Recenzija: “Klub P. S. Volim te”, Cecelia Ahern

Naziv djela: “Klub P.S. Volim te”

Ime autora: Cecelia Ahern

Naziv izvornika: “Postscript”

S engleskog prevela: Davorka Herceg – Lockhart

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Profil Knjiga

“Ljudska bića imaju neutaživu želju za bogatstvom, statusom i moći, ali najviše gladuju za ljubavlju.”

(“Klub P. S. Volim te”, Cecelia Ahern)

Dugo sam odgađala pročitati “P. S. Volim te”. Nekako sam se pribojavala još jednog romana u kojem se ljubav pretvara u floskulu, sladunjavo mašući iz svake rečenice. No, pokleknuvši pred nagovaranjima knjižničarke, brojnim recenzijama i, u konačnici, vlastitom znatiželjom, odlučila sam Holly i Gerryju pružiti priliku. Nakon dva dana, koliko mi je trebalo da pročitam knjigu, sa suzom sam u oku (doslovce) otklonila svaku sumnju. Cecelia Ahern je, čak i za čitatelje koji se inače žanrovski ne pronalaze u ovakvim štivima, uspjela stvoriti doista lijepu priču, jednu od onih u kojima se ljubav ne pretvara u patetiku, a tuga je opipljiva dovoljno da se u mnogo trenutaka poistovjetimo s njom.

“Klub P. S. Volim te” stoga je nastavak dorastao očekivanjima onih koji su voljeli i oplakali svaki Hollyin i Gerryjev trenutak u prvom dijelu. Iako prožet sa mnogo manje, čak gotovo nimalo, humorističnih nota i obojan nijansama tuge koja izbija iz svakoga retka, donio je posve novi moment. Onaj u kojem je Holly nakon Gerryjeve smrti naučila kako krenuti dalje, prihvatiti život u kojem još uvijek postoji ljubav. Drugačija, opreznija, sjetnija, no još uvijek ljubav. Sedam godina nakon Gerryja dogodila se veza sa Gabrielom, i baš kada se činilo kako je život opet poprimio oblike koji bi vodili ka sreći, Holly dobiva poziv koji će mnogo toga promijeniti. Ovoga puta ona će biti ta koja će dobiti priliku biti podrška drugima, podijeliti svoje iskustvo boli i možda, uz stara sjećanja, u svoj život prizvati neke nove, posve drugačije dimenzije ljubavi.

“Sva lebdim. Lebdim na krilima ljubavi i adrenalina i čudnih novih energija. Osjećam se opsjednuto. Ne opsjednuta Gerryjem – taj je osjećaj nestao – već trajnom povezanošću s njim… Mogu se čvrsto držati prošlosti, svih svojih stvari, ili ih mogu otpustiti i čuvati ih u svom srcu.”

(“Klub P. S. Volim te”, Cecelia Ahern)

Mnogo je prošlosti u ovoj knjizi, a Gerry je prisutniji nego ikada. No, ne u kontekstu tuge, gubitka i suza. Gerry je u “Klub P. S. Volim te” postao svjetlom nade, obećanjem novog postojanja i života koji nikada ne prestaje. On je nevidljivi vjetar u jedrima, a Holly nakon sedam dugih godina zna smjer u kojem plovi. I po prvi je put nije strah.

“Život ima korijenje, poput drveta u potrazi za preživljavanjem. Njegovo se korijenje širi i raste kako bi pronašlo vodu, ono ima moć dizati temelje zgrada, potkopati sve na svojem putu. Njegov je doseg beskonačan, postojanje mu je beskrajno, a izražava se na razne načine. Možeš posjeći drvo, ali ne možeš uništiti ono iz čega je izraslo i sav život koji je iz njega potekao.”

(“Klub P. S. Volim te”, Cecelia Ahern)

Naziv djela: “Majčino mlijeko”

Ime autora: Nora Ikstena

Naziv izvornika: “Mātes piens”

S latvijskog prevela: Santa Domian Zviedre

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: HENA COM

“…moja majka pije gorku kavu: zagledana kroz prozor, razmišlja o golemome kitu kojim je žestoki kapetan iz Mobyja Dicka opsjednut, za nju je to vjerojatno metafora za snažan poriv duše kojemu se ne može odoljeti, koji tjera samo naprijed dok te naglo ne povuče duboko u more.”

(“Majčino mlijeko”, Nora Ikstena)

“Majčino mlijeko”, posljednji roman latvijske spisateljice Nore Ikstene, posve je intimna ispovijest bezimenih žena – majka i kćeri koje svoj odnos isprepliću sa trenutkom u kojem žive istodobno u njega ugrađujući atavizme vremena koje ostavljaju iza sebe.

