“Zora domaćeg horora – žanr strave i užasa na književnoj sceni naših prostora”

“Volimo horor zato što volimo uzbuđenja – i zato što je siguran, zato što smo si u stanju neprestano govoriti: To je samo priča… to je samo priča… to je samo priča…

(Goran Škrobonja, srpski pisac horora i fantastike, prevoditelj, scenarist i pravnik)

Kada je davne 1880. književnik Milovan Glišić (zvan još i “srpski Gogolj”) napisao klasik srpskog (seoskog) realizma, pripovijetku “Posle devedeset godina” (temeljenu na srpskom “vampirskom folkloru”, inače izdanu sedamnaest godina prije slavnog “Drakule” Brama Stokera!), vjerojatno nije niti slutio kako će upravo njegova priča o ukletoj vodenici i Savi Savanoviću, najpoznatijem srpskom vampiru (koji je navodno živio u selu Zarožje, gdje je opsjedao lokalni mlin uz rijeku Rogačicu), postati predloškom prvog i najstrašnijeg jugoslovenskog horor filma – “Leptirici” iz 1973. koji je po strah gledatelja ostavio toliko silne posljedice da se nakon njegovog prikazivanja među narodom uvriježila izreka – “Tko je gledao “Leptiricu” sa sedam godina, nije spavao do dvadeset i pete.”
“Leptirica” je kultni status utvrdila već prvim prikazivanjima 1973. godine kada je na kino projekciji u Makedoniji jedan gledatelj navodno preminuo od srčanog udara u trenutku preobrazbe glavne junakinje u vampira. S vremenom se glas o “najstrašnijem filmu ikad snimljenom” pronio do svih krajeva bivše nam države te ga kao takvog pamte naraštaji gledatelja. Međutim, osim slavne “Leptirice” (a i nje samo zbog filma; za pretpostaviti je, naime, da su prilično rijetki oni koji poznaju Glišićevo pripovijedanje), teško da ćemo se na prvu domisliti kakvog djela, odnosno autora domaće književnosti strave i užasa. S polica nas, naime, gledaju horor legende poput Kinga, Barkera, Lovecrafta, Bradburryja, Mathesona ili Stevensona, oni su ti zbog kojih se osvrćemo u mraku, zbog kojih ne volimo klaune, napuštene kuće, tavane okovane paučinom, udaljene, samotne krajolike. Međutim, posežemo li dovoljno često za domaćim autorima koji više nego uspješno plivaju vodama horor i SF žanra? Ukazujemo li im dovoljno povjerenja da u knjižarama posegnemo upravo za nekim od njihovih naslova ili pak živimo u uvjerenju kako nas kvalitetno uplašiti mogu samo strana književna imena? Dalo bi se zaključiti kako je Milovan Glišić prije 144 godine dokazao suprotno, zar ne? Ipak, horor nije tek žanrovska ladica iz koje po potrebi izlaze vampiri, duhovi i zombiji. Strava i užas nisu uvijek krvoprolića i otkinuti udovi. Postoje i suptilne jeze, tako strašne i sveprožimajuće da ih se čitatelj ne može riješiti još dugo nakon što pročita posljednju stranicu.
U svojoj horor antologiji “Prime Evil” iz 1988., u kojoj su okupljeni poznati žanrovski autori poput Stephena Kinga, Petera Strauba, Clivea Barkera i drugih, urednik Douglas E. Winter osporava definiranje horora isključivo kroz prizmu žanra, navodeći: “Horor nije žanr, kao što je žanr misterija, znanstvena fantastika ili western. Horor nije samo neka vrsta fikcije, stvoren da bude marginaliziran na posebnim policama u knjižnicama ili knjižarama. Horor je emocija, možda najdublja i najstarija u povijesti.” Danijel Špelić, hrvatski pisac, kolumnist, amaterski filmski kritičar i scenarist, autor sad već zavidnog broja krimi i horor romana, među kojima se kao posljednji ističe kriminalistički naslov “Praznina”, složio se kako horor uistinu cilja na ljudske emocije, one najmračnije i najdublje te je često marginaliziran uglavnom stoga jer njegova suština kod velikog broja čitatelja izaziva nelagodu, ali ih istodobno i fascinira svojom istinitošću. “Svi se nečega plaše i pisanje o tome može biti dvostruki mač.”

Poznato ime hrvatske horor književnosti, Viktorija Faust (pravim imenom Sanja Petriška), autorica sedmodijelnog vampirskog serijala koji počinje najpoznatijim hrvatskim vampirskim romanom “U anđeoskom liku zvijeri”, sličnog je mišljenja. “Dodala bih da je strah najiskrenija emocija, pa se o njoj može govoriti u najsirovijim, najiskonskijim simbolima. Strah se može pobijediti, ali ne i uništiti, dok su svi drugi osjećaji podložni promjenama. Također, izdvajanje horora kao žanra tek je moderna umotvorina – većina pisaca u svom je spisateljskom vijeku napisala nešto što se može svrstati u taj žanr. Do izdvajanja je možda došlo jer su se neki pisci „specijalizirali“ samo za pojedinu vrstu izričaja koji uključuje horor element, ali i zato što smo sve više zatrpani golemom količinom doista lošeg štiva koje je napravilo boom u posljednje vrijeme, kad doista svatko može objaviti bilo što. Od gomile lošega sve je teže naći ono čitljivo, a kamoli dobro, što je u žanrovskoj literaturi osobito vidljivo.”

“Douglas E. Winter bio je vrlo ugledan i značajan za žanr horora, naročito u kasnim osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća, i imao je povlasticu osobno poznavati većinu najutjecajnijih i najpopularnijih horor pisaca u vrijeme kada je ova vrsta književnosti bila na vrhuncu i u punom kreativnom zamahu. Osobno mi je oduvijek bilo donekle zbunjujuće to pitanje da li je ovo ili ono žanr ili ne; nailazio sam na argumente koji su išli u prilog i jednoj i drugoj tvrdnji. Postoje stavovi da je horor podvrsta fantastike ravnopravna sa SF-om i fantasy literaturom; isto tako i da je horor atmosfera te kao takav može biti element bilo kojeg drugog žanra ili književnosti glavnog toka. Meni je nekako oduvijek bilo presudno to što sam horor knjigu znao prepoznati na polici u knjižari, i to na prvi pogled (netko je svojedobno za pornografiju rekao kako je ne zna definirati, ali je poznaje kad je vidi, međutim to jednako može važiti i za trilere, ljubavne, povijesne romane ili westerne). To, međutim, nipošto ne znači da je time horor – kako Winter kaže – „marginaliziran“, a pogotovo to nije bio u vrijeme kada je Winter bio najagilniji i najprisutniji na teorijskoj horor sceni. Stoga bih rekao da horor za mene jest žanr, jer ima svoje karakteristike i unutrašnje zakonitosti po kojima se razlikuje od drugih žanrova.

(Goran Škrobonja, srpski pisac horora i fantastike, prevoditelj, scenarist i pravnik)

No horor i dalje ostaje privlačan mnogima. Mogli bismo reći kako je horor jedan od najparadoksalnijih žanrova, onaj koji privlači sljedbenike elementima koji se općenito smatraju odbojnim i odvratnim. Naime, ljudi u svakodnevnom životu inače nastoje izbjeći nasilje, krv, opasnost – sve ono što u njima izaziva strah i gađenje, dok se kroz žanr horora usmjeravaju upravo ka tome. “Postoji nešto neodoljivo privlačno u lučenju adrenalina dok ispitujemo vlastite granice, zar ne?” pita se Jelena Hrvoj, mlada hrvatska autorica brojnih naslova iz žanra horora i fantastike, poput “Štorke”, “Durgine kuće”, “Drakone” ili pak “Ozirisove djece”, pa nastavlja: “Voljela bih se ovdje poslužiti primjerima iz stvarnog života – recimo, dogodi se nešto strašno, pronađeno je truplo u koritu rijeke ili se dogodila teška prometna nesreća. Velik broj ljudi sjatit će se kako bi vidjeli što se događa, dok su istodobno vrlo svjesni da bi im ono čemu će svjedočiti moglo ostaviti trajan trag na psihičkom zdravlju. Ljudima je urođena znatiželja; privlačno je ono što se “ne smije”, a može se promotriti u granici društveno dopuštenoga. Čak sam negdje pročitala (ako je tvrdnja istinita) da ljudi često ispituju strašne stvari kako bi nesvjesno pojačali instinkt za preživljavanjem.”

