Recenzija: “Male šanse”, Marjolijn  Hof

Naziv djela: “Male šanse”

Ime autora: Marjolijn Hof

Naziv izvornika: “Een kleine kans”

S nizozemskog prevela: Gioia-Ana Ulrich Knežević

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Lector

“Sva putovanja moga oca završila bi dobro. Na kraju se vraćao kući neozlijeđen. Ali ja sam se bojala da su putovanja pomalo nalik na uže za preskakanje: dugo vremena ti ide dobro, ali ne zauvijek. Jednom ipak krivo preskočiš.”

(“Male šanse”, Marjolijn Hof)

U nepunih stotinu stranica, koliko ih ima ova posve neobična i iznimna knjiga nizozemske spisateljice Marjolijn Hof (2011. adaptirana i u višestruko nagrađivani film nazvan “Taking Chances” u režiji Nicole van Kilsdonk), sadržano je mnogo više od onog što bi se na prvi pogled moglo očekivati od romana za mlade. Skriveni su tu dječji strahovi, tuga, sudbina, sav užas nestanka voljene osobe. Hof bez uljepšavanja piše o vrtlogu osjećaja pokrenutom u glavi devetogodišnje djevojčice Kike kada njezin otac, inače pripadnik međunarodne humanitarne organizacije “liječnici bez granica” nestane u ratnom kaosu u nepoznatoj, dalekoj zemlji.

Pripovijest ispričana iz perspektive djeteta koje se nastoji nositi sa nepoznatom i zastrašujućom situacijom u kojoj se našlo, u jednom je trenutku šokantno dirljiva, dok nas u drugom neočekivano nasmijava dječja jednostavnost i oštroumnost. Kika zna kako se njezin otac dosad uvijek sigurno vraćao sa svojih putovanja, no upravo ta činjenica budi crva sumnje u njezinom umu – što ako se očeva sreća okrene protiv njega? Što ako otac doživi nezgodu, razboli se ili čak pogine? Devetogodišnja se djevojčica na način na koji to devetogodišnje djevojčice čine, pokušava boriti sa novonastalom situacijom i gotovo bizarno, a opet posve logično umanjiti šanse za negativan ishod. Dječja briga i zbunjujući osjećaji koji se u Kikinoj glavi sudaraju baš poput zalutalih metaka kojih se toliko boji, traže mjesto na kojem će pronaći utočište i potvrdu kako će sve ipak biti u redu, no šanse za njegov pronalazak nisu uvijek jednake.

“Riječ je o šansama. Vjerojatnost da, primjerice, postaneš milijunašica vrlo je mala. Šansa da na ulici pronađeš jednu kunu puno je veća. Nikad se ne može točno znati kolika je šansa da se nešto dogodi, ali jednostavno se zna da gotovo nitko ne postaje milijunašem. Koliko milijunaša poznaješ?

Nijednog – kazala sam.

Vidiš? – rekla je majka. – To je dokaz. A isto je i s očevima. Koliko poznaješ djece koja imaju oca?

Mnogo – odgovorila sam.

A koliko djece koja nemaju oca?

Jedno – rekla sam. – Šandorov otac je umro.

Velika je šansa da ćeš imati oca – nastavila je majka. A šansa da nećeš izrazito je mala.”

(“Male šanse”, Marjolijn Hof)

No, Kika zna kako “uplašeni čovjek smanjuje šansu, a tata je povećava“, pa usprkos svim izgledima, započinje svoju djetinju, no ipak posve odraslu i razumnu odiseju upravljanja silama koje čine ovo neizvjesno mjesto zvano život. Marjolijn Hof napisala je djelo čije riječi možda izgovara dijete, no o kojem još dugo razmišlja svaka odrasla osoba.

Naziv djela: “Freddie Mercury – život, smrt i naslijeđe; Somebody to Love”

Ime autora: Matt Richards & Mark Langthorne

Naziv izvornika: “Somebody to Love – The Life, Death and Legacy of Freddie Mercury”

S engleskog prevela: Rebeka Vujasinović

Godina izdanja: 2018.

Nakladnik: Rockmark

“Možete imati sve na svijetu, a i dalje biti najusamljeniji čovjek. A to je najgora vrsta samoće. Uspjeh mi je donio to da sam idol ljudima širom svijeta i milijune funta, ali me spriječio da uživam u jednoj stvari koja nam je svima potrebna, a to je trajna ljubavna veza. To je kao u onim starim holivudskim pričama u kojima sve te glumice nisu mogle imati ljubavnu vezu jer su stavile karijeru na prvo mjesto. Tako je i sa mnom. Ne mogu zaustaviti kotač na neko vrijeme i posvetiti se ljubavnoj vezi jer će mi se nagomilati svakojaki poslovni problemi. Kotač se mora okretati, a to život sa mnom čini vrlo teškim za bilo koga.”

(“Freddie Mercury – život, smrt i naslijeđe; Somebody to Love”, Matt Richards & Mark Langthorne)

Kotač života već se gotovo 29 godina okreće bez Freddija Mercuryja, no njegov lik i dalje ostaje predmetom zanimanja brojnih biografa, filmskih producenata i rijeke obožavatelja od kojih mnogi nisu bili niti rođeni u vrijeme kada je Queen na svojem tronu suvereno vladao europskom i svjetskom glazbenom scenom. Mercury je nedvojbeno bio posve osobita i jedinstvena osoba koja je živjela ne pristajući na kompromise; htio je sve i htio je odmah, što je, u konačnici, rezultiralo krajem koji je možda mogao biti manje tragičan. Možda bi tada Freddie Mercury ovoga rujna proslavio sedamdesetčetvrti rođendan uživajući u narančastim azalejama svog Garden’s Lodgea. No, to zasigurno ne bi bio Freddie kojeg je svijet volio, osuđivao i divio mu se. Onog trenutka kada je Farrokh Bulsara, ambiciozni mladić iz Zanzibara koji je nesigurnost skrivao ispod krinke afektiranosti i pretjeranosti postao Freddie Mercury, budućnost je bila predodređena mnogo prije nego li se mogla i pretpostaviti.

