Naziv djela: “Listanje kupusa”

Ime autora: Igor Beleš

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Hena com

Posljednji je dan srpnja 1991., nad Osijek se nadvila poznata ravničarska sparina, a jedanaestogodišnja ja se sprema za odlazak na kupanje „kod Želje“, kupalište podno željezničkog mosta koje je predugo čekalo da se okiti titulom službenog mjesta za skok u hirovitu Dravu, iako je s vrelim, sivkastim pijeskom što su ga na obalu nataložili muljeviti valovi i mirisom langošica koje cvrče na vrelom ulju na obližnjem improviziranom štandu, mnogim Osječanima bilo i ostalo jednim od najdražih utočišta od vrućine. Na televizoru Paula Abdul sneno pjeva Rush, Rush Keanuu Reevesu u cvijetu mladosti i u najzgodnijim godinama, a ja se obilato mackam Delial mlijekom za sunčanje dok čekam da na vrata zgrade pozvone moje dvije najbolje prijateljice, pa nas moj pokojni tata Tristaćem (za one s nešto novijim datumom proizvodnje, nekadašnji Fiat Zastava 1300 – otud nadimak Tristać, op.a.) nakrcane vrećicama Gringo soka u prahu (kojeg valjda nitko nikad nije pomiješao s vodom, već ga onako pucketavog polizao direktno s dlana), Topflipsom, Dubble Bubble žvakama i breskvama koje bi se do dolaska na odredište redovito pretvorile u toplu kašicu, odveze na kupanjac. Tata bi sjeo u hladovinu, a bismo se brčkale u uvijek prohladnoj vodi. Već duže vremena nismo išle same, radi sigurnosti. Nije sigurno. Ta se rečenica nekako prečesto ubacivala u razgovore tog ljeta 1991.
I taman sam se s četvrtog kata stuštila niz stube, praćena kakofonijom udaraca drvenog potplata mojih novih klompi o kameno stubište, kad je udario grom. Pravi, pravcati grom. Onaj, što se kaže, iz vedra neba. Usred sparine, zdrobljenih breskvi i bučnih klompi, presjekao je ljetno poslijepodne i ja sam zastala, i tata je zastao, i prijateljice su preplašeno ušle u haustor zgrade. Međutim, vani je bilo vedro i plavo i mirisalo je na Delial mlijeko za sunčanje i na dravsku sparinu, i zato smo iznova svi zastali kad je zagrmjelo još jednom. I još jednom. I još jednom. Zvuk minobacača nadglasavao se sa sirenom za opću opasnost koja je urlala kako ništa više neće biti kao prije i ja sam odjednom osjetila kako me žuljaju nove klompe i kako je ljeto završilo početkom kolovoza i bojala sam se, a nisam znala čega. Strah je imao novo lice.

Ne zamjerite mi na ovom sjećanju. Igor Beleš razlistao je jedan futoški kupus, a iz svakog je njegovog lista ispala po jedna uspomena; prvo su se izlistale one lijepe, tople, nevinije, pa onda one mračnije, oskvrnute, zatrovane. Na trenutke sam, vjerujte mi, pomislila kako je netko pisao o mom djetinjstvu, o najdražim mi Dylanu Dogu i Martiju Misteriji, i Bajaginoj Prodavnici tajni; o 1991., i praznim stolcima u razredu moje osnovne škole, i jednom Goranu, i jednoj Spomenki, i Bojani, i Srđanu, i Sanji koji su otišli „preko“ i nisu se vratili; sve je odjednom postalo „naše“ i „njihovo“, i više nije bilo poželjno deklarirati se kao Jugoslaven, i iz ropotarnice povijesti ponovo su uskrsavali ustaše i četnici, i postalo je važno kako prstima pokazuješ broj tri, i svi su komšije koji su odlučili ostati u gradu u kojem su rođeni, odjednom postali „petokolonaši“, prijavili su ih susjedi koji su znali na pravilan način prstima pokazati broj tri; i trgovkinja je počela brojati koliko štruca kruha kupuješ u pekari (ako si kupovao previše, jer si rijetko izlazio iz podruma, bio bi sumnjiv, jer možda hraniš pogrešne vukove), i mi djeca u zgradi broj tri na jednoj osječkoj adresi u zatišjima smo između granatiranja skupljali još vruće šrapnele koji su tog rujna padali s neba s paučinom miholjskog ljeta.

„Kada nam je svijet to oduzeo, morali smo nešto poduzeti i sami vratiti prijateljstvo, bez obzira na nacionalnosti, referendume, barikade i nestajanje. Mi, roba s greškom, ponovno smo stvorili jednu stvar bez greške.“

(“Listanje kupusa”, Igor Beleš)

Baš kao i u Belešovom romanu, u kojem pet jedanaestogodišnjaka, članova An družine, u Borovu naselju 1991. počinje istraživati tajanstveno nestajanje djece, pa umjesto njih pronađe rat, mržnju i nacionalne podjele, i kod nas je odjednom postalo silno važno kojim slovima završava čije prezime, jesi li više Hrvat/Srbin po mami ili tati; brojala su se krvna zrnca, jer ništa tako snažno ne ujedinjuje narod kao mržnja. Godinu i pol sam dana provela u podrumu zgrade, u mraku tzv. veš-kuhinje, s roditeljima i susjedima spavala na drvenim paletama obloženima dekom, vidjela kako granate pretvaraju kuće u prah i ljude u mrtvace ili u zvijeri, s dvoje preostale djece u zgradi slušala radio-školu i duboko u sebi znala ono što je Igor Beleš zapisao u „Listanju kupusa“„Hrvati, Srbi, četnici, ustaše… pa mi se nismo podijelili zato što smo se mrzili, nego smo se podijelili da bismo se mrzili.“

Mnogo se pisalo o ratu, na stotine načina i iz stotine perspektiva, i svaki je put tragedija bila jednaka. Ukradena djetinjstva, oduzeti životi, spaljena ognjišta. Ludilo. Ludilo koje ne bira mete, jer ludilo ni za koga ne navija. Mržnja. Ona koja ostaje, čak i kad se obnove kuće i oplaču mrtvi; ona iz koje se nikada ništa ne nauči. Naprotiv, prenosi se na buduće naraštaje, upisuje im se u genski kod, da se lakše ozvijeriti jednom kad rat opet kundakom pokuca na neka nova vrata. Igor Beleš, i sam rođeni Vukovarac, o ratu je pisao na drukčiji način. Nije zauzimao strane, ispisivao stare parole, ulijevao gorčinu i zamjeranje među ispisane rečenice. Ulio je sjetu, i žal, i tugu, sigurno jest. Neke je stvari nemoguće ponovo izgraditi. Ne onako kako je bilo prije. Rane, i kad su zatvorene, nikad ne zaboravljaju koliko su krvarile.

Beleš je napisao roman o djetinjstvu; dostojanstveno i neopisivo tužno. O djetinjstvu koje odraslo nakon jedne vožnje čamcem preko Dunava, od Borova do Futoga, i koje još uvijek sjedi na stubama ispred borovskog kina s vrećicom punom duplih slanih štapića i na starom walkmanu vrti jednu TDK kasetu.

„Rat je uvijek poraz.“

Papa Franjo