Naziv djela: “Nulta suma: izabrane priče”

Ime autora: Rubem Fonseca

Naziv izvornika: Selection of short stories (1963-2018.)

Izabrala i prevela s portugalskog: Tatjana Tarbuk

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“Umjetnost je glad.”

(citat iz priče “Pogled”, Rubem Fonseca)

Na umu imajući činjenicu kako je jedan od najbližih prijatelja Rubema Fonsece, velikana brazilske književnosti za kojeg je književna kritika utvrdila kako piše kao “sumanuto čedo Cortázara i Bukowskog” (iako uporaba snažnih seksualnih i elemenata nasilja u njegovim djelima na koje se pri uspoređivanju najčešće aludiralo, kod Fonsece svoje uporište ima prije svega u, kako je jednom rekao, “činjenici da bi svaki pisac trebao imati hrabrosti reći ono što se većina plaši izgovoriti”), američki pisac Thomas Pinchon, slavni postmodernist i osobenjak kompleksnost čijih djela zadovoljava apetite i najzahtjevnijih čitatelja, tad slobodno možemo reći kako u “Nultoj sumi” , prvoj Fonsecinoj zbirci pripovjedaka prevedenoj na hrvatski jezik, čitatelja očekuje slobodan pad u grotlo na čijem dnu ključa ulica, seks, nasilje, smrt te se “poput goleme gusjenice” izvija mnoštvo ljudi gladnih života, ljubavi, umjetnosti i boli.

Rubem Fonseca u svom je književnom opusu poseban naglasak stavljao upravo na kratke priče, pa je njegov ulazak u književnu orbitu označila zbirka “Zatvorenici” iz 1963. izborom iz koje “Nulta suma” i započinje. Pet priča, svaka s mračnom niti koja nas posve neprimjetno steže sve dok na samom kraju šokirano ne shvatimo kako nam je cirkulacija gotovo prekinuta, a mi se pitamo čemu smo to upravo svjedočili (priče “Henri” ili pak “Službenik”), otvaraju put pripovijetki “Ljudska snaga” iz zbirke “Pseća ogrlica” (1965.), koja još jednom naglašava direktnost i čistoću Fonsecinog jedinstvenog izričaja. Niz dramatičnih priča, punih otvorene erotičnosti, eksplicitnih izraza i nasilnih dijelova u ovoj zbirci seže sve do 2018., dvije godine prije Fonsecine smrti.

Potpuno bi pogrešno bilo način pisanja ovog brazilskog autora svesti na vulgarizme i opscenosti. Svaka je od priča Rubema Fonsece pomno postavljena scenografija koja za svrhu ima nešto mnogo dublje od šokiranog čitatelja. Kao bivši policijski službenik, autor u svoje priče vješto upliće vlastito iskustvo, ono životno koje nikad nije cenzurirano niti uljepšano, u kojem je krv uvijek krv i leš uvijek leš i rasporena utroba uvijek hrpa iznutrica i posvemašnjeg užasa. Jedno od njegovih antologijskih djela, priča “Mandrake” iz zbirke “Ubirač” (1979.), također je uvrštena u ovu zbirku, a odvjetnik-detektiv Mandrake koji se pojavljivao u više Fonsecinih djela izvrstan je primjer inspirativnog utjecaja dijela privatnog života i osobnih preferencija na pisanje Rubema Fonsece.

Ispod krvi, nasilja i erotike Fonseca nerijetko vrti još jedan film – onaj koji hvata kadrove nepodnošljive težine brazilskog postojanja u jednom (turbulentnom) povijesnom razdoblju. Naime, u godinama koje su prethodile brazilskom državnom udaru 1964. , Institut za istraživanja i društvene studije (IPES) čiji je jedan od bliskih suradnika bio Rubem Fonseca, provodio je brojne aktivnosti s ciljem destabilizacije vlade predsjednika Joãoa Goularta utirući time put raspadu demokracije. Te su aktivnosti, između ostalog, uključivale financiranje i nadzor sastavljanja i distribucije niza dokumentarnih filmova koji su, prikazivani diljem zemlje, za svrhu imali poticanje puča koji je uslijedio, promicanje liberalne ideologije i antikomunističke propagande te jačanje struja koje su pod svaku cijenu htjele svrgnuti Goularta s vlasti. Pitanje autorstva scenarija spomenutih dokumentaraca predmet je kontroverze: mnogi ga istraživači, naime, potkrjepljujući tvrdnje dokumentima i svjedočenjima, pripisuju upravo Rubemu Fonseci, dok drugi takvu teoriju odbacuju kao hipotetsku. Fonseca je izjavio kako je bio dijelom postojećeg demokratskog odjela unutar Instituta s kojim je prekinuo sve veze 1964.

U godinama koje su uslijedile, Fonseca je ostao dosljedan svom imidžu samotnjaka – rijetko je davao intervjue i pojavljivao se na popularnim književnim događanjima s opravdanjem kako pisac ne smije biti poznat, jer u protivnom gubi sposobnost diskretnog promatranja i, slijedom toga, pronalaženja “sirovog” materijala za književni rad. A takvog je materijala u njegovoj prozi bilo napretek. Nadahnuće za ozračja u pričama crpio je iz spomenutih političkih trenutaka, vlastitog zanimanja, svijeta koji ga je okruživao. Fonseca je čitateljima život želio prenijeti upravo onakvog kakav doista jest – kao igru nulte sume, “igru u kojoj je zbroj dobitaka i gubitaka igrača uvijek nula.”

“Bio je to vatreni pakt

Protiv ovoga tmurnog rutinskog prostora između

Rođenja i smrti koji se naziva

Životom.”

(ulomak iz priče “Dan u životu potpisnika pakta”, Rubem Fonseca)