Naslov djela: “Posrnuli svijet”

Ime autora: Peder Frederik Jensen

Naslov izvornika: “Banedanmark”

S danskoga preveo: Mišo Grundler

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Lector

“Nama glumcima najlakše je ne biti ono što jesmo.”

(priča “U kavezu nalik na moj”, zbirka “Posrnuli svijet”, Peder Frederik Jensen)

Putujući “Posrnulim svijetom” mladog danskog autora Pedera Frederika Jensena te iščitavajući svaku od njegovih dvadeset i pet naizgled nasumično poredanih kratkih priča, postupno shvaćamo kako Danska koju nastanjuju njegovi likovi ima malo toga zajedničkog s Danskom o kojoj čitamo u brošurama koje mame idilom dalekog sjevera ili pak self help priručnicima u kojima je širina osmijeha razmjerna debljini čarapica u kojima se uravnoteženi, sretni Danci griju ispred kamina sa pucketajućom vatricom.

Ono što je Kingov Pennywise za klaunove, to je Jensenov “Posrnuli svijet” za danski hygge i ideju stalne sreće i idiličnog življenja. Tamna strana. Ono zbog čega nam se nešto jednom simpatično i blisko odjednom čini silno odbojnim i neugodnim. Jensen svakom pričom čitatelju daje na uvid ljudsku prirodu – onu prizemnu, vulgarnu, sklonu lažima i grijesima. U “Posrnulom svijetu” ne živi mnogo sretnih Danaca; sadašnjica je ružna i na granici podnošljivog – tu su muškarci koje su napustile njihove žene, tu su preljubnici, prostitutke, beskućnici, zlostavljani i zlostavljači; ljudi koji životare na margini društva, ali i pripadnici tzv. srednje klase bez kontrole nad samima sobom i vlastitim životom.

Jensen se čitatelju obraća na način koji posve sigurno nije za svakoga – ne okoliša u vulgarnosti, rečenice slaže bez uljepšavanja, kratko i katkad pomalo mahnito, balansirajući stalno između dubokih poruka i puke banalnosti. Njegov je poriv, međutim, neupitan. Želja za dramatičnim i neočekivanim vidljiva je iz oštrih suprotnosti kojih pričama ne nedostaje. Tako, primjerice, priča “U kavezu nalik na moj” prati ženu koja je u Americi postala slavnom glumicom te se vraća na Jylland na bakin pokop. Povratkom kući, njezin novi život nakratko se opet sudara sa starim u kojem je, kao i mnogo puta ranije, seksualno zlostavlja vlastiti ujak.
Jensen šokira, iskušavajući granice – u priči “Ruken” majka se nakon gubitka skrbništva nad djetetom automobilom zabija u izlog H&M-a; pronalaze je nabijenu na “golemu krhotinu stakla”, dok “Kutija dugog LA-a” zapanjujuće sirovo, gotovo degutantno opisuje način na koji muž seksualno ponižava vlastitu suprugu. Disfunkcionalnost odnosa – obiteljskih, partnerskih, prijateljskih produbljuje se svakom novom pričom. Jensenovi likovi su svojevrsna “roba s greškom”; upleteni u vlastite traume, u drugima traže izbavljenje, utjehu, razrješenje.

“Nikada to još nisam doživio, rekao je. Imam pedeset osam godina, a nikada mi nijedna žena nije čitala dok ležimo goli u krevetu. Nešto tako jednostavno.”

(priča “Sastanak”, zbirka “Posrnuli svijet”, Peder Frederik Jensen)

Bilo bi preambiciozno reći kako ćete sigurno zavoljeti Jensena. Njegove su priče poput dvadeset i pet udaraca bičem i malo je toga u njima od čega će vam biti toplo oko srca ili što će vam izmamiti osmijeh. Naprotiv, njegov rezervirani, udaljeni, katkad čak tragikomični pripovjedački ton ne dopušta čitateljsku empatiju, osjećaj bliskosti sa likovima zbog koje bismo poželjeli zdvajati nad njihovim tužnim sudbinama. Mnogo toga, stoga, ostaje neizrečeno, ostavljeno čitatelju na tumačenje i promišljanje. Jedna je stvar, međutim, vrlo jasna. U “Posrnulom svijetu” na svakoj od tih dvadeset i pet postaja kojima nas Jensen vodi od vreve Kopenhagena do najveće danske zabiti živi usamljenost, stanuju snovi, prevladava očaj. A kada u sve to bacimo čovjeka, priča koju pripovijeda niti ne može biti drugačija.