Naziv djela: “Prijatelj Armenac”
Ime autora: Andreï Makine
Naziv izvornika: “L’ami arménien”
S francuskoga prevela: Sanja Šoštarić
Godina izdanja: 2023.
Nakladnik: Disput
„Armenci su sustavno ubijani na više načina. Iz ovog naroda izvorno dobro integriranog u društvo Osmanskog Carstva – liječnika, učitelja, akademika, umjetnika itd., prvo su odvođeni muškarci, kako bi žene, djeca i starci ostali ranjivi i bez obrane. Izgrađeni su koncentracijski logori, a žene i djevojke su silovane, i to u tolikoj mjeri da se anegdotalno tvrdi da više-manje nema Armenke koja nije zlostavljana na ovaj način. Žene su pri silovanju često zadobivale smrtne ozljede, dok su muškarci ubijani u masovnim strijeljanjima ili vješanjima. Djece se tragično i okrutno rješavalo utapanjem, injekcijama tuberkuloze ili pucanjem. Također, žene i djecu slalo se na hod kroz pustinju do Sirije u kojoj su prodavani – ako tijekom puta nisu umrli.“
Samo 24 države svijeta genocid nad Armencima službeno smatra genocidom. Ostale o tome šute ili govore o tome ne rabeći riječ „genocid“ kako ne bi ugrozile svoje odnosima s današnjom Turskom koja taj genocid ne priznaje i poriče broj ubijenih. Povjesničari se pak slažu oko toga da je to doista bio genocid.“
Andreï Makine rođen je 1957. u Krasnojarsku u Sibiru, a u početku je karijere bio nepoznati ruski emigrant u Parizu (u kojem je dobio politički azil) koji je nudio svoja djela izdavačima koji su ga odbijali, jer nitko nije vjerovao da bi netko tko je 1987. stigao iz Sibira mogao dobro znati francuski. Kada je, međutim, na naslovnoj stranici svog romana „Kći junaka Sovjetskog Saveza“ (La Fille d’un héros de l’union soviétique, 1990.) dopisao „s ruskog preveo Albert Lemonnier“, taj ga je lažni podatak doveo do francuskog izdavača Roberta Laffonta. Pet godina poslije, 1995., doživio je velik uspjeh s romanom „Francuska oporuka“, a roman „Prijatelj Armenac“ (2021.) njegovo je najnovije djelo.
Prva je to Makineova knjiga koju je pročitala moja malenkost i kako mi je samo drago da mi je upravo ona otkrila stvaralaštvo ovog pisca! Roman o egzilu, o propalim sudbinama, o krhkosti života, o sukobu koji, baš kao i svi sukobi i pogromi, nije bio potreban, i kao i uvijek bio volja onih koji se vole igrati Boga, jer im ništa nije sveto.
Do čitanja „Prijatelja Armenca“ nisam znala gotovo ništa o armensko-azerbajdžanskom sukobu koji se odvijao povezano s Armensko-turskim ratom, te se nadovezao na ratne sukobe I. svjetskoga rata u kojemu su na Kavkazu vođene teške borbe između Osmanskog i Ruskog Carstva; nisam znala za genocid nad Armencima, bila mi je nepoznanica kako je to skupno ime za dva događaja u kojima su Turci na teritoriju Osmanskog carstva pobili i raselili velik broj Armenaca čime je na tom području nestao zapadni armenski jezik. Nisam znala kako Turska i dan-danas niječe postojanje ove ogromne tragedije; zapravo, genocid se tretira tek kao „nejasan događaj do kojeg je došlo zbog nacionalne i vjerske nesnošljivosti u Osmanskom carstvu“ (što je prilično apsurdno ako se uzme u obzir kako je sve zločine izravno ili neizravno počinila osmanska vojska u kojoj su mahom prevladavali Turci).
