Naziv djela: “Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo”

Ime autora: Annette Bjergfeldt

Naziv izvornika: “Højsangen fra Palermovej”

S danskog preveo: Edin Badić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Hena com

“Stavi me kao znak na srce,
kao pečat na ruku svoju,
jer ljubav je jaka kao smrt,
a ljubomora tvrda kao grob.
Žar je njezin žar vatre
i plamena Jahvina.

Mnoge vode ne mogu
ugasiti ljubav
niti je rijeke potopiti.
Da netko daje za ljubav
sve što u kući ima,
taj bi navukao prezir na sebe.”

(Pjesma nad pjesmama)

Kad ste potomak ruske cirkuske princeze pelikanskog pogleda i otrovnog jezika čiju je životnu ljubav progutao nilski konj, odrastate u kući u čijem se podrumu krije glasovir koji katkad samovoljno odsvira povijest u obliku nota Labuđeg jezera, a u dvorištu vam guguću golubovi s vojnim odličjima, jednostavno vam je predodređeno u genetskom kodu imati zapisanu jednu posebnu šifru, istodobno sanjarsku, vragolastu i bajkovitu.
Tad i najtmurnija otočna jutra danskog Amagera odišu mirisima smirne, raspucalih plodova šipka i opojnog slatkog cimeta iz tuđine što izviru iz vječne Pjesme nad pjesmama koju je kralj Solomon prije tri tisuće godina sa zidina Jeruzalema odaslao u vječnost i koja je na kraju tih tisućljeća pala u naručje danskog trgovca Hannibala Severina Møllera, da ga učvrsti u naumu da živi u strasti i okusi Ljubav Stoljeća, čak i kad ga opora oštrina ljubljene supruge Varinke Sovalskaje, one grube ruske cirkuske princeze s početka priče, obavije tišinom što u baletnim papučicama katkad zapleše sobama njihove kuće u Ulici Palermo.

Kad su Hannibalove klavirske serenade utihnule i penjačice u vrtu oko kuće pale na zemlju zajedno s jarkocrvenim makovima, Varinka je ostala udovica, čvrsta i napeta poput cirkuskih mreža, a kći im Eva, ljubičasto plavih očiju i kože vječnog mirisa kolovoza i slane vode, stjuardesa koja je kročila oblacima i kad nije letjela čeličnim pticama, godinama poslije sa švedskim instruktorom golubarenja zasnovala obitelj, iznova se začuo tihi mrmor Pjesme nad pjesmama. Prošaptala ga je Esther, Varinkina unuka, pripovjedačica srca rastegnutog na slikarsko platno, prstiju i snova umočenih u boje, čija sestra blizanka Olga za ljubavlju čezne glasom od četiri oktave na pariškim pozornicama ili pak sklupčana u alkoholnom interludiju ispred izloga trgovine vjenčanicama, a starija i boležljiva sestra Filippa, eterična i krhka, mjesečari pogleda uprtog u zvijezde i jednadžbe svemira, brojeći kratke godine kada će i sama postati njihovim dijelom.

“Jednog dana djetinjstvo prestaje. Možda je čak već i prošlo neko vrijeme otkad je završilo. Ipak, čovjek ne napušta Rajski vrt dobrovoljno, nego iz njega mora biti izbačen kao još jedan pijanac koji se grčevito drži za šank kad začuje da ide zadnja runda.”

(“Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo”, Annette Bjergfeldt)

Sramežljiva slikarica Esther kojoj su tridesete godine podarile preuranjenu menopauzu i ljubav koja se izgubila u najgore godišnje doba, proljeće, kad “sve pupa i baca svjetlozelenu nadu i krhku zaljubljenost ravno u lice”, obiteljsku priču stanara bijele kuće u Ulici Palermo pripovijeda životno i šarmantno, povremenu gorčinu i žal miješajući s umjetničkom čežnjom, onom koja stanuje u oku, koja znade da je u smrti najteže to što život ide dalje i da, ako se već mora, uvijek treba plakati nagnut prema naprijed, tako da suze mogu padati izravno u crnu zemlju. Svaki od likova cvate i vene upleten u divlje biljke penjačice i grmlja ogrozda što snivaju ispod najljepšeg balkona obiteljske kuće, iznenadni je stavak u fortissimu s grubim, nepovezanim tonskim skokovima, miriši na terpentin i život skriven iza slika pejzaža i mrtve prirode, a autorica romana Annette Bjergfeldt, danska glazbenica, kantautorica, slikarica i spisateljica, kroz Esther nas vodi ravno k njima, u tu famoznu Ulicu Palermo, u kojoj se nepokolebljivo vjeruje u Ljubav Stoljeća, u kojoj Pjesma nad pjesmama odzvanja još dugo nakon što odsviraš ton.

“Ali tko će vidjeti baš ono što je on vidio u meni? Ona posebna nijansa boje u koju me umiješao zauvijek je izgubljena. Čovjek ne odlučuje sam koga će voljeti i koliko dugo. Ponekad jednostavno ne može prestati.”

(“Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo”, Annette Bjergfeldt)

“Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo” roman je prvijenac koji to zapravo nije. Toliko je, naime, zrelosti i sofisticiranosti u njegovim retcima da čitatelj ima osjećaj kako je autorica već mnogo puta bila na tom posebnom mjestu, onom na kojem nastaju priče vrijedne čitanja, priče čije rečenice imaju okus i miris, koje iščitavamo u bojama i zvukovima.

Obiteljske sage nisu književni raritet, nebrojeno su puta bile temom romana, rastezale se i sažimale, plačljive ili beskrajno smiješne. No obiteljska saga koja se kroz godine, boje i notne ljestvice protegnula od ruskih cirkusa, pariških opera do obične danske kuće u čudesnoj Ulici Palermo (ili je obrnuto?) posve je posebna, gotovo čarobna. U njoj se ne odustaje od ljubavi, nikada, čak niti onda kada se svijet svede na apsurd otvorenih ralja nilskog konja. Jer, naposljetku, “život je prije svega pun nilskih konja koji čak i voljene proždiru u jednom zalogaju”. Od nas se samo očekuje da unatoč svemu iz njega uspijemo izvući ono najbolje.