Recenzija: “Počivali u nemiru”, Elvira Slišurić

Naziv djela: “Počivali u nemiru”

Ime autora: Elvira Slišurić

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Studio TiM, Rijeka

“Što ste bliže silasku na posljednjoj stanici, sve vam je jasnije da je sadašnjost jedina važna, ali sigurno nije odgovor na sve. Svi smo mi putnici s prtljagom, htjeli to ili ne. Krenete u svijet bez ičega, ali usput pokupite prljavštinu, bodljikavi glog uz cestu povuče vas za rub kaputa, razdere meku tkaninu za koju ste mislili da će vas zaštititi. Ponekad čak i precrtate tuđe ožiljke. Malo-pomalo, sloj po sloj, prtljaga se gomila, a vi ste preslabi da je pobacate uz put.”

(“Počivali u nemiru”, Elvira Slišković)

Posebna je veza moje malenkosti i poljske književnice i Nobelovke Olge Tokarczuk. Njezina sposobnost davanja glasa onima koje inače nitko ne sluša, koji žive sigurno učahureni iza svojih zidova, okrenuti od svijeta kojeg preziru i koji prezire njih, onima koji govore istinu na gotovo nadrealan način, kotva je koja me već niz godina čvrsto drži uz njezina djela, i upravo me stoga silno zaintrigirao (mnogo više i ambicioznije nego što sam očekivala), treći roman hrvatske spisateljice Elvire Slišurić. Autorica je, naime, na vrlo spretan način, na tek nešto više od stotinjak stranica, kroz glavni lik, osamdesetjednogodišnju staricu Olgu (koja si je, pogađate, ime nadjenula upravo po najdražoj poljskoj spisateljici, jer se, kako Tokarczuk utvrđuje, prava imena ionako “nikada ne pamti, tako su odvojena od osobe i banalna”) ispisala svojevrstan hommage Tokarczukinoj Janini Duszejko iz romana “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”.

“Jeste li ikad čitali roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”? Niste? Pročitajte ga ako me želite upoznati. Ponekad pisci imaju sposobnost da uhvate nečiju dušu u letu i bez mogućnosti odustajanja ili promišljanja da tu istu dušu prenesu među korice… Likovi pričaju svoju priču ma što god pisac poželio“, govori nam Olga dok u Domu za starije i nemoćne osobe, u nekom neimenovanom mjestu u zapadnoj Slavoniji, policijskom inspektoru pripovijeda o ubojstvu korisnika Doma, supružnika Boška i Tanje, čija su okrvavljena, beživotna tijela pronađena u njihovoj sobi. Neka vas ne zavara naizgled jednostavan lajtmotiv romana, Elvira Slišurić nije se odlučila dotaknuti niti Olge Tokarczuk niti mizantropskog životarenja u domskim sobama niti rješavanja ubojstva, kroz banalnost i neozbiljnost kakvog pastiša. Naprotiv, vrlo lucidnom i smislenom elokvencijom jedne starice čija se ispovijed račva u različitim smjerovima, meandrirajući između mogućih motiva i počinitelja u sadašnjosti, profiliranja korisnika Doma koji (unatoč konačnosti koja prebiva unutar domskih soba i bremenu treće dobi koja se neprestano bori s osjećajem suvišnosti i odavno svedenih računa), u svojoj prošlosti kriju vrlo žive i mučne tajne, stvara posve drukčiju perspektivu, koja se teško smješta u žanrovske kalupe. Autoričini su likovi višedimenzionalni, posebice Olga, čije je pripovijedanje lišeno zamke suhoparnosti zahvaljujući finim nitima životne ironije i samokritičnog humora te posve osviještenog i realnog sukobljavanja s “baukom” starosti.

“Smrt je ovdje normalna pojava, kakav god oblik da joj date. Možeš ubiti nešto u sebi, možeš pustiti drugoga da usmrti dio tebe, a možeš i… recimo, ne spriječiti da smrt sama odluči na čiju će stranu. Čudno je to, zar ne? Možeš dići ruku na sebe, ali na ljubav ne možeš. Nju ti samo drugi mogu zgaziti i opet će izgmizati odnekud, pod stare dane, samo da ti javi jesam, živa sam, plači. Možeš ti svim silama sam sebi vjerovati da je ljubav mrtva. Ljubav i smrt. Tako bliske, gotovo slijepljene. U ljubavi žališ za smrću, u smrti za ljubavi.”

(“Počivali u nemiru”, Elvira Slišurić)

“Počivali u nemiru” nesvakidašnji je, ali uspješno osmišljen mikrokozmos u koji su se, u potpunom suglasju, smjestili atipični triler (nema mahnitog okretanja stranica, krvi i obrata, no opet predano slijedimo Arijadninu nit koju Slišurić i njezina Olga raspliću pred nama), međuljudskih odnosa – onih roditelja i djece, partnerskih, prijateljskih; starosti kao specifičnog razdoblja ljudskog života u kojem se pred osobu postavlja dijametralno suprotan i zahtjevan izazov suočavanja s prolaznošću i pronalaženja vlastitog smisla u istoj, te prihvaćanja kako postoje i one “životne lekcije koje ostanu zapečaćene neshvatljivošću, one u kojima je nemoguće pronaći opravdanje, dobru stranu”.

Naziv djela: “Agni”

Ime autora: Borut Kraševec

Prevela sa slovenskog: Jagna Pogačnik

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Hena com

Roman “Agni” slovenskog pisca i prevoditelja s ruskog jezika, Boruta Kraševca, i po temi je i po kompoziciji djelo koje zahtijeva angažirano čitanje; nema, naime, onu neku univerzalnu dopadljivost za koju bismo se mogli uhvatiti već nakon nekoliko stranica, već naprotiv, kao da sa svakom novom rečenicom provjerava naše ustaljene predodžbe o životu i društvu. Kraševec promatra svijet iz različitih perspektiva, i ljudskih i životinjskih, otkriva i iznova propitkuje sudbine likova, te progovara o tabuima na posve neobičan način.

“I što napraviš ako se nađeš u trokutu?

Možeš izaći, možeš ostati i pokušati izgurati trećeg, možeš se, naravno, pomiriti s time i ostati u trokutu. Imaš i takvih. Općenito, ako su u trokutu dvije pametne žene i ako su svi više ili manje zadovoljni.

A ako su dva muškarca, onda ne ide?

Muškarci su previše pijetlovi i odmah se potuku. Takvi trokuti ne traju.”

