Recenzija: “Mi žene smo uvijek dobro”, Ana Penyas

Naziv djela: “Mi žene smo uvijek dobro”

Ime autora: Ana Penyas

Naziv izvornika: “Estamos Todas Bien”

Sa španjolskog preveo: Nikola Pezić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“Kako si Maruja?

Zdravo, Herminia. Pa sad sam tužna jer je Ana otišla. Jedva da me još posjećuje! Znaš već, stare smo, nikom više nismo zanimljive.

Maruja, valja biti strpljiv. Mi ih moramo gnjaviti što manje možemo.

Da, da, ali ja sam se dobro brinula za njih.

Dobro, mi smo već proživjele svoje. Sada trebamo gledati njih kako žive.

Sada smo za baciti.

Sada valja uživati u svakom trenutku.”

(“Mi žene smo uvijek dobro”, Ana Penyas)

Kad bi mladost znala, kad bi starost mogla – u ovih bi se nekoliko riječi mogla sažeti sva sjeta poznih godina junakinja nagrađivanog grafičkog romana “Mi žene smo uvijek dobro” španjolske grafičke umjetnice Ane Penyas koja u ovom uratku protkanom nekom melankoličnom snagom pripovijeda o svojim bakama – Maruji i Herminiji, dvjema udovicama u devetom desetljeću života. No, njezina priča ne progovara isključivo o tjeskobnoj izvjesnosti staračkih dana, o osamljenosti koja često prati suton života, ne titulira bake samo kao – bake, nemoćne i ostarjele. Penyas im, naime, u “Mi žene smo uvijek dobro” odaje dužno priznanje, “hommage”, za sve važne uloge koje su u životu odigrale prije nego što su bile “samo” supruge, majke i bake. Iskazuje poštovanje njihovim snovima, njihovim borbama, njihovom trudu. Svemu onom na čemu su u ovom životu ostavile svoj trag.

Na neki način sputana narativnim ograničenjima koje svom tvorcu zadaje forma grafičkog romana, Ana Penyas željene je poruke utkala u izražajne ilustracije, možda ne posebno vedre i ne posebno rječite, već upravo onakve kakve trebaju i moraju biti – usmjerene na svoje junakinje; obojane autoričinim trudom da snažnim kontrastom sukobi sjećanja prošlosti sa Marujinom i Herminijinom rutinom sadašnjice: osamljenošću, starenjem i preprekama koje ono nužno rađa.
Sadašnjost se miješa sa slikama i glasovima uspomena; povijest progovara sjećanjima na migracije u poslijeratnoj Španjolskoj i dug put bake Maruje iz Las Navas del Marquésa, sjeverno od Madrida do Gestalgara, sela u unutrašnjosti Valencije, na kojem ju je pratila sjena braka bez ljubavi i borbe za priznanje vlastite vrijednosti.

Neizvjesnih životnih putovanja nije ostala pošteđena ni Herminia koja je iz sela Quintanar del Rey sa svojom mnogobrojnom obitelji također migrirala u Valenciju u potrazi za boljom stranom života, a neumoljivi tijek godina i surove životne okolnosti, kao i ljevičarski politički aktivizam jedne od njezinih kćeri protiv Francove diktature su nadu u povratak u idilu rodnog sela polako prepustile zaboravu.

“Daj, Herminia, ne budi tužna.

Zapjevat ćemo i olakšati si jade!

Ja znam čekati…

Kao što noć čeka svjetlost, kao što cvjetovi čekaju da ih obavije rosa.”

(“Mi žene smo uvijek dobro”, Ana Penyas)

Penyas je vrlo suptilna pripovjedačica koja dopušta svojim ilustracijama da čitatelju otkriju točno onoliko koliko on želi saznati. Mnogi su crteži, stoga, tek slutnja onog što se uistinu dogodilo, onog što se moglo dogoditi, onog što se neće dogoditi nikada. No, upravo je ta slutnja ono što čitatelja tjera na razmišljanje, ostavljajući u njemu poseban osjećaj sudjelovanja u nečijem osobnom razgovoru, u prebiranju po intimnim sjećanjima koja raslojavaju njihovog protagonista dio po dio, sve dok ne dođemo do one srži koja svakoga od nas čini jedinstvenim.

Jer što je starost doli tek sjena pred suncem u zenitu koje tinja u svakoj od nas, do kraja naših dana.

“Ali, bako, pitam te kako si ti?

Dobro sam. Mi žene smo uvijek dobro.”

(“Mi žene smo uvijek dobro”, Ana Penyas)

Naziv djela: “Žene drage srce mom: O nestrpljivoj ljubavi, dugom životu i dobrim vješticama”

Ime autora: Isabel Allende

Naziv izvornika: “Mujeres del alma mía: Sobre el amor impaciente, la vida larga y las brujas buenas”

Sa španjolskoga prevela: Tamara Horvat Kanjera

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“A od čega se sastoji moj feminizam? Nije to ono što imamo među nogama, nego između ušiju.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

Pisanje o djelima čileanske spisateljice Isabel Allende gotovo neizbježno uključuje riječi poput “snažno”, “dirljivo”, “bezvremenski”, njezine se knjige u milijunskim nakladama prodaju jednako tako milijunskom broju čitatelja, no ipak je trebalo više od trideset godina da ova najčitanija autorica na španjolskom jeziku bude objavljivana jednako koliko i njezini muški kolege. Ne zbog toga što je vještina pisanja samo muška povlastica ili zato što bi njezina djela imala kakve manjkavosti naspram onih pisanih muškom rukom, već isključivo radi jedne činjenice koju čak niti danas nije samljeo žrvanj vremena i vrlog novog svijeta. Naime, u doba putovanja u svemir, tehnološke revolucije i velikih govora o jednakosti, ovo je još uvijek muški svijet. Svijet u kojem se ženama još uvijek “najteže oprašta uspjeh” , no koji i dalje uporno tvrdi kako su pravila jednaka za sve.

Isabel Allende ovom je knjigom ukorila taj svijet. U romanu “Žene drage srcu mom” dala je packu po dlanu mačizmu, šovinizmu, nasilju nad ženama, muškom svijetu koji prečesto ženu kažnjava zbog “vlastitih slabosti i poroka”. Allende je napisala manifest feminizmu, no ne onaj huškački, pun floskula i izlizanih parola. Ispisala je promišljenu, vrlo osobnu odu ženama, ispreplićući intimna sjećanja sa “Weltschmerzom” ženske žrtve koja nas okružuje; digla je mali spomenik sebi i svim ženama koje su prošle kroz njezin život, svim onima koje su ga tek okrznule, svim onima kojima se divi, s kojima se bori rame uz rame za ono iskonsko pravo – biti ženom na ponos, ne na nauštrb sebe.

“Kad si ovisan, postaneš ponizan. Ali poniznost ne poništava taštinu.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

Podsjećajući na ono što većina nas misli kako dobro zna – na obespravljenost žena u mnogim dijelovima svijeta i u mnogim zanimanjima i institucijama, na prisilne brakove i nerijetko pogubne zabrane pobačaja, genitalna sakaćenja i silovanja, na trgovinu ljudima čijih su 70% žrtava djevojčice i žene, na aktivno postojanje kultura u kojima je i dalje sramota roditi djevojčicu i gdje se čast obitelji brani ubojstvom ženskog djeteta – Isabel Allende progovara o feminizmu u svjetlu životnih lekcija koje bismo svi trebali razumjeti i po njima živjeti.

