Naziv djela: “Sveta krv, Sveti gral”

Ime autora: Michael Baigent, Henry Lincoln, Richard Leigh

Naziv izvornika: “Holly Blood, Holly Grail”

S engleskog preveo: Saša Drach

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

“Činilo se kao da sve zajedno nema smisla – da obnova krvne loze stare tisuću tristo godina može predstavljati cause celebre tolikom broju javnih i visoko cijenjenih osoba. Osim ako nešto nismo previdjeli, ako Merovinzi nisu polagali pravo na još nešto uz svoje zakonito naslijeđe, i ako je postojalo nešto drugo što je Merovinge činilo različitima od ostalih dinastija. Ukratko, osim ako doista nije postojalo nešto uistinu osobito oko merovinške kraljevske krvi.”

(“Sveta krv, Sveti Gral”, Michael Baigent, Henry Lincoln, Richard Leigh)

Izazvavši brojne kontroverze i podijeljena mišljenja u vrijeme kada je prvi put objavljena 1982. godine, knjiga “Sveta krv, Sveti gral” Michaela Baigenta, Henryja Lincolna i Richarda Leigha, kroz godine reizdanja nije gubila na svojoj šokantnosti. Širim masama ipak je postala najpoznatija zahvaljujući romanu “Da Vincijev kod” američkog pisca Dana Browna (po kojem je snimljen i istoimeni hollywoodski blockbuster), a koji se u svojoj radnji umnogome oslanjao na teze iznijete u Baigentovoj i Leighovoj knjizi, no bez obraćanja previše pozornosti na povijesne činjenice, što je prilično doprinijelo anatemiziranju njihove knjige.

No, ostaje činjenica kako je te 1982. “Sveta krv, Sveti gral” doista uzbunila mnoge duhove te se nije moglo oteti dojmu kako, slikovito rečeno, uz toliko dima, negdje mora divljati jako veliki požar. Iznoseći tezu kako je Sveti gral bila sama Marija Magdalena, nositeljica Isusove krvi (njegovog potomka), autori ove knjige proširili su pukotine koje povijesna i vjerska naučavanja nisu uspjela racionalno popuniti te su se u njih uvukla pitanja čiji odgovori stoljećima ostaju nedokučivima. Naime, predočavanje Marije Magdalene kao razvratnice koja se, upoznavši Isusa, pokajala za svoje grijehe, dugo je vremena bila općeprihvaćena “činjenica” koja se ukorijenila u ljudskom shvaćanju, no, prema pisanju autora “Svete krvi, Svetog grala” u biblijskim joj tekstovima nema temelja, što potkrepljuje i odluka Rimokatoličke crkve iz 1969., kada joj je općom revizijom svetih spisa vraćen naziv “apostolice apostola” (“apostola apostolarum”), čime je potvrđeno kako stvarna Marija Magdalena, koja se spominje u “Evanđelju po Luki”, nije bila nikakva prostitutka, već svjedokinja Kristova raspeća i prva osoba kojoj se Krist ukazao po uskrsnuću.

Dakle, tko je bila žena koja je uz Isusa bila u njegovim najtežim, posljednjim trenucima, svjedočila muci, raspeću, smrti, ali i praznom grobu te uskrsnuću? Naime, sve češće katoličko preispitivanje uloge Marije Magdalene u Isusovom životu, ali i izučavanje različitih gnostičkih spisa koji su Mariju iz Magdale prikazivali kao Kristovu miljenicu, otvorilo je prostor sve slobodnijim i radikalnijim idejama među kojima prednjači ona iz knjige “Sveta krv, Sveti gral” – kako je Marija Magdalena bila Isusova žena, kako su imali dvoje djece i emigrirali u Francusku te kako je od njih potekla merovinška loza čiji potomci i danas snažno utječu na političku scenu pod okriljem tajnih društava. No, pogrešno bi bilo reći kako “Sveta krv, Sveti gral” govori isključivo o tome; u ovoj je knjizi utkano toliko misterije da je teško očekivati kako će biti moguće u dogledno (dulje) vrijeme uspješno dokazati barem neke od iznesenih tvrdnji. Vječno intrigantno templarsko blago, Sionski priorat, masoni, merovinška kraljevska krv i očovječenje samog Isusa Krista, ne iskustveno, već neposredno – Baigent, Lincoln i Leigh prije 39 su godina ispustili atomsku bombu, valovi čijeg udara se osjećaju i danas. Čitajući stranice ove iznimno zanimljive knjige (neovisno o tome vjerujemo li u napisano ili ne), nedvojbeno ćemo shvatiti jednu činjenicu – shvaćanje Isusa Krista kao običnog čovjeka, onog koji je volio jednu ženu, s njom zasnovao obitelj te, u konačnici, napustio ovaj svijet u nekom pitoresknom francuskom mjestašcu, nikada neće i ne može biti prihvaćeno. Jer, potvrda takve teorije oduzela bi jednoj vjeri sve na čemu se ona temelji, oduzela bi joj uskrsnuće, život poslije smrti; obećanje raja i prijetnju ognja paklenog; oduzela bi joj vječnost. A u vremenu neprestanog traganja za smislom, duhovnim ispunjenjem i načinom bijega od beznađa i neumoljivosti života koji današnjeg čovjeka okružuje, takav bi čin oduzimanja bio ravan katastrofi.

Teško je zapravo o “Svetoj krvi, Svetom gralu” izvesti zaključak koji bi udovoljio svima. Vjera svakog čovjeka toliko je individualna i toliko osobna, da je jednostavno nepravedno i nemoguće nametnuti mu ono što nikako ne bi smjelo biti nametnuto. Herman Hesse je jednom rekao kako je u svakome od nas “duh postao lik, u svakome trpi stvorenje, u svakome se jedan spasitelj pribija na križ” te bi, stoga, možda najpravednije bilo reći kako čovjek treba vjerovati u ono što ga tješi i ispunjava. Dok god “to nešto” donosi mir njegovoj duši, takvo vjerovanje nikada ne može biti pogrešno.