(“Agni”, Borut Kraševec)

Čovjek sam, ništa ljudsko nije mi strano, blješti poput neonske reklame nad glavama svakog od likova dok se kreću u savršeno oblikovanim trokutima, koji se ponavljaju iz naraštaja u naraštaj – radnja je smještena u tradicionalno slovensko selo u kojem žive Ivan i Katja sa svoje dvije kćeri, petnaestogodišnjom Mašom i četverogodišnjom Klaricom, a u obiteljskoj kući jedan kat pripada i Katjinoj sestri blizanki Brini koja je  glumica ljubljanske Drame, te se vraća u rodno selo nakon što je izašla iz ljubavnog trokuta i posljedično tome izgubila ulogu u važnoj dramskoj produkciji. Taj napušteni trokut pronalazi svoje novo sjecište, ovaj put u odnosu Ivana, Katje i Brine, ali i u osobama i situacijama koje svako malo izranjaju iz prošlosti; vrhovi se trokuta smjenjuju neprestano i neizbježno – tu su Dušan, profesor tjelesnog odgoja u Mašinoj osnovnoj školi, koji je nekoć bio i Katjin i Brinin dečko, novi umjetnički ravnatelj mariborske Drame Lojze, Karin s kojom je Brina svojedobno bila u lezbijskoj vezi… I tako do sljedećeg naraštaja, do Maše koja, unatoč odbijanju da sebe shvati tek kao kut trokuta, ipak iscrtava vlastiti, onaj između školske simpatije Jošta i prijateljice Anje; Maše koja odrasta po inerciji svijeta kojem je izložena katkad potpuno bespomoćna, vođena tek nagonima koje dijeli s kunićima smještenima u štaglju na imanju.

I oni su nepristrani promatrači ljudskih slabosti (“došla je čovjekica i počela s mužjakom izmjenjivati niske zvukove“), crtaju vlastite trokute, njihovi su nagoni svedeni na mirise, okuse i onomatopeju, bubnjanje nogu i spolnu želju koja premošćuje prepreke rodbinskih veza. Antropomorfizacija u romanu životinjama, kunićima, omogućuje da postanu “osobe” s vlastitim životom, željama, shvaćanjima; njihova je perspektiva važna za razumijevanje ljudskih odnosa koji se, na trenutke, zapanjujuće preklapaju sa životinjskim. Nomen est omen – ženka kunića koja ime, Agni, dijeli sa staroindijskim vedskim i brahmanskim božanstvom vatre, posrednikom između neba i zemlje, između ljudi i bogova, nosi osnovni motiv romana – vatru; u prvom poglavlju “Umjesto predgovora” termografska kamera opaža infracrveno zračenje i pokazuje ono oku nevidljivo; zvuk je isključen, oko se oslanja samo na toplinu, “vatru” na zaslonu kamere pred čijim su okom jednaki i ljudi i životinje; nijanse vatre ukazuju na vitalnost promatranog subjekta; nagoni su ono što prvo izlazi iz nas, poveznica između ljudskog i animalnog.

Roman prvijenac Boruta Kraševca prepun je metafora, simbolike, što ga ne čini lakim za čitanje, no jednom kad prihvatimo koncept antropomorfizacije, taj suživot ljudskog i animalnog i radnje koja nam na trenutke izmiče samo da bi se vratila s posve logičnim razjašnjenjima (onima za koje se zapitamo kako ih prije nismo uvidjeli), ostavit će dojam koji seže mnogo dalje od “još jednog” romana o međuljudskim odnosima.

Recenzija: “Agni”, Borut Kraševec
Recenzija: “Rogus”, Ivana Šojat

Naziv djela: “Rogus”

Ime autora: Ivana Šojat

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Fraktura

„Što je žena drugo, nego uništenje prijateljstva, neizbježiva kazan, nužno zlo, prirodna napast, poželjna nesreća, kućna opasnost, dražestan štetočinac, prirodno zlo prebojadisano lijepom bojom?…“

(„Istina o vješticama“, Vladimir Deduš,1952:52)

Biti osuđen na smrt već samom optužbom. Mučen vođen rukom krvnika i nalogom predstavnika svjetovnih vlasti ili pak onih crkvenih, koji su se licemjerno skrivali iza svećeničkih skuta i uvjereni u vlastitu čestitost pozivali na Božju volju kako bi se ishodilo priznanje vražjih rabota – općenja s đavlom, spravljanja vještičje masti ili proždiranja dječjih srca. Što je priznanje bilo neobičnije, to je umiranje bilo brže. Milost ukazana vrećicom baruta svezanom oko vrata koja čeka da ju dohvate plameni jezici što se pružaju sa zapaljene lomače; tek prečica do smrti u svoj raskoši njezina besmisla. Pomahnitala rulja što hrli gledati drugog kako umire samo kako bi se nauživala olakšanja u spoznaji da ovaj put to nije bio netko od njih.

Kakav je to mrak kroz koji su sve te „vještice“, „mòre“ (ali i „vješci“, da ne bi bilo zablude, iako u mnogo manjem broju) kroz stoljeća prolazile kako bi ih se kaznilo zbog njihovog spola, zbog ljepote, zbog znanja, zbog uspješnosti, zbog ponosa; ne bi li se sve one ili oni, da su uistinu bili coprnice, vješci urokljivih očiju i vražje zaručnice, usred ognja vinuli na nebesa, poletjeli uz hihot na metlama i s đavolima jarčevih nogu, pa prokleli i proždrli sve one što su im lomili kosti na kotačima, posjedali ih na stolce koji su im derali meso, utapali ih u vlastitoj krvi i gnoju?

Jesu li stoljeća i vrlo novo doba uistinu rastjerali mrak ili se on samo zavukao u kutove i umove, no ostao taman, gust i prijeteći?

Angelina Pavković, mlada osječka arheologinja, obrazovana i samosvjesna, žena suvremenog doba, a opet nekako žrtva drevnih predrasuda, baš u djeliću tog je mraka spojena s prezimenjakinjom Anicom, ženom koja je tri stoljeća prije bila posljednja spaljena vještica u Osijeku; spisateljica Ivana Šojat njihove je živote u romanu „Rogus“ ispreplela na poseban način, sagradivši most od vatrom osmuđene, crne cigle iz jednog prosinca 1748., koja je na svjetlost 21. stoljeća izašla posve slučajno, pronađena u dvorištu obiteljske kuće, i zagonetnih snomorica arheologinje Angeline, čija duša možda, baš kao i mjesta, pamti užase koji su se na njima događali. Anica i Angelina postale su jedno, svaka u svojim plamenovima, svaka s bremenom vremena u kojem živi, u kojem se nekoć na lomačama spaljivalo tijelo, uglavnom žensko (jer je znak jednakosti između vještice i žene često poprimao oblik dvaju položenih trupaca i zaudarao na katran, smolu i znoj muškaraca u potrazi za vražjim pečatima na ženskim dojkama), a danas se drukčijim ognjem nerijetko pokušava sažgati um koji nastoji prodrijeti izvan (pre)davno iskovanih kalupa.

Anica će ipak pomoći Angelini, kad već nije mogla sebi, u snovima što mirišu na močvaru, podrume i paljevinu, odvest će ju kroz maglu što lebdi iznad smrdljivih, ustajalih i mrkih voda, pokraj groblja, preko žitka, gnjecava blata što se prije gotovo tri stoljeća pružalo ravnicom između Osijeka i Aničinog Čepina; pokazati joj da za našu sudbinu ne moraju i ne smiju uvijek biti krivi drugi – druge žene, mačke, psi, ptice, sve čemu smo pripisali moć nad našim sudbinama, nad ishodima naših života, nad našom smrću.

