Naziv djela: “Oni koji su voljeni”

Ime autora: Victoria Hislop

Naziv izvornika: “Those Who Are Loved”

S engleskog preveo: Dražen Čulić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Profil Knjiga

“… svaki je centimetar zidova bio prekriven ikonama svetaca. Temis je proučavala njihova lica na treperavom svjetlu. Vjeroučiteljica jednom je njezinu razredu pokušala objasniti pojam harmolipi, ali sve što je dobila bilo je trideset zbunjenih lica. Sada je Temis shvatila, u potpunosti. Radost i bol. Bili su jasno vidljivi na licu svakoga sveca koji je gledao dolje prema njoj… to se moglo razabrati u dubini njihovih očiju, na usnama, u odlučnim vilicama i nagibu glave. Biblijskim rječnikom radilo se o radosti spasenja postignutog bolnim žrtvovanjem. Mir i smrt, nada i očaj, sve je postajalo istovremeno i bilo nerazmrsivo.”

(“Oni koji su voljeni”, Victoria Hislop)

Svakomu tko je imao priliku upoznati se sa spisateljskim opusom Victorije Hislop, jedno je uvijek zajamčeno – ova će ga engleska autorica vještim i fluidnim pripovijedanjem nevjerojatno lako odvesti u neka druga vremena i na neka nova/stara mjesta. Hislop, naime, posjeduje tu čarobnu sposobnost ispreplitanja dobro istražene povijesne podloge sa osobnom naklonošću prema zemlji i ljudima o kojima piše stvarajući tako živu, bogatu tapiseriju pripovijedanja koja i samog čitatelja nekako učini dijelom svoga tkanja.

“Oni koji su voljeni, umrijeti neće…” – davni stih, simbol jednog prekinutog djetinjstva i putokaz ostatku života koji je u istim tim riječima pronašao smisao, stoji kao stražar na početku i kraju priče u kojoj smrt i mir nisu isključivali jedno drugo, već prožimali živote svih onih koji su umirali za domovinu i živjeli jedni za druge.

Priču koja počinje 2016. u Ateni kakvu poznajemo danas pripovijeda Temis Stavridis, nekada Koralis, okružena obitelji – naraštajima rođenima prekasno da bi osjećali gorčinu žrtve davnih ratova, no na vrijeme da im njihova kirija Stavridis otkrije važnost otkrivanja nekih starih istina.

Od teškog djetinjstva tridesetih godina prošloga stoljeća i života u obitelji podijeljenoj politikom, preko njemačke okupacije Grčke u kojoj je mladenački zanos i inat potpirivan bijesom zbog grčke kolaboracionističke vlasti odveo Temis u borbe na strani komunista, pa sve do utamničenja i pakla brutalnih zlostavljanja na zloglasnim otocima – logorima Makronisos i Trikeri – Temis je osta(ja)la i junakinjom i zločinkom, ovisno čiji je “pravednički” prst upirao u nju. No, cilj je uvijek ostajao isti – borba za pravdu i Grčku kakva treba biti – jednaka i svoja. Odluke kojima je birala između života i smrti te trenutci u kojima je ponos bivao važnijim od opstanka, progonit će Temis do kraja života, no četrdeset godina nakon završetka građanskog rata, duhovi prošlosti napokon će s kostima onih koji su voljeni počivati na Drugom groblju u Rizopoliju.

“Nitko nije mogao pobiti apsolutne Pitagorine istine ili izvjesnost periodnog sustava elemenata. Bili vi bogati ili siromašni, željeli kralja ili republiku, odgovori su uvijek isti. Oko znanstvenih formula nije bilo sukoba…”

(“ONI KOJI SU VOLJENI”, VICTORIA HISLOP)

Victoria Hislop nadahnuće je za “One koji su voljeni”, kako je sama jednom prilikom priznala, pronašla u jednom slučajnom, bezazlenom pogledu na Makronisos, otočki zatvor zloglasne prošlosti, a misao kako i “Grčka ima svoj vlastiti Alcatraz” posadila je u mašti engleske spisateljice sjeme ove pripovijesti – generacijske sage koja će, deset godina kasnije, ispisati stranice na kojima svaki od junaka svoj harmolipi nosi na ponos svijetu, sebi i onima koji su voljeni.