Naziv djela: “Drveće”
Ime autora: Percival Everett
Naziv izvornika: “The Trees”
S engleskog prevela: Tatjana Radmilo
Godina izdanja: 2024.
Nakladnik: Hena com
“Southern trees bear a strange fruit
Blood on the leaves and blood at the root
Black bodies swingin’ in the Southern breeze
Strange fruit hangin’ from the poplar trees.Pastoral scene of the gallant South
(Billie Holiday, “Strange Fruit”)
The bulgin’ eyes and the twisted mouth
Scent of magnolias sweet and fresh
Then the sudden smell of burnin’ flesh.”
Emmett Till imao je samo četrnaest godina kada su ga 28. kolovoza 1955., pretučenog do neprepoznatljivosti, upucanog u glavu i vrata bodljikavom žicom vezanog za 35 kilograma težak metalni ventilator stroja za obradu pamuka, izvukli iz rijeke Tallahatchie u Moneyu, u državi Mississippi. Ubili su ga Roy Bryant i njegov polubrat J.W. Milam, jer je Carolyn Bryant, Royeva supruga, izjavila kako je dječak, dok je kupovao u trgovini u vlasništvu dotične i već spomenutog Roya, zazviždao za njom i uputio joj neprimjeren komentar. Nitko nikad nije dokazao da se tako uistinu i dogodilo, no pravda je bila “zadovoljena”, jer je porota, sastavljena isključivo od bijelih muškaraca, presudila nevinost u korist ubojica. I nitko nikad nije osuđen za otmicu i ubojstvo ovog afroameričkog dječaka. “Pogrešna” je boja kože, naime, bila osuda sama po sebi. Njegova je majka, Mamie Till-Mobley, tijelo sina tijekom pokopa izložila u otvorenom lijesu, kako bi ono što je ostalo od lica dječaka na pragu mladosti poslužilo kao opomena svakome tko ima snage i časti pogledati u nezadovoljenu pravdu.
“Sad ću umrijet, na neko vrijeme. Ali ću se vratit. Svi ćemo se vratit.”
(“Drveće”, Percival Everett)
Američki pisac Percival Everett u to je lice pogledao desetljećima poslije, napisavši roman “Drveće” (svoj dvadeset i drugi po redu!), snažnu satiru koja u sadašnjicu priziva povijest rasne mržnje i linča u SAD-u, i u kojoj suvremeni bijelci plaćaju grijehe svojih predaka. Čvrsto vezan upravo za slučaj Emmetta Tilla, Everett na slučaj koji pravda nikad nije dosegnula, stavlja interpunkciju mnogo snažniju od točke. Slobodan od, kako sam u mnogim intervjuima ističe, bilo kakvog pokušaja kategoriziranja romana na pripovijest o “crnima” i “bijelima”, o potlačenim robovima i okrutnim gospodarima, o osveti i vraćanju dugova, autor više od pola stoljeća starom ubojstvu daruje svojevrsno razrješenje koje vješto balansira između magijskog realizma, već spomenute satire i eksplicitnih opisa mjesta zločina. Everett piše nevjerojatno lako, njegov izričaj na trenutke je neopisivo humorističan, silno dirljiv, duboko dvosmislen, i nabijen nekim prigušenim bijesom prema američkoj rasnoj politici. Everettovo “Drveće” ne prikriva svoju simboliku; već u samom naslovu evocira grane stabala koje se pod varljivim južnjačkim suncem povijaju pod težinom tijela crnaca desetljećima progonjenih i ubijanih zbog mržnje koja je već odavno sama sebi svrhom. Podsjeća, međutim i na drugu vrstu stabala – na ona obiteljska. Na naraštaje crnih stanovnika koji su platili životom ono što ne bi smjelo imati cijenu.
Slučajno ili namjerno, radnja romana smještena je u 2018. godinu, istu onu u kojoj je svoja vrata u Alabami otvorio Nacionalni spomenik mira i pravde, neformalno poznat i kao Nacionalni spomenik linču, podignut u spomen crnim žrtvama linča u Sjedinjenim Državama, čija je svrha biti stalnim podsjetnikom na rasne zločine u prošlosti te zagovarati društvenu pravdu u Americi. S posve specifičnom i vrlo dojmljivom kombinacijom kriminalističke priče, horora, humora i britkog jezika, “Drveće” ostaje romanom kojeg je teško prestati čitati, a gotovo nemoguće zaboraviti.
“Alabama’s gotten me so upset
(Nina Simone, “Mississippi goddam”)
Tennessee made me lose my rest
And everybody knows about Mississippi, goddam…”