Naziv djela: “Dođi prije mraka”

Ime autora: Riley Sager

Naziv izvornika: “Home Before Dark”

S engleskog preveo: Igor Rendić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fokus komunikacije d.o.o.

“Kažem da Baneberry Hall pamti.

Jer prema svemu što sam čuo, ta se kuća baš nije nagledala ljubavi. Ona pamti bol. Trebate ju navesti da zaboravi.”

(“Dođi prije mraka”, Riley Sager)

Ukleta kuća, nemirni duhovi, gramofoni koji se uključuju sami od sebe, zmije u zidovima i leševi ispod podnih dasaka – američki pisac Riley Sager u svom je najnovijem književnom uratku “Dođi prije mraka” doista dao sve od sebe da se, tijekom kasnonoćnog čitanja, u pojedinim trenucima nervozno osvrnemo preko ramena ili naćulimo uši pred neobičnim zvukom u sjenama.
Baš poput Maggie Holt, koja kao petogodišnjakinja sa roditeljima Ewanom i Jess useljava u velebno viktorijansko zdanje Baneberry Hall među čijim se zidovima kriju zlokobne tajne, niti mi često nećemo moći razlučiti opsjedaju li duhovi doista mračne sobe kuće ili su utvare ipak sa ovoga svijeta.
Maggie je dobila drugu priliku doznati istinu. Kada je, bježeći pred stravom Baneberry Halla, zajedno sa roditeljima napustila kuću u gluho doba noći, nije se vraćala punih dvadeset i pet godina. Sve do smrti oca koji je kćeri u naslijeđe ostavio bestseller pod nazivom “Kuća užasa” – vlastite zastrašujuće memoare o dvadeset dana koje je obitelj Holt provela u Baneberry Hallu, ali i samu kuću koja je svih tih godina strpljivo čekala Maggien povratak. Jer neke tajne ne trpe ostati neotkrivene.

“Dođi prije mraka” nesumnjivo je jedna od Sagerovih dosad najambicioznijih knjiga. Spretno kombinirajući ozračje viktorijanske gotike i elemenata uklete kuće poput, primjerice, Amityvillea, autor u jednoj knjizi čitatelja vodi kroz dvije priče – prvu proživljenu kroz oči odrasle žene koja se vraća u Baneberry Hall s namjerom da ga preuredi i proda, no umjesto toga oživljava sjećanja na strašne događaje koji su se odvili mnogo godina prije te drugu – onu ispričanu u memoarima Maggiena oca čija poglavlja sijeku nit glavne radnje nadvijajući se poput zloslutne sjene iznad Maggiena dotadašnjeg života. Sa svakom novom stranicom postaje sve očitijom nezgodna navika koju svaka prošlost ima – ponavljati se, dok duhovi Baneberry Halla postaju sve nemirnijima i odvažnijima. Neće proći mnogo vremena prije nego što Maggie Holt shvati kako ono što vidiš nije nužno i ono što misliš da jest te kako Baneberry Hall doista pamti svo zlo kojem su svjedočili njegovi zidovi. I zamjera. Zamjera sve te godine.

Sagerovu knjigu ne bismo mogli nazvati tipičnim horor romanom, no svojim je vještim koketiranjem s jezom i napetom atmosferom posve sigurno odao dostojno priznanje klasičnim pripovijestima o duhovima – tajanstvena kuća duboko u šumi, oronuli zidovi, tajni prolazi i tragična prošlost – odavno su iskušan recept koji se pod perom iskusnog pisca pretvara u priču zbog koje ćete nesumnjivo požuriti stići kući prije mraka.

“Tuga je zeznuta stvar. Satima će čekati u zasjedi, dovoljno dugo da počnete razmišljati o nemogućem. A onda, kada budete baš lijepo ranjivi, zaskočit će vas poput jednog od onih kostura u kući strave u zabavnom parku i sva ona bol za koju ste mislili da je prošla, uz riku će se ponovno obrušiti na vas.”