Prva “bezimena”, ugledala je svijet 1969., u vrijeme kad je SSSR – om vladala čvrsta ruka Leonida Brežnjeva i kći je druge, rođene u listopadu 1944., godine oslobođenja Rige od nacističkog terora. No, i ova je majka također kći – potomak žene odlučne zaboraviti neovisnu Latviju svoje mladosti i muškarca odlučnog nikada ne zaboraviti Latviju koja ga je osudila na Gulag.

Smještena u Latviju osamdesetih godina prošlog stoljeća – zadnjeg desetljeća sovjetske vladavine, radnja romana na uvjerljiv, gotovo opipljiv način prikazuje okrutni, ugnjetavajući utjecaj sovjetskog režima na živote dvije generacije žena – majke i kćeri. Majka, perspektivna mlada liječnica koja se naizgled uspješno nosi sa pritiscima krutog sustava koji ju okružuje, uslijed niza nesretnih događaja svijetlu liječničku karijeru u Rigi zamjenjuje progonstvom u tamu ruralne Latvije i malom ambulantom. Lišena nade bolje profesionalne budućnosti, sve više tone u depresiju.

“Nije više bilo znanosti, nikakvih eksperimenata, tek mizerna egzistencija i pokušaji da svojim znanjem pomognem ovim ženama koje su zapele u kotaču za hrčka.”

(“Majčino mlijeko”, Nora Ikstena)

S druge strane, kći koja slijedi majku u progonstvo rastrgana je između poriva za privikavanjem na mir seoske sredine i straha zbog majčinog sve očitijeg psihofizičkog propadanja u danima koje su dijelile urastajući u dotad nepoznato okruženje.

“Ali stvarnost je bila ova – bile smo žive. Male, ali svakodnevne sitnice oblikovale su naš dan ,dani su postajali tjedni, tjedni – mjeseci, a mjeseci – godina. Lijepili su se skupa kao komadi gline na našoj radionici keramike…”

(“Majčino mlijeko”, Nora Ikstena)

Kako sugerira sam naziv romana, mlijeko je ponavljajući i glavni motiv Ikstenine knjige, služeći ne samo kao metafora komunističke ideologije koju su junakinje prisiljene “progutati”, već istodobno naglašavajući oštećenu, ranjenu vezu majke i kćeri. Mlijeko ima okus snažne političke poruke, no u svojoj dubini skriva gorčinu majčine čežnje za boljim životom i kćerine očajničke želje da ju spasi. Nora Ikstena na izniman je i bolan način progovorila o trpkoj esenciji tog mlijeka našeg bivanja i stvorila roman o kojemu razmišljamo još dugo nakon čitanja.

“… Zar se vi kao majka ne bojite da se bez mlijeka neće u potpunosti razvijati?’

‘Možda je to zato što nije pila majčino mlijeko?’

‘Kako to? Zar ste imali neku bolest?’

‘Jesam. Nisam htjela živjeti i nisam htjela da ona pije mlijeko od majke koja ne želi živjeti.”

(“Majčino mlijeko”, Nora Ikstena)

Recenzija: “Majčino mlijeko”, Nora Ikstena
Recenzija: “Jezik ptica”, Faridudin  Atar

Naziv djela: “Jezik ptica”

Ime autora: Faridudin Atar

Naziv izvornika: “Mantik Ut-tajr” ili منطق الطیر

S francuskog prevela: Sanda Hržić

Suradnik na prijevodu: Darko Rundek

Godina izdanja: 2019.

Izdavač: Planetopija

“Jezik ptica”, teološko – mistična poema perzijskog pjesnika i islamskog mistika Faridudina Muhameda Atara objavljena je davne 1177. godine i sve od tada smatra se jednim od najznačajnijih djela klasične perzijske književnosti te najvrjednijim djelom sufizma. Jer, baš kao što se i sam sufijski nauk bavi poučavanjem duše i čišćenjem srca kako bi došli do istine, tako će i u svih 4458 alegorijskih stihova “Jezika ptica”, oblikovanih u formi Rumijevih mesnevijskih dvostiha, ptice – putnici do svog konačnog duhovnog pročišćenja proći mnoga stanja i promjene (u Kur’anu poznate kao tzv. mekame).

Pa iako je u “Jeziku ptica” predstavljeno svih sedam mekama, najveći dio poeme govori upravo o prvoj mekami – Emari – požudnoj duši, onoj koja “traži izgovore da izbjegne pokajanje i put ka istini”. Ostale mekame skrivene su u sedam dolina – pustopoljina, koje će pticama istkati put na ovom neizvjesnom i odricajućem putovanju do konačne istine.

“Kruničarka odgovori: Pred nama je sedam pustopoljina

Prijeđemo li ih, doći ćemo do Praga.

Prvoj pustopoljini čežnje i potrage, ime je talab

Druga, išk, beskrajna je pustopoljina ljubavi.

