Naziv djela: “Sedam praznih kuća”

Ime autora: Samanta Schweblin

Naziv izvornika: “Siete casas vacías”

Sa španjolskog prevela: Ela Varošanec Krsnik

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Nasred spavaće sobe na tepihu potrbuške leži mama. Posuda za šećer stoji na komodi, pokraj njezina sata i narukvica, koje je očito skinula. Raskrilila je ruke i noge, i na tren se zapitam postoji li neki način da se zagrle tako neobično velike stvari kao što je jedna kuća, je li to ono što mama pokušava.”

(ulomak iz priče “Ništa od svega toga”, zbirka “Sedam praznih kuća”, Samanta Schweblin)

Svatko od nas je pomalo voajer. Iako se silno volimo držati one krilatice o gledanju svojeg posla i življenju vlastitog života, omakne nam se katkad pogled kroz razmaknute zastore tuđe kuće, škicnemo s vremena na vrijeme u susjedovo dvorište, odlutamo okom do nečije terase ili balkona. No, tu povlačimo crtu. Ili bolje rečeno, nevidljiva crta, granica povlači nas. Tuđi je prostor poput dijela tijela osobe kojoj pripada. Nešto posve intimno i skriveno; naša ljuštura u kojoj kraljujemo sigurni od svijeta. Naša kuća diše, živi i promatra. Pati i osuđuje. Voli i zamjera. U njoj se rađa, umire i silazi s uma. Čak i kada ostane prazan, taj isti prostor, ta ista kuća i dalje živi. U njoj ostaju sjene i odjeci njezinih nekadašnjih stanara i pričaju priču.

Kroz sedam nas je priča i sedam takvih praznih kuća provela argentinska spisateljica Samanta Schweblin koja, uglavnom u prvom licu – onom glavnog junaka, pripovijeda nenametljivo, bez oštrih obrata i drame. Njezina je tehnika naracije usporediva sa slikarskim chiaroscurom – blagi, a opet zastrašujući prijelazi svjetla u sjenu koji svakoj od priča daju novu, posebnu dimenziju – onu u kojoj se isprepliću složeni obiteljski odnosi, ludilo i stvarnost. U Sedam praznih kuća Schweblin je odstupila od opipljive strave. Utkala ju je u naizgled veličanstveno realistične priče, stvarnosti pristupajući kroz fantazmagorično, a fantastičnom kroz mračnu realnost. Osjećaj nelagode za čitatelja je konstantan i nemoguće ga se osloboditi; u središtu svake od priča krije se i mala samozadovoljna poruka same autorice proizašla iz sjajne sposobnosti Samante Schweblin (već viđene u prethodnim uratcima – Nit koja nas veže i Sezona kentukija, op.a.) da kirurški precizno secira okruženje svojih likova te analizira sve njegove slojeve na način koji je, kako je već rečeno, i realističan i maštovit: tako, primjerice, u prvoj priči (ili spretnije rečeno, kući) i autorici ovih redaka jednoj od najdojmljivijih, nazvanoj Ništa od svega toga, kći prati majku na njezinim opsesivnim invazijama i prisvajanjima tuđih domova i predmeta koje, nakon što ih uzme iz nečije kuće, zakopava u dvorište vlastite, dok u četvrtoj, Pećinsko disanje, glavna junakinja, kontrolom opsjednuta starica Lola, koja, izrađujući beskrajne popise i pakirajući svoje i suprugove stvari u kutije ne bi li lakše i brže prizvala smrt, svojoj ranjivosti daje izvjesnu dimenziju zla. Svoj život svodi na beskonačno ponavljanje; život se pretvara u labave, razvezane krajeve vezica koji se više ne mogu dovoljno stegnuti, a repetitivnost njezina bivanja prožima se s odsutnošću sjećanja. Sjećanje se pakuje u mnogobrojne kutije koje guše kuću, ispunjavajući je od poda do krova. Paradoksalno, što ih je više, to se kuća doima praznijom, a sva ta simbolička ponavljanja – popisi, kutije, predmeti, mrtva djeca, propali brakovi, samoća, paranoja… – postaju metronom koji u glavama čitatelja udara nezdrav ritam. Onaj u kojem disanje postaje tek neizbježna tjelesna potreba, iskonski i pećinski hroptaj velikog pretpovijesnog čudovišta, žderača sjećanja unutar glavne junakinje.

Sve priče, neovisno o snazi poruke koju nosi svaka od njih, pozivaju na razmišljanje i uspijevaju smjestiti čitatelje u cipele svojih junaka težeći vjerno prikazati način na koji životne tragedije utječu na njihovo psihičko zdravlje, no bez (pr)osuđivanja samog društva. Naime, Schweblin nam bez ustručavanja servira likove čije slabosti proizlaze iz proživljenih trauma te načine na koji se pokušavaju nositi s posljedicama. U svakoj od priča u Sedam praznih kuća uvijek postoji izvjesna anomalija, ponašanje koje, iako već viđeno, nikada nije lišeno svog zlokobnog dijela; to je osjećaj kako “…oči Djedova Božićnjaka nisu nacrtane točno u udubljenjima za oči, gdje bi trebale biti”. Samanta Schweblin pisac je koji na krajeve svojih priča ne stavlja točku, već dodaje još dvije. Mogućnosti njihova shvaćanja mnogobrojne su, no osjećaj je uvijek isti. Nešto nije kako treba u svijetu koji se čini upravo onakvim kakav bi trebao biti.