Kada su Matt Richards, nagrađivani filmski redatelj, televizijski producent i scenarist te Mark Langthorne koji je bio menadžer mnogim glazbenim zvijezdama poput Annie Lennox i Kanyea Westa, napisali biografiju “Freddie Mercury – život, smrt i naslijeđe”, ne tako davni Oscarom nagrađeni filmski prikaz Freddijeva života nazvan “Bohemian Rhapsody” ostavio je dojam pomalo “ušećerene” i razblažene varijante onog što je tih sedamdesetih i osamdesetih činilo spiralu uspjeha, raskalašenosti i života “do daske” jednog od najvećih britanskih bandova. Mladi Rami Maleek trudio se što vjernije dočarati Freddijev lik i djelo, no umjetni zubi, bijela potkošulja i manevri s mikrofonom na stalku, jednostavno nisu bili dovoljni kako bi gledatelju približili svu složenost karizmatične i kontroverzne osobnosti kakvu je posjedovao Freddie Mercury. Richards/Langthorne biografija velikim je dijelom, pak, uspjela u tome. Svjetlosnim godinama udaljena od pukog nizanja fotografija i činjenica odavno poznatih iz novinskih članaka, ne pripovijeda samo o popularnosti, karijeri i životu jednog čovjeka.

Naime, superiornost ove biografije nad ostalim djelima slične vrste jest u gotovo besprijekornom ispreplitanju tri zasebne, potpuno različite priče. Prva je ona Freddijeva, šokantna i beskompromisna, koju slijedi priča o rađanju Queena – svemira čija je Mercury jezgra bio sve godine njihova djelovanja, dok je treća ona najmračnija i najtragičnija, ona koja stručno, gotovo liječnički minuciozno pred čitatelja podastire surove činjenice postanka i širenja jedne od najvećih pošasti modernog doba – HIV virusa, odnosno AIDS-a. Autori ih spajaju začuđujućom lakoćom brutalno “mapirajući” sve točke njihovih križanja – od divljine Konga iz koje je virus HIV-a “pobjegao” u ostatak svijeta, sve do opskurnih njujorških lokala u kojima su homoseksualne bakanalije okupljale sve one željne zabranjenih užitaka, uključujući i Freddija Mercuryja. Stavljajući snažan naglasak na pjesme i albume Queena, kao i na Mercuryjevu ulogu u njima, autori se nisu ustručavali i vrlo intenzivno pisati o pozadini koja je utjecala na većinu sfera njihova rada – Freddijevu seksualnost i tajne koje je morao skrivati od očiju javnosti tih šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Gotovo je opipljiva empatija koju na trenutke moramo osjećati prema čovjeku koji je, paradoksalno, najviše u životu volio jednu ženu – Mary Austin i čija se neutaživa želja za uspjehom i priznanjem borila sa još većom glađu – onom za istinskom ljubavlju. Nastupajući pred prepunim stadionima sa svijetom na dlanu, ipak je imao prazne ruke. “The Great Pretendernosio je svoje srce kao krunu, no ostao nevidljivim čovjekom. Praznina koju je ispunjavao bezbrojnim homoseksualnim aferama, drogom i alkoholom, na kraju ga je uvukla u svoje ništavilo i pokrenula spiralu zaraze virusom HIV-a i početka kraja. Čak i kada je “u kolovozu 1991. ponovno počeo umirati” iscrpivši sve dostupne metode liječenja, Freddie se grčevito držao tvrdoglave zaljubljenosti u život pjevajući do posljednjeg trenutka. Do debelim slojem šminke prekrivenog izmučenog lica i vodviljskog pozdrava uz “još uvijek vas volim” u These Are the Days of Our Lives“, Freddie je volio taj život kojeg je konzumirao prebrzo i prežestoko. No, tada je došlo vrijeme za konačno zbogom. Prestavši uzimati lijekove, odlučio je otići na svoj način. Onako kako je i živio.

Matt Richards i Mark Langthorne u ovoj biografiji nisu težili senzacionalizmu kao niti uljepšavanju. Freddijev su život, smrt i naslijeđe ostavili pod svjetlima pozornice onakvima kakvi su doista i bili. Zvjezdani, raskalašeni, usamljeni i tragični. I sve ono između što nije zabilježeno u knjizi, ali je ostalo u svakoj noti i riječi Freddijevih pjesama. Jer kroz njih je najlakše govorio ostavivši nam sve svoje tajne u naslijeđe.

“Volio bih da sam imao stvarno prekrasnu vezu s nekim, dugotrajnu vezu jedan-na-jedan, ali osjećam da to u životu više neću imati i mislim da moj život više to ne može podržati. Nikada mi to nije uspijevalo. Mislim da će se moj život svesti na ovo i pomirio sam se s time.

“Freddie Mercury, pjevač i skladatelj, bio je visok 180cm, imao crnu kosu i tamnosmeđe oči. Volio je operu i balet, Lana Turner mu je bila omiljena glumica, a Aretha Franklin samo jedna od mnogih najdražih pjevačica. Volio je piti šampanjac ili votku s ledom, pušio je ljubičasti Silk Cut, a indijska hrana mu je bila omiljena.

Umro je 24. studenoga 1991. u dobi od 45 godina.”

(“Freddie Mercury – život, smrt i naslijeđe; Somebody to Love”, Matt Richards & Mark Langthorne)

Recenzija: “Freddie Mercury – život, smrt i naslijeđe, Somebody to Love”
Recenzija: “Rebecca”, Daphne du Maurier

Naziv djela: “Rebecca”

Ime autora: Daphne du Maurier

Naziv izvornika: “Rebecca”

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Mozaik knjiga

“Više je ne mrzim. Njezino tijelo se vratilo, njezina brodica sa svojim čudnim proročanskim imenom Je Reviens je pronađena, ali ja sam je se zauvijek oslobodila”.

Unatoč ovoj smionoj tvrdnji pripovjedačice Caroline de Winter, niti sama Daphne du Maurier niti svaki čitatelj namjernik nikada se zapravo nisu oslobodili Rebecce de Winter. Ime Rebeccinog broda, Je ReviensVratit ću se, jezivo je obećanje koje gotovo stotinu godina sniva u srcu kultnog romana slavne engleske spisateljice Daphne du Maurier. Mračna gotička pripovijest poput aveti progoni i opsjeda brojne generacije čitatelja koji se desetljećima uvijek iznova vraćaju u tajnama zakrivene sjenovite kutove Manderleya.