Treća se zove marifat, pustopoljina je spoznaje

Četrvrta, istigna, pustopoljina je nezavisnosti i samodostatnosti.

Petoj je ime tauhid, to je pustopoljina čistog jedinstva

Šesta je hejrat, pustopoljina strašne zgranutosti

A posljednja, sedma, fakr i fana,

Pustopoljina je krajnjeg siromaštva i iščeznuća

Nakon nje nema više napredovanja.

(“Jezik ptica”, Faridudin Atar)

Istinska vrijednost i posebnost ove knjige leži u činjenici kako su najdrevnije mudrosti i najdublje istine povjerene pticama. Alegorijska poema započinje opisom sabora ptica, gdje su se različite ptice okupile da izaberu svog kralja.

“Jednog su se dana okupile
Sve poznate i nepoznate ptice svijeta.
Jedna drugoj su govorile:
Nema zemlje bez vladara.
Zar da ga carstvo ptica bude lišeno?
Tome mora doći kraj.
Možda bismo mogle ujediniti napore
I krenuti u potragu za njim?

(“Jezik ptica”, Faridudin Atar)

Najmudrija ptica među njima, kruničarka, koja je “povezana s Uzvišenim i ima pristup mnogim znanjima”, saopćava skupu kako je jedini dostojan, istinski vladar Simurg – uzvišena, legendarna ptica koja živi daleko na vrhu mitske svete planine Kaf. Kruničarka, koja zapravo predstavlja sufijskog šejha, na ovo dugotrajno i opasno putovanje predvodi trideset ptica, od kojih svaka utjelovljuje različite ljudske osobine, koje sprječavaju čovjekovo dostizanje prosvjetljenja, pronalazak Boga.

Naime, svaka od ptica pronalazi drugačiji razlog za odustanak od teškog puta. Primjerice, slavuj “nema snage dosegnuti Simurga, njemu je dovoljna ljubav ruže” (u potrazi za Simurgom sprječava ga, kako mu kruničarka ukazuje, okrenutost ka vanjskoj i prolaznoj ljepoti). Tu je i patka, zatočena u vlastitim rutinama i strahovima od promjena (“ne snalazim se na čvrstom tlu, ne mogu letjeti sa Simurgom”), dok je jarebica vezana za svoje kamenje, odnosno materijalno bogatstvo (“put prema Simurgu težak je, a noge su mi u blatu, vezane za dragulje”). Kruničarka svakoj od ptica uspijeva odagnati sumnje i dvojbe dajući im mudre odgovore, olakšavajući im breme putovanja ka samima sebi, ka izvoru svog bitka i iskonske istine.

Na samome kraju ove magične, duboke knjige, ptice, pročišćene preobrazbom kroz koju su prolazile na svojem dugom putovanju, stižu do svojega odredišta – Simurgovog doma koji je zapravo jedno veliko jezero. Trideset ptica, ogledajući se u vodama jezera, biva dotaknuto iskonskom samospoznajom – da je Simurg odraz njih samih, a ono za čime su neumorno tragale, zapravo je oduvijek bilo dio njih. I sama igra riječima skrivena u Simurgovom imenu (perzijski: “si” – trideset i “morg” – ptica) izražava taj sraz istobitnog – trideset ptica koje se na površini jezera ogleda u vječnom Simurgu i njega koji se istodobno ogleda u svakoj od njih.

Prepuno simbolike i istinske mudrosti, “Jezik ptica” djelo je koje se iščitava mnogo puta. Jer, prvim čitanjem tek ćemo malo uzburkati površinu Simurgova jezera, no prave dubine otkrivaju nam se poslije, kada preletimo svaku pustopoljinu, preispitamo svoja oklijevanja i odustajanja bivajući slavujem, sokolom, paunom ili jarebicom i iskajući odgovore koji ne dolaze uvijek onakvi kakvima smo ih zamišljali.

“Jezik ptica” književna je mudrost koja je preživjela stoljeća bivajući sve većom i dubljom. I zato zaslužuje da je se prvo čita srcem otvorenim za spoznaju, a tek onda umom koji se često opire iskonskim istinama.

“U odrazu lica trideset ptica

U trenu, ugledaše Simurga.

Kad trideset ptica pažljivo pogledaše

Vidješe da je bez sumnje, si murg – Simurg.

Zapanjene, sebe su istovremeno vidjele

I kao nekog drugog, i kao sebe same.

Uvjerile su se da su stvarno savršeni Simurg

A da je Simurg stvarno si murg – trideset ptica.”

(“Jezik ptica” , Faridudin Atar)

Naziv djela: “Ono”

Ime autora: Stephen King

Naziv izvornika: “It”

S engleskoga prevela: Božica Jakovlev

Godina izdanja: 2018.

Izdavač: Stilus knjiga d.o.o.

“Može li čitav grad biti uklet?