“Ne trebam izmišljati junakinje svojih knjiga, snažne i odlučne žene, jer sam njima okružena. Neke su izbjegle smrt i pretrpjele strahovite traume, izgubile sve, čak i svoju djecu, no ne posustaju. Ne samo da preživljavaju nego uz to rastu, a neke postaju i vođe svojih zajednica; ponosne su na ožiljke tijela i rane duše jer svjedoče o njihovoj otpornosti.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

Jedan od najranijih aksioma feminističke osviještenosti Isabel Allende, odrasle u obitelji u kojoj su muškarci bili ti koji su zarađivali novac (“moj je djed govorio da onaj tko plaća i naređuje”), jest važnost financijske neovisnosti za svaku ženu, važnost “obrazovanja, školovanja, odgovarajućeg radnog i obiteljskog okruženja”, one neovisnosti koja svakoj ženi pruža priliku samostalno upravljati vlastitim životom. Boriti se za njega. I nikada ne odustati od sebe, čak niti onda kada godine života u nas usade strah od samoće, neuspjeha, gubitka financijske neovisnosti – “posljednje godine mogu biti najbolje ako odaberemo ljubav umjesto straha.”

“Moja je majka govorila da se čovjek u starosti kaje jedino zbog grijeha koje nije počinio i stvari koje nije kupio.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

Slobodno i bez zadrške progovarajući i o najintimnijim dijelovima vlastitog života – vezama i brakovima, od kojih je u treći ušla u osmom desetljeću života, seksualnosti, obitelji, gubitku kćeri, starenju, Allende nas vodi na put do samih početaka – njezine novinarske karijere u feminističkom časopisu “Paula”, prvim literarnim pokušajima, pa sve do svjetskog uspjeha unatoč osobnoj tragediji i upornom plivanju protiv struje uvriježenih društvenih normi.

“… svatko može napisati dobru prvu knjigu, pisac se dokazuje s drugom i svakom idućom; vrlo će te oštro suditi, jer ženama ne opraštaju uspjeh; piši što želiš, ne dopusti nikome da se petlja ni u tvoj posao ni u tvoj novac; postupaj prema svojoj djeci kao prema prinčevima, zaslužuju to; udaj se, jer imati muža, koliko god glup bio, dobro se vidi.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

U konačnici, Allende pripovijeda o životu kojemu treba reći “da”, koji treba živjeti, punim plućima, u dobru i u zlu. Životni izbori koje je učinila iz strasti, impulzivnosti, iskonske želje, pred čitatelja su stavljeni bez ustručavanja i pokušaja opravdanja. Oni su tu jer je tako trebalo i moralo biti, a čak i u sumrak vlastita života, u godinama u kojima starost posjeduje životnu mudrost, no nerijetko joj nedostaje snage iz mladosti, Isabel Allende ne dopušta iskri da se ugasi. Svojim snažnim porukama i jasnim stavovima daje naslutiti kako će njezin sjaj, kao i sjaj svake žene koja se uhvatila ukoštac sa Golijatom života, svijetliti još dugo nakon što ih više ne bude.

“Mi žene želimo manje-više ovo: sigurnost, da nas cijene, da živimo u miru, da raspolažemo vlastitim sredstvima, da budemo povezane, a napose želimo ljubav.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)
Recenzija: “Žene drage srcu mom”, Isabel Allende
Osvrt: “Sveta krv, Sveti gral”, Michael Baigent, Henry Lincoln, Richard Leigh

Naziv djela: “Sveta krv, Sveti gral”

Ime autora: Michael Baigent, Henry Lincoln, Richard Leigh

Naziv izvornika: “Holly Blood, Holly Grail”

S engleskog preveo: Saša Drach

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

“Činilo se kao da sve zajedno nema smisla – da obnova krvne loze stare tisuću tristo godina može predstavljati cause celebre tolikom broju javnih i visoko cijenjenih osoba. Osim ako nešto nismo previdjeli, ako Merovinzi nisu polagali pravo na još nešto uz svoje zakonito naslijeđe, i ako je postojalo nešto drugo što je Merovinge činilo različitima od ostalih dinastija. Ukratko, osim ako doista nije postojalo nešto uistinu osobito oko merovinške kraljevske krvi.”

(“Sveta krv, Sveti Gral”, Michael Baigent, Henry Lincoln, Richard Leigh)

Izazvavši brojne kontroverze i podijeljena mišljenja u vrijeme kada je prvi put objavljena 1982. godine, knjiga “Sveta krv, Sveti gral” Michaela Baigenta, Henryja Lincolna i Richarda Leigha, kroz godine reizdanja nije gubila na svojoj šokantnosti. Širim masama ipak je postala najpoznatija zahvaljujući romanu “Da Vincijev kod” američkog pisca Dana Browna (po kojem je snimljen i istoimeni hollywoodski blockbuster), a koji se u svojoj radnji umnogome oslanjao na teze iznijete u Baigentovoj i Leighovoj knjizi, no bez obraćanja previše pozornosti na povijesne činjenice, što je prilično doprinijelo anatemiziranju njihove knjige.

No, ostaje činjenica kako je te 1982. “Sveta krv, Sveti gral” doista uzbunila mnoge duhove te se nije moglo oteti dojmu kako, slikovito rečeno, uz toliko dima, negdje mora divljati jako veliki požar. Iznoseći tezu kako je Sveti gral bila sama Marija Magdalena, nositeljica Isusove krvi (njegovog potomka), autori ove knjige proširili su pukotine koje povijesna i vjerska naučavanja nisu uspjela racionalno popuniti te su se u njih uvukla pitanja čiji odgovori stoljećima ostaju nedokučivima. Naime, predočavanje Marije Magdalene kao razvratnice koja se, upoznavši Isusa, pokajala za svoje grijehe, dugo je vremena bila općeprihvaćena “činjenica” koja se ukorijenila u ljudskom shvaćanju, no, prema pisanju autora “Svete krvi, Svetog grala” u biblijskim joj tekstovima nema temelja, što potkrepljuje i odluka Rimokatoličke crkve iz 1969., kada joj je općom revizijom svetih spisa vraćen naziv “apostolice apostola” (“apostola apostolarum”), čime je potvrđeno kako stvarna Marija Magdalena, koja se spominje u “Evanđelju po Luki”, nije bila nikakva prostitutka, već svjedokinja Kristova raspeća i prva osoba kojoj se Krist ukazao po uskrsnuću.