Odavno nadišavši okvire tek puke gotičke ljubavne priče, “Rebecca” je ispripovijedana glasom visokom društvu neprilagođene i ponešto prestrašene druge supruge Maximilliana Maxima de Wintera, vlasnika imanja Manderley, zdanja u kojem je svaki kutak podsjetnik na prvu gospođu de Winter, tragično preminulu Rebeccu. Postupno, Rebeccina se prisutnost uvlači u um njezine nasljednice, a ono što se činilo tek tužnim sjećanjima na neprežaljenu suprugu postaje nečim mnogo zlokobnijim.

“Htjela sam biti sretna, usrećiti Maxima, i htjela sam da budemo zajedno. Samo sam to željela u srcu. Nisam si mogla pomoći što mi se pojavljivala u mislima, u snovima. Nisam si mogla pomoći što se u Manderlayu, svom domu, osjećam kao gost dok hodam po njezinim tragovima i ležim ondje gdje je ona ležala. Bila sam poput gosta koji čeka da dođe domaćica.”

(“Rebecca”, Daphne du Maurier)

Jeziv lik domaćice, gospođe Danvers, nezdravo opsjednute sa prethodnom gospodaricom kuće te ispunjene mržnjom prema sadašnjoj, samo učvršćuje novu gospođu de Winter u uvjerenju kako se u Manderlayu kriju sile koje ne pripadaju ovome svijetu.
Tajne koje izlaze na svjetlo dana sa sobom donoseći neizbježnu katastrofu i, naizgled, kraj svega, bacaju novo svjetlo na Rebeccin lik. Rađa se neka nova Rebecca, posve drugačija od, i u smrti glorificirane, nekadašnje gospodarice Manderlaya, a obuzimajući osjećaj prijeteće tragedije čitatelja prati do samoga kraja.

“Sinoć sam sanjala da sam opet išla u Manderlay”, započela je svoju pripovijest Caroline de Winter tako samo jednu misao pretvarajući u putokaz na putovanju u kojem se snovi pretvaraju u košmare, a opsesije puštaju korijenje negdje duboko u ljudskom umu. Ništa nije onakvim kakvim se čini u ovom romanu Daphne du Maurier koja je uvijek jedan korak ispred nas, povlačeći konce i iznenađujući svakom pročitanom stranicom. Čak i nakon toliko desetljeća, jedna izgubljena kuća puna tajni i jednako tako izgubljene duše koje ju nastanjuju, dodiruju nas iz maglovitih zakutaka iz kojih katkad, u neki gluhi sat, zamirišu bijele azaleje.

“Nitko nikada neće nauditi Manderlayu. Uvijek će začarano ležati u ovoj kotlini, siguran, zaštićen usred šume, a more će zapljuskivati male šljunčane zaljeve i povlačiti se i vraćati se.”

(“Rebecca”, Daphne du Maurier)

Naziv djela: “Nebeska tijela”

Ime autora: Jokha al-Harthi

Naziv izvornika: “Celestial Bodies (Sayyidat al Qamar)”

S engleskoga prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik Hena com

Tata, jednom je rekla London, ti strašno puno putuješ. Nisam joj rekao da, kad smo, daleko od kuće, na novim i nepoznatim mjestima, sami sebe bolje upoznajemo. I da je i s ljubavlju jednako.” Misao je to koja Abdallahu, sinu bogatog trgovca robljem, prolazi kroz glavu dok promatra nestajući krajolik kroz prozor zrakoplova. Misao koja će još dugo odjekivati umom čitatelja uronjenog u surov, pust, a opet nepojmljivo dubok krajobraz kojim lebde “Nebeska tijela” Jokhe al-Harthi.

Djelo koje je pišući o povijesti i samo postalo njezinim dijelom – kao prvi roman jedne omanske autorice ikad preveden na engleski jezik te kao prvi roman na arapskom jeziku koji je osvojio prestižnu nagradu Man Booker International, lirskim je, intimnim, stilom opisao putovanje životima triju sestara i njihovih obitelji vješto ga ispreplićući sa desetljećima preobrazbe Omana nakon stjecanja neovisnosti od Britanije 1951. godine. Utjecaj zapadne kulture na tradicionalnost s vremenom postaje sve očitijim, što al-Harthi suptilno uvodi u priču, tako dodatno naglašavajući dubinu razlika između dviju kultura i života koji u njima pokušavaju biti življeni, sebi i drugima usprkos.

“Salima je opisala mandus koji je naručila kod vodećeg proizvođača drvenih vjenčanih škrinja, čiji su mandusi ljepši nego kod ikog drugog u blizini: bit će točno one veličine koju želi, s točno onakvim rezbarijama u drvetu, mjedenim okovima i drškama kakve želi. Khawla ju je prekinula. Ali današnje kuće imaju spavaće sobe s krevetom, ormarom i toaletnim stolićem. Na to je mujezinka uzviknula, Zamoli Allaha da ti oprosti te riječi! Zaboga, u današnje vrijeme djevojkama ništa nije po volji, mladenka bez mandusa nije mladenka.”

(“Nebeska tijela”, Jokha al-Harthi)

Izranjajući iz strogog režima sultanove vladavine, Oman se postupno otvara tekovinama moderne civilizacije, a na razmeđi tih promjena stoje junaci čijim je glasom Jokha al-Harthi odlučila progovoriti. Oni govore ljutnjom, razočaranjem, sjetom. Žude za ljubavlju koja im je prošla kroz prste kao pustinjski pijesak, bore se sa starim bolima skrivenima negdje duboko u melodijama i ritmovima ouda.

Abdallahovo pripovijedanje u prvom licu savršeno se smjenjuje i nadopunjuje onima njegove supruge Mayye i njezinih sestara Asme, koja se udaje iz osjećaja dužnosti i Khawle, koja odbija udaju čekajući čovjeka koji možda nikada neće doći, kao i mnogih drugih likova koji su ovoj sagi darovali naizgled beskrajnu širinu pustinje, ali i njezinu nepredvidivost. Jer, raznolikost perspektiva iz kojih se rađa ista priča nudi posve jedinstven, intiman pogled na zemlju koja svoje tajne ne odaje lako niti svakome. Mogli bismo reći kako je Mayyin suprug Abdallah u velikoj mjeri “sunce” solarnog sustava al-Harthinog romana, ono sunce oko kojeg kruže brojni njezini likovi, “nebeska tijela”, hraneći se stalnom, jednakomjernom toplinom njegovih sjećanja. Uspomene rasute po poglavljima, granaju se kroz gotovo stoljeće staru krošnju jednog omanskog obiteljskog stabla povezujući tako i ono naizgled nespojivo.

