“Volimo horor zato što volimo uzbuđenja – i zato što je siguran, zato što smo si u stanju neprestano govoriti: To je samo priča… to je samo priča… to je samo priča…“

(Goran Škrobonja, srpski pisac horora i fantastike, prevoditelj, scenarist i pravnik)

Kada je davne 1880. književnik Milovan Glišić (zvan još i “srpski Gogolj”) napisao klasik srpskog (seoskog) realizma, pripovijetku “Posle devedeset godina” (temeljenu na srpskom “vampirskom folkloru”, inače izdanu sedamnaest godina prije slavnog “Drakule” Brama Stokera!), vjerojatno nije niti slutio kako će upravo njegova priča o ukletoj vodenici i Savi Savanoviću, najpoznatijem srpskom vampiru (koji je navodno živio u selu Zarožje, gdje je opsjedao lokalni mlin uz rijeku Rogačicu), postati predloškom prvog i najstrašnijeg jugoslovenskog horor filma – “Leptirici” iz 1973. koji je po strah gledatelja ostavio toliko silne posljedice da se nakon njegovog prikazivanja među narodom uvriježila izreka – “Tko je gledao “Leptiricu” sa sedam godina, nije spavao do dvadeset i pete.”
“Leptirica” je kultni status utvrdila već prvim prikazivanjima 1973. godine kada je na kino projekciji u Makedoniji jedan gledatelj navodno preminuo od srčanog udara u trenutku preobrazbe glavne junakinje u vampira. S vremenom se glas o “najstrašnijem filmu ikad snimljenom” pronio do svih krajeva bivše nam države te ga kao takvog pamte naraštaji gledatelja. Međutim, osim slavne “Leptirice” (a i nje samo zbog filma; za pretpostaviti je, naime, da su prilično rijetki oni koji poznaju Glišićevo pripovijedanje), teško da ćemo se na prvu domisliti kakvog djela, odnosno autora domaće književnosti strave i užasa. S polica nas, naime, gledaju horor legende poput Kinga, Barkera, Lovecrafta, Bradburryja, Mathesona ili Stevensona, oni su ti zbog kojih se osvrćemo u mraku, zbog kojih ne volimo klaune, napuštene kuće, tavane okovane paučinom, udaljene, samotne krajolike. Međutim, posežemo li dovoljno često za domaćim autorima koji više nego uspješno plivaju vodama horor i SF žanra? Ukazujemo li im dovoljno povjerenja da u knjižarama posegnemo upravo za nekim od njihovih naslova ili pak živimo u uvjerenju kako nas kvalitetno uplašiti mogu samo strana književna imena? Dalo bi se zaključiti kako je Milovan Glišić prije 144 godine dokazao suprotno, zar ne? Ipak, horor nije tek žanrovska ladica iz koje po potrebi izlaze vampiri, duhovi i zombiji. Strava i užas nisu uvijek krvoprolića i otkinuti udovi. Postoje i suptilne jeze, tako strašne i sveprožimajuće da ih se čitatelj ne može riješiti još dugo nakon što pročita posljednju stranicu.
U svojoj horor antologiji “Prime Evil” iz 1988., u kojoj su okupljeni poznati žanrovski autori poput Stephena Kinga, Petera Strauba, Clivea Barkera i drugih, urednik Douglas E. Winter osporava definiranje horora isključivo kroz prizmu žanra, navodeći: “Horor nije žanr, kao što je žanr misterija, znanstvena fantastika ili western. Horor nije samo neka vrsta fikcije, stvoren da bude marginaliziran na posebnim policama u knjižnicama ili knjižarama. Horor je emocija, možda najdublja i najstarija u povijesti.” Danijel Špelić, hrvatski pisac, kolumnist, amaterski filmski kritičar i scenarist, autor sad već zavidnog broja krimi i horor romana, među kojima se kao posljednji ističe kriminalistički naslov “Praznina”, složio se kako horor uistinu cilja na ljudske emocije, one najmračnije i najdublje te je često marginaliziran uglavnom stoga jer njegova suština kod velikog broja čitatelja izaziva nelagodu, ali ih istodobno i fascinira svojom istinitošću. “Svi se nečega plaše i pisanje o tome može biti dvostruki mač.”