Dakle, tko je bila žena koja je uz Isusa bila u njegovim najtežim, posljednjim trenucima, svjedočila muci, raspeću, smrti, ali i praznom grobu te uskrsnuću? Naime, sve češće katoličko preispitivanje uloge Marije Magdalene u Isusovom životu, ali i izučavanje različitih gnostičkih spisa koji su Mariju iz Magdale prikazivali kao Kristovu miljenicu, otvorilo je prostor sve slobodnijim i radikalnijim idejama među kojima prednjači ona iz knjige “Sveta krv, Sveti gral” – kako je Marija Magdalena bila Isusova žena, kako su imali dvoje djece i emigrirali u Francusku te kako je od njih potekla merovinška loza čiji potomci i danas snažno utječu na političku scenu pod okriljem tajnih društava. No, pogrešno bi bilo reći kako “Sveta krv, Sveti gral” govori isključivo o tome; u ovoj je knjizi utkano toliko misterije da je teško očekivati kako će biti moguće u dogledno (dulje) vrijeme uspješno dokazati barem neke od iznesenih tvrdnji. Vječno intrigantno templarsko blago, Sionski priorat, masoni, merovinška kraljevska krv i očovječenje samog Isusa Krista, ne iskustveno, već neposredno – Baigent, Lincoln i Leigh prije 39 su godina ispustili atomsku bombu, valovi čijeg udara se osjećaju i danas. Čitajući stranice ove iznimno zanimljive knjige (neovisno o tome vjerujemo li u napisano ili ne), nedvojbeno ćemo shvatiti jednu činjenicu – shvaćanje Isusa Krista kao običnog čovjeka, onog koji je volio jednu ženu, s njom zasnovao obitelj te, u konačnici, napustio ovaj svijet u nekom pitoresknom francuskom mjestašcu, nikada neće i ne može biti prihvaćeno. Jer, potvrda takve teorije oduzela bi jednoj vjeri sve na čemu se ona temelji, oduzela bi joj uskrsnuće, život poslije smrti; obećanje raja i prijetnju ognja paklenog; oduzela bi joj vječnost. A u vremenu neprestanog traganja za smislom, duhovnim ispunjenjem i načinom bijega od beznađa i neumoljivosti života koji današnjeg čovjeka okružuje, takav bi čin oduzimanja bio ravan katastrofi.

Teško je zapravo o “Svetoj krvi, Svetom gralu” izvesti zaključak koji bi udovoljio svima. Vjera svakog čovjeka toliko je individualna i toliko osobna, da je jednostavno nepravedno i nemoguće nametnuti mu ono što nikako ne bi smjelo biti nametnuto. Herman Hesse je jednom rekao kako je u svakome od nas “duh postao lik, u svakome trpi stvorenje, u svakome se jedan spasitelj pribija na križ” te bi, stoga, možda najpravednije bilo reći kako čovjek treba vjerovati u ono što ga tješi i ispunjava. Dok god “to nešto” donosi mir njegovoj duši, takvo vjerovanje nikada ne može biti pogrešno.

Naziv djela: “Podrijetlo: Kako je povijest Zemlje stvarala povijest čovjeka”

Ime autora: Lewis Dartnell

Naziv izvornika: “Origins: How Earth’s History Shaped Human History”

S engleskog prevela: Aleksandra Barlović

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Planetopija

“Svatko od nas doslovce sastoji se od Zemlje, kao i sav život na ovom planetu. Voda u našem tijelu nekoć je rekla Nilom, padala na Indiju u obliku monsunske kiše i vrtložila se Tihim oceanom. Ugljik u organskim molekulama vaših stanica iz atmosfere preuzele su biljke koje jedemo. Sol u znoju i suzama, kalcij u vašim kostima i željezo u vašoj krvi potječu iz kamenja Zemljine kore, a sumpor molekula bjelančevina u vašoj kosi i mišićima ispljunuli su vulkani.”

(“Podrijetlo: Kako je povijest Zemlje stvarala povijest čovjeka”, Lewis Dartnell)

Dartnellovo “Podrijetlo” jednostavno je presložena i preslojevita knjiga, a da bismo je mogli sažeti u nekoliko redaka osvrta ili prepričati bez rizika da propustimo spomenuti kakve značajne činjenice bez kojih ju je nemoguće doživjeti na pravi način.
Naime, kada autor već na drugoj stranici najavi kako ćemo u knjizi “ustanoviti kako je kontinuirano hlađenje i sušenje Zemljine klime razlog zbog kojeg većina nas doručkuje krišku prepečenca ili zdjelicu žitnih pahuljica”, daje naslutiti kako u ovom slučaju nije riječ tek o suhoparnoj kronologiji razvoja jednog planeta, već znanstveno posve drukčijem i, mogli bismo čak reći zabavnijem, pristupu analizi utjecaja geološkog razvoja Zemlje na našu povijest i nas u njoj. Pa tako kad ovaj britanski astrobiolog, istraživački znanstvenik, predavač i autor utvrdi kako smo svi mi (još uvijek) majmuni, možemo biti sigurni da to ne čini kako bi podcijenio ljudsku vrstu, već kako bi nam skrenuo pozornost na složen splet geoloških utjecaja koji se, jednom izložen, nameće kao posve razborit i logičan. Naime, naši najbliži živući rođaci su čimpanze, a genetika govori je kako je do trenutka “ja sam Tarzan, a ti čimpanza Cheetah” moralo proći dugih 13 milijuna godina, i to križanjem koje se nastavilo do prije možda sedam milijuna godina. Nakon tog otegnutog procesa na jednoj su strani ostale obične i bonobo čimpanze, a na drugoj različite vrste hominida, među kojima je i ona naša – homo sapiens. No, takvo grananje, piše Dartnell, samo izravno sugerira kako se “čovjek koji misli” nije razvio od majmuna – on “i dalje jest majmun, jednako kao što je i dalje sisavac.” Što će reći kako su Tarzan i Jane samo zgodniji primjerci iste vrste.

Slično stoje stvari i sa gorespomenutom spregom našeg izbora doručka i Zemljine klime – sve žitarice su, naime, vrste trava te se stoga, utvrđuje Dartnell, “ne razlikujemo od stoke, ovaca ili koza koje ostavljamo vani kako bi pasle – čovječanstvo preživljava jedući travu.” 

“Mnoge trave su otporne biljne vrste koje mogu kolonizirati zemlju nakon što se dosadašnja šuma osuši u sve sušim uvjetima, nakon što požar pohara određeno područje ili zapravo nakon bilo kojeg drugog narušavanja uspostavljenog ekosustava. Njihova strategija preživljavanja jest rasti brzo te većinu energije primljene od Sunca uložiti u sjemenke, umjesto stvarati čvrst okvir, kao što čine stabla – i to ih čini pogodnim za uzgoj. To je temeljni ekološki razlog zbog kojega mnogi od nas za doručak jedu krišku prepečenca ili zdjelicu žitnih pahuljica.”

“Podrijetlo: Kako je povijest Zemlje stvarala povijest čovjeka”, Lewis Dartnell)

Sve su činjenice koje Dartnell neumorno izlaže u ovoj knjizi obrađene na jednako zanimljiv i pristupačan način, pružajući jedinstven uvid u milijunima godina staru prošlost Zemlje kroz podjelu njezine geološke povijesti, počevši od pokušaja rasvjetljavanja tajni našeg postanka, plutajućih kontinenata, drevnih civilizacija, puteva svile ili pak energetske revolucije, no “Podrijetlo” posve sigurno nećete pročitati u jednom dahu niti u žurbi, već ćete ga analizirati postupno, razmišljajući o činjenicama otkrivenima u tom novom svjetlu. I ne morate biti amaterski istraživač povijesti ili geologije; ne morate čak niti gajiti prevelike simpatije prema tektonskim pločama, biološkim stijenama ili ostavštini brončanog doba, no otkriće kako modeli glasovanja u Britaniji odražavaju lokaciju geoloških depozita iz razdoblja karbona prije 320 milijuna godina ili pak kako sedimenti iz prastarog mora i dalje oblikuju političku kartu jugoistoka Sjedinjenih Američkih Država, vrlo bi izgledno moglo promijeniti vaš pogled u/na prošlost i učiniti da vam ova knjiga doista bude svojevrsna priručna “biografija Zemlje”.

