Naziv djela: “Bowie. Život u slikama”

Ime autora: María Hesse, Fran Ruiz

Naziv izvornika: “Bowie. Una biografía”

Sa španjolskog prevela: Ivana Glavaš Bakija

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Naklada Iris Illyrica

“Kad si mlad, zaokupljen si svačime, pa i samim sobom. Kako stariš, tako postane važno samo ono bitno. Na prvom mjestu je ljubav bližnjih, na drugom briga za obitelj, potom slijede prijatelji i nakon njih ostali krugovi, kao valovi na vodi.”

(“Bowie. Život u slikama”, María Hesse)

Kada je 8. siječnja 1947. u londonskom Brixtonu rođen David Robert Haywood Jones, na površinu su ovozemaljskog svijeta pale i svjetlucave čestice zvjezdane prašine koje će godinama poslije stvoriti umjetnika kojeg je svaki Zemljanin upamtio pod imenom David Bowie. Ili kao Ziggyja Stardusta, panseksualnoga izvanzemaljca crvene kose i prodornog pogleda koji je svoje “ideje otuđenosti i prolaznosti” odlučio pobijediti onako kako je jedino znao – ekscentričnošću svojstvenom samo istinskim umjetnicima i pomicanjem granica tijela i uma do krajnosti. Promiskuitetnost i uživanje u drogama s godinama su istrošile Bowiejevo tijelo (prema jednom biografu, navodno je tijekom godina pretrpio čak šest srčanih udara), no um je, čak i kad je razuzdan život uzeo svoj danak, ostao netaknut – žeđ za glazbom i stvaranjem nije ga nikad napustila.

Now Ziggy played guitar
Jamming good with Weird and Gilly
And The Spiders from Mars
He played it left hand
But made it too far
Became the special man
Then we were Ziggy’s Band
…”

(“Ziggy Stardust”, David Bowie)

Što napisati o čovjeku kojeg je u dječačkim danima u oko pogodila zvijezda padalica – milijunima svjetlosnih godina udaljen komad svemirskog beskraja ostavio mu je cjeloživotni tjelesni ožiljak (zjenica mu je ostala trajno proširena, op.a.), ali i kozmički žigosao njegovu sudbinu – put od gnijezda do zvijezda?

Rečenica koju je 1975. Bowie izrekao tijekom intervjua Alanu Yentolu u dokumentarcu Cracked Actor“Predstavlja mi zadovoljstvo spoznaja da pomažem svojim obožavateljima da otkriju ličnosti koje nastanjuju njihovu nutrinu” autorima knjige “Bowie. Život u slikama”, Maríji Hesse i Franu Ruizu, vrlo je vjerojatno bila ključ za razumijevanje jedne od najvećih glazbenih ikona našeg doba i premisa od koje su krenuli kad su se upustili u “oslikavanje” njegova života. Na izniman su i ilustratorski izazovan način prikazali brojne Bowijeve osobnosti, alter ega pod kojima je krenuo na putovanje od zdvojnog glazbenika opterećenog obiteljskom prošlošću psihičkih bolesti (tri su njegove tetke, kao i brat bili duševni bolesnici) i traženjem vlastitog identiteta, do rock božanstva. María Hesse, ohrabrena Bowijevim preobražajima, u svoje je djelo uključila iznimne ilustrirane verzije istih tih alter ega predstavivši tako Bowijev životni i glazbeni put na način privlačan i zanimljiv i onima kojima ovaj umjetnik nije dio glazbenih preferencija.

Ovdje nije riječ o tradicionalnoj biografiji, jer takvih je tijekom i nakon Bowiejeva života bilo uistinu mnogo, usredotočenih na osobni, glazbeni ili bilo koji drugi aspekt njegova života i stvaranja. Ova ilustrirana verzija svoju je konačnu svrhu pronašla u nečem drugom – u umjetnosti i žrtvovanju za istu, s obzirom da je umjetnost i sve vezano uz nju bila neraskidivi dio osobnosti Davida Bowieja. Sam Bowie nikad nije napisao memoare, naprotiv. Nerijetko je falsificirao vlastitu prošlost, na izravna pitanja odgovarajući poluistinama i skandaloznim otkrićima, pa se ovakav način predstavljanja jednog, mora se priznati, burnog života, pokazuje najprikladnijim unatoč korištenju prvog lica u pripovijedanju.

Bowiejev život, čak i kad je sažet u slikama, teško je prepričati, no autorima, inače profesoru geografije i povijesti Franu Ruizu te spisateljici i ilustratorici Maríji Hesse, to je uspješno pošlo za rukom. Ova knjiga nije tek oslikani presjek jednog života i karijere, već i priča puna hipnotičke moći, onakva kakvu Zapovjednik Tom, Ziggy Stardust i Lazarus zaslužuju; ona daje svoje viđenje legendarnih fotografija, osoba koje su na ovaj ili onaj način dotaknule život Davida Bowieja te lansira njega samog tamo gdje je oduvijek i pripadao – među zvjezdanu prašinu.

This is Major Tom to Ground Control
I’m stepping through the door
And I’m floating in a most peculiar way
And the stars look very different today

For here am I sitting in a tin can
Far above the world
Planet Earth is blue
And there’s nothing I can do

Though I’m past one hundred thousand miles
I’m feeling very still
And I think my spaceship knows which way to go
…”

(“Space Oddity”, David Bowie)