“Kako je kuća ikad mogla biti dovoljno prostrana da zadrži svu moju strast? Kako je njezin jedini balkon izdržao pod mojim nogama dok sam stajao na njemu sam, pritisnut težinom tolike ljubavi…? Kako je ona mala soba izdržala tone oblaka koje sam u nju pohranio samo da bih mogao hodati po njima?…

Ali sve je ostalo na svom mjestu, iako ja nisam imao mjesto. Vrata nisu odletjela sa šarki, iako je moje oboreno tijelo bilo izrešetano bojevim mecima očajničke ljubavi. Prozori se nisu razmrskali, iako su moja krila žestoko lupala po staklu… Kuća je bila dovoljno prostrana da me zadrži, da obuzda vrisak želje koji je odjekivao u meni.

Kako je onda moguće, da tvoje oči, Mayyo, uperene u šivaći stroj, nikad nisu mogle vidjeti golemo i mučno prostranstvo moje ljubavi i moje zarobljeno biće?”

(“Nebeska tijela”, Yokha al-Harthi)

Obogaćeno brojnim detaljima o kulturi i običajima Bliskog istoka, svako poglavlje govori o strahovima i čežnjama svojih pripovjedača; o bremenu života koji nose na plećima i snovima koji su mogli biti dosanjani i ostvareni, o okovima tradicije i vrlom novom svijetu.

Zanimljivo je kako je Jokha Al-Harthi rođena 1978. te je tako ušla među prve generacije Omanaca koji su odgajani bez robova (Oman je, naime, ukinuo ropstvo tek 1970. godine), pa ta činjenica, promatrana kroz društveni, ekonomski i vjerski aspekt te kao epohalni zaokret u priznavanju jednog od temeljnih ljudskih prava, postaje važnim dijelom njezina pripovijedanja.

Nižući poglavlja, autorica u “Nebeskim tijelima” ne slijedi pritom nikakav određeni događaj ili nit radnje, već svako od njih pretvara u dio velike slagalice čiju će konačnu sliku složiti sam čitatelj, a svoje junake pušta da stvore svoje nebeske putanje i na kraju, uz mnogo strpljenja, samoispitivanja i pokoju žrtvu, nauče stvoriti dovoljno prostora da svi mogu slobodno kružiti. Da se pomire s činjenicom da je svatko od njih vlastito sazviježđe, neovisno i cjelovito, nebesko tijelo za sebe.

Recenzija: “Nebeska tijela” Jokha al-Harthi
Recenzija: “Stvarni život”, Adeline Dieudonné

Naziv djela: “Stvarni život”

Ime autora: Adeline Dieudonné

Naziv izvornika: “La Vraie Vie”

S francuskog prevela: Maja Ručević

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Znanje

“Priče služe tome da se u njih stavi sve što nas plaši, tako smo sigurni da se to neće dogoditi u stvarnom životu.”

(“Stvarni život”, Adeline Dieudonné)

Doista je teško objasniti osjećaj u kojem po završetku čitanja, imamo dojam kako je roman pročitao nas, umjesto obrnuto. Negdje između iskrenosti (i) čistog užasa, smjestio se “Stvarni život”, roman prvijenac mlade belgijske spisateljice Adeline Dieudonné i učinio upravo to.

Pisan je u prvom licu, glasom desetogodišnje djevojčice koja živi tamu iza prozora sive kuće u naselju neodređeno nazvanom Demo (i u kojem svjetlost samo otkriva svu dubinu mraka kojim dišu sumorne kuće). Njezin je otac lovac, predator, “onaj koji je ubio najveću životinju” i “najveći broj životinja”, a njegov plijen prepariran nijemo visi u sobi strvina, ali i jednako nijemo dijeli obiteljski stol iščekujući trzanje očeve vilice i razornu eksploziju bijesa. Majka, “mršava žena, duge mlitave kose” sličila je “nekom primitivnom, jednostaničnom, lagano prozirnom obliku života. Amebi.”

“A s godinama, u dodiru s mojim ocem, to ne bogznašto malo-pomalo ispunilo se strahom.”

(“Stvarni život”, Adeline Dieudonné)

Jedina svijetla točka, zraka sunca koja se probija kroz život djevojčice i njezin saveznik u patnji koja poput Damoklovog mača zasijeca djetinjstvo, njezin je tri godine mlađi brat Giles – jedini imenovan u ovoj mračnoj, mračnoj pripovijesti. Usuđujući se biti djecom, žive život nevidljiv za svoje stvoritelje, učahureni u sigurnost koju pronalaze jedno u drugome. Sve do strašne nesreće koja njihovu stvarnost pretvara u nekakav jezoviti, iskrivljeni odraz u zrcalu, budi zvijeri dotad usnule negdje duboko u njihovom umu i utrobama, izaziva crve zla da izruju svoje mračne tunele u onome što je ostalo od njihova djetinjstva.

Giles se prestao smijati. Prestao je biti nevinim dječakom i nešto se toliko strašno, toliko košmarno dogodilo u njegovom umu da djevojčica mora ponovo pronaći put do stvarnosti koja ju neće proždrijeti užasom. Pet godina traje njezina utrka sa vremenom. Ili pokušaj vraćanja istog.

“Nešto se dogodi kad ubiješ. U velikoj ravnoteži svemira pomakne se jedan element i to proizvede izuzetno moćan osjećaj.”

(“Stvarni život”, Adeline Dieudonné)

Zlo ima mnogo lica. I nikada ne dolazi noseći ono koje smo zamišljali da će imati. Dokazala je to i Adeline Dieudonné otkrivši nam “Stvarni život” – uzela nas je za ruku i provela kroz tamu, dala nam da dodirnemo tu uspavanu zvijer koja čovjeku oduzme ljudskost, natjerala nas da okusimo krv koja kaplje s njezinih očnjaka. Uznemirila nas je. Ne onako kako nas uznemire filmovi strave i užasa kada ih, nesmotreno, pogledamo u kakav kasni noćni sat na televiziji. Ne. Uznemirila nas je, prestravila njihovom stvarnošću, jednostavnom činjenicom njihova nepobitnog postojanja, baš tu, među nama. Postavila nam pitanje rađamo li se kao zvijeri ili njima tek postajemo kada život u nas zarije svoje kandže.

