Naziv djela: “Brat po duši”

Ime autora: David Diop

Naziv izvornika: “Frère d’âme”

S francuskog prevela: Maja Vukušić Zorica

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Naklada Ljevak

„Listen to me, Senegalese soldiers, in the solitude of the black ground and of death
In your deaf and blind solitude, more than I in my dark skin in the depths of the Province,
Without even the warmth of your comrades lying close to you, as in the trenches back then or the village palavers long ago.
Listen to me, black-skinned soldiers, though you are without eyes or ears in your triple casing of night.“

(Léopold Sédar Senghor, Hosties noires, 1948. (English title: Black Hosts, trans. M. Dixon, 1991.))

Tijekom Prvog svjetskog rata, francuska je vlada u ratovanje, često pod prisilom, uključila velik broj vojnika iz svojih kolonijalnih područja, među kojima su najpoznatije bile afričke trupe (troupes noires), posebice Korpus senegalskih strijelaca (tirailleurs sénégalais) koji se sastojao od približno 200 000 vojnika iz zapadne Afrike koji su služili u francuskoj vojsci. Povijest francuskih kolonijalnih trupa ona je o kojoj se previše šutjelo; o njoj se gotovo i ne uči u francuskim školama niti se o tome raspravlja u javnoj sferi. Nasilje počinjeno tijekom regrutacija u Francuskoj Zapadnoj Africi i Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi, njihova izolacija od drugih trupa i francuskog stanovništva, posebice zbog služenja specifičnim jezikom (tzv. francuski tirailleur, pojednostavljeni oblik francuskog jezika) – stvorenim da spriječi bilo kakvu stvarnu komunikaciju – kao i tretman kojem su podvrgnuti nakon ratova, protive se specifično francuskom narativu koji ističe pozitivne aspekte francuskog kolonijalizma i njegove civilizacijske misije.
Više od stoljeća poslije, francusko-senegalski pisac i akademik David Diop, rođen u Parizu 1966., napisao je djelo „Brat po duši“ koje svojom formom spaja elemente unutarnjeg monologa i svjedočanstva i tako omogućuje čitatelju da kroz oči kolonijalnog subjekta doživi strahote rata; glavni lik romana Alfa Ndiaye senegalski je vojnik koji zajedno sa svojim najboljim prijateljem Madembom Diopom odlazi u rat koji nije njihov, u blatne rovove europskih bojišta, iz kojih mladi Mademba nikada ne izlazi – prijatelj Alfa svjedoči njegovoj sporoj i bolnoj smrti, nedovoljno jak da ispuni posljednju prijateljevu želju i dokrajči ga prije nego što izdahne u mukama. Ta trauma usmjerava Alfinu osvetu; svojom novostvorenom, dubokom, životnom svrhom razlikuje se od, primjerice, Ferdinanda Bardamua iz „Putovanja nakraj noći“ Louisa Ferdinanda Celinea u kojoj je sve, iako utemeljeno na osobno doživljenom, „preobraženo, iskrivljeno do ciljane groteske, hiperbolički napuhano, dijabolizirano“ ili pak humoresknog ratovanja antijunaka svoje vrste, Hašekovog dobrog vojaka Švejka. Diopov Alfa Ndiaye je osvetnik pomračenog uma s jasnim ciljem, odsijecanje šaka njemačkih vojnika kanal je kroz koji progovara njegov unutarnji glas koji ga naposljetku odvodi u ludilo. „Bog mi je svjedok, nakon bitke ponovno postajemo čovječni za neprijatelja. Ne možemo se dugo veseliti strahu neprijatelja jer se i mi sami bojimo.“ Odsječene su šake „strah koji prolazi izvana u nutrinu rova“ , a pogled plavih očiju kojima su pripadale pratio je Alfu Ndiayea poput životinje, i koliko god ih duboko zakopao, osjetio je njegov miris – onu posebnu, ljepljivu, sirovu notu krvi i zemlje koja se vojnicima poput Alfe zauvijek uvuče u kožu.

