Naziv djela: “Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”

Ime autora: James Norbury

Naziv izvornika: “The Journey”

S engleskog prevela: Lada Furlan Zaborac

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik. Stilus knjiga

“Strah te neće spasiti od smrti,

ali te može spriječiti da živiš.”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Čovjekova urođena potreba za promjenom i jednako tako duboko mu usađeni strah od iste, antagonizam je koji obilježava većinu njegova života. Sjena nezadovoljstva sadašnjim trenutkom tako svojstvenog svakom od nas nerijetko se nadvija nad živote koje često živimo nesvjesni putova koji se pružaju pred nama. Odabiremo jedan, onaj koji, opravdano ili ne, ocijenimo “najsigurnijim”, već “utabanim”, zaboravljajući pritom kako zapravo takva staza ne postoji. U trenutku našeg rođenja, rađaju se, naime, i naši, posve osobni, putovi. Mogu nalikovati tuđima, no utabati ih možemo samo mi. Tragovi koje mislimo da vidimo na njima i za koje smo uvjereni da ih je učinio netko drugi, zapravo su samonametnuta ograničenja – mislim da ne mogu, pa neću ni pokušavati. Međutim, katkad je potrebno zakoračiti, ali ne bez straha. U ljudskoj je naravi bojati se nepoznatog, i ne zaboraviti da čak i mirno jezero naviknutog života u svojim dubinama, jednom kad zavirimo ispod površine, može skrivati stvari koje zauvijek mogu promijeniti naš pogled na svijet.

“Promjena je, rekao je Veliki Panda, čak i ako ne znaš kamo te vodi, bolja od stajanja u mjestu.”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Engleski pisac James Norbury koji je i sam u razdoblju vlastitih životnih bitki potražio utjehu u kontemplativnom zagrljaju budističke filozofije, još je jednom istom stazom poslao svoje Velikog Pandu i Sićušnog Zmaja, ovog puta u nepoznato more i prema nepoznatim obalama porinuvši bambusovu splav sudbonosnih promjena za koju su se obojica grčevito držali.
Nešto je nedostajalo Sićušnom Zmaju, nešto zagonetno i maleno, a opet dovoljno veliko i značajno da postupno, gotovo neprimjetno počne vaditi korijenje iz poznatih vrtova, onih u kojima je korov predugo pravio sjenu sjemenju iz kojih mogu izrasti neki novi, drukčiji cvjetovi.

“Ali kako mogu počupati korov?”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Na prvi bi se pogled moglo učiniti da Norburyjeva knjiga balansira na tankoj niti ponavljanja i prokušanih formula tzv. self-help literature; za neke bi nam se rečenice moglo učiniti kako smo ih već negdje čuli, pročitali, kako ih zapravo odavno znamo, no znate što? U tome i jest trik. U tome i jest draž svih tih lijepih, gotovo meditativnih ilustracija ove knjige, kratkih rečenica koje nas istodobno vode putem déjà vu-a i “prosvjetljenja”. Djela namijenjena samopomoći ne nude novo, nikad viđeno i pročitano, već nas podsjećaju na ono što je oduvijek u nama, s čim smo rođeni, ali ne i suživljeni. Poput prve samostalne vožnje automobilom. U teoriji poznajemo princip vožnje, paljenje motora, mijenjanje brzina, prometne znakove, no kada napokon vlastoručno okrenemo ključ i pokrenemo vozilo, shvatimo kako je osjećaj posve drukčiji. Sve ono o čemu smo slušali, pokazuje se malenim kada se nađemo sami na cesti, u interakciji sa stotinama drugih vozača, pred izborom stotina različitih skretanja, znakova, ciljeva.

James Norbury napisao je toplu, jednostavnu priču o promjeni, onoj proizašloj iz nezadovoljstva životnim trenutkom. I o strahu koji je istodobno i kočnica i pokretač. Čemu ćemo dati prednost na našem putovanju, ovisi isključivo o nama.

“Ovo nije mjesto koje bismo sami odabrali, rekao je Veliki Panda,

ali tu smo, gdje smo…

A ako samo na trenutak pokušaš

zaboraviti što se dogodilo

i pogledaš oko sebe,

mogao bi pomisliti da je ovo

jedan od najljepših trenutaka

koje smo ikada doživjeli.”

(“Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja”, James Norbury)

Putovanje je samo naše, i na njega krećemo bez prtljage. Jer sve što nam je uistinu potrebno, već nas čeka na odredištu.