Recenzija: “U kasno ljeto”, Magdalena Blažević

Naziv djela: “U kasno ljeto”

Ime autora: Magdalena Blažević

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Fraktura

“Šta god noćas da zapevam
Vući će na sevdalinku
Usnuo sam čobanicu, uplakanu u šljiviku
Grom udari, planu seno
Rasturi se stado njeno
Zaplete se dim na uvojku
Reče da se zove Bosna
Čudno ime za devojku…”

(“Sevdalinka”, Đorđe Balašević)

Mnogi su mi sati posljednjih dana mirisali na ruže i ušećereno zakuhano mlijeko, i na staru slamu, i na voćne bombone u mutnoj staklenoj zdjeli na kredencu moje strine Evice, u trošnoj kući od drveta, zemlje i dima, tek koji pedalj od suve međe, tamo gdje su kroz šumu i raslinje kose ispreplele Bosna i Hrvatska. Dok sam lutala kroz sparnu, ljepljivu omaglicu kasnog ljeta Magdalene Blažević, i ja sam na bosim tabanima osjetila oštre, hrapave slamke sijena iz stogova razbacanih poput šubara po grbavoj stričevoj avliji, tako velikoj da u nju stane čitavo djetinjstvo i premalenoj da primi svu tugu njegovog završetka. Pronašla sam fragmente vlastitog odrastanja u Magdaleninoj pripovijesti, podsjetila me je na njih tako vješto i tako tužno da sam ih još dugo nakon čitanja premetala po mislima, usnama i rukama otirući sa njih znoj kolovoških poslijepodneva u kojima je zrak treperio od omarine i neke skrivene prijetnje, onakve kakvu osjetiš kad se Smrt nogom osloni na natrulu klupu ispod stare jabuke.

“Tako se ne može živjeti, bez sjene i cvijeta.”

(“U kasno ljeto”, Magdalena Blažević)

Jednog kolovoza davne 1993. Smrt je došla u Kiseljak, mjesto gdje se križaju i povezuju sve žile srednje Bosne i gdje na ušću triju rijeka valovi još pronose glas Evlije Čelebija o ljekovitim izvorima mineralne vode što stoljećima krijepi čeljad. Došla je Smrt i udarila teškom vojničkom čizmom o kapije, pa sa sobom odnijela četrdeset i tri života, četrdeset i tri sna prerezala poput vrpce, a jedan od njih, onaj djevojački, zauvijek ostavila u njezinoj četrnaestoj godini. Onoj u kojoj iz kukuljice djetinjstva izlijeću leptiri, a u ustima se pred nečijim pogledom rastapaju kocke šećera. Baš glasom te mladosti, tog bijelog anđela s crvenim cvijetom na grudima, pripovijeda Magdalena Blažević u romanu “U kasno ljeto”. Ivana je ubijena u napadu neprijateljske vojske, njezino tijelo počiva pod suncem na brežuljku nedaleko obiteljske kuće, ali glas joj je posve budan. Živ i glasan. Teče kao hladna Bosna iz pera Magdalene Blažević i priča. Kratkim, snažnim rečenicama što se poput tanadi zabijaju u meso svakog od nas koji smo povjerili Magdaleni Blažević da nas odvede putem nezaborava. Čini to tako čulno, tako minuciozno; svaka boja, svaki miris, svaki predmet joj je pod glasom i rukama, a ruralni pejzaž i nerijetko životom bremeniti, mučaljivi ljudi opisani u takve detalje da nam se sve učini kako ih poznajemo, kako smo ih već negdje vidjeli, sreli, tugovali za njima.

Nevjerojatno se vješto autorica služi jezikom. Blažević glasom mrtve djevojčice pripovijeda o životu, o ljudima, o ratu koji se došuljao do vrata babine magaze, upleo u kose lutke Julije, upalio žute marinske svijeće i sve uzeo. Pripovijeda bez mržnje, bez optuživanja, bez kletvi i politiziranja, i u tom se krije najveća moć ovog romana. Ispisati autobiografsku priču o ratu, o smrti prijateljice, o svemu što dijete nikada ne bi smjelo doživjeti, bez ijednog uprtog prsta, već samo krikom čiste, nepatvorene boli, mračna je umjetnost. Od nje nam se na grudi navlači teški pokrov jada, od nje u dnu grla zadržavamo slanu gvalju suza i žalosti, no istodobno smo ispunjeni nekom čudnom milošću, spoznajom kako na svijetu, ovo i onozemaljskom postoji sila jača od rata i smrti, snažnija od dječaka s puškom i djevojčice zaglavljenih očiju na čijim grudima cvjeta krvavi cvijet. Postoji ta tiha, snažna struja života koji nastavlja teći i kad se čini kako je izgubio smisao; nastavlja se odmatati i vijugati poput šumskih puteljaka, voditi nas dalje od “čeznutljive tame, nepomične i tihe. One od koje se stvari hlade, zaboravljaju na dodir. Od čežnje hrđaju i trunu.” Pa čak i kada silno poželimo, progonjeni slikama užasa koje pred nama polako lista pripovjedačica, da nam je pri ruci malo babine verem trave da nam zaliječi čemer, na slabo vidljivim polaroidima u albumu života naziremo utješne obrise uspomena koje kao bedem stoje između nekad i sad, između Smrti s likom dječaka i Života koji je, preobrazivši se u sunce iznad humaka, nastavio osvjetljavati pute onima koji su ostali.

“U kasno ljeto” je elegična sevdalinka, tužan spomenar pun suhog cvijeća uspomena, naramak jabuka baštovanki u vitrini, čvrsto svezan čvor babine marame. On je djevojački osmijeh, nevin i plah, što miriši na prašaste cvjetove zove i potočnu vodu, pa nam spusti Sunce u naručje i pobijedi tamu.

Naziv djela: “Nulta suma: izabrane priče”

Ime autora: Rubem Fonseca

Naziv izvornika: Selection of short stories (1963-2018.)

Izabrala i prevela s portugalskog: Tatjana Tarbuk

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“Umjetnost je glad.”

(citat iz priče “Pogled”, Rubem Fonseca)

Na umu imajući činjenicu kako je jedan od najbližih prijatelja Rubema Fonsece, velikana brazilske književnosti za kojeg je književna kritika utvrdila kako piše kao “sumanuto čedo Cortázara i Bukowskog” (iako uporaba snažnih seksualnih i elemenata nasilja u njegovim djelima na koje se pri uspoređivanju najčešće aludiralo, kod Fonsece svoje uporište ima prije svega u, kako je jednom rekao, “činjenici da bi svaki pisac trebao imati hrabrosti reći ono što se većina plaši izgovoriti”), američki pisac Thomas Pinchon, slavni postmodernist i osobenjak kompleksnost čijih djela zadovoljava apetite i najzahtjevnijih čitatelja, tad slobodno možemo reći kako u “Nultoj sumi” , prvoj Fonsecinoj zbirci pripovjedaka prevedenoj na hrvatski jezik, čitatelja očekuje slobodan pad u grotlo na čijem dnu ključa ulica, seks, nasilje, smrt te se “poput goleme gusjenice” izvija mnoštvo ljudi gladnih života, ljubavi, umjetnosti i boli.

Rubem Fonseca u svom je književnom opusu poseban naglasak stavljao upravo na kratke priče, pa je njegov ulazak u književnu orbitu označila zbirka “Zatvorenici” iz 1963. izborom iz koje “Nulta suma” i započinje. Pet priča, svaka s mračnom niti koja nas posve neprimjetno steže sve dok na samom kraju šokirano ne shvatimo kako nam je cirkulacija gotovo prekinuta, a mi se pitamo čemu smo to upravo svjedočili (priče “Henri” ili pak “Službenik”), otvaraju put pripovijetki “Ljudska snaga” iz zbirke “Pseća ogrlica” (1965.), koja još jednom naglašava direktnost i čistoću Fonsecinog jedinstvenog izričaja. Niz dramatičnih priča, punih otvorene erotičnosti, eksplicitnih izraza i nasilnih dijelova u ovoj zbirci seže sve do 2018., dvije godine prije Fonsecine smrti.