No, Dieudonné ostavlja i trak nade. Novog početka; novog rođenja u krvi kojim možemo odbaciti tamu koja nas je porobljavala i trovala. Onog koje ne mijenja ništa i mijenja sve. Ostavlja nam stvarni život. Jedini koji imamo.

“Ima stvari koje jednostavno ne možemo prihvatiti jer ćemo u suprotnom umrijeti. A meni se nije umiralo.”

(“Stvarni život”, Adeline Dieudonne)

Naziv djela: “Potpuna ekstaza: Narkotici u Trećem Reichu”

Ime autora: Norman Ohler

Naziv izvornika: “Der totale Rausch. Drogen im Dritten Reich”

S njemačkoga preveo: Boris Perić

Godina izdanja: 2018.

Nakladnik: Naklada OceanMore

Puritanizam je bio jedna od glavnih opsesija nacističke propagande: na ruševinama Weimarske republike čvrsti su Nijemci, zdravih tijela i oštrog uma, naizgled gradili jednako tako zdravo i jedinstveno njemačko društvo. Stvarnost je, međutim, bila nešto drugačija. Stalni sukobi, korupcija i kriminal nisu bili rijetkost tijekom Hitlerove vladavine.

Kao niti narkotici.

Tako se heroin, između ostalih primjena, katkad propisivao u sklopu terapije za liječenje tuberkuloze, dok je kokain bio jedno od uobičajenih sredstava za ublažavanje bolova.

“…derivat morfina – prva dizajnerska droga uopće. Pod imenom heroin došla je na tržište i krenula u svoj pobjednički pohod. “Heroin je lijep posao”, izjavljivali su Bayerovi direktori ponosno i prodavali ga kao sredstvo protiv glavobolje, mučnine, pa čak i kao sirup protiv kašlja za djecu. Mogao se davati čak i dojenčadi, kod crijevnih tegoba i problema sa snom.”

(“Potpuna ekstaza: Narkotici u Trećem Reichu”, Norman Ohler)

No, kako u “Potpunoj ekstazi” otkriva njemački pisac, scenarist i novinar Norman Ohler, jedna je droga imala apsolutni primat nad svim ostalim narkoticima koji su tih kasnih tridesetih i četrdesetih godina kolali žilama nacističke Njemačke. Iz Temmlerovih pogona svjetlo je dana ugledao N – metilamfetamin – crystal meth, “zločestiji” brat blizanac benzedrina, odnosno uspješnog amfetamina koji se koristio u SAD-u. Ovo sredstvo nalik na adrenalin činilo je da se uživatelj “iznenada osjeća budnim, osjeća povišenje energije; osjetila mu se izoštravaju do krajnjih granica”, a u tom umjetnom podražaju i euforiji “organizam mobilizira sve snage”. U Njemačkoj patentiran pod nazivom Pervitin, ubrzo je krenuo u svoj toksični pohod.

“…na berlinskim oglasnim stupovima, na vanjskim stranama tramvaja, u omnibusima, u gradskoj i podzemnoj željeznici, pojavili su se plakati. Moderno – minimalistički, navedeni su bili tek ime marke i medicinske indikacije: tjelesna i motivacijska slabost, depresije. Uz to je bila prikazana narančasto – plava Pervitinova zaobljena kutijica…

…svi su berlinski liječnici od Temmlera dobili pismo u kojem je sasvim neuvijeno pisao da je cilj tvrtke osobno uvjeriti medicinare: što se nekome i samome sviđa, to će valjda rado preporučivati dalje. Priložene su bile besplatne tablete s tri miligrama sadržaja…

Droga u pokusnoj fazi. Kao i stari dilerski trik: prva doza uvijek je besplatna.”

(“Potpuna ekstaza: Narkotici u Trećem Reichu”, Norman Ohler)

Postavši, kako Ohler sugerira, “simptomom meritokracije koja se počela razvijati”, Pervitin se uvlačio u svaku poru društva, a sve sa ciljem zdravstvene dobrobiti koju je navodno donosio. Na tržištu se tako našla čak i vrsta pralina punjenih metamfetaminom. Hildebrand – praline uvijek vesele – glasio je njihov dobroćudni slogan. “Uveseljavajuće” praline bile su velikodušno napunjene sa četrnaest miligrama metamfetamina, što je bila gotovo peterostruka doza Pervitina. Očajnim kućanicama savjetovalo se konzumiranje tri do devet pralina dnevno, jer su “posve bezopasne, za razliku od kofeina” (!?), a uz to i tope kilograme (jedno od svojstava metamfetamina jest, naime, i smanjivanje teka).

Vrijeme općeg uzleta, Hitlerovih megalomanskih zamisli i pothvata bilo je “vrijeme društvenih zahtjeva: moralo se pripadati kolektivu, moralo se biti uspješan – ako ni zbog čega drugog, a onda da se ne izazove sumnja”. Isti taj opći uzlet kod mnogih je izazvao zabrinutost kako neće moći držati korak sa tom munjevitom mašinerijom nacionalsocijalizma. Svaka je pomoć bila dobrodošla. Posebno ona u obliku tableta.

Nije, stoga, trebalo dugo da Pervitin postane sastavnim dijelom vojne opreme – čarobna tabletica koja dokida vojničku potrebu za snom i čini ih nepobjedivima. Odnosno tjera ih da se tako osjećaju.

Kako Ohler navodi, njemačkoj je vojsci, uključujući i snage ratnog zrakoplovstva, u proljeće i ljeto 1940. godine isporučeno više od 35 milijuna tableta Pervitina , a tzv. Ukazom o sredstvu za razbuđivanje Pervitin je planski uveden u sanitetsku opremu. Sa njemačkim vojnicima koji su mogli ostajati budni i po dva dana, Blitzkrieg je mogao početi.

“A to više nije bilo zamislivo bez droge”.

Oslanjajući se na dokumentirane povijesne izvore, Ohler u svom djelu iscrpno analizira iznimno važnu osobu tog doba – dr. Thomasa Morella, Hitlerovog osobnog liječnika, čovjeka od Führerovog najvećeg povjerenja i osobu koja je imala moć bolestima, obmanama i sumanutošću nagriženog Hitlera jednom injekcijom pretvoriti u vođu kojem se svojevoljno klanjala čitava jedna nacija, a prisilno većina Europe.
Adolfu Hitleru nije bilo posebno važno ubrizgava li Morell u njegove vene grožđani šećer, metamfetamin ili pak Eukadol, opijat jači od heroina – ono što je bilo bitno jest održanje sposobnosti uvjeravanja masa da njegove sulude zamisli imaju racionalno pokriće.
Uglavnom ga nisu imale. No, on je bio Pacijent A. Onaj za kojeg ne vrijede pravila. Dok god je šprica bila puna.