Uklet onako kako se to smatraju neke kuće? Ne samo jedna zgrada u tom gradu, ugao jedne ulice ili jedno košarkaško igralište ili jedan park stiješnjen između zgrada s košem bez mrežice koji strši u suton kao neki zaboravljeni krvavi instrument za mučenje, ne samo jedna četvrt – već sve. Sve pod milim Bogom.

Je li to moguće?

Što se nastanilo u Derryju? Što se hrani Derryjem?”

(“Ono”, Stephen King)

Priča zbog koje su čitave generacije čitatelja zamrzile klaunove i sad već kultno književno djelo američkog majstora strave Stephena Kinga – roman “Ono”, zastrašujući je klasik koji u sebi objedinjuje sve ono što očekujemo dobiti od jedne pripovijesti strave i užasa – ukleti gradić, misteriozne smrti te protagoniste koji se vraćaju kući kako bi pobijedili zlo čudovišno stvorenje koje stoji iza svega navedenog.

Iako sam pogledala oba filma – onaj iz 1986. sa “starim” Pennywiseom te remake iz 2017. u kojem je ovaj jezivi klaun malo promijenio i modernizirao svoj imidž (ovogodišnji nastavak filmskog serijala mi tek predstoji, jer Pennywise je očito prilično neuništiv stvor), moram priznati kako mi je najstrašniji Pennywise bio onaj kojeg sam zamislila čitajući ovu knjigu (po treći put). Mističnost fiktivnog gradića Derrya smještenog u američku saveznu državu Maine, proizašla iz činjenice kako isti na zastrašujuć način podsjeća na dom bilo koga od nas te dječji strahovi koji su otišli mnogo dalje od obične noćne more, učinili su “Ono” jednom od najstrašnijih horor priča koju sam ikada pročitala. King nije napisao knjigu samo o jednoj stvari koje se bojimo, već o svakom strahu s kojim smo se ikada susreli. Pennywise je personifikacija svih njih.

“Klub gubitnika”, skupina prijatelja povezanih zajedničkim djetinjstvom i preživljavanjem susreta s Onim, odrasla je u uspješne ljude, no ne nužno i sretne. Njihovi strahovi, oni nevidljivi i zatomljeni, opstali su sve te godine. Duboko u sebi, Eddie, Stan, Richie, Ben, Mike, Bill i Beverly još su djeca koja se boje odbačenosti, zlostavljanja i zaborava, a cijeli njihov dotadašnji život prolazi u sjeni višestrukih zala – strahota obiteljskih zanemarivanja i zlostavljanja te bezimenog demonskog užasa skrivenog iza lika klauna. Svakih trideset godina, Pennywise dolazi po svoj dio straha i krvi, a “Klub gubitnika” suočava se sa svime što Derry krije ispod površine.

Pa iako je teško u prvi plan staviti bilo što osim čistog straha dok zamišljate šestogodišnjeg Georgieja kako u žutoj kabanici trči prema odvodnom kanalu kamo mu je jednog kišnog poslijepodneva otplovio čamac od papira i odakle su ga gledala “dva sjajna žuta oka”, “Ono” je i priča o odrastanju, o strahovima s kojima se bori svatko. Bilo da je riječ o paucima, klaunovima ili nepoznatim bićima iz tame zamišljenima u dalekim kutovima našeg uma, ova knjiga progovora strahom svih nas.

I daleko je najjezivija od svih koje je King napisao. Poznavajući Pennywisea, sumnjam kako će se to ikada promijeniti.

“Želiš svoj čamac, Georgie?’, upita Pennywise. ‘Ponavljam se samo zato što ne djeluješ jako željno.’ On ga podigne, smješkajući se. Bio je odjeven u vrećasto svileno odijelo s golemim narančastim pucetima – coflima. Kričava plava kravata mlitavo je visjela sprijeda, a na rukama je imao velike bijele rukavice, poput onih koje uvijek nose Miki Maus i Paško Patak.

‘Ali naravno?, reče George, gledajući u odvod.

‘I balon? Imam crveni i zeleni i žuti i plavi…’

‘Plove li po nebu?’

‘Plove li?’ Klaunov se smiješak raširi. ‘O da, nego što! Plove! A imam i šećerne vune…’

George posegne za čamcem.

Klaun ga ščepa za ruku.

I George ugleda kako se klaunovo lice mijenja.”

(“Ono”, Stephen King)

Osvrt: “Ono”, Stephen King
Recenzija: “Frankenstein u Bagdadu”, Ahmed al-Saadawi

Naziv djela: “Frankenstein u Bagdadu”

Ime autora: Ahmed al-Saadawi 

Naziv izvornika: فرانكشتاين في بغداد

S arapskog preveo: Daniel Bučan

Godina izdanja: 2019.

Izdavač: Naklada Ljevak d.o.o.

