Naziv djela: “Malva”

Ime autora: Hagar Peeters

Naziv izvornika: “Malva”

S nizozemskoga prevela: Svetlana Grubić Samaržija

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: antìpōd

“…Tragovi mojih stopala tope se u snijegu.

Poprimaju oblik neke slučajne životinje

i odjednom nestaju na pola puta.

(“Malva”, Hagar Peeters)

Jednom su prigodom velikog argentinskog pisca  Jorge Luisa Borgesa upitali za mišljenje o slavnom čileanskom pjesniku Pablu Nerudi, na što je on ustvrdio kako je Neruda “jako dobar pjesnik, koji je zaslužio Nobelovu nagradu za svoju poeziju”, ali i “jako zločest čovjek”. Pa iako je u spomenutom slučaju Borgesovo negativno mišljenje bilo uglavnom političke naravi – izražavao je svoje neodobravanje spram Nerudinog podržavanja SSSR-a, odnosno okretanja leđa SAD-u, ali ga smatrao i licemjerom zbog nesuprotstavljanja Perónovom režimu (naime, Nerudina druga supruga bila je Argentinka).

Zovem se Malva Marina Trinidad del Carmen Reyes, za prijatelje ovdje Malfje; Malva za sve ostale… Moj vječni život započeo je nakon moje smrti 1943. godine u Goudi.

(“Malva”, Hagar Peeters)

Desetljećima kasnije, posve drugačiju sjenu na lik slavnog pisca bacila je nizozemska pjesnikinja Hagar Peeters u svom romanu prvijencu nazvanom “Malva”. Progovarajući glasom Nerudine jedine kćeri, Malve Marine Trinidad del Carmen Reyes, Peeters ispisuje stranice priče koja je godinama čekala biti otkrivena; onakvu kakva je trebala biti, ali se nikada nije dogodila. Ispripovijedana nevinošću osmogodišnje djevojčice čija je duša čekala smrt oca koji ju je okrutno zatajio i odbacio, a sve kako bi napokon mogla biti sjedinjena s njim. U smrti, ako već ne u svom kratkom životu.

Rođenu sa hidrocefalusom – “vodenom glavom”, tada dvogodišnju Malvu i njezinu majku, Nizozemku Marie Antoinette (Marietje) Hagenaar, Neruda je po izbijanju Španjolskog građanskog rata prepustio sudbini u Nizozemskoj okupiranoj nacistima nestajući u potrazi “za novim životnim idealom” – borbi protiv fašizma, u drugi plan stavljajući vlastiti pjesnički i diplomatski ugled da bi bio “glasnogovornik običnog čovjeka”, ali i da “sljedećih dvadeset godina nesmetano provede sa svojom glasnom ljubavnicom Delijom, iliti Carillonom“.

“Otada je naša povijest samo povijest razdvajanja: bujice koja nestaje, onog rukavca velike rijeke života koji nije uspio opstati. Koliko god se junački borila za svoj život, na kraju neću uspjeti. Moj otac je to znao i nije to mogao podnijeti. On je podnosio samo onu smrt koja je bila ishod hrabre borbe, a ne onu koja nastupa unatoč borbi, u kojoj je poraz bio zapisan već unaprijed; protiv koje ne možeš učiniti ništa.”

(“Malva”, Hagar Peeters)

Svojim posthumnim pripovijedanjem Malva rekapitulira svoj i živote svih onih koji su bili njegovim dijelom, popunjavajući praznine onim što se jest dogodilo i slutnjama onog što je moglo biti. U maglovitoj ugodnosti onozemaljskog svijeta vodi dijaloge sa odbačenima i poricanima – Lucijom, šizofreničnom kćeri James Joycea, Danielom, sinom Arthura Millera, oboljelim od Downovog sindroma, ali i izmišljenim patuljkom Oscarom, likom iz “Limenog bubnja”, romana Güntera Grassa. U nastojanjima razumijevanja očevih odluka, Malva ne traži prijateljstva među sebi sličnima, “izopćenicima prirode”, već, svjesna svog naslijeđa, i među pjesnicima i misliocima kojima se divi, posebice književnici Wislawi Szymborskoj, Goetheu, Roaldu Dahlu, Gorkom i Sokratu. Svatko od njih pomaže joj pronaći smisao u besmislu; prokletstvu odbačenog djeteta slavnog pjesnika. Dobri duhovi nemaju oštra obličja; oni su tek Malvini suučesnici u njezinoj potrazi za značenjem; toliko željenom svrhom njezina kratkog postojanja.

U onozemaljskom životu Malva, taj krhki cvijet sljeza po kojem je i dobila ime, možda jest bila nijema, no u zagrobnom njezin glas odjekuje vječnošću.

Glas koji Hagar Peeters dodjeljuje baš Malvi nije tek plod puke slučajnosti, piščeve pripovjedačke mašte. I Hagarin otac, putopisni novinar i sociolog, naime, do njezine jedanaeste godine nije želio imati nikakav kontakt sa svojom kćeri. Godinama kasnije, pokušavajući slijediti (i razumjeti) očeve stope u vremenu koje je proveo u Južnoj Americi, Hagar Peeters slučajno otkriva priču o Nerudinoj kćeri Malvi. Naime, Hagar se nalazila u čileanskoj Temuci (Nerudinom mjestu rođenja) kada joj je netko rekao kako je grob sirote djevojčice otkriven u Nizozemskoj.

Od tog trenutka Hagar je bilo suđenim slijediti Malvine stope. Ili je možda bilo obrnuto? Kako bilo, ova nizozemska pjesnikinja stvorila je lirsku, dirljivu, čarobnu priču. Onu koja ne priznaje konačnost točki i beskrajnost zareza, već teče polako i sudbonosno odlomcima odvojenim tek točka-zarezom, kako je i sam Neruda nazivao svoju odbačenu kćer. Znakom koji, kao što je tvrdio Neruda, “odražava obličje koje sam imala na zemlji, s malim tijelom poput zareza – grbava crta, savijeni crv – i s lubanjom koja je neprestano bujala poput groteskne točke koja je prerasla samu sebe i težila prema nebu; onom velikom onostranom nebu u kojem sad počivam”.

“Prilazim bliže i vidim pet latica boje sljeza kao pet ispruženih prstiju koji žele zgrabiti sreću, a on mi dopušta da ih dodirnem i pomilujem te pritom tiho šapuće: – Kad sam još na zemlji otkrio da se oblik neke biljke uvijek ponavlja u istom razmjeru svojih dijelova, držao sam u ruci jednu takvu biljčicu – i pokazuje prstima, a ja to vidim i zahvaljujem mu i vraćam se svojem konjiću jer ostali čekaju. Moj konjić sretno rže i grivom me miluje po obrazima. Obasjavaju nas polja i suncem okupane livade.”

(“Malva”, Hagar Peeters)