Promatranje straha kao jedne od najstarijih ljudskih emocija, tzv. primarne emocije koja kod ljudi izaziva reakcije na više razina, psiho-fiziološkoj, psiho-socijalnoj, ali i razumsko-duhovnoj, nije strano niti piscu Goranu Škrobonji. “Moderno doba nam donosi moderne razloge da strahujemo – najnoviji koji mi pada na pamet jest zapanjujuće brz razvoj umjetne inteligencije i mogućnost singulariteta, odnosno onog trenutka kada će strojevi postati svjesni. I nikako ne mogu tvrditi kako pomisao na to u meni ne izaziva duboku nelagodu koja lako može prerasti u pravi strah. Horor u književnosti (na TV-u, u kinu, stripu) privlačan je širokoj publici upravo zbog toga što joj donosi mogućnost da se sa svim tim nasiljem, krvlju i opasnostima suoči bez stvarnih posljedica, u kontroliranim uvjetima, te tako dolazi do katarze prijeko potrebne u ovo doba koje nas zasipa stresom sa svih strana. Ta katarza nam donosi svojevrsno olakšanje, koliko god kratkotrajno bilo. Kao što je Stephen King rekao,dok gledamo heroinu kakvog horor filma kako prilazi, uz napetu glazbu, zatvorenim vratima i hvata se za kvaku, želimo povikati da to ne čini, jer se iza tih vrata može nalaziti strašno čudovište; ali uzalud, ona ta vrata otvara i – zaista – pred njom je jezivo stvorenje visoko tri metra spremno da je rastrga. Ali u tom uzbuđenju i izražavanju straha za protagonisticu filma, jednim dijelom svog bića osjećamo i olakšanje – uistinu jest riječ o monstrumu visokom tri metra, ali mogao je biti visok i pet…”

Kaže se da je strah najjači i najopasniji kada bježimo od njega, odnosno kako je to svojedobno zapisao filozof Fichte: “Svako strašno priviđenje nestaje pogledamo li ga ravno u oči.” Katkad, kad je horor u književnosti u pitanju, taj faktor jeze izostane, pa se čitatelj do kraja knjige silno nastoji uplašiti, barem nesigurno osvrnuti iza ramena ili pak nervozno promeškoljiti, no bezuspješno. Priči jednostavno nedostaje taj neki faktor x, onaj koji bi nas pogodio ravno u središte amigdale i pošteno nas preplašio. Viktoria Faust uspješnost, odnosno kvalitetu neke horor priče veže uz korištenje simbola s kojima će se moći poistovjetiti veći broj ljudi. “Znamo da čudovišta ne postoje, no u pojedinim vrstama čudovišta različiti ljudi prepoznaju različite osobne strahove. Ako zanemarimo žanr, uvijek je dobra ona priča s kojom se možemo najbolje poistovjetiti.” S preduvjetom poistovjećivanja slaže se i Goran Škrobonja, naglašavajući važnost uvjerljivih i dopadljivih protagonista, bez kojih su i najbolja ideja ili zaplet uzaludni. “Kao što je Clive Barker rekao – pravi junak horora na kraju priče ili romana mora proći kroz nekakav preobražaj; ne mora nužno stradati i tragično skončati, ali ga doživljaj onoga što priča/roman donosi mora izmijeniti – možda završi osakaćen, bilo fizički, bilo mentalno”, zaključuje Škrobonja.
Baš kao i bilo koji drugi žanr, niti horor književnost nije lišena zabluda, stereotipa, pogrešnih pretpostavki, počevši od onih da su oni koji je stvaraju i sami nekakvi mračnjaci, potencijalni psihopati (a bilo je, nažalost, i takvih tumačenja, čak i od ljudi koji su se voljeli svrstavati u knjišku elitu) ili u najmanju ruku, čudaci fascinirani stravom, smrću, svime pomaknutim i bizarnim, pa do uvjerenja kako horor literatura nikako ne može biti kvalitetna, već uglavnom šund, razbibriga dokonih freakova koji čekaju zore živih mrtvaca ili u Derryju s klaunovima trče za crvenim balonima. “Najveća zabluda leži u činjenici da se na pisce horora gleda kao na poremećene, društveno neprilagođene individue koje pronalaze užitak u krvavom. Istina je daleko od tog mišljenja. Smatram da je horor neopisivo težak za pisanje, a pisci koji se dobro snalaze u ovom žanru najčešće su iznimno emotivno zrele osobe, osviještene prema pojedincu i društvu. Svjesni su granica, emocija i ne ustručavaju se prenijeti poruku koja će čitatelju ostati kao podsjetnik na to da svijet nije uvijek ružičast”, objasnila je Jelena Hrvoj.

“Horor priča najbolje funkcionira onda kada nije izravno horor priča. Dobra priča mora zainteresirati čitatelja bez obzira na žanr, nakon čega dolaze, kako ja to volim reći, popratni “specijalni efekti” poput atmosferičnosti, straha i napetosti.

(Danijel Špelić)

A što je s domaćom horor književnom scenom? Ima li nade za neke nove leptirice, izbavitelje, davitelje protiv davitelja? Ili će najveća strava ostati činjenica kako uporno odbijamo raditi na agilnijoj promidžbi kvalitetnih domaćih pisaca koji ulaze u kategoriju horor žanra, odnosno izgradnji domaće žanrovske scene? “Žao mi je ovo reći, ali žanr horora u Hrvatskoj kao takav jedva da postoji. Na prste jedne ruke bih mogla nabrojati autore koji koketiraju sa ovim žanrom. Viktoria Faust, Danijel Špelić, Davor Špišić su tri imena koja mogu navesti bez da se upuštam u dublje pretraživanje. Nesumnjivo da ih ima još, no nitko od nas (ovdje navedenih i nenavedenih) nije “razvikan” ili zastupljen kao pisci drugih žanrova.” “Prozvani” Danijel Špelić i Viktoria Faust oboje ističu manjkavosti domaće horor scene; Špelić kroz nedostatak “prepoznatljivog brenda”, odnosno činjenicu da nekoliko pisaca predstavlja SF, nekoliko horor, nekoliko kriminalistički žanr i konačni rezultat jest taj da većina tih romana ima „ukus stranih djela“. Viktoria Faust u svom je objašnjenju bila malo slikovitija, kako zapravo i priliči temi. “Ako govorimo o hrvatskim autorima koji pišu horor, toga gotovo da i nema. Može ih se nabrojati na prste jedne ruke (i to osobe koja neodgovorno rukuje motornom pilom). Ako govorimo o izdavaštvu u cjelini i prijevodima svjetskih autora, tu je situacija u posljednjih nekoliko desetljeća nešto bolja, iako se objavljuje samo ono svjetski najpopularnije, izbrušeni autori za koje izdavači znaju da će ih moći prodati. Mnogo onih “neobrađenih dijamanata” ostaju nepoznati jer nisu dovoljno profitabilni.”