Početkom 1945. godine i razdoblja bez opijata, Hitler je bio ruševina – poluslijep, drhtav i nemoćan.

Moglo bi se reći kako u središtu pozornosti “Potpune ekstaze” nije Hitler, već dr. Morell, pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme. U vremenu kad su se šanse za opstanak mjerile uspješnošću integracije u društvu utemeljenom na dobrim vezama i sposobnosti biti od koristi, Morellova bliskost sa Führerom bila je od neprocjenjive vrijednosti za berlinskog liječnika. U relativno kratkom razdoblju, Thomas Morell prepoznao je vrlo lukrativne poslovne prilike, pa je tako, primjerice, kupnjom velike tvrtke u zaposjednutoj Čehoslovačkoj započeo sa masovnom proizvodnjom vitaminskih i hormonskih pripravaka koji su kao sirovinu koristili životinjske dijelove poslane iz ukrajinskih klaonica.
“Odvozio je čak i kokošje noge, jer njih je koristio za kuhanje želatine. Tovarna lista tipičnih Morellovih vagona: sedamdeset bačava usoljenih jetara, tisuću dvadeset i šest svinjskih želudaca, šezdeset kilograma ovarija, dvjesto kilograma bikovskih testisa.”

Nema sumnje kako je proizvodnja i uporaba narkotika bila široko rasprostranjena u vremenu nastojanja ostvarivanja iracionalnih ideja i krvavih pohoda, no je li doista bila presudna za ishod njemačkih bitaka, odnosno je li karta Europe više nego tenkovima i puškama doista bila crtana bijelim linijama Pervitina, ostaje na izučavanje povjesničarima. “Potpuna ekstaza” nudi drugačiji pogled na jedno vrijeme i sustav koji je u svoj vrtlog ludila usisao sve što bi mu se našlo na putu. A gotovo neprimjetni ostatci otrova koji su Hitler i njegovi poslušnici pritom ubrizgali u sve čega bi se dotakli još uvijek kolaju negdje u venama svijeta.

“On (Hitler), koji je napravio toliko toga užasnog, sad će se išuljati pred odgovornošću, a kako za zlatni šut više nije bilo Eukadola, odabrao je olovo. Samo pištolj je snažniji od igle… Nakon sablasne svadbene ceremonije služili su se špageti s umakom od rajčice, cijanovodik kao desert i pucanj u glavu pištoljem 6.35 mm Walther.

Dana 30. travnja 1945. oko 15:30 Pacijent A konačno je propao od vlastita sustava potiskivanja stvarnosti, predoziran toksičnom mješavinom, svojim posljednjim, od samoga početka na propast osuđenim pokušajem uništenja svijeta u potpunoj ekstazi.”

(“Potpuna ekstaza: Narkotici u Trećem Reichu”, Norman Ohler)

Recenzija: “Potpuna ekstaza: Narkotici u Trećem Reichu”, Norman Ohler
Recenzija: “Frida Kahlo: Život u slikama”, María Hesse

Naziv djela: “Frida Kahlo: Život u slikama”

Ime autora: María Hesse

Naziv izvornika: “Frida Kahlo. Una biografia”

Sa španjolskog prevela: Ivana Glavaš Bakija

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Iris Illyrica

Teško je pronaći nove, još neizgovorene i neispisane riječi o ženi koja je tijekom svog kratkog života koji je istodobno bio i mučna odiseja i hvalospjev snazi volje, stvarala povijest i revoluciju.

Fridu Kahlo izdalo je tijelo, no krila kojima je letjela ionako su bila snažnija i dalekosežnija od svakog koraka. Živjela je punim plućima i životnim nedaćama usprkos, a bol, sreća i nada kapali su iz njenih kistova materijalizirajući se na više od 140 slika, stotine crteža i desetke autoportreta ne dopuštajući zaborav i dižući vječni spomenik jednoj snažnoj, nepatvoreno iskrenoj duši.

“Najednom, bez ikakvih naznaka da ću se time baviti, počela sam slikati. Ništa mi nije bilo prirodnije od slikanja onoga što nisam mogla postići.”

(“Frida Kahlo: Život u slikama”, María Hesse)

Diego Rivera, voljeni odabranik i suđeni mučitelj Fridinog srca, bio joj je nepresušno vrelo nadahnuća, a kako svačija tuga ima vlastiti jezik kojim se pravda i oplakuje, i Fridina je pronašla način kako će ju svatko i za svagda vidjeti i zapamtiti – kroz slike pune krvi, prkosa i života.

“Frida Kahlo: Život u slikama” mlade španjolske ilustratorice Maríje Hesse, ilustrirana je šetnja kroz biografiju jedne iznimne umjetnice, inspirirana događajima koji su obilježili njezin život. Pisana u prvom licu, rekapitulira životni vijek stvaralaštva, nesreća i ljubavi, a ono što je čini još posebnijom jesu autoričina ilustrirana viđenja nekih od najpoznatijih Fridinih umjetničkih djela.

“Svaki otkucaj srca sekunda je života koji prolazi, bježi i nestaje. I u njemu je takva snaga, takva moć, da je jedini problem znati ga proživjeti. Neka ga svatko proživi kako zna i umije.”

(“Frida Kahlo: Život u slikama”, Maria Hesse)

Hesse ne donosi nove spoznaje o životu Fride Kahlo, no pripovijeda o njima na posve nov način – bogatim ilustracijama i bojama, ne ustručavajući se dotaknuti Fridinih fizičkih boli i invalidnosti, biseksualnosti, trenutaka sumnji i bljeskova nadahnuća; svega onog što je Frida bila i što ju je, u konačnici, učinilo jednom od najvećih umjetnica svih vremena, a nas svjedocima dubine jedne životne boli, ali i nebeskih visina umjetničkog genija.

“Stopala moja, zašto bih Vas trebala kad imam krila kojima mogu letjeti!”

