Naziv djela: “Rujanska kupačica”
Ime autora: Mirjana Dugandžija
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Naklada OceanMore d.o.o.
“To je ono što mogu reći, a da zvuči razumno. Željela sam ukoračiti u more i ostati tako, satima. Ostalo je bila nujnost; oduvijek sam bila – što? žrtva? poklonica? – surih melankolija, onih zabavljanja emocija bilo čime, ničim. Samougađanja koja si dopuštamo, ali kod drugih nam idu na živce. Slutnji promjene godišnjih doba, žala za ljetom, na primjer i ponajviše; suhog šuštanja krošnje, kao da ju je preko noći zahvatilo šaputavo lisnato ludilo. Svakog sam popodneva netremice promatrala kako se sunce na mom naslonjaču zadržava sve kraće. Melankolija kao emocionalna alergija: tijelo se bori protiv otrova koji samo proizvodi.”
(“Rujanska kupačica”, Mirjana Dugandžija)
Kad se u jedanaest kratkih priča na neki čudesan, elegičan i iznenađujuće erotiziran način prizove nostalgija mladosti i neumitna konačnost života, ljubavi i prijateljstava te vapeća potreba za neiskrivljenom slikom stvarnosti, ma koliko ona katkad degradirajuća, opscena, prizemna i pogubna za ženski identitet bila, tada se i sam čitatelj uhvati kako se vrpolji u stolcu, zatečen i ogorčen svim tim ljudskim nedostatcima i slabostima koje mu hrvatska spisateljica i novinarka Mirjana Dugandžija u ovoj zbirci bez zadrške servira. Pripovjedači su mahom žene, njihove su priče mora, jezera i mutne bare u kojima se zrcale rasapi, razočaranost, rezignacija i posve ljudske žudnje svake od njih, pa kada u te vode uranjaju, sa sobom povlače i sav balast svojeg postojanja. I nema uljepšavanja kad se na obalu izbacuje agresija, frustracija, brige i očajavanje. U Dugandžijinim pričama žene nisu borci za pravdu, nisu samodopadne, osvetoljubive domine vlastitih života; one sumnjaju, one vape, one su nepouzdane, one se inkriminiraju, ponižavaju, dosađuju, opraštaju sa sobom i drugima. I sve to čine silno intenzivno, pulsirajuće, rušeći tabue i tjelesnost tako čvrsto povezujući sa psihološkim trenutkom u kojem se nalaze da u nama ista izaziva sram, nelagodu.
Dijalozi su katkad škrti, katkad nepovezani, katkad direktni i eksplicitni, baš kao i opisi koji ženskim likovima u mnogim trenutcima oduzimaju subjektnost, razlažu je na dijelove u kojima ih tražimo i prepoznajemo, nerijetko se zgražajući nad tim tamnim, užasnim fragmentima koji teku rečenicama “Rujanske kupačice”. Stisne nas neki čvor u dnu utrobe kada u priči “Sjajan posao u Slavoniji” svjedočimo zvjerskom zlostavljanju na seoskim putovima, “široka je bila Slavonija” dok je “lijepio džem po njoj, polijevao je malinovcem, sigurno ju više milovao nego tukao kad joj je duge očne šupljine punio ajerkonjakom”; “široka je bila Slavonija” i kad joj je “dragao stražnjicu crvenim raspucanim jagodicama prstiju i gurao joj zemlju u otvor šireći ga mrtvim i živim svijetom, govno se miješalo sa slavonskim suncem, s pretankim lupinama pužića, nadimalo se oko grumena čvrstih kao kamen jer početak ljeta bio je sušan”. Ostavlja nas Mirjana Dugandžija zdvajati nad tim “hripavim panonskim sirenama preoranih međunožja”, ili u priči “Gdje ste, male krijesnice, bubamare, krtice” šokirati seksom utroje na stražnjem sjedištu policijskog automobila u kojem se u tamni tunel cijevi pištolja uvlači i libido i moć i zadovoljština i strah, jer “nije oružje opasno, opasni su ljudi”.
Na uznemirujući, no istodobno duboko senzibilan i egzistencijalno propitkujući način Mirjana Dugandžija vodi nas u drugu dimenziju, onu koja koegzistira s postojećom, onu koja je zapravo njezina zrcalna slika, iskrivljena i naopaka, a opet tako bolno poznata i nepodnošljiva. U svakom njezinom djelu tjelesno prožima (raz)umno, obavija ga nekom sjetom i tjeskobom, istodobno nas privlačeći i odbijajući. “Rujanska kupačica” nas vodi ravno do dna na kojem ne želimo biti, ali je neophodno dotaknuti ga, jer samo tako možemo razumjeti privid koji skriva površina.
“A što je bilo lijepo? Život u gradiću na Dunavu, pod zvonicima, zasjenjen krupnim krošnjama. Tek cijeli dan zujali su potiho, iz zasjede, čekajući večer, komarci žedni njihove uzrujane krvi pune ljubavi, čežnje, straha od rastanka. U Brankovoj bašči rojili su se kao u paleozoiku. Otamo bi došle kući već raščešana tijela. To je komarce dodatno nadraživalo u večernjoj erekciji, pijanstvu krvi: bili su jači od nosoroga. Pao bi tada, kao veo, visoki pjev komaraca na uličice, dvorišta, male bašče u kojima su ležale bundeve, u zastakljenu verandu s kaučom u kojoj su spavale. U tmini, bila je to čipka kroz čije su žilice Lara i Tamara tekle jedna u drugu. U nesnosnim noćima rađalo se sestrinstvo krvi. Ili je bilo nešto seksualno u grimizu koji se, ovijen prozirnom opnom, zariva u kožu još sasvim dječju.”
(“Rujanska kupačica”, Mirjana Dugandžija)