Situacija na srpskoj književnoj sceni u nekim je segmentima malo popunjenija, barem ako je suditi po Goranu Škrobonji. “Početkom devedesetih sam pokrenuo ediciju horor književnosti Košmar, i u njoj objavljivao Kinga, Barkera, Herberta. Osim nekih velikih izdavačkih kuća poput – govorim za Srbiju – Lagune, Vulkana ili Čarobne knjige, tu je i Orfelin, koji svojom horor edicijom pokriva sve ono što je na ovim prostorima bilo propušteno – od klasika i gotičkih romana, do nekih manje poznatih suvremenih pisaca. Opet, mislim da neki pisci, poput Ramseyja Campbella ili Roberta McCammona i te kako zaslužuju da budu prevedeni na naše jezike i predstavljeni publici željnoj dobre horor književnosti.“

Kako bilo, možda se hororu ipak ne piše tako crno; za mnoge je stvari jednostavno potrebno vrijeme, a u kojem će smjeru ići, predstoji nam vidjeti. Kako izreka kaže, voda izdubi i kamen nakon izvjesnog vremena.
I termiti, doduše, za izvjesno vrijeme izglođu kuću, ali ostavimo pesimizam po strani.
Napokon, možda nam je žanr horora zapravo svima nekako i najbliži. Kako je Stephen King jednom rekao: “Čudovišta su stvarna, baš kao i duhovi. Oni žive u nama, i ponekad pobjeđuju.”

Naziv djela: “Bog koji donosi kraj”

Ime autora: Jacqueline Holland

Naziv izvornika: “God of Endings”

S engleskog prevela: Nevena Erak Camaj

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Sonatina j.d.o.o.

“Nije li neobično da u prirodi najživlje boje prethode smrti? Nježne proljetne ružičaste i plave blijede u usporedbi s krvavim iskrama vučjeg trna u kasnome studenom. Zvijezde u povojima nježno svijetle, a u poodmakloj dobi tope se i bliješte nijansama crvenila poput hrastova i javora. Mladost je, čini se, stanje razvodnjena obilja, a približavanje smrti ga zgušnjava.

(“Bog koji donosi kraj”, Jacqueline Holland)

Sjena Černoboga, crnog boga slavenske mitologije, boga noći, kaosa i zla, onoga koji donosi kraj, nadvila se nad roman prvijenac američke spisateljice Jacqueline Holland, priče kroz čije se retke provlači prokletstvo i usamljenost vječnosti, iste one koju smo inače navikli gledati kako nestaje udarcem glogovog kolca, utapa se u svetoj vodici, pretvara u prah pred raspelima i sunčevom svjetlošću; vječnosti oštrih očnjaka u kojoj je smrtno tijelo oživljeno besmrtnom gladi.
Napisati priču o vampirima čini se gotovo prejednostavnim, osnovna premisa bljedunjavih stvorenja koja danju počivaju u kovčezima, a noću se goste ljudskom krvi, može se razrađivati na mnogo načina, a opet u svojoj suštini ostati jednaka. No “Bog koji donosi kraj” nije takav roman o vampirima. Da nije sve neutaživije, krvave, gladi Collette LeSange koja nakon gotovo 150 godina i dalje živi protivno svim zakonima prirode, toplih žila kucavica što joj sve više buče u ušima, pomislili bismo kako pred sobom imamo gotovo poetičnu povijesnu sagu, priču koju Holland pripovijeda iznimno lijepim jezikom; njezini su opisi bogati, natopljeni melankolijom i nekakvom grozničavom atmosferom koja balansira na granici jave i sna.
Collette je vječna, da. Svjedoči ratovima, stradanjima, progonima i ljubavima koje, suprotno onome u što želimo vjerovati, nisu vječne. Padaju pod kosom smrti, vrijeme ih pokapa pod nadgrobnim spomenicima od steatita koji se ne može potpuno uništiti, ali se neprestano oštećuje, dok od njega ne ostane samo blijedi obris.

“Ovaj svijet, drago moje dijete, svaki njegov dio, sve do samoga kraja, ako kraja ikada i bude, jest dar. Ali dar je to za koji su rijetki dovoljno snažni. Prosudio sam da si ti među rijetkima, da će ti na ovoj strani biti bolje nego na drugoj. Pomislio sam da bi u ovome svijetu mogla naći koristi, a i on u tebi.

(“Bog koji donosi kraj”, Jacqueline Holland)

No je li vječnost dar ili prokletstvo? Vrijedi li uistinu živjeti vječno, i jednako tako vječno proživljavati bol gubitka, usamljenost, činjenicu da svemu jednom dolazi kraj, osim životu onoga obdarenog vječnošću.
Vodeći čitatelja dvjema vremenskim linijama (jednoj smještenoj u New York 1830ih, a drugoj na isto mjesto 1984.), autorica glad i žudnju karakteristične za vampirsku fikciju, ne stavlja u kontekst seksualnosti, kao što to, primjerice, čini Stephanie Meyer u “Sumrak sagi”. U “Bogu koji donosi kraj” prisutna je određena čednost. Collette, rođena kao Anna, vampiricom je postala u ranom djetinjstvu (baš poput tragičnog lika Claudije iz “Intervjua s vampirom” Anne Rice), no ne bori se s prevratima odrastanja, pubertetom i obuzdavanjem seksualnosti. Njezino je sazrijevanje prikazano vrlo aseksualno (nakon preobrazbe u vampiricu, nestala su, naime, sva njezina spolna obilježja – grudi i vagina), i Anna je zapanjujuće pomirena s ovom promjenom. Naglašen je emotivni moment; Holland je vješta spisateljica koja zaranja duboko ispod površine pohlepnih krvopija, njezino je pisanje moćno, ono ruje po zakutcima ljudskog uma, preispituje njegovu krhkost, ali i snagu dok se bori s činjenicom vječnog života, neizbježne tuge koja prati one osuđene da zauvijek putuju sami. Njezina junakinja oplakuje povorke ljudskih zala i okrutnosti koje prolaze pored nje, dok povremeno bježi u divljinu u kojoj su ljepota i surovost ravnopravni jedno s drugim, neopterećeni moralnom dimenzijom i društvenim normama.

“Bog koji donosi kraj” nije roman o vampirima. Vampirizam njegove glavne junakinje tek je maštovito oruđe same spisateljice da ispiše snažnu, nesvakidašnju priču o životu, smrti i vječnosti koja se uvukla između njih, smještena u naručju Černoboga kojemu, u konačnici, ništa ne može umaknuti.

Recenzija: “Bog koji donosi kraj”, Jacqueline Holland
Recenzija: “Naučiti razgovarati s biljkama”, Marta Orriols

Naziv djela: “Naučiti razgovarati s biljkama”

Ime autora: Marta Orriols

Naziv izvornika: “Aprendre a parlar amb les plantes”

S katalonskog preveo: Nikola Vuletić

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Hena com

“Mržnja i ljubav ponekad se spoje u kuglu, poput kapljica žive, a iz toga amalgama nikne neki težak i štetan osjećaj, neka čudna čežnja. To ide na živce. Čežnja usprkos svemu.

(“Naučiti razgovarati s biljkama”, Marta Orriols)

Jedan je talijanski neurobiolog sa svojim timom uspio dokazati kako vrsta biljke, mimosa pudica, može tjednima sačuvati pamćenje. Ako kapnete vodu na mimozu, ona će se brzo zatvoriti, ali ako s kapanjem nastavite, shvatit će da je voda neškodljiva i prestati reagirati, i to pamćenje zadržati tjednima.

Biljke nisu pasivne i tihe. Društvene su i komunikativne, iznad i ispod tla. Prilagodile su se da bi otkrile suptilna elektromagnetska polja, koriste kemikalije i mirise kako bi upozorile jedna drugu na opasnosti, otkrile predatore ili privukle kukce.

Biljke komuniciraju, razgovaraju klorofilnim tišinama, nečujnim klizanjem kapi rose niz krhke stapke, nevidljivim treperenjem sitnih dlačica na listovima; pamte sitne znakove i opomene i spremaju ih u svoja zelena sjećanja da ih ne uhvate nespremne sljedeći put kad im oštri krakovi škara odrežu list načet propadanjem. Dotad žive nesvjesne promjena oko sebe. Vegetiraju.