(“Dođi prije mraka”, Riley Sager)

Naziv djela: “Filozofija hodanja”

Ime autora: Frédéric Gros

Naziv izvornika: “Marcher, une philosophie”

S francuskoga prevele: Mirjana Brabec i Vladimira Mirković-Blažević

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“Hodanje je tupa, repetitivna, monotona aktivnost. To je živa istina. No upravo zato, ono nikad nije dosadno. Kao što smo već rekli, monotoniju treba razlikovati od dosade. Dosada je potpuna odsutnost bilo kakvih projekata, perspektiva. Vrtite se u krug, besposleni. Čekate, ne iščekujući ništa određeno, zamjećujući samo dimenziju neodređene odloženosti praznog vremena. Tijelo, kad mu je dosadno, tek što se ispružilo već ustaje, rukama lamata po zraku, poskakuje čas u jednom čas u drugom smjeru, zastaje, vrpolji se. Očajnički pokušava ispuniti svaku sekundu. Dosada je neka vrsta letargične pobune protiv nepokretnosti. Nemate što raditi, a i ne pokušate ništa raditi... Dosada je nezadovoljstvo koje se ponavlja iz sekunde u sekundu: sve vam dosadi taj čas, jer ste to sami započeli.

Hodanje nije dosadno na taj način. Ono je jednostavno monotono. Previše je pravilnih, ritmičkih pokreta u hodanju da bi pobudili dosadu koja se hrani ispraznim vrpoljenjem (duša se besciljno vrti u krug u nepomičnom tijelu).”

(“Filozofija hodanja”, Frédéric Gros)

Uvijek znamo zašto hodamo. Da bismo išli naprijed, odlazili, stizali i ponovno odlazili”, piše poznati francuski filozof i mislilac srednje generacije Frédéric Gros u svojoj “Filozofiji hodanja” dajući čitatelju uvid u posve drukčiji pogled na aktivnost koju nerijetko doživljavamo kao banalnu, odviše svakodnevnu i uobičajenu, katkad i zamornu. No, ova će inteligentna i jasna proza vrlo izgledno za hodanje zainteresirati i one kronično neaktivne, one koje Nietzsche naziva “slijepim ulicama” – bez linije puta, bez želje za novim daljinama. Jer, u konačnici, nitko ne mora ići na iscrpljujuća pješačenja kako bi uživao u ovoj Grosovoj kontemplaciji o hodanju. I sam strastveni hodač i veliki obožavatelj lutanja prirodom, Frédéric Gros brojnim filozofskim zapažanjima (nipošto suhoparnim i pretencioznim, već učenim i često prožetim humorom), promišlja o hodanju kao bijegu, kao ispunjenju, kao obnavljanju ili pak mističnom doživljaju; čak je i samoća ugodna kad hodamo, jer zapravo je “nemoguće tada biti sam, toliko je stvari koje prisvajamo svojim pogledom, koje nam se otkrivaju…sva ta polja, kuće, šume, staze, sve je to naše, sve je tu za nas”.

Kao mislilac, Frédéric Gros i u hodanju propitkuje mnoga filozofska pitanja, ona koja se dotiču već spomenute samoće, vječnosti, vremena i prostora… , no odgovore ovaj put crpi iz neposrednog iskustva, iz vrlo jednostavnih, uobičajenih stvari, radnji. Radnji poput hodanja. Posebna zanimljivost Grosove knjige leži u činjenici kako se, osim na osobno iskustvo, autor oslanja na iskustva brojnih slavnih mislilaca i književnika.

Tako pak doznajemo kako je Friedrich Nietzsche, prije nego što je potpuno izgubio um, stranice nekih od svojih najmaestralnijih djela ispisao upravo u svojim dugim šetnjama, onima u kojima ga je “njegovo tijelo – suočeno s nebom, morem, glečerima – inspiriralo dok je hodao”, a “čovjeku s potplatima od vjetra”, slavnom pjesniku Arthuru Rimbaudu, hodanje je bila strast potpirivana unutarnjim gnjevom, željom bijega “od tuge i dosade, od sivih oblaka, mračnih dana i crnih vrana na olovnome nebu”, strast gonjena “bolom u želucu zato što je ovdje, odbijanje da ostane na mjestu“, opsesija toliko snažna i prožimajuća da je, nakon što je Rimbaud umro u trideset i sedmoj godini, u registru preminulih marseljske bolnice La Conception ostalo zapisano: “Rođen u Charlevilleu, u prolazu u Marseilleu”.

