Naziv djela: “Schindlerov lift”

Ime autora: Darko Cvijetić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Buybook

“Mirno i staloženo nanišanim.

Skinem najveselijeg.

E, taj.

Svaku mi noć dođe preko plota u vrt.

I pjeva li pjeva, bože blagi, ko da sam ga promašio.

(“Schindlerov lift”, Darko Cvijetić)

Danas sam se odlučila povesti liftom. Nije mi to običaj, ne volim nekako te male pokretne kutije, nigdje prozora, nigdje svjetla da znaš da je dan; ne vidiš ni mjeseca ni zvijezda da znaš da je vedra noć, samo u metalne zidove im gledaš i oni gledaju u tebe, i može vrijeme stati vani i sve se raspasti, a taj lift bi znao samo za gore i dolje; do neba, a neba ne vidiš, do blata, a u blatu zaglaviš. A i uvijek se još netko poveze; zovne lift kad se najmanje nadaš, pa se pred tobom otvore vrata kao iz ničega i prekinu te usred tvoje tišine ili knedle u grlu ili pjevušenja bez sluha (samo da ti brže prođe vrijeme između onih bljeskova dugmadi s brojevima katova). Uđe u taj liftovski vakuum još jedno tijelo da zajedno šutite ili kimnete glavom ili potrošite i to malo kisika kurtoaznim razgovorom i u sebi se pomolite da još netko ne poželi gore ili dolje ili da se, nedajbože, ne zaglavite ni na nebu ni na zemlji, jer mali je to prostor za veliki strah ili dugo čekanje ili neugodne šutnje.

Danas nisam odabrala ići stepenicama. Ušla sam u taj lift (marke Schindler), a da nisam ni znala kako uopće postoji takav i u mom soliteru i taman kad sam krenula zašutjeti s metalnim zidovima, netko je stisnuo dugme i vrata se otvorila i odjednom tišina pukne glasno kao kost kad je slomiš i Darko Cvijetić mi već pripovijeda o prijedorskom Crvenom soliteru i ratu i dušmanima (onima koje poznaješ u dušu i koji ti se dušom hrane) i kako je nekad bilo i što je od nekad ostalo.

“U ljude koji su ubijali, kao u sobu na koju nitko ne kuca, nadire vlaga”, počinje Cvijetić i znam kako neće lift još dugo nikuda, onoliko dugo koliko je potrebno da još jednom, još dvaput, još beskonačno puta saberemo sve tuge i besmisao koji su nam ostali kad je zvijer rata svoj drob napunila tijelima, ruševinama i ljudskom lakovjernošću (jer kako nam samo vješto lica s televizije i glasovi s radija zapovjediše kako moramo mrziti i zaboraviti onog s kojim smo se dotad veselili i prijateljevali do zaborava).

Kad je te davne 1975. prijedorski Crveni soliter otvorio svoja vrata, u njega su uselili ljudi – mladi, stari, tihi, bučni, srditi, plahi, mučaljivi, razgovorljivi, odvažni, nesretni, velikodušni, svakojaki – ali ljudi. Nisu uselili niti Muslimani niti Hrvati niti Srbi niti Jugoslaveni. Ušli su ljudi u tih osam stanova na trinaest katova. Ljudi koji su, nasmijani i užurbani, jutrima kupovali novine i cigarete, ljudi koji su živjeli normalno, bili su i susjedi i komšije i drugovi i prijatelji. Jer nije bilo razlike i jer razlike ni danas nema. Samo u glavama se još ratuje, jer je iz glava nekih usijanih sve i poteklo.
Slavili su se u Crvenom soliteru i praznici i nove godine i rođendani i svi su znali sve o svakom. I gledali su se kroz prijateljstvo, umjesto kroz nišan.

Uselili su u Crveni soliter radnici, ne ratnici. I još “tisuće njih tutnjalo je ispred solitera žureći u smjene”, prisjeća se Cvijetić onog vremena u kojem je svatko znao svakoga i onih vremena u kojima su ljudi, ozvijerivši se, baš to jedni drugima naplatili.

“Sada sve pusto, zaraslo, bez života. Ništa ne funkcionira već desetljećima… Raspalo se sve, kao kartonski Tito iz Taibove bašte, sve se istopilo kao Vijekin kurati Snješko, kojem su tolike radnice krišom namigivale.

Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Nema radnika. Radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode, na dnu.

Sada im djeca trčeći odlaze odavde.

A kakvi momci su ginuli za komad brda, za jebenu kotu, koja sad ne vrijedi ništa, na njoj nema nikoga, niti kome što znači. Čista tišina nahvatana na stid kao modra galica na simsu.

Svi ti mrtvi, od kojih su čahure bile vrjednije.”

(“Schindlerov lift”, Darko Cvijetić)

A onda se jednog dana u Crveni soliter, “potpuno leden i staložen”, uselio rat. Odjednom su se negdje zametnuli “onaj smijeh s useljavanja, zajedničke proslave Nove godine i Dana Republike, kad je čitava zgrada mirisala na sarmu i kolače i jabuke na kredit po balkonima” i ljudi su postali ne-ljudi, negirali su temelje elementarne čovječnosti i njihov je soliter postao tek uspravna mrtvačka kutija sa kartonskim Titom kao spomenom na dječju nepodopštinu u podnožju, raspadnutim i zaboravljenim baš kao i ta država koju smo svi mi tako dugo nazivali svojom.

“Tito od kartona tonuo je pod Taibovu jabuku, zauvijek je udavivši, i nikada više Taibova jabuka neće roditi.

Kao da je kartonski Tito pod njom pojeo joj korijenje od sramote, i udavio se.”

(“Schindlerov lift”, Darko Cvijetić)

Natjerao nas je Darko Cvijetić da preispitamo vlastitu ljudskost, da nikada ne zaboravimo kako nisu vremena zla, već ljudi te da sjeme mržnje može klijati jedino ako ga zalijevamo. Ako mržnju prenosimo na naraštaje koje ostavljamo iza sebe, umjesto da ju zatiremo empatijom i međusobnim uvažavanjem.

Drago mi je da sam danas pošla baš Schindlerovim liftom, onim u kojemu me dočekao Darko Cvijetić, kao Oskar Schindler glavom i bradom, onaj koji ne može više spasiti ljude od smrti, ali može njihovu žrtvu spasiti od besmisla i zaborava – riječju i odavanjem počasti kakvu zaslužuju. Mnogo je crvenih solitera na području ove zemlje koja nam je bivša u svemu, osim u mržnji koje se tako teško rješavamo, mnogo je solitera u koje je život ulazio i iz kojih je curio, u krvi ili suzama. Darko Cvijetić poslao je čovjeka u svakog od njih. Da se ne zaboravi. Jer “bager i grobar i tako se začas zamijene koliko sliče riječju i licem u blatu.”