Razgovaraju li biljke više nego ljudi? Možda su osjetljivije na suptilne zvukove škljocanja oštrice škara koje im se polako približavaju ne bi li ih osakatile, za njihovo dobro lišile dijela koji im više ne pripada.

Koliko je Paula živjela nesvjesna sitnih propadanja dugogodišnje veze s Maurom? Koliko je dugo, uljuljkana u komfor života u užurbanoj svakodnevici Barcelone, vezu u kojoj je rutina (neprimjetno, kako to obično biva) istisnula ljubav, tamo negdje između tihih večeri “kada je još sve funkcioniralo, a nježnost se rađala sama od sebe” i trenutka kada “više nismo dvije osobe koje skupljaju zajedničke uspomene”, vegetirala prije spoznaje kako se vrijeme uistinu “razlijeva poput mrlje vode na akvarelu”?

“Sve što je bilo prije činilo se tako davnim, kao da se dogodilo nekom drugom”, kada je Mauro rekao Pauli da je ostavlja zbog mlađe žene, pa samo dva sata poslije smrtno stradao pod kotačima automobila i ostavio je zatočenu u limbu tuge, bijesa i bespomoćnosti. Živjela je u laži koje nije bila svjesna, i sad kada je smrt osujetila erupciju bijesa, uzdigla se kao tvrđava između ljutnje zbog laži i oplakivanja zbog gubitka, Paula zdvaja među sjenama u stanu jedne ljubavi koja je nestala u svim oblicima, fizičkim i psihičkim, ljubavi čiji ju ostatci vrebaju ispod uvelih listova Maurovih voljenih biljaka, u njegovom mobitelu punom preljubničkih poruka koje gule kožu i meso s utjelovljenja veze koja to već odavno nije bila.

„Zaborav bi trebao biti prirodan proces. Trebalo bi moći zaboraviti u onom času kada odlučiš da ćeš zaboraviti. Zaborav bi trebao nastupiti smjesta, u protivnom, sjećanje postaje degradacija, čin otpora.“

(“Naučiti razgovarati s biljkama”, Marta Orriols)

Marta Orriols Balaguer, španjolska spisateljica i povjesničarka umjetnosti, u “Naučiti razgovarati s biljkama” ispisala je svojevrsni hommage složenom procesu žalovanja, onom u kojem je bol gubitka nepovratno okaljana prijevarom i nemogućnošću suočavanja s onim koji je prijevaru počinio. Zauvijek je otišao, smrt se ispriječila između bijesa, suočavanja, opraštanja; ostavila je sram, tugu i uspomene zasjenjene preljubom. Put oprosta je dug, zaborav je utopija. Jedina stvarna i opipljiva jest činjenica kako nikada ne prebolimo, već samo naučimo živjeti s prazninom. S praznim stolcem, sa spoznajom kako su “sjećanja fleksibilna i lako ih je ispravljati, mogu se izrezati na komadiće i postaviti na drukčiju pozadinu, možemo podleći porocima svog vremena i dotjerivati ih, igrati se filterima koji ih uljepšavaju i krojiti prošlost po svojoj mjeri, kako bismo se suočili sa sadašnjošću od krvi i mesa, jer se nitko neće ušuljati u našu samoću da bi nas podsjetio da one sjene nije bilo i da je onaj kutak bio svjetliji no što se čini.”

Jer tuge su neotuđive.

Naziv djela: “Krijumčari čudnih stvorenja”

Ime autora: Jess Kidd

Naziv izvornika: “Things in Jars”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2024.

Nakladnik: Hena com

“Old Father Thames advanced his reverend head;
His tresses dropp’d with dews, and o’er the stream
His shining horns diffused a golden gleam:
Grav’d on his arm appear’d the moon that guides
His swelling waters and alternate tides:
The figur’d streams in waves of silver roll’d,
And on her banks Augusta rose in gold.”

Stari otac Temza, posjedonovski lik iz drevnih legendi, bog mutne, blatnjave rijeke na čijim obalama stoljećima po svojim tajnama prebire London, ili Augusta, kako ga nazivaju vremena starija od ljudskih sjećanja, oživio je na stranicama romana irsko–engleske spisateljice Jess Kidd. Svojim je ljepljivim, vlažnim prstima dotaknuo staklenke u kojima, zarobljene u vječnosti, mramorne kože i čudnih, svinutih kralježnica, plutaju Winterove sirene ili konzervirano ljudsko srce sa “svojim zamršenim mehanizmom”, ili Gordijevi čvorovi žila i vezivnih tkiva; oživio je mrtve boksače, otvorio kripte u kojima nemirnim snom vječno snivaju majke i njihova čeda sa zubima štuke.

Jess Kidd u samo je srce romana “Krijumčari čudnih stvorenja” stavila jedno od tih čeda, tajnu kći sira Edmunda Athelstana Berwicka, bjelokosu Christabel, čije opsidijanske oči i oštri zubi navlače tamu na legendu o maloj sireni, a prizivaju sav talog londonskih ulica, ali i gospodskih kuća, kojima se vuče trag ubojica, prevaranata i lopova. Usred te posvemašnje truleži našla se crvenokosa, pronicljiva detektivka Bridie Devine koju je život gazio i prevario dovoljno puta da bi mogla proniknuti u strašne motive onih koji takvo bivanje jedino poznaju.

Povijesna fikcija smještena u viktorijanski London bilo bi prejednostavno kategoriziranje ovog djela; svatko tko je pročitao roman “On” ove autorice zna kako se niti jedna njezina rečenica ne može smjestiti u tako jednostavne kalupe poput onih žanrovskih. “Krijumčari čudnih stvorenja”, naime, u svoje su jezovite staklenke smjestili misteriju, mitologiju, nadnaravno. Duhovi, ljudi, sirene, kradljivci leševa i liječnici bez skrupula – dio su slagalice čiji su rubovi previše neobični i nepredvidivi da bi se savršeno uklapali, no ipak su potpuno smisleni, dok dvojna vremenska linija koja se provlači romanom služi tek kao tanka Arijadnina nit u dijelovima u kojima labirint tajni postane premračan, a krv i blato preduboki da bi se iz njih tek tako izvuklo.

Stari otac Temza od davnina je bio izvrsna siva eminencija svake misterije, svake priče koja se nataložila na njegovim obalama. Njegova je voda “prljava, siva, zapjenjena bujica; kao da je Bog ispraznio svoje korito za pranje nakon što je u njemu prokuhao Sotonino donje rublje.”

A nebo iznad Londona stalno je sve tamnije.

Tako je to kad se vječnost zarobi u staklenki. Naruši se “prirodni poredak stvari: život – smrt – prah”, pa bajke više nemaju okus snova, već mutne vode i sluzavih puževih ljuštura.

Recenzija: “Krijumčari čudnih stvorenja”, Jess Kidd
Recenzija: Oče, ako jesi”, Julijana Adamović

Naziv djela: “Oče, ako jesi”

Ime autora: Julijana Adamović

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Fraktura

Potreba ljudi da traže svoje biološke roditelje, posebno sinovi u potrazi za ocem, ima višestruke izvore. Identitet i osjećaj pripadanja važni su; da bi se osjećali cjelovitima, ljudi imaju potrebu razumjeti svoje korijene.
Nedostatak očinske figure nerijetko ostavlja emocionalnu prazninu koju ljudi pokušavaju popuniti na različite načine, među kojima je i traženje bioloških roditelja. Tu je i znatiželja za razumijevanjem genetskog naslijeđa: od koga sam naslijedio boju očiju, prgavu narav, talent za glazbu? Utjecaj okoline također može biti pokretač te potrage.
Kada je u pitanju Damjan Knežević, mislim da je njega najviše pogonila činjenica da je zakinut za tu informaciju, a drži da je na nju imao i ima pravo. U situaciji kada mu adoptivni otac gubi pamćenje, to pitanje postaje sve važnije.
Tomaš pak nema zamjenu za oca. Odrasta u konzervativnoj sredini gdje je sin bez oca manje vrijedan (kopile, faćuk) i živi u iluziji da će ponovni život s ocem izbrisati sve teškoće s kojima se suočava.”