Osim Rimbauda, još su dvojica “nebeskih šetača”, osluškivača prirode koji su dekadenciju čovječanstva zamijenili tumaranjem šumama kako bi pronašli ne samo nadahnuće, već i iskonskog čovjeka u sebi, “onog iz davnina, prije postojanja društva i plaćenog rada”. Jedan je bio Rousseau, “homo viator”, čovjek koji hoda, onaj čija je hodačka iskustva Gros podijelio na tri dijela: na hodanje u svitanje, podne i suton – od onih u kojima je bio “gospodar svojih maštarija” do onih u kojima više “nema potrebu biti netko, može se jednostavno prepustiti struji”.
Drugi je David Henry Thoreau, “osvajač divljine” i autor prve filozofske rasprave o hodanju: “Walking”. Povijest će ga ipak najviše pamtiti po gotovo nestvarnom “Waldenu”, traktatu u kojem opisuje svoje dvogodišnje iskustvo života u šumi. Naime, prije nego što je u četrdeset i četvrtoj godini umro shrvan tuberkulozom, Thoreau je dokazao istinitost one stare tvrdnje – da bismo hodali, ne trebamo ići daleko; ne trebamo nužno težiti ka drugim svjetovima, kulturama, licima – “hodati znači izdvojiti se, ostati po strani, na marginama onih koji rade, na marginama brzih cesta, na marginama onih koji stvaraju profit i bijedu…”

No, primjeri Grosovih hodača nisu samo strastveni pokoritelji novih divljina i daljina; spominje se on i melankoličnog lutalice, francuskog književnika Gérarda Nervala čije su prve šetnje obilježene plahošću, dok one posljednje ispunjava grozničavost u kojoj je hodao bez prestanka i gotovo ništa sna. Sve do onog vječnog u kojem ga pronalaze, “obješenog, sa šeširom na glavi.”
I Immanuel Kant je hodač. No, nikako divlji i strastven. Nikako grozničav i kaotičan. On je hodajući metronom. Opsjednut točnošću do te mjere da su ga zvali “Königberškim satom”, u životu je, uz pisanje i čitanje, važnost pridavao samo onome što će, jedanput dnevno, jesti i redovitom odlasku u šetnju. Hodanje je za Kanta bilo svojevrsna dnevna higijena, bez užitka i ispunjenja – uvijek je hodao sam, istim putem, sat vremena, repetitivnošću hodanja ubijajući dosadu, oslobađajući um i, nakon godina iste rutine, svoju volju pretvarajući u sudbinu, ne samo pasivnu naviku.

“Thoreau je napisao: “Ne možemo ubiti vrijeme a da istodobno ne ranimo vječnost.” Ne hodamo kako bismo ubili vrijeme, nego kako bismo ga prigrlili, kako bismo sa svakim korakom, u svakoj sekundi, s njega kidali laticu po laticu.”

(“Filozofija hodanja”, Frédéric Gros)

Frédéric Gros napisao je, bez sumnje, knjigu koja će čitatelja natjerati na pokret – prvo umni, a kako su um i tijelo nerazdruživi, s vremenom i na onaj tjelesni. “Jednostavno treba grabiti naprijed, vlastitim tempom, do iduće etape. Spokoj proizlazi iz toga što jednostavno slijedite put” , poručuje Gros dajući nam do znanja kako hodanje uistinu nije sport niti natjecanje – ono je gotovo zaboravljena dječja igra, osjećaj slobode nakon kojega više ne možemo stajati na mjestu.

I prije nego što vam poželim ugodnu šetnju stranicama ove knjige, dopustite mi da još jednom spomenem Thoreaua, njegovu misao koja, poput bisera čvrsto zatvorenog u školjci, čeka zasjati kao čista srž Grosove “Filozofije hodanja”:
“Uzaludno je sjesti da bismo pisali, ako nikad nismo ustali da bismo živjeli.”

Naziv djela: “Sestrinska zvona”

Ime autora: Lars Mytting

Naziv izvornika: “Søsterklokkene”

S norveškog prevela: Sandra Ljubas

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Kršćanstvo je moralo doprijeti ovamo, u srce tame, među poganski svijet. Da, jer da bi kršćanstvo odista zaživjelo u Norveškoj, moralo je naći dobro uporište, kao što ga koza pronađe na planini. Zato i jesu bile potrebne mnoge crkve, mogle su biti i male, ali moralo ih je biti mnogo.

