Naziv djela: “Sva naša tijela, Ultrakratke priče”

Ime autora: Georgi Gospodinov

Naziv izvornika: “Всичките наши тела”

S bugarskog prevela: Ksenija Banović

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Fraktura

“Naša potreba za književnošću leži u našoj prolaznosti. Nismo faraoni zbog kojih se grade piramide. Priče su prave kutije u koje stavljamo sebe. Trebaju nam osobne priče jer njima postajemo ljudska bića. Pričama možemo odgoditi kraj. Njima stavljamo više života u naša ograničena tijela.
I najvažnije, priče nam trebaju za razvijanje empatije i to je ključno što nam književnost donosi”, rekao je u jednom intervjuu slavni bugarski pisac i dobitnik Bookerove nagrade za književnost, Georgi Gospodinov.

Sva naša tijela” jedna je od takvih kutija — priča. Ultrakratke, kakvima ih i sam autor naziva, beskrajni su svemir u svom Big Crunchu, Velikom sažimanju; skupljaju se u zanemariv broj rečenica i približavaju vlastitoj točki singulariteta, onoj u kojoj njihova funkcija postaje beskonačna, višeznačna i gubi uobičajena svojstva da bi, konačno, tako silno promijenjene, ponovno u velikom prasku razvile posve novi svemir. Najkraća od njih 103 broji tek dvije riječi, najduža dvije stranice. Neke od njih, iako po formi izjavne, zazivaju upitnike. S drugima je, pak, obrnuto. Iako nazvane pričama, nekako izmiču svakom mogućem književnom žanru, ali opet kriju značajke različitih književnih vrsta, pa tako sa stranica izviru aforizmi, anegdote, razmišljanja, čak i pjesme u prozi; zbirka je to, kako je kritika svojedobno utvrdila, „gotovo rimbaudovskih iluminacija“ često prožetih jetkom ironijom, u kojima se napušta tradicionalno u potrazi za novim mogućnostima jezika i izraza.

“U san i smrt svatko ulazi sam, ali dobro je da te do tih vrata netko doprati.“

(“Sva naša tijela”, Georgi Gospodinov)

Gospodinov ovom zbirkom provodi svojevrstan eksperiment, njegov cilj nadilazi želju da čitatelj shvati “što je pjesnik htio reći”, već ide ka rušenju konvencionalne granice između stvarnosti i književnosti, istodobno svakoga neprimjetno navodeći da se suoči sa samim sobom. Uzmimo, primjerice, priču “Guljenje jabuke”; reminiscencija je nenametljiva, ali očita. Sva naša tijela, i ona prije, i ona sad, sinkronizirana su sa sjećanjima. Ono što je Proustu kolačić madeleine, za Gospodinova je guljenje jabuke; svjestan je kako “postoje pokreti koji bude prošlost”, i njegova se ruka prisjeća ruke njegova oca, koja se prisjeća ruke njegova djeda, i ne guli on jabuku, već njegov djed. I sva trojica, udaljena desetljećima, gutaju jabuku, zadovoljni; potpuno nesvjesni te transmigracije tijela koja se neprestano događa. Djetinjstvo, mladost, starost, i onda opet ispočetka. Praćenje određenog narativa nije ni u pokušaju, priče su fragmenti od kojih je svaka nekoć bila dio nekog drugog mozaika, no ipak ostaju neobično skladne u svojoj melankoliji, Gospodinovljevoj “bugarskoj tuzi”, čežnjom za nečim što se nije dogodilo, iznenadnim shvaćanjem da nam život postupno prolazi, a da se neke stvari nikad neće ostvariti.

“Domovina je tamo gdje su naši neprijatelji.”

(“Sva naša tijela”, Georgi Gospodinov)

“Sva naša tijela” nisu univerzalno dopadljiva; ne posjeduju jasno određenu nit za koju bismo se mogli uhvatiti i držati, niti ju teže imati. Jednostavno nas vode, od priče do priče, a mi zastajkujemo kod svake razmišljajući na kojoj nas je, ako uopće jest, dotaknula. I onda, kad, naizgled neokrznuti, dođemo do kraja, s mješavinom nelagode i iznenađenosti, shvatimo ono što nam Gospodinov zadnjim redcima poručuje: “Književnost je… rizična igra. Ne možeš nekažnjeno ući u sva tijela i izvući se neozlijeđen.”