Čak niti nakon pročitane posljednje stranice nisam zapravo bila sigurna kakav je dojam na mene ostavilo ovo posve nesvakidašnje i nadrealno, a opet toliko stvarno štivo. Jer, kada je okosnica radnje uskrsnuli osvetnik kojeg je od ostataka tijela unakaženih bombardiranjem sastavio pijani trgovac otpadom Hadi, teško je pronaći prave riječi koje bi potencijalnim budućim čitateljima prenijele pravi dojam o ovom djelu. Naime, u ratom opustošenom Bagdadu, gdje su ulice svakoga dana poprišta najtežih masakra, gdje svaki kamion ima potencijal biti sijačem bombi i smrti, jedan je čovjek – Hadi, svjedok vremena i događanja, odlučio u suludom svijetu na suludi način učiniti dobro djelo izvan granice svih ludosti – sastaviti jedno tijelo od posmrtnih ostataka desetina njih kako bi barem tom jednom omogućio pristojan, čovjeka dostojan ukop. No, tijelo nastani duh nevine žrtve nasilja, pa ono, takvo zastrašujuće i “frankensteinovsko” odlučuje osvetiti život svakog leša od kojeg je sastavljeno. No, u tom distopijskom svijetu, u kakvom zapravo već dugo živimo i sami, žeđ za krvlju ne prestaje sa izvršenom osvetom, pa tijelo ubrzo napada i nevine. Prvotni cilj osvetničkog pohoda se ubrzo zaboravlja, pa opstaje samo nasilje radi nasilja.

Bezumno i besmisleno kakvo nasilje uvijek i jest.

“Kako su stari dijelovi tijela otpadali, a moji pomoćnici ih zamjenjivali dijelovima tijela novih žrtava, popis onih koje treba osvetiti bivao je sve duži. Stvari su se tako odvijale dok jedne noći nisam shvatio da, ako tako bude išlo i dalje, taj popis nikad neće biti iscrpljen. Vrijeme mi je neprijatelj jer ga ne može nikad biti dosta da ispunim svoje poslanje. Stoga sam se počeo nadati da će pogibije na ulicama prestati i da više neće biti ‘proizvodnje žrtava’ te će moja vučja zadaća biti okončana.

Ali ubijanje je bilo tek započelo…”

(“Frankenstein u Bagdadu”, Ahmed al-Saadawi)

Mogli bismo reći kako je “Frankenstein u Bagdadu” svojevrsna “priča s iračke strane”, insajderski tekst o tome kako se rat ponaša i diše, bez zapadnjačkih prologa i uplitanja. Na brutalan je i zastrašujuć, ali u mnogo čemu i ironičan način prikazao svo bezumlje rata, sve pukotine koje je otvorila američka invazija, ali i kratere koje su od njih napravili sami Iračani.

I na kraju, baš kao i svako literarno djelo vrijedno čitanja i “Frankenstein u Bagdadu” ima mnogo dimenzija. Svaka priča u njemu postupno guli jedan sloj koji otkriva sljedeću, još neobičniju i neočekivaniju. Sve do samog, najnevjerojatnijeg kraja.

Tanka je linija između nevinosti i krivnje, a nasilje uvijek rađa nasilje. Ahmed al-Saadawi ispričao je priču koja se ne ustručava priznati ovu istinu.

Pusti misli
Neka lete.

Kroz pukotine
Kasnog ljeta
Nek’ iscure
Poljupci
Okusa zrelih
Grozdova

A ti budi
Moj san
Od pijeska,
Kula od vlažnog
Mulja i morske
Soli.

Zadrži me
Poput daha
Dok suton polako
Krvari u more
A sjene postaju
Duge
Kao tvoji
Prsti u mojoj
Kosi.

Ne traži me
U jesenjoj kiši
I u zlatnom prahu
Lišća.

Ja sam tvoje
Vječno ljeto
Lijeni val na
Pustoj obali
Što te grli
I kad vjetrovi
Odavno
Promijenili su
Smjer.

Sjeta
Recenzija: “Nemoguća djevojka”, Anne Tyler

Naziv djela: “Nemoguća djevojka”

Ime autora: Anne Tyler

Naziv izvornika: “Vinegar Girl”

S engleskog preveo: Saša Stančin

Godina izdanja: 2019.

Izdavač: Profil Knjiga

Sa spisateljskim stvaralaštvom Anne Tyler prvi sam se put susrela u njezinim “Raznizanim godinama” i moram priznati kako me vrlo brzo uspjela osvojiti bezbrižnost i lakoća kojom Tyler pristupa svojim likovima, ali i radnji koju jednako lako stvara oko njih. Uskoro su se na mom čitalačkom “meniju” našli i romani “Nekoć kad smo bili odrasli” te “Vježbe disanja” s kojima sam definitivno utvrdila kako je Tyler jedna od rijetkih spisateljica koja u svojim romanima gotovo isključivo obrađuje obiteljsku tematiku, odnosno obiteljske odnose i svu krhkost, jačinu i kaos koji žive unutar njih, a da pritom ne ulazi u “minsko polje” ponavljanja i prežvakavanja već rečenog.