Potpuno bi pogrešno bilo način pisanja ovog brazilskog autora svesti na vulgarizme i opscenosti. Svaka je od priča Rubema Fonsece pomno postavljena scenografija koja za svrhu ima nešto mnogo dublje od šokiranog čitatelja. Kao bivši policijski službenik, autor u svoje priče vješto upliće vlastito iskustvo, ono životno koje nikad nije cenzurirano niti uljepšano, u kojem je krv uvijek krv i leš uvijek leš i rasporena utroba uvijek hrpa iznutrica i posvemašnjeg užasa. Jedno od njegovih antologijskih djela, priča “Mandrake” iz zbirke “Ubirač” (1979.), također je uvrštena u ovu zbirku, a odvjetnik-detektiv Mandrake koji se pojavljivao u više Fonsecinih djela izvrstan je primjer inspirativnog utjecaja dijela privatnog života i osobnih preferencija na pisanje Rubema Fonsece.

Ispod krvi, nasilja i erotike Fonseca nerijetko vrti još jedan film – onaj koji hvata kadrove nepodnošljive težine brazilskog postojanja u jednom (turbulentnom) povijesnom razdoblju. Naime, u godinama koje su prethodile brazilskom državnom udaru 1964. , Institut za istraživanja i društvene studije (IPES) čiji je jedan od bliskih suradnika bio Rubem Fonseca, provodio je brojne aktivnosti s ciljem destabilizacije vlade predsjednika Joãoa Goularta utirući time put raspadu demokracije. Te su aktivnosti, između ostalog, uključivale financiranje i nadzor sastavljanja i distribucije niza dokumentarnih filmova koji su, prikazivani diljem zemlje, za svrhu imali poticanje puča koji je uslijedio, promicanje liberalne ideologije i antikomunističke propagande te jačanje struja koje su pod svaku cijenu htjele svrgnuti Goularta s vlasti. Pitanje autorstva scenarija spomenutih dokumentaraca predmet je kontroverze: mnogi ga istraživači, naime, potkrjepljujući tvrdnje dokumentima i svjedočenjima, pripisuju upravo Rubemu Fonseci, dok drugi takvu teoriju odbacuju kao hipotetsku. Fonseca je izjavio kako je bio dijelom postojećeg demokratskog odjela unutar Instituta s kojim je prekinuo sve veze 1964.

U godinama koje su uslijedile, Fonseca je ostao dosljedan svom imidžu samotnjaka – rijetko je davao intervjue i pojavljivao se na popularnim književnim događanjima s opravdanjem kako pisac ne smije biti poznat, jer u protivnom gubi sposobnost diskretnog promatranja i, slijedom toga, pronalaženja “sirovog” materijala za književni rad. A takvog je materijala u njegovoj prozi bilo napretek. Nadahnuće za ozračja u pričama crpio je iz spomenutih političkih trenutaka, vlastitog zanimanja, svijeta koji ga je okruživao. Fonseca je čitateljima život želio prenijeti upravo onakvog kakav doista jest – kao igru nulte sume, “igru u kojoj je zbroj dobitaka i gubitaka igrača uvijek nula.”

“Bio je to vatreni pakt

Protiv ovoga tmurnog rutinskog prostora između

Rođenja i smrti koji se naziva

Životom.”

(ulomak iz priče “Dan u životu potpisnika pakta”, Rubem Fonseca)
Recenzija: “Nulta suma: izabrane priče”, Rubem Fonseca
Recenzija: “Novela o šahu”, Stefan Zweig

Naziv djela: “Novela o šahu”

Ime autora: Stefan Zweig

Naziv izvornika: “Schachnovelle”

S njemačkog prevela: Branka Grubić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Petrine knjige

“No već i površnim razmišljanjem moguće je shvatiti da je potpuno apsurdno igrati šah kao čistu, slučajno nastalu misaonu igru, protiv samoga sebe. Privlačnost šaha leži zapravo samo u tome što se strategija razvija u dvama različitim mozgovima, što u tom umnom ratu crni ne zna što će učiniti bijeli te neprestano to pokušava otkriti i presjeći, dok bijeli sa svoje strane nastoji preduhitriti namjere crnoga i suprotstaviti se.”

(“Novela o šahu”, Stefan Zweig)

Stara izreka kaže kako se prvi uvijek pamte. No što je s posljednjima? Imaju li oni posebnu težinu i znakovitost baš zbog te konačnosti, zbog poruke koju nose, a koja postaje zatvorenom zagradom jednog opusa?
“Novela o šahu” posljednje je i najpoznatije djelo austrijskog pisca Stefana Zweiga, napisano između 1938. i 1941. tijekom njegova brazilskog egzila u kojem je 1942. godine i okončao život, skupa sa svojom 33 godine mlađom suprugom Lotte. Osoblje ih je pronašlo u krevetu njihova posljednjeg doma u Petrópolisu, planinskom gradiću nedaleko od Rio de Janeira, nakon što su oboje popili smrtonosnu dozu barbiturata.

Teško je i nezahvalno govoriti o djelima koja ulaze u panteon književnih klasika, a isto postaje pravim pothvatom kada je djelo, poput ovog Zweigovog, istodobno kratko i upečatljivo, a opet prilično zahtjevno za analizu i interpretaciju. “Novela o šahu”, naime, u sebi nosi mnogo alternativnih poruka, mnogo tumačenja koja se sjajnom mimikrijom prilagođavaju vremenu u kojem se knjiga čita. Iz nje možemo iščitati bezvremensku borbu čovjeka sa samim sobom, izoliranost, kritiku režima i njegovih metoda; ona je psihološka, koliko i politička. Naime, kroz lik glavnog junaka, austrijskog emigranta doktora B., Zweig obrađuje vlastita iskustva s nacističkim režimom; baš poput doktora, i Zweig doživljava istu samoću i nemoć.

Čak i riječ – “novela”, nije ograničena samo na naslov, već Zweigovo djelo doista ispunjava sve formalne i sadržajne kriterije ove prozne književne vrste, poput pažljivo uklopljenog tipičnog sažetog pripovijedanja koje u “zatvorenom” obliku ima za cilj izravnu obradu sukoba i postizanju cjelovitog dojma ili pak činjenice da se i ova, kako to često s novelama biva, bavi određenim sudbonosnim događajem.
Ako je “Novela o šahu” gotovo školski ispunila uvjete zadane književnom vrstom, sadržajno je nesumnjivo izašla iz svih okvira osrednjosti ili “već viđenog”. Jer, iako bi Zweigovo stavljanje igre šaha u fokus čitave priče čitatelja isprva moglo dovesti u zabludu kako se na sedamdesetak stranica doista radi samo o prepričavanju partije šaha – značajne doduše, jer ipak je za istom pločom okupila aktualnog svjetskog šahovskog prvaka Mirka Čentovića i bivšeg zatvorenika doktora B. – a, koji se tijekom uzništva opsesivno bavio šahom – značenje je ove pripovijesti mnogo dublje. Iako u životu sam prilično nevješt u ovoj umnoj igri i s malo šahovskih znanja, Stefan Zweig u knjizi vješto isprepliće pozadinsku priču o događajima na putovanju putničkim parobrodom od New Yorka do Buenos Airesa s prošlošću doktora B.-a, koja predstavlja stvarnu srž djela. Na način svojstven za autore “izgnaničke” književnosti, Zweig kroz lik doktora B.-a kritizira neman nacionalsocijalizma, sustavna mučenja kojima su pristaše režima izlagale “sve one koji su ostali vjerni našoj staroj Austriji”, prije svega one postupke kojima su podvrgavali ljude iz kojih su trebali “iscijediti važne podatke ili novac” . U “Noveli o šahu” Drugi svjetski rat nije središnja tema, no više je nego prepoznatljiva snažna subliminalna poruka kojom se optužuje nacistički režim i ogorčenost tragom pustošenja, psihičkog i materijalnog, koji je isti ostavio iza sebe.