Ivana Šojat je u „Rogusu“ ispisala stranice kojima se razlijeva povijest Osijeka; iako mjestimice protkana ponekim povijesnim odstupanjima u korist piščeve slobode, uspješno nas vodi kroz barok, kojeg je u Slavoniji stoljeće i pol duga osmanska okupacija odgodila za gotovo čitavih stotinu godina kasnije negoli u drugim hrvatskim krajevima, vijuga kroz spomen tvrđavskih vrata, neki se tihi zazivi čuju iz crkava koje već odavno ne postoje i ulica čije kuće pripovijedaju više nego što bismo htjeli znati; drevna Mursa izvire iz grobova pored cesta, stare su kosti poput putokaza ka cilju kojeg zapravo nema. Jer smrt je putovanje, mrtvi su podsjetnik putnicima. Ton je tjeskoban i turoban, baš kako i sam naziv romana daje naslutiti; ta, bi li pogrebna lomača i mogla biti drukčija; mirisi su snažni i ljepljivi, a dvostruka nas vremenska linija, ona 18. i 21. stoljeća, koja naizmjence struji romanom baca iz jedne vatre u drugu i mi postajemo svjedoci vremena u kojima se mijenjalo mnogo toga i gotovo ništa. Nepravda preživljava na kostima i pepelu, jer je hrani ono što nadilazi krv i meso – predrasude, strah i mržnja, najmilija čeda neznanja. Feministička je nit koja se provlači romanom neskrivena i namjerna, autorica ju upliće u koncentričnim krugovima kojima podsjeća koliko je važno neprestano tragati, kopati uvijek nove slojeve zemlje, kamena, ljudskog uma.

Jer, ono Nepoznato je uvijek najstrašnije, a oganj lomača koliko god silan bio, nikad ne rasvjetljuje put do spoznaje. Pretvara ga u pepeo, a zlo tad i dalje živi prekriveno nekim novim crnim ciglama.

Naziv djela: “Djela iz očaja”

Ime autora: Megan Nolan

Naziv izvornika: “Acts Of Desperation”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Hena com

“Posredovanje u vlastitu žrtvovanju samo je dio onog što znači biti žena. Iskoristiti ga ili ga poreći, mrziti ga ili ga voljeti, i sve to odjednom. Biti žrtva dosadno je svima koji su u to uključeni.

(“Djela iz očaja”, Megan Nolan)

Toksična veza – ona koja čini da se u nekom odnosu osjećate nepodržano, neshvaćeno, omalovaženo ili napadnuto.

Odnosi koji uključuju fizičko ili verbalno zlostavljanje nedvojbeno su definirani kao toksični. Ali postoje i drugi, suptilniji, znaci toksičnog odnosa:

  • Dajete više nego što dobijete, zbog čega se osjećate obezvrijeđeno i iscrpljeno; veza utječe na vaše samopouzdanje.  
  • Depresivni ste, ljuti ili umorni nakon razgovora ili boravka s drugom osobom.
  • Izvlačite ono najgore jedno u drugom.
  • Ulažete mnogo vremena i truda pokušavajući oraspoložiti drugu stranu.
  • Uvijek ste vi krivi. Druga strana preokreće stvari tako da njihove greške odjednom postaju vaša krivica.

Ipak, samo strane u određenom odnosu mogu reći nadmašuje li ono loše u vezi njezine prednosti.

Neimenovana irska žena u srednjim dvadesetima u vezi je s Ciaranom, muškarcem koji “nije bio samo neobično lijep, nego je i zračio nekom neizmjernom smirenošću” i kojeg će “gotovo čitavog njihovog zajedničkog života smatrati boljim od sebe i u bitnim i u nebitnim stvarima.” Možda će upravo stoga uporno ostajati u vezi, toksičnoj, nezadovoljavajućoj, neispunjavajućoj, ponižavajućoj, do trenutka u kojem nam se kao čitateljima-svjedocima, počinje gotovo gaditi njezina servilnost, mazohizam, pristajanje, podcjenjivanje, zatomljivanje vlastitog jastva koje kao da se utapalo u posve običnom muškarcu, zapravo nezrelom i nesređenom u vlastitim nesigurnostima i frustrirajućoj nerazriješenoj ljubavnoj prošlosti. Paradoksalno, dok progovara o tuzi, opsesiji, alkoholizmu, seksualnom zlostavljanju, poremećajima prehrane i, u konačnici, podvlači crtu pod svoju vezu s Ciaranom zaključujući kako “ne može reći da je s Ciaranom bilo više dobrih nego loših trenutaka, i da je zato ostala“, njezina je samoosviještenost zapanjujuće smislena i izražajna.

„Osjećaj zaljubljenosti najsličniji je osjećaju nade; pročišćene, jasne nade koju sam ne možeš proizvesti.“

(“Djela iz očaja”, Megan Nolan)

Megan Nolan, irska novinarka i spisateljica, “Djelima iz očaja” u čitatelja izaziva nelagodu, strah prepoznavanja nekog dijela prošlog ili sadašnjeg sebe koji je nekad, u nekoj od vlastitih intimnih veza, pokušavao definirati sebe kroz drugoga, svodio se na Petrijevu zdjelicu u kojoj je trebalo biti uzgojeno neko njegovo bolje, usavršenije “ja”. Veza u kojima se zahtjevnost svodi na ništicu, partnerove potrebe i htijenja potpuno zatomljuju sve što bismo mogli biti kad bi jednostavno živjeli ono što sámo želi izaći iz nas. Dovoljno je da svo to samovoljno ponižavanje natjera drugoga na ljubav (onu koja je natopljena sažaljenjima, brojnim “molim te” i “ostani”; sve dok se partner, umjesto samopoštovanjem, ne pobijedi pokornošću, dok ga se ne iscrpi vlastitom slabošću).  “Nikad nije postojala nijedna droga, nijedan prijatelj ni hrana koji su se mogli mjeriti s time.

Glavna protagonistica “Djela iz očaja”  silno želi stvoriti okolnosti u kojima se u nekome može izazvati svojevrsna ljubav, a Nolan ju portretira kroz vezu izopačenu opsesijom i samoprijezirom, izlazeći iz okvira tradicionalnih ljubavnih priča, zamagljujući granicu između moći i požude, dok ženin erotski kapital oblikuje njezin identitet i iskustvo.

Ova vrsta ljubavi dijete je djela iz očaja, onih koja, baš kao i rat ili mučeništvo, zahtijevaju voljnost samožrtvovanja. Lakoća kojom to čini Nolaničina heroina mučna je, no ne i nemoguća; njezini postupci i osjećaji neodoljivo i zastrašujuće podsjećaju na onu “čovjek sam, ništa ljudsko nije mi strano“, pa nam čudna strast koja paralelno s dijelovima čistog samoponiženja podrhtava cijelim romanom, ostavlja gorak okus u ustima, dajući naslutiti kako se od svega moguće spasiti, osim od sebe.

