Naziv djela: “Sestrinska zvona”

Ime autora: Lars Mytting

Naziv izvornika: “Søsterklokkene”

S norveškog prevela: Sandra Ljubas

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Kršćanstvo je moralo doprijeti ovamo, u srce tame, među poganski svijet. Da, jer da bi kršćanstvo odista zaživjelo u Norveškoj, moralo je naći dobro uporište, kao što ga koza pronađe na planini. Zato i jesu bile potrebne mnoge crkve, mogle su biti i male, ali moralo ih je biti mnogo.

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

Na razmeđu starih nordijskih vjerovanja, zmajevih glava i crnih zmija razjapljenih čeljusti te kršćanstva koje je pokušavalo sagraditi svoje uporište u toj mitskoj divljini dalekog sjevera, smjestila su se “Sestrinska zvona” norveškog pisca Larsa Myttinga. Baš kao i one u čiju su čast stvorena, nikad nisu posve pripadala svijetu u kojem su nastala – svijetu obilježenom poganskim znamenjem i legendama koje počivaju ispod stavkirke – drevne drvene crkve u kojoj se odvija vječiti sraz između vikinškog paganizma i nadirućeg kršćanstva te u čijem tornju Halfrid i Gunhild jednim zvonom određuju smjer u kojem će se pokorno kretati život žitelja župe Butangen, sela smještenog u dolini između Favanga i Trettena, koje je “dvadeset godina zaostajalo za susjednim selima, koja su trideset godina zaostajala za urbanim područjima u Norveškoj, koja je pak pedeset godina zaostajala za ostatkom Europe”.

“Ti ćeš trkat’ daleko, i ja ću trkat’ blizu, a kad se djelo završi, mi ćemo zajedno doć’.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

Baš kao i mnoge priče prije nje, i ova počinje rođenjem, no “odveć nesnosnim da bi se prepričavalo, preružnim da bi se pamtilo”; onim koje je sa ovoga svijeta odnijelo majku, a na isti donijelo blizanke – Halfrid i Gunhild Hekne, “sraštene od kukova nadolje”. Unatoč deformaciji, blizanke se ni po čemu drugome nisu razlikovale od vršnjaka – “normalno su disale, plakale i bile zdrava razuma”, a kada su u mladenaštvu svladale vještinu tkanja “njihove bi četiri ruke usklađeno poletjele među nitima i potkama, toliko žustro da nije bilo moguće ni vidjeti koja od njih dvije u kojem času nateže pređu na tapiseriji”. Kada je smrt došla po Halfrid, a tek koji sat poslije i po Gunhild, tugujući otac Eirik Hekne kćerima je u čast dao izliti dva crkvena zvona nazvavši ih Sestrinskim zvonima, onima u čijoj je srži “bilo nečeg živahnog, obećanja da ih čeka bolje proljeće, odjeka popraćenog ustrajnim i predivnim titrajima” te koja su, tijekom godina koje će uslijediti, u zvoniku stare drvene crkve katkad i sama znala uzeti riječ, upozoravajući stanovnike Butangena kad bi se kakva prijetnja nadvila nad duboke vode jezera Losnes.

Zvonjava Sestrinskih zvona jednako snažno odzvanja Butangenom i te 1880. kada devetnaestogodišnja Astrid Hekne, potomkinja sestara Hekne, sanja o svjetovima i obzorjima izvan “barijere visokih borova” koja je stanovnike doline Gudbrandsdalen “uvjerila da im je bolje do smrti po starinskom običaju skupljati mahovinu kako bi prehranili životinje nego pokušavati promijeniti smjer svojih života”; o obzorjima svjetlijima od tame drvenih kuća koje mirišu na dogorjele lojanice te o životu koji nije tek neprekinuti, ponavljajući uzorak udaje, rađanja djece i istrošenog tijela prije navršene tridesete godine. Kada Kai Schweigaard stigne u Butangen kako bi, kao novi pastor, nekom drukčijom energijom i ambicioznim idejama osvijetlio tamu norveške divljine, u Astrid se budi nada u promjenu, ali i u mnogo toga drugog što bi mladog pastora moglo dovesti u iskušenje veće od onog što ga nose duboko ukorijenjena vjerovanja i legende koje (ne)izravno upravljaju životima tamošnjih stanovnika.
Pastoru je njegov prethodnik “u naslijeđe” ostavio sedam stoljeća staru drvenu crkvu – stavkirke, drevni pleter stupova, katrana i “starih bogova bijesnih očiju bez zjenica” u kojoj se nepregledno i neraskidivo, baš kao i u Schweigaardovoj novoj pastvi, prožima pogansko, vikinško, kršćansko. Pod oronulom šindrom krovišta vremenskim su se nepogodama odupirala jedino Sestrinska zvona, pa kada župa Butangen pastora dočeka nemilosrdnom zimom koja crkvu okuje ledom, njezina drvena građa tijekom propovijedi škripi pod zamasima vjetra propuštajući studen među crkvene klupe u kojima se jednom prilikom, u melodijama posljednjeg misnog pjevanja, starija župljanka nasmrt smrzne. Time je loše znamenje bačeno na smrznuto tlo Butangena, no pastor Schweigaard spoznajom kako nitko ne “odlučuje ni o smrti ni o studeni” nastavlja preusmjeravati drevne struje narodnih vjerovanja ka najvećoj promjeni od svih – planom rastavljanja stare crkve, njezine selidbe i ponovne gradnje “na njemačkom tlu”, a sve pod financijskim pokroviteljstvom Akademije likovnih umjetnosti u Dresdenu.