Poznavanjem vlastite prošlosti možemo shvatiti sadašnjost i pripremiti se za suočavanje s budućnošću.

***

Duboko smo promijenili svijet, ali tek nedavno stekli smo toliko veliku moć nad prirodom. Zemlja je stvorila uvjete za ljudsku priču, a njezini krajolici i resursi i dalje usmjeravaju ljudsku civilizaciju.

Zemlja nas je stvorila.”

(“Podrijetlo: Kako je povijest Zemlje stvarala povijest čovjeka”, Lewis Dartnell)
Osvrt: “Podrijetlo: Kako je povijest Zemlje stvarala povijest čovjeka”, Lewis Dartnell
Recenzija: “Zlatno jaje”, Tim Krabbé

Naziv djela: “Zlatno jaje”

Ime autora: Tim Krabbé

Naziv izvornika: “Het gouden ei”

S nizozemskoga prevela: Gioia-Ana Ulrich Knežević

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Lector

“Tjeskoba u malom, mračnom kavezu automobila gotovo ju je izludjela od straha; osjećala se usamljeno baš kao u noćnoj mori o Zlatnom jajetu. Kad je bila mala, jednom je sanjala da je zarobljena u zlatnom jajetu koje je letjelo svemirom. Okruživao ju je mrak, nije bilo čak ni zvijezda, morala je zauvijek ostati u njemu i nije mogla umrijeti. Postojala je samo jedna nada. Još jedno zlatno jaje plutalo je svemirom, da su se sudarili, oboje bi bili uništeni, tada bi se sve završilo. Ali svemir je bio tako velik!”

Postoje te priče koje u čovjeku izazovu neki neodređen osjećaj očaja i bespomoćnosti pomiješan sa istinskom ljutnjom što je u priči sve baš tako kako jest. Zašto nije moglo biti drukčije; razum i srce traže razrješenje, kaznu primjerenu zločinu, naznaku sretnog kraja. Tim Krabbé napisao je jednu od takvih priča. Ovaj nizozemski psiholog i pisac u manje je od stotinu stranica smjestio depresivan, trezven i analitičan prikaz zla kombinirajući ga sa gotovo paralizirajućom sporošću koja, paradoksalno, ovom psihološkom trileru daje potrebnu dozu neizvjesnosti. Pogrešno bi bilo očekivati radnju nabijenu dinamičnim dijalozima i preokretima zbog kojih ćete grozničavo okretati stranice razbijajući glavu idejama o identitetu zločinca ili mogućem slijedu događaja. Ovdje su rečenice kratke, lakonske, a radnja polagana i zlokobna. Sa svakim novim retkom istina se otvara posve polako postajući sve šokantnijom i užasnijom.

Od trenutka kada tog ljeta 1975., tijekom putovanja sa partnerom Rexom Hofmanom, Saskia Ehlvest netragom nestane prilikom zaustavljanja na benzinskoj crpki, “Zlatno jaje” postaje svojevrsni psihogram čovjeka ostavljenog samog na praznoj benzinskoj postaji, čovjeka kojeg će idućih osam godina izjedati osjećaj krivnje, a početni se bijes pretvoriti u očaj i rezignaciju.
Jer Rex, iako naizgled uspijevajući nastaviti sa životom, niti u jednom trenutku ne zaboravlja Saskiju i nikad razjašnjene okolnosti njezinog nestanka, pa kada nakon svih tih godina odgovori nenadano napokon stignu do njega, neće biti onakvi kakvima ih je zamišljao.

Sad već davnih 1988. i 1993. “Zlatno jaje” dobilo je svoje ekranizacije – prvo nizozemsku, pa američku (“Nestajanje” sa Sandrom Bullock, Kieferom Sutherlandom i Jeff Bridgesom u glavnim ulogama). Ovu je potonju autorica ovih redaka tada i gledala, ne znajući za Krabbéa niti za književnu podlogu filma, no osjećaj koji je izazvao film, tu mješavinu bijesa i nemoći, ponovio se i nakon iščitavanja knjige, no mnogo snažniji. Naime, čini se kako film ipak nije uspio prenijeti tu nevidljivu Krabbéovu snagu misli (možda stoga nije niti postigao zapaženiji uspjeh, unatoč “zvjezdanoj” glumačkoj postavi), taj beskonačni mrak kroz koji pluta zagonetna noćna mora o “zlatnom jajetu” koja je u djetinjstvu proganjala Saskiju i koja je, na jedan “krabbéovski”, zloslutan način postala predskazanjem budućih događaja.

Filmska je adaptacija donekle ublažila određene elemente radnje za koje bi gledatelji poželjeli da budu barem malo ublaženi kako bi odagnali besmisao i frustraciju zbog ljudske okrutnosti, no Krabbé takvo uljepšavanje ne poznaje. U njegovom romanu sunce se ne probija kroz tamu, već u njoj zauvijek nestaje.

“Što joj se dogodilo?

Došao sam ovamo da vam to kažem. Ali postoji samo jedan način na koji to mogu učiniti. Morat ćete proživjeti isto.”

(“Zlatno jaje”, Tim Krabbé)

Naziv djela: “Shvati to kao kompliment”

Ime autora: Maria Stoian

Naziv izvornika: “Take It as a Compliment”

S engleskog prevela: Tatjana Jambrišak

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“I tu se to dogodilo. Zlostavljao me je.

Ne postoje riječi kojima se može opisati taj osjećaj izdaje, krivnje i mržnje prema samoj sebi.”

(priča broj tri, “Shvati to kao kompliment”, Maria Stoian)

Seksualno nasilje nije kompliment. No ipak nam ga se svakodnevno servira upakiranog u kolegijalne dvosmislene “šale” na poslu i neobveznim druženjima ili u jednako tako “šaljive” ulične zvižduke, dobacivanja, autobusna šlatanja; ridikuliziranje egzibicionista koji iskaču iz grmlja širom rastvorenih kaputa – oni postaju tek nedužnim predmetom viceva, baš kao i žene prisiljene svjedočiti onome što se iza tih kaputa krije. Kultura silovanja tek je mit, nešto što se ionako događa samo onim ženama koje su to tražile – možda prekratkom suknjom, možda predubokim dekolteom, možda su se nasmijale na krivi način. Događa se i muškarcima, ali samo slabićima, jer pravo muško zna pokazati ženi gdje joj je mjesto ili još bolje – pravo muško objeručke će prihvatiti to žensko silovanje.
Svi drugi ostaju izgubljeni u prijevodu, jer jedino u seksualnom nasilju “ne” uvijek znači “da”.