Poznato ime hrvatske horor književnosti, Viktorija Faust (pravim imenom Sanja Petriška), autorica sedmodijelnog vampirskog serijala koji počinje najpoznatijim hrvatskim vampirskim romanom “U anđeoskom liku zvijeri”, sličnog je mišljenja. “Dodala bih da je strah najiskrenija emocija, pa se o njoj može govoriti u najsirovijim, najiskonskijim simbolima. Strah se može pobijediti, ali ne i uništiti, dok su svi drugi osjećaji podložni promjenama. Također, izdvajanje horora kao žanra tek je moderna umotvorina – većina pisaca u svom je spisateljskom vijeku napisala nešto što se može svrstati u taj žanr. Do izdvajanja je možda došlo jer su se neki pisci „specijalizirali“ samo za pojedinu vrstu izričaja koji uključuje horor element, ali i zato što smo sve više zatrpani golemom količinom doista lošeg štiva koje je napravilo boom u posljednje vrijeme, kad doista svatko može objaviti bilo što. Od gomile lošega sve je teže naći ono čitljivo, a kamoli dobro, što je u žanrovskoj literaturi osobito vidljivo.”

“Douglas E. Winter bio je vrlo ugledan i značajan za žanr horora, naročito u kasnim osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća, i imao je povlasticu osobno poznavati većinu najutjecajnijih i najpopularnijih horor pisaca u vrijeme kada je ova vrsta književnosti bila na vrhuncu i u punom kreativnom zamahu. Osobno mi je oduvijek bilo donekle zbunjujuće to pitanje da li je ovo ili ono žanr ili ne; nailazio sam na argumente koji su išli u prilog i jednoj i drugoj tvrdnji. Postoje stavovi da je horor podvrsta fantastike ravnopravna sa SF-om i fantasy literaturom; isto tako i da je horor atmosfera te kao takav može biti element bilo kojeg drugog žanra ili književnosti glavnog toka. Meni je nekako oduvijek bilo presudno to što sam horor knjigu znao prepoznati na polici u knjižari, i to na prvi pogled (netko je svojedobno za pornografiju rekao kako je ne zna definirati, ali je poznaje kad je vidi, međutim to jednako može važiti i za trilere, ljubavne, povijesne romane ili westerne). To, međutim, nipošto ne znači da je time horor – kako Winter kaže – „marginaliziran“, a pogotovo to nije bio u vrijeme kada je Winter bio najagilniji i najprisutniji na teorijskoj horor sceni. Stoga bih rekao da horor za mene jest žanr, jer ima svoje karakteristike i unutrašnje zakonitosti po kojima se razlikuje od drugih žanrova.“

(Goran Škrobonja, srpski pisac horora i fantastike, prevoditelj, scenarist i pravnik)

No horor i dalje ostaje privlačan mnogima. Mogli bismo reći kako je horor jedan od najparadoksalnijih žanrova, onaj koji privlači sljedbenike elementima koji se općenito smatraju odbojnim i odvratnim. Naime, ljudi u svakodnevnom životu inače nastoje izbjeći nasilje, krv, opasnost – sve ono što u njima izaziva strah i gađenje, dok se kroz žanr horora usmjeravaju upravo ka tome. “Postoji nešto neodoljivo privlačno u lučenju adrenalina dok ispitujemo vlastite granice, zar ne?” pita se Jelena Hrvoj, mlada hrvatska autorica brojnih naslova iz žanra horora i fantastike, poput “Štorke”, “Durgine kuće”, “Drakone” ili pak “Ozirisove djece”, pa nastavlja: “Voljela bih se ovdje poslužiti primjerima iz stvarnog života – recimo, dogodi se nešto strašno, pronađeno je truplo u koritu rijeke ili se dogodila teška prometna nesreća. Velik broj ljudi sjatit će se kako bi vidjeli što se događa, dok su istodobno vrlo svjesni da bi im ono čemu će svjedočiti moglo ostaviti trajan trag na psihičkom zdravlju. Ljudima je urođena znatiželja; privlačno je ono što se “ne smije”, a može se promotriti u granici društveno dopuštenoga. Čak sam negdje pročitala (ako je tvrdnja istinita) da ljudi često ispituju strašne stvari kako bi nesvjesno pojačali instinkt za preživljavanjem.”

