Naziv djela: “Hotel Wartburg”

Ime autora: Zoran Žmirić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Fraktura

“Wartburg limuzina, najduža mašina
Čet’ri metra lima i pet meteri dima…”

(Atheist Rap, “Wartburg limuzina”, 1994.)

Pisati romane o odrastanju… Zapravo, uopće govoriti o odrastanju, onom vlastitom, uvijek se ispostavi najtežim. Dječja su sjećanja nerijetko varljiva, katkad događaje oboje onom ružičasto ljepljivom nijansom šećerne vate, pa i ono manje lijepo iz sjećanja izroni nacifrano i treperavo; katkad ih, pak, oboji strah ili kakav nemio događaj, pa se u odraslim ustima pojavi neka neodređena gorčina s kojom ne znamo što bi. Bi li je trebali spomenuti roditeljima ako su još živući, bi li trebali još koji put preispitati sebe; ima li preispitivanje uopće smisla kad je prošlost jedina nepromjenjiva stvar u životu?

Sve su to kamenčići koji se zabijaju u potplate onog koji odluči mapirati svoje odrastanje, od nedjeljnih popodneva ispred televizora na kojem se njihao heklani tabletić, preko ljetnih kampova, zaljubljenih pogleda preko gustih sa šlagom ili poljubaca s mirisom Bazooka žvaki, listanja Bravo časopisa u mladenačkoj sobi, do parkinga punih Spačeka, Stojadina, Škoda ili Tristaća (jedan Fiat hiljadutrista bio je i ostao branik mog djetinjstva). Ili Wartburga. Kojim god vremenskim miljokazima raspolagali, isto nam se piše. Prošlost je prirodno osjećati, no o njoj pisati ili razgovarati posve je drukčije. Teško se othrvati urođenom žalu za prošlošću ili zbog nje. S godinama se, naime, sve češće okrećemo unazad.

“…Mama’s gonna keep you right here
Under her wing
She won’t let you fly but she might let you sing
Mama will keep baby cosy and warm…”

(“Mother”, Pink Floyd)

S generacijske udaljenosti, zreliji i pametniji, kako si nerijetko tepamo, odjednom se utapamo u nostalgiji; na korak od sredovječnog konformizma “omiljenih naslonjača” obavijeni smo spleenom nekih prošlih vremena i baš nam je silno potreban taj jedan glasni, divovski Wartburg koji “dimi kao koksara”; Žmirić ga je promišljeno još jednom provozao kao nezgrapno, stršeće crveno utjelovljenje tog gorko-slatkog eskapizma, sentimenta nekih djetinjstava i mladenaštva. Prijavljujemo se i mi u taj njegov Hotel Wartburg; nesvakidašnje je, naime, da toponim nečijeg odrastanja bude baš robusni, istočnonjemački automobil. Ili je to baš posve logična stvar; kuće, dvorišta, jezera, more, već su nekako uobičajene prečice za prošlost, no Wartburg je nešto posebno. Kroz njega se provlači složeni odnos oca i sina, majčina popustljivost i brižnost, sestrina razigranost, mladenačko buntovništvo, s njegovog nas radija jednako ponese i sevdah i Pink Floyd. Stari i stara, sestra i brat – u Žmirićevu vremeplovu glavni likovi nemaju imena. Previše su važni da bi bili percipirani kroz njih. Uostalom, prošlost nije tu da bi bila imenovana, nju evociramo da bismo je bolje razumjeli. Razumjeli sebe u sadašnjosti. Napokon ispravno shvatili postupke ljudi kojima dugujemo više nego što mislimo. Katkad se, naime, zna dogoditi da nas zrela dob zatekne u uvjerenju kako je u našem životu izostala podrška bliskih ljudi. Posve smo sigurni da smo bili iznevjereni ili prepušteni sami sebi, a podrška je zapravo, neprepoznata, uvijek bila prisutna. S druge strane, moguće je i kako izostanak potpore, ako ga je ipak bilo, nije uzrokovan nekom negativnom emocijom i lošom namjerom, već jednostavno nesposobnošću nekih ljudi da postupe drukčije.

“Papa was a rolling stone
Wherever he laid his hat was his home…”

(“Papa Was a Rollin’ Stone”, The Temptations)

U Žmirićev roman nije utkano samo vrijeme dječje nedužnosti, smijeha, toplih obiteljskih uspomena. Naslagalo se kroz godine i mnogo teških trenutaka između sina i starog, svađi i tišina između kojih se katkad ispriječila teška očeva ruka, a dvotaktni Wartburgov motor tu je da udara ritam na putu do oprosta – sebi i drugome. Iako nije autobiografski, jer su u njemu isprepletena i autorova sjećanja, ali i priče drugih stanovnika nebodera u Čandekovoj 8, u riječkoj četvrti Turnić, gdje je odrastao i sam Žmirić, “Hotel Wartburg” savršen je itinerar jednog putovanja kroz prošlost. Bez nepotrebne sladunjavosti, Žmirić ostavlja sevdah u kazetaru i u ruke nam stavlja ključeve crvenog Wartburga, sve dok se i sami ne zateknemo kako izgovaramo “Odo’ u hotel da se naspavam ko čovjek!”

“To ti je ko nogomet. Za dobru partiju trebaš dobre igrače.”

(“Hotel Wartburg”, Zoran Žmirić)