Partija šaha u kojoj poteze povlače Mirko Čentović, “momak koji u svom ograničenom mozgu zna samo to da mjesecima nije izgubio ni jednu jedinu partiju šaha” i “nema pojma o tome kako na ovoj našoj zemlji osim šaha i novca postoje i druge vrijednosti” i doktor B., intelektualac koji je u ratnim vremenima nastojao razboritošću očuvati te iste, “druge vrijednosti”, emigrant čiji je Beč, baš kao i onaj Stefana Zweiga, “kompletno okaljan nacističkim režimom”, u svoj je vakuum usisala svu bit ovog kratkog djela. Podijelila je svijet u čije smo grotlo bačeni – mi, oni prije nas i oni koji će tek doći – na dobro i zlo, bijelo i crno. Prikazala ga je na 64 polja šahovske ploče, razdijelila nas na gorljive pješake, vješte skakače i nedodirljive kraljeve, pokušavši nagnati čitatelja da razmišlja dalje od doslovne banalnosti šahovske ploče i pomicanja figura. Jer “Novela o šahu” je toliko mnogo više od toga – ona je kritika jednog vremena, borba čovjeka s režimom i samim sobom, ona je oproštajno pismo i ponosni šah-mat životu.

“Novela o šahu” sve je to, i još malo više, no zasigurno nije samo igra.

“Započeti sve ispočetka nakon čovjekove 60. godine zahtijeva posebne moći, a moja osobna moć je potrošena nakon godina beskućničkih lutanja. Tako preferiram završiti život u pravo vrijeme, uspravan, kao čovjek za kojeg je njegov kulturni rad uvijek bio najčišća sreća i osobna sloboda – njegovo najdragocjenije posjedovanje na zemlji.”

(ulomak iz oproštajnog pisma Stefana Zweiga)

Naziv djela: “Shuggie Bain”

Ime autora: Douglas Stuart

Naziv izvornika: “Shuggie Bain”

S engleskog prevela: Petra Purgar

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Fraktura

“Ona se nikad neće otrijezniti, a on je, dok je sjedio na hladnoći s dragom djevojčicom, shvatio da se nikad neće osjećati kao normalan dječak.”

(“Shuggie Bain”, Douglas Stuart)

Hugh “Shuggie” Bain samo je htio biti voljen. Htio je pružiti ljubav i pronaći sigurno utočište u svijetu ogrezlom u alkoholizam i siromaštvo, onom u kojem sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća radnička klasa izumire izvučena iz crnih okana škotskih rudnika. Teško da bismo ga u punom smislu te riječi mogli nazvati junakom istoimenog romana prvijenca škotskog pisca Douglasa Stuarta, jer to možda ne bi bio pravi izraz. Naime, Shuggie se plaši. Strah ga je života u kojem majka između večere za djecu i boce votke bira alkohol; u kojem nema mjesta za dječaka koji radije češlja ružičaste ponije, umjesto da s lokalnim mangupima hvata raspuštene djevojčice na uličnim klupama. Boji se da neće otići u raj, jer ga je nasilni dječak prisilio da mu “dira pišu”, kako to Shuggie naivno i dječje prenosi.

Njegova majka Agnes voljena je roditeljica, no i silan teret Shuggiju, njegovom bratu i sestri. Između snova o vlastitoj kući i listanja Freemanovog kataloga iz kojeg povremeno naručuje sitnice za sebe i djecu, povremene komadiće sreće na kredit, Agnes u alkoholnom ništavilu često zaspi u vlastitoj bljuvotini, a katkad ju najmlađi sin Shuggie po povratku iz škole zatekne s glavom u pećnici. Shuggijev otac Hugh Bain Stariji, “Stari Shug”, taksist i okorjeli ženskaroš, napustio ih je, ostavivši ih u Pitheadu, učmaloj, od Boga zaboravljenoj zabiti, samo kako bi Agnes nanio konačno poniženje i otvorio joj Pandorinu kutiju s mirisom toplog lagera i votke koja se više nikada neće zatvoriti. No Agnes se ponosa drži jednako čvrsto kao i alkohola – uvijek dotjerana, pomno namještene frizure i šminke te s biserno bijelim umjetnim zubima, glasgowska je verzija Elizabeth Taylor, ona čiji se glamour polako istače u limenke extra jakog lagera skrivenog u torbicama, pa ispijanog iz šalica za čaj.
Kći Catherine otišla je u strahu da se dio majčinog alkoholnog beznađa ne zakači za nju i zauvijek veže za tu ženu lakiranih crnih kovrča i crvenih usana koja se prije pedesete oprostila sa životom kakvog je možda mogla imati. Stariji sin Leek šutljiva je Agnesina i Shuggijeva zaštitnička sjena sve dok i njega jednog dana majčina ovisnost zauvijek ne odvede daleko od crnila pitheadske šljake.

“Agnes Bain bila je prerijetka pojava da bi je prepustio nekome drugome tko će je voljeti. Ne bi bilo dovoljno ostaviti je u komadićima koje bi drugi muškarac poslije prikupio i sastavio.”

(“Shuggie Bain”, Douglas Stuart)

Shuggie je posljednji koji je preostao Agnes. Najvoljeniji i najvjerniji. No katkad ljubav jednostavno nije dovoljna.

“Shuggie Bain” prati sudbinu dvaju glavnih likova – Shuggija i Agnes, no pripovijeda priču o životima mnogih sličnih njima. Douglas Stuart u ovom je epskom djelu pisanom punih deset godina s prvotnom namjerom da nikad ne bude objavljeno, detaljno opisao krhkost položaja žena u Škotskoj u jednom vremenu: bilo da su ovisne o muškarcima ili alkoholu, njihova je nemilosrdnost prema bližnjima istodobno i odvratna i posve shvatljiva. Prokletstvo vezanosti za biće koje im nikad neće uzvratiti ljubav u ovu priču upliće ogorčenost, jad i ravnodušnu iskrenost. Nevjerojatno je, stoga, kako prema Agnes istodobno možemo osjećati i ljutnju i suosjećanje. Silno smo bijesni na njezinu sebičnost i slabost, da bi već u idućem trenutku žalili tu ženu koja savršeno dotjerana uzdignute glave korača kroz prašinu Pitheada, jeca obogaljena trijeznom spoznajom života koji joj je namijenjen ili promatra Shuggija kako u dnevnoj sobi pred televizorom plesom pokušava živjeti ono što je samo htjelo izići iz njega.
No srce nam se konačno slama nad sudbinom tog dječaka koji pažljivo skida najlonke onesviještene majke, briše joj suze i skorenu žuč sa usana, razmišljajući o bratu i sestri koji su davno otišli i njoj koju ne uspijeva izbaviti iz ponora. Tanka opna obiteljskih odnosa konačno puca i iz nje se izlijeva gorka, ali jednostavna istina: ljubav nije nužno uvijek velikodušna i ljubazna, a veza roditelja i djeteta katkad je nit koja umjesto ka izlazu, oboje vodi sve dublje u labirint.

Douglas Stuart napisao je priču nadahnutu vlastitim iskustvima – osim bavljenja pitanjem spolnosti i homoseksualnosti (i sam je pripadnik LGBT zajednice), vjerno je prikazao sav mrak ere “thatcherisma” prije koje su mnoge stvarne zajednice imale svrhu poput rudarstva opisanog u knjizi, pa bile uglavnom zaboravljene. Podsjetio je kako sa siromaštvom gotovo uvijek dolazi i izoliranost – većina se radnje i u “Shuggie Bainu” odvija upravo u fiktivnom mjestu Pithead na periferiji Glasgowa gdje nedostatak novca i prometne povezanosti onemogućuje namirenje čak i osnovnih životnih potreba.
Podsjetio je svakoga od nas kako uistinu jest teško boriti se sa životom, no kako je odustajanje od njega uvijek bolnije.

Recenzija: “Shuggie Bain”, Douglas Stuart
Recenzija: “Posljednji let”, Charlotte McConaghy

Naziv djela: “Posljednji let”

Ime autora: Charlotte McConaghy

Naziv izvornika: “Migrations”

S engleskog prevela: Maja Klarić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Znanje d.o.o.

“Postoje dva svijeta. Jedan je sačinjen od vode i zemlje, od stijena i minerala. Ima jezgru, plašt i koru, i kisik za disanje.

Drugi je od straha.

Nastanjivala sam oba i znam da je jedan varljiv koliko i drugi. Sve dok ne bude prekasno, dok ne počneš zavirivati u poglede ostalih zatočenika ne bi li u njima ugledao smrt, promatrati svako lice pored kojeg prolaziš, osluškivati ljutito zujkanje kako bi od njega doznao jesi li ti iduća žrtva, grepsti zidove svoje ćelije kako bi se oslobodio, utekao, izišao na zrak i nebo i molim te, samo ne ova tješnja grobnica.

Svijet straha gori je od smrti.

Gori je od ičega.