“Tad sam pomislila da su svi ti trenuci bili samo to: olakšanje. Uvijek su bili olakšanje zbog odsutnosti onoga čega sam se bojala, običnih, uistinu svakodnevnih stvari: njegove hladnoće i ignoriranja, prezira i mržnje…

Užitak često nije bio užitak; bio je olakšanje od boli. Bio je omatanje zavojima i dobar osjećaj kad se zavoji skinu, bio je rupa koju si sam izdubiš u nozi da osjetiš kako zacjeljuje.

(“Djela iz očaja”, Megan Nolan)
Recenzija: “Djela iz očaja”, Megan Nolan
Recenzija: “Sva naša tijela”, Georgi Gospodinov

Naziv djela: “Sva naša tijela, Ultrakratke priče”

Ime autora: Georgi Gospodinov

Naziv izvornika: “Всичките наши тела”

S bugarskog prevela: Ksenija Banović

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Fraktura

“Naša potreba za književnošću leži u našoj prolaznosti. Nismo faraoni zbog kojih se grade piramide. Priče su prave kutije u koje stavljamo sebe. Trebaju nam osobne priče jer njima postajemo ljudska bića. Pričama možemo odgoditi kraj. Njima stavljamo više života u naša ograničena tijela.
I najvažnije, priče nam trebaju za razvijanje empatije i to je ključno što nam književnost donosi”
, rekao je u jednom intervjuu slavni bugarski pisac i dobitnik Bookerove nagrade za književnost, Georgi Gospodinov.

Sva naša tijela” jedna je od takvih kutija — priča. Ultrakratke, kakvima ih i sam autor naziva, beskrajni su svemir u svom Big Crunchu, Velikom sažimanju; skupljaju se u zanemariv broj rečenica i približavaju vlastitoj točki singulariteta, onoj u kojoj njihova funkcija postaje beskonačna, višeznačna i gubi uobičajena svojstva da bi, konačno, tako silno promijenjene, ponovno u velikom prasku razvile posve novi svemir. Najkraća od njih 103 broji tek dvije riječi, najduža dvije stranice. Neke od njih, iako po formi izjavne, zazivaju upitnike. S drugima je, pak, obrnuto. Iako nazvane pričama, nekako izmiču svakom mogućem književnom žanru, ali opet kriju značajke različitih književnih vrsta, pa tako sa stranica izviru aforizmi, anegdote, razmišljanja, čak i pjesme u prozi; zbirka je to, kako je kritika svojedobno utvrdila, „gotovo rimbaudovskih iluminacija“ često prožetih jetkom ironijom, u kojima se napušta tradicionalno u potrazi za novim mogućnostima jezika i izraza.

“U san i smrt svatko ulazi sam, ali dobro je da te do tih vrata netko doprati.

(“Sva naša tijela”, Georgi Gospodinov)

Gospodinov ovom zbirkom provodi svojevrstan eksperiment, njegov cilj nadilazi želju da čitatelj shvati “što je pjesnik htio reći”, već ide ka rušenju konvencionalne granice između stvarnosti i književnosti, istodobno svakoga neprimjetno navodeći da se suoči sa samim sobom. Uzmimo, primjerice, priču “Guljenje jabuke”; reminiscencija je nenametljiva, ali očita. Sva naša tijela, i ona prije, i ona sad, sinkronizirana su sa sjećanjima. Ono što je Proustu kolačić madeleine, za Gospodinova je guljenje jabuke; svjestan je kako “postoje pokreti koji bude prošlost”, i njegova se ruka prisjeća ruke njegova oca, koja se prisjeća ruke njegova djeda, i ne guli on jabuku, već njegov djed. I sva trojica, udaljena desetljećima, gutaju jabuku, zadovoljni; potpuno nesvjesni te transmigracije tijela koja se neprestano događa. Djetinjstvo, mladost, starost, i onda opet ispočetka. Praćenje određenog narativa nije ni u pokušaju, priče su fragmenti od kojih je svaka nekoć bila dio nekog drugog mozaika, no ipak ostaju neobično skladne u svojoj melankoliji, Gospodinovljevoj “bugarskoj tuzi”, čežnjom za nečim što se nije dogodilo, iznenadnim shvaćanjem da nam život postupno prolazi, a da se neke stvari nikad neće ostvariti.

“Domovina je tamo gdje su naši neprijatelji.”

(“Sva naša tijela”, Georgi Gospodinov)

“Sva naša tijela” nisu univerzalno dopadljiva; ne posjeduju jasno određenu nit za koju bismo se mogli uhvatiti i držati, niti ju teže imati. Jednostavno nas vode, od priče do priče, a mi zastajkujemo kod svake razmišljajući na kojoj nas je, ako uopće jest, dotaknula. I onda, kad, naizgled neokrznuti, dođemo do kraja, s mješavinom nelagode i iznenađenosti, shvatimo ono što nam Gospodinov zadnjim redcima poručuje: “Književnost je… rizična igra. Ne možeš nekažnjeno ući u sva tijela i izvući se neozlijeđen.”

Naziv djela: “Louvre je moj atelje, ulica moj muzej (Autobiografija)”

Ime autora: Braco Dimitrijević

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Fraktura

“Vidio sam anđela u mramoru, i klesao dok ga nisam oslobodio.”

Michelangelo

Kad je, u dobi od devet i pol godina, 1955., impresioniran jednom Disneyjevom knjigom, tehnikom ulja na platnu naslikao Paju Patka, pa sliku sa školskim prijateljem Slavenkom Halilovićem razmijenio za kaubojski pištolj, Braco Dimitrijević krenuo je na putovanje. Putovanje na kojem će postupno oslobađati onog Michelangelovog anđela u mramoru, na kojem će “osvojiti teritorije do tada neviđene slobode i novih pravila”, vođen strašću, upornošću i beskompromisnošću, osobinama prijeko potrebnim da bi se svijet moglo gledati drukčije, da bi ga se moglo svijati, prilagođavati i mijenjati u tolikoj mjeri da ostavljeni umjetnički trag zauvijek bude putokaz budućim naraštajima, da bude univerzalan jezik umjetnosti koji će moći razumjeti i govoriti svatko, koji će umjetnost vratiti svojoj istinskoj prirodi (nije li u tom smislu silno istinita Dimitrijevićeva izjava kako je “Lascaux istodobno bio i Louvre i zoološki vrt“; nije li fascinantna činjenica kako je ovaj umjetnik 1993. ishodio dozvolu za kratki boravak upravo u spilji Lascaux, u kojoj će održati slikarsku izložbu s motivima preuzetima sa spiljskih slika?).

Dimitrijevićevo su djetinjstvo, mladovanje, sazrijevanje, zrelost složena umjetnička kompozicija – predani rad i talent isprepleteni s bogatim zavičajnim i obiteljskim naslijeđem (Bracin je otac Vojo Dimitrijević, naime, bio jedan od najvažnijih jugoslavenskih avangardnih umjetnika) te nastojanjima da u povijest kao pogrešku (poznata je njegova misao iz 1969. “Nema u povijesti grešaka. Cijela je povijest greška.“, op.a.), uvede pravilo slučajnosti, da slučajne prolaznike, obične ljude, uključi u čin stvaranja, učinili su ga pionirom konceptualne umjetnosti, a genijalnost njegova stvaralaštva leži upravo u devizi da “ako se gleda s Mjeseca, nema udaljenosti između Louvrea i zoološkog vrta“.