Postoji jedna priča, točnije slučaj o kojem je autorica ovih redaka čitala prije desetak godina, no zbog svoje brutalnosti ostao joj je zauvijek urezan u pamćenju. Naime, u jednom hrvatskom mjestu, u jednom kafiću u sitnim su se jutarnjim satima, na samom fajruntu, zatekli konobarica i trojica muškaraca (od kojih je jedan bio njezin poznanik). Kako to obično biva, susretljivost mlade žene izazvala je pogrešan klik u glavama pripitih gostiju, pa kada je, nakon zatvaranja, pristala na poziv poznanika (koji jedini nije pio) da ju odvezu kući, kocka je već bila bačena. Kući nikada nije stigla. Nakon višesatnog silovanja i iživljavanja, slomljen joj je vrat pri oralnom seksu. I kada djelić normalnog uma samo pokuša zamisliti koliko je sadizma potrebno za takav čin, postavlja se pitanje kako itko može pomisliti da je to sama tražila. Možda je trebala biti opreznija kada je pristala na vožnju kući. Možda jest. No, nije to tražila. Nije to zaslužila. Silovanje se ne zaslužuje dubinom dekoltea. Ili dužinom suknje. Ili koketiranjem. Ili osmijehom. Ili zastrašenom šutnjom u kojoj se ne uspijevamo suprotstaviti zlostavljaču/ici na odgovarajući način. Ili podređenim položajem u kojem se nađu dijete ili pak član obitelji financijski ili na neki drugi način vezan za zlostavljača.

“Mislim da sam možda i ja kriv. Možda sam previše pristojan.”

(priča broj osam, “Shvati to kao kompliment”)

Mi posjedujemo vlastito tijelo. Tuđa tijela ne mogu niti smiju posjedovati nas. Niti jedno nasilje, bilo ono verbalno ili fizičko ne može biti prihvatljivo, jer ne komplimentira osobi prema kojoj je usmjereno. Vrijeđa ju i ponižava, oduzimajući joj integritet i osjećaj samopoštovanja. Oduzima joj dostojanstvo – ono što, jednom oduzeto, nikada više ne bude na isti način vraćeno na svoje mjesto.
Upravo je sve ovo, i još mnogo više, rumunjska grafička dizajnerica i ilustratorica Maria Stoian upečatljivo i bez uvijanja opisala u grafičkom romanu “Shvati to kao kompliment”, zbirci dvadeset kratkih slikovnih priča o različitim situacijama seksualnog zlostavljanja koje su joj, putem istoimenog bloga čiji je link objavila na više društvenih mreža, anonimno slali (internetski i putem online intervjua) ljudi koji su te situacije osobno doživjeli. Neka vas ne zavara “stripovski” izričaj – naime, upravo je to ono što poruku ovog romana čini još snažnijom. Jer svaka od dvadeset priča nosi svoju traumu, svoju povrijeđenu intimu, svoj svijet srušen nečijom prisilom, nametanjem volje tamo gdje ništa ne smije biti nametnuto, već mora doći prirodno, obostrano, međusobno uvažavajuće i nadopunjujuće.

“Je li ta veza utjecala na moj život? Prošlo je već pet godina i otad nisam imala nikoga.”

(priča broj jedanaest, “Shvati to kao kompliment”, Maria Stoian)

Zlostavljanje na ulici, u javnom prijevozu, u vezi, u djetinjstvu, na poslu. Maria Stoian svakoj je priči podarila drukčiji crtež, upotrijebila drukčije boje, tonove koji će je razlikovati od preostalih devetnaest. Jer i u životu su boje svakog od nas drukčije. Svatko se od nas na različit način nosi sa negativnim, traumatičnim situacijama koje uključuju bilo koji vid zlostavljanja, no na svakome od nas one ostavljaju isti ili sličan trag – trag manje vrijednosti, nesigurnosti i, vrlo često, preispitivanja samog sebe – jesam li učinila/učinio nešto čime sam skrivila/skrivio ono što mi se dogodilo? I upravo ta klica samooptuživanja, kao i, nerijetko, osuda okoline kojoj je lakše upirati prstom i osuđivati žrtvu umjesto počinitelja, gradi Kineski zid šutnje i stida koji postupno opkoljuje svaku od žrtava puštajući je da se sama bori s onim u čemu nitko ne bi smio biti sam.
“Shvati to kao kompliment” knjiga je koja otkriva brojne i strašne načine na koje predatori – stranci, partneri, prijatelji (nasilje često ima poznato lice) iskorištavaju ranjivost, ali i povjerenje svojih žrtava. Na posljednjim stranicama knjige korisno su navedene i upute kako pružiti podršku žrtvama zlostavljanja te gdje potražiti pomoć.

Seksualno nasilje, bilo ono verbalno ili fizičko, nije i nikada ne smije biti kompliment. Kompliment je riječ, gesta kojom priznajemo vrijednost druge osobe. Nasilje, kako ga god “upakirali” uvijek je samo nasilje.

“Trudim se ne misliti o tome. Htio bih nastaviti živjeti i sve to.”

(priča broj dvadeset, “Shvati to kao kompliment”, Maria Stoian)
Recenzija: “Shvati to kao kompliment”, Maria Stoian
Recenzija: “January i deset tisuća vrata”, Alix E. Harrow

Naziv djela: “January i deset tisuća vrata”

Ime autora: Alix E. Harrow

Naziv izvornika: ” The Ten Thousand Doors of January”

S engleskog preveo: Vladimir Cvetković Sever

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Mitopeja

“Jer postoji deset tisuća priča o deset tisuća Vrata, a znamo ih dobro baš i koliko vlastita imena.

***

Ako sagledamo priče kao arheološke lokalitete, i krajnje pomnim brisanjem skinemo s njihovih slojeva prašinu, otkrijemo da im na nekoj razini uvijek postoji prolaz. Točka koja dijeli ovdje od ondje, nas od njih, ono svjetovno od onoga čarobnog. Upravo u trenucima kada se otvore vrata, kada nešto proleti između svjetova, dogode se priče.”

(“January i deset tisuća vrata”, Alix E. Harrow)

Postoje poznate stvari i postoje nepoznate stvari, a između njih su Vrata, rekao je jednom slavni Jim Morrison koji je čitavu vlastitu životnu filozofiju, kao i ime banda čiji je frontman bio, zasnovao na Huxleyjevim “Vratima percepcije” – prolazu između Raja i Pakla i otkrivanju “svete vizije stvarnosti”, posve mi zgodno dajući uvod u relativno kratki, no spisateljski zasigurno prilično zahtjevan osvrt na ukoričenu čaroliju oslobođenu iz pera Alix E. Harrow, nazvanu “January i deset tisuća vrata”.
Zahtjevnost pisanja osvrta ne proizlazi, međutim, iz velike složenosti samog djela ili kakvih zakučastih promišljanja koja vrebaju sa mnogobrojnih stranica, već isključivo iz činjenice kako je čaroliju nemoguće jednoznačno opisati, jednostavno je Sizifov posao pokušati uhvatiti njezinu esenciju onako kako smo zamislili i prenijeti je riječima drugima, bez da se putem izgubi dio nje. No, uvijek je moguće barem malo odškrinuti Vrata, i to ona prva, prusko plava, koja su upalila prvu iskru te magije u dječjem srcu tada sedmogodišnje January Scaller. I tada ćete shvatiti, spoznati koliko je američka spisateljica Alix E. Harrow truda i mašte uložila “prikupljajući prašinu drugih svjetova kao deset tisuća parfema”, svjetova čija vrata predstavljaju svojevrsne portale u isto toliko drugih dimenzija i stvarnosti raštrkanih širom zemljopisnih dužina i širina. Ti, nazovimo ih tako, paralelni svjetovi nisu tek puki znanstveno fantastični iskorak u spisateljičinoj mašti, oni su prava zečja rupa jedne nove zemlje čudesa iz koje nadiru bujice različitih riječi i priča, jednih čarobnijih od drugih, a January Scaller savršeni je medij preko kojeg započinjemo nadrealnu, a opet naizgled tako nevjerojatno moguću pripovijest.