I opet me je pronašao…”

(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)

Je li dopušteno reći da vam je neka knjiga slomila srce?
Jednostavno je puklo kad ste s izgubljenom dušom imena Franny Stone krenuli na put, migraciju dugu stotine i stotine kilometara; bili uljez na posadi ribolovca “Saghani”, praćeni hladnom sjenom Grenlanda i divljih krijesta valova Atlantika sve do Antarktike, očajnički odlučni slijediti trag arktičke čigre – krhkog, gotovo nestvarnog bića, jedine ptičje vrste koja nije izumrla, koja još posjeduje svoj komadić svijeta neuništen ljudskom rukom.

U svijetu budućnosti (predalekom da bismo dovoljno razmišljali o njemu, prebliskom da ga ne bismo shvatili vrlo ozbiljno) životinja više nema. Posljednja siva vučica uplašeno stoji u kavezu izvan kojeg u nju gledaju stotine očiju jedinog predatora koji uništava iz zabave ili koristi; nema više medvjeda ili lavova, posljednju su vranu s osakaćenog planeta u suzama ispratili oni rijetki koji su još marili.
Među njima je i Franny Stone iz Galwaya, mlada žena čijim žilama teče krv crnih Iraca, crnookih i blijedoputih, onakvih kakvi su nekoć bili, “jednom davno kad su bajke još bile istinite i ljudi su se doista mogli pojavljivati iz mora.” Onih čija duša nikada ne miruje. Pogotovo ako, poput Franny, u njoj nose teret silne boli, gubitaka toliko strašnih da ona jednostavno zaboravi da su se ikad dogodili, skrije ih među meka pera arktičkih čigri čiji trag odlučuje slijediti, malim odašiljačem utisnuvši u njih “pečat ljudskosti”. Njihova migracija tad postaje i Frannyina, ona je pitanje života i smrti, pokušaj utrke s vremenom koje je možda već odavno iscurilo. No može li se pobjeći od boli?

“Što si ti jači, to je svijet opasniji.”

(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)

Franny na brodu “Saghani” ostvaruje neobičnu povezanost sa sedmeročlanom posadom, napose kapetanom Ennisom Maloneom koji pristaje na svoj brod primiti tu neobičnu, divlju, tugom obogaljenu mladu ženu. Dogovor je naizgled jednostavan: Franny će pratiti arktičke čigre kako bi se uvjerila da ptice mogu doći do Antarktike i pokoriti okrutni ocean, a ovi jedini preostali prekaljeni lovci i izdržljivi borci ptičjeg svijeta zauzvrat će odvesti ribare ravno do dugo traženog, no vjerojatno mitskog “zlatnog ulova” ribe.
Ono što kapetan Malone ne zna, jest da, jednom kada “Saghani” dosegne ledena prostranstva, Franny Stone planira umrijeti.

“Nije život to od čega sam umorna, od zadivljujućih oceanskih struja i slojeva leda i nježnog perja od kojeg se sastoji krilo. Umorna sam od sebe.”

(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)

Charlotte McConaghy je u “Posljednjem letu” pokazala iznimnu spisateljsku vještinu da naizgled usputnim skicama stvori duboku, potresnu sliku. Ime broda, “Saghani”, na inuitskom jeziku znači gavran; dirljiv je to podsjetnik na jato od dvanaest crnih letača iz porodice Corvidae koje je Franny pratilo kao djevojčicu, jedući mrvice iz njezinih ruku i zauzvrat joj nudeći svjetlucave darove s vrbinih grana; i gorki znamen činjenice da je čitava ova ptičja vrsta izumrla tijekom Frannyina putovanja.

McConaghy kormilari morem svijeta koji je pao preko ruba istrebljenja; čovjek je jedina preostala životinja i pitanje je vremena kad će početi proždirati samog sebe. Nepatvorena tuga njezine Franny Stone uvlači nas u svoj vrtlog, bol je poput oluje u čijem oku se nalazi istina, ona je miljokaz migracije koja će spasiti ono što je preostalo od prirode i ljudske duše. Franny se čini nevjerojatno jakom, no fragmenti njezine prošlosti – suprug, majka, otac, poricanje i priviđenja koji tijekom priče izranjaju iz nemirnih valova, otkrivaju je jednako čovječnom, krhkom i uplašenom poput svakog od nas.
Posljednji ptičji let migracija je i jedne izgubljene duše; potreba da umre slobodan zajednička je i čovjeku i vuku i ptici.
Od Grenlanda preko Atlantika posadu “Saghanija” prate oluje, potencijalne pobune i sukob sa zakonom. No najviše je prati sudbina od koje je nemoguće pobjeći. Jer “kako natjerati svijet da preuzme oblik s kojim se moguće nositi”? McConaghy nam ne daje odgovor, jer katkad se nemoguće nositi s tugom, nemoguće je ne raspasti se i poželjeti da možemo nestati zajedno s ptičjim pjevom, otići iznad oblaka u prostranstva koja bol ne može dosegnuti svojim grabežljivim prstima. Nijedna nas oluja, nijedan ledeni val, nijedno gluho morsko dno ne može odcijepiti od gubitka čiji balast vučemo. Nitko ne posjeduje takvo znanje.

No autorica nam pripovijeda o procesu žalovanja koji je nužan, o osobnoj patnji suprotstavljenoj nezaustavljivim valovima klimatskih promjena, o brojnim gubitcima, ali i sačuvanim životima. Pripovijeda o čovjeku koji je primoran shvatiti razmjere uništenja kojeg je sam prouzročio, o ženi koja je suočena s činjenicom da se u Yellowstoneu možda više ne čuje ptičji pjev, no koja otkriva da ga moramo tražiti dalje i dublje. Na kraju svijeta ili na rubu vlastitog srca. Jer “samo će budala pokušati zaštititi neko stvorenje od njegovih vlastitih instinkta.

“Zašto lete tako daleko? Zašto su one posljednje, zašto baš ove, zašto one imaju više sreće od ostalih? Ne znam odgovore, ne zapravo, ali dajem sve od sebe, uostalom, oni ni ne traže odgovore, jednostavno se žele prisjetiti kakav je to osjećaj voljeti neko stvorenje koje nije ljudsko. Bezimena je to tuga, nestajanje ptica. Nestajanje životinja. Kakva će to biti usamljenost, kad ostanemo samo mi.”

(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)

Naziv djela: “Možda da porazgovaraš s nekim – priče s terapije”

Ime autora: Lori Gottlieb

Naziv izvornika: “Maybe You Should Talk to Someone”

S engleskog prevela: Irena Jakelić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Mozaik knjiga d.o.o.

Katkada pacijenti pretpostavljaju da mi terapeuti imamo odgovore, ali da im ih jednostavno ne želimo dati – da ih zadržavamo za sebe. Ali nismo tu da bismo mučili ljude. Oklijevamo s davanjem odgovora ne samo zato što ih pacijenti zapravo ne žele čuti, nego i zato što ih često pogrešno protumače… I najvažnije, zato što podržavamo njihovu neovisnost.

(“Možda da porazgovaraš s nekim”, Lori Gottlieb)

Tuga ima mnogo lica, nevjerojatno mnogo. Lica se mogu pojaviti očekivano, iznenadno, ranije nego što smo očekivali, neprimjetno, očito, surovo. Tuga ima majčine oči, dječji osmijeh, očeve bore na čelu; uvijek je bliska i intimna i zato strašna. Katkad joj možemo parirati, osvijestiti je dovoljno da bismo dobili bitku, no ponekad… Ponekad nas nadraste, potisnuta i zanijekana ispuni svaki kutak našeg bića i živi život koji nam je nekad pripadao. Bolest, smrt, rastava, svaki oblik kraja i gubitka s kojim se sudarimo izbacuje nas iz kolosijeka, a razbijeni komadi našeg psihičkog integriteta još dugo leže pored puta, sve dok ih ne budemo spremni pokupiti i sastaviti na način da nalikuju onoj cjelini kakva je postojala prije. Naravno, to je ideal koji nikada ne možemo dostići, no sama namjera da isto pokušamo uči nas prihvaćanju činjenice da ništa nikad ne prebolimo, već samo naučimo živjeti s tom novom, nesavršenom cjelinom.
Slavni hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić davno je zapisao kako “Netko sa svojim bolom ide/K’o sa otkritom ranom: svi neka vide./Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi/I ne da mu prijeći u suze i riječi.” Gubitak je rez, tuga je krvarenje koje se ne može zaustaviti. Nositi se sa žalošću individualno je i na neki način teže od samog gubitka. Riječ je, naime, o mehanizmima toliko osjetljivim i sofisticiranim da je nemoguće isti “recept” primijeniti na sve. Ono što je nekome utjeha, drugom će biti ironija sudbine. Netko će se neprestano sapletati na “zašto baš ja?“, drugi će se pustiti niz struju dok ga ne odnese predaleko od svih obala. Stigma traženja stručne pomoći u našem je društvu preduboka, a organiziranost pružanja iste premanjkava, pa mnoga pitanja ostaju neodgovorena, a struje povuku i najbolje plivače. Razgovor je uistinu važan. Smislen, stručan savjet koji se ne svodi tek na puko suosjećanje i “bit će bolje” uzrečice; onaj koji će otvoriti rane i kopati po njima, samo da bi ih kvalitetno zatvorio i učinio da ožiljak bude što manji i podnošljiviji, nerijetko je neophodan. Biti sam je teško. Osjećati se usamljeno u svojoj boli je nepodnošljivo.

