Naziv djela: “Krijumčari čudnih stvorenja”
Ime autora: Jess Kidd
Naziv izvornika: “Things in Jars”
S engleskog prevela: Mirna Čubranić
Godina izdanja: 2024.
Nakladnik: Hena com
“Old Father Thames advanced his reverend head;
His tresses dropp’d with dews, and o’er the stream
His shining horns diffused a golden gleam:
Grav’d on his arm appear’d the moon that guides
His swelling waters and alternate tides:
The figur’d streams in waves of silver roll’d,
And on her banks Augusta rose in gold.”
Stari otac Temza, posjedonovski lik iz drevnih legendi, bog mutne, blatnjave rijeke na čijim obalama stoljećima po svojim tajnama prebire London, ili Augusta, kako ga nazivaju vremena starija od ljudskih sjećanja, oživio je na stranicama romana irsko–engleske spisateljice Jess Kidd. Svojim je ljepljivim, vlažnim prstima dotaknuo staklenke u kojima, zarobljene u vječnosti, mramorne kože i čudnih, svinutih kralježnica, plutaju Winterove sirene ili konzervirano ljudsko srce sa “svojim zamršenim mehanizmom”, ili Gordijevi čvorovi žila i vezivnih tkiva; oživio je mrtve boksače, otvorio kripte u kojima nemirnim snom vječno snivaju majke i njihova čeda sa zubima štuke.
Jess Kidd u samo je srce romana “Krijumčari čudnih stvorenja” stavila jedno od tih čeda, tajnu kći sira Edmunda Athelstana Berwicka, bjelokosu Christabel, čije opsidijanske oči i oštri zubi navlače tamu na legendu o maloj sireni, a prizivaju sav talog londonskih ulica, ali i gospodskih kuća, kojima se vuče trag ubojica, prevaranata i lopova. Usred te posvemašnje truleži našla se crvenokosa, pronicljiva detektivka Bridie Devine koju je život gazio i prevario dovoljno puta da bi mogla proniknuti u strašne motive onih koji takvo bivanje jedino poznaju.
Povijesna fikcija smještena u viktorijanski London bilo bi prejednostavno kategoriziranje ovog djela; svatko tko je pročitao roman “On” ove autorice zna kako se niti jedna njezina rečenica ne može smjestiti u tako jednostavne kalupe poput onih žanrovskih. “Krijumčari čudnih stvorenja”, naime, u svoje su jezovite staklenke smjestili misteriju, mitologiju, nadnaravno. Duhovi, ljudi, sirene, kradljivci leševa i liječnici bez skrupula – dio su slagalice čiji su rubovi previše neobični i nepredvidivi da bi se savršeno uklapali, no ipak su potpuno smisleni, dok dvojna vremenska linija koja se provlači romanom služi tek kao tanka Arijadnina nit u dijelovima u kojima labirint tajni postane premračan, a krv i blato preduboki da bi se iz njih tek tako izvuklo.
Stari otac Temza od davnina je bio izvrsna siva eminencija svake misterije, svake priče koja se nataložila na njegovim obalama. Njegova je voda “prljava, siva, zapjenjena bujica; kao da je Bog ispraznio svoje korito za pranje nakon što je u njemu prokuhao Sotonino donje rublje.”
A nebo iznad Londona stalno je sve tamnije.
Tako je to kad se vječnost zarobi u staklenki. Naruši se “prirodni poredak stvari: život – smrt – prah”, pa bajke više nemaju okus snova, već mutne vode i sluzavih puževih ljuštura.