“Znate, vrata su mnogošto: naprsline i pukotine, načini prolaska, otajstva i granice. Ali više od svega ostalog vrata su promjena. Kad se nešto provuče kroz njih, ma kako maleno ili kratko bilo, promjena ih prati kao pliskavice morsku brazdu.”

(“January i deset tisuća vrata”, Alix E. Harrow)

Od najranijeg djetinjstva okružena povijesnim artefaktima strastvenog sakupljača fragmenata prošlosti, Williama Corneliusa Lockea, svog mecene i, uvjetno rečeno, drugog oca (Januaryn otac Julian, naime, zaposlenik je gospodina Lockea, uvijek odsutan na nekom od svojih brojnih istraživačkih putovanja), January poznaje moć i svu tankoćutnost egzotičnog jezika prošlih vremena, pa joj otkriće neugledne knjižice “Deset tisuća vrata” nije iznenađenje praćeno nevjericom, već Aladinova svjetiljka koju je dovoljno tek dodirnuti na pravi način kako bi ispunila i one želje za koje nismo niti znali kako ih imamo.

“Činilo mi se da oduvijek to hoću, još otkako sam kao djevojčica zapisivala priče u džepni rokovnik, ali takvih sam se maštarskih snova odrekla kroz djetinjstvo. Samo što se ispostavilo da ih se nisam zaista odrekla, već sam ih tek zaboravila, pustivši da se kao palo lišće slegnu na dno mene. A onda je naišla knjiga “Deset tisuća vrata” i opet ih uskovitlala zrakom, u šarenilu nemogućih snova.”

(“January i deset tisuća vrata”, Alix E. Harrow)

No, “January i deset tisuća vrata” nije tek pustolovno putovanje kroz najneobičnije predjele i susret sa svim onim stvorenjima i čudesima što eonima obitavaju u ljudskim predajama i mitovima. Ova pripovijest skriva i mnogo složenije znamenje – ono koje pripovijeda o slobodi, o iluzijama koje nam pomažu živjeti, o mašti čija nadahnutost i neukrotivost ne poznaje granice, već ih, naprotiv, samo proširuje za još deset tisuća puta. I tako u beskraj. Januaryna Vrata jedna su od onih koje jednostavno morate otvoriti. Bez kucanja i najave. Samo zakoračite u priču i pustite da vas vodi do spoznaje kako, od svih pouka koje nam priče iza tih silnih vrata nose, jedna zbori glasnije od svih – a to je da ljubav premošćuje svaki jaz – generacijski, klasni, vjerski, rasni, pa čak i onaj između svjetova.

“Ako si tek neznanac koji je slučajno nabasao na ovu knjigu – možda natrulu na nekakvoj hrpi smeća u inozemstvu, ili zaključanu u prašan putni kovčeg, ili objavljenu u nekoj nebitnoj, zabludjeloj nakladi koja ju je greškom svrstala pod beletristiku – baš svakim se bogom nadam da ćeš imati petlje da izvedeš ono što se mora. Nadam se da ćeš pronalaziti raspukline u svijetu i nastojati ih proširiti, da kroz njih zasja svjetlost drugih sunaca; nadam se da ćeš u svijetu održavati nepravilnost, nered, pregršt čudnih magija; nadam se da ćeš protrčati kroz svaka otvorena Vrata i po povratku pripovijedati priče.”

(“January i deset tisuća vrata”, Alix E. Harrow)

Naziv djela: “Doručak”

Ime autora: Dinko Mihovilović

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Spominje mi Savu, govori kako polagano teče i svejedno stiže kamo treba, a ja mu objašnjavam da što je voda sporija, to je prljavija…”

(“Doručak”, Dinko Mihovilović)

Postoje priče koje rađaju brojna pitanja, razmještaju ih strateški po stranicama knjige u kojoj su se smjestile, i mi ih, kao čitatelji, jasno vidimo, zdvajamo nad njima, podižemo obrve u čuđenju, mrštimo se u slutnji nečeg zlokobnog, stišćemo usne kako bi suspregnuli žalobni uzdah ili ih otvaramo u provali smijeha. No, odgovori ostaju skriveni. Uvuku se između redaka, pritaje na samim marginama, pa ih naslućujemo sami, a oni nas, jednom kad ih izvučemo na svjetlost dana, udare snažno i iznenadno, zalete se u nas poput šake u solarni pleksus i izbiju nam dah. Jedna od takvih priča je i “Doručak” Dinka Mihovilovića, mladog hrvatskog pisca i softverskog inženjera koji je fabulu svojeg najnovijeg romana ispisao precizno poput kakvog računalnog koda, jasnim, karakternim rečenicama u kojima nema viškova, nepotrebnih detalja. U ovoj je atmosferičnoj, dirljivoj obiteljskoj drami vješto portretirao svoju glavnu junakinju – Miu Elez, liječnicu, suprugu i majku troje djece, čija se mučna prošlost i odrastanje bez roditelja u dječjem selu u Lekeniku nadvija poput sjene nad ideal obitelji koji je silno željela postići. Pisati roman iz položaja suprotnog spola uvijek je podložno svojevrsnoj spisateljskoj spolnoj diskriminaciji, propitkivanju je li autor sposoban raspoznati te finese svojstvene muškarcu, odnosno ženi i utkati ih u željeni lik, no Mihovilović i Mia Elez nisu naišli na takvu prepreku.

Obitelj je jezgra svakog pojedinca, osobni toponim po kojem se svatko od nas orijentira kako bi, kamo god ga život odnio, uvijek znao odakle dolazi, tko je u situacijama kada ga okolnosti žele učiniti drukčijim. Mia Elez bez svojeg je putokaza ostala rano, tragičnom smrću roditelja koji su svojim odlaskom jednu djevojčicu ostavili da ponovno, sama, postavlja temelje budućeg života. I godinama poslije, gotovo je idiličan taj život, sa suprugom, sinom i dvoje blizanaca. Put od ustanove za nezbrinutu djecu, preko studentske garsonijere koja “s ulice odaje dojam sivila na pragu odustajanja”, no koja “u onim posljednjim trenucima prije paljenja ulične rasvjete zaživi nekim novim, još neslućenim mogućnostima”, pa sve do nebodera “među tri slična koji strši iz drvoreda breza” u kojem je žudnja za obitelji pronašla svoje ostvarenje, u Mihovilovićevim je rečenicama tegoban i siv, ispunjava nas nekim neodređenim osjećajem nelagode. Bljeskovi sjećanja nekadašnjeg i sadašnjeg života, odluka o odlasku Mijinog najstarijeg sina Damjana u popravni dom te obitelj koja se, slijedom sve zlokobnijih događaja, rascjepljuje poput suhog stabla tise koja suptilnom, a opet silnom simbolikom i “deus ex machina” metodom svoje korijenje pruža cijelim romanom, čine “Doručak” jednim tvrdim, teškim zalogajem.