Porazgovarale smo kratko Julijana Adamović, koja me je za svoje književno stvaralaštvo vezala još tamo 2019., kad sam pročitala njezine “Divlje guske”, i moja malenkost; njezine su me riječi, posebice one kojima utvrđuje kako postoji u ljudima ta neporeciva potreba da razumiju svoje korijene, da ostvare cjelovitost koja će im pomoći da razumiju i sami sebe, i tako pruže potrebnu težinu imenu i prezimenu, spoznaju značaj obiteljskog naslijeđa nepoznavanje kojeg im više neće biti balast, već miljokaz na životnom putu, potaknule da autoričin novi roman “Oče, ako jesi” promotrim iz različitih perspektiva, svih jednako izazovnih, zamršenih, slojevitih.

Onog trenutka kad je mladi rezervist Damjan Knežević 1965., prilikom spašavanja ljudi iz potopljenog sela, došao u posjed jednog ručnog sata marke Helma i starih dokumenata, i pomislio kako je u labirintu potrage za vlastitim ocem, napokon pronašao početak Arijadnine niti, započela je dvadeset godina duga potraga koja je, meandrirajući između nemirnih vremena, ratnih vihora i slomljenih ideala, u cjelinu spojila i fragmente i nekih drugih priča. Jedna od njih, najvažnija i najsloženija, jest ona vojvođanskog Mađara Pala Nađa, koji je imao tri sina s tri različite žene, onog Pala Nađa čiji se otac objesio u staji među uznemirenim govedima i kojemu je, dok je sinu jedincu u amanet ostavljao sliku suhonjavog tijela na konopu, cipela skliznula u drveni valov kao posljednji dokaz očeve izdaje, sebičnog bijega i pakosti kojima ga je “rođeni otac i mrtav pokušavao ujarmiti, motikom vezati za puste redove kukuruza.” Onog Pala Nađa koji se, naposljetku, otimao i jačima; vukući breme oca samoubojice i majke nasilnice i pijanice, obrise vlastite prošlosti i odrastanja kao preko indigo papira preslikavao na tri obitelji u kojima je preuzimao ulogu oca. Rodna nejednakost, zatucanost patrijarhata, strah od gladi, od siromaštva, od života – sve se zavrtjelo u vrzinom kolu očinskog i očevog.

“Katkad je neki drugi „otac“ ispred onog biološkog. Otac i očevi.” Dodijeljeni rođenjem, izabrani politikom, prisvojeni i posvojeni. Razlika između očeva i očinstva široka je poput Dunava, jednako varljiva i duboka. Pal Nađ (anti)junak je koji brodi po toj velikoj vodi, a Julijana Adamović gusto i isprepleteno pripovijeda o onome što u jednom trenutku posve sažeto objašnjava u pola rečenice: “pojam „otac“ prostor je koji ponajmanje popunjava biologija.”

“Ne bih rekla da je Palova sudbina neko opće mjesto. Rat je, dakako, ostavio traga na svim ljudima; neki su stradali mnogo više od Pala – kao aktivni sudionici ili samim postojanjem, neki su uspjeli u vlastitim ambicijama, a neki ih, opet, nisu ni imali”, govori Adamović i, doista, unatoč povremenom “pobratimstvu lica u svemiru” i poistovjećivanju kobi glavnog junaka sa sudbinama ostalih dionika predmetnog vremena i prostora, mogli bismo se radije prikloniti onom poznatom citatu iz Tolstojeve “Ane Karenjine”“svaka je obitelj nesretna na svoj način”, u svakome od onih koji su ovako ili onako ukrstili svoje sudbine s Palovom – Eržebet, Anna, Jerolima, Vera K., drugovi i gospoda, trpjelo je biće, u svakome od njih “jedan se Spasitelj pribijao na križ”. Julijana Adamović sve je spojila u čvrstu tapiseriju, ne pruživši nam možda odgovore na sva pitanja koje bismo poželjeli saznati, no ostavljajući upitnike na pravim mjestima, onima na kojima ćemo se nerijetko zapitati – je li nesreća uistinu spiritus movens svake potrage za srećom? Julijana Adamović nudi odgovor koji se poput potki provlači kroz osnovno tkanje ovog iznimnog djela i tvori uzorak za koji shvaćamo da ga poznajemo bolje nego što smo mislili: “Ovisi koliko je snažna ta potraga. Što je silnija, veće su šanse da će rezultat biti takav. Neuspješan. Ljudi sreću doživljavaju kao linearni fenomen, a ona se sastoji kraćih i duljih intervala. Pojavi se i nestane. A nekada, nekada traje predugo, pa je više ne doživljavamo kao sreću.”

Naziv djela: “Listanje kupusa”

Ime autora: Igor Beleš

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Hena com

Posljednji je dan srpnja 1991., nad Osijek se nadvila poznata ravničarska sparina, a jedanaestogodišnja ja se sprema za odlazak na kupanje „kod Želje“, kupalište podno željezničkog mosta koje je predugo čekalo da se okiti titulom službenog mjesta za skok u hirovitu Dravu, iako je s vrelim, sivkastim pijeskom što su ga na obalu nataložili muljeviti valovi i mirisom langošica koje cvrče na vrelom ulju na obližnjem improviziranom štandu, mnogim Osječanima bilo i ostalo jednim od najdražih utočišta od vrućine. Na televizoru Paula Abdul sneno pjeva Rush, Rush Keanuu Reevesu u cvijetu mladosti i u najzgodnijim godinama, a ja se obilato mackam Delial mlijekom za sunčanje dok čekam da na vrata zgrade pozvone moje dvije najbolje prijateljice, pa nas moj pokojni tata Tristaćem (za one s nešto novijim datumom proizvodnje, nekadašnji Fiat Zastava 1300 – otud nadimak Tristać, op.a.) nakrcane vrećicama Gringo soka u prahu (kojeg valjda nitko nikad nije pomiješao s vodom, već ga onako pucketavog polizao direktno s dlana), Topflipsom, Dubble Bubble žvakama i breskvama koje bi se do dolaska na odredište redovito pretvorile u toplu kašicu, odveze na kupanjac. Tata bi sjeo u hladovinu, a bismo se brčkale u uvijek prohladnoj vodi. Već duže vremena nismo išle same, radi sigurnosti. Nije sigurno. Ta se rečenica nekako prečesto ubacivala u razgovore tog ljeta 1991.
I taman sam se s četvrtog kata stuštila niz stube, praćena kakofonijom udaraca drvenog potplata mojih novih klompi o kameno stubište, kad je udario grom. Pravi, pravcati grom. Onaj, što se kaže, iz vedra neba. Usred sparine, zdrobljenih breskvi i bučnih klompi, presjekao je ljetno poslijepodne i ja sam zastala, i tata je zastao, i prijateljice su preplašeno ušle u haustor zgrade. Međutim, vani je bilo vedro i plavo i mirisalo je na Delial mlijeko za sunčanje i na dravsku sparinu, i zato smo iznova svi zastali kad je zagrmjelo još jednom. I još jednom. I još jednom. Zvuk minobacača nadglasavao se sa sirenom za opću opasnost koja je urlala kako ništa više neće biti kao prije i ja sam odjednom osjetila kako me žuljaju nove klompe i kako je ljeto završilo početkom kolovoza i bojala sam se, a nisam znala čega. Strah je imao novo lice.