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

Na razmeđu starih nordijskih vjerovanja, zmajevih glava i crnih zmija razjapljenih čeljusti te kršćanstva koje je pokušavalo sagraditi svoje uporište u toj mitskoj divljini dalekog sjevera, smjestila su se “Sestrinska zvona” norveškog pisca Larsa Myttinga. Baš kao i one u čiju su čast stvorena, nikad nisu posve pripadala svijetu u kojem su nastala – svijetu obilježenom poganskim znamenjem i legendama koje počivaju ispod stavkirke – drevne drvene crkve u kojoj se odvija vječiti sraz između vikinškog paganizma i nadirućeg kršćanstva te u čijem tornju Halfrid i Gunhild jednim zvonom određuju smjer u kojem će se pokorno kretati život žitelja župe Butangen, sela smještenog u dolini između Favanga i Trettena, koje je “dvadeset godina zaostajalo za susjednim selima, koja su trideset godina zaostajala za urbanim područjima u Norveškoj, koja je pak pedeset godina zaostajala za ostatkom Europe”.

“Ti ćeš trkat’ daleko, i ja ću trkat’ blizu, a kad se djelo završi, mi ćemo zajedno doć’.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

Baš kao i mnoge priče prije nje, i ova počinje rođenjem, no “odveć nesnosnim da bi se prepričavalo, preružnim da bi se pamtilo”; onim koje je sa ovoga svijeta odnijelo majku, a na isti donijelo blizanke – Halfrid i Gunhild Hekne, “sraštene od kukova nadolje”. Unatoč deformaciji, blizanke se ni po čemu drugome nisu razlikovale od vršnjaka – “normalno su disale, plakale i bile zdrava razuma”, a kada su u mladenaštvu svladale vještinu tkanja “njihove bi četiri ruke usklađeno poletjele među nitima i potkama, toliko žustro da nije bilo moguće ni vidjeti koja od njih dvije u kojem času nateže pređu na tapiseriji”. Kada je smrt došla po Halfrid, a tek koji sat poslije i po Gunhild, tugujući otac Eirik Hekne kćerima je u čast dao izliti dva crkvena zvona nazvavši ih Sestrinskim zvonima, onima u čijoj je srži “bilo nečeg živahnog, obećanja da ih čeka bolje proljeće, odjeka popraćenog ustrajnim i predivnim titrajima” te koja su, tijekom godina koje će uslijediti, u zvoniku stare drvene crkve katkad i sama znala uzeti riječ, upozoravajući stanovnike Butangena kad bi se kakva prijetnja nadvila nad duboke vode jezera Losnes.

Zvonjava Sestrinskih zvona jednako snažno odzvanja Butangenom i te 1880. kada devetnaestogodišnja Astrid Hekne, potomkinja sestara Hekne, sanja o svjetovima i obzorjima izvan “barijere visokih borova” koja je stanovnike doline Gudbrandsdalen “uvjerila da im je bolje do smrti po starinskom običaju skupljati mahovinu kako bi prehranili životinje nego pokušavati promijeniti smjer svojih života”; o obzorjima svjetlijima od tame drvenih kuća koje mirišu na dogorjele lojanice te o životu koji nije tek neprekinuti, ponavljajući uzorak udaje, rađanja djece i istrošenog tijela prije navršene tridesete godine. Kada Kai Schweigaard stigne u Butangen kako bi, kao novi pastor, nekom drukčijom energijom i ambicioznim idejama osvijetlio tamu norveške divljine, u Astrid se budi nada u promjenu, ali i u mnogo toga drugog što bi mladog pastora moglo dovesti u iskušenje veće od onog što ga nose duboko ukorijenjena vjerovanja i legende koje (ne)izravno upravljaju životima tamošnjih stanovnika.
Pastoru je njegov prethodnik “u naslijeđe” ostavio sedam stoljeća staru drvenu crkvu – stavkirke, drevni pleter stupova, katrana i “starih bogova bijesnih očiju bez zjenica” u kojoj se nepregledno i neraskidivo, baš kao i u Schweigaardovoj novoj pastvi, prožima pogansko, vikinško, kršćansko. Pod oronulom šindrom krovišta vremenskim su se nepogodama odupirala jedino Sestrinska zvona, pa kada župa Butangen pastora dočeka nemilosrdnom zimom koja crkvu okuje ledom, njezina drvena građa tijekom propovijedi škripi pod zamasima vjetra propuštajući studen među crkvene klupe u kojima se jednom prilikom, u melodijama posljednjeg misnog pjevanja, starija župljanka nasmrt smrzne. Time je loše znamenje bačeno na smrznuto tlo Butangena, no pastor Schweigaard spoznajom kako nitko ne “odlučuje ni o smrti ni o studeni” nastavlja preusmjeravati drevne struje narodnih vjerovanja ka najvećoj promjeni od svih – planom rastavljanja stare crkve, njezine selidbe i ponovne gradnje “na njemačkom tlu”, a sve pod financijskim pokroviteljstvom Akademije likovnih umjetnosti u Dresdenu.

