Naziv djela: “Puding od vanilije”

Ime autora: Vedrana Rudan

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

Kad Vedrana Rudan napiše knjigu, sjena se dežurnih dušobrižnika nadvije nad istu, pa uslijede njihove beskrajne tirade o moralu, vulgarnosti, provokaciji, “trabunjanju” isfrustrirane žene. A prava istina nam, preko sedam mora i sedam gora, maše crvenom krpom ispred nosa, sretna što je na papir ispala baš iz pera Vedrane Rudan. Ovog ju je puta Rudan umočila u puding od vanilije, izvana privlačan, mirisan i pun slutnje slatkoće, a kada u njega zabijemo žlicu, iscuri mu žuta neuredna utroba, pa mu ni taj okus više nije tako besprijekoran i ušećeren.
No, baš je takav i život – nesavršene teksture i okusa, teško ga se guta kad ga serviraju kurviši, četnici, ustaše, feministice, NATO, politika i kurve (između ovih potonjih katkad stoji znak jednakosti preko kojeg trče saborski zastupnici, biskupi, licemjerni svećenici koji se kriju iza odora i odore koje se kriju iza svećenika, javne ženske i privatni ljubavnici), no Rudan o njemu progovara upravo onako kako od nje i očekujemo – bez zadrške. Ne važe riječi, ne bira ih i ne premeće kao jabuke na tezgi, pa onu trulu gurne ispod ostalih da je netko drugi pronađe. “Ona kuži vrijeme u kojem živi”, pa onako usput, između redaka natukne i nama da bismo ga i mi trebali kužiti, da bismo i mi trebali iščupati glavu iz pijeska ili iz svoje ili tuđe stražnjice ili gdje je već najradije gurnemo kada se trebamo suočiti sa svijetom koji nas okružuje.

„Korona nije bauk zato što je hrvatska demokracija u nama ubila empatiju. Jebe se nama za mrtve dok smo mi živi. Neće nas.“

(“Puding od vanilije”, Vedrana Rudan)

Tjera nas Vedrana Rudan da se i mi malo naljutimo, da shvatimo kako “u ovoj septičkoj jami ne misle svi ljudi isto jer im se razlikuju pozicije, pa onda i percepcija”, da je glasački listić ujedno i test inteligencije, pa kad idući put damo glas tamo nekim “bahatim, bešćutnim, nažderanim spodobama” budemo svjesni kako ti, “kad ostaneš bez svega, ostane samo krik“. Krik koji Rudan koristi promišljeno i britko – nije to neka neartikulirana buka, kakofonija kuknjave i kritika bez pokrića. To je krik koji te ubode pod rebra, opali te u stražnjicu koja izviruje dok je glava u pijesku, prodrma te usred dokonog drijemeža ispred televizora na kojem se na svim kanalima vrti život koji nam režira netko drugi, pa se probudiš namjerno sje..n u slučajnoj državi.

„Prepoznajmo se. Spoznajmo istinu. Svatko od nas ima svog crnca, svatko od nas nekome je crnac. Tako je bilo, tako će ostati dovijeka. Srećom, zahvaljujući upravo činjenici da smo to što jesmo, “dovijeka” nam kuca na vrata. Ubit će nas požari, poplave, otapanje ledenjaka, paklene vrućine, ledene zime. Kad nestanemo, Zemljom će najzad zavladati Mir. U međuvremenu će neki marširati i sanjati, sanjati…“

(“Puding od vanilije”, Vedrana Rudan)

“Puding od vanilije” je savršen desert na kraju. Gorčina i ružnoća uvaljana u slatku kremu. Najveća zla uvijek su dolazila u primamljivim pakiranjima – Pandorina kutija, Trojanski konj, obećanje demokracije i ljudskih prava, rad koji oslobađa. Mora biti privlačno, imati trešnju na vrhu, da bi ga se konzumiralo, poželjelo. Vedrana Rudan servirala nam je “Puding od vanilije” u svom prepoznatljivom stilu i svakim zalogajem koji smo progutali dokazala kako “slobode nema osim za onih tridesetak čudovišta u tamnim odijelima ili trapericama koji vladaju svijetom”, ali i u amanet ostavila jednostavnu činjenicu kako je život samo jedan i kad ga odlučimo živjeti prema tuđim pravilima, već smo ga odavno napustili.