(“Frida Kahlo: Život u slikama”, Maria Hesse)

Naziv djela: “Noćni tigar”

Ime autora: Yangsze Choo

Naziv izvornika: “Night Tiger”

S engleskoga prevela: Karmela Cindrić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Znanje

“… tijelo opet mora biti čitavo kad umreš. Sve dodatno mora se ukloniti, a sve što nedostaje vratiti – inače ti duša neće počivati u miru.”

(“Noćni tigar”, Yangsze Choo)

Srce jugoistočne Azije – Malezija tridesetih godina prošloga stoljeća je, iako pod paskom britanske kolonijalne vlasti, živo pulsirala tradicijom i duboko ukorijenjenim lokalnim vjerovanjima koja su se u romanu Yangsze Choo na čarobne i nezamislive načine ispreplela sa legendama koje su ovoj zemlji donijeli njezini osvajači. Ljepljivim tropskim džunglama noću lutaju tigrodlaci, zvijeri koje nose ljudsku kožu posve suprotne europskim vukodlacima; pontianaci, osvetoljubivi ženski duhovi nemirno i gramzivo obilaze domove čekajući da ih unutra pusti kakva nepromišljena ljudska duša i tako si zauvijek zapečati sudbinu, a konfucijanske vrline poput mahjong kockica slažu sudbine onih u čijim su se imenima sakrile.

Tajne obitavaju u vrevi svijeta živih i strpljivo čekaju biti otkrivene u maglovitom carstvu mrtvih, a Choo nas vodi pukotinama koje se, tanke i neprimjetne, otvaraju između ta dva svijeta propuštajući svjetlost koja nam pokazuje put kroz tamu. Put sudbine i smrti određen nepromjenjivim ritualima i malajskim folklorom.

Oštroumna Ji Lin radi u plesnoj dvorani u malajskom Ipohu otplaćujući majčine dugove priskrbljene nepromišljenim kockanjem, kada neočekivano dođe u posjed zastrašujućeg suvenira – mumificiranog ljudskog prsta koji će mladu ženu povesti putem punim opasnosti i magije na kojem će susresti Rena, jedanaestogodišnjeg kineskog sobara.

Naime, Renov gospodar u pedesetak kilometara udaljenom Kamuntingu umire nakon dugotrajne borbe s malarijom, a dječak u nasljedstvo dobije zadatak vratiti upravo gospodarev davno amputirani – prst. Za ispunjenje neobične posljednje želje svoga gospodara ima 49 dana, nakon kojih će, prema legendi, ukoliko tijelo ne bude potpuno, gospodareva duša biti osuđena na vječno lutanje.

Renov i život Ji Lin se sudaraju, spajajući se snažno i nepogrješivo – jedan vođen čvrstom voljom spašavanja gospodareve duše, drugi misijom vraćanja prsta njegovu vlasniku. Čak i najgorljiviji ljubitelji misterije u ovom kolopletu zavjera, ubojstava, krađe, mitova i nemirnih duhova neće se osjećati uskraćenima. No, brza radnja, munjevito smjenjivanje događaja i misli te “instant” otkrića nisu pronašli svoje mjesto u “Noćnom tigru”. Ovdje se tajne otkrivaju sporo, ali moćno.

Ono što “Noćnog tigra” čini tako posebnim nisu samo likovi, vješto pripovijedanje ili pak spretno smišljena radnja – njegova ljepota leži u čvrstoj mreži legendi koja sve drži na okupu. Praznovjerje, usmena predaja, legende i nezaustavljiva bujica usuda čudesan su svijet mašte koji ova kineska spisateljica malezijskog podrijetla gradi polako, ali sigurno, suptilno u njega uplićući i svojevrsnu blagu “packu” po dlanu kolonijalne prošlosti komentirajući britanske protagoniste “Noćnog tigra”.

“Gospođa Banks prigovara svom mužu, rekla sam ti da smo trebali otići ranije, ali muškarci su puni entuzijazma. Zato su, uostalom, i došli na istok: radi pustolovina poput tigrova u vrtu, orijentalnih plesačica i kobri u postelji.”

(“Noćni tigar”, Yangsze Choo)

U konačnici, isto bi se pitanje moglo postaviti i svakom čitatelju namjerniku – što je to što bi ga moglo privući čarobnoj misteriji “Noćnog tigra”?

Odgovor je isti: pustolovine poput tigrova u vrtu, orijentalne plesačice i legende o nemirnim duhovima.

Recenzija: “Noćni tigar”, Yangsze Choo
Recenzija: “Izgubljena noć”, Andrea Bartz

Naziv djela: “Izgubljena noć”

Ime autora: Andrea Bartz

Naziv izvornika: “The Lost Night”

S engleskoga preveo: Ervin Felić

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Indigo knjiga

“Možda se popnem na rub zgrade, učinim ljude malo nervoznima. Stanem nekoliko metara bliže raju i pogledam na pločnik, osam praznih katova ispod nas.

Možda danas skočim.”

(“Izgubljena noć”, Andrea Bartz)

Novinarka i spisateljica Andrea Bartz svojim je romanom prvijencem čitateljskoj publici predstavila psihološki triler koji u nekim dijelovima istupa iz okvira onog što bismo nazvali “klasičnim” trilerom. Radnjom smještenom u okružje tzv. hipsterske elite New Yorka, Bartz vješto kombinira dekadenciju adolescentskog života u umjetničkoj četvrti Brooklyna sa slobodom življenja i “radim što želim” stavom koji nerijetko balansira na tankoj liniji autodestruktivnosti i beznađa. Upravo u takvom međuprostoru našla se i Lindsay, mlada žena koja je primorana vlastita (upitna) sjećanja vratiti desetljeće unatrag kako bi otkrila misterij smrti najbolje prijateljice Edie koja je imala tek 23 godine kada je pronađena mrtva, sa pištoljem u ruci u svom brooklynskom stanu. Ono što se činilo jasnim slučajem samoubojstva poljuljano je ponovnim susretima starih prijatelja i sjećanjima koja na njihova druženja i nekadašnje razuzdane zabave baca tamnu sjenu brojnih neodgovorenih pitanja, ali i demonima prošlosti koji se vraćaju kako bi i samoj Lindsay otkrili strašnu tajnu. Bartz pripovjedački prilično vješto pokazuje kako je u većini slučajeva najteže vjerovati upravo samome sebi te koliko sjećanja mogu biti varljiva i podložna različitim vanjskim i unutarnjim utjecajima.