“Naša se zemlja nalazi na točki zaokreta koji zahtijeva svu misaonu snagu ljudi, i u tom je metežu kršćanstvo jedino istinsko svjetlo. Ne možemo vjeru u Boga njegovati iza iskrivljenih dasaka poganskih vremena.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

U selo stiže mladi arhitekt Gerhard Schönauer koji, kao izaslanik Akademije, u Butangen dolazi pripremiti sve potrebno za povijesni pothvat – naslikati crkvu i otkriti njezina čuvena zvona, no drevne Sestre imaju drukčije planove. Divovske zmije, razjapljena usta vuka Fernisa i Odinovi gavrani sa drvenih će zidova i izgubljenih portala stavkirke oko protagonista stegnuti obruč ljubavnih trokuta, tajni nordijskog folklora i posve ljudskih slabosti i čežnji, a jeka Sestrinskih zvona neće iščeznuti iz doline Gudbrandsdalen niti kada “kršćanstvo nakon sedam stotina godina iseli iz srušene crkve”.

“Zamijetio je tada već da je prekasno. Nije samo stara crkva napuštala selo. Ljubav će poći istim putem. Kada je zatvorio Bibliju i pustio zvona da odzvone, zvučala su mu teško i žalobno, i uplašio se da će Gospodin zatvoriti vrata one najskrovitije sobe u njemu i da će, za razliku od Biblije, ona trajno ostati zatvorena.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

“Sestrinska zvona” prvi su dio najavljene trilogije “Hekne” i predstavljaju jedinstveno mjesto gdje su se na četiri stotine stranica mit i tradicija spojili sa prodorom modernog svijeta u isti taj vrtlog unoseći svu složenost ljudskih vjerovanja i njihova utjecaja na život, smrt i ljubav koja nerijetko nadjačava oboje. Unatoč sporijem ritmu, Myttingova pripovijest sama okreće stranice, donoseći dovoljno emocija i strasti da bi zaokupila čitatelja i uvukla ga u nordijska bespuća leda i narodnih predaja. Sva tri glavna lika relativno su mladi, zaneseni idealima tako svojstvenima prelasku praga zrelosti, ali i rastrgana izborima stavljenima pred njih – onima o obitelji, potomstvu, drukčijem životu, a sudbina koju im je namijenio Lars Mytting možda je mnogo smjelija od one koju bi pod svojim perom smislio koji drugi autor. No, upravo su takve piščeve odluke spriječile da “Sestrinska zvona” utonu u preveliku sentimentalnost i tugaljivost, omogućivši im da ostanu na površini kao raskošna pripovijest u čijem je svakom trenutku moguće uživati na drugačiji način, produbljujući vlastita poimanja drevnih simbola urezanih na crkvenim portalima, kao i onih urezanih u ljudskim srcima, i jednima i drugima katkad jednako nedokučivima.