“Veliko je pripadati svom vremenu. Još veće kreirati to vrijeme.”

(“Louvre je moj atelje, ulica moj muzej”, Braco Dimitrijević)

Umjetnikova izjava “Louvre je moj atelje, ulica moj muzej“, koja je imenovala i ovu nevjerojatno bogatu Dimitrijevićevu autobiografiju, na spretan i originalan način naglašava jednak značaj koji umjetnik pridaje svojim mjestima djelovanja – ulicama, odnosno javnom gradskom prostoru, ali i muzejima, galerijama i sličnim institucijama u kojima s istim zanosom pliva protiv struje ustaljenih pravila kako bi postavio nova. Umjetnik svjetskog glasa koji je od najranijeg djetinjstva bio okružen kulturnom i političkom elitom, među kojima su mnogi bili kućni prijatelji njegove obitelji – plejada uglednika poput Ive Andrića, Koče Popovića, Veljka Vlahovića, Borisa Kidriča, Milovana Đilasa, Tina Ujevića, Meše Selimovića, Isaka Samokovlije, Vladimira Becića, Jean Paula Sartrea i Simone de Beauvoir…, posjećivala je atelje Bracina oca Voje – u ovoj je knjizi opisao svoj nevjerojatni životni i umjetnički put; zanimljivo, dinamično i najbolje moguće kad je umjetnost u pitanju (jer ona se, poznato je, prije čitanja, slušanja i gledanja, prvenstveno osjeća); ukrcao nas na autobusnu liniju 44 s plakatima slučajnih prolaznika i odvezao u London 1972., provozao gondolom kroz Veneciju 1976. s “prolaznikom kojeg je slučajno sreo u 13:43” ili pak poveo na jedrenje u Post Historiju 2009.

Proveo nas je putem umjetnosti koja je zamršen labirint samo za onoga koji ju gleda neprestano širom otvarajući oči kako mu ne bi promakao kakav važni detalj, a zaboravlja ju jednostavno osjećati, jer ionako “svatko ima pravo na svoju brzinu, na svoju muziku.

Recenzija: “Louvre je moj atelje, ulica moj muzej”, Braco Dimitrijević
Recenzija: “Prijatelj Armenac”, Andreï Makine

Naziv djela: “Prijatelj Armenac”

Ime autora: Andreï Makine

Naziv izvornika: “L’ami arménien”

S francuskoga prevela: Sanja Šoštarić

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Disput

„Armenci su sustavno ubijani na više načina. Iz ovog naroda izvorno dobro integriranog u društvo Osmanskog Carstva – liječnika, učitelja, akademika, umjetnika itd., prvo su odvođeni muškarci, kako bi žene, djeca i starci ostali ranjivi i bez obrane. Izgrađeni su koncentracijski logori, a žene i djevojke su silovane, i to u tolikoj mjeri da se anegdotalno tvrdi da više-manje nema Armenke koja nije zlostavljana na ovaj način. Žene su pri silovanju često zadobivale smrtne ozljede, dok su muškarci ubijani u masovnim strijeljanjima ili vješanjima. Djece se tragično i okrutno rješavalo utapanjem, injekcijama tuberkuloze ili pucanjem. Također, žene i djecu slalo se na hod kroz pustinju do Sirije u kojoj su prodavani – ako tijekom puta nisu umrli.


Samo 24 države svijeta genocid nad Armencima službeno smatra genocidom. Ostale o tome šute ili govore o tome ne rabeći riječ „genocid“ kako ne bi ugrozile svoje odnosima s današnjom Turskom koja taj genocid ne priznaje i poriče broj ubijenih. Povjesničari se pak slažu oko toga da je to doista bio genocid.“

Andreï Makine rođen je 1957. u Krasnojarsku u Sibiru, a u početku je karijere bio nepoznati ruski emigrant u Parizu (u kojem je dobio politički azil) koji je nudio svoja djela izdavačima koji su ga odbijali, jer nitko nije vjerovao da bi netko tko je 1987. stigao iz Sibira mogao dobro znati francuski. Kada je, međutim, na naslovnoj stranici svog romana „Kći junaka Sovjetskog Saveza“ (La Fille d’un héros de l’union soviétique, 1990.) dopisao „s ruskog preveo Albert Lemonnier“, taj ga je lažni podatak doveo do francuskog izdavača Roberta Laffonta. Pet godina poslije, 1995., doživio je velik uspjeh s romanom „Francuska oporuka“, a roman „Prijatelj Armenac“ (2021.) njegovo je najnovije djelo.

Prva je to Makineova knjiga koju je pročitala moja malenkost i kako mi je samo drago da mi je upravo ona otkrila stvaralaštvo ovog pisca! Roman o egzilu, o propalim sudbinama, o krhkosti života, o sukobu koji, baš kao i svi sukobi i pogromi, nije bio potreban, i kao i uvijek bio volja onih koji se vole igrati Boga, jer im ništa nije sveto.

Do čitanja „Prijatelja Armenca“ nisam znala gotovo ništa o armensko-azerbajdžanskom sukobu koji se odvijao povezano s Armensko-turskim ratom, te se nadovezao na ratne sukobe I. svjetskoga rata u kojemu su na Kavkazu vođene teške borbe između Osmanskog i Ruskog Carstva; nisam znala za genocid nad Armencima, bila mi je nepoznanica kako je to skupno ime za dva događaja u kojima su Turci na teritoriju Osmanskog carstva pobili i raselili velik broj Armenaca čime je na tom području nestao zapadni armenski jezik. Nisam znala kako Turska i dan-danas niječe postojanje ove ogromne tragedije; zapravo, genocid se tretira tek kao „nejasan događaj do kojeg je došlo zbog nacionalne i vjerske nesnošljivosti u Osmanskom carstvu“ (što je prilično apsurdno ako se uzme u obzir kako je sve zločine izravno ili neizravno počinila osmanska vojska u kojoj su mahom prevladavali Turci).

U ovom romanu Makine prepričava, reklo bi se, biografsku epizodu iz vlastite mladosti. Pripovjedaču je, naime, trinaest godina, sedamdesete su godine prošlog stoljeća, i on živi u sirotištu u Sibiru, gdje brani Vardana, boležljivog tinejdžera izloženog zlostavljanju vršnjaka, a koji živi u prikladno nazvanoj četvrti Bout du Diable, Vražji kraj, u kojoj su smještene male zajednice armenskih obitelji čijim se rođacima sudi za separatističku subverziju i antisovjetsku urotu, a koji su ubrzo osuđeni na gulag.

