Naziv djela: “Mi žene smo uvijek dobro”

Ime autora: Ana Penyas

Naziv izvornika: “Estamos Todas Bien”

Sa španjolskog preveo: Nikola Pezić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“Kako si Maruja?

Zdravo, Herminia. Pa sad sam tužna jer je Ana otišla. Jedva da me još posjećuje! Znaš već, stare smo, nikom više nismo zanimljive.

Maruja, valja biti strpljiv. Mi ih moramo gnjaviti što manje možemo.

Da, da, ali ja sam se dobro brinula za njih.

Dobro, mi smo već proživjele svoje. Sada trebamo gledati njih kako žive.

Sada smo za baciti.

Sada valja uživati u svakom trenutku.”

(“Mi žene smo uvijek dobro”, Ana Penyas)

Kad bi mladost znala, kad bi starost mogla – u ovih bi se nekoliko riječi mogla sažeti sva sjeta poznih godina junakinja nagrađivanog grafičkog romana “Mi žene smo uvijek dobro” španjolske grafičke umjetnice Ane Penyas koja u ovom uratku protkanom nekom melankoličnom snagom pripovijeda o svojim bakama – Maruji i Herminiji, dvjema udovicama u devetom desetljeću života. No, njezina priča ne progovara isključivo o tjeskobnoj izvjesnosti staračkih dana, o osamljenosti koja često prati suton života, ne titulira bake samo kao – bake, nemoćne i ostarjele. Penyas im, naime, u “Mi žene smo uvijek dobro” odaje dužno priznanje, “hommage”, za sve važne uloge koje su u životu odigrale prije nego što su bile “samo” supruge, majke i bake. Iskazuje poštovanje njihovim snovima, njihovim borbama, njihovom trudu. Svemu onom na čemu su u ovom životu ostavile svoj trag.

Na neki način sputana narativnim ograničenjima koje svom tvorcu zadaje forma grafičkog romana, Ana Penyas željene je poruke utkala u izražajne ilustracije, možda ne posebno vedre i ne posebno rječite, već upravo onakve kakve trebaju i moraju biti – usmjerene na svoje junakinje; obojane autoričinim trudom da snažnim kontrastom sukobi sjećanja prošlosti sa Marujinom i Herminijinom rutinom sadašnjice: osamljenošću, starenjem i preprekama koje ono nužno rađa.
Sadašnjost se miješa sa slikama i glasovima uspomena; povijest progovara sjećanjima na migracije u poslijeratnoj Španjolskoj i dug put bake Maruje iz Las Navas del Marquésa, sjeverno od Madrida do Gestalgara, sela u unutrašnjosti Valencije, na kojem ju je pratila sjena braka bez ljubavi i borbe za priznanje vlastite vrijednosti.

Neizvjesnih životnih putovanja nije ostala pošteđena ni Herminia koja je iz sela Quintanar del Rey sa svojom mnogobrojnom obitelji također migrirala u Valenciju u potrazi za boljom stranom života, a neumoljivi tijek godina i surove životne okolnosti, kao i ljevičarski politički aktivizam jedne od njezinih kćeri protiv Francove diktature su nadu u povratak u idilu rodnog sela polako prepustile zaboravu.

“Daj, Herminia, ne budi tužna.

Zapjevat ćemo i olakšati si jade!

Ja znam čekati…

Kao što noć čeka svjetlost, kao što cvjetovi čekaju da ih obavije rosa.”

(“Mi žene smo uvijek dobro”, Ana Penyas)

Penyas je vrlo suptilna pripovjedačica koja dopušta svojim ilustracijama da čitatelju otkriju točno onoliko koliko on želi saznati. Mnogi su crteži, stoga, tek slutnja onog što se uistinu dogodilo, onog što se moglo dogoditi, onog što se neće dogoditi nikada. No, upravo je ta slutnja ono što čitatelja tjera na razmišljanje, ostavljajući u njemu poseban osjećaj sudjelovanja u nečijem osobnom razgovoru, u prebiranju po intimnim sjećanjima koja raslojavaju njihovog protagonista dio po dio, sve dok ne dođemo do one srži koja svakoga od nas čini jedinstvenim.

Jer što je starost doli tek sjena pred suncem u zenitu koje tinja u svakoj od nas, do kraja naših dana.

“Ali, bako, pitam te kako si ti?

Dobro sam. Mi žene smo uvijek dobro.”

(“Mi žene smo uvijek dobro”, Ana Penyas)