Naziv djela: “Šale i opomene”
Ime autora: Sonja Manojlović
Ilustracije: Saša Šekoranja
Godina izdanja: 2022.
Nakladnik: Fraktura, Biblioteka Fraktali, knjiga 46
“…Ali do ljubavi, tko zna
(ulomak iz pjesme „Mrgudov ritam“ iz zbirke „Šale i opomene“, Sonja Manojlović)
može li itko naprosto dišući”
Posve je izvjesna teška odgonetljivost gorenavedenog pitanja koje hrvatska pjesnikinja Sonja Manojlović ležerno, gotovo usputno postavlja čitatelju – namjerniku koji se našao upleten u njezine britke “Šale i opomene”, no nema sumnje da je svakome očita činjenica kako se do srca ljubitelja poezije može doći naprosto pišući, pišući iskreno, pišući slojevito i neuhvatljivo, služeći se savršeno oblikovanim metaforama kao mostovima do svakog od nas koji prolazimo recima u kojima “nitko nikoga ne nosi”, jer “treba hodati”; u kojima “u pomoć priskaču samo pogledi oplićali od dugog čitanja/pogled žlice i pogled delikatniji noža i vilice/ okidači jedva čujni/dok me vuku, malo iznad zemlje, u nečujno.”
Spisateljica Sonja Manojlović, iza koje je književno iskustvo dugo pola stoljeća (prva je njezina knjiga poezije “Tako prolazi tijelo” izdana 1965., op.a.), brojne domaće nagrade, među kojima se ističu Nagrada grada Zagreba, Plaketa Sv. Kvirina i Sedam sekretara SKOJ-a, kao i međunarodne nagrade, u svojoj najnovijoj zbirci donosi 68 pjesama podijeljenih u četiri ciklusa – “Majke svijeta su uvijek mlade”, “Svežder, nepomoziv”, “Okus je čuvar našeg života” i “Odasvud vidljiva”, oplemenjenih s jedanaest jednostavnih, no opet duboko kontemplativnih ilustracija – skulptura Saše Šekoranje. Svaka je njegova linija sinkronizirana s riječima koje prati, crno – bijeli crtež podupire suprotnosti skrivene u autoričinim stihovima. Svaka od njih siječe mora poetske odiseje na koju nas u “Šalama i opomenama” vodi Manojlović, promatračica koja stihuje stvarnost koja nas okružuje, ostavljajući ju onakvom kakvom ju svakodnevno živimo, bez mašnica, šećera i ružičastih naočala; motri grad i mikrokozmose njegovih ulica, raskrižja i trgova, vješto izmjenjujući poetske perspektive i služeći se figurama ponavljanja, interpunkcijom (učestalim zarezima koji “zamjenjuju” uskličnike i zapovjedne načine – “što će mi uskličnici, radije se hranim zarezima” (“Poetika povorke”)) te specifičnom dikcijom koji “Šale i opomene” čine posve posebnom pojavom na hrvatskom pjesničkom nebu.
“Pa, i po vodi ću se vratiti/da budem sama i sa ljudima” (“Pa, i po vodi”) piše Sonja Manojlović, a mi, ljudi – čitatelji, neusmjereni i željni otkrivenja, u kaotičnom se zagrljaju grada koji se preobražava pod lećom njezinih stihova približavamo svevidećem oku ove iznimne pjesnikinje, prihvaćajući šutke, stoički i s divljenjem njezine britke šale i opomene. One su nepatvoreni, istinski miljokazi grada i ulica kojima hodamo, “rame uz rame, ili oči u oči/ili do kud sam već stigla s ljudima.”
“Stala u vrstu do horizonta
(“Šale i opomene”, Sonja Manojlović)
tamo se spotakla, zakoračila preko ruba,
izronila ovdje,
zar već starica na kopitašcima,
praznih hlača,
hoda na pretpostavkama?“