Naziv djela: “Napuklina”

Ime autora: Ragnar Jónasson

Naziv izvornika: “Rupture”

S engleskog prevela: Zrinka Pavlić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Znanje

Kada se jedan diplomirani pravnik, sveučilišni profesor, investicijski bankar i prevoditelj četrnaest djela Agathe Christie na islandski jezik, odluči i sam okušati u pisanju kriminalističkih romana pritom ne igrajući na kartu sirove brutalnosti i leševa o koje se spotičemo na svakom koraku, te koristeći motive ubojstava tek kao pokretač mnogo sofisticiranije i promišljenije priče, tad možemo biti sigurni kako pred sobom imamo štivo u kojem je gore spomenuta Agatha Christie ostavila nemali trag.
“Napuklina” je treći roman iz serijala “Mračni Island” svestranog mladog islandskog pisca Ragnara Jónassona. Izabravši maleni, prosječnom čitatelju vrlo izgledno nepoznati gradić Siglufjörður kao mjesto radnje, udaljio se od vreve i svjetala svih velegrada dalekog sjevera u koje su brojni pisci nordijskih krimića smještali svoje junake, oduzimajući tako radnji brzinu, no dodajući joj pravu dozu enigmatičnosti dostojne jednog Poirota.

“Dobro se sjećala dana koje je provela u tom gradiću. Onamo su je doveli strašni događaji iz prošlosti, ali gradić ju je na neki način nadahnuo da se suoči s budućnošću. Sada su se stanovnici Siglufjörðura susretali s novom opasnošću, a ona se iskreno nadala da im se neće morati pridružiti prije nego što opasnost od virusa mine.”

(“Napuklina”, Ragnar Jónasson)

Kao i u prva dva romana iz serijala (“Snježno sljepilo” i “Zamračenje”) i u ovome radnja prati glavnog junaka, policajca Arija-Thóra, no Jónasson ovaj put atmosferu gradi ispreplićući dvije priče. Jedna je započela još 1955. godine na ledenoj osami fjorda Hedinsfjörður, gdje je mlada žena umrla pod nerazjašnjenim okolnostima, da bi, pedeset godina kasnije, isti misterij ponovo izronio iz izblijedjelih sjećanja i zagonetne fotografije. Druga je priča, pak, ukorijenjena duboko u sadašnjosti, ispresijecana tajnama, ubojstvima i političkim spletkama. A povrh svega, tu je i karantena zbog smrtonosne bolesti koja je nekako našla put do ovog mjesta “na kraju svijeta” i zbog koje je Siglufjörður još samotniji i zatvoreniji nego inače.
Jónasson je pripovjedač zavidne vještine, pa mu tako vjerujemo i povlađujemo čak i onda kada pomislimo kako je zakoračio na pomalo sklizak teren postavivši kao jedinu poveznicu između ove dvije, i vremenski i prostorno ponešto zamršene priče, jednu televizijsku novinarku poput Isrun.No, radnja ostaje čvrsta poput ledenjaka, a likovi nesavršeni taman dovoljno da se uspijemo poistovjetiti s njihovim manama i slabostima.

“Mračni Island”, dakle, nije izgubio niti djelić svoje tame, a autor nas ponovo prilično uspješno uvlači u istu, izazivajući u nama onaj dobro poznati osjećaj kako se ne bojimo mraka, već onog što bi se moglo skrivati u njemu.