Ne zamjerite mi na ovom sjećanju. Igor Beleš razlistao je jedan futoški kupus, a iz svakog je njegovog lista ispala po jedna uspomena; prvo su se izlistale one lijepe, tople, nevinije, pa onda one mračnije, oskvrnute, zatrovane. Na trenutke sam, vjerujte mi, pomislila kako je netko pisao o mom djetinjstvu, o najdražim mi Dylanu Dogu i Martiju Misteriji, i Bajaginoj Prodavnici tajni; o 1991., i praznim stolcima u razredu moje osnovne škole, i jednom Goranu, i jednoj Spomenki, i Bojani, i Srđanu, i Sanji koji su otišli „preko“ i nisu se vratili; sve je odjednom postalo „naše“ i „njihovo“, i više nije bilo poželjno deklarirati se kao Jugoslaven, i iz ropotarnice povijesti ponovo su uskrsavali ustaše i četnici, i postalo je važno kako prstima pokazuješ broj tri, i svi su komšije koji su odlučili ostati u gradu u kojem su rođeni, odjednom postali „petokolonaši“, prijavili su ih susjedi koji su znali na pravilan način prstima pokazati broj tri; i trgovkinja je počela brojati koliko štruca kruha kupuješ u pekari (ako si kupovao previše, jer si rijetko izlazio iz podruma, bio bi sumnjiv, jer možda hraniš pogrešne vukove), i mi djeca u zgradi broj tri na jednoj osječkoj adresi u zatišjima smo između granatiranja skupljali još vruće šrapnele koji su tog rujna padali s neba s paučinom miholjskog ljeta.

„Kada nam je svijet to oduzeo, morali smo nešto poduzeti i sami vratiti prijateljstvo, bez obzira na nacionalnosti, referendume, barikade i nestajanje. Mi, roba s greškom, ponovno smo stvorili jednu stvar bez greške.“

(“Listanje kupusa”, Igor Beleš)

Baš kao i u Belešovom romanu, u kojem pet jedanaestogodišnjaka, članova An družine, u Borovu naselju 1991. počinje istraživati tajanstveno nestajanje djece, pa umjesto njih pronađe rat, mržnju i nacionalne podjele, i kod nas je odjednom postalo silno važno kojim slovima završava čije prezime, jesi li više Hrvat/Srbin po mami ili tati; brojala su se krvna zrnca, jer ništa tako snažno ne ujedinjuje narod kao mržnja. Godinu i pol sam dana provela u podrumu zgrade, u mraku tzv. veš-kuhinje, s roditeljima i susjedima spavala na drvenim paletama obloženima dekom, vidjela kako granate pretvaraju kuće u prah i ljude u mrtvace ili u zvijeri, s dvoje preostale djece u zgradi slušala radio-školu i duboko u sebi znala ono što je Igor Beleš zapisao u „Listanju kupusa“„Hrvati, Srbi, četnici, ustaše… pa mi se nismo podijelili zato što smo se mrzili, nego smo se podijelili da bismo se mrzili.“

Mnogo se pisalo o ratu, na stotine načina i iz stotine perspektiva, i svaki je put tragedija bila jednaka. Ukradena djetinjstva, oduzeti životi, spaljena ognjišta. Ludilo. Ludilo koje ne bira mete, jer ludilo ni za koga ne navija. Mržnja. Ona koja ostaje, čak i kad se obnove kuće i oplaču mrtvi; ona iz koje se nikada ništa ne nauči. Naprotiv, prenosi se na buduće naraštaje, upisuje im se u genski kod, da se lakše ozvijeriti jednom kad rat opet kundakom pokuca na neka nova vrata. Igor Beleš, i sam rođeni Vukovarac, o ratu je pisao na drukčiji način. Nije zauzimao strane, ispisivao stare parole, ulijevao gorčinu i zamjeranje među ispisane rečenice. Ulio je sjetu, i žal, i tugu, sigurno jest. Neke je stvari nemoguće ponovo izgraditi. Ne onako kako je bilo prije. Rane, i kad su zatvorene, nikad ne zaboravljaju koliko su krvarile.

Beleš je napisao roman o djetinjstvu; dostojanstveno i neopisivo tužno. O djetinjstvu koje odraslo nakon jedne vožnje čamcem preko Dunava, od Borova do Futoga, i koje još uvijek sjedi na stubama ispred borovskog kina s vrećicom punom duplih slanih štapića i na starom walkmanu vrti jednu TDK kasetu.

„Rat je uvijek poraz.“

Papa Franjo
Recenzija: “Listanje kupusa”
Recenzija: “Troje”, Valérie Perrin

Naziv djela: “Troje”

Ime autora: Valérie Perrin

Naziv izvornika: “Trois”

S francuskog prevela: Maja Ručević

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Sonatina naklada j.d.o.o.

“A tu je i ljeto. Ono pokriva sve naše uspomene. Bezvremensko je. Ima najizdržljiviji miris koji se uvuče u odjeću. Cijelog života tragamo za njim. U preslatkom voću, morskom povjetarcu, krafnama, crnoj kavi, kremi za sunčanje, puderu koji je koristila baka. Ljeto pripada svim životnim dobima. Nema ni djetinjstvo ni pubertet. Ljeto je anđeo.”

(“Troje”, Valérie Perrin)

Prošetati ulicama malenog La Comellea na istoku Francuske, rodnog mjesta Jeanne Baret, prve žene koja je oplovila svijet, i ishodišne točke romana “Troje” francuske spisateljice, direktorice fotografije i scenaristice Valérie Perrin, bilo je poput listanja starog dnevnika, jednog od onih na koje slučajno naiđemo prilikom selidbe, velikih spremanja ili drugih životnih prekretnica koje od nas traže pražnjenje ladica, sjetno zavirivanje u kutove ormara na čijem se dnu kroz piljevinu termitima izjedenog drveta još nazire blagi miris lavande i terpentinskog sapuna.

U mjestu za kojeg nikad dotad nisam čula, gotovo zaustavljenog u vremenu, mjestu u kojem tek nešto više od dvjesta duša međusobno povezanih rodbinskim vezama, prijateljskim tajnama, starim ljubavima i uvijek bolnim gubitcima povučeno živi život u kojemu se, kako to obično sa životom biva, sve s godinama isprazni, čak i uspomene, pronašlo me toliko mnogo osjećaja. Bol, čežnja, sram, beskrajna ljubav i tajne, toliko mnogo njih, čak i među onima koji su mislili da se poznaju, da se slute do posljednjeg krvnog zrnca, do posljednje stanice koja čini njihova tijela. Bilo ih je Troje, s velikim “T”, jer je svatko od njih nadrastao trojstvo koje su činili od najranijeg djetinjstva.

Nina, Étienne i Adrien – Valérie Perrin napisala je roman o odrastanju troje najboljih prijatelja počevši od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, no istodobno je napisala život. Život u kojem “postoje oni koji odlaze i oni koji ostaju. I oni koji napuštaju”; onaj u kojem se mijenjaju tijela, u kojem se u jednom trenutku izmjenjuju pogledi na školskim hodnicima, a već u drugom prekidaju neželjene trudnoće ili izvlače kosturi s dna jezera. Pokušati prepričati njihovu priču onome koji nije pročitao knjigu značilo bi trideset godina prijateljevanja, ljubavi, suza i gotovo bolne povezanosti svesti na puki sadržaj, vremensku crtu na kojoj se Nina, Étienne i Adrien neprestano smjenjuju u ulogama Luckaste, Zavodnika, Povučenog, Razočarane, Kukavice, Sumnjičavog, Rezignirane, Pomirenog sa sudbinom, Nikad pomirenog sa sobom. Značilo bi držati dah ispod površine nepredvidive Saône, rijeke njihova djetinjstva čija su podvodna klizišta stvarala ubojite rupe i virove, a opet su joj se vraćali, njih Troje.

Jer to je život koji su grizli svih tih trideset godina. Golemo klizište koje se trusi pod nogama, snažni vir što nemilosrdno uvlači u svoje tamno središte, ali oni i dalje djetinje pokušavaju prizvati sjećanja na bacanje “žabica” po površini jezera za ljetnih večeri.