“Glasine služe poput sjemena za priču, lagane su tako da ih vjetar brzo rasprši, i sklone rastu. Prije nego što istina zaživi, glasine će odavno već procvjetati i pretvoriti se u svoje istine jer je čak i najluđe maštarije netko uistinu izgovorio, a to je – činjenica da je netko nešto rekao – zaista istina, premda nije uvijek sve što netko prepriča nužno točno.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

Naziv djela: “Kći kralja močvare”

Ime autora: Karen Dionne

Naziv izvornika: “The Marsh King’s Daughter”

S engleskog prevela: Nevena Erak Camaj

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Sonatina

“S vremenom sam shvatila da je traganje poput čitanja. Znakovi su riječi. Kad ih povežeš u rečenice, ispričat će ti priču o događaju u životu zvijeri koja je onuda prošla.”

(“Kći kralja močvare”, Karen Dionne)

Velikog danskog pisca Hansa Christiana Andersena povijest je upamtila kao jednog od najplodnijih autora nekih od najljepših svjetskih bajki; na pripovijestima poput “Male sirene”, “Palčice”, “Carevog novog ruha” ili pak “Princeze na zrnu graška” odrasli su brojni naraštaji čitatelja. No, jedna se Andersenova bajka skrila u njihovoj sjeni; malo je izgledno kako je bila tako često i rado čitana prije spavanja, a vjerojatno još neizglednije kako će ikada dočekati kakvu veselu Disneyevu ekranizaciju.
“Kći kralja močvare” Andersenovo je “mračno čedo”, pomalo zlokobna bajka o “prelijepoj egipatskoj princezi i strašnom ljudožderu kojega su zvali kralj močvare, i njihovoj kćeri Helgi koja je tijekom dana bila prekrasna poput majke, ali opake, divlje naravi poput svoga pravog oca, dok je noću bila ljupka i nježna poput majke, iako bi joj se tijelo pretvorilo u gnjusnu žabu”. Ova pripovijest iz 1858. vješto se citatima i lajtmotivom uplela u sadašnjicu i istoimeni roman američke spisateljice Karen Dionne s kojim, osim imena, dijeli i nadahnuće – temu dvojnosti ljudske prirode; stalnu borbu između dvije strane jedne osobe – one dobre i one zle; između svjetlosti i tame.

U verziji Karen Dionne, priča, dakle, nije ništa manje zlokobna od Andersenove – Helena Pelletier, sretno udana majka dviju kćeri, krije tajnu staru gotovo dva desetljeća. Mračnu i opasnu, kakve tajne obično znaju biti. Naime, ova je mlada žena odrasla u zatočeništvu neprohodne, divlje močvare michiganskog Gornjeg poluotoka zajedno sa majkom koju je Helenin otac oteo kao tinejdžericu, godinama je držeći taocem jedinog života za koji je Helena do svoje dvanaeste godine znala.

Unatoč odrastanju uz, posve očito, nasilnog i psihički bolesnog oca, Helena ga idolizira gotovo cijelo djetinjstvo koje je obilježeno fizičkim i psihičkim zlostavljanjem koje otac provodi nad njom i njezinom majkom. Zanemarujući majku, Helena ili “Mala Sjena”, kako ju na jeziku Ojibwe Indijanaca naziva otac, doista ga prati poput sjene, upijajući njegova znanja o lovu, preživljavanju u močvari, ali i strahujući pred iznenadnim, podmuklim promjenama očeva raspoloženja, onakvima koje bi završavale drobljenjem Helenina prsta, zatvaranjem u bunar do točke pothlađivanja i izgladnjivanja, urezivanjem “lekcija” u kožu lovačkim nožem.

Kada u dvanaestoj godini, nakon još jednog svirepog očevog napada, dobiva priliku pobjeći, Helena s majkom napušta močvaru, dok otac odlazi u zatvor. No, močvara nikada nije napustila Helenu, pa će se Mala Sjena, kada nakon gotovo dvadeset godina dobije vijest kako je njezin otac pobjegao iz zatvora, morati vratiti tamo gdje je sve počelo, dovršiti davno započetu borbu i odlučiti hoće li kći kralja močvare napokon biti dovoljno snažna izaći iz sjene svog tvorca i mučitelja i odabrati svoju “svijetlu stranu”.

