Naziv djela: “Charliejev svijet”

Ime autora: Stephen Chbosky

Naziv izvornika: “The Perks of Being a Wallflower”

S engleskoga prevela: Nika Antunac

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Vorto Palabra

“Uvijek ovako puno razmišljaš?

‘Je li to loše?’ Samo sam htio da mi netko kaže istinu.

‘Ne nužno. Samo što ponekad ljudi koriste misli da ne bi sudjelovali u životu.”

(“Charliejev svijet”, Stephen Chbosky)

Petnaestogodišnji Charlie, nesigurni, pomalo egocentrični introvert, prozor u svoj svijet, koji na trenutke nadilazi poimanje svakodnevnog života jednog tinejdžera, otvara nam pismima neimenovanom prijatelju koji ostaje tajnovito opisan tek u nekoliko rečenica – “Mislim da ćeš od svih ljudi baš ti to shvatiti jer mislim da si od svih ljudi baš ti stvaran i da imaš razumijevanja. Barem se nadam da je tako, iz jednostavnog razloga što drugi u tebi traže snagu i prijatelja. Tako sam barem čuo.” Bilo da je u pitanju božanska intervencija ili tek imaginarni prijatelj, toliko željena osoba od povjerenja, Charlie opisivanjem svih prepreka i poteškoća svog odrastanja te 1991. godine, preispituje svoju osobnost, turbulentno mladenaštvo, neugodnost otkrivanja seksualnosti, ali i mračne pukotine u kojima se skrilo spolno zlostavljanje i potisnuta trauma.

Ipak “Charliejev svijet” nije tek još jedna priča o odrastanju. Ono je i priča o inkluzivnosti, pokušaju integracije jednog osebujnog dječaka u društvo koje ga više ili manje prihvaća, iako ga uvijek ne razumije. A sve što Charlie doista želi jest sudjelovati u svemu što se očekuje od dječaka njegovih godina. To čini nespretno, zbunjeno, neprilagođeno, ali posve nepatvoreno i iskreno.

“Osjećam se besmrtno.

Sam i Patrick pogledali su me kao da sam rekao najbolju stvar koju su ikada čuli. Naime, pjesma je bila toliko dobra i svi smo bili potpuno usredotočeni. Pet minuta našega života provedeno je na pravi način, i osjećali smo se mladi u onom dobrom smislu.

(“Charliejev svijet”, Stephen Chbosky)

Ono što Chboskyjev stil pisanja čini jedinstvenim jest nenametljivo, a opet gotovo hipnotičko slijeđenje Charlijeve struje svijesti – od tipičnih pubertetskih problema do postupnog psihičkog propadanja, situacija u kojima tuga postaje jedino što Charlie vidi. Svugdje i u svemu. Otvaranje davno zaključanih vrata vlastitog uma, sjećanje na zlostavljanje tetke Helen koju je, paradoksalno, beskrajno volio i boravak u bolnici nakon potpunog psihičkog sloma, Charliejev je svijet uzdrmalo do temelja, no nije ga srušilo. Charlie je shvatio, znao kako je napokon sudjelovao u vlastitom životu, prihvatio njega i sebe u njemu. I to je snaga ovog iznimnog djela – da na trenutke bude uznemirujuće, no da istodobno slavi život i sve njegove nesavršenosti.

“Ali najviše od svega plakao sam stoga što sam odjednom postao jako svjestan činjenice da sam bio taj koji je stajao u tom tunelu, s vjetrom koji mi je milovao lice. Nije me bilo briga hoću li sjesti. Nisam o tome razmišljao. Stajao sam u tunelu. I bio sam prisutan. A to je bilo dovoljno da se osjećam besmrtno.”

(“Charliejev svijet”, Stephen Chbosky)