Promatranje straha kao jedne od najstarijih ljudskih emocija, tzv. primarne emocije koja kod ljudi izaziva reakcije na više razina, psiho-fiziološkoj, psiho-socijalnoj, ali i razumsko-duhovnoj, nije strano niti piscu Goranu Škrobonji. “Moderno doba nam donosi moderne razloge da strahujemo – najnoviji koji mi pada na pamet jest zapanjujuće brz razvoj umjetne inteligencije i mogućnost singulariteta, odnosno onog trenutka kada će strojevi postati svjesni. I nikako ne mogu tvrditi kako pomisao na to u meni ne izaziva duboku nelagodu koja lako može prerasti u pravi strah. Horor u književnosti (na TV-u, u kinu, stripu) privlačan je širokoj publici upravo zbog toga što joj donosi mogućnost da se sa svim tim nasiljem, krvlju i opasnostima suoči bez stvarnih posljedica, u kontroliranim uvjetima, te tako dolazi do katarze prijeko potrebne u ovo doba koje nas zasipa stresom sa svih strana. Ta katarza nam donosi svojevrsno olakšanje, koliko god kratkotrajno bilo. Kao što je Stephen King rekao, “dok gledamo heroinu kakvog horor filma kako prilazi, uz napetu glazbu, zatvorenim vratima i hvata se za kvaku, želimo povikati da to ne čini, jer se iza tih vrata može nalaziti strašno čudovište; ali uzalud, ona ta vrata otvara i – zaista – pred njom je jezivo stvorenje visoko tri metra spremno da je rastrga. Ali u tom uzbuđenju i izražavanju straha za protagonisticu filma, jednim dijelom svog bića osjećamo i olakšanje – uistinu jest riječ o monstrumu visokom tri metra, ali mogao je biti visok i pet…”

Kaže se da je strah najjači i najopasniji kada bježimo od njega, odnosno kako je to svojedobno zapisao filozof Fichte: “Svako strašno priviđenje nestaje pogledamo li ga ravno u oči.” Katkad, kad je horor u književnosti u pitanju, taj faktor jeze izostane, pa se čitatelj do kraja knjige silno nastoji uplašiti, barem nesigurno osvrnuti iza ramena ili pak nervozno promeškoljiti, no bezuspješno. Priči jednostavno nedostaje taj neki faktor x, onaj koji bi nas pogodio ravno u središte amigdale i pošteno nas preplašio. Viktoria Faust uspješnost, odnosno kvalitetu neke horor priče veže uz korištenje simbola s kojima će se moći poistovjetiti veći broj ljudi. “Znamo da čudovišta ne postoje, no u pojedinim vrstama čudovišta različiti ljudi prepoznaju različite osobne strahove. Ako zanemarimo žanr, uvijek je dobra ona priča s kojom se možemo najbolje poistovjetiti.” S preduvjetom poistovjećivanja slaže se i Goran Škrobonja, naglašavajući važnost uvjerljivih i dopadljivih protagonista, bez kojih su i najbolja ideja ili zaplet uzaludni. “Kao što je Clive Barker rekao – pravi junak horora na kraju priče ili romana mora proći kroz nekakav preobražaj; ne mora nužno stradati i tragično skončati, ali ga doživljaj onoga što priča/roman donosi mora izmijeniti – možda završi osakaćen, bilo fizički, bilo mentalno”, zaključuje Škrobonja.
Baš kao i bilo koji drugi žanr, niti horor književnost nije lišena zabluda, stereotipa, pogrešnih pretpostavki, počevši od onih da su oni koji je stvaraju i sami nekakvi mračnjaci, potencijalni psihopati (a bilo je, nažalost, i takvih tumačenja, čak i od ljudi koji su se voljeli svrstavati u knjišku elitu) ili u najmanju ruku, čudaci fascinirani stravom, smrću, svime pomaknutim i bizarnim, pa do uvjerenja kako horor literatura nikako ne može biti kvalitetna, već uglavnom šund, razbibriga dokonih freakova koji čekaju zore živih mrtvaca ili u Derryju s klaunovima trče za crvenim balonima. “Najveća zabluda leži u činjenici da se na pisce horora gleda kao na poremećene, društveno neprilagođene individue koje pronalaze užitak u krvavom. Istina je daleko od tog mišljenja. Smatram da je horor neopisivo težak za pisanje, a pisci koji se dobro snalaze u ovom žanru najčešće su iznimno emotivno zrele osobe, osviještene prema pojedincu i društvu. Svjesni su granica, emocija i ne ustručavaju se prenijeti poruku koja će čitatelju ostati kao podsjetnik na to da svijet nije uvijek ružičast”, objasnila je Jelena Hrvoj.

“Horor priča najbolje funkcionira onda kada nije izravno horor priča. Dobra priča mora zainteresirati čitatelja bez obzira na žanr, nakon čega dolaze, kako ja to volim reći, popratni “specijalni efekti” poput atmosferičnosti, straha i napetosti.“

(Danijel Špelić)