“Kći kralja močvare” solidan je psihološki triler/drama koji čitatelja uvlači u priču polaganim ritmom, postupno meandrirajući gustim rogozom i šašom michiganske močvare sve do samog srca tame – kolibe u kojoj je otmicom nasilno zaustavljen jedan i prisilom započet drugi život. Koncentrirajući se na odnos oca psihopata i kćeri koja odrasta u stalnom srazu između iskonskog straha i idolizirajuće ljubavi te na preživljavanje u surovom okružju močvare, ova će knjiga na trenutke možda ostaviti dojam rastegnutosti radnje koja se usredotočuje na kćerina sjećanja i nedovoljne razrađenosti ostalih likova, poput Helenine traumatizirane majke ili pak supruga Stephena, koji ostaju pomalo plošni i gurnuti u stranu, no autoričina namjera možda je i bila upravo takva. Baš kao i u istoimenoj Andersenovoj bajci, i ovdje stavljanje naglaska na unutarnju borbu pojedinca protiv samoga sebe, vlastite dvojne prirode i izbora strana, kad se svaka čini jednako dobra i jednako loša, ne trpi preduboko razrađivanje osobnosti drugih protagonista, osim onih glavnih. Srž same pripovijesti zamutila bi se, a prava bi istina vjerojatno zauvijek ostala zapletena negdje duboko u močvarnom korijenju.

“Da sam znala sve to prije nego što se dogodilo, bih li drukčije postupila? Naravno da bih. Ali moraš prihvatiti odgovornost za svoje odluke čak i kad stvari ne ispadnu onako kako si htio.”

(“Kći kralja močvare”, Karen Dionne)

Naziv djela: “Vanessa moja crna”

Ime autora: Kate Elizabeth Russell

Naziv izvornika: “My Dark Vanessa”

S engleskog prevela: Maja Klarić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Znanje d.o.o.

Kakvo bi čudovište moglo nekom djetetu to napraviti?
Pitanje postavljeno na samom početku romana prvijenca mlade američke spisateljice Kate Elizabeth Russell stvara nelagodu već prvom stranicom, ubrzo uvlačeći čitatelja u ono što će postati sedamnaest godina duga, mračna ispovijest složenog i duboko uznemirujućeg odnosa petnaestogodišnje Vanesse Wye i njezinog profesora engleskog jezika, dvadesetsedam godina starijeg Jacoba Stranea. Poput svih predatora, i Strane do svog plijena dolazi tražeći mu slabe točke, iskorištavajući nesigurnost i neprilagođenost ranih tinejdžerskih godina, vrlo perfidno iste osobine pripisujući sebi s ciljem izazivanja sažaljenja, osjećaja sličnosti, bliskosti. Uvjeriti žrtvu kako ona ima kontrolu i kako je sve što zlostavljač čini zapravo njezin izbor, njezina želja, najizopačenija je vještina od svih. “U redu je ako ne želiš da te diram. Samo reci da stanem.”; “Važno mi je da se nikad ne osjećaš kao da si na nešto prisiljena. Samo ću tako moći živjeti sa sobom.”; “Ti držiš uzde, Vanessa. Ti odlučuješ što ćemo raditi.”
Unatoč vlastitom kolebanju, Vanessa, kao školski primjer Stockholmskog sindroma, idealizira vezu sa Straneom prisvajajući njegove riječi i nagone, čak i sedamnaest godina poslije ostajući nesposobnom izgraditi život koji ne uključuje Jacoba Stranea. “Otrov” koji je ulio u jednu krhku tinejdžericu postao je jedino što odrasla Vanessa uspijeva probaviti; vjerovanje kako je ono što su imali bila samo jedna neobična ljubavna priča. Ostajući u kontaktu sa Straneom sve te godine, Vanessa je potpirivala vlastitu zabludu. Vjerovati drukčije, pokušati sagledati taj odnos onakvim kakav je uistinu bio, značilo bi urušiti se, ispustiti konce jedinog života za koji zna.

“Neprestano tragam za sobom, ali nikad ne pronalazim ništa što bi mi istinski odgovaralo. Cure u tim pričama su redovito žrtve, a ja nisam – i to nema nikakve veze s onim što mi je Strane radio, ili nije, dok sam bila mlađa. Nisam žrtva zato što to nikad nisam htjela biti, a ako to ne želim biti, onda i nisam. Tako to ide. Razlika između silovanja i seksa je stanje uma. Ne možeš silovati nekoga tko to želi, zar ne? … Grozna šala, istina, ali ima smisla.”

