Naslov djela: “Dobrodošli u Ameriku”

Ime autora: Linda Boström Knausgård

Naslov izvornika: “Välkommen till Amerika”

Sa švedskoga preveo: Mišo Grundler

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o.

Tišina je ponekad najglasniji odgovor, rekao je jednom Dalaj Lama, no što kada tišina uvijek iznova rađa samo pitanja, visi poput Damoklovog mača iznad glava onih koje okružuje, kod kojih se nastanila, pa sada s njima dijeli trpezu, postelju, noć i dan?
Upravo takva tišina uvukla se između stranica romana “Dobrodošli u Ameriku” Linde Boström Knausgård onoga trenutka kada je jedanaestogodišnja Ellen prestala govoriti. Bolna pripovijest, ispričana u prvom licu sa djevojčicom kao pripovjedačem, razotkriva defragmentaciju jedne obitelji, obitelji u kojoj je “nasljeđivanje okrutno” i u kojoj je ustrajanje u nekomuniciranju, očito također generacijski uvjetovano: djevojčičin brat osamljuje se sa svojom glazbom, a vrata sobe zakucava čavlićima te mokri u boce kako je ne bi morao napustiti. Otac je, kako uskoro otkrivamo, mrtav, no njegova je smrt tek djelić složene slagalice u kojoj su se vješto skrili razlozi tišine i koji postupno izranjaju iz kratkih epizoda obiteljske prošlosti.

“Tata je umro. Jesam li vam to rekla? Ja sam za to kriva. Molila sam Boga da umre i umro je. Jednog jutra ležao je ukočen u krevetu. Moje riječi imale su takvu moć… Možda sam prestala govoriti jer mi se želja ispunila. Mislite da želite da vam se želje ispune. A ne želite. Nipošto ne želite da vam se želje ispune. To poremeti red. Red kakav ustvari želite. Želite biti razočarani. Želite biti povrijeđeni i boriti se za preživljavanje. Želite dobiti pogrešne darove za rođendan. Možda mislite da želite ono što ste zamislili, ali ne želite.”

(“Dobrodošli u Ameriku”, Linda Boström Knausgård)

“Mi smo svijetla obitelj”, ustrajna je mantra Ellenine majke, kazališne glumice zatočene na granici pritajenog sebeljublja i gomilajućeg očaja izazvanog neslomljivom šutnjom mlađe kćeri, žene sa “smiješkom plavojke” i maskom koja nadilazi svjetla pozornice ignorirajući tamu vlastita doma. “Jedino je ona ostajala svijetla”. Tama joj se micala s puta. Prolazila je pored tame “bezbrižno kao da se ništa nije dogodilo“, iako je “tama bila posvuda, vonjala na strah i nešto slatko, potekla iz slavine i napunila kadu“. Propitkujući snagu majčine svjetlosti (“je li moguće da netko drugi zauzima toliki dio tvog života?”), Ellen nosi breme svoje neprekidne šutnje – osjećaj krivnje zbog nesposobnosti prihvaćanja svega onoga što bi joj majka željela pružiti.

“Tamom sam prala kosu, tijelo, cijelu sebe. Jela sam tamu i bojila se njome iznutra. Tama se malo-pomalo uvukla u mene.”

(“Dobrodošli u Ameriku”, Linda Boström Knausgård)

Djevojčičina šutnja je otpor, itinerar kroz krhotine vlastite obitelji čija prošlost pluta u vakuumu tišine svako malo otkrivajući nove strahove – brata sklonog ispadima nasilja (“Smjela sam se igrati s njim ako bih mu dopustila da mi čupa nokte. Zažmirila bih i ispružila ruke. Iščupani, ležali su poput prozorčića na njegovu dlanu.”), vizija mrtvog oca koji, sjedeći na krevetu u Elleninoj sobi, započinje zagrobne monologe donoseći sjećanja na prijetnje koje je rađala njegova psihička bolest (“Jesam li se uvijek bojala tate? Jesam. Uvijek”.)

“Šutnja je uvijek postojala kao mogućnost. Kao crna bina na koju se popneš”, razmišlja Ellen u sjećanja prizivajući trenutke kada je njezina obitelj, provodeći zajednička ljeta i vikende u ladanjskoj kući, započela taj kobni prijelaz iz svjetlosti u tamu, kada se njezin otac počeo mijenjati sve se više zapetljavajući u mreže psihičke bolesti da bi naposljetku zajedno sa ladanjskom kućom spalio ostatke jednog obiteljskog sna. Pokušavajući pronaći točku ravnoteže podnošljivu preostalim članovima obitelji, preokrenuti proces njihova raspadanja i svoje preobrazbe, Ellen nas uvlači u tu igru svjetla i sjene, a Linda Boström Knausgård distancirano i trezveno otkriva samo srce svojeg romana – odsutnost. Odsutnost kao izostanak prisutnosti, kao izostanak zajedništva, kao izostanak zvuka.

U toj smo tišini i mi nijemi. Ne znamo, baš kao niti Ellen, koji bi razlog mogao biti tako velik i značajan da nas natjera da progovorimo, vrisnemo, potvrdimo svoju nijemu prisutnost. Mijenja li zvuk našeg glasa rezonancu svijeta oko nas ili će nas on uvijek iznova tjerati da se njišemo u ritmu njegove glazbe?

“Mi smo svijetla obitelj.” Tvrdnja koja nas prati kao uporno inzistiranje, čak i kada je tama gotovo opipljiva, kada svaki član obitelji obitava pod zvonom svoje vlastite samoće. Sve dok odjednom ne postane istinitom. Staloženi monolozi jedanaestogodišnje djevojčice poput proizvoljno se bačenih kamenčića sudaraju u mraku i tišini. Svaki za sebe, ne prave razliku. No, jednom skupljeni na hrpu, polako stvaraju nešto čudesno. Stazu koja vodi natrag u svjetlost. U svijetlu obitelj.