A što je s domaćom horor književnom scenom? Ima li nade za neke nove leptirice, izbavitelje, davitelje protiv davitelja? Ili će najveća strava ostati činjenica kako uporno odbijamo raditi na agilnijoj promidžbi kvalitetnih domaćih pisaca koji ulaze u kategoriju horor žanra, odnosno izgradnji domaće žanrovske scene? “Žao mi je ovo reći, ali žanr horora u Hrvatskoj kao takav jedva da postoji. Na prste jedne ruke bih mogla nabrojati autore koji koketiraju sa ovim žanrom. Viktoria Faust, Danijel Špelić, Davor Špišić su tri imena koja mogu navesti bez da se upuštam u dublje pretraživanje. Nesumnjivo da ih ima još, no nitko od nas (ovdje navedenih i nenavedenih) nije “razvikan” ili zastupljen kao pisci drugih žanrova.” “Prozvani” Danijel Špelić i Viktoria Faust oboje ističu manjkavosti domaće horor scene; Špelić kroz nedostatak “prepoznatljivog brenda”, odnosno činjenicu da nekoliko pisaca predstavlja SF, nekoliko horor, nekoliko kriminalistički žanr i konačni rezultat jest taj da većina tih romana ima „ukus stranih djela“. Viktoria Faust u svom je objašnjenju bila malo slikovitija, kako zapravo i priliči temi. “Ako govorimo o hrvatskim autorima koji pišu horor, toga gotovo da i nema. Može ih se nabrojati na prste jedne ruke (i to osobe koja neodgovorno rukuje motornom pilom). Ako govorimo o izdavaštvu u cjelini i prijevodima svjetskih autora, tu je situacija u posljednjih nekoliko desetljeća nešto bolja, iako se objavljuje samo ono svjetski najpopularnije, izbrušeni autori za koje izdavači znaju da će ih moći prodati. Mnogo onih “neobrađenih dijamanata” ostaju nepoznati jer nisu dovoljno profitabilni.”

Situacija na srpskoj književnoj sceni u nekim je segmentima malo popunjenija, barem ako je suditi po Goranu Škrobonji. “Početkom devedesetih sam pokrenuo ediciju horor književnosti Košmar, i u njoj objavljivao Kinga, Barkera, Herberta. Osim nekih velikih izdavačkih kuća poput – govorim za Srbiju – Lagune, Vulkana ili Čarobne knjige, tu je i Orfelin, koji svojom horor edicijom pokriva sve ono što je na ovim prostorima bilo propušteno – od klasika i gotičkih romana, do nekih manje poznatih suvremenih pisaca. Opet, mislim da neki pisci, poput Ramseyja Campbella ili Roberta McCammona i te kako zaslužuju da budu prevedeni na naše jezike i predstavljeni publici željnoj dobre horor književnosti.“

Kako bilo, možda se hororu ipak ne piše tako crno; za mnoge je stvari jednostavno potrebno vrijeme, a u kojem će smjeru ići, predstoji nam vidjeti. Kako izreka kaže, voda izdubi i kamen nakon izvjesnog vremena.
I termiti, doduše, za izvjesno vrijeme izglođu kuću, ali ostavimo pesimizam po strani.
Napokon, možda nam je žanr horora zapravo svima nekako i najbliži. Kako je Stephen King jednom rekao: “Čudovišta su stvarna, baš kao i duhovi. Oni žive u nama, i ponekad pobjeđuju.”

Naziv djela: “Naučiti razgovarati s biljkama”

Ime autora: Marta Orriols

Naziv izvornika: “Aprendre a parlar amb les plantes”

S katalonskog preveo: Nikola Vuletić

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Hena com

“Mržnja i ljubav ponekad se spoje u kuglu, poput kapljica žive, a iz toga amalgama nikne neki težak i štetan osjećaj, neka čudna čežnja. To ide na živce. Čežnja usprkos svemu.”

(“Naučiti razgovarati s biljkama”, Marta Orriols)

Jedan je talijanski neurobiolog sa svojim timom uspio dokazati kako vrsta biljke, mimosa pudica, može tjednima sačuvati pamćenje. Ako kapnete vodu na mimozu, ona će se brzo zatvoriti, ali ako s kapanjem nastavite, shvatit će da je voda neškodljiva i prestati reagirati, i to pamćenje zadržati tjednima.

Biljke nisu pasivne i tihe. Društvene su i komunikativne, iznad i ispod tla. Prilagodile su se da bi otkrile suptilna elektromagnetska polja, koriste kemikalije i mirise kako bi upozorile jedna drugu na opasnosti, otkrile predatore ili privukle kukce.

Biljke komuniciraju, razgovaraju klorofilnim tišinama, nečujnim klizanjem kapi rose niz krhke stapke, nevidljivim treperenjem sitnih dlačica na listovima; pamte sitne znakove i opomene i spremaju ih u svoja zelena sjećanja da ih ne uhvate nespremne sljedeći put kad im oštri krakovi škara odrežu list načet propadanjem. Dotad žive nesvjesne promjena oko sebe. Vegetiraju.