Povijest ima nezgodnu naviku ponavljati se. I koliko god je voljeli nazivati “učiteljicom života”, činjenica je kako iz nje zapravo rijetko naučimo dovoljno kako bismo spriječili pogreške, taj neželjen balast osobne prošlosti. Pa kada jednog jutra, poput Mije Elez, sjednemo za stol doručkovati, možda nas iznenadi koliko gorak taj poznati zalogaj može biti.

“Priča se u meni zaustavila, ona u čiju se ispravnost uvjeravam svakoga jutra pred svojim porculanskim odrazom. Nije stala poput sata kojeg je potrebno ponovo naviti, niti je stala jer joj je ponestalo stranica: stala je zbog smrti pripovjedača.”

(“Doručak”, Dinko Mihovilović)
Recenzija: “Doručak”, Dinko Mihovilović
Recenzija: “Čuvar i vuk”, Niklas Natt och Dag

Naziv djela: “Čuvar i vuk”

Ime autora: Niklas Natt och Dag

Naziv izvornika: “1793.”

Sa švedskog prevela: Sandra Ljubas

Godina izdanja: 2018.

Nakladnik: Fraktura

“Onaj tko bi htio odgojiti čudovište, gospodine Winge, najbolje će uspjeti u tome ako ga rano nauči da mrzi.”

(“Čuvar i vuk”, Niklas Natt och Dag)

Švedski pisac Niklas Natt och Dag, inače izravan potomak najstarije švedske plemićke obitelji, svojim je romanom prvijencem “Čuvar i vuk”, ujedno i prvim dijelom trilogije “Bellman Noir”, dao doista kraljevski uvid u vještinu svog spisateljskog umijeća. Naime, ova povijesna fikcija i noir triler smješten u Švedsku krajem 18. stoljeća, točnije 1793. (kako glasi i izvorni naslov ovog romana, op.a.), nevjerojatno vjerno gradi ozračje potrebno da i u čitatelja probudi vučju glad za svakom novom stranicom.
Stockholm koji Natt och Dag u svom romanu tako intenzivno opisuje daleko je od dvorskog sjaja, krinolina i pozlaćene raskoši kasnog rokokoa. Grad među mostovima pod Niklasovim se perom kupa u siromaštvu, blatu, prljavštini, pijanstvu, bolesti. Smrad mrtvaca koji se raspadaju u muljevitim vodama Fatburena i na prljavim stockholmskim ulicama miješa se sa zadahom jeftine rakije u prepunim krčmama. Trulež se uvlači u svaku pukotinu – ulica, kuća i ljudi.

Žila kucavica “Čuvara i vuka” – vješto ispripovijedana svojevrsna detektivska priča, jednako snažno pulsira kroz sva četiri dijela romana, a svaki od događaja u jesen, ljeto, proljeće i zimu 1793. baca različito svjetlo na zaplet – u kužnim vodama jezera Fatburen na Södermalmu pronađeno je unakaženo tijelo mladog muškarca – zagonetni leš bez ruku, nogu, očiju, jezika i zuba istraživanje čije će smrti biti povjereno bivšem vojniku i pripadniku stockholmske gradske straže, jednorukom, vječito pripitom Jean Michaelu “Mickelu” Cardellu te mladom pravniku Cecilu Wingeu čiji su dani odbrojani uznapredovalom tuberkulozom, no čiji je duh do posljednjeg trenutka gonjen silnim nastojanjem da otkrije ubojicu.

Dvojica muškaraca, neobičan i neravnopravan par, svaki na svoj način također obogaljen i umiruć, ujedinjuju se u tvrdoglavoj i opasnoj borbi za stravičnu istinu: identitet i ubojicu muškarca za kojeg se ispostavilo kako je bio postupno i dugo sakaćen, oko po oko, ud po ud, prije nego što mu je bilo dopušteno umrijeti i biti pretvorenim u grotesknu statuu golog straha i bezgranične mržnje, tek komad mesa kojemu je i za života i u smrti oduzeto svako dostojanstvo.

“Kažu da se ljudi često suoče sa svojom sudbinom upravo onda kada pođu nekim drugim putem kako bi je izbjegli.”

(“Čuvar i vuk”, Niklas Natt och Dag)

“Čuvar i vuk” upoznaje nas sa nezamislivim zlom i otkriva svu dubinu izopačenosti ljudske prirode vodeći nas tim nemoralom zagađenim krajolikom u kojem statiraju podmićeni policajci, arogantni dužnosnici, dokono perverzno plemstvo, pijani svećenici, prosjaci i prostitutke.
Gotovo apokaliptičnu viziju Stockholma u vrijeme nakon Reuterholmove diktature – tmurno, pusto beznađe koje se vuče prljavim ulicama, zlovoljno dahće u tami straćara Danvikena i Sickläona ostavljajući svoj talog u žućkastoj pjeni Fatburena još dugo nakon što mrak ugaslih gradskih svjetiljki počne gutati sav taj čemer, Niklas Natt och Dag svako malo prekine prizorima žalobne nježnosti, iskrama ljudskosti i empatije koji ipak nisu tu kako bi u nama probudili nadu, već još više naglasili svu težinu života.

“Kako se možemo nadati tome da ćemo zaustaviti zločine sutrašnjice ako ne razumijemo zločine koji su izvršeni jučer?”

(“Čuvar i vuk”, Niklas Natt och Dag)

Ovaj sjajan prvijenac Niklasa Natt och Daga prodire u srž vučjeg dijela ljudske prirode, onog koji tada postaje okrutniji i bestijalniji od bilo koje životinje. Njegovi Cardell i Winge prate trag krvi i svireposti, nerijetko nas sablažnjujući otkrivanjem lica tadašnjeg društva – nemoralnog, pohlepnog, lišenog ljudskih prava, slobode govora, demokracije. I usput potvrđuje jednu staru istinu.

Čovjek je čovjeku vuk.

“Mene ne možeš prevariti! Ipak si ti vuk, oduvijek si bio. Vidio sam dovoljno ljudi da bih to znao, a čak i ako sam u krivu, uskoro ćeš postati vuk – nitko ne može trčati s vukovima, a da ne pristane na njihove uvjete. Imaš i sjekutiće i pogled grabežljivca u očima. Poričeš svoju želju za krvlju, ali ona se oko tebe širi poput smrada. Jednog će dana tvoji zubi biti crveni i tada ćeš sa sigurnošću znati da sam bio u pravu. Tvoj će ugriz biti dubok. Možda se pokaže da si ti jači vuk.”

(“Čuvar i vuk”, Niklas Natt och Dag)

Naziv djela: “Odstraniti životinju”

Ime autora: Slađana Bukovac

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Naklada OceanMore

“Na autoru je da to što posjeduje iz sebe istjera, makar i isljedničkim metodama. Da istrese utrobu, izvrne je kao jednokratnu rukavicu, nalik proceduri u kojoj se traga za zubom hobotnice.”