„Najveća tajna kojoj nas je poučio jest da čovjek ne upravlja događajima, nego da događaji upravljaju čovjekom. Sve su događaje koji iznenade čovjeka preživjeli ljudi prije njega. Sve su ljudske mogućnosti ljudi već osjetili. Ništa od onoga što nam se događa na ovom svijetu, ma koliko ozbiljno ili ma ukoliko ugodno bilo, nije novo. Ali ono što osjećamo uvijek je novo jer je svaki čovjek jedinstven, kao što je svaki list jednog te istog stabla jedinstven. Čovjek dijeli s drugim ljudima istu snagu, ali se on njome drukčije hrani.“

(“Brat po duši”, David Diop)

Diopov tekst nije predvidljiv, ne naglašava besmisao života okruženog ratnim užasima niti slijedi očekivanu spiralu nasilja i ludila kakva se inače nameće u ratnim temama, već radije pribjegava nijansama – stupnjuje i opisuje nasilje koje su počinile i iskusile sve strane, pa dok pripovijeda mračnu priču o prijateljstvu, traumi i osveti, autorov Alfa Ndiaye postaje simbol ambivalentnosti rata i njegove razorne moći. Velikim dijelom vođen šekspirijanskom idejom kako je u ludom svijetu, luđak jedini pozvan dijagnosticirati – ako ne i liječiti – najdublje ljudske patnje uma, David Diop nasilju pristupa kroz određenu melankoliju, reminiscentno putovanje sjećanjima glavnog junaka kojeg njegovi osvetnički „miljokazi“, šake plavookih neprijatelja, polako odvajaju od utabane staze civiliziranosti i razuma.
„Brat po duši“ značajan je zbog mnogo toga, iako bi već njegov početak: „On, Mademba, još nije bio mrtav, a nutrina tijela već mu je bila vani“, mogao odbiti čitatelja. Presurov je, preslikovit, deprimira do mjere bezvoljnosti, a ostatak romana uglavnom prati njegov turobni uzorak. Međutim, ne zamjerite mi na neobičnom izboru riječi, u ovom se djelu krije velika ljepota. Ne onakva kakvu biste upijali da bi je katkad povukli iz riznice sjećanja i uživali u istim prizorima, već radije ona mračna, duboka i gusta; ona koja obrazlaže zakone ljudi, života i smrti tako ritmično i staloženo da čak i najstrašnije slike kroz um čitatelja prolaze poput usporenog snimka – nakon što smo ih dobro pogledali, razumjeli smo, uhvatili nit Alfine ispovijesti i prihvatili je, jer rat ne nudi izbor – ni svojim dionicima, ni onima koji o njemu čitaju mnogo godina poslije. Diopove rečenice, naime, kreću se poput valova, unatoč onome o čemu govore, nose neku umirujuću repetitivnost, sa svakim poglavljem postajući snažnije.

„To je rat: kada Bog kasni za ljudskom glazbom, kada On ne uspijeva razmrsiti niti suviše sudbina odjedanput.“

(“Brat po duši”, David Diop)

Diop također dobrim dijelom uspijeva stati na kraj stereotipima vezanim za senegalske vojnike, u francuskim povijesnim i književnim prikazima viđenih potpuno suprotno – katkad kao naivna, priprosta djeca kojoj je potrebno vodstvo, katkad kao barbarski ratnici, divljaci. Francuska je, naime, trebala njihovo divljaštvo, „jer se neprijatelji boje njihovih mačeta“; trebala je poslušnike koji glume divljake, režu neprijateljsko meso, osakaćuju i skidaju glave. Bilo je nužno da svi umiru bez razmišljanja, jer im je rečeno kako su oni, „čokoladni iz crne Afrike, prirodno najhrabriji među hrabrima.“ Senegalski vojnici sudjelovali su tako, protiv svoje volje, u ratnoj propagandi: ovo predstavljanje trebalo je izazvati strah kako na francuskoj, tako i na njemačkoj strani ( tzv. Die Schwarze Schmach„Crna sramota“ –učinkovita njemačka propaganda koja je predstavljala afričke vojnike kao silovatelje i zvijeri, kao obrazloženje navodeći vrlo slikovite tvrdnje o silovanjima i okrutnostima koja su navodno afrički vojnici počinili nad ženama i djecom u Porajnju, Rheinlandu).
„Brat po duši“ elegično je, košmarno, fantazmagorično, ganutljivo i surovo svjedočanstvo. Ono je pozornica kojom marširaju duhovi tirailleurs sénégalais, oni koji se nikada nisu vratili u sela predaka, čija su tijela na bojištima ostavila nijeme tragove, nikad ispričane priče o jednoj besmislenoj borbi. Milijun Afrikanaca poginulo je u Prvom svjetskom ratu, ali ta je priča izbrisana iz povijesti Trojne Antante i Centralnih sila. Europska kultura sjećanja izostavila ih je iz povijesnih knjiga, no David Diop je, barem u jednom malom dijelu, ispravio tu nepravdu, ublažio bol činjenice da žrtvu, svaki put kad ju zaboravimo, iznova ubijamo, na čijoj se god strani borila.


“Bog mi je svjedok, bio sam nečovječan.

***

Ono što nisam učinio za Madembu Diopa, činim za svog neprijatelja s plavim očima. Iz pronađene čovječnosti.

(“Brat po duši”, David Diop)