Razgovaraju li biljke više nego ljudi? Možda su osjetljivije na suptilne zvukove škljocanja oštrice škara koje im se polako približavaju ne bi li ih osakatile, za njihovo dobro lišile dijela koji im više ne pripada.

Koliko je Paula živjela nesvjesna sitnih propadanja dugogodišnje veze s Maurom? Koliko je dugo, uljuljkana u komfor života u užurbanoj svakodnevici Barcelone, vezu u kojoj je rutina (neprimjetno, kako to obično biva) istisnula ljubav, tamo negdje između tihih večeri “kada je još sve funkcioniralo, a nježnost se rađala sama od sebe” i trenutka kada “više nismo dvije osobe koje skupljaju zajedničke uspomene”, vegetirala prije spoznaje kako se vrijeme uistinu “razlijeva poput mrlje vode na akvarelu”?

“Sve što je bilo prije činilo se tako davnim, kao da se dogodilo nekom drugom”, kada je Mauro rekao Pauli da je ostavlja zbog mlađe žene, pa samo dva sata poslije smrtno stradao pod kotačima automobila i ostavio je zatočenu u limbu tuge, bijesa i bespomoćnosti. Živjela je u laži koje nije bila svjesna, i sad kada je smrt osujetila erupciju bijesa, uzdigla se kao tvrđava između ljutnje zbog laži i oplakivanja zbog gubitka, Paula zdvaja među sjenama u stanu jedne ljubavi koja je nestala u svim oblicima, fizičkim i psihičkim, ljubavi čiji ju ostatci vrebaju ispod uvelih listova Maurovih voljenih biljaka, u njegovom mobitelu punom preljubničkih poruka koje gule kožu i meso s utjelovljenja veze koja to već odavno nije bila.

„Zaborav bi trebao biti prirodan proces. Trebalo bi moći zaboraviti u onom času kada odlučiš da ćeš zaboraviti. Zaborav bi trebao nastupiti smjesta, u protivnom, sjećanje postaje degradacija, čin otpora.“

(“Naučiti razgovarati s biljkama”, Marta Orriols)

Marta Orriols Balaguer, španjolska spisateljica i povjesničarka umjetnosti, u “Naučiti razgovarati s biljkama” ispisala je svojevrsni hommage složenom procesu žalovanja, onom u kojem je bol gubitka nepovratno okaljana prijevarom i nemogućnošću suočavanja s onim koji je prijevaru počinio. Zauvijek je otišao, smrt se ispriječila između bijesa, suočavanja, opraštanja; ostavila je sram, tugu i uspomene zasjenjene preljubom. Put oprosta je dug, zaborav je utopija. Jedina stvarna i opipljiva jest činjenica kako nikada ne prebolimo, već samo naučimo živjeti s prazninom. S praznim stolcem, sa spoznajom kako su “sjećanja fleksibilna i lako ih je ispravljati, mogu se izrezati na komadiće i postaviti na drukčiju pozadinu, možemo podleći porocima svog vremena i dotjerivati ih, igrati se filterima koji ih uljepšavaju i krojiti prošlost po svojoj mjeri, kako bismo se suočili sa sadašnjošću od krvi i mesa, jer se nitko neće ušuljati u našu samoću da bi nas podsjetio da one sjene nije bilo i da je onaj kutak bio svjetliji no što se čini.”

Jer tuge su neotuđive.

Naziv djela: “Oče, ako jesi”

Ime autora: Julijana Adamović

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Fraktura

Potreba ljudi da traže svoje biološke roditelje, posebno sinovi u potrazi za ocem, ima višestruke izvore. Identitet i osjećaj pripadanja važni su; da bi se osjećali cjelovitima, ljudi imaju potrebu razumjeti svoje korijene.
Nedostatak očinske figure nerijetko ostavlja emocionalnu prazninu koju ljudi pokušavaju popuniti na različite načine, među kojima je i traženje bioloških roditelja. Tu je i znatiželja za razumijevanjem genetskog naslijeđa: od koga sam naslijedio boju očiju, prgavu narav, talent za glazbu? Utjecaj okoline također može biti pokretač te potrage.
Kada je u pitanju Damjan Knežević, mislim da je njega najviše pogonila činjenica da je zakinut za tu informaciju, a drži da je na nju imao i ima pravo. U situaciji kada mu adoptivni otac gubi pamćenje, to pitanje postaje sve važnije.
Tomaš pak nema zamjenu za oca. Odrasta u konzervativnoj sredini gdje je sin bez oca manje vrijedan (kopile, faćuk) i živi u iluziji da će ponovni život s ocem izbrisati sve teškoće s kojima se suočava.”
Porazgovarale smo kratko Julijana Adamović, koja me je za svoje književno stvaralaštvo vezala još tamo 2019., kad sam pročitala njezine “Divlje guske”, i moja malenkost; njezine su me riječi, posebice one kojima utvrđuje kako postoji u ljudima ta neporeciva potreba da razumiju svoje korijene, da ostvare cjelovitost koja će im pomoći da razumiju i sami sebe, i tako pruže potrebnu težinu imenu i prezimenu, spoznaju značaj obiteljskog naslijeđa nepoznavanje kojeg im više neće biti balast, već miljokaz na životnom putu, potaknule da autoričin novi roman “Oče, ako jesi” promotrim iz različitih perspektiva, svih jednako izazovnih, zamršenih, slojevitih.