(“Vanessa moja crna”, Kate Elizabeth Russell)

Jacob Strane krinku je iznenadnom, zabranjenom ljubavlju zatečenog odraslog muškarca doveo do savršenstva. Upijajući Vanessinu nesigurnost i već prirođeno osobenjaštvo, poprima oblik onog muškarca kakvim bi Vanessa voljela da on bude – beznadno zaljubljen, zanesen njezinom mladošću i ljepotom, no Jacob Strane proračunat je grabežljivac. Vođen protuprirodnošću svojih nagona, stvara, iznuđuje vezu koja nikada ne može biti ravnopravna. No, čak niti dječja pidžama na jagode koju kao konačni dokaz zlokobnosti i neprirodnosti ovog odnosa, Strane poklanja Vanessi da ju nosi tijekom njihove prve zajedničke noći, ne dopire do Vanesse kao alarm za uzbunu. Tek je crv nelagode duboko u njezinom potiljku, onaj koji zaruje nešto brže i agresivnije i snažnije u trenutku kada joj, prenutoj iz sna, Strane “u obostranoj želji” oduzima i onaj fizički dokaz nevinosti. Psihičke će dokaze uništavati postupno, neprimjetno i razorno.

Kao kakav doppelgänger profesora Humberta, Strane Vanessi poklanja kontroverzni roman “Lolita” – naizgled jednostavna gesta gotovo dobiva prizvuk uputstva za uporabu (“Stvar je u tome što mi ju je on dao. Sada je tu cijeli novi kontekst onoga što radimo, novi uvid u to što bi mogao htjeti od mene. Koji zaključak bih mogla izvući osim očiglednog?”). No “Lolita”, kao ni Vanessina priča, nije priča o ljubavi, to je priča o izopačenoj simbiozi, onakvoj u kojoj jedna strana iz druge crpi život, nevinost, samopoštovanje, dok druga dobiva samo laži i opravdanja, prilagođenu stvarnost koja joj pomaže obraditi sav užas koji joj se uistinu dogodio. Vanessa, samopostovijećena sa famoznom Lolitom, čak propitkuje i vlastitu nevinost, vlastitu žrtvu, budi svijest o moći svoje tjelesne privlačnosti, pa pripisujući Straneu nagonsku labilnost, potiskuje činjenicu kako on zapravo niti u jednom trenutku ne gubi kontrolu. Jedino što gubi jest vrijeme. Vanessa kroz godine, stareći, prerasta viziju Straneove pohote, pa seksualni aspekt blijedi, no simbioza ostaje. Njemu je potrebna radi šutnje, jer ga stižu optužbe za nova zlostavljanja, dok Vanessi Strane treba, jer je jedini kalup u koji stane njezin život.

“Vanessa moja crna” pripovijest je kojoj je teško odrediti svršetak, jer takvim pričama, onima u kojima se na najpodliji način oduzima srž nečijeg bića te ga se psihički i socijalno obogaljuje za čitav život, nema kraja. Zlostavljač u jednom trenutku može otići, može biti kažnjen, no zlostavljanje i dalje traje. Vanessa bježi odvajajući svoj um od tijela koje čini neželjene, nepodnošljive stvari. Čak i u trenutcima intimnosti sa Straneom, već odrasla Vanessa osjeća odbojnost takvog kontakta, pa naprosto luta mislima, izdvaja se od ponavljajuće traume koju, paradoksalno, sama bira, jer ne zna i ne može drukčije. No, učinjena šteta nepopravljiva je.

Mrak koji zlostavljači donesu za sobom ostaje zauvijek.

“Ne mogu izgubiti nešto za što sam se tako dugo držala. Razumiješ li?…

– Jednostavno mi je potrebno da to bude ljubavna priča. Shvaćaš? Stvarno, stvarno mi treba da bude tako.

…

– Jer, ako nije ljubavna priča, onda što je?

Gledam u njezine staklene oči, izraz jasne empatije.

– To je moj život, kažem. To je cijeli moj život.”

(“Vanessa moja crna”, Kate Elizabeth Russell)