“Nemoguća djevojka” nastavlja dobro poznati niz – glavna junakinja je isfrustrirana Kate Battista koja se “osjeća zatočenicom vlastita života” te joj se, kako sama priznaje, “život svodi na vođenje kućanstva te brigu o ekscentričnom ocu znanstveniku te umišljenoj mlađoj sestri” Bunny. Zaposlena kao pomoćna odgojiteljica u dječjem vrtiću, Kate je i u pogledu posla zaglavljena u mjestu – ne voli ga i potajno priželjkuje promjenu, no istodobno si posve iskreno postavlja pitanje – “… za što bi drugo ustvari bila kvalificirana?”

“Nema ona plan. Nikakav. Što je zapravo bila istina.

Ta bi joj primjedba, dok je jutrom išla u vrtić na posao, često padala na pamet. U vrtiću bi djeci pomagala da se izuju, četkala im plastelin ispod noktiju, lijepila flastere na koljena. Pa im onda pomagala da se obuju.

Nema ona plan. Nikakav.”

(“Nemoguća djevojka”, Anne Tyler)

Kako napraviti sjajan zaokret u romanu koji pretendira biti romaneskna prerada slavne Shakespearove “Ukroćene goropadnice”? Prvo diskretnom igrom riječima (Shakespearov Battista Minola, otac goropadne Katarine i Tylerina Kate Battista posve su dovoljni za početak), a kasnije svakako pokušajem kroćenja usidjelice Kate udajom za očevog asistenta Pjotra radi njegova dobivanja zelene karte. Naime, Pjotr Ščerbakov briljantan je mladi znanstvenik kojemu istječe viza za boravak u SAD-u. A Katein otac ne želi se tako lako odreći sjajnog asistenta u svom ambicioznom znanstveno – istraživačkom projektu, pa smišlja jednako tako ambiciozan plan za njegov ostanak.

“…Pa prije ili kasnije za nekoga se moraš udati, je li tako? A on je iznimna osoba, tako darovit, to bio strašan gubitak za ljudski rod ako ne bi mogao nastaviti raditi na mom projektu. A k tome mi je još i simpatičan! Tip je na svom mjestu! Uopće ne sumnjam da ćeš i ti tako misliti kad se bolje upoznate…”

(“Nemoguća djevojka”, Anne Tyler)

Pyotr je, srećom po Kate (i po nas), vrlo dopadljiv lik koji, savršeno usklađen sa Kateinim ocem, oko buduće mladenke plete mrežu humorističnih dijaloga i simpatičnih situacija koje sve vode ka jednom cilju – sretnom braku i eventualnoj ljubavi – na drugi pogled.

“Bok Kate! Išli smo po dozvolu za brak!

Tko to mi?

Tvoj otac i ja.

Pa, onda vam želim sretan brak.”

(“Nemoguća djevojka”, Anne Tyler)

Kako bilo, Anne Tyler je u “Nemogućoj djevojci” ostala dosljedna samoj sebi i neobično dopadljivom stilu pisanja i karakteriziranja likova, pa se stječe dojam kako paralela sa “Ukroćenom goropadnicom” zapravo i nije bila nužna. Jer, Tyler je ona vrsta autorice koja je u potpunosti sposobna stvoriti svoj šareni svijet likova i odnosa između njih, bez da inspiraciju traži u tuđem. Pa bio to i Shakespeare.

“Ne sjeća se ničega točno, no muškarci su ono jedino što određuje njezinu egzistenciju. Uz svako godišnje doba, svaki rođendan, svaki događaj u njenom životu ide po jedan ljubavnik nejasnog lica. Usred njene amnezije lebdi umirujući osjećaj da je kroz žudnju drugih proživjela tisuću egzistencija.”

(“U vrtu čudovišta”, Leïla Slimani)

Naziv djela: “U vrtu čudovišta”

Ime autora: Leïla Slimani

Naziv izvornika: “Dans le jardin de l’ ogre”

S francuskog prevela: Vlatka Tor

Godina izdanja: 2019.

Izdavač: Fraktura

Prije “Uspavanke”, kojom je Leïla Slimani, spisateljica francusko – marokanskog podrijetla, uzburkala mirne vode ispod kojih plivaju tabui i izlazak iz općeprihvaćenih društvenih normi, stvoren je “U vrtu čudovišta”, čudovišan roman o nečemu još čudovišnijem i mračnijem.