Onog trenutka kad je mladi rezervist Damjan Knežević 1965., prilikom spašavanja ljudi iz potopljenog sela, došao u posjed jednog ručnog sata marke Helma i starih dokumenata, i pomislio kako je u labirintu potrage za vlastitim ocem, napokon pronašao početak Arijadnine niti, započela je dvadeset godina duga potraga koja je, meandrirajući između nemirnih vremena, ratnih vihora i slomljenih ideala, u cjelinu spojila i fragmente i nekih drugih priča. Jedna od njih, najvažnija i najsloženija, jest ona vojvođanskog Mađara Pala Nađa, koji je imao tri sina s tri različite žene, onog Pala Nađa čiji se otac objesio u staji među uznemirenim govedima i kojemu je, dok je sinu jedincu u amanet ostavljao sliku suhonjavog tijela na konopu, cipela skliznula u drveni valov kao posljednji dokaz očeve izdaje, sebičnog bijega i pakosti kojima ga je “rođeni otac i mrtav pokušavao ujarmiti, motikom vezati za puste redove kukuruza.” Onog Pala Nađa koji se, naposljetku, otimao i jačima; vukući breme oca samoubojice i majke nasilnice i pijanice, obrise vlastite prošlosti i odrastanja kao preko indigo papira preslikavao na tri obitelji u kojima je preuzimao ulogu oca. Rodna nejednakost, zatucanost patrijarhata, strah od gladi, od siromaštva, od života – sve se zavrtjelo u vrzinom kolu očinskog i očevog.

“Katkad je neki drugi „otac“ ispred onog biološkog. Otac i očevi.” Dodijeljeni rođenjem, izabrani politikom, prisvojeni i posvojeni. Razlika između očeva i očinstva široka je poput Dunava, jednako varljiva i duboka. Pal Nađ (anti)junak je koji brodi po toj velikoj vodi, a Julijana Adamović gusto i isprepleteno pripovijeda o onome što u jednom trenutku posve sažeto objašnjava u pola rečenice: “pojam „otac“ prostor je koji ponajmanje popunjava biologija.”

“Ne bih rekla da je Palova sudbina neko opće mjesto. Rat je, dakako, ostavio traga na svim ljudima; neki su stradali mnogo više od Pala – kao aktivni sudionici ili samim postojanjem, neki su uspjeli u vlastitim ambicijama, a neki ih, opet, nisu ni imali”, govori Adamović i, doista, unatoč povremenom “pobratimstvu lica u svemiru” i poistovjećivanju kobi glavnog junaka sa sudbinama ostalih dionika predmetnog vremena i prostora, mogli bismo se radije prikloniti onom poznatom citatu iz Tolstojeve “Ane Karenjine” – “svaka je obitelj nesretna na svoj način”, u svakome od onih koji su ovako ili onako ukrstili svoje sudbine s Palovom – Eržebet, Anna, Jerolima, Vera K., drugovi i gospoda, trpjelo je biće, u svakome od njih “jedan se Spasitelj pribijao na križ”. Julijana Adamović sve je spojila u čvrstu tapiseriju, ne pruživši nam možda odgovore na sva pitanja koje bismo poželjeli saznati, no ostavljajući upitnike na pravim mjestima, onima na kojima ćemo se nerijetko zapitati – je li nesreća uistinu spiritus movens svake potrage za srećom? Julijana Adamović nudi odgovor koji se poput potki provlači kroz osnovno tkanje ovog iznimnog djela i tvori uzorak za koji shvaćamo da ga poznajemo bolje nego što smo mislili: “Ovisi koliko je snažna ta potraga. Što je silnija, veće su šanse da će rezultat biti takav. Neuspješan. Ljudi sreću doživljavaju kao linearni fenomen, a ona se sastoji kraćih i duljih intervala. Pojavi se i nestane. A nekada, nekada traje predugo, pa je više ne doživljavamo kao sreću.”

Naziv djela: “Troje”

Ime autora: Valérie Perrin

Naziv izvornika: “Trois”

S francuskog prevela: Maja Ručević

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Sonatina naklada j.d.o.o.

