Naziv djela: “Diana Budisavljević, Prešućena heroina Drugog svjetskog rata”

Ime autora: Nataša Mataušić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Profil knjiga

“Polazila sam od stajališta da moj život nije vrjedniji od života nedužno proganjanih i ako sam u mogućnosti drugima pomoći, pritom sam u prvom redu mislila na djecu, moj je život bio tako bogat da moram primati događaje onakvima kakvi će biti.”

(“Diana Budisavljević, Prešućena heroina Drugog svjetskog rata”, Nataša Mataušić)

Bilo je potrebno gotovo pola stoljeća da Diana Budisavljević (rođ. Obexer) , hrvatska humanitarka i borkinja za ljudska prava austrijskog podrijetla, dobije priznanje kakvo zaslužuje osoba koja je, organizirajući akcije spašavanja i zbrinjavanja srpske djece iz ustaških logora tijekom Drugog svjetskog rata, uspjela od strašne sudbine sačuvati najmanje sedam tisuća nevinih života.
Lik i djelo ove hrabre i požrtvovne žene dugo nije uspio proći kroz nacionalističko “sito” povijesnih udžbenika, a tome nije pomoglo niti kronično zanemarivanje važne uloge i doprinosa koje su žene imale u povijesti te se, slijedom navedenog, ime Diane Budisavljević “u stručnoj i znanstvenoj literaturi, kao i publicistici, koja se bavila temama stradanja djece i žena u razdoblju Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine” sve do 2003. spominjalo vrlo rijetko ili nikako. U onim rijetkim prilikama kada je spomenuta, uglavnom su joj oduzeti stvarni značaj i zasluge.
No, bez sumnje, tih je zasluga bilo mnogo, a prethodio im je opasan i trnovit put.

Kada se, nakon završenog školovanja u austrijskom Innsbrucku , Diana Obexer udala za uglednog zagrebačkog liječnika Julija Budisavljevića, 1919. seli se u Zagreb, a dvadeset dvije godine poslije, točnije 1941., doznaje za ono što će u godinama koje slijede u potpunosti odrediti njezin životni put. Naime, saznavši za stradavanja žena i djece u ustaškim logorima (Loborgrad, Gornja Rijeka), poglavito onih srpske nacionalnosti koji, za razliku od židovskih i/ili komunističkih zatvorenika, nisu imali nikakvu mrežu podrške, niti u hrani niti u lijekovima, odjeći i drugim potrepštinama, Budisavljević sa prijateljima i suradnicima pokreće akciju za pomoć progonjenom srpskom stanovništvu koju naziva “Akcija Dijane Budisavljević”.
Središte Akcije bilo je u stanu Budisavljevićevih na zagrebačkom Svačićevu trgu, gdje je Julije Budisavljević imao svoju privatnu ordinaciju, a u razdoblju od 23. listopada 1941. do 27. veljače 1942. djeluju ilegalno, odnosno “aktivnost Diane i njezinih najbližih suradnika odvija se u tajnosti, bez dozvole ustaških vlasti, i poznata je samo upućenima.” Djelovanje Akcije prvobitno je bilo usmjereno na pružanje pomoći u hrani, odjeći, lijekovima srpskim ženama i djeci zatočenima u logorima Loborgrad, Gornja Rijeka, Stara Gradiška, Mlaka, Jablanac, a u samim počecima Dijanine kćeri Jelka i Ilse s prijateljicama “šiju toplu odjeću od baršunastih zastora skinutih s prozora njezina stana”. No, Akcija će uskoro postati još značajnija i veća. Budisavljević neće “samo” slati pomoć u logore. Pomoć će zatočenike čekati i nakon što napuste uzništvo tih strašnih mjesta.

Negdje u to vrijeme, sredinom veljače 1942., Diana Budisavljević upoznaje čovjeka koji će joj otada pa do kraja rata ostati najbližim suradnikom. Kamilo Bresler, predstojnik Odsjeka za zaštitu djece Ministarstva udružbe, “bio je osoba bez koje akcija spašavanja srpske djece iz ustaških logora ne bi bila moguća ili bi njeni rezultati bili puno skromniji”. Bio je osoba koja je uviđala važnost čovječnosti u neljudskim vremenima i svojom je “pomoći iz sjene” pomogao jednoj hrabroj i beskompromisnoj ženi ustrajati u vlastitom naumu, unatoč brojim opasnostima i sve budnijem oku ustaške vlasti zbog čega je rad Akcije mnogo puta bio otežan.

Kada je djelovanje Akcije prošireno na organiziranje izvlačenja i prijevoza majki i djece iz logora te udomljavanje nezbrinute logoraške djece u sisačke, zagrebačke i jastrebarske obitelji, te u dječje domove i bolnice, Budisavljević je prikupljala i novčana sredstva potrebna za njihovo uzdržavanje, a mrežu podrške pružala je i Židovska općina u Zagrebu, sestre Hrvatskog Crvenog križa, kao i Caritas Zagrebačke nadbiskupije.