Kad je Lori Gottlieb, američka spisateljica i psihoterapeutkinja, napisala djelo “Možda da porazgovaraš s nekim” nije se usmjerila tek na nužnost psihoterapije i iskustva vlastitog stručnog rada. Povukla je paralelu između dvije naizgled potpuno suprotne pozicije – one pacijenta i one psihoterapeuta. Naime, prepričavajući iskustva i rad s četvoro pacijenata – egocentričnog, samoživog holivudskog producenta Johna čija mizantropija i nadmenost zapravo imaju iznimno bolnu i razornu emocionalnu podlogu; tridesetogodišnje Julie u terminalnoj fazi karcinoma; Charlotte koja u svojim dvadesetim godinama, unatoč uspješnoj karijeri, previše pije i uporno završava s krivim muškarcima te sedamdesetogodišnjakinje Rite koja se, obeshrabrena dosadašnjim životnim iskustvom i obećanjem života koji je pred njom, bori s depresijom i suicidalnim mislima – Gottlieb je ispripovijedala i svoju priču, onu u kojoj se, zbog kraha vlastite veze – partnera koji je iznenada odlučio napustiti nju i njezino dijete, našla u situaciji da i sama potraži stručnu pomoć, otkrivajući pritom da svaki dan naših života u sebi nosi jednostavnu, ali i zastrašujuću poruku koja svrdla jezgru našeg postojanja i utrke s vremenom koji vodimo od dana kad smo se rodili – “Ovaj dan nećete moći vratiti”.

“Čini se da je terapijska soba jedno od rijetkih preostalih mjesta na kojima dvoje ljudi sjedi u istom prostoru pedeset neprekinutih minuta. Usprkos velu profesionalizma, taj tjedni ritual ja-ti često je najljudskiji susret koji uopće dožive.

(“Možda da porazgovaraš s nekim”, Lori Gottlieb)

Na vrlo zanimljiv način preispitani iskonski porivi svakog čovjeka da se uhvati ukoštac sa životom i smrću te rijetko toliko temeljito analiziran proces psihoterapije glavni su aduti ove knjige. Lori Gottlieb psihoterapiju doživljava i predstavlja kao zrcalnu i višestranu; ona nikako nije jednostran, superioran odnos terapeuta nad osobom koja traži pomoć, već se odvija u paralelnom procesu. “Psihoterapeut će držati zrcalo pacijentima, ali i pacijenti će držati zrcalo psihoterapeutu.” Autorica pronalazi “pukotinu” u univerzalnosti i apsolutnoj primjenjivosti Sartreove izjave “Pakao, to su drugi” utvrđujući kako smo, mnogo češće nego što to mislimo, taj pakao mi, podsjećajući da svatko od nas ima svoje demone i u jednom trenutku sjedi na nečijem kauču i suočava se s njima. Priznaje time i vlastite slabosti kada, nakon brodoloma veze u kojoj se nalazila, i sama u ulozi pacijenta, sjedi na sofi preko puta psihoterapeuta po imenu Wendell i na svom “zrcalnom” putu prema konačnom prihvaćanju prepoznaje slomljeno srce, poricanje, bijeg od odgovornosti i potkopavanje vlastitog integriteta. Prepoznaje i sve one neugodne, nepoželjne kontraučinke koji se mogu javiti u interakciji između psihoterapeuta i njegova pacijenta i, u konačnici, osvješćuje kako je u redu biti u totalnom neredu, kako ne postoji terapija koja će poništiti sve probleme niti spriječiti nove, no pomoći će nam razumjeti same sebe, ukloniti “oštre rubove” i “osloboditi se vlastitih priča o sebi kojima si se ograničavao, kako ne bi ostao uhvaćen u vlastitu zamku; kako bi mogao živjeti svoj život, a ne priču o njemu koju si sam sebi pripovijedao.

Lori Gottlieb piše iskreno i domišljato, ne bježeći od svojih nedostataka, a otkrivanjem vlastite ranjivosti potvrđuje bezvremenost i univerzalnost jedne od osnovnih ljudskih potreba – davanju smisla i vrijednosti vlastitom životu kroz pomirenje sa samim sobom. Tuga je tek jedna, tamna, boja životnog spektra – hoćemo li ostatak obojati istom nijansom ne ovisi uvijek samo o nama. Katkad se moramo prvo odmaknuti od sebe da bismo nešto bolje vidjeli, baš kao što planina izgleda mnogo jasnije i veličanstvenije kad ju gledamo iz daljine.

“Mi smo zrcala koja odražavaju zrcala koja odražavaju zrcala, pokazujući jedni drugima ono što sami još ne možemo vidjeti.

(“Možda da porazgovaraš s nekim”, Lori Gottlieb)
Recenzija: “Možda da porazgovaraš s nekim – priče s terapije”, Lori Gottlieb
Recenzija: “Kirurg”, Petra Dvořáková

Naziv djela: “Kirurg”

Ime autora: Petra Dvořáková

Naziv izvornika: “Chirurg”

S češkog prevela: Sanja Milićević Armada

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Iz čista mira počnem shvaćati da pakao nije ništa drugo nego ono što čovjek od sebe napravi u životu.”

(“Kirurg”, Petra Dvořáková)

Operaciju, kad nas zadesi nesreća da na istu moramo ići, provodimo u svojevrsnom ništavilu, sedirani i uspavani anesteticima, nadajući se najboljem. Život nam, međutim, ne nudi tu “pogodnost”. U njemu se sve radi “na živo”, prepušteni smo rezu svakog trenutka i svaka propast, samoskrivljena ili ona uzrokovana tuđom greškom, na nama ostavlja ožiljak. Koliko će on biti vidljiv ovisi, naravno, o dubini reza. A dubina reza ovisna je opet o onome što se operira. Ne zasijeca se, naime, jednako loš brak, preljub, ovisnost o alkoholu ili promašena karijera.