“Troje” je knjiga koja se ne prepričava. Ona ima vlastiti DNK-a, sjećanja koja žive i kad zatvorimo posljednju stranicu, vibriraju u nama poput stare audio kasete s albumom “3” grupe Indochine koji su nadahnuli (jer glazba je ključ svega, i kad ti je 18 i 40 i 80 godina, važni su trenuci povezani s pjesmama, dovoljno je tek nekoliko taktova i već znamo gdje smo bili, tko nas je držao za ruku, zašto smo plakali…) Valérie Perrin da ukoriči životne mijene u kojima su neizbježne suze i tragedija, ali koje uspješno anulira ljubav u svim oblicima.

“Troje” čitatelja obuzima postupno, i labirint njegovih samoća, žudnji i najsnažnijih, očajničkih zagrljaja pulsira žurnim, a opet pomirljivim taktovima Indochinine La vie est belle“La vie est belle et cruelle à la fois/Elle nous ressemble parfois/Moi je suis né pour n’être qu’avec toi/La vie est belle aussi belle que toi/Elle te ressemble parfois/Moi je suis né pour n’être qu’avec toi”.

“Život je istodobno i lijep i okrutan/Ponekad nalikuje nama/Rođen sam da budem samo s tobom/Život je lijep koliko i ti/Ponekad nalikuje tebi/Rođen sam da budem samo s tobom…”

Naziv djela: “Postavite granice, pronađite mir — vodič za pronalaženje sebe”

Ime autora: Nedra Glover Tawwab

Naziv izvornika: “Set Boundaries, Find Peace”

S engleskog prevela: Željka Gmaz

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Mozaik knjiga

Moj mi je otac znao govoriti kako onaj koji tvrdi kako svakog voli jednako, obično ne voli sebe. Dugo mi je trebalo, čitava adolescencija zapravo, da u potpunosti shvatim što mi je time želio poručiti. Strahovi od neprihvaćanja okoline, potreba za ugađanjem drugome protivno vlastitoj volji i željama, svjesno zanemarivanje osobnih potreba radi zadovoljenja tuđih — sve je to, kako se s vremenom ispostavilo, bilo skriveno u očevom savjetu. Govorio mi je o granicama, a da nije spomenuo granice, i ja sam se s istima nebrojeno puta borila, a da toga nisam bila svjesna.

Naime, postavljanje i održavanje granica dug je i mukotrpan proces koji u mnogo slučajeva ne rađa plodom kojem smo se nadali. Nije, naime, dovoljno satima i danima mantrati ispred zrcala kako vrijedimo više, kako zaslužujemo više, kako možemo više. Nije dovoljno iščitati nekoliko knjiga iz područja self-help literature i očekivati da odmah stubokom promijenimo životne navike. Ako na kućnu mačku nacrtamo pruge, neće se ujutro probuditi kao tigar. Potrebno je djelovati, mijenjati stvari iznutra, i najvažnije, prestati si postavljati nerealne ciljeve (u jednome danu naučiti kako svakome bez uvijanja reći što nas kod njih smeta zvuči sjajno, no mnogo je izglednije da ćemo i dalje satima sjediti sa telefonskom slušalicom sraslom uz uho, jer nam je neugodno inicirati završetak razgovora s brbljavom bliskom prijateljicom).
Upravo sam zbog ovih nerealnih ciljeva ostala zaokupljena “vodičem za pronalaženje sebe”, pod nazivom “Postavite granice, pronađite mir” licencirane američke terapeutkinje i stručnjakinje za međuljudske odnose Nedre Glover Tawwab čiji knjiški uradak, doduše, pripada literaturi namijenjenoj samopomoći, no u svojem narativu nema ono pametovanje i doziranje u čiju zamku upadnu mnoge knjige slične tematike; ono zbog kojeg se na kraju ti osjećaš kao potpuni nesposobnjaković, jer je, eto, autoru sve to super jednostavno, pa zašto onda nije i tebi.
Nedra Glover Tawwab savjetuje na ponešto drukčiji način. Iako se u svom izlaganju neosporno i neskriveno držeći pozicije terapeuta, svoje savjete i opservacije izlaže pregledno i razumljivo, gotovo poput kakvog popisa za kupovinu (oprostite mi ovu pomalo banalnu prispodobu, no navela sam ju u posve pozitivnom smislu, onom koji se odnosi na pristupačnost svakome, bez obzira na naobrazbu, volju i motivaciju), te pokriva sve ono važno i ključno što ljudi nerijetko previđaju kada u vlastitim odnosima nastoje postaviti određene granice.

Na kraj svakog obrađenog poglavlja vrlo promišljeno postavljajući vježbe s odgovarajućim pitanjima (s testom samoprocjene na samom kraju knjige), Tawwab podsjeća na nužnost poštovanja vlastitih granica kako bismo isto mogli činiti i za tuđe, otkriva koliko snažan utjecaj imaju određena traumatična iskustva na našu sposobnost postavljanja granica, govori o granicama na poslu, u prijateljstvu, vezama, ali i otvara vrlo zanimljive teme poput one u kojoj su granice vezane uz blagdane (eto zgodnih sugestija ako božićna gungula u vašem domu nalikuje onoj Chevyja Chasea u Najluđem Božiću).

Ovaj je vodič kompaktan i koristan test spremnosti, pripravnosti da budemo dovoljno odvažni i krenemo na put na kojem ćemo učiti postavljati i održavati granice koje će spriječiti da nas zahvati “sindrom slavljeničke torte” — onaj u kojemu svatko od uzvanika dobija svoj komad kolača, čak i repete, jer je nepristojno odbiti zatraženo, a mi, kao slavljenici, u nastojanju da se pokažemo dobrim domaćinima, sebe stavljamo na posljednje mjesto i na kraju ostajemo praznih ruku, samo zato što nismo na vrijeme osvijestili kako naše granice nisu tu da se sviđaju drugima, već da budu jamac kvalitetnog suživota.

Osvrt: “Postavite granice, pronađite mir — vodič za pronalaženje sebe”, Nedra Glover Tawwab
Recenzija: “Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury

Naziv djela: “Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”

Ime autora: James Norbury

Naziv izvornika: “The Journey”

S engleskog prevela: Lada Furlan Zaborac

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik. Stilus knjiga

“Strah te neće spasiti od smrti,

ali te može spriječiti da živiš.”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Čovjekova urođena potreba za promjenom i jednako tako duboko mu usađeni strah od iste, antagonizam je koji obilježava većinu njegova života. Sjena nezadovoljstva sadašnjim trenutkom tako svojstvenog svakom od nas nerijetko se nadvija nad živote koje često živimo nesvjesni putova koji se pružaju pred nama. Odabiremo jedan, onaj koji, opravdano ili ne, ocijenimo “najsigurnijim”, već “utabanim”, zaboravljajući pritom kako zapravo takva staza ne postoji. U trenutku našeg rođenja, rađaju se, naime, i naši, posve osobni, putovi. Mogu nalikovati tuđima, no utabati ih možemo samo mi. Tragovi koje mislimo da vidimo na njima i za koje smo uvjereni da ih je učinio netko drugi, zapravo su samonametnuta ograničenja – mislim da ne mogu, pa neću ni pokušavati. Međutim, katkad je potrebno zakoračiti, ali ne bez straha. U ljudskoj je naravi bojati se nepoznatog, i ne zaboraviti da čak i mirno jezero naviknutog života u svojim dubinama, jednom kad zavirimo ispod površine, može skrivati stvari koje zauvijek mogu promijeniti naš pogled na svijet.