Gotovo su nebrojive zasluge Diane Budisavljević, žene koju je povijest posve nepravedno zaboravila, vođena, kao tko zna koliko puta prije, politikom, nacionalizmom i prilagođavanjem istine umjesto ljudskošću. Vremena u kojima je Budisavljević djelovala bila su jedna od onih u kojima je “čovjek čovjeku bio vuk”, onaj najkrvoločniji i najokrutniji; onaj koji nije birao niti sredstva niti žrtve. Žrtve od kojih je većina po prvi i posljednji put otvorila i zatvorila oči u svijetu koji ih je progonio i ubijao samo zato jer su bili druge nacionalnosti, druge vjeroispovijesti. Ne svojim izborom, već rođenjem, pravom na život koje bi im trebalo biti Bogom dano, neotuđivo i nedodirljivo. Umjesto toga, nejaka su djeca, zajedno sa svojim bespomoćnim i očajnim majkama, umirala tijela opustošenih glađu, tifusom i nasiljem.
Diana Budisavljević možda nije uspjela spriječiti sve vučje nepravde i stradanja, no svojom je predanošću i žrtvom spasila mnoge. Tisuće njih dobili su priliku za novi život.

Minuciozno i sustavno vodeći dnevničke zapise tijekom cijelog razdoblja svog djelovanja, Diana Budisavljević ostavila je svjedočanstvo svih strahota koje je jedan režim počinio nad onim najranjivijima i najslabijima, ali i detaljnu evidenciju o oko dvanaest tisuća majki i djece s područja Kozare i Korduna koja je bila od iznimne pomoći u ponovnom spajanju obitelji razdvojenih ratnim progonima. Nažalost, istu je evidenciju, odnosno “Kartoteku” (“ormarić s 25 ladica, pet bilježnica za traženje nepoznate djece, registar s fotografijama djece, jedna bilježnica s oznakama djece i pet albuma s fotografijama djece”), po završetku rata, u svibnju 1945., kada je u Ministarstvo udružbe (otada Ministarstvo socijalne politike Narodne vlade Hrvatske) na mjesto Kamila Breslera došla Tatjana Marinić, “predratna komunistička aktivistica i sudionica NOB-a”, Budisavljević morala predati Odjeljenju zaštite naroda, odnosno OZNA-i, a do današnjeg joj se dana gubi svaki trag. Privođenje plemenitog rada ujedinjavanja obitelji tako je naprasno prekinuto, što je Budisavljević iznimno pogodilo.

Diana Budisavljević u rodnom Innsbrucku 1978. dočekuje kraj života, no ne i zasluženo priznanje za svoj rad. Ono će uslijediti tek mnogo godina poslije, napose objavom “Dnevnika Diane Budisavljević” uz osamdesetak dokumenata koji svjedoče o djelovanju same Akcije, a koji je, u izdanju Hrvatskog državnog arhiva 2003. uredila Dijanina unuka dr. Silvana Szabo. (Inače, kako jednom prilikom navodi sama Nataša Mataušić, “tekst koji je urednik Josip Kolanović, tadašnji ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva nazvao “Dnevnikom”, pisan austrijskom varijantom njemačkog jezika, Diana je sastavila 1945. prema gotovo svakodnevno vođenim bilješkama i nazvala ga Izvještaj o radu Akcije Diana Budisavljević.”)

Mnogobrojna svjedočanstva udomljene i posvojene djece (primjerice, obitelj zagrebačkog slikara Vladimira Becića udomila je 1942. djevojčicu kojoj su nadjenuli ime Seka, poslije Zagorka), kroz minule su godine ugledala svjetlo dana te tako još jednom pokazala svu veličinu humanitarnog djelovanja “prešućene heroine Drugog svjetskog rata”.

O Diani Budisavljević snimljen je i istoimeni film redateljice Dane Budisavljević, a nekoliko mjeseci prije nego što je uvršten u školski kurikulum, povjesničarka Nataša Mataušić u Zagrebu je, 3.veljače 2020., uspješno obranila doktorat pod nazivom “Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece – žrtava ustaškog terora“.
Taj rad će u rujnu 2020. biti objavljen kao knjiga “Diana Budisavljević, Prešućena heroina Drugog svjetskog rata” koja se “u cjelini i do najsitnijih detalja temelji na disertaciji Nataše Mataušić ili na onome što je autorica saznala tijekom svojih istraživanja nakon obrane disertacije” te kao takva predstavlja jedinstveno svjedočanstvo jednog teškog vremena i žene koja je, zajedno sa svojim istomišljenicima i suradnicima, u njemu uspjela biti i ostati velikim čovjekom među ljudima. Povijest je možda u jednom razdoblju nepravedno zaboravila Dianu Budisavljević, no zahvaljujući ljudima koji, baš kao Diana, nisu odustali, ovakvim djelom odajemo joj priznanje kakvo zaslužuje.