Naziv djela: “Svibanjske ruže”

Ime autora: Dot Hutchison

Naziv izvornika: “The Roses of May”

S engleskoga prevela: Ira Martinović

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

“Uđeš za njom, jer dobro znaš kakva sudbina snađe princeze koje nitko ne spasi ovog svijeta.

Kad je sve gotovo, iz njezine krune izvučeš jedan cvjetić i prineseš ga jeziku. Pod peckavim bakrenim okusom krvi krije se slad cvijeta.”

(“Svibanjske ruže”, Dot Hutchison)

Spisateljica Dot Hutchison drugim je naslovom iz “The Collector” serijala, nazvanim “Svibanjske ruže” nešto sporijim ritmom krenula stopama svog prethodnika – “Vrta leptira”. Izuzevši “oboružanost” Hutchisonove sličnim spiritus movensom – jakim ženskim likovima (Priya iz “Svibanjskih ruža” karakterno umnogome podsjeća na Inaru iz “Vrta leptira”; vjerojatno stoga njihovi likovi tako lako razvijaju tu posebnu bliskost), kao i nevinom simbolikom leptira i cvijeća ukaljanom brutalnošću i jezom zločina kojima služe kao svojevrstan medij, “Vrt leptira” i “Svibanjske ruže” sadržajno i stilski dijele mnoge razlike.

Istina, serijski ubojica koji mlade žene prerezanih grkljana ostavlja u crkvama okružujući ih najljepšim cvijećem, posve sigurno će prizvati sjećanja na svirepu ljepotu Vrta i njegovog ništa manje okrutnog vlasnika, no sa sobom će donijeti i brojne suprotnosti.

Slijedom navedenog, očekivanja koja bi čitatelj (pod dojmom “Vrta leptira”) eventualno mogao imati od drugog dijela serijala, možda je najbolje ostaviti po strani. Naime, Dot Hutchison, kao i mnogi pisci serijala, ima nezahvalan i zahtjevan zadatak sa svakim novim nastavkom ostati dosljedna vlastitom stilu istodobno u svaki unoseći nešto novo i neočekivano. Tako je inventivnost mlade spisateljice u novom romanu nešto slabija, radnja se na trenutke čini previše razvučenom i sporom, pa dok čitatelj žonglira sa lopticama iščekivanja naglih obrata ili napetih srazova, postoji realna opasnost da se nakon izvjesnog vremena jednostavno – umori. Napetost koja u “Vrtu leptira” sama okreće stranice, u “Svibanjskim ružama” nekako se razvodnila. No, daleko od toga da svaki čitatelj namjernik pred sobom neće imati kvalitetan triler.

Naime, ukoliko u čitanje krenemo rasterećeni očekivanja temeljenih na “Vrtu leptira”, drugi će nam se nastavak serijala otkriti u posve novom, drugačijem svjetlu. Za razliku od prethodnika, Hutchison u “Svibanjskim ružama” naglasak stavlja na preživjele žrtve zločina, umjesto na sam zločinački čin, na taj si način dajući prostora za mnogo dublje uranjanje u osobne živote i unutarnje borbe samih preživjelih; za preispitivanje načina na koji su ih proživljene traume preobrazile otežavši im ponovno pronalaženje životnog smisla i sigurnosti. Upravo u tome leži snaga “Svibanjskih ruža” – izostanak očite brutalnosti na koju smo “naviknuli” u “Vrtu leptira”; ovdje je ista zamijenjena mračnom nelagodom i hladnim žmarcima na potiljku koji čitatelja obuzimaju dok svjedoči spajanju nevinosti i ljepote sa onim najstrašnijim – u pitoresknim crkvicama izložene su djevojke prerezanih grla, lijepe i u smrti. Cvijeće je upleteno u njihove kose, a one ostaju čiste u tako svetogrdnom činu.

Dot Hutchison ostaje sjajnom u karakterizaciji likova i vještini pripovijedanja, a svojevrsnim sadržajnim odmakom u “Svibanjskim ružama” samo je pokazala kako je zlo uvijek prisutno, samo nikada ne dolazi sa licem koje smo zamišljali da će imati.

“Ožiljci mogu izblijedjeti, ali ne i nestati.

(“Svibanjske ruže”, Dot Hutchison)