sveprožimajuće besmislenosti, divlji Bill na stranicama svog autobiografskog romana uspijeva biti dopadljiviji i čovječniji nego ikad prije toga. Naizgled banalno promišljanje o mačjim navikama i njihovom utjecaju na ljudski karakter i život iznutra krije ogoljenu, snažnu viziju.

“Ova knjiga o mačkama svojevrsna je alegorija u kojoj pisac promatra svoj protekli život prerušen u mačji lik.”

(“Mačka iznutra”, William S. Burroughs)

Burroughsova naklonost nadilazi puki odnos između gospodara i njegova ljubimca, a mačka nije tek mačka. Ona je snažna paralela između mačjeg i ljudskog mikokozmosa, onog u kojem i mačka i čovjek progovaraju različitim jezicima, ali s istom namjerom. “Ako zatvorim vrata spavaće sobe, počne mijaukati i grebe po vratima. Ali, ne zbog gladi. Jednostavno želi biti pokraj mene ili nekoga tko ga voli.” Ljubav je univerzalna svemu živućem, no mačka je ne kupuje tako jeftino. Za razliku od psa (ili čovjeka?), ne nudi svoje usluge. Ona nudi samu sebe, u Burroughsovoj knjizi predstavljajući nešto više od kućne životinje. Naše okruženje, naime, uviđa i Burroughs, ne određuje tek Bog ili puka sreća, već i mi sami. Mogućnost izbora na nama je od trenutka osviještenja vlastita postojanja – možemo se odlučiti otvoriti promjeni, novom svijetu, čudnom i izazovnom ili se grčevito držati samo onog što nam je potrebno za puko preživljavanje. Mačke nikad ne bi opstale da su nudile isključivo svoje usluge. “Čovjek je zla životinja”, ponavlja riječi Briona Gysina William Burroughs, a mačka je praktičan “čovjek”; najvjerniji primjer Poznatog, štovana zbog onog što uistinu jest, bez potrebe za ulagivanjem i pretvaranjem. Njezina je vjernost nerijetko upitna, no opet dragocjena. U vremenu u kojemu sve mora imati cijenu da bi se smatralo vrijednim, mačka predstavlja otklon od tog omraženog počela.

“Ljutnja mačke je divna, plamti čistim mačjim plamenom, sve njezine dlake su nakostriješene i iz njih frcaju iskre, oči joj plamte i svjetlucaju. Režanje psa je ružno, to je režanje zadrtih konzervativnih ekstremista, rulje spremne na linčovanje svakog pakistanskog doseljenika…to je režanje onoga tko gomili nudi naljepnicu s natpisom: “Ubijte pedera u ime Krista”…to je samouvjereno i uskogrudno režanje onoga koji se samoproglasio za pravednika. Kad ugledate i začujete to režanje, vi zapravo prisustvujete nečemu što nema lice. Režanje psa nije njegovo. Njime upravlja njegov trener. A linčovanjem upravljaju određeni uvjeti.”

(“Mačka iznutra”, William S. Burroughs)

U “Mački iznutra” ostarjeli, “primireni” Burroughs prezire čovječja djela, njegovu mračnu sposobnost (samo)uništenja (“ružna, besmislena mržnja je do krajnosti zastrašujuća, kako u životinja tako i u ljudi”) preobražavajući svoju mačkoljubivost u lučonošu pustopoljinom planeta na rubu propasti – one su njegova “posljednja živa veza s izumirućim vrstama.” Pa iako je riječ o relativno kratkom romanu, svaku je njegovu stranicu zaposjeo odsječni, realni Burroughsov glas. Njezina je poruka snažna, skrivena iza žutih i zelenih očiju u kojima se možda, kao i u svemu što živi, ogledaju “ograničenja, bol, strah i konačna smrt”, no koje su odraz i nas samih, jer smo svi “mačke iznutra; mačke koje ne mogu koračati same, i preostaje nam jedno jedino utočište.”