Naziv djela: “Teorija čudnovatosti”

Ime autora: Pavla Horáková

Naziv izvornika: “Teorie podivnosti”

S češkog prevela: Suzana Kos

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“I na satelitskim snimkama zemaljske kugle noću, prema osvjetljenju ljudskih naselja može se vidjeti gdje je najviše sinaptičkih spojeva i kamo svjetlo ljudskog duha tek treba doprijeti. Kad ljudi budu mogli vidjeti u tami, svjetlo neće biti potrebno. Hoću reći da će jednom ljudska svijest biti na takvoj razini da za povezivanje neće biti potrebni kablovi, struja ni svjetlost.

Voljela bih tada još biti živa.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)

Teorija čudnovatosti je čudnovato dobar roman.
Češka spisateljica, radijska novinarka i književna prevoditeljica Pavla Horáková osim nedvojbenog talenta, ima i veliko književno iskustvo (objavila je uspješnu detektivsku trilogiju za mlađe čitatelje: “Tajemství Hrobaříků”, “Hrobaříci v podzámčí” i “Hrobaříci a Hrobaři”; zajedno sa Zuzanom Dostálovom i Alenom Scheinostovom napisala eksperimentalni roman za mlade “Johana” te vodila radijski ciklus na temu ratnih memoara, dnevnika i prepiski čeških vojnika tijekom Prvog svjetskog rata, objedinjenih u dvama knjigama), što se lako uočava već na početnim stranicama njezinog prvog romana za odrasle, “Teorije čudnovatosti”. Naime, tekst je to koji predstavlja nevjerojatno inteligentnu i pitku struju svijesti, promišljanje o životu i pojedincu usklađeno s autoričinom jezičnom sofisticiranošću, suverenošću izražavanja, sposobnošću preciznog imenovanja čak i najbanalnijih činjenica svakodnevnog života te, na kraju, ali ne i najmanje važno, izvanrednim smislom za humor.
Horáková se istim služi vješto, originalno i neizvještačeno, puštajući ga da se “vrti u pozadini” dok čitatelju povjerava sve čudnovatosti (ne)običnog života.

Sve navedeno pridonosi dojmljivosti izvedbe romana. Svaka od “teorija” koja unosi čudnovati aspekt u život pripovjedačice svijet je za sebe i često čitatelja ponuka da i sâm na trenutak promisli o nekoj od općeprihvaćenih životnih pretpostavki dok središtem Praga i obroncima Šumperka kroči kroz neobični, složeni svijet Pavle Horákove.
A pripovjedačica, junakinja i glasnogovornica autoričinih zapažanja odaziva se na ime Ada Sabová, znanstvenica je u tzv. Zavodu za interdisciplinarne studije čovjeka te radi na znanstvenom projektu u kojem istražuje teoriju “subjektivne percepcije uzajamne vizualne kompatibilnosti”, odnosno brojčanom iskazivanju točnosti automatske simpatičnosti jedne osobe drugoj, i to samo na osnovu crta i izraza lica. Postupno, međutim, saznajemo kako je gospođica Sabová zapravo obdarena izvanrednim talentom za stvaranje teorije o svemu.

Opisi Adinog radnog mjesta, kao i njegovih zaposlenika zvuče gotovo satirično, pa tako za jednog od kolega, Ivana Mrázeka, kaže kako mu se “u akademskoj sferi isplati metoda minimalno uloženog napora, a njegovu kamuflažu uistinu nitko od nadređenih nije prozreo. Nitko nije doveo u pitanje njegov radni moral, rezultate istraživanja, publikacije ni stil poučavanja. Pa zašto bi to i radio? Svatko se radije drži po strani – što kad bi netko za osvetu previše propitivao njihove rezultate. Kod nas u Zavodu to tako funkcionira već nekoliko godina.”