Stvorena je Adèle. Antiheroina, jedna od onih s kojom ne suosjećate, ali ju istodobno niti ne osuđujete. Zarobljena u limbu svoje seksualne ovisnosti, pred nama se otvara u svoj svojoj opscenosti, gadljivosti i posve ljudskoj, gotovo ganutljivoj potrebi za ispunjenjem i smislom.

Adèlina lakoća postojanja sa svakom stranicom uistinu postaje nepodnošljiva, držeći je svojevrsnom taokinjom vlastitog razvrata – čudovišta s kojim je živjela; koja je živjelo u njoj, njezino tijelo pretvaralo u vječito neispunjenu posudu koja je, zjapeći prazninom, grabila pohotne poglede, prljave misli i gotovo životinjska spajanja sa rijekama nepoznatih muškaraca.

“Vrlo je brzo shvatila da žudnja nije važna. Nije željela muškarce kojima je prilazila. Nije žudjela za tijelima, već za situacijom. Da je posjeduju. Da promatra lica muškaraca dok svršavaju. Da je ispune. Da kuša tuđu slinu. Odglumi epileptični orgazam, bestidno svršavanje, životinjski užitak. Da noktiju umazanih krvlju i spremom gleda muškarca kako odlazi.”

(“U vrtu čudovišta”, Leïla Slimani)

Slimani ne odolijeva kroz Adèle otkrivati nam pakao običnosti s kojim se njezina junakinja suočava i od kojega bježi – života “kakav treba biti”, kakav se očekuje; ali i istodobno ukazati na to koliko i sam pakao može postati uobičajen – situacije u kojima se budi gola “s nosom u prepunoj pepeljari” i u kojima joj se “gadi vlastito tijelo koje ju izdaje”, no priznajući kako je “sama to htjela”. Suprug Richard i sin Lucien na trenutke se čine poput stvari, nužnosti koje su morale biti dijelom njezina života kako bi se uklopila u kalupe, očekivanja.

“Lucien je teret, obveza na koju se teško navikava… Ljubav je tu negdje, uopće ne sumnja. Još malo nedorađena, žrtva svakodnevice. Ljubav koja nema vremena za samu sebe. Adèle je rodila iz istog razloga iz kojeg se i udala. Radi pripadnosti i da bude poput svih ostalih.”

(“U vrtu čudovišta”, Leïla Slimani)

“U vrtu čudovišta” roman je o seksualnoj ovisnosti, o autodestruktivnosti, o potrazi za ispunjenjem u vanjskom, umjesto u sebi. Lišen je potrebe za empatijom, barem u onoj mjeri u kojoj bi se očekivalo da je glavna junakinja traži; ne daje čudotvorne rasplete i utješne preokrete. Pa i kad istina ispliva ispod brojnih ljubavnika i bezumnih seksualnih avantura, umjesto grižnje savjesti osjeti se tek okus rezignacije i olakšanja. Privid života lišenog objašnjenja i opravdanja.

“Ovo nije kraj, Adèle. Ne, ovo nije kraj. Ljubav nije ništa drugo doli strpljenje. Beskrajno odano, mahnito, okrutno strpljenje.”

(“U vrtu čudovišta”, Leïla Slimani)

Recenzija: “U vrtu čudovišta”, Leïla Slimani
Znate onu: U početku bijaše riječ…

Oduvijek sam bila idealist, otkad znam za sebe. Pa iako me stvarnost nebrojeno puta ugrizla za stražnjicu, i to tolikom silinom da nisam mogla danima doći k sebi, opet sam se vraćala idealiziranju.

Pretpostavljam kako i danas jednostavno odbijam prihvatiti činjenicu kako nisu svi ljudi dobri i kako svi ne čine nešto iz ljubavi i želje. Naprotiv, čine iz interesa, koristoljublja i ostalih poriva koji nemaju veze sa istinskim unutarnjim osjećajem.

Forma je definitivno oduzela primat sadržaju i to je vidljivo iz svake pore ovoga društva.

Osobno, volim pisati. Poeziju ili prozu, nisam ograničena spisateljskom formom, inspiracija mi je jedini „lajtmotiv“ koji uzimam kao mjerodavan. A to činim otkad sam se, uvjetno rečeno, dovoljno elementarno opismenila da bih mogla simboliku svojih misli i osjećaja pretočiti u riječi i stihove. I nikada se nisam zamarala kritikama, tuđim mišljenjima.

Zapravo, ispravak. Uzimala sam u obzir prvo podatak tko je nešto rekao, a tek onda što je netko rekao. I posve mi je razumljivo da moja pjesma ili  tekst ne moraju u zanos baciti svakog tko ih pročita. I nesviđanje ili odbojnost su također reakcije.


Drugim riječima, nisam nikada imala potrebu, niti je imam danas, nužno se svidjeti nekome; podilaziti drugima u tolikoj mjeri da moje pisanje izgubi identitet, izgubi onaj dio mene koji unosim u njega.

