Naziv djela: “Nada”
Ime autora: Ante Tomić
Godina izdanja: 2024.
Nakladnik: Hena com
Hrvatski je pisac i novinar Ante Tomić u jednom od svojih intervjua izjavio kako je, još u ranoj mladosti, ponukan nekom dječjom, mladenačkom sramežljivošću, “počeo pisati da ne bi morao govoriti”, vjerojatno tada niti ne sluteći kako će, mnogo stranica poslije, u svojim zrelim godinama, postati takav “meštar od pera” da će bez “po’ muke” stvarati priče koje doslovce možemo čuti čitajući ih; možemo razabrati tonove glasova, duboke, visoke, piskutave, ljutite; živo slušati različita narječja, psovke, pošalice, jadikovke…, baš kao da smo se i sami našli tamo usred stranice, stiješnjeni između rečenica i ljudi što se po njima vrzmaju kao u mravinjaku.
Malo nam je duže šutio Ante Tomić, još od “Veličanstvenih Poskokovih” iz 2015., odnosno zbirke priča “Pogledaj što je mačka donijela” iz 2017. (obje izdane u nakladi Hene com), no nada posljednja umire, a Tomićeva “Nada” ne samo da ne ide nikamo, već se rađa usred kamena i drača jednog od dalmatinskih otoka, u mjestašcu nad kojim bdije njegova zaštitnica, Sveta Margareta, svetica kojoj se utječu oni koje neplodnost priječi da prime blagoslov potomstva. Pa kad se jednog jutra na otočnoj obali probudi mladi sirijski izbjeglica Selim, kojeg je brodolom omeo na putu ka boljoj, izvjesnijoj budućnosti i obitelji koja ga čeka u okrilju navodno civilizirane Europe, aktivirat će se jedan svijet u malom, mikrokozmos u kojem na neimenovanom otoku, između piska sirene posljednje prinove u Jadrolinijinoj bijeloj floti, trajekta Miljenko Smoje, i revanja Mikulinog tovara čiji njak, prema urbanoj legendi, izvješćuje o prepuštanju putenim zadovoljstvima nekog od otočana, žive i miješaju ljudi različitih nacionalnosti, rasa, vjera, spolnih i političkih uvjerenja.
Tomić humorom plovi Mediteranom, inteligentno se ruga (pre)duboko ukorijenjenim predrasudama, stereotipima i praznovjerjima ljudi naših prostora, uvodi kreposne žene što od Svete Margarete priželjkuju dar začeća; pretvara zatvorske ćelije u priručne apartmane za turiste, a ćevape u civilizacijsko-kulturne spone, dokaz kako prošlost i sadašnjost uvijek nekako zatvore krug, pronađu sjecište u kojem shvatimo da smo svi dio jedne cjeline, i da nisu vremena zla, već ljudi. “I možda su upravo ovdje gdje mi sada sjedimo Feničani naložili vatru i na usijanoj kamenoj ploči ispekli mljeveno meso oblikovano u male valjuške. Iljadama godina prije nego što su naši hrvatski preci doselili, dragi moji, ovdje su se jeli ćevapi. Toliko o tome tko je i što je na Mediteranu autentično”, utvrđuje u knjizi jedan od likova, Emil, dajući naslutiti kako je “Nada” pomalo i politička priča. Srbi, Hrvati, Muslimani pomiješani su u spletu događaja koji uzburkava valove otočkog života, i neizbježno, baš kao i u stvarnom životu, upućeni jedni na druge. Kada se uporno pokušavamo razdvojiti, secirati različitosti, nužno u tom odijeljivanju izgubimo i koji dio vlastitog identiteta; a Tomić znade kako se “oko ovoga mora čitavu povijest ratovalo. Minjali su se Grčka, Rim, Bizantsko carstvo i Franačka država. Sad je bila turska vlast, sad mletačka, sad francuska, sad austrijska, sad jugoslavenska. Sirijac se probudi na plaži i pita je li ovo Italija? Prijatelju moj, bila bi da si jučer doša. Vire i narodi ovde su se krvavo istrebljivali, ali puno češće su se mišali, dilili pisme i priče i ricete kako stavit janje na ražanj, napravit kozji sir, smotat sarmu, skuvat crni rižot i ispeć ćevape. Sve je, ukratko, u ovon našen mediteranskom svijetu jednako autentično i neautentično. Jednako istinito i jednako lažno.“
Moj dragoviću, “Nada” je jedna jako važna knjiga. Podsjetit će nas, osim na već poznatu činjenicu kako je Ante Tomić vrstan pisac – provokativan, humorističan i nepretenciozan, i na jednostavnu istinu kako se “između zalogaja malih smeđih vragolana u masnim lepinjama” katkad kriju čitavi narodi, dovoljno autentični da bi se međusobno uvažavali, no istodobno, i s pravom mjerom neautentičnosti da bi znali kako ljudska povijest nije ništa doli “povijest istina kojih se čovjek oslobodio.“