Naziv djela: “Služeći slugi; Sjećanja na Kurta Cobaina”

Ime autora: Danny Goldberg

Naziv izvornika: “Serving The Servant; Remembering Kurt Cobain”

S engleskog preveo: Tihomir Tonković

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Profil

“Teenage angst has paid off well
Now I’m bored and old
Self-appointed judges judge
More than they have sold
If she floats then she is not
A witch like we thought
A downpayment on another
One at Salem’s lot
Serve the servants, oh no
Serve the servants, oh no
Serve the servants, oh no
Serve the servants
That legendary divorce is such a bore…”

(“Serve The Servants”, Kurt Cobain)

Kada je te 1990. Danny Goldberg upoznao Kurta Cobaina, vodio je menadžersku tvrtku Gold Mountain i među svojim je klijentima imao afirmirane bandove poput Cobainu omiljenog Sonic Youtha, dok je Nirvana iz sporednih indie glazbenih struja pokušavala postati dijelom mainstreama.
Susret se pokazao obostrano fatalnim, s obzirom kako je Nirvana pod vještom menadžerskom palicom iskusnog Dannyja Goldberga i njegovog partnera Johna Silve munjevito preskočila mnoge stepenice na putu prema svjetskoj slavi i već je 1991., potpisavši veliki ugovor za diskografsku kuću DGC Records, izdala album “Nevermind” – remek djelo koje je iz korijena prodrmalo glazbeni svemir postavši jedinim albumom u povijesti jednako obljubljenim među punk rockerima, ljubiteljima pop glazbe i okorjelim “metalcima”. “Nevermind” je ubrzo dostigao zlatnu nakladu i poslije toga doista više ništa nije bilo važno.
Osim Nirvane.

Danny Goldberg je u “Služeći slugi” dao svoj skromni, insajderski doprinos sjećanjima na Kurta Cobaina, ponajviše onima prikupljenima u tri i pol godine njegova rada s Nirvanom. Unatoč nezavidnoj reputaciji koja je pratila menadžere kada je pisanje memoara njihovih klijenata u pitanju (često im se, naime, spočitavala nepouzdanost, subjektivnost i previše idealizirani pogled na život umjetnika čije su karijere vodili), Goldberg je uspio napisati knjigu koja možda ne otkriva šokantne tajne (i ne bavi se tračevima, što je prilična rijetkost kada su ovakvi uratci u pitanju), no u kojoj su sjećanja evocirana na jedan dublji, intimniji način; onako kako bi se to i očekivalo od čovjeka koji u Cobainovom životu nije bio tek promatrač ili povremeni sudionik, već osoba koja je aktivno sudjelovala u stvaranju glazbenika čije će pjesme i dvadeset i šest godina nakon njegove smrti jednako revno slušati još mnogi naraštaji. Također, osim presjeka jedne iznimne karijere, autor čitateljima podastire jedinstven uvid u glazbena zbivanja tih kasnih osamdesetih, odnosno ranih devedesetih godina, bivajući svojevrsnim glazbenim vremeplovom svima onima koji od “Služeći slugi” očekuju više od puke memoarske proze.

Ono što bi se možda moglo spočitnuti Dannyju Goldbergu jest pomalo površan pristup odnosu Kurta Cobaina sa ostalim članovima Nirvane – basistom Kristom Novoselicom i bubnjarom Dave Grohlom. Potonji na trenutke ostavljaju dojam sporednih i nevažnih likova u priči koja je ipak dijelom i njihova. Kurtovoj udovici Courteney Love s druge strane, u Goldbergovoj je knjizi dana mnogo značajnija uloga, što bi se moglo protumačiti i njegovom naklonošću prema ovoj kontroverznoj dami (istina, to baš i nije bila stvar izbora; onaj tko nije bio u milosti Courteney Love, ionako bi brzo izletio iz Cobainove orbite).
Kako bilo, Novoseliceva i Grohlova uloga u Cobainovom životu smanjivala se proporcionalno sa rastom njegove ljubavi prema Courteney, a Danny Goldberg zapisuje brojne trenutke u kojima je tu istu ljubav istodobno potpirivala i proždirala njihova ovisnost o narkoticima (pogotovo u dijelu u kojem se Love, neposredno pred rođenje njihove kćeri Frances Bean, suočila sa vrlo ozbiljnim optužbama o svjesnom uzimanju heroina tijekom trudnoće).

Danny Goldberg još je jednom s čitateljima prošao Nirvanin put ka slavi, naglašavajući važnost Cobainove vizije i niti u jednom trenutku ne odustajući od tvrdnje kako je Kurt, unatoč naizgled osobnim demonima izmučenoj osobnosti, zapravo oduvijek vrlo jasno znao što i kako želi.

“Usprkos osobnim borbama, kakve god bile, s demonima koji su ga opsjedali, potpuno nespreman za osobno iskustvo slave, kojoj je katkada bio nesklon, kao umjetnik Kurt je za nju bio natprirodno dobro pripremljen i uvijek se činilo kako misli nekoliko koraka unaprijed.”

(“Služeći slugi; Sjećanja na Kurta Cobaina”, Danny Goldberg)

“Služeći slugi; Sjećanja na Kurta Cobaina” spomen je i jednom prijateljstvu koje je gotovo od samog početka nadišlo formalnost odnosa menadžera i klijenta. Osvrćući se na Kurtovo samoubojstvo, Goldberg nije ulazio u previše detalja, i na takav se način odmičući od ostalih biografija koje su posvećivale stranice i stranice teorijama zavjere, okolnostima i razlozima Cobainove tragične odluke. Radije je govorio o životu, otkrivajući još jednu stranu Kurta Cobaina za koju javnost nije znala. A takvih je bilo mnogo.

Kurt je nedvojbeno bio složena ličnost i koliko god brojne biografije pokušavale stvoriti kompletnu sliku o ovom introvertiranom mladiću iz Aberdeena, na konačnom će portretu jedan mali dio uvijek ostati mutan i nejasan, čak i onima koji su mu bili najbliži. No, naslijeđe koje je ostavio ionako je nadjačalo čudovišta s kojima se borio, a kada iz zvučnika krikne “Smells Like Teen Spirit” i Kurt prospe naizgled nepovezani niz stihova poput “a mulatto, an albino, a mosquito, my libido”, u svemir će se još jednom lansirati sva snaga njegove borbe protiv besmisla i otuđenja. Borbe u kojoj je možda posustalo njegovo tijelo, no glazba koju je stvarao još uvijek je na prvoj crti bojišta.