“Gluposti, sve same gluposti. Cura nije bila suicidalna. Cura se nije spremala nikamo. Edie je povukla oblak dima u svoja pluća i osjećala se jebeno živo, osjećala je vrtoglavicu od svega što još mora napraviti prije nego što ostari i prije nego što bude morala ispustiti zadnji dugi i zadovoljni uzdah, umorna, ali sretna zbog svega što je u životu uspjela postići.”

(“Izgubljena noć”, Andrea Bartz)

Zanimljivo je kako je Andrea Bartz napisala roman koji se može iščitavati na više različitih načina – moguće ga je, osim kao psihološki triler, shvatiti i kao svojevrstan portret, manifest hipsterske raskalašenosti postrecesijskog Brooklyna proizašle iz puke dosade i pohlepno prigrljene te tako željene i isticane slobode življenja. Autorica ne nastoji hipstere učiniti simpatičnima; naprotiv, ne ustručava se podsjetiti koliko nepodnošljivi mogu biti te je stoga katkad teško razlučiti nastoji li Bartz likovima poput Lindsay i njenih prijatelja “očitati bukvicu” te dati društveni komentar ukazujući na njihovu emotivnu nezrelost ili ih pak okarakterizirati iskreno i nepatvoreno, u njihovom pravom svjetlu.

Kako bilo, Andrea Bartz sa “Izgubljenom noći” napisala je solidan psihološki triler, jedan od onih kojemu ćete zasigurno pronaći mane, no većinu njih bit ćete spremni oprostiti onog trenutka kada zakoračite u jedan od brooklynskih loftova i udahnete miris drugačijeg življenja. Onog u kojem zbog samo jedne noći možete izgubiti čitav život.

“Hoće li i mene ovo sjebati, manifestirati mi se u snovima ili vizijama ili lažnim sjećanjima trenutka nakon što je pištolj opalio, a ja ondje stojim dok mi povratni udar hica još pulsira rukom?”

(“Izgubljena noć”, Andrea Bartz)

Naziv djela: “Svibanjske ruže”

Ime autora: Dot Hutchison

Naziv izvornika: “The Roses of May”

S engleskoga prevela: Ira Martinović

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

“Uđeš za njom, jer dobro znaš kakva sudbina snađe princeze koje nitko ne spasi ovog svijeta.

Kad je sve gotovo, iz njezine krune izvučeš jedan cvjetić i prineseš ga jeziku. Pod peckavim bakrenim okusom krvi krije se slad cvijeta.”

(“Svibanjske ruže”, Dot Hutchison)

Spisateljica Dot Hutchison drugim je naslovom iz “The Collector” serijala, nazvanim “Svibanjske ruže” nešto sporijim ritmom krenula stopama svog prethodnika – “Vrta leptira”. Izuzevši “oboružanost” Hutchisonove sličnim spiritus movensom – jakim ženskim likovima (Priya iz “Svibanjskih ruža” karakterno umnogome podsjeća na Inaru iz “Vrta leptira”; vjerojatno stoga njihovi likovi tako lako razvijaju tu posebnu bliskost), kao i nevinom simbolikom leptira i cvijeća ukaljanom brutalnošću i jezom zločina kojima služe kao svojevrstan medij, “Vrt leptira” i “Svibanjske ruže” sadržajno i stilski dijele mnoge razlike.

Istina, serijski ubojica koji mlade žene prerezanih grkljana ostavlja u crkvama okružujući ih najljepšim cvijećem, posve sigurno će prizvati sjećanja na svirepu ljepotu Vrta i njegovog ništa manje okrutnog vlasnika, no sa sobom će donijeti i brojne suprotnosti.

Slijedom navedenog, očekivanja koja bi čitatelj (pod dojmom “Vrta leptira”) eventualno mogao imati od drugog dijela serijala, možda je najbolje ostaviti po strani. Naime, Dot Hutchison, kao i mnogi pisci serijala, ima nezahvalan i zahtjevan zadatak sa svakim novim nastavkom ostati dosljedna vlastitom stilu istodobno u svaki unoseći nešto novo i neočekivano. Tako je inventivnost mlade spisateljice u novom romanu nešto slabija, radnja se na trenutke čini previše razvučenom i sporom, pa dok čitatelj žonglira sa lopticama iščekivanja naglih obrata ili napetih srazova, postoji realna opasnost da se nakon izvjesnog vremena jednostavno – umori. Napetost koja u “Vrtu leptira” sama okreće stranice, u “Svibanjskim ružama” nekako se razvodnila. No, daleko od toga da svaki čitatelj namjernik pred sobom neće imati kvalitetan triler.

Naime, ukoliko u čitanje krenemo rasterećeni očekivanja temeljenih na “Vrtu leptira”, drugi će nam se nastavak serijala otkriti u posve novom, drugačijem svjetlu. Za razliku od prethodnika, Hutchison u “Svibanjskim ružama” naglasak stavlja na preživjele žrtve zločina, umjesto na sam zločinački čin, na taj si način dajući prostora za mnogo dublje uranjanje u osobne živote i unutarnje borbe samih preživjelih; za preispitivanje načina na koji su ih proživljene traume preobrazile otežavši im ponovno pronalaženje životnog smisla i sigurnosti. Upravo u tome leži snaga “Svibanjskih ruža” – izostanak očite brutalnosti na koju smo “naviknuli” u “Vrtu leptira”; ovdje je ista zamijenjena mračnom nelagodom i hladnim žmarcima na potiljku koji čitatelja obuzimaju dok svjedoči spajanju nevinosti i ljepote sa onim najstrašnijim – u pitoresknim crkvicama izložene su djevojke prerezanih grla, lijepe i u smrti. Cvijeće je upleteno u njihove kose, a one ostaju čiste u tako svetogrdnom činu.

Dot Hutchison ostaje sjajnom u karakterizaciji likova i vještini pripovijedanja, a svojevrsnim sadržajnim odmakom u “Svibanjskim ružama” samo je pokazala kako je zlo uvijek prisutno, samo nikada ne dolazi sa licem koje smo zamišljali da će imati.

“Ožiljci mogu izblijedjeti, ali ne i nestati.

(“Svibanjske ruže”, Dot Hutchison)

 

Recenzija: “Svibanjske ruže”, Dot Hutchison