Dr. Hynek Grábl, junak novog romana “Kirurg” češke spisateljice Petre Dvořákove, bio je prisiljen napustiti kliniku u Pragu nakon incidenta na radnom mjestu uzrokovanom ovisnošću o alkoholu, a jedina šansa za nastavak kompromitirane karijere jest zapošljavanje na mjestu kirurga u lokalnoj klinici u malom mjestu u blizini granice, što samo produbljuje postojeće obiteljske i financijske probleme. Osim tamne mrlje u liječničkom životopisu, dr. Grábl na novo radno mjesto i u novu životnu sredinu donosi i godine razočaranja i kajanja s kojima su se kirurški precizno spojili i problemi sa sinom adolescentom te spoznaja kako je ljubav prema sumnjičavoj, nezadovoljnoj i vječito frustriranoj supruzi Marketi zapravo izblijedjela prije dugo vremena i postala beskorisnom poput jednog od onih tupfera kojima uporno pritišćemo mjesto uboda nakon vađenja krvi koja je već odavno prestala teći, samo zato što mislimo da bi, ako ga maknemo prerano, krv ipak mogla početi šikljati, a mi bespomoćno iskrvariti jer se nismo još malo strpjeli. Pristajući na (s)trpljenje, Grábl rješava bezizlaznu situaciju vraćajući se alkoholu. Radno okruženje iscrpljuje ga, preljub s mladom kolegicom tek je povremeni bijeg pomiješan s osjećajem krivnje, a moralni mu je kompas izgubio smjer u vrtlogu samopriznanja vlastitog neuspjeha i borbe sa savješću. Tragičan obiteljski gubitak samo dodatno korodira lanac sidra koje dr. Grábla drži za ono što je zamišljao da će njegov život postati. “Barem je nešto u ovome prokletom životu samo moje”, zaključuje u jednom trenutku Hynek Grábl u naručju ljubavnice. Financijski dugovi, alkohol, brak koji nikad nije ispunio očekivanja, naime, stvari su koje su imale njega. On ne očekuje sažaljenje, čak niti pomoć. Svjestan je svakog šava uzrokovanog svojim gubitništvom, svjestan je razočaranja koje je priskrbio sebi i drugima, no ne može si pomoći. Jer, živimo u vremenu opsjednutom uspjehom. I dalje stoji tvrdnja kako je griješiti ljudski, no sve je manje prihvatljivo. Sa stajališta bliskih nam osoba i onog vlastitog. Razumije to i Hynek Grábl kad pomisli da to što supruga nikad zapravo ne vidi kakav je ponekad ima i svojih prednosti. No vidimo li i mi katkad sami sebe kakvi uistinu jesmo? Imamo li hrabrosti priznati sebi što je to što želimo od života, možemo li prihvatiti vlastite pogreške onako kako očekujemo da ih prihvate drugi?

Petra Dvořáková završila je srednju medicinsku školu i diplomirala filozofiju na Filozofskom fakultetu Masarykova sveučilišta u Brnu. U dobi od četrnaest godina odlučila je otići u samostan i tamo ostala četiri godine. Radila je u bolnici kao medicinska sestra, borila se s anoreksijom, brinula o teško bolesnom sinu i, na kraju, uspjela svoje iskustvo pretočiti u snažne i autentične priče, poput “Kirurga”. Gotovo nemilosrdan uvid u rad jedne bolničke ustanove čitatelju je nesumnjivo atraktivan – opisi operativnih postupaka, razgovori u operacijskoj dvorani i izvan nje, “insajderski” uvid u nimalo glamurozan i gotovo uvijek stresan posao koji, kao niti svi drugi poslovi i zanimanja, nije “cijepljen” od nezdravih međuljudskih odnosa, podmetanja, koristoljublja, često nažalost i na štetu pacijenata. No Dvořáková spisateljski vješto umanjuje tu hladnu medicinsku autentičnost okrećući se emocionalnom doživljaju koji je na trenutke vrlo neugodan i potresan, no zahvaljujući glasu posve grješnog i samog vrlo neugodnog dr. Grábla, nezaboravan i protkan, uvijek ću spomenuti, tipično češkim humorom. Sarkastičnim, oporim i nezamjenjivo duhovitim. Onim kojim je glavni junak u jednom trenutku sposoban priznati da mu se čini da mu je alkohol jedino što mu je potrebno u životu. “Isključiti sve oko sebe, razrezati petlju beskonačnoga filma života, gdje u prošlosti leži golemi teret, koji ću do kraja vući za sobom.”

I na kraju, teško je ne zapitati se je li naše, tipično ljudsko ponašanje, uistinu tako grozno kako ga Dvořáková opisuje, ili je tek riječ o spisateljskoj opsjeni koja bi nas trebala potaknuti na razmišljanje? Tko smo mi kad nismo u očima drugih?

Naziv djela: “Ključ od velikih vrata”

Ime autora: Hinko Gottlieb

Ilustracije u knjizi: Sam Fischer

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Bodoni, Zagreb

“Prepustite čovjeka sebi, i on će naći svoj put.

(“Ključ od velikih vrata”, Hinko Gottlieb)

Kad bi se bilo moguće od nedaća ovoga svijeta spasiti maštom, fantazijom, umom toliko široko otvorenim da u njega, u najmanju ruku, stane dobar dio kozmičke beskonačnosti, bismo li uvijek iznova smišljali nove priče, dovinuli se drukčijim, raznovrsnijim idejama, svaki put sve najvjerojatnijim, a opet nekako posve logičnim u trenutku u kojem su stvorene? Nesumnjivo bismo upravo to učinili. Baš poput Hinka Gottlieba, pisca, odvjetnika i židovskog aktivista (Đurđevac, 1886. – Holon, Izrael, 1948.) koji je, sapet u stvarno i metaforičko uzništvo života (u prvom mu je ljudsko dostojanstvo nagrizalo zlo nacizma i antisemitizma, u drugom mu je duh potpuno proždrla smrt obojice sinova), čak dvaput ispisao stranice romana “Ključ od velikih vrata” (naime, prvi je rukopis, zajedno s drugim tiskarskim materijalom skriven u pećini podno Plješivice uništen tijekom njemačke ofenzive), kratko i upečatljivo svjedočanstvo posvećeno mrtvim sinovima, oruđe u kojem se humorom i vizionarstvom borio protiv velike osobne tragedije, ali i stradanja čitavog čovječanstva, okrutno nagaženog mržnjom i zabludjelošću raznih vođa, reformatora i križara. Nije Gottlieb podlegao nekakvom “Weltschmerzu“, nije zdvajao nad vlastitom sudbinom, iako mu je ista nedvojbeno duboko zarila oštricu u utrobu. Ne. Umjesto toga, stvorio je vrckavi lik Dova Tarnopolskog, po svemu neobičnog i zagonetnog poljskog Židova, istraživača i poznavatelja Einsteinove teorije relativnosti, koji je jedne ratne godine u ćeliji broj 84 bečkog policijskog zatvora puna tri dana pravio društvo solunskom nadrabinu, poznatom bečkom branitelju, doktoru Straussu, i pripovjedaču ove neobične priče, Gottliebu, inače “čovjeku trijeznom, s vrlo malo fantazije nadarenom i nešto filistarskih pogleda na svijet“, te sa sobom nonšalantno, kao da nosi kakvu torbu ili šešir, donio pravi pravcati stroj za kondenzaciju prostora – Gottliebov fantastični, zvjezdani obol tami rata i stradanja, čudnovatu mašinu kojom Tarnopolski svojim zatvorskim drugovima i supatnicima materijalizira čokoladnu tortu, liker, živog pijetla, ali i kuću u malom poljskom selu, dvadesetak kilometara od Varšave. Tim im “čarolijama” uzničke dane čini podnošljivijima i vraća nadu u doba kada se nada vagonima odvozila u koncentracijske logore.

“Ali – čovjek je samo jednom polovicom svojom postolar, matematičar, rabin ili knjigovođa. Drugom polovicom ostaje doživotni fantast. I ma koliko se mi i trudili da tu drugu svoju stranu prikrijemo pred svijetom i sobom, ona je ipak za nas konstitutivna, kao što su to i naša pluća i naša kičma. Pa kad ne bi čovjek ponekad sproveo svoje ferije u oblacima, na Mjesecu ili na Marsu, ugušila bi mu se sva životna volja u postolarskom ljepilu, u svakodnevnim izračunima, u logaritmičkim tablicama i drugim korisnim stvarima. I tako se neukrotivi fantast u tebi uvijek iznova vraća na svoju igračku…”

(“Ključ od velikih vrata”, Hinko Gottlieb)

Posve neobičnim pristupom temi – Holokaustu, stradanju i progonima – koja u romanima čija je okosnica bez iznimke uvijek posije tamu i teška sjećanja, Hinko Gottlieb svakom je čovjeku koji je u tim zlim vremenima pokušavao sačuvati glavu na ramenima i zdrav razum u glavi, ponudio “izlaz” iz tamnice svakodnevice. Učinio je to humorom i maštom, koketirajući sa zakonima fizike i zakonima ljudske duše, od kojih i jedno i drugo na svoj način iskrivljuju granice unutar kojih se kreću. Dov Tarnopolski svojim zatvorskim cimerima pokazuje svijet koji naizgled funkcionira onkraj mogućeg, no opet se ne čini ništa manje vjerojatnim od teških vremena koja su zatekla malog čovjeka.

