Naziv djela: “Izgubljena noć”

Ime autora: Andrea Bartz

Naziv izvornika: “The Lost Night”

S engleskoga preveo: Ervin Felić

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Indigo knjiga

“Možda se popnem na rub zgrade, učinim ljude malo nervoznima. Stanem nekoliko metara bliže raju i pogledam na pločnik, osam praznih katova ispod nas.

Možda danas skočim.”

(“Izgubljena noć”, Andrea Bartz)

Novinarka i spisateljica Andrea Bartz svojim je romanom prvijencem čitateljskoj publici predstavila psihološki triler koji u nekim dijelovima istupa iz okvira onog što bismo nazvali “klasičnim” trilerom. Radnjom smještenom u okružje tzv. hipsterske elite New Yorka, Bartz vješto kombinira dekadenciju adolescentskog života u umjetničkoj četvrti Brooklyna sa slobodom življenja i “radim što želim” stavom koji nerijetko balansira na tankoj liniji autodestruktivnosti i beznađa. Upravo u takvom međuprostoru našla se i Lindsay, mlada žena koja je primorana vlastita (upitna) sjećanja vratiti desetljeće unatrag kako bi otkrila misterij smrti najbolje prijateljice Edie koja je imala tek 23 godine kada je pronađena mrtva, sa pištoljem u ruci u svom brooklynskom stanu. Ono što se činilo jasnim slučajem samoubojstva poljuljano je ponovnim susretima starih prijatelja i sjećanjima koja na njihova druženja i nekadašnje razuzdane zabave baca tamnu sjenu brojnih neodgovorenih pitanja, ali i demonima prošlosti koji se vraćaju kako bi i samoj Lindsay otkrili strašnu tajnu. Bartz pripovjedački prilično vješto pokazuje kako je u većini slučajeva najteže vjerovati upravo samome sebi te koliko sjećanja mogu biti varljiva i podložna različitim vanjskim i unutarnjim utjecajima.

“Gluposti, sve same gluposti. Cura nije bila suicidalna. Cura se nije spremala nikamo. Edie je povukla oblak dima u svoja pluća i osjećala se jebeno živo, osjećala je vrtoglavicu od svega što još mora napraviti prije nego što ostari i prije nego što bude morala ispustiti zadnji dugi i zadovoljni uzdah, umorna, ali sretna zbog svega što je u životu uspjela postići.”

(“Izgubljena noć”, Andrea Bartz)

Zanimljivo je kako je Andrea Bartz napisala roman koji se može iščitavati na više različitih načina – moguće ga je, osim kao psihološki triler, shvatiti i kao svojevrstan portret, manifest hipsterske raskalašenosti postrecesijskog Brooklyna proizašle iz puke dosade i pohlepno prigrljene te tako željene i isticane slobode življenja. Autorica ne nastoji hipstere učiniti simpatičnima; naprotiv, ne ustručava se podsjetiti koliko nepodnošljivi mogu biti te je stoga katkad teško razlučiti nastoji li Bartz likovima poput Lindsay i njenih prijatelja “očitati bukvicu” te dati društveni komentar ukazujući na njihovu emotivnu nezrelost ili ih pak okarakterizirati iskreno i nepatvoreno, u njihovom pravom svjetlu.

Kako bilo, Andrea Bartz sa “Izgubljenom noći” napisala je solidan psihološki triler, jedan od onih kojemu ćete zasigurno pronaći mane, no većinu njih bit ćete spremni oprostiti onog trenutka kada zakoračite u jedan od brooklynskih loftova i udahnete miris drugačijeg življenja. Onog u kojem zbog samo jedne noći možete izgubiti čitav život.

“Hoće li i mene ovo sjebati, manifestirati mi se u snovima ili vizijama ili lažnim sjećanjima trenutka nakon što je pištolj opalio, a ja ondje stojim dok mi povratni udar hica još pulsira rukom?”

(“Izgubljena noć”, Andrea Bartz)