Odlaskom u posjet Vardanu, pripovjedač otkriva komadić „armenskog kraljevstva“,  ali i putovanje onih koji tamo žive, njihovo iskorjenjivanje, nepravde povijesti, bol gubitka; sklapa prijateljstvo koje će utjecati na njegov način gledanja i razumijevanja svijeta. Priča je to rođena u očima dječaka koji pokušava razotkriti misterij koji okružuje njegovog prijatelja i njegove voljene, jezikom koji miriše na gorke zumbule, skriva se u ornamentima armenske džezve, u obiteljskim dragocjenostima koje se postupno rasprodaju i prokidaju koprenu snova o „vječnom Araratu“ čiji vrhovi za svakog Armenca vazda ostaju na razmeđi stvarnosti i sna. Makine kroz nostalgiju i gorčinu gubitka iluzija, odaje počast svim Armencima, jer „dok je i sam bio dijete, neki odrasli ljudi, koji su se i dalje divili Staljinu, tumačili su razdoblje represije pronalaženjem opravdanja za strašne pokolje koji su navodno bili nužni za buduće blagostanje koje će donijeti revolucije i građanski ratovi: ‘Kad siječeš šumu, treščice lete na sve strane!’ Da, te ljudske treščice, životi žrtvovani pod sjekirom tvoraca povijesti.“

„Prijatelj Armenac“ snažno je djelo o povijesnim tragedijama, ali i o ljubavi prema bližnjemu, njegova je humanost nevjerojatna i duboka, usudila bih se reći veličanstvena. Skrivena u neizrečenom, njegova nas moć podsjeća kako se i u najtamnijim zakutcima krije svjetlost, neka neobična nježnost i ganuće do kojeg ne dopire zlo; u kojoj je „posjedovati ili sanjati“ jedini pravi izbor i u kojem jezičac na vagi preteže u korist ovog potonjeg. San je „gorka umjetnost lišavanja“ u svijetu koji nam, kao i život, prolazi kroz prste brže nego što bismo željeli.

„Dok je izdržavao dvadesetogodišnju kaznu u logoru na istoku Sibira, sjekao je velika stabla ariša i breza u dubini tajge…Kad je srušio jedno stablo, palo je i ptičje gnijezdo, a u njemu je usred kaše razbijenih jaja ostalo samo jedno cijelo jaje. Uzeo ga je i po povratku u baraku pokazao ostalim zatvorenicima. Zagrijali su se za pomalo ludi plan da pomognu da se iz tog čudom pošteđenog jajeta izleže ptić. Glumeći kvočke, naizmjence su ga nosili pod pazuhom kako se ne bi razbilo, a noću su si naizmjence vezali ruku za prsa kako ne bi napravili neki krivi pokret… Nakon nekog vremena, iz jajeta se izlegao ptić kojeg su hranili sažvakanim kruhom, a zatim sjemenkama u šumi. Jednog dana ptić je poletio – prvo od jednog ležaja do drugog, zatim kroz cijelu baraku te je naposljetku, pobjegavši van, preletio redove bodljikave žice i zlokobnih promatračnica i izgubio se u plavom blještavilu iznad tajge…


Čovjek s brazgotinom preko nosa tihim je glasom završio svoju priču: „Ponekad pomislim da je to možda jedina prava pobjeda u mom životu.“

(„Prijatelj Armenac“, Andrei Makine)

Naziv djela: “Očenaš”

Ime autora: Iva Ušćumlić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Durieux

“…sve je transakcija, svaki odnos, i jednog ćeš dana morati zaviriti u naše račune.”

(“Očenaš”, Iva Ušćumlić)

Od trnjanskog blata do zagrebačke elite, preko vlastitog ponosa, principa koji to nisu, i ispod “taštine i gladi” koje vladaju svijetom kad ga ogolimo od licemjerja, Nada Kuršl se obračunava sa svime i svima. Kraj životnog puta nekako je najpogodniji za osvrtanje, za svođenje računa, tad smo najiskreniji, priznajemo i govorimo što nam se hoće, jer sve ionako postaje uspomena, rijeka davno protekla ispod mosta s kojeg, prije nego što ga prijeđemo, promatramo što se to naplavilo na obalama jedinstvene pojave koju smo, u nedostatku boljeg izraza, zvali životom.

U svom trećem romanu, spisateljica Iva Ušćumlić, progovara glasom matrone obitelji Kuršl, Nade, ponešto glembajevski; jedna “agramerska patricijska obitelj”, naime, ovdje su Vlado i Nada Kuršl, i djeca im Ante i Vlatka — pritajeni homoseksualac, slabić kojeg još uvijek guši stisak pupčane vrpce, pa pod teretom majčinih očekivanja i društvenih normi, živi život kakav misli da mora živjeti; i kći, uronjena u bivanje pod paskom “životnih trenera”, u nevjerni brak i ustrajavanje na povlasticama imućnih, umjesto na zahvalnosti realnih, poniznih.

Autorica je u tekst vješto i primjetno utkala stavove o društvu, ljudima, uvjerenjima; na površinu iznijela ono zakopano, ono što nas uistinu definira, jer iza svakog se bijesa, iza svake ogorčenosti, krije bol. Arhetip brižne majke, koja grize i žrtvuje se za svoje potomstvo, Ušćumlić potpuno transformira — njezina roditeljica Nada kalkulira, sabire i oduzima, stjerana u kut, razumije “transakcije” u odnosima roditelja i djeteta, negira bezuvjetnost ljubavi između njih, sve je već po rođenju definirano davanjima, primanjima i dugovima, saldom i otpisom.
Nada Kuršl na svakoj od 180 stranica “Očenaša” moli, predano i gorljivo, no ne traži, ne zahtijeva da dva i dva barem jedanput ne budu pet, njezina molitva nije bijeg, već biljeg, potvrda da je moralo biti tako i nikako drukčije.
Izvučena iz tame, njezina sjećanja ne služe da nekome nakaleme grijehe predaka, ona ju samo očovječuju, nju Nadu, koja je trpjela i muževu nevjeru, i šamarala njegove priležnice u prepunom kazalištu, koju su zatvarali u ludnicu i kovali u zvijezde i povlačili po blatu. Koja je varala i lagala i živjela, jer je sve to život, samo ga treba znati ispovijediti.

“Očenaš” je knjiga o usponu i padu obitelji i čovjeka, jedna od neuljepšanih verzija života u kojem nitko nije dužan preuzeti grijehe predaka, no mora učiti iz njih, učiniti ih dijelom i svog sjećanja kako bi se mogao obračunati s prošlošću kao što je učinila Nada Kuršl.

Oštro je i odlučno, a opet silno tiho i ganutljivo pisala Iva Ušćumlić. Govoreći o tuđim, na neki se način spomenula i naših sjećanja. Zarovala je po univerzalnim tugama i strahovima, natopila nam misli sjetom i podsjetila na nemilosrdnost proteka vremena. Treba živjeti, kako god bilo, poručuje nam. “Treba gledati kad je najteže, kad najsnažnije prži, što je moguće duže bez treptaja. Boli. Neka boli, pogledaj ravno u to središte boli i otkrij zašto, odakle dolazi, zarij taj bodež duboko. Izdrži koliko možeš bez treptaja. Gledaj. Trudi se vidjeti.” Ništa onostrano ne treba nas plašiti. Pakao je ionako na zemlji, već smo ga preživjeli i proživjeli, i taštinu i glad i laži. Kad si konačno dopustimo trepnuti, ostavimo za kraj samo tišinu i sjećanja.