“A tu je i ljeto. Ono pokriva sve naše uspomene. Bezvremensko je. Ima najizdržljiviji miris koji se uvuče u odjeću. Cijelog života tragamo za njim. U preslatkom voću, morskom povjetarcu, krafnama, crnoj kavi, kremi za sunčanje, puderu koji je koristila baka. Ljeto pripada svim životnim dobima. Nema ni djetinjstvo ni pubertet. Ljeto je anđeo.”

(“Troje”, Valérie Perrin)

Prošetati ulicama malenog La Comellea na istoku Francuske, rodnog mjesta Jeanne Baret, prve žene koja je oplovila svijet, i ishodišne točke romana “Troje” francuske spisateljice, direktorice fotografije i scenaristice Valérie Perrin, bilo je poput listanja starog dnevnika, jednog od onih na koje slučajno naiđemo prilikom selidbe, velikih spremanja ili drugih životnih prekretnica koje od nas traže pražnjenje ladica, sjetno zavirivanje u kutove ormara na čijem se dnu kroz piljevinu termitima izjedenog drveta još nazire blagi miris lavande i terpentinskog sapuna.

U mjestu za kojeg nikad dotad nisam čula, gotovo zaustavljenog u vremenu, mjestu u kojem tek nešto više od dvjesta duša međusobno povezanih rodbinskim vezama, prijateljskim tajnama, starim ljubavima i uvijek bolnim gubitcima povučeno živi život u kojemu se, kako to obično sa životom biva, sve s godinama isprazni, čak i uspomene, pronašlo me toliko mnogo osjećaja. Bol, čežnja, sram, beskrajna ljubav i tajne, toliko mnogo njih, čak i među onima koji su mislili da se poznaju, da se slute do posljednjeg krvnog zrnca, do posljednje stanice koja čini njihova tijela. Bilo ih je Troje, s velikim “T”, jer je svatko od njih nadrastao trojstvo koje su činili od najranijeg djetinjstva.

Nina, Étienne i Adrien – Valérie Perrin napisala je roman o odrastanju troje najboljih prijatelja počevši od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, no istodobno je napisala život. Život u kojem “postoje oni koji odlaze i oni koji ostaju. I oni koji napuštaju”; onaj u kojem se mijenjaju tijela, u kojem se u jednom trenutku izmjenjuju pogledi na školskim hodnicima, a već u drugom prekidaju neželjene trudnoće ili izvlače kosturi s dna jezera. Pokušati prepričati njihovu priču onome koji nije pročitao knjigu značilo bi trideset godina prijateljevanja, ljubavi, suza i gotovo bolne povezanosti svesti na puki sadržaj, vremensku crtu na kojoj se Nina, Étienne i Adrien neprestano smjenjuju u ulogama Luckaste, Zavodnika, Povučenog, Razočarane, Kukavice, Sumnjičavog, Rezignirane, Pomirenog sa sudbinom, Nikad pomirenog sa sobom. Značilo bi držati dah ispod površine nepredvidive Saône, rijeke njihova djetinjstva čija su podvodna klizišta stvarala ubojite rupe i virove, a opet su joj se vraćali, njih Troje.

Jer to je život koji su grizli svih tih trideset godina. Golemo klizište koje se trusi pod nogama, snažni vir što nemilosrdno uvlači u svoje tamno središte, ali oni i dalje djetinje pokušavaju prizvati sjećanja na bacanje “žabica” po površini jezera za ljetnih večeri.

“Troje” je knjiga koja se ne prepričava. Ona ima vlastiti DNK-a, sjećanja koja žive i kad zatvorimo posljednju stranicu, vibriraju u nama poput stare audio kasete s albumom “3” grupe Indochine koji su nadahnuli (jer glazba je ključ svega, i kad ti je 18 i 40 i 80 godina, važni su trenuci povezani s pjesmama, dovoljno je tek nekoliko taktova i već znamo gdje smo bili, tko nas je držao za ruku, zašto smo plakali…) Valérie Perrin da ukoriči životne mijene u kojima su neizbježne suze i tragedija, ali koje uspješno anulira ljubav u svim oblicima.

“Troje” čitatelja obuzima postupno, i labirint njegovih samoća, žudnji i najsnažnijih, očajničkih zagrljaja pulsira žurnim, a opet pomirljivim taktovima Indochinine La vie est belle: “La vie est belle et cruelle à la fois/Elle nous ressemble parfois/Moi je suis né pour n’être qu’avec toi/La vie est belle aussi belle que toi/Elle te ressemble parfois/Moi je suis né pour n’être qu’avec toi”.

