Naziv djela: “2020. dnevnik”

Ime autora: Lana Bastašić, Luiza Bouharaoua, Rumena Bužarovska, Nikola Nikolić, Danilo Lučić, Dijana Matković

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Shvatila sam da sam ja ta koja je došla na ideju ovog dnevnika i iscimala petoro ljudi da se priključe, a sad ne znam šta da pišem. Život mi je uglavnom dosadan, zato više volim da izmišljam priče.

(Lana Bastašić, subota 4.1.2020.)

Kada je u rujnu, na zagrebačkom Festivalu svjetske književnosti, predstavljena knjiga “2020.”, zajednički dnevnik u kojem je šest regionalnih pisaca mlađe generacije – Lana Bastašić, Luiza Bouharaoua, Dijana Matković, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić i Nikola Nikolić, na inicijativu Bastašić počelo pisati zajednički dnevnik u kojem je svatko od njih zabilježio – dokumentaristički, poetično, intimno, rezignirano, angažirano, frustrirano…, odnosno na sve one načine na koje se možemo obratiti jednom dnevniku – svoje doživljaje u dodijeljena im dva mjeseca, pred čitateljskom se publikom stvorio jedinstven zapis. Dnevnik i itinerar različitih osobnosti, različitih sredina i percepcija stvarnosti iz svoje je utrobe na svjetlo dana iznio 365 bilješki, po jednu za svaki dan godine čiji početak nije, kako za autore, tako niti za bilo koga od nas, dao naslutiti pandem(on)ijski kaos korone i promjenu koju će isti donijeti nama i svijetu koji nas okružuje.
Upravo je time “2020.” još posebnija. Od siječnja do prosinca autori prolaze preobražaje na razini mikrokozmosa u kojima nam se obraćaju, bivajući katkad sitničavim kroničarima vremena nataloženog na marginama godine koja se polako približava svome kraju, a katkad malodušnim “statistima u loše napisanom filmu katastrofe” (Bastašić, srijeda, 8.7. 2020.).

“Stabilna psiha će alarmirajuće podsetiti da granica između dobra i zla nije ni propustljiva ni porozna. Zabrane koje poštujemo deo su armature stubova na kojima opstaje ljudska civilizacija. Jer ona počinje upravo onim što je psihopatama zauvek uskraćeno – saosećanjem.

(Danilo Lučić, petak, 8.5.2020.)

Autori svoje pripovijedanje smještaju u kontekst vremena u kojem ono nastaje, a opet su od tog istog konteksta na trenutke toliko odmaknuti da nam se čini kao da lebde iznad vlastitih tijela i vlastitih rečenica pokušavajući si te bestežinske udove svezati Arijadninom niti smisla u svijetu koji srlja u apsurd i besmisao. Sudaraju se sa stvarnošću u toj “godini neugodnih prvih susreta, čak i s ljudima koje voliš, najviše s onima koje voliš jer najednom nije sigurno da ih zagrliš” (Luiza Bouharaoua, subota, 22.8.2020.). Nastoje se, kako Nikola Nikolić utvrđuje, prepustiti “uhodanom nizu događanja”, no stvaralačke su krize i nadahnuća iznenada sapeti u okove pandemije, izolacija, pooštravanja i ublažavanja mjera. Koristeći odjednom nametnutu nužnost socijalne distance, katkad se distanciraju i od samih sebe te stvaraju tako posve novu dimenziju stvarnosti, onu u kojoj se svijet okrenuo naopačke, pa je posve prirodno tako ga i promatrati.

“Onda se opet sjetim da je dosada antipod stresa i OK sam s njom. Konstelacija idealna za pisanje. Kad te život pusti na miru, tek onda možeš o njemu pisati.

(Dijana Matković, četvrtak, 3.12.2020.)

Iako bismo možda očekivali kako će ovako ciljano aranžirana dnevnička proza povremeno upadati u zamku nekakvih špranci, umjetno izazvanih “ispovijesti” ili forsiranog detaljiziranja svakodnevnica svakog od autora, to se, srećom, nije dogodilo. Svaki od šestoro pisaca uspio je zadržati spontanost i fluidnost u svom narativu, čak i u onim dijelovima iz kojih se može naslutiti kako je nadahnuće na trenutak izgubilo kompas. Koliko su iskreni u svojim malim dnevničkim šaputanjima bili, znat će samo autori, no nas čitatelje to ionako ne bi trebalo previše dirati, jer je osnovni cilj postignut. Naime, jedna je godina, odjednom postavši vrtlog kaosa i testni poligon čovječnosti i razuma, kroz oči, uši i pera šestoro mladih autora zauvijek dokumentirana i zarobljena u papirnatom i ukoričenom vremenskom stroju.

“Sutra mi je rođendan, počinje cijela jedna nova godina. U njoj ćemo živjeti. Nisam vidjela, ali vjerujem.

(Luiza Bouharaoua, subota, 29.2.2020.)