Naziv djela: “Što smo izgubili u vatri”

Ime autora: Mariana Enríquez

Naziv izvornika: “Las cosas que perdimos en el fuego”

Sa španjolskog prevela: Ela Varošanec Krsnik

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

Argentina je zemlja burne prošlosti. Jedinstveno latinoeuropsko kulturno naslijeđe, tango, nogomet i gaučosi, ali i diktatorski režim, vojna hunta, guerra sucia, prljavi rat, koji je u “zemlji srebra” ostavio krvavi trag okrutnosti, nebrojenih otmica i ubojstava, oblikovali su današnju Argentinu na poseban način, onakav koji je nesumnjivo utjecao na bogatu književnost kojoj pripada i Mariana Enriquez, argentinska spisateljica nove generacije koja je svojom zbirkom priča “Što smo izgubili u vatri” argentinsku prošlost vješto spojila s nadnaravnim elementima.

Makabrični splet pripovijesti čitatelja gotovo neprimjetno uvlači u svoj mračni svijet, povlačeći ga opskurnim četvrtima Buenos Airesa u kojima iz izmaglice cracka izranjaju obezglavljeni leševi, uklete kuće i sotonistički rituali. Pripovjednu nit ne čine tek puke horor priče o duhovima, čudovištima i krvoproliću. Naprotiv, autoričina je strava mnogo veća. Čvrsto povezana sa argentinskom poviješću, pomiješana s društvenim i političkim pitanjima te ljudskim strahovima i nesigurnostima, neprestano balansira na rubu mogućeg i fiktivnog i upravo u tome leži njezin najveći užas.

“Ne želim slušati kvartovske horor-priče, koje su sve nevjerojatne, ali ne i nemoguće, i koje me ne plaše; barem ne danju. Noću, kada pokušavam dovršiti zaostale zadatke, pa ostajem budna u tišini da se mogu usredotočiti, ponekad se prisjetim tih priča koje se pričaju šaptom. Pa provjerim jesu li ulazna i balkonska vrata zaključana.”

(“Što smo izgubili u vatri”, Mariana Enríquez)


Iako sličan spisateljski “modus operandi” u kojem se prožimaju fantastični i realistički dijelovi možemo susresti i kod autoričinih sunarodnjaka poput velikog Jorgea Luisa Borgesa, Mariana Enriquez svojom je zbirkom priča donijela jedan posve drugačiji element.
Njezine pripovijesti, naime, ne daju odgovore o sudbini njihovih likova – ne saznajemo gdje je nestao muškarac iz motela, kamo je ukleta kuća odvela djevojku, tko je sivo stvorenje krvavih zubiju na krevetu, kakav je to poriv žena za samospaljivanjem koji kao poruka prijetećeg nasilja ostaje lebdjeti na samom kraju knjige. Svijet traži žrtve i to je jednostavno tako. No, u čitavom tom “Theatre Macabreu” ipak postoji nesporna logika, jasna svijest o svijetu i svoj nesreći u kojoj se isti utapa.

Najveća strava skrivena je u dijaboličnoj slutnji konačnih odgovora. Mariana Enriquez svjesna je toga. I zato je “Što smo izgubili u vatri” djelo koje ne smijemo propustiti.