“Život je istodobno i lijep i okrutan/Ponekad nalikuje nama/Rođen sam da budem samo s tobom/Život je lijep koliko i ti/Ponekad nalikuje tebi/Rođen sam da budem samo s tobom…”

Naziv djela: “Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”

Ime autora: James Norbury

Naziv izvornika: “The Journey”

S engleskog prevela: Lada Furlan Zaborac

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik. Stilus knjiga

“Strah te neće spasiti od smrti,

ali te može spriječiti da živiš.”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Čovjekova urođena potreba za promjenom i jednako tako duboko mu usađeni strah od iste, antagonizam je koji obilježava većinu njegova života. Sjena nezadovoljstva sadašnjim trenutkom tako svojstvenog svakom od nas nerijetko se nadvija nad živote koje često živimo nesvjesni putova koji se pružaju pred nama. Odabiremo jedan, onaj koji, opravdano ili ne, ocijenimo “najsigurnijim”, već “utabanim”, zaboravljajući pritom kako zapravo takva staza ne postoji. U trenutku našeg rođenja, rađaju se, naime, i naši, posve osobni, putovi. Mogu nalikovati tuđima, no utabati ih možemo samo mi. Tragovi koje mislimo da vidimo na njima i za koje smo uvjereni da ih je učinio netko drugi, zapravo su samonametnuta ograničenja – mislim da ne mogu, pa neću ni pokušavati. Međutim, katkad je potrebno zakoračiti, ali ne bez straha. U ljudskoj je naravi bojati se nepoznatog, i ne zaboraviti da čak i mirno jezero naviknutog života u svojim dubinama, jednom kad zavirimo ispod površine, može skrivati stvari koje zauvijek mogu promijeniti naš pogled na svijet.

“Promjena je, rekao je Veliki Panda, čak i ako ne znaš kamo te vodi, bolja od stajanja u mjestu.”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Engleski pisac James Norbury koji je i sam u razdoblju vlastitih životnih bitki potražio utjehu u kontemplativnom zagrljaju budističke filozofije, još je jednom istom stazom poslao svoje Velikog Pandu i Sićušnog Zmaja, ovog puta u nepoznato more i prema nepoznatim obalama porinuvši bambusovu splav sudbonosnih promjena za koju su se obojica grčevito držali.
Nešto je nedostajalo Sićušnom Zmaju, nešto zagonetno i maleno, a opet dovoljno veliko i značajno da postupno, gotovo neprimjetno počne vaditi korijenje iz poznatih vrtova, onih u kojima je korov predugo pravio sjenu sjemenju iz kojih mogu izrasti neki novi, drukčiji cvjetovi.

“Ali kako mogu počupati korov?”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Na prvi bi se pogled moglo učiniti da Norburyjeva knjiga balansira na tankoj niti ponavljanja i prokušanih formula tzv. self-help literature; za neke bi nam se rečenice moglo učiniti kako smo ih već negdje čuli, pročitali, kako ih zapravo odavno znamo, no znate što? U tome i jest trik. U tome i jest draž svih tih lijepih, gotovo meditativnih ilustracija ove knjige, kratkih rečenica koje nas istodobno vode putem déjà vu-a i “prosvjetljenja”. Djela namijenjena samopomoći ne nude novo, nikad viđeno i pročitano, već nas podsjećaju na ono što je oduvijek u nama, s čim smo rođeni, ali ne i suživljeni. Poput prve samostalne vožnje automobilom. U teoriji poznajemo princip vožnje, paljenje motora, mijenjanje brzina, prometne znakove, no kada napokon vlastoručno okrenemo ključ i pokrenemo vozilo, shvatimo kako je osjećaj posve drukčiji. Sve ono o čemu smo slušali, pokazuje se malenim kada se nađemo sami na cesti, u interakciji sa stotinama drugih vozača, pred izborom stotina različitih skretanja, znakova, ciljeva.

James Norbury napisao je toplu, jednostavnu priču o promjeni, onoj proizašloj iz nezadovoljstva životnim trenutkom. I o strahu koji je istodobno i kočnica i pokretač. Čemu ćemo dati prednost na našem putovanju, ovisi isključivo o nama.

“Ovo nije mjesto koje bismo sami odabrali, rekao je Veliki Panda,

ali tu smo, gdje smo…

A ako samo na trenutak pokušaš

zaboraviti što se dogodilo

i pogledaš oko sebe,

mogao bi pomisliti da je ovo

jedan od najljepših trenutaka

koje smo ikada doživjeli.”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Putovanje je samo naše, i na njega krećemo bez prtljage. Jer sve što nam je uistinu potrebno, već nas čeka na odredištu.