“Što je uopće čovjek kad ubiješ sve što si želio, što si mogao htjeti, svaku misao koja te veže uz ono što je bilo, naviku, riječ, rečenicu upućenu onome od jučer, a to svejedno preživljava, spaljeno, potrošeno, uništeno, ali preživljava? Jesam li ja ona Nada Kuršl s trnjanske pumpe i pamti li itko tu ženu? Utvaram si da je ja pamtim, ali sjećanje ima svoju kronologiju.

Sjećanje zadržava samo bitne stvari.”

(“Očenaš”, Iva Ušćumlić)

Recenzija: “Očenaš”, Iva Ušćumlić
Recenzija: “Brat po duši”, David Diop

Naziv djela: “Brat po duši”

Ime autora: David Diop

Naziv izvornika: “Frère d’âme”

S francuskog prevela: Maja Vukušić Zorica

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Naklada Ljevak

„Listen to me, Senegalese soldiers, in the solitude of the black ground and of death
In your deaf and blind solitude, more than I in my dark skin in the depths of the Province,
Without even the warmth of your comrades lying close to you, as in the trenches back then or the village palavers long ago.
Listen to me, black-skinned soldiers, though you are without eyes or ears in your triple casing of night.“

(Léopold Sédar Senghor, Hosties noires, 1948. (English title: Black Hosts, trans. M. Dixon, 1991.))

Tijekom Prvog svjetskog rata, francuska je vlada u ratovanje, često pod prisilom, uključila velik broj vojnika iz svojih kolonijalnih područja, među kojima su najpoznatije bile afričke trupe (troupes noires), posebice Korpus senegalskih strijelaca (tirailleurs sénégalais) koji se sastojao od približno 200 000 vojnika iz zapadne Afrike koji su služili u francuskoj vojsci. Povijest francuskih kolonijalnih trupa ona je o kojoj se previše šutjelo; o njoj se gotovo i ne uči u francuskim školama niti se o tome raspravlja u javnoj sferi. Nasilje počinjeno tijekom regrutacija u Francuskoj Zapadnoj Africi i Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi, njihova izolacija od drugih trupa i francuskog stanovništva, posebice zbog služenja specifičnim jezikom (tzv. francuski tirailleur, pojednostavljeni oblik francuskog jezika) – stvorenim da spriječi bilo kakvu stvarnu komunikaciju – kao i tretman kojem su podvrgnuti nakon ratova, protive se specifično francuskom narativu koji ističe pozitivne aspekte francuskog kolonijalizma i njegove civilizacijske misije.
Više od stoljeća poslije, francusko-senegalski pisac i akademik David Diop, rođen u Parizu 1966., napisao je djelo „Brat po duši“ koje svojom formom spaja elemente unutarnjeg monologa i svjedočanstva i tako omogućuje čitatelju da kroz oči kolonijalnog subjekta doživi strahote rata; glavni lik romana Alfa Ndiaye senegalski je vojnik koji zajedno sa svojim najboljim prijateljem Madembom Diopom odlazi u rat koji nije njihov, u blatne rovove europskih bojišta, iz kojih mladi Mademba nikada ne izlazi – prijatelj Alfa svjedoči njegovoj sporoj i bolnoj smrti, nedovoljno jak da ispuni posljednju prijateljevu želju i dokrajči ga prije nego što izdahne u mukama. Ta trauma usmjerava Alfinu osvetu; svojom novostvorenom, dubokom, životnom svrhom razlikuje se od, primjerice, Ferdinanda Bardamua iz „Putovanja nakraj noći“ Louisa Ferdinanda Celinea u kojoj je sve, iako utemeljeno na osobno doživljenom, „preobraženo, iskrivljeno do ciljane groteske, hiperbolički napuhano, dijabolizirano“ ili pak humoresknog ratovanja antijunaka svoje vrste, Hašekovog dobrog vojaka Švejka. Diopov Alfa Ndiaye je osvetnik pomračenog uma s jasnim ciljem, odsijecanje šaka njemačkih vojnika kanal je kroz koji progovara njegov unutarnji glas koji ga naposljetku odvodi u ludilo. „Bog mi je svjedok, nakon bitke ponovno postajemo čovječni za neprijatelja. Ne možemo se dugo veseliti strahu neprijatelja jer se i mi sami bojimo.“ Odsječene su šake „strah koji prolazi izvana u nutrinu rova“ , a pogled plavih očiju kojima su pripadale pratio je Alfu Ndiayea poput životinje, i koliko god ih duboko zakopao, osjetio je njegov miris – onu posebnu, ljepljivu, sirovu notu krvi i zemlje koja se vojnicima poput Alfe zauvijek uvuče u kožu.

„Najveća tajna kojoj nas je poučio jest da čovjek ne upravlja događajima, nego da događaji upravljaju čovjekom. Sve su događaje koji iznenade čovjeka preživjeli ljudi prije njega. Sve su ljudske mogućnosti ljudi već osjetili. Ništa od onoga što nam se događa na ovom svijetu, ma koliko ozbiljno ili ma ukoliko ugodno bilo, nije novo. Ali ono što osjećamo uvijek je novo jer je svaki čovjek jedinstven, kao što je svaki list jednog te istog stabla jedinstven. Čovjek dijeli s drugim ljudima istu snagu, ali se on njome drukčije hrani.“

(“Brat po duši”, David Diop)

Diopov tekst nije predvidljiv, ne naglašava besmisao života okruženog ratnim užasima niti slijedi očekivanu spiralu nasilja i ludila kakva se inače nameće u ratnim temama, već radije pribjegava nijansama – stupnjuje i opisuje nasilje koje su počinile i iskusile sve strane, pa dok pripovijeda mračnu priču o prijateljstvu, traumi i osveti, autorov Alfa Ndiaye postaje simbol ambivalentnosti rata i njegove razorne moći. Velikim dijelom vođen šekspirijanskom idejom kako je u ludom svijetu, luđak jedini pozvan dijagnosticirati – ako ne i liječiti – najdublje ljudske patnje uma, David Diop nasilju pristupa kroz određenu melankoliju, reminiscentno putovanje sjećanjima glavnog junaka kojeg njegovi osvetnički „miljokazi“, šake plavookih neprijatelja, polako odvajaju od utabane staze civiliziranosti i razuma.
„Brat po duši“ značajan je zbog mnogo toga, iako bi već njegov početak: „On, Mademba, još nije bio mrtav, a nutrina tijela već mu je bila vani“, mogao odbiti čitatelja. Presurov je, preslikovit, deprimira do mjere bezvoljnosti, a ostatak romana uglavnom prati njegov turobni uzorak. Međutim, ne zamjerite mi na neobičnom izboru riječi, u ovom se djelu krije velika ljepota. Ne onakva kakvu biste upijali da bi je katkad povukli iz riznice sjećanja i uživali u istim prizorima, već radije ona mračna, duboka i gusta; ona koja obrazlaže zakone ljudi, života i smrti tako ritmično i staloženo da čak i najstrašnije slike kroz um čitatelja prolaze poput usporenog snimka – nakon što smo ih dobro pogledali, razumjeli smo, uhvatili nit Alfine ispovijesti i prihvatili je, jer rat ne nudi izbor – ni svojim dionicima, ni onima koji o njemu čitaju mnogo godina poslije. Diopove rečenice, naime, kreću se poput valova, unatoč onome o čemu govore, nose neku umirujuću repetitivnost, sa svakim poglavljem postajući snažnije.

