Naziv djela: “Naučiti razgovarati s biljkama”
Ime autora: Marta Orriols
Naziv izvornika: “Aprendre a parlar amb les plantes”
S katalonskog preveo: Nikola Vuletić
Godina izdanja: 2023.
Nakladnik: Hena com
“Mržnja i ljubav ponekad se spoje u kuglu, poput kapljica žive, a iz toga amalgama nikne neki težak i štetan osjećaj, neka čudna čežnja. To ide na živce. Čežnja usprkos svemu.”
(“Naučiti razgovarati s biljkama”, Marta Orriols)
Jedan je talijanski neurobiolog sa svojim timom uspio dokazati kako vrsta biljke, mimosa pudica, može tjednima sačuvati pamćenje. Ako kapnete vodu na mimozu, ona će se brzo zatvoriti, ali ako s kapanjem nastavite, shvatit će da je voda neškodljiva i prestati reagirati, i to pamćenje zadržati tjednima.
Biljke nisu pasivne i tihe. Društvene su i komunikativne, iznad i ispod tla. Prilagodile su se da bi otkrile suptilna elektromagnetska polja, koriste kemikalije i mirise kako bi upozorile jedna drugu na opasnosti, otkrile predatore ili privukle kukce.
Biljke komuniciraju, razgovaraju klorofilnim tišinama, nečujnim klizanjem kapi rose niz krhke stapke, nevidljivim treperenjem sitnih dlačica na listovima; pamte sitne znakove i opomene i spremaju ih u svoja zelena sjećanja da ih ne uhvate nespremne sljedeći put kad im oštri krakovi škara odrežu list načet propadanjem. Dotad žive nesvjesne promjena oko sebe. Vegetiraju.
Razgovaraju li biljke više nego ljudi? Možda su osjetljivije na suptilne zvukove škljocanja oštrice škara koje im se polako približavaju ne bi li ih osakatile, za njihovo dobro lišile dijela koji im više ne pripada.
Koliko je Paula živjela nesvjesna sitnih propadanja dugogodišnje veze s Maurom? Koliko je dugo, uljuljkana u komfor života u užurbanoj svakodnevici Barcelone, vezu u kojoj je rutina (neprimjetno, kako to obično biva) istisnula ljubav, tamo negdje između tihih večeri “kada je još sve funkcioniralo, a nježnost se rađala sama od sebe” i trenutka kada “više nismo dvije osobe koje skupljaju zajedničke uspomene”, vegetirala prije spoznaje kako se vrijeme uistinu “razlijeva poput mrlje vode na akvarelu”?
“Sve što je bilo prije činilo se tako davnim, kao da se dogodilo nekom drugom”, kada je Mauro rekao Pauli da je ostavlja zbog mlađe žene, pa samo dva sata poslije smrtno stradao pod kotačima automobila i ostavio je zatočenu u limbu tuge, bijesa i bespomoćnosti. Živjela je u laži koje nije bila svjesna, i sad kada je smrt osujetila erupciju bijesa, uzdigla se kao tvrđava između ljutnje zbog laži i oplakivanja zbog gubitka, Paula zdvaja među sjenama u stanu jedne ljubavi koja je nestala u svim oblicima, fizičkim i psihičkim, ljubavi čiji ju ostatci vrebaju ispod uvelih listova Maurovih voljenih biljaka, u njegovom mobitelu punom preljubničkih poruka koje gule kožu i meso s utjelovljenja veze koja to već odavno nije bila.
„Zaborav bi trebao biti prirodan proces. Trebalo bi moći zaboraviti u onom času kada odlučiš da ćeš zaboraviti. Zaborav bi trebao nastupiti smjesta, u protivnom, sjećanje postaje degradacija, čin otpora.“
(“Naučiti razgovarati s biljkama”, Marta Orriols)
Marta Orriols Balaguer, španjolska spisateljica i povjesničarka umjetnosti, u “Naučiti razgovarati s biljkama” ispisala je svojevrsni hommage složenom procesu žalovanja, onom u kojem je bol gubitka nepovratno okaljana prijevarom i nemogućnošću suočavanja s onim koji je prijevaru počinio. Zauvijek je otišao, smrt se ispriječila između bijesa, suočavanja, opraštanja; ostavila je sram, tugu i uspomene zasjenjene preljubom. Put oprosta je dug, zaborav je utopija. Jedina stvarna i opipljiva jest činjenica kako nikada ne prebolimo, već samo naučimo živjeti s prazninom. S praznim stolcem, sa spoznajom kako su “sjećanja fleksibilna i lako ih je ispravljati, mogu se izrezati na komadiće i postaviti na drukčiju pozadinu, možemo podleći porocima svog vremena i dotjerivati ih, igrati se filterima koji ih uljepšavaju i krojiti prošlost po svojoj mjeri, kako bismo se suočili sa sadašnjošću od krvi i mesa, jer se nitko neće ušuljati u našu samoću da bi nas podsjetio da one sjene nije bilo i da je onaj kutak bio svjetliji no što se čini.”
Jer tuge su neotuđive.