“Međutim – što je stvarnost? Ne znam. Ja primam o njoj svaki dan, svaki sat i svake sekunde opširne izvještaje od petorice mojih izvjestilaca, mojih ćutila. Ali moji su izvjestioci ponešto površni i lakovjerni, a ja nemam dovoljne kontrole nad njima. Ja, dakle, o stvarnosti iz prve ruke ne znam ništa. Kako onda mogu govoriti o stvarnosti današnjih svojih doživljaja?”

(“Ključ od velikih vrata”, Hinko Gottlieb)

Dov Tarnopolski u rukama drži ključ. Ključ neograničene moći, gotovo nedostižne slobode, beskonačnih mogućnosti zahvaljujući kojima glavni zatvorski tamničar Weichselbraun može biti zarobljen u šampanjskoj čaši utjelovljujući tako svakog živog čovjeka koji se grči zahvaćen pandžama nepojmljivog mu udesa; u čaši u kojoj je obuhvaćen i skoncentriran sav strah i užas, očaj i bezizlaznost žive ljudske duše; zahvaljujući kojima četvorica zatvorenika mogu ispijati liker i svirati klavir izvučene iz Tarnopolskijevog džepa ili pak napustiti tamnicu lakše od kakvog kukca na zidu. No, on pojedince ne može puštati na mala vrata. Ključ njegove utopije, njegove Cibole, El Dorada, Obećane zemlje, ključ je od velikih vrata. Onaj ključ koji otvara čovjeku vrata ka samome sebi dopuštajući mu da sam pronađe svoj put, jer “planski usrećivati čovjeka nije moguće. Životna sreća nije glavni zgoditak u lutriji, plaćen propalim ulošcima prikraćenih igrača. Život je sam po sebi sreća, ako ga ne živimo protiv njegova smisla.”
“Ključ od velikih vrata” knjiga je koja je u doba kad je napisana, 1945., odnosno izdana (1947.) bila daleko ispred svog vremena, a iako joj je kritika bila naklonjena, nikad nije postigla uspjeh kakav zaslužuje. Nesvakidašnja, zabavna i silno dirljiva u isto vrijeme, upoznala nas je s Dovom Tarnopolskim koji je više od pola stoljeća čekao da još jednom pokrene svoj čudesni kondenzator i odvede nas u neku novu stvarnost, onu u kojoj je moguće otključati vrata u bolji svijet i dokazati “da nije priroda i životne prilike na Zemlji koje čovjeku uskraćuju životnu sreću, jer su ga baš te i baš takove prilike formirale. Nesretan postaje čovjek kad je prisiljen živjeti nezemaljskim životom. Kad ga lažni sveci i proroci, samozvani vođe i kratkovidni reformatori skreću i svraćaju s teške, doduše, i neudobne, s krivudave i neutrte životne staze, obećavajući mu širok, ravan asfaltirani drum novog i boljeg poretka – u budućnosti. Ali život je sadašnjost.” A do nje su vrata samo jedna.

Recenzija: “Ključ od velikih vrata”, Hinko Gottlieb
Recenzija: “Sveta Rita”, Tommy Wieringa

Naziv djela: “Sveta Rita”

Ime autora: Tommy Wieringa

Naziv izvornika: “De heilige Rita”

S nizozemskog prevela: Romana Perečinec

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Ovdje je sigurno”, rekao je samom sebi. “Mirišem kozju krv, vidim zvijezde. Ne bojim se.

(“Sveta Rita”, Tommy Wieringa)

Pastirsko drvo koje raste u pustinji Kalahari, u vrućoj klimi južne Afrike, relativno je maleno stablo s jedva deset metara visine, no ima jedan od najdubljih korijenskih sustava na svijetu koji se pruža čak do sedamdeset metara u dubinu zemlje. Svoj pravi život vodi tajno, čvrsto se držeći tla iz kojeg je poteklo, odolijevajući promjenama i olujama koje bi pokolebale druge pripadnike njegove vrste; možda ih slomile, čak istrgnule iz tla u kojem se osjećaju zaštićenima. Pastirsko drvo, međutim, ostaje čvrsto. Uvenut će duboko ukorijenjeno na mjestu na kojem je rođeno. Isto je i sa junacima romana “Sveta Rita“, nizozemskog pisca Tommyja Wieringe. Pod budnim okom ove svetice zaštitnice beznadnih slučajeva (iako nitko zapravo ne želi priznati da je beznadan) stanovnici Mariënveena, malog mjesta u blizini njemačko-nizozemske granice, žive život svojih predaka, slijede davno utisnute stope i puštaju vrli novi svijet da se kreće po rubovima mikrokozmosa koji su godinama stvarali.

“Postojao je pola stoljeća u životu svoga oca, dulje od bilo kojeg mladunca u životinjskom carstvu; toliko su jako srasli da će to prije biti presvlačenje kože nego sudbonosan oproštaj.

(“Sveta Rita”, Tommy Wieringa)

Jednom davno, u polje u blizini farme Bunderweg srušio se poljoprivredni zrakoplov. Lagani, nespremni zaprašivač usjeva upregnuo je mladi Rus Anton Rubin u potrazi za boljim životom, pa iz ruskih stepa nesretnim spletom okolnosti prisilno sletio tik uz farmu Krüzenovih, Aloisea i žene mu Alice koji su se s trogodišnjim sinom Paulom vrtjeli u vrzinom kolu učmale svakodnevice i života o kakvom su sanjali. Barem neki od njih. Barem Alice koja je teško ozlijeđenog ruskog pilota njegovala sve dok isti nije napustio farmu sa sjevernim suncem za leđima i Paulovom majkom u zagrljaju. Četrdeset godina poslije, na istoj staroj saksonskoj farmi, Paul Krüzen bavi se prodajom militarija i njeguje bolesnog oca Aloisea. “Jadnog Aloisa Krüzena, koji će ostatak svog života pokušavati sagledati razmjere gubitka, čovjek koji mjeri udaljenost do nestalih zvijezda.” Aloise koji ima ranu na nozi koja ne želi zacijeliti kao što ništa ne zacjeljuje u mjestu gdje možete vidjeti vuka, ali gdje nema bankomata. Paulov najbolji prijatelj je njegov vršnjak Hedwiges Geerdink, četrdesetdevetogodišnji osamljenik, jedan od onih nesretnika koji se sa životom oprostio vjerojatno od trenutka kad ga je udahnuo. Vodeći trgovinu naslijeđenu od majke, koja ju je opet naslijedila od svoje majke, Hedwiges je život posložio na police s mješovitom robom, negdje između staklenki marke Hak čiji bi poklopac fino kliknuo kad ga odvrneš i keksa od punog zrna San Francisco. Siroti Hedwiges kojega su nesmotrenost i gotovo dječji prkos doveli do tragičnog kraja. U sukobu želje biti netko drugi i silnog straha od promjene, postao je kolateralnom žrtvom tuđe pohlepe za novcem i vlastitog odustajanja od života kakvim je možda mogao živjeti. A nakon Rusa, u Mariënveen su došli i Kinezi koji su se korijenili plitko, nomadi koji će prerezati spone kad za to dođe vrijeme, a dotad onima ukorijenjenima i zaboravljenima u lokalnom restoranu Shu Dynasty posluživati bami goreng i mihun piletinu s bocom Grolscha. “Nije bilo važno što naručuješ, samo da piše “specijalitet kuće”, jer onda bi dobio više.” Nadu beznadnima, posebice Paulu, katkad pružaju i prostitutke u javnoj kući odmah preko granice koju vodi Laurens Steggink, Paulov i Hedwigesov bivši školski kolega. Jedna od njih je i Rita, Paulova omiljena priležnica, kurva i svetica – klišej koji ne tone u klišej, jer se Wieringa u svom romanu i usredotočuje na one beznadne slučajeve, one koji čeznu za utjehom i (lažnom) nadom koju im Rita očito nudi. Ona sama u romanu se rijetko pojavljuje, poput kakve opsjene, nikako kao deus ex machina, jer ne donosi odgovore. Ona je tek vizija iz snova, onakvih kakve sanjaju gubitnici u ovom romanu: impotentni, usamljeni muškarci.

“Pomislio je na lipu iza svoje spavaće sobe, starog diva koji je jednako odolijevao svim godišnjim dobima. Bilo je važno imati u svojoj blizini stablo prema kojem imaš neki odnos; uskoro će i ljudi imati životni vijek stabala, ali ne i mudrost njihove šutljivosti.”