S druge strane, romanom se od samog početka provlači relativno ozbiljno pitanje o načinu percepcije stvari koje bitno utječu na nas i doživljaj svijeta koji nas okružuje, no izmiču području interesa “ozbiljne” znanosti, pa sama pripovjedačica Ada priznaje kako “ništa od toga ne može napisati u svom znanstvenom radu.” I sam je obrazovni sustav, cjelokupno školovanje, primjećuje, odavno neusklađeno s razvojem društva. “Roditelji i država imaju prešutni dogovor da škole služe ponajprije za odlaganje djece; svrha im je da interniraju djecu kako bi ih roditelji mogli zadržati, a oni koji nisu motivirani i nadareni, u školi će naučiti samo da ništa ne vrijede.” Da smo svi mi “ono što je u nas pohranjeno, a da je sve ostalo poza ili deformacija”, dokazuje Horáková svakom stranicom romana čiji je ritam savršeno ugođen mehanizam u kojem svoj obol čudnovatosti daje ponavljajuće vrijeme – 22:23, popraćeno metaforom mijena mjeseca koji iznad Praga ponekad stoji na nebu kao “implantat za grudi” ili “polovica teniske loptice”, ponekad se “ispuhan probija u sobu kosim prugama svjetla“, a katkad na “jugu iznad obzora sjedi u obliku slova D”. Kao veliki, blistavi simbol Davne ljubavi. “Kao Debil.”

“Kada sam u taksiju pogledala na telefon, bilo je 22:23. Kakav besmisleni vremenski podatak. Još od doba kada smo kod kuće imali prvi videorekorder s digitalnim datom, svaki bi mi put u to vrijeme oči zapele za nj. Da je barem 22:22, shvatila bih to kao dražestan kuriozitet. Ali ovo je samo čudno.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)

Pavla Horáková svoju je glavnu junakinju “iskoristila” kao savršeni medij za mobiliziranje misli vodilje “Teorije čudnovatosti” – stvaranje ozračja stalnog balansiranja između znanstvenih činjenica i metaforičkih opisa. Čini to onako kako smo navikli od većine čeških pisaca kojima je, valjda, prirođen taj neopterećen, ležeran smisao za humor. Jer, kako drukčije objasniti savršenu paralelu intimnosti i ogoljenog gradiva sa sata biologije koju autorica povlači utvrđujući kako se “kada se dvoje ljubavnika upozna, zaruče i njihove kolonije bakterija”, a “pri poljupcu dvoje ljudi sjedinjuju dva zoološka vrta”.

“Navodno u organizmu imamo nekoliko kilograma bakterija. Utječu na naše ponašanje, upravljaju našom takozvanom slobodnom voljom. Možda nas jedne drugima privlače njihove evolucijske potrebe, a ne naše jedinstvene karakteristike.

***

Primijetila sam da se nakon prve zajedničke noći s novim partnerom oboje budimo s čistim dahom. Kao da se tijekom noći dogodio dvostruki genocid.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)

Nesumnjivo je kako vlastiti život pripovjedačice Ade Sabove postaje svojevrsnim eksperimentalnim uzorkom, polazišnom točkom za pokušaj razumijevanja ljudi koji je okružuju: roditelja koji žive odvojeno da bi se tajno sastajali, složene obiteljske povijesti, ali i pokušaja odgonetanja razloga iz kojeg je privlači nepoznati muškarac, sin njezine kolegice s posla čiji nestanak, odnosno Adin pokušaj razrješenja istog postaje spirutus movens čitave priče i glavna teorija. Pripovjedačica je istodobno cinična, hladno racionalna, ali i ranjiva, podložna raznim pseudoznanstvenim teorijama, što samo pokazuje koliko je fenomena ostalo nedostižno egzaktnoj znanosti. Pokušaji njihova objašnjenja ostali su zaglavljeni u rubrikama “vjerovali ili ne” ili pak “istina je negdje tamo”, sve dok dobar dio njih Pavla Horáková nije razradila tako domišljato da je čitatelju pružila mogućnost čitati nešto za što nije mislio da bi moglo biti izrazivo književnim jezikom. Pokušala je “s pomoću egzaktnog aparata izraziti nešto što je tekuće, savitljivo i ima još nekoliko drugih razina.”

Pisanje Pavle Horakove pronicljivo je, humoristično i osebujno, a čitatelju je ukazana čast ne pročitati još jedan dobar roman, već, samim time što je ljudsko biće, biti i njegovim dijelom. “Teorija čudnovatosti” je, prije svega, roman o prirodi čovjeka, a od njega nema čudnovatije pojave na ovom svijetu.

“Svi smo mi negdje u spektru ludila. A onaj tko nikad nije poludio, ne zna što je život. Samo je dobro znati kako se vratiti natrag.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)