Jer, tada to više ne bi bilo to. Pisanje je za mene, prije svega, čista emocija pretočena  u riječi. Ne osjećati napisano, isto je kao pokušati voziti automobil zatvorenih očiju. Jedno kratko vrijeme ćeš možda uspijevati održati pravac, no ubrzo ćeš se zabiti u prvo stablo. Biti lažan najgora je sudbina svakoga tko pretendira svojim pisanjem dotaknuti one koji čitaju napisano.

Čula sam kako mnogi kažu kako pišu samo „za svoju dušu“, da ne žele svoje radove prezentirati na društvenim mrežama, u tiskovinama, zbirkama…

No, pisati za svoju dušu uvijek je polazna točka svakog pisanog djela – pripovijesti, pjesme, članka. Bez duše nema tog sadržaja kojeg sam spominjala. A da li će nečiji rad ostati zauvijek u tami ladice ili između korica bilježnice ili, pak, biti objavljen kako bi mogao dotaknuti i duše drugih, stvar je osobnog izbora. Osobno, uvijek rado čitam literarne uratke drugih; volim putovati i nekim drugim svjetovima, pogledati život i kroz nečije tuđe oči. Mnogo naučiš i opet oplemeniš tu istu dušu koja s tobom niže rečenice i stihove.

Kad smo već kod oplemenjivanja, i čitanje je moja velika ljubav. Od nepunih šest godina, kada sam dobila svoju prvu člansku iskaznicu knjižnice, pa sve do današnjeg dana, knjige su sastavni dio mog života. Mnogo su me naučile o svemu, pa i o pisanju koje sam kroz njih usavršavala i obogaćivala. Kako sam po prirodi takva da uvijek imam nešto za reći, nekako mi se prirodno nametnulo da tu i tamo napišem koje slovo o pročitanom. No, krenuvši u to, našla sam se u prilično kaotičnom svijetu.

Naime, danas mnogi vole eksploatirati riječ poput „recenzija“ ili „osvrt“, pa se osvrću i recenziraju i Boga Oca, samo ne tekst o kojem su krenuli razgovarati. Kao kroatistu i anglistu, to mi je bilo prilično nevjerojatno. Pa zar je moguće, kako je nedavno jedna kolegica rekla, da svi više polažu na fotografije ili rekvizite oko fotografiranih knjiga (koji s knjigom nemaju baš nikakve veze), nego na sam sadržaj? Daleko od toga da lijepa prezentacija nije važna, dapače – svi smo mi vizualna bića i uživamo vidjeti zanimljivu fotografiju, pogotovo ako je tematski usklađena sa knjigom, no „od šume ne vidjeti drveće“ ipak je malo pretjerano.

Ista stvar je sa pismenošću. Misliti da je dovoljno znati sva slova abecede da bi se moglo pisati o knjigama i književnosti, isto je kao da vam je svejedno hoće li vas liječiti doktor veterinarske ili doktor obiteljske medicine – bitno je da si doktor, ostalo ćeš već izmudrovati. A knjige  i priče koje nam one pružaju sa svakom pročitanom stranicom, predragocjene su da bi ih prezentirali na način koji ne zaslužuju.

Sjećam se, svojedobno sam pročitala jednu „recenziju“ u kojoj je autor toliko revnosno kritizirao pisca dajući prijedloge na koji bi način on promijenio tijek i kraj romana, da je to bilo prilično tragikomično. Pri pisanju recenzije trebamo se što više držati činjenica, a što manje mišljenja, dok se emocija trebamo posve kloniti. Za sve ostalo tu su osvrti.

Da ne bude zabune, i ja bih rado ispravila neke svoje prijašnje uratke. Kako sazrijevaš, tako i učiš, pa se uhvatiš kako se čudiš samom sebi otkud su ti padale na pamet takve nebuloze. No, srećom, gotovo uvijek imaš priliku za ispravak, važno ju je samo iskoristiti.

Zato pišem i dalje. Kroz sva ta silna ispisana slova, riječi i stihove, upoznala sam mnogo divnih, talentiranih ljudi i književnika, koji lijepo razmišljaju i još ljepše ta razmišljanja pretaču u rečenice.

Na početku i na kraju uvijek stoji riječ. Važno je samo da bude prava.

Na trenutke
Osjećam
Daljine
Kako se pomiču
U meni

Kovitlaju se
U vrtlozima
I vuku me
Na lutanja.

Kao bez daha
Bježim od sebe
A svakim danom
Sve sam si
Bliža.

Pa dok grizem
Vlastiti rep
Gledam kako
Dani lete
Kao baloni
Od sapunice.

Mogu li i ja
S njima
Putovati
I doista (pro) živjeti
Trenutak
Dok se ne rasplinem
U stotine kapi?

Krug