Naziv djela: “Tajna Šuplje kule”

Ime autora: Milana Vuković Runjić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Vuković & Runjić

Veliki Hans Christian Andersen jednom je rekao: “Bajke leže u meni poput sjemenki; potreban je samo dašak vjetra, zraka sunca ili kap gorčine, pa da se rastvore u cvijet”, a hrvatska spisateljica Milana Vuković Runjić upravo nam je jedan takav cvijet darovala novim nastavkom bajkovite pripovijesti o čarobnjaku Vladimiru i malenoj zelenokosoj vještici Matildi, ovoga puta nazvanim “Tajna Šuplje kule”.

Naime, u staroj platani u vrtu djevojčice Antonije i njezine majke još uvijek žive Matilda i njezini roditelji – Zeleni čarobnjak Vladimir i njegova supruga, dobra čarobnica Vesna, no granici između svijeta običnih, normalnih ljudi i svijeta vještica i čarobnjaka iznova prijete neke mračne sile. Kako to već bajke čine, i “Tajna Šuplje kule” u svom srcu (osim uzbudljivih susreta sa ne tako lošim Crnim čarobnjakom Morom i okršaja sa nesumnjivo zlom čarobnicom Moranom) skriva čaroliju prijateljstva i ljubavi kao nezamjenjivih sila na strani dobra, sila koje se kod Milane Vuković Runjić ne nameću kao brzo i predvidljivo rješenje već na samom početku. Naprotiv, autorica nas vodi kroz pripovijest dječjom nevinošću, no i mudrošću odraslih te se kroz bajku provlači neizvjesnost u poimanju dobra i zla. Tako, primjerice, Crni čarobnjak Mor, iako u početku ne ulijeva povjerenje, pokazuje srce čija je boja daleko od crne, dok vještica Morana svojom zlom ćudi u potpunosti opravdava značenje svojega imena. Vuković Runjić svjesna je kako borba dobra i zla zahtijeva i preispitivanje samoga sebe, vlastitih strahova i slabosti te to, baš kao i u “Vladimiru i Matildi”, prvom nastavku ove pripovijesti, čarobno upliće i u “Tajnu Šuplje kule”.

Posebna vrijednost ove bajke velikim se dijelom krije i u činjenici kako je, zajedno sa svojim prethodnikom, nastala iz priča za laku noć koje je autorica pripovijedala svojoj kćeri Antoniji te je na posve originalan, ali čitateljima blizak način stvorila priču u koju je neposredno uključila i dio sebe, svoje obitelji, svojih snova i interesa. Mašta, gotovo uvijek najživlja upravo u tim malenim, tajnim trenutcima prije spavanja, čvrsto se ispreplela sa motivima staroslavenske mitologije (Morana, staroslavenska božica smrti i zime, op.a.), ali i autoričinom ljubavlju prema stablima (Matilda s roditeljima živi u stablu stare platane) stvorivši divan, čarobni most na sredini kojeg će svaki od malih (ali i malo većih čitatelja) sklopiti trajno prijateljstvo sa dvije djevojčice – zelenokosom Matildom i znatiželjnom Antonijom te poželjeti zauvijek ostati s njima u tom snovitom svijetu. I što tad?, upitat ćete se. Odgovor je jednostavan. “Ništa, slegne ramenima Antonijina mama. Osim što je naš svijet malo popucao po rubovima i pojavila se magija.” Dopustite magiji da uđe kroz rubove. U svakom od nas jedna kula ima svoju tajnu koja krije prečac do djetinjstva.