Naziv djela: “Horror vacui”
Ime autora: Staša Aras
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Hena com
“Pretpostavljam da…je odnos svjetla i mraka u ljudima uvijek isti. Ravnoteža između punine i praznine, svjetlosti i sjene univerzalna je i neprikosnovena. Ili samo želim vjerovati u to. To je područje vjere u svevišnju pravdu, u zakon iznad nas koji posude drži u ravnovjesju iako nam se čini da se iz tih posuda ponekad malo izlijeva.”
(“Horror vacui”, Staša Aras)
Tko se boji praznine još?
Staša Aras sigurno ne. Barem ne one praznine koja bi se uvlačila među riječi, rečenice, čitave stranice. Naime, njezin “Horror vacui” sve je, samo ne prazan. Iz svake njegove rečenice bubri život kakav svatko od nas u jednom trenutku živi, a progovarajući o prazninama, Aras u svaku tu rečenicu zameće klicu britkog promišljanja, zdravorazumskog shvaćanja životnih trenutaka koji nam se poput klipova bacaju pod noge, sapliću nas i, katkad, ruše. A ako i kad se to i dogodi, mi sa Stašom Aras sagledavamo život iz te nove, žablje, perspektive i opet nekim drukčijim smislom popunjavamo prazninu koja se u njemu otvorila.
“Nezadovoljan čovjek gubi od svoje čovječnosti onoliko koliko teži nepravda u koju je uronjen.”
(“Horror vacui”, Staša Aras)
Aras pripovijeda o onim prazninama u koje je najlakše upasti – onima rođenima iz kolotečine, navike, neodlučnosti. Prazninama partnerskog suživota koje se ispunjavaju “mrtvom prirodom nogometa ili politike”. Prazninama vremena strah od kojih predstavlja “nemogućnost da se ostane strpljiv i šutljiv.” Prazninama koje se rađaju iz nedjelovanja, iz linija manjeg otpora, iz struje svijeta koja nas puni nezadovoljstvom, a onda takve bremenite taloži na obale do kojih nismo željeli stići.
Praznina ima moć prekriti stvaran život, a ono što je daleko od očiju, lako je udaljiti i od srca, od sebe, od želje. Što smo dulje zakriljeni, udaljeni, upražnjeni i ispražnjeni, manje se usuđujemo živjeti.
“Ljudi općenito oklijevaju zbog straha. Svaki korak mogao bi biti promašaj, valjda misle. S promašajima se suočavamo stalno, svako malo razbije nam se u lice neki naš promašaj. Čak i određeni pogoci s vremenom postaju promašaji.”
(“Horror vacui”, Staša Aras)
Staša Aras svoj “Horror vacui” pripovijeda u poglavljima uglavljenima u vremenski procijep Europskog prvenstva u nogometu 2016. Gotovo svako od njih u svom nazivu nosi sraz dvije momčadi; Rusija – Slovačka, Mađarska – Belgija, Hrvatska – Španjolska…; dok u posvemašnjoj gunguli i domoljubnom zanosu u kojem se srce hrvatsko pumpa ponosom i blaguje za stolom punim kruha i igara, praznina (i društvena i individualna) i dalje vuče konce iz pozadine. Sav je taj kaos i zanos samo paravan, kratka anomalija u jednoličnoj petlji našeg vremena i svačijeg prostora.
No, Aras je svjesna da strah od praznine nije vječan, nije nepobjediv. Uvjetovan je, kao i većina strahova, nada i čežnji s kojima tavorimo. Traje sve dok nam je do nekoga ili nečega stalo. Poslije toga nema više ništa. A što sve mora stati u ništa da bi se nastavilo živjeti?
“Nešto se mora žrtvovati. Što ćemo, to je dio igre. Ako ništa nije važno i ako je sve igra, onda žrtva nije teška. Odakle onda izviru suze, bol u srcu i traume za cijeli život. Zašto čovjek cijeloga života pamti onog malog bijelog zeku crvenih očiju koji je misteriozno nestao iz kaveza jednoga dana, a on je dobio na poklon malu krznenu pufnicu kojom ga je baka golicala po obrazima, i ručak je bio svečan i došli su gosti. Zašto?”
(“Horror vacui”, Staša Aras)
“Horror vacui” obdukcija je svih praznina ukotvljenih u pukotine našeg društva i nas samih. Aras ih secira precizno i bez uljepšavanja – raskrinkava prostor u kojem “vjernici bježe u slobodne zemlje, a bore se za rigidnost u svojim vukojebinama”, u kojem su kod “kod nekoga ruke sklopljene na molitvu, a kod nekoga prekrižene na prsima” ; u kojem je “ponekad dovoljno samo malo, jedan pogrešno postavljen predmet, banalan kao čačkalica koja se može gurnuti u bravu da se cijeli mehanizam zaustavi.” No, ono u čemu se krije zlatna žila cijelog romana, perpetuum mobile protiv svih praznina ovoga svijeta nije tvrdnja, već pitanje – bi li čovjek osjetio smiraj kada bi došao na mjesto gdje zaista pripada? Postoji li takvo mjesto uopće na ovome svijetu, ili je ipak skriveno unutar granica našeg vezivnog tkiva, naših žila i golemih prostranstava kože koja ih obavijaju? Na samom kraju ne stoji jasan odgovor; Staša Aras vješto nam pruža mogućnost izbora između različitih utočišta. Roditeljske kuće, zavičaja pradjedova, zagrljaja stranca. Ili ništa od toga. Kako nam drago. “Sve što se čini ili ne čini ionako treba biti svojom voljom činjeno i ne-činjeno.” Samo moramo znati pustiti sve ono što nam je dragocjeno. “Paziti, a pustiti.” Priroda ipak dopušta prazan prostor. Kamo bismo se inače sakrili kad sve točke zamijenimo upitnicima?
“Ipak neke stvari želimo povremeno, a neke konstantno.
Čula nikada ne miruju, a ni um.”
(“Horror vacui”, Staša Aras)