Naziv djela: “Skuhati medvjeda”

Ime autora: Mikael Niemi

Naziv izvornika: “Koka bjørn”

Sa švedskog prevela: Lana Momirski

Godina izdanja: 2024.

Nakladnik: Hena com

„Čovjek može tako živjeti; da ne pustoši i ne uništava. Tako da, zapravo, ne postoji. Nego samo bude, poput šume, poput ljetnog lišća i jesenje crnice, poput zimskog snijega i bezbroj pupoljaka što proljetno sunce stvara. A kad, naposljetku, nestane – kao da ga nikad nije ni bilo.“

(“Skuhati medvjeda”, Mikael Niemi)

Mikael Niemi jednom je razmišljao što bi učinio da ga napadne medvjed. Osnovni bi plan bio baciti se na šumsko tlo, sastaviti ruke iza vrata kako bi se zaštitili kralježnica i vrat, a zatim jednostavno ležati potpuno mirno. “Spela död ili pravi se mrtav”, kako Niemi kaže.

Ovaj švedski pjesnik, romanopisac i dramatičar, ali i zaljubljenik u prirodu, botaniku i lov na losove, rođen u Pajali, sjedištu istoimene općine u okrugu Norrbotten, u švedskoj Laponiji, u svom je životu samo jednom susreo medvjeda, no sjećanje na taj susret, promišljanje o prožimanju životinjskog i ljudskog, ali i duboka simbolika “kuhanja medvjeda” (u romanu prvobitno proglašenog krivcem za jedno od ubojstava) kojom drevni rituali naroda Sami vezani uz žrtvovanje medvjeda spajaju manjinske i većinske kulture u maloj ruralnoj zajednici Kengis – svi, naime, sudjeluju u lovu, klanju i kuhanju životinje, stopit će se u jedinstven naslov “Skuhati medvjeda”, posve specifično sjecište različitih žanrova (povijesnog i kriminalističkog).

Smješten u 1852., u spomenuti Kengis, na dalekom sjeveru Švedske i nadahnut stvarnom povijesnom osobom, pastorom, preporoditeljem i vrsnim botaničarem Larsom Levijem Laestadiusom (1800.-1861.), začetnikom laestadijanizma, najkonzervativnijeg luteranskog pokreta, Niemijev roman spaja detektivsku priču i duh vremena koje ne pripada piščevoj mašti, već ima uporište u stvarnim događajima i društveno-vjerskim prevratima 19.stoljeća.

Pastor Laestadius i njegov učenik i štićenik, zapušteni samski dječak Jussi, pokreću vlastitu istragu ubojstava u seoskoj zajednici, a Niemijev specifičan narativ, oscilirajući između lirskog i prozaičnog, lijepog i prožetog stravom, oplemenjuje “obično” rješavanje zločina, pa “Skuhati medvjeda” postaje svojevrsna oda botanici, ali i umjetnosti čitanja (naime, pastor Laestadius Jussija opismenjuje i uči vrstama biljaka). Nasilan je to i senzualan roman o tome kako veliki događaji utječu na malog čovjeka. To je i pokretačka detektivska priča o kulturnim sukobima, ugnjetavanju i svećeniku revolucionarnog preporoda; duhovnog „buđenja“.

Inače, sam je Laestadius, njegov lik i djelo, na neki način pratio Mikaela Niemija čitav život – dom Niemijevih roditelja nalazio se oko stotinu metara od kuće u kojoj je pastor Laestadius umro 1861. te 150 metara od njegova groba, dok je majka Mikaela Niemija ponekad znala voditi turiste turom koja je slijedila stope ovog vođe duhovnog preporoda. Narod Sami kojemu pripada lik Jussija, također je vrlo blizak Niemiju – baka mu je bila Saami, a otac Tornedal ( i upravo je to naslijeđe za koje Niemi vjeruje da mu je dalo snagu i spisateljsko nadahnuće).

„Skuhati medvjeda“ roman je s mnogo slojeva; oni naliježu jedan na drugoga, mirišu na trave dalekog sjevera, oblikuju se poput slova, s viticama, crticama i znakovima, nude misteriju, ljudske grijehe, božanska opraštanja i životinjske nagone. Žrtvovanje se medvjeda već s početnim stranicama odvaja od životinjskog i pretvara u metaforu iz koje se iščitava duh prošlosti, one koja je nekoć uistinu postojala; šalje suptilnu poruku o nadolazećoj neizvjesnosti „buđenja“ kojemu toliko teži pastor Laestadius. No lik medvjeda ostavlja i nadu. Posljednje rečenice Niemijeve posve posebne proze, one koje pripovijedaju o posljednjim danima života Larsa Levija Laestadiusa, bolesti i smrti, „kažu kako je ležao na medvjeđem krznu“; i tako nada, posljednja kao i uvijek, ostavlja svoj pečat.

„Onaj pokopan na medvjeđem krznu, živjet će vječno.“

(Stara skandinavska poslovica)