Naziv djela: “Oče, ako jesi”

Ime autora: Julijana Adamović

Godina izdanja: 2023.

Nakladnik: Fraktura

Potreba ljudi da traže svoje biološke roditelje, posebno sinovi u potrazi za ocem, ima višestruke izvore. Identitet i osjećaj pripadanja važni su; da bi se osjećali cjelovitima, ljudi imaju potrebu razumjeti svoje korijene.
Nedostatak očinske figure nerijetko ostavlja emocionalnu prazninu koju ljudi pokušavaju popuniti na različite načine, među kojima je i traženje bioloških roditelja. Tu je i znatiželja za razumijevanjem genetskog naslijeđa: od koga sam naslijedio boju očiju, prgavu narav, talent za glazbu? Utjecaj okoline također može biti pokretač te potrage.
Kada je u pitanju Damjan Knežević, mislim da je njega najviše pogonila činjenica da je zakinut za tu informaciju, a drži da je na nju imao i ima pravo. U situaciji kada mu adoptivni otac gubi pamćenje, to pitanje postaje sve važnije.
Tomaš pak nema zamjenu za oca. Odrasta u konzervativnoj sredini gdje je sin bez oca manje vrijedan (kopile, faćuk) i živi u iluziji da će ponovni život s ocem izbrisati sve teškoće s kojima se suočava.”

Porazgovarale smo kratko Julijana Adamović, koja me je za svoje književno stvaralaštvo vezala još tamo 2019., kad sam pročitala njezine “Divlje guske”, i moja malenkost; njezine su me riječi, posebice one kojima utvrđuje kako postoji u ljudima ta neporeciva potreba da razumiju svoje korijene, da ostvare cjelovitost koja će im pomoći da razumiju i sami sebe, i tako pruže potrebnu težinu imenu i prezimenu, spoznaju značaj obiteljskog naslijeđa nepoznavanje kojeg im više neće biti balast, već miljokaz na životnom putu, potaknule da autoričin novi roman “Oče, ako jesi” promotrim iz različitih perspektiva, svih jednako izazovnih, zamršenih, slojevitih.

Onog trenutka kad je mladi rezervist Damjan Knežević 1965., prilikom spašavanja ljudi iz potopljenog sela, došao u posjed jednog ručnog sata marke Helma i starih dokumenata, i pomislio kako je u labirintu potrage za vlastitim ocem, napokon pronašao početak Arijadnine niti, započela je dvadeset godina duga potraga koja je, meandrirajući između nemirnih vremena, ratnih vihora i slomljenih ideala, u cjelinu spojila i fragmente i nekih drugih priča. Jedna od njih, najvažnija i najsloženija, jest ona vojvođanskog Mađara Pala Nađa, koji je imao tri sina s tri različite žene, onog Pala Nađa čiji se otac objesio u staji među uznemirenim govedima i kojemu je, dok je sinu jedincu u amanet ostavljao sliku suhonjavog tijela na konopu, cipela skliznula u drveni valov kao posljednji dokaz očeve izdaje, sebičnog bijega i pakosti kojima ga je “rođeni otac i mrtav pokušavao ujarmiti, motikom vezati za puste redove kukuruza.” Onog Pala Nađa koji se, naposljetku, otimao i jačima; vukući breme oca samoubojice i majke nasilnice i pijanice, obrise vlastite prošlosti i odrastanja kao preko indigo papira preslikavao na tri obitelji u kojima je preuzimao ulogu oca. Rodna nejednakost, zatucanost patrijarhata, strah od gladi, od siromaštva, od života – sve se zavrtjelo u vrzinom kolu očinskog i očevog.

“Katkad je neki drugi „otac“ ispred onog biološkog. Otac i očevi.” Dodijeljeni rođenjem, izabrani politikom, prisvojeni i posvojeni. Razlika između očeva i očinstva široka je poput Dunava, jednako varljiva i duboka. Pal Nađ (anti)junak je koji brodi po toj velikoj vodi, a Julijana Adamović gusto i isprepleteno pripovijeda o onome što u jednom trenutku posve sažeto objašnjava u pola rečenice: “pojam „otac“ prostor je koji ponajmanje popunjava biologija.”

“Ne bih rekla da je Palova sudbina neko opće mjesto. Rat je, dakako, ostavio traga na svim ljudima; neki su stradali mnogo više od Pala – kao aktivni sudionici ili samim postojanjem, neki su uspjeli u vlastitim ambicijama, a neki ih, opet, nisu ni imali”, govori Adamović i, doista, unatoč povremenom “pobratimstvu lica u svemiru” i poistovjećivanju kobi glavnog junaka sa sudbinama ostalih dionika predmetnog vremena i prostora, mogli bismo se radije prikloniti onom poznatom citatu iz Tolstojeve “Ane Karenjine”“svaka je obitelj nesretna na svoj način”, u svakome od onih koji su ovako ili onako ukrstili svoje sudbine s Palovom – Eržebet, Anna, Jerolima, Vera K., drugovi i gospoda, trpjelo je biće, u svakome od njih “jedan se Spasitelj pribijao na križ”. Julijana Adamović sve je spojila u čvrstu tapiseriju, ne pruživši nam možda odgovore na sva pitanja koje bismo poželjeli saznati, no ostavljajući upitnike na pravim mjestima, onima na kojima ćemo se nerijetko zapitati – je li nesreća uistinu spiritus movens svake potrage za srećom? Julijana Adamović nudi odgovor koji se poput potki provlači kroz osnovno tkanje ovog iznimnog djela i tvori uzorak za koji shvaćamo da ga poznajemo bolje nego što smo mislili: “Ovisi koliko je snažna ta potraga. Što je silnija, veće su šanse da će rezultat biti takav. Neuspješan. Ljudi sreću doživljavaju kao linearni fenomen, a ona se sastoji kraćih i duljih intervala. Pojavi se i nestane. A nekada, nekada traje predugo, pa je više ne doživljavamo kao sreću.”