„To je rat: kada Bog kasni za ljudskom glazbom, kada On ne uspijeva razmrsiti niti suviše sudbina odjedanput.“

(“Brat po duši”, David Diop)

Diop također dobrim dijelom uspijeva stati na kraj stereotipima vezanim za senegalske vojnike, u francuskim povijesnim i književnim prikazima viđenih potpuno suprotno – katkad kao naivna, priprosta djeca kojoj je potrebno vodstvo, katkad kao barbarski ratnici, divljaci. Francuska je, naime, trebala njihovo divljaštvo, „jer se neprijatelji boje njihovih mačeta“; trebala je poslušnike koji glume divljake, režu neprijateljsko meso, osakaćuju i skidaju glave. Bilo je nužno da svi umiru bez razmišljanja, jer im je rečeno kako su oni, „čokoladni iz crne Afrike, prirodno najhrabriji među hrabrima.“ Senegalski vojnici sudjelovali su tako, protiv svoje volje, u ratnoj propagandi: ovo predstavljanje trebalo je izazvati strah kako na francuskoj, tako i na njemačkoj strani ( tzv. Die Schwarze Schmach„Crna sramota“ –učinkovita njemačka propaganda koja je predstavljala afričke vojnike kao silovatelje i zvijeri, kao obrazloženje navodeći vrlo slikovite tvrdnje o silovanjima i okrutnostima koja su navodno afrički vojnici počinili nad ženama i djecom u Porajnju, Rheinlandu).
„Brat po duši“ elegično je, košmarno, fantazmagorično, ganutljivo i surovo svjedočanstvo. Ono je pozornica kojom marširaju duhovi tirailleurs sénégalais, oni koji se nikada nisu vratili u sela predaka, čija su tijela na bojištima ostavila nijeme tragove, nikad ispričane priče o jednoj besmislenoj borbi. Milijun Afrikanaca poginulo je u Prvom svjetskom ratu, ali ta je priča izbrisana iz povijesti Trojne Antante i Centralnih sila. Europska kultura sjećanja izostavila ih je iz povijesnih knjiga, no David Diop je, barem u jednom malom dijelu, ispravio tu nepravdu, ublažio bol činjenice da žrtvu, svaki put kad ju zaboravimo, iznova ubijamo, na čijoj se god strani borila.


“Bog mi je svjedok, bio sam nečovječan.

***

Ono što nisam učinio za Madembu Diopa, činim za svog neprijatelja s plavim očima. Iz pronađene čovječnosti.

(“Brat po duši”, David Diop)

Naziv djela: “Skriveno”

Ime autora: Ozren Majerić

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Hena com

Ljudska su lica karta za proučavanje. Svaka linija ima ishodište i vodi do odredišta. Kad ih fotografiram, tražim razlike, a na kraju dobijem samo sličnosti”, rekao je svojedobno fotograf koji piše (a katkad i pisac koji fotografira, sami odlučite kad vam se otkrije “Skriveno”) Ozren Majerić.
I doista, zbirkom priča u kojoj se tisuće riječi slažu u jednu golemu fotografiju suptilno je obuhvaćeno sve. Osjećaj, pogled, sram, gorčina, neizgovoreno i neprežaljeno. Voajerizam nikad nije bio diskretniji i neviniji, mi čitatelji smo oni koji vire iza piščeva ramena, škicamo kroz objektiv njegova pera; kako li se samo čini lakim uhvatiti emociju, golu poput novorođenčeta, kako kradom pogledava glave gurnute kroz krovni prozor, probija se kroz dim lomača na obali Gangesa, na Citroenovom zadnjem sjedalu pripovijeda priče bez sretnih završetaka.

“…da izađem iz uloge slučajnog voajera koji banalizira tuđu emociju. Da podijelimo još nešto osim prikovanosti ispod tog zvjezdanog mraka.”

(“Skriveno”, Ozren Majerić)

U onom posebnom trenutku kad “mrak izgubi plavkastu nijansu i postane potpuno crn”, a milijuni zvjezdanih očiju s nebesa počnu (i)zazivati sjećanja (i strahove) promatrača-namjernika, Ozren Majerić stoji s foto-aparatom okrenutim ka sebi u svijetu i ka svijetu u sebi i postavlja perimetar vlastitog mentalnog prostora. U tom je prostoru sve ono “Skriveno”, svaka je od priča nalik vratima ili prozoru kroz koji ulazimo ili provirujemo, i premda se ne možemo otresti osjećaja da smo uljezi, ili, u najmanju ruku, neprimijećeni promatrači, rado ostajemo. Privlači nas ta krhkost, to poniranje pisca u sebe, ta sjajna introspekcija kojom se naročito vješto služe fotografi i pisci (jer tišine su njihove, osjećaji koje oni zarobe iznalaze drukčije načine da nam se uvuku pod kožu; zamislite svu tugu jednog rastanka sabiti u jednu rečenicu ili samoprijezir uhvatiti u malenom škljocaju).

“Džepnim nožićem smo, kao dvoje osnovnoškolaca, stvarali vječnost ranjavajući nevino drvo koje se nije moglo braniti od naše ljubavi. I klupa pored drugačija je nego što je bila. Nedostaju joj dvije oblice i teško je sjediti na njoj. Svejedno se trudim ugodno namjestiti pokušavajući nešto dokazati, ali ne ide.”

(“Skriveno”, Ozren Majerić)

Moć “Skrivenog” je u piščevom skrivanju od gomile, u nenametljivom svjedočenju svjesnom kako oni zabilježeni na fotografiji rijetko pamte onog tko ih bilježi, svjesnog kako je i pišući i fotografirajući jednako nijem i učinkovit u dokumentiranju trenutaka koji su samo jednom takvi i nikada više.

No najvažniji od svega, conditio sine qua non svake Majerićeve stranice, jest osjećaj. Umoran, razočaran, odbojan, sažaljiv, pun gorčine, sirov ili topao. Obojen je u nijansu hrđe, miriši na pržene bademe, krvavo kaplje iz nosa, pa nestaje u tamnoj površini hlačica nepoznate žene, žali zbog propuštenih prilika, zbog umirućeg psa, posvuda je, i mi se meškoljimo pod njegovim iznenadnim bljeskovima. I uporno tražimo tu osobu iza objektiva koja nas zasipa brzim naletima svjetlosti, no ona ostaje skrivena, a riječi koje tvore svaku od životnih i pulsirajućih priča u ovoj zbirci ostaju tamo gdje najčešće i pronalazimo život – na nedefiniranom rubu sna i stvarnosti.

“Okidam razmišljajući o relativnosti života.”

(“Skriveno”, Ozren Majerić)
Recenzija: “Skriveno”, Ozren Majerić