Naziv djela: “Louvre je moj atelje, ulica moj muzej (Autobiografija)”

Ime autora: Braco Dimitrijević

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Fraktura

“Vidio sam anđela u mramoru, i klesao dok ga nisam oslobodio.”

Michelangelo

Kad je, u dobi od devet i pol godina, 1955., impresioniran jednom Disneyjevom knjigom, tehnikom ulja na platnu naslikao Paju Patka, pa sliku sa školskim prijateljem Slavenkom Halilovićem razmijenio za kaubojski pištolj, Braco Dimitrijević krenuo je na putovanje. Putovanje na kojem će postupno oslobađati onog Michelangelovog anđela u mramoru, na kojem će “osvojiti teritorije do tada neviđene slobode i novih pravila”, vođen strašću, upornošću i beskompromisnošću, osobinama prijeko potrebnim da bi se svijet moglo gledati drukčije, da bi ga se moglo svijati, prilagođavati i mijenjati u tolikoj mjeri da ostavljeni umjetnički trag zauvijek bude putokaz budućim naraštajima, da bude univerzalan jezik umjetnosti koji će moći razumjeti i govoriti svatko, koji će umjetnost vratiti svojoj istinskoj prirodi (nije li u tom smislu silno istinita Dimitrijevićeva izjava kako je “Lascaux istodobno bio i Louvre i zoološki vrt“; nije li fascinantna činjenica kako je ovaj umjetnik 1993. ishodio dozvolu za kratki boravak upravo u spilji Lascaux, u kojoj će održati slikarsku izložbu s motivima preuzetima sa spiljskih slika?).

Dimitrijevićevo su djetinjstvo, mladovanje, sazrijevanje, zrelost složena umjetnička kompozicija – predani rad i talent isprepleteni s bogatim zavičajnim i obiteljskim naslijeđem (Bracin je otac Vojo Dimitrijević, naime, bio jedan od najvažnijih jugoslavenskih avangardnih umjetnika) te nastojanjima da u povijest kao pogrešku (poznata je njegova misao iz 1969. “Nema u povijesti grešaka. Cijela je povijest greška.“, op.a.), uvede pravilo slučajnosti, da slučajne prolaznike, obične ljude, uključi u čin stvaranja, učinili su ga pionirom konceptualne umjetnosti, a genijalnost njegova stvaralaštva leži upravo u devizi da “ako se gleda s Mjeseca, nema udaljenosti između Louvrea i zoološkog vrta“.

“Veliko je pripadati svom vremenu. Još veće kreirati to vrijeme.”

(“Louvre je moj atelje, ulica moj muzej”, Braco Dimitrijević)

Umjetnikova izjava “Louvre je moj atelje, ulica moj muzej“, koja je imenovala i ovu nevjerojatno bogatu Dimitrijevićevu autobiografiju, na spretan i originalan način naglašava jednak značaj koji umjetnik pridaje svojim mjestima djelovanja – ulicama, odnosno javnom gradskom prostoru, ali i muzejima, galerijama i sličnim institucijama u kojima s istim zanosom pliva protiv struje ustaljenih pravila kako bi postavio nova. Umjetnik svjetskog glasa koji je od najranijeg djetinjstva bio okružen kulturnom i političkom elitom, među kojima su mnogi bili kućni prijatelji njegove obitelji – plejada uglednika poput Ive Andrića, Koče Popovića, Veljka Vlahovića, Borisa Kidriča, Milovana Đilasa, Tina Ujevića, Meše Selimovića, Isaka Samokovlije, Vladimira Becića, Jean Paula Sartrea i Simone de Beauvoir…, posjećivala je atelje Bracina oca Voje – u ovoj je knjizi opisao svoj nevjerojatni životni i umjetnički put; zanimljivo, dinamično i najbolje moguće kad je umjetnost u pitanju (jer ona se, poznato je, prije čitanja, slušanja i gledanja, prvenstveno osjeća); ukrcao nas na autobusnu liniju 44 s plakatima slučajnih prolaznika i odvezao u London 1972., provozao gondolom kroz Veneciju 1976. s “prolaznikom kojeg je slučajno sreo u 13:43” ili pak poveo na jedrenje u Post Historiju 2009.

Proveo nas je putem umjetnosti koja je zamršen labirint samo za onoga koji ju gleda neprestano širom otvarajući oči kako mu ne bi promakao kakav važni detalj, a zaboravlja ju jednostavno osjećati, jer ionako “svatko ima pravo na svoju brzinu, na svoju muziku.“