Naziv djela: “Kći kralja močvare”

Ime autora: Karen Dionne

Naziv izvornika: “The Marsh King’s Daughter”

S engleskog prevela: Nevena Erak Camaj

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Sonatina

“S vremenom sam shvatila da je traganje poput čitanja. Znakovi su riječi. Kad ih povežeš u rečenice, ispričat će ti priču o događaju u životu zvijeri koja je onuda prošla.”

(“Kći kralja močvare”, Karen Dionne)

Velikog danskog pisca Hansa Christiana Andersena povijest je upamtila kao jednog od najplodnijih autora nekih od najljepših svjetskih bajki; na pripovijestima poput “Male sirene”, “Palčice”, “Carevog novog ruha” ili pak “Princeze na zrnu graška” odrasli su brojni naraštaji čitatelja. No, jedna se Andersenova bajka skrila u njihovoj sjeni; malo je izgledno kako je bila tako često i rado čitana prije spavanja, a vjerojatno još neizglednije kako će ikada dočekati kakvu veselu Disneyevu ekranizaciju.
“Kći kralja močvare” Andersenovo je “mračno čedo”, pomalo zlokobna bajka o “prelijepoj egipatskoj princezi i strašnom ljudožderu kojega su zvali kralj močvare, i njihovoj kćeri Helgi koja je tijekom dana bila prekrasna poput majke, ali opake, divlje naravi poput svoga pravog oca, dok je noću bila ljupka i nježna poput majke, iako bi joj se tijelo pretvorilo u gnjusnu žabu”. Ova pripovijest iz 1858. vješto se citatima i lajtmotivom uplela u sadašnjicu i istoimeni roman američke spisateljice Karen Dionne s kojim, osim imena, dijeli i nadahnuće – temu dvojnosti ljudske prirode; stalnu borbu između dvije strane jedne osobe – one dobre i one zle; između svjetlosti i tame.

U verziji Karen Dionne, priča, dakle, nije ništa manje zlokobna od Andersenove – Helena Pelletier, sretno udana majka dviju kćeri, krije tajnu staru gotovo dva desetljeća. Mračnu i opasnu, kakve tajne obično znaju biti. Naime, ova je mlada žena odrasla u zatočeništvu neprohodne, divlje močvare michiganskog Gornjeg poluotoka zajedno sa majkom koju je Helenin otac oteo kao tinejdžericu, godinama je držeći taocem jedinog života za koji je Helena do svoje dvanaeste godine znala.

Unatoč odrastanju uz, posve očito, nasilnog i psihički bolesnog oca, Helena ga idolizira gotovo cijelo djetinjstvo koje je obilježeno fizičkim i psihičkim zlostavljanjem koje otac provodi nad njom i njezinom majkom. Zanemarujući majku, Helena ili “Mala Sjena”, kako ju na jeziku Ojibwe Indijanaca naziva otac, doista ga prati poput sjene, upijajući njegova znanja o lovu, preživljavanju u močvari, ali i strahujući pred iznenadnim, podmuklim promjenama očeva raspoloženja, onakvima koje bi završavale drobljenjem Helenina prsta, zatvaranjem u bunar do točke pothlađivanja i izgladnjivanja, urezivanjem “lekcija” u kožu lovačkim nožem.

Kada u dvanaestoj godini, nakon još jednog svirepog očevog napada, dobiva priliku pobjeći, Helena s majkom napušta močvaru, dok otac odlazi u zatvor. No, močvara nikada nije napustila Helenu, pa će se Mala Sjena, kada nakon gotovo dvadeset godina dobije vijest kako je njezin otac pobjegao iz zatvora, morati vratiti tamo gdje je sve počelo, dovršiti davno započetu borbu i odlučiti hoće li kći kralja močvare napokon biti dovoljno snažna izaći iz sjene svog tvorca i mučitelja i odabrati svoju “svijetlu stranu”.

“Kći kralja močvare” solidan je psihološki triler/drama koji čitatelja uvlači u priču polaganim ritmom, postupno meandrirajući gustim rogozom i šašom michiganske močvare sve do samog srca tame – kolibe u kojoj je otmicom nasilno zaustavljen jedan i prisilom započet drugi život. Koncentrirajući se na odnos oca psihopata i kćeri koja odrasta u stalnom srazu između iskonskog straha i idolizirajuće ljubavi te na preživljavanje u surovom okružju močvare, ova će knjiga na trenutke možda ostaviti dojam rastegnutosti radnje koja se usredotočuje na kćerina sjećanja i nedovoljne razrađenosti ostalih likova, poput Helenine traumatizirane majke ili pak supruga Stephena, koji ostaju pomalo plošni i gurnuti u stranu, no autoričina namjera možda je i bila upravo takva. Baš kao i u istoimenoj Andersenovoj bajci, i ovdje stavljanje naglaska na unutarnju borbu pojedinca protiv samoga sebe, vlastite dvojne prirode i izbora strana, kad se svaka čini jednako dobra i jednako loša, ne trpi preduboko razrađivanje osobnosti drugih protagonista, osim onih glavnih. Srž same pripovijesti zamutila bi se, a prava bi istina vjerojatno zauvijek ostala zapletena negdje duboko u močvarnom korijenju.

“Da sam znala sve to prije nego što se dogodilo, bih li drukčije postupila? Naravno da bih. Ali moraš prihvatiti odgovornost za svoje odluke čak i kad stvari ne ispadnu onako kako si htio.”

(“Kći kralja močvare”, Karen Dionne)