“Promjena je, rekao je Veliki Panda, čak i ako ne znaš kamo te vodi, bolja od stajanja u mjestu.”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Engleski pisac James Norbury koji je i sam u razdoblju vlastitih životnih bitki potražio utjehu u kontemplativnom zagrljaju budističke filozofije, još je jednom istom stazom poslao svoje Velikog Pandu i Sićušnog Zmaja, ovog puta u nepoznato more i prema nepoznatim obalama porinuvši bambusovu splav sudbonosnih promjena za koju su se obojica grčevito držali.
Nešto je nedostajalo Sićušnom Zmaju, nešto zagonetno i maleno, a opet dovoljno veliko i značajno da postupno, gotovo neprimjetno počne vaditi korijenje iz poznatih vrtova, onih u kojima je korov predugo pravio sjenu sjemenju iz kojih mogu izrasti neki novi, drukčiji cvjetovi.

“Ali kako mogu počupati korov?”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Na prvi bi se pogled moglo učiniti da Norburyjeva knjiga balansira na tankoj niti ponavljanja i prokušanih formula tzv. self-help literature; za neke bi nam se rečenice moglo učiniti kako smo ih već negdje čuli, pročitali, kako ih zapravo odavno znamo, no znate što? U tome i jest trik. U tome i jest draž svih tih lijepih, gotovo meditativnih ilustracija ove knjige, kratkih rečenica koje nas istodobno vode putem déjà vu-a i “prosvjetljenja”. Djela namijenjena samopomoći ne nude novo, nikad viđeno i pročitano, već nas podsjećaju na ono što je oduvijek u nama, s čim smo rođeni, ali ne i suživljeni. Poput prve samostalne vožnje automobilom. U teoriji poznajemo princip vožnje, paljenje motora, mijenjanje brzina, prometne znakove, no kada napokon vlastoručno okrenemo ključ i pokrenemo vozilo, shvatimo kako je osjećaj posve drukčiji. Sve ono o čemu smo slušali, pokazuje se malenim kada se nađemo sami na cesti, u interakciji sa stotinama drugih vozača, pred izborom stotina različitih skretanja, znakova, ciljeva.

James Norbury napisao je toplu, jednostavnu priču o promjeni, onoj proizašloj iz nezadovoljstva životnim trenutkom. I o strahu koji je istodobno i kočnica i pokretač. Čemu ćemo dati prednost na našem putovanju, ovisi isključivo o nama.

“Ovo nije mjesto koje bismo sami odabrali, rekao je Veliki Panda,

ali tu smo, gdje smo…

A ako samo na trenutak pokušaš

zaboraviti što se dogodilo

i pogledaš oko sebe,

mogao bi pomisliti da je ovo

jedan od najljepših trenutaka

koje smo ikada doživjeli.”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Putovanje je samo naše, i na njega krećemo bez prtljage. Jer sve što nam je uistinu potrebno, već nas čeka na odredištu.

Naziv djela: “Počivali u nemiru”

Ime autora: Elvira Slišurić

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Studio TiM, Rijeka

“Što ste bliže silasku na posljednjoj stanici, sve vam je jasnije da je sadašnjost jedina važna, ali sigurno nije odgovor na sve. Svi smo mi putnici s prtljagom, htjeli to ili ne. Krenete u svijet bez ičega, ali usput pokupite prljavštinu, bodljikavi glog uz cestu povuče vas za rub kaputa, razdere meku tkaninu za koju ste mislili da će vas zaštititi. Ponekad čak i precrtate tuđe ožiljke. Malo-pomalo, sloj po sloj, prtljaga se gomila, a vi ste preslabi da je pobacate uz put.”

(“Počivali u nemiru”, Elvira Slišković)

Posebna je veza moje malenkosti i poljske književnice i Nobelovke Olge Tokarczuk. Njezina sposobnost davanja glasa onima koje inače nitko ne sluša, koji žive sigurno učahureni iza svojih zidova, okrenuti od svijeta kojeg preziru i koji prezire njih, onima koji govore istinu na gotovo nadrealan način, kotva je koja me već niz godina čvrsto drži uz njezina djela, i upravo me stoga silno zaintrigirao (mnogo više i ambicioznije nego što sam očekivala), treći roman hrvatske spisateljice Elvire Slišurić. Autorica je, naime, na vrlo spretan način, na tek nešto više od stotinjak stranica, kroz glavni lik, osamdesetjednogodišnju staricu Olgu (koja si je, pogađate, ime nadjenula upravo po najdražoj poljskoj spisateljici, jer se, kako Tokarczuk utvrđuje, prava imena ionako “nikada ne pamti, tako su odvojena od osobe i banalna”) ispisala svojevrstan hommage Tokarczukinoj Janini Duszejko iz romana “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”.

“Jeste li ikad čitali roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”? Niste? Pročitajte ga ako me želite upoznati. Ponekad pisci imaju sposobnost da uhvate nečiju dušu u letu i bez mogućnosti odustajanja ili promišljanja da tu istu dušu prenesu među korice… Likovi pričaju svoju priču ma što god pisac poželio“, govori nam Olga dok u Domu za starije i nemoćne osobe, u nekom neimenovanom mjestu u zapadnoj Slavoniji, policijskom inspektoru pripovijeda o ubojstvu korisnika Doma, supružnika Boška i Tanje, čija su okrvavljena, beživotna tijela pronađena u njihovoj sobi. Neka vas ne zavara naizgled jednostavan lajtmotiv romana, Elvira Slišurić nije se odlučila dotaknuti niti Olge Tokarczuk niti mizantropskog životarenja u domskim sobama niti rješavanja ubojstva, kroz banalnost i neozbiljnost kakvog pastiša. Naprotiv, vrlo lucidnom i smislenom elokvencijom jedne starice čija se ispovijed račva u različitim smjerovima, meandrirajući između mogućih motiva i počinitelja u sadašnjosti, profiliranja korisnika Doma koji (unatoč konačnosti koja prebiva unutar domskih soba i bremenu treće dobi koja se neprestano bori s osjećajem suvišnosti i odavno svedenih računa), u svojoj prošlosti kriju vrlo žive i mučne tajne, stvara posve drukčiju perspektivu, koja se teško smješta u žanrovske kalupe. Autoričini su likovi višedimenzionalni, posebice Olga, čije je pripovijedanje lišeno zamke suhoparnosti zahvaljujući finim nitima životne ironije i samokritičnog humora te posve osviještenog i realnog sukobljavanja s “baukom” starosti.

“Smrt je ovdje normalna pojava, kakav god oblik da joj date. Možeš ubiti nešto u sebi, možeš pustiti drugoga da usmrti dio tebe, a možeš i… recimo, ne spriječiti da smrt sama odluči na čiju će stranu. Čudno je to, zar ne? Možeš dići ruku na sebe, ali na ljubav ne možeš. Nju ti samo drugi mogu zgaziti i opet će izgmizati odnekud, pod stare dane, samo da ti javi jesam, živa sam, plači. Možeš ti svim silama sam sebi vjerovati da je ljubav mrtva. Ljubav i smrt. Tako bliske, gotovo slijepljene. U ljubavi žališ za smrću, u smrti za ljubavi.”

(“Počivali u nemiru”, Elvira Slišurić)

“Počivali u nemiru” nesvakidašnji je, ali uspješno osmišljen mikrokozmos u koji su se, u potpunom suglasju, smjestili atipični triler (nema mahnitog okretanja stranica, krvi i obrata, no opet predano slijedimo Arijadninu nit koju Slišurić i njezina Olga raspliću pred nama), međuljudskih odnosa – onih roditelja i djece, partnerskih, prijateljskih; starosti kao specifičnog razdoblja ljudskog života u kojem se pred osobu postavlja dijametralno suprotan i zahtjevan izazov suočavanja s prolaznošću i pronalaženja vlastitog smisla u istoj, te prihvaćanja kako postoje i one “životne lekcije koje ostanu zapečaćene neshvatljivošću, one u kojima je nemoguće pronaći opravdanje, dobru stranu”.

Recenzija: “Počivali u nemiru”, Elvira Slišurić