U ovom romanu Makine prepričava, reklo bi se, biografsku epizodu iz vlastite mladosti. Pripovjedaču je, naime, trinaest godina, sedamdesete su godine prošlog stoljeća, i on živi u sirotištu u Sibiru, gdje brani Vardana, boležljivog tinejdžera izloženog zlostavljanju vršnjaka, a koji živi u prikladno nazvanoj četvrti Bout du Diable, Vražji kraj, u kojoj su smještene male zajednice armenskih obitelji čijim se rođacima sudi za separatističku subverziju i antisovjetsku urotu, a koji su ubrzo osuđeni na gulag.
Odlaskom u posjet Vardanu, pripovjedač otkriva komadić „armenskog kraljevstva“, ali i putovanje onih koji tamo žive, njihovo iskorjenjivanje, nepravde povijesti, bol gubitka; sklapa prijateljstvo koje će utjecati na njegov način gledanja i razumijevanja svijeta. Priča je to rođena u očima dječaka koji pokušava razotkriti misterij koji okružuje njegovog prijatelja i njegove voljene, jezikom koji miriše na gorke zumbule, skriva se u ornamentima armenske džezve, u obiteljskim dragocjenostima koje se postupno rasprodaju i prokidaju koprenu snova o „vječnom Araratu“ čiji vrhovi za svakog Armenca vazda ostaju na razmeđi stvarnosti i sna. Makine kroz nostalgiju i gorčinu gubitka iluzija, odaje počast svim Armencima, jer „dok je i sam bio dijete, neki odrasli ljudi, koji su se i dalje divili Staljinu, tumačili su razdoblje represije pronalaženjem opravdanja za strašne pokolje koji su navodno bili nužni za buduće blagostanje koje će donijeti revolucije i građanski ratovi: ‘Kad siječeš šumu, treščice lete na sve strane!’ Da, te ljudske treščice, životi žrtvovani pod sjekirom tvoraca povijesti.“
„Prijatelj Armenac“ snažno je djelo o povijesnim tragedijama, ali i o ljubavi prema bližnjemu, njegova je humanost nevjerojatna i duboka, usudila bih se reći veličanstvena. Skrivena u neizrečenom, njegova nas moć podsjeća kako se i u najtamnijim zakutcima krije svjetlost, neka neobična nježnost i ganuće do kojeg ne dopire zlo; u kojoj je „posjedovati ili sanjati“ jedini pravi izbor i u kojem jezičac na vagi preteže u korist ovog potonjeg. San je „gorka umjetnost lišavanja“ u svijetu koji nam, kao i život, prolazi kroz prste brže nego što bismo željeli.
„Dok je izdržavao dvadesetogodišnju kaznu u logoru na istoku Sibira, sjekao je velika stabla ariša i breza u dubini tajge…Kad je srušio jedno stablo, palo je i ptičje gnijezdo, a u njemu je usred kaše razbijenih jaja ostalo samo jedno cijelo jaje. Uzeo ga je i po povratku u baraku pokazao ostalim zatvorenicima. Zagrijali su se za pomalo ludi plan da pomognu da se iz tog čudom pošteđenog jajeta izleže ptić. Glumeći kvočke, naizmjence su ga nosili pod pazuhom kako se ne bi razbilo, a noću su si naizmjence vezali ruku za prsa kako ne bi napravili neki krivi pokret… Nakon nekog vremena, iz jajeta se izlegao ptić kojeg su hranili sažvakanim kruhom, a zatim sjemenkama u šumi. Jednog dana ptić je poletio – prvo od jednog ležaja do drugog, zatim kroz cijelu baraku te je naposljetku, pobjegavši van, preletio redove bodljikave žice i zlokobnih promatračnica i izgubio se u plavom blještavilu iznad tajge…
(„Prijatelj Armenac“, Andrei Makine)
Čovjek s brazgotinom preko nosa tihim je glasom završio svoju priču: „Ponekad pomislim da je to možda jedina prava pobjeda u mom životu.“
Recenzija: “Prijatelj Armenac”, Andreï Makine
Blog Write Owl 0