(“Sveta Rita”, Tommy Wieringa)

“Sveta Rita” oda je svima onima koji ostaju dok se svijet oko njih nepovratno mijenja. Onima koji odbijaju biti dijelom promjene, iako svjesni kako za takve život nema milosti. Preduboko korijenje njihov je uteg u svanuću novog doba, njihova osamljenost sa strahom gleda plave zaslone pametnih telefona – “bolesni i umirući pokazivali su jednako veliko zanimanje za svoje smartphone kao i zdravi; nitko nije čitao novine ili knjige“; čudi se praznom i sterilnom krajoliku, bez životinja, samo sa seoskim imanjima s narančastim crjepovima nalik onim kućicama zarobljenima u snježnim staklenim kuglama. Melankolično i bez nepotrebnog sentimenta, Wieringovo štivo je proganjajuća skica puna ljubavi za svijet koji nestaje, manifest neminovnosti sudbine i odavanje počasti pojedincu kao ishodišnoj i završnoj točki. Jer sve mora imati svoj tijek. U životu životinja, u njegovom vlastitom.

“Paul upija sliku kamenja i vidi život na zemlji pred sobom, bez sebe u njemu. Zemlja postaje hladna i negostoljubiva, svjetlo je hladno poput prozorskog stakla. Oluje plave poput tinte haraju polarnom pustinjom. A zima traje tisuću godina, deset tisuća godina i kad hladnoća napokon popusti, on stoji na srebrnom jutru u kojem sve škripi i bljeska, u kojem kapi postaju curak, a curak potok.

(“Sveta Rita”, Tommy Wieringa)

Naziv djela: “Mačka iznutra”

Ime autora: William S. Burroughs

Naziv izvornika: “The Cat Inside”

S engleskog preveo i priredio: Vojo Šindolić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Bodoni

“Moja povezanost s mojim mačkama spasila me je od pogubne, sveprožimajuće besmislenosti i neukosti. Kad poljska mačka pronađe u čovjeku zaštitnika koji će je prihvatiti i od nje učiniti kućnu mačku, ona to pokušava ostvariti na jedan jedini način za koji zna: predući i umiljavajući se i mazeći se da bi privukla njegovu pažnju. Uviđam da je to iznimno dirljivo i pitam se kako sam ikada mogao pomisliti da je to gnjavaža i gubljenje vremena. Sve se veze temelje na razmjeni, i svaka usluga ima svoju cijenu.”

(“Mačka iznutra”, William S. Burroughs)

Kad je u pitanju William S. Burroughs, jedan od glavnih predstavnika tzv. beat generacije (uz Jacka Kerouaca ili pak Allena Ginsberga) koje se ljudi nekako najviše vole prisjećati kao utočišta darovitih osobenjaka koji u ritmu jazza i u oblacima hašiša i alkoholnih isparavanja istražuju istočnjačku filozofiju i vlastitu seksualnost, te autor kultne opijatske snomorice nazvane “Goli ručak”, autobiografska knjiga o ljubavi prema mačkama čini se posve bezazlenom. Poput dnevničkih zapisa kakvog starčića koji je sa svijetom tek poželio podijeliti razloge velike ljubavi prema svojim četveronožnim ljubimcima – mačku Ruskom, Fletchu, Wimpyju.
No ako se uzme u obzir da je “starčić” divlji William “Bill” Burroughs, junkie, književni ekscentrik i nenamjerni ubojica vlastite žene (naime, suprugu Joan Vollmer nehotice je u pijanom stanju 1951. ustrijelio u glavu – i to glumeći čuvenog strijelca Williama Tella i pokušavajući pogoditi jabuku koja joj se nalazila na glavi (!)), slobodno se može utvrditi kako je takva reputacija teško uskladiva s harmonijom i toplinom suživota s umiljatim macama.
Ali. Svaki pas, ili u ovom slučaju, mačka, ima svoj dan i pravo na korjenitu promjenu, pa tako i Burroughs. Njemu se “mačji klik” dogodio početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća selidbom u seljačku kuću, poznatiju pod imenom Kamena kuća, udaljenu desetak kilometara od grada Lawrencea u Kansasu, u kojoj je udomio mnoštvo mačaka lutalica: nestašnog albina Eda, stalno skotnu Calico Jane, voljenog Ruskog, vragolastog Fletcha… Svaka je od njih jedan miljokaz Burroughsove osobne promjene; priznajući da ga je povezanost s mačkama spasila od pogubne, sveprožimajuće besmislenosti, divlji Bill na stranicama svog autobiografskog romana uspijeva biti dopadljiviji i čovječniji nego ikad prije toga. Naizgled banalno promišljanje o mačjim navikama i njihovom utjecaju na ljudski karakter i život iznutra krije ogoljenu, snažnu viziju.

“Ova knjiga o mačkama svojevrsna je alegorija u kojoj pisac promatra svoj protekli život prerušen u mačji lik.”

(“Mačka iznutra”, William S. Burroughs)

Burroughsova naklonost nadilazi puki odnos između gospodara i njegova ljubimca, a mačka nije tek mačka. Ona je snažna paralela između mačjeg i ljudskog mikokozmosa, onog u kojem i mačka i čovjek progovaraju različitim jezicima, ali s istom namjerom. “Ako zatvorim vrata spavaće sobe, počne mijaukati i grebe po vratima. Ali, ne zbog gladi. Jednostavno želi biti pokraj mene ili nekoga tko ga voli.” Ljubav je univerzalna svemu živućem, no mačka je ne kupuje tako jeftino. Za razliku od psa (ili čovjeka?), ne nudi svoje usluge. Ona nudi samu sebe, u Burroughsovoj knjizi predstavljajući nešto više od kućne životinje. Naše okruženje, naime, uviđa i Burroughs, ne određuje tek Bog ili puka sreća, već i mi sami. Mogućnost izbora na nama je od trenutka osviještenja vlastita postojanja – možemo se odlučiti otvoriti promjeni, novom svijetu, čudnom i izazovnom ili se grčevito držati samo onog što nam je potrebno za puko preživljavanje. Mačke nikad ne bi opstale da su nudile isključivo svoje usluge. “Čovjek je zla životinja”, ponavlja riječi Briona Gysina William Burroughs, a mačka je praktičan “čovjek”; najvjerniji primjer Poznatog, štovana zbog onog što uistinu jest, bez potrebe za ulagivanjem i pretvaranjem. Njezina je vjernost nerijetko upitna, no opet dragocjena. U vremenu u kojemu sve mora imati cijenu da bi se smatralo vrijednim, mačka predstavlja otklon od tog omraženog počela.

“Ljutnja mačke je divna, plamti čistim mačjim plamenom, sve njezine dlake su nakostriješene i iz njih frcaju iskre, oči joj plamte i svjetlucaju. Režanje psa je ružno, to je režanje zadrtih konzervativnih ekstremista, rulje spremne na linčovanje svakog pakistanskog doseljenika…to je režanje onoga tko gomili nudi naljepnicu s natpisom: “Ubijte pedera u ime Krista”…to je samouvjereno i uskogrudno režanje onoga koji se samoproglasio za pravednika. Kad ugledate i začujete to režanje, vi zapravo prisustvujete nečemu što nema lice. Režanje psa nije njegovo. Njime upravlja njegov trener. A linčovanjem upravljaju određeni uvjeti.”

(“Mačka iznutra”, William S. Burroughs)

U “Mački iznutra” ostarjeli, “primireni” Burroughs prezire čovječja djela, njegovu mračnu sposobnost (samo)uništenja (“ružna, besmislena mržnja je do krajnosti zastrašujuća, kako u životinja tako i u ljudi”) preobražavajući svoju mačkoljubivost u lučonošu pustopoljinom planeta na rubu propasti – one su njegova “posljednja živa veza s izumirućim vrstama.” Pa iako je riječ o relativno kratkom romanu, svaku je njegovu stranicu zaposjeo odsječni, realni Burroughsov glas. Njezina je poruka snažna, skrivena iza žutih i zelenih očiju u kojima se možda, kao i u svemu što živi, ogledaju “ograničenja, bol, strah i konačna smrt”, no koje su odraz i nas samih, jer smo svi “mačke iznutra; mačke koje ne mogu koračati same, i preostaje nam jedno jedino utočište.”

Recenzija: “Mačka iznutra”, William S. Burroughs