“Naša se zemlja nalazi na točki zaokreta koji zahtijeva svu misaonu snagu ljudi, i u tom je metežu kršćanstvo jedino istinsko svjetlo. Ne možemo vjeru u Boga njegovati iza iskrivljenih dasaka poganskih vremena.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

U selo stiže mladi arhitekt Gerhard Schönauer koji, kao izaslanik Akademije, u Butangen dolazi pripremiti sve potrebno za povijesni pothvat – naslikati crkvu i otkriti njezina čuvena zvona, no drevne Sestre imaju drukčije planove. Divovske zmije, razjapljena usta vuka Fernisa i Odinovi gavrani sa drvenih će zidova i izgubljenih portala stavkirke oko protagonista stegnuti obruč ljubavnih trokuta, tajni nordijskog folklora i posve ljudskih slabosti i čežnji, a jeka Sestrinskih zvona neće iščeznuti iz doline Gudbrandsdalen niti kada “kršćanstvo nakon sedam stotina godina iseli iz srušene crkve”.

“Zamijetio je tada već da je prekasno. Nije samo stara crkva napuštala selo. Ljubav će poći istim putem. Kada je zatvorio Bibliju i pustio zvona da odzvone, zvučala su mu teško i žalobno, i uplašio se da će Gospodin zatvoriti vrata one najskrovitije sobe u njemu i da će, za razliku od Biblije, ona trajno ostati zatvorena.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

“Sestrinska zvona” prvi su dio najavljene trilogije “Hekne” i predstavljaju jedinstveno mjesto gdje su se na četiri stotine stranica mit i tradicija spojili sa prodorom modernog svijeta u isti taj vrtlog unoseći svu složenost ljudskih vjerovanja i njihova utjecaja na život, smrt i ljubav koja nerijetko nadjačava oboje. Unatoč sporijem ritmu, Myttingova pripovijest sama okreće stranice, donoseći dovoljno emocija i strasti da bi zaokupila čitatelja i uvukla ga u nordijska bespuća leda i narodnih predaja. Sva tri glavna lika relativno su mladi, zaneseni idealima tako svojstvenima prelasku praga zrelosti, ali i rastrgana izborima stavljenima pred njih – onima o obitelji, potomstvu, drukčijem životu, a sudbina koju im je namijenio Lars Mytting možda je mnogo smjelija od one koju bi pod svojim perom smislio koji drugi autor. No, upravo su takve piščeve odluke spriječile da “Sestrinska zvona” utonu u preveliku sentimentalnost i tugaljivost, omogućivši im da ostanu na površini kao raskošna pripovijest u čijem je svakom trenutku moguće uživati na drugačiji način, produbljujući vlastita poimanja drevnih simbola urezanih na crkvenim portalima, kao i onih urezanih u ljudskim srcima, i jednima i drugima katkad jednako nedokučivima.

“Glasine služe poput sjemena za priču, lagane su tako da ih vjetar brzo rasprši, i sklone rastu. Prije nego što istina zaživi, glasine će odavno već procvjetati i pretvoriti se u svoje istine jer je čak i najluđe maštarije netko uistinu izgovorio, a to je – činjenica da je netko nešto rekao – zaista istina, premda nije uvijek sve što netko prepriča nužno točno.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)