(“Odstraniti životinju”, Slađana Bukovac)

Slađana Bukovac u svojoj je zbirci priča nazvanoj “Odstraniti životinju” u deset ispovijesti, na deset različitih načina, iz deset perspektiva izvrnula utrobu kao jednokratnu rukavicu, pa nas onda njome udarila po oba obraza kao da nas istodobno osvješćuje i poziva na dvoboj. Dvoboj u kojemu smo primorani suočiti se sa najstrašnijom zvijeri od svih – onom vlastitom, unutarnjom koja vazda dahće, škrguće i cvili u gladi otvorenih usta, vječito na pola puta između želje da bude eutanazirana i želje da bude prigrljena, prepoznata kao prirodni dio nas, poput noge, ruke, oka, prstiju…

Piše Bukovac većinom u prvom licu, pripovijeda i preispituje život, smrt i sve između toga kao da istresa poplune – svako malo trgne divlje jedanput, dvaput, triput, prene nas u nelagodi, pa onda opet nastavi poravnato, sigurno. A mi sve tjeskobno pogledavamo i osluškujemo ne bi li čuli kakav životinjski škrgut iz vlastite nutrine, dok nam Slađana Bukovac povjerava sve one tajne koje nose predznak tuge, smrti, bolesti, otuđenosti. Ne ustručava ih se u struji svoje svijesti pustiti teći stranicama, otkriti ih svakom čitatelju namjerniku, pa tako u prvoj priči, po kojoj zbirka i nosi naziv, “Odstraniti životinju”, pripovijeda kako je naizgled bezazlen događaj iz djetinjstva – kada joj je otac kao jedanaestogodišnjakinji darovao štene boksera – postao jedno od traumatičnijih dječjih sjećanja, iz korijena promijenivši njezina poimanja života, empatije, slabosti i snage. Majka joj je, naime, istoga dana kada je psić stigao u svoj novi dom, na pleća natovarila breme odlučivanja o životu i smrti – riješiti se psa! Kako god zna. A mjesta slabosti nije smjelo biti. “Valjalo je odstraniti životinju. U prvom se redu odlučiti za majku, odabrati ljude.” Činilo se, naime, “sramotnim, neprirodnim biti preosjetljiv na niža bića, životinje… Takva vrsta sućuti, prema životu, inferiornom, nezaštićenom, djelovala je kao svojevrsna perverzija.”
Gonjena strahom, autorica psa vozi kod bake i djeda koji ga, naposljetku, utapa u rijeci. Iako tada možda podsvjesno sluteći takav ishod, današnja su joj sjećanja zastrta zaboravom, “ne sjeća se sebe i tko je tada mogla biti”, no pamti kako onomad nije znala da postoji odsutnost empatije, kako se “ljudi od nje brane, zatvarajući oči”, pa do odrasle dobi kao zalog tih sjećanja nosi samo krivnju koja je muči i nagriza. No tih je dječjih godina ispunila majčin zahtjev, odstranila životinju najbolje kako je umjela. Odstranila jednu, drugu zatvorila negdje čvrsto u sebi. Da, duboko u tamnoj nutrini, nikada ne dopusti krivnji nestati.

Progovara autorica i o samoubojstvu vlastitog oca; u priči “Dvojstvo; trojstvo” prisno nam piše o mraku i tuzi, kao da smo stari znanci. Tu su naše životinje već odavno budne, uzdignute na stražnjim nogama grebu uz cvilež prepoznajući miris. Miris onog dijela života koji živimo, ali ga se ne usuđujemo gledati u oči. Mračan je i ljepljiv poput paučine, i jednom kada ga dotaknemo, ne možemo ga se riješiti. Vučemo njegove niti za sobom, jer “ne može se otići od umiranja, to je svakom nemoguće.”

“Ja sam zapravo otac, mi se sastojimo od velikih koraka, kojima nismo dorasli…Istodobno, nemoguće je ne biti majka; unutar tri strujne žice uvijek postoji uzemljenje, o tome na neki način ovisimo. Osobito zbog toga što je otac građen od izrazito slabog materijala… Ipak on se neprekidno slaže. U tome se sastoji njegova snaga, ponaša se kao da je moguće pobijediti noseći ispred sebe štit od papira, ili tankog kartona.”

(“Odstraniti životinju”, Slađana Bukovac)

Slađana Bukovac o smrti oca piše trezveno, gotovo analitički, a opet s ispod površine ključajućom emocijom. Secira obiteljske odnose prije i poslije njegova samoubojstva, između redaka povlačeći pitanje tko zapravo koga oblikuje – djeca roditelje ili roditelji djecu? Tko su ljudi koji se žele ujediniti, “pomiriti gene” u tim dvojstvima i trojstvima?
Ne krivi oca zbog njegovog izbora, ne dopušta si živjeti u predbacivanju, birajući poštovati tu njegovu konačnu odluku (“nemoguće je istodobno poštovati odluku i žaliti za pokojnikom”) jer je ona sama “bila jedino što je od njega preostalo, jedini način na koji je još mogao postojati”. No, takav je izbor nužno imao svoju neugodnu i opasnu cijenu: “obiteljske uspomene, osobito one ugodne, bespoštedno su odstranjene iz pamćenja, kao i sve što je na bilo koji način moglo dovesti do preispitivanja, ili čak osuđivanja odluke”.
Izvući osigurač na ručnoj bombi nije bilo pitanje hrabrosti, već odluke, pakta sklopljenog na tragu ulaganja svega vlastitog u “jednu jedinu gestu”, konačnu i nadmoćnu.

Svaka je pripovijest Slađane Bukovac svijet za sebe. Svijet koji je nemoguće opisati i sažeti u nekoliko rečenica. Zapravo, u svakoj se njezinoj priči krije introspekcija toliko minuciozna i složena, da bi se mogla protegnuti na još stotine stranica. Postati knjigom za sebe. Poput, primjerice, pripovijesti “Sigurna kuća” čija jedna od prvih rečenica utvrđuje: “Bijeg je oduvijek bio moj najdraži oblik borbe”, sluteći kako je defenziva i ovdje prikriveni poziv na juriš, na rez, na još jedno odstranjenje. Ili pak priče “Lupus u nama” u kojoj Bukovac, progovarajući o autoimunoj bolesti, spretno rabi metaforu vuka. Iako katkad neobičnih jezičnih konstrukcija i povremene natruhe repetitivnosti, autoričin je stilski izričaj na visokoj razini, a usporedbe maštovite i originalne, promišljene dovoljno da izbjegnu zamke klišeja i već viđenog.

Neka vas ne zavara naziv zbirke. Pravu životinju, onu našu, unutarnju, nemirnu i gladnu, nemoguće je odstraniti. Ona je začeta kad i mi sami, rastući negdje duboko u našoj utrobi. Hranili smo je i hranimo svakoga dana našeg postojanja, ona njuši naš strah i slabost grizući nas iznutra, parajući koprene potisnutih sjećanja i dječjih trauma. Kad bismo je odstranili, naša bi srž ostala prazna, jezgra iz koje smo stvoreni nestala bi. Kao kada raspolovite marelicu kako bi joj izvadili košticu. Sočno bi meso bez svojeg prasjemena ostalo izloženo, ranjivo, prekinutih veza sa svojim počecima, a svi sokovi koji su nekada pulsirali tim organizmom, ubrzo bi presušili, obogaljeni, ogoljeni. Ubrzalo bi se njihovo propadanje, taj neminovni kraj o kojemu se ne govori, ali koji govori bez da ga išta pitamo.
Bukovac je prigrlila tu životinju. Svjesna je bremenitosti njezina postojanja, no zna i koliko bi postojanje bilo bremenito bez nje. I mračno pripovijeda. Dotiče se tema koje se oklijevamo dotaknuti, radije ih ostavljajući po strani, dalje od pogleda i misli.
Ali životinja nikada ne spava.